Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc

RESTAURIRANJE1

Restauriranje... i riječ i pojam su moderni. Restaurirati neko zdanje ne znači ni održavati, ni popravljati,
ni ponovo izgraditi: znači obnoviti ga i dovesti u stanje dovršenosti kakvo ne mora da je ikad postojalo.

...

Nema puno građevina, naročito onih iz srednjeg vijeka, koje su izgrađene preko noći ili koje, iako brzo
izgrađene, nisu pretrpjele veće kasnije preinake bilo dodacima, konverzijama ili djelomičnim
promjenama bilo koje vrste. Zato je ključno, prije nego se ikakav posao popravljanja počne, tačno
odrediti starost i značajke svakog dijela građevine i s čvrstom dokumentacijom o tome napisati službeni
izvještaj u obliku pisanih bilješki, crteža i ilustracija. U Francuskoj je svaka provincija imala svoj stil, svoju
arhitektonsku školu čija je načela i rad neophodno razumijevati... Arhitekt zadužen za restauriranje mora
tačno poznavati ne samo stilove koji se tačno pripisuju svakom razdoblju u umjetnosti, već i stilove koji
pripadaju svakoj školi...

... često su građevine ili dijelovi građevina koji datiraju iz određenog doba, kasnije popravljani, nekada i
nekoliko puta, nekada su to radili radnici koji nisu bili iz provincije u kojoj su građevine konstruirane.
Mnoge se teškoće mogu pojaviti u takvoj situaciji. I najraniji dijelovi i modificirani traže restauriranje.
Treba li jedinstvo stila jednostavno restaurirati bez uzimanja u obzir naknadnih preinaka? Ili zdanja treba
restaurirati tačno onakvim kakvo jeste, tj. originalni stil zajedno s naknadnim modifikacijama? U ovakvim
slučajevima apsolutni izbor jedne ili druge solucije može biti opasan. U biti nije imperativ opredijeliti se
ni za jedna od ta dva smjera djelovanja, već akcija koja se poduzima treba ovisiti o specifičnim
okolnostima. Šta bi bile te specifične okolnosti? Ne možemo ih sve nabrojati. Bit će dovoljno imenovati
važnije među njima, kako bi se ukazalo na elemente kritičke analize koja se uvijek traži u toj vrsti posla.
Prije svega ostalog – prije ikakvog specifičnog, npr. arheološkog znanja – arhitekt koji je bio odgovoran
za neki restauratorski posao mora biti sposoban i iskusan graditelj, i to ne općenito nego konkretno.
Mora poznavati metode i postupke u umjetnosti konstruiranja koje su različite škole u različito doba. Te
različite metode i postupci u konstruiranju imaju, naravno, samo relativnu vrijednost; nisu svi među
njima jednako dobri. Mnoge bi trebalo odbaciti. Zato dopustite primjer građevine konstruirane u XII.
stoljeću bez žljebova za odvod oborinske vode. Građevinu se restauriralo u XIII. stoljeću i tom prilikom je
dobila žljebove. Vijenac građevine sada je u lošem stanju i treba ga kompletno ponovo izraditi. Treba li
odbaciti dijelove iz XIII. stoljeća da bi se restaurirao vijenac iz XII. stoljeća (elementi koji još postoje)?
Zasigurno ne. Vijenac sa žljebovima iz trinaestog stoljeća treba biti obnovljen, a njegova forma zadržana

1
Eugène-Emmanuel Viollet-le-Duc: Restoration. Prijevod iz knjige Nicolas Stanley Price, M. Kirby Taller Jr. And
Alessandra Melucco Vaccaro: Historical and Philosophical Issues int he Conservation of Cultural Heritage. The Getty
Conservation Institute, 1996. 314-318. Originalno objavljeno: Restoration. Dictionnaire raisonné de l' architecture
française du XIe au XVIe siècle, vol. 8. Paris, B. Bance, 1854. (na hrvatski preveo Denis Vokić)
– jer bi bilo nemoguće naći model iz dvanaestog stoljeća sa žljebovima koji bi se mogao primijeniti.
Konstruirati imaginarni model iz dvanaestog stoljeća s idejom očuvanja integralne arhitekture određene
epohe bilo bi konstruiranje anakronizma u kamenu. Drugi primjer: svodovi lađe iz dvanaestog stoljeća
uništeni su u nekoj nesreći kasnije su ponovo izgrađeni, ne u originalnoj formi već u tipičnoj formi tog
doba. Ali sad ti svodovi, također, prijete urušavanju; treba ih ponovo izraditi. Trebaju li biti
rekonstruirani u naknadnoj, remodeliranoj formi ili treba reizgraditi prijašnje originalne svodove? Ovo
drugo. Zašto? Zato jer nema osobite prednosti u postupku na neki drugi način. Jasna je prednost u
povratku strukturi originalnog jedinstva. U ovom drugom primjeru, za razliku od prvog, nije upitanju
održavanje ili očuvanje dograđene značajke koja je nužno poboljšanje na ranijem, ali manjkavim modelu.
U pitanju je podsjećanje nas samih da je ranije restauriranje ili reizgradnja provedena u skladu sa
praksom tog doba. Sva je obnova urađena u skladu sa trenutačnim stilom i praksom. Ipak, mi želimo
slijediti suprotno načelo, smatramo da neko zdanje treba biti restaurirano na način koji odgovara
njegovom vlastitom integritetu. Uzmimo u obzir još jednu važnu tačku: pretpostavimo da su, iako strani
originalnoj strukturi, razgrađeni svodovi bili iznimno lijepi u doba kada su postavljeni, te su omogućili
konstruiranje vitraja jednake ljepote. Štoviše, kad su modificirani svodovi dodani, postavljeni su tako da
je vanjska konstrukcija građevine dobila istinsku vrijednost. Treba li sve te osobine sada ukloniti samo
radi restauriranja konstrukcije lađe u svoj njenoj primitivnoj jednostavnosti? Treba li prekrasne vitraj-
prozore prenijeti u čuvaonicu? Treba li vanjske kontrafore i lebdeće potporne stubove ostaviti jer kad se
građevina restaurira u originalno stanje oni više nemaju šta nositi? Naš odgovor na sva tri pitanja ovog
modificiranog primjera mora biti: 'Zasigurno ne!' Lako je iz tih primjera vidjeti da prihvaćanje apsolutnih
načela restauriranja brzo može dovesti do apsurda.

...

U restauratorskom poslu treba imati na umu još jedna važan uslov – metode i materijali koje restaurator
primjenjuje uvijek moraju biti superiorne kvalitete. Građevini koja se restaurira treba dati dulji vijek
trajanja od onog koji joj je na izmaku. Niko ne može negirati mogućnost da su skele, potpornji i nosači,
kao i svako nužno uklanjanje i premještanje dijelova zidarije, mogli poremetiti osnovnu strukturu tako da
su postali mogući i vrlo nesretni događaji. Razborito je pretpostaviti da je neka građevina vremenom
izgubila dio svoje čvrstoće zbog mogućih prošlih poremećaja kakve smo indicirali. Zato je nužno
kompenzirati moguće slabljenje koje se dogodilo upotrebom novih građevinskih materijala maksimalne
jednakosti, pronalazeći poboljšanja u strukturalnom sistemu, pri čemu je moguće lančanim vezama ili
drugim željeznim konstrukcijama pojačati strukturu i općenito osigurati veću otpornost konstrukcije na
sve moguće načine. Suvišno je spominjati da je izbor građevinskih materijala jedan od najvažnijih
čimbenika u restauriranju. Mnogim građevinama prijeti urušavanjem samo zbog osrednje kvalitete
materijala od kojih su originalno konstruirane.

Arhitekt, odgovorna za restauriranje, treba poznavati stil i forme građevine na kojoj radi, isto kao i
arhitektonsku školu kojoj građevina pripada. I više, arhitekt mora poznavati te stvari jer je njegov
zadatak, prije svega, omogućiti građevini život. Mora za nju i sve njene dijelove razviti takav osjećaj kao
da je on sam bio njezin originalni arhitekt. Kad je jednom usvojio ta znanja, mora imati na dispoziciji
nekoliko alternativnih provedbenih metoda svog restauratorskog posla. Ako jedna metoda ne
zadovoljava, mora biti u stanju primijeniti druge ili čak treću, ako treba.
 ...

Vrlo blago i vrlo općenito naznačili smo teškoće s kojim se susreće arhitekt odgovoran za restauriranje.
Kako smo već rekli, mogli smo samo u širokim crtama opisati cjeloviti restauratorski program nastao kao
rezultat svih kritičkih analiza restauratorskih problema. Stvarne teškoće, ipak, ni na koji način nisu samo
materijalne teškoće. S obzirom na to da sva zdanja koja se restauriraju imaju namjenu i na neki se način
nastavljaju koristiti, nemoguće je biti restaurator svega starog što više nikome neće biti korisno. Kad
jednom izađe iz ruku arhitekta, građevina bi trebala biti za određenu svrhu, kao što je to bila i prije
restauriranja. Prečesto arheolozi skloni špekuliranju zaborave uzeti u obzir praktično pitanje, poput
ovog, i zato znaju grubo napasti arhitekte za ono što oni smatraju njegovim podilaženjem trenutnim
praktičnim potrebama – kao da je građevina koju je odgovoran restaurirati njegova lično, ili kao da nije
pod obavezom provesti program restauriranja koji mu je povjeren.

To su okolnosti koje obično iskrsnu pred restauratorom. Oštroumnost arhitekta mora se pokazati u tome
kako radi u danim okolnostima. Uvijek je obavezan uskladiti svoju ulogu restauratora sa svojom
dužnošću umjetnika, da bi kreativno nadišao nepredviđene okolnosti i nužnosti. Činjenica je da je
najbolji način očuvanja građevine naći joj upotrebu, a onda zadovoljiti potrebe koje ta upotreba nalaže,
tako da se ubuduće ne javlja potreba za daljnje izmjene u građevini. Jasno je npr. da arhitekta, koji je
odgovoran za transformiranje prekrasnog reflektorija Saint-Martin-des-Chamos u knjižnicu Ecole des
Arts et Mĕtiers, kako bi respektirao konstrukciju dok ju je restaurirao, treba organizirati police za knjige i
pretince tako da se nikada više ne javi nužnost promjene dispozicije sobe.

U takvim se okolnostima najbolje pokušati staviti u poziciju originalnog arhitekta i pokušati zamisliti šta
bi on napravio da se vrati na zemlju i da su mu povjereni isti programi kakvi su dani nama danas. Da bi
mogao tako postupiti, restaurator mora imati na raspolaganju sve izvore koje je imao i originalni majstor
i postupati onako kako bi postupao i originalni majstor.