Professional Documents
Culture Documents
7 Situacionisticka Internacionala - Beda Studentskog Života (Pamflet, 1966) PDF
7 Situacionisticka Internacionala - Beda Studentskog Života (Pamflet, 1966) PDF
Naslov originala:
La misere en milieu edtuiant, AFGES 1966.
Prevedno sa engleskog. Izvor: On the Poverty of Student Life, translated by Ken Knabb,
Situationist International Anthology, 1981/ 1989/ 1995, www.bopsecrets.org
Bez autorskih prava i prava na prevod.
Sve tro{kove pripreme i {tampe ovog izdanja pokrili su prijatelji Porodi~ne biblioteke, znani i
neznani.
Porodi~na biblioteka br. 7
Blokovi, prole}e 2004.
blok45@eunet.yu
Sadr`aj
Uvod 3
Beda studentskog `ivota 9
[ta je bilo posle 27
P. S. 33
3
Uvod
ulogu najfanati~nijih apostola Normalnog `ivota, u prvim redovima fronta koji je, u
paketu sa zahtevom za odlaskom jednog nemogu}eg re`ima, tra`io uvo|enje drugog:
“~istog” kapitalizma, u kontekstu apsolutnog konformiranja sa trendom koji se u
me|uvremenu nametnuo kao Sudbina. U tom “najnaprednijem dru{tvenom
segmentu” nije se za~eo ni tra~ak svesti koji bi prevazilazio taj la`ni izbor, izme|u
improvizatorskog kapitalizma jednog izolovanog, jedva preru{enog komunisti~kog
re`ima i kapitalizma iz ameri~kih porni}a.
Za novu generaciju, koja je na fakultet krenula po~etkom ove decenije i koja je
ustanovila da s kapitalizmom ipak ne{to nije u redu, u potpunosti va`i zapa`anje
jednog borca iz SAD (~ije sam ime zaboravio): “Tamo gde izostaje kriti~ka teorija,
ostaju nam samo uli~ni teatar i grupna terapija.” Drugo krilo iste generacije
grozni~avo pretura po levi~arskoj starudiji ({to nije uvek stvar datuma proizvodnje),
otkrivaju}i ponovo Maoa, Lenjina, Trockog, Titove partizane ili “kriti~ke mislioce”
poput `i`eka, Mo~nika, itd. Neki, opet, u svom levi~arenju idu toliko daleko da se
u~lanjuju u podmladak Socijaldemokratske unije.
Pripitomljavanje je potpuno. To je mo`da najve}a razlika u odnosu na 1966: spektakl
je u{ao u fazu hiperspektakla i temeljno kolonizovao svest, potrebe i imaginaciju ljudi
i svaki deli} prostora u kojem se oni svakodnevno kre}u. Izostaje svaki kriti~ki
impuls. U sektoru za proizvodnju “ni`ih kadrova”, u obrazovnom sistemu, u kojem je
ranije jo{ i dolazilo do ispada, danas sve ide kao na traci. Ono {to je nekada bilo
predmet kritike ili makar spora, sada se isti~e kao vrlina: Kori Udovi~ki nije jedina
koja je jednom prilikom (u stvari, sigurno vi{e no jednom) ponosno izjavila,
ogra|uju}i se delimi~no od politi~ke sfere, da je ona “tehnokrata”. (Setimo se s
kakvim smo fanatizmom pre par godina, kao navijeni, ponavljali parolu o “uvo|enju
vladavine eksperata”.) To je jedan od dva glavna proizvoda postoje}eg obrazovnog
sistema: tehnokrata, ekspert ograni~en na {to u`u oblast kompetencije – i pasivni
potro{a~ usluga (bespomo}na `rtva) drugih eksperata u svim ostalim aspektima
`ivota. Drugi proizvod je obrazovni otpad: budu}i {ljakeri i drugi prosti izvr{ioci. I
njihovo obrazovanje zahteva odre|enu pa`nju: samo onaj ko razume jezik sistema
mo`e da u potpunosti izvr{ava njegove naloge.
Tu je jo{ jedna zna~ajna razlika: vide}emo da je nekada bilo vi{e struja koje su tra`ile
odgovor na kapitalizam, idu}i makar i stranputicama. U tom pogledu, ovde zaista
nema ni~eg. Postoji samo ose}anje koje jo{ nije prona{lo ni svoj jezik, niti svoja
oru`ja; sve ostalo je Soros prodak{n.
Upravo taj sistem za proizvodnju op{te pasivnosti – pod prividom nikad ve}eg
pluralizma, nesputanosti i hiperaktivnosti – ovde je postavljen kao glavna meta.
Podaci koji su Kajatiju slu`ili kao ilustracije danas su prevazi|eni, ali to sigurno nije
slabost ovog teksta. Procenti i indeksi stalno variraju; detalji se menjaju; celina ostaje.
Danas, kao i nekad, samo u jo{ doteranijem izdanju, pred nama stoji isto dvoglavo
~udovi{te: “dru{tvo u vlasti robe i spektakla” i njegova la`na opozicija.
Beda studentskog `ivota je jedan od najreprezentativnijih situacionisti~kih tekstova. On
dobro ilustruje sve protivre~nosti situacionisti~ke teorije do 1968. Superiorno lucidna i
duhovita kritika dru{tva spektakla smenjuje se, u talasima, sa ostacima odavno
nasukane olupine Levice (“apsolutna vlast radni~kih saveta”, istorijski i klasni
feti{izam, tehno-optimizam, itd.). Ali, o tome je danas lako suditi. Polovinom 1960-tih,
u vreme op{teg previranja i konfuzije, koje se iz ove perspektive ne mo`e ni zamisliti,
sve opcije su jo{ uvek bile u igri. Osim toga, vide}emo da su, ~ak i kada bi za{li u
o~igledan }orsokak, situacionisti uspevali da vide ono {to je za sve ostale bilo
6
Osnovni pojmovi
Spektakl, Situacionisti~ka internacionala (SI): 1957-1972, pre toga Letristi~ka internacionala
(LI, od 1952). Grupa je nastala ujedinjavanjem nekoliko avangardnih frakcija koje su
ubrzano tra`ile put koji vodi s one strane umetnosti i antiumetnosti (LI, Ima`inisti~ki
Bauhaus, Londonsko psihogeografsko dru{tvo i jo{ nekoliko pojedinaca obele`enih sli~nim
uticajima, pre svega dadom i nadrealizmom). ^vrsto verovali da umetnost,
antiumetnost, rintanje po firmama i sedenje po kafi}ima imaju alternativu. Po njima,
to sigurno nije bio neki drugi vid predstavljanja `ivota, odnosno pasivne potro{nje
unapred pripremljenih sadr`aja, ve} “stvaranje situacija i ambijenata” u vremenu-
prostoru oslobo|enom svih otu|enih i nametnutih ciljeva. “Nismo o~ekivali ni{ta od
onoga {to ne bismo sami izmenili…” Tu celinu otu|enih ciljeva, imperativa i praksi
definisali su kao spektakl: usavr{enu kapitalisti~ku ma{inu za proizvodnju pasivnosti i
degradiranje `ivota u pre`ivljavanje, oblik egzistencije u potpunosti podre|en
ekspanziji robe i akumulaciji politi~ke mo}i. Razvili najdosledniju kritiku svih oblika
tog re`ima, koji se u to vreme ispoljavao u dve prividno konkurentske verzije: u
obliku “tr`i{nih demokratija” Zapada i “narodnih demokratija” Istoka. Zbog
bespo{tedne kritike starih revolucionarnih tabua navukli na sebe iskrenu “mr`nju
svih branilaca pro{losti, uklju~uju}i tu i prakti~no sve frakcije levice.” Iako ni sami
nisu uspeli da se u potpunosti oslobode tog balasta, uspeli su da formuli{u predloge
koji su, makar do 1968, “bili ona najdalja ta~ka do koje se u tom trenutku moglo do}i.”
Upravo njihove ideje stajale su iza prvih znakova pobune iz maja-juna 1968, koji su
pokrenuli lavinu poznatu kao “najve}i divlji {trajk u istoriji” (u jednom trenutku, u
Francuskoj je u {trajku bilo 12 miliona ljudi, svih profila i sudbina). Nakon poraza,
grupa je u{la u fazu opadanja i bila raspu{tena 1972. godine.
Najistaknutiji ~lanovi (od 1952): Gi Debor, Raoul Vaneigem, Mi{el Bern{tajn, Ser`
Berna, Mi{el Mur, `il Volman, Ivan ^eglov, Aleksandar Troki, Asger Jorn, Mustafa
Kajati, Rene Risel, \anfranko Sangvineti.
Najva`nije publikacije i knjige: Potla~, Letristi~ka internacionala, Situacionisti~ka
internacionala (~asopisi), Dru{tvo spektakla (G. Debor), Revolucija svakodnevnog `ivota (R.
Vaneigem). Mnogi ~lanovi grupe ostali su aktivni i nakon njenog raspu{tanja
(naro~ito Debor, Vaneigem, Sangvineti i Risel).
Prevodi
Gi Debor: Dru{tvo spektakla, anarhija/ blok 45, maj 2003.
www.crsn.com/debord/
pulsar.verat.net/drustvospektakla/
anarchyserbia.mahost.org/browser_tekstova.php
(Sajtovi ~italaca koji su knjigu objavili u celini. Na{ sajt jo{ nije postavljen. [tampanih
primeraka vi{e nema.)
Gi Debor: Dru{tvo spektakla i Komentari o Dru{tvu spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999.
8
Nekoliko odlomaka
“U dru{tvima u kojima preovla|uju moderni uslovi proizvodnje, `ivot je predstavljen
kao ogormna akumulacija prizora. Sve {to je nekada bilo neposredno do`ivljavano,
udaljeno je u predstavu.”
“Tautolo{ki karakter spektakla poti~e iz ~injenice da su njegov cilj i njegova sredstva
identi~ni. To je sunce koje nikada ne zalazi nad carstvom moderne pasivnosti. Ono
pokriva ~itav globus, ve~ito se kupaju}i u sopstvenoj svetlosti.”
“Za spektakl – vidljivi odraz vladaju}eg ekonomskog poretka – ciljevi su ni{ta, razvoj je
sve. Spektakl ne te`i ni~emu drugom do sebi samom.”
“Spektakl je kapital akumuliran do stepena u kojem postaje slika.” — Dru{tvo
spektakla, teze 1, 13, 14 i 34.
Veb arhive
Ken Knabb: www.bopsecrets.org
SI Online: www.cddc.vt.edu/sionline/index.html
SI Archive: www.nothingness.org/SI/
Debordiana: www.chez.com/debordiana/debordiana.htm
Larry Law: www.cat.org.au/spectacular/
1
Mark Kravec, poznati demagog me|u politikosima iz UNEF, napravio je veliku gre{ku
upu{taju}i se u “teorijska istra`ivanja”: godine 1964. objavio je odbranu studentskog
sindikalizma u Les Tempes Modernes, da bi ga posle godinu dana, na stranicama istog ~asopisa,
osudio.
10
2
Podrazumeva se da pojmove kao {to su spektakl, uloga, itd., koristimo u situacionisti~kom
smislu.
3
Samo bez revolucionarne svesti: kvalifikovani radnici nisu imali iluzija o napredovanju u
slu`bi.
11
4
Ovde mislimo na kulturu Hegela i enciklopedista, a ne na kulturu Sorbone i École Normale
Supérieure.
5
Ne usu|uju}i se da i dalje govore u ime filistinskog liberalizma, oni evociraju bajkoliku
slobodu univerziteta iz srednjeg veka, iz epohe “demokratske neslobode”.
12
6
Videti tekst “Prepiska s jednim kiberneti~arem” u Internationale Situationniste #9 i
situacionisti~ki tekst La torture dans la vitrine, napad na “neoprofesora” A. Molea.
7
Videti V. Rajh, Seksualna borba mladih i Funkcija orgzama.
8
Svaki normalan ~ovek pojavi}e se pred psihijatrom, u njegovom utvr|enom azilu, samo ako
mu na silu navuku luda~ku ko{ulju. Ali, studente je dovoljno obavestiti da su u njihovom getu
otvorene isturene stanice: odmah }e pohrliti tamo u tolikom broju da }e morati da ~ekaju u
redu.
13
nalazi blizu izvora proizvodnje, pristup pravom Svetili{tu kulture nije mu dozvoljen;
on otkriva “modernu kulturu” samo kao fascinirani posmatra~. U epohi kada je
umetnost mrtva, on ostaje najlojalniji za{titinik pozori{nih i filmskih klubova i
najnezasitiji potro{a~ prepakovanih ostataka tog mumuficiranog le{a izlo`enih u
kulturnim supermarketima. Bezrezervna i nekriti~ka potro{nja: to je njegov pravi
element. Kada “kulturni centri” ne bi postojali, student bi morao da ih izmisli. On je
savr{en primer za sve najpli}e zaklju~ke ameri~kih istra`ivanja tr`i{ta: posve}eni
potro{a~, uslovljen reklamom i strasno obuzet suprotnim ose}anjima prema
proizvodima identi~nim u njihovoj ni{tavnosti, sa iracionalnom sklono{}u ka robnoj
marki X (Perek ili Godar, na primer) i sa iracionalnim predrasudama prema robnoj
marki Y (recimo, Rob-Grile ili Lelu{).
A kada “dobra” koja proizvodi i organizuje kulturni spektakl poprime oblik ljudskih
prilika na pozornici, on je njihova glavna publika, njihov idealni posmatra~. Studenti
u masama hrle da gledaju njihove najopscenije egzibicije. Kada sve{tenici razli~itih
crkvi organizuju svoje kljaste rasprave bez posledica (seminari o “marksisti~koj” misli,
konferencije katoli~kih intelektualaca) ili kada se knji`evni otpad okupi da zajedno
u`iva u svojoj impotenciji (pet hiljada studenata prati forum pod nazivom “O
mogu}nostima literature”), ko osim studenata popunjava sve te sale?
Nesposoban za prave strasti, student se zadovoljava bezstrasnim polemikama izme|u
slavnih li~nosti Neinteligencije: Altiser – Garodi – Sartr – Bart – Pikar – Lefevr – Levi-
Stros – Olidej – {atel – Antoan; ili izme|u rivalskih ideologija, ~ija je jedina funkcija
da raspravom o la`nim pitanjima maskiraju ona prava: humanizam –
egzistencijalizam – strukturalizam – scijentizam – novi kriticizam – dijalekti~ki
naturalizam – kibernetizam – planetizam – metafilozofija.
Student sebe smatra avangardnim ako je gledao poslednji Godarov film ili kupio
najnoviju knjigu nekog iz grupe Arguments9 ili u~estvovao u poslednjem hepeningu
seronje Lapasada. On otkriva najnovija istra`ivanja s istom briznom s kojom tr`i{te
uspeva da proizvede sinteti~ke verzije davno zastarelih (iako nekada mo`da va`nih)
poduhvata; u svom neznanju, u svakoj imitaciji vidi kulturnu revoluciju. Potpuno je
opsednut time da odr`i svoj kulturni status. Kao i svi ostali, veoma dr`i do nabavke
reprinta va`nih i te{kih tekstova koje “masovna kultura” liferuje fantasti~nom
brzinom.10 Po{to ne zna da ~ita, ostaje mu samo da pomno bulji u njih.
Ipak, njegova omiljena literatura je {tampa specijalizovana za promociju grozni~ave
potro{nje kulturnih noviteta; on glatko prihvata sve njene oglase kao smernice za
svoj ukus. U`iva u L’Express ili Le Nouvel Observateur; ili mo`da vi{e voli Le Monde, koji
smatra ta~nom i istnski “objektivnom” novinom, iako }e za njen stil mo`da re}i da je
donekle te`ak. Da bi produbio svoje op{te znanje zaroni}e u Planete, ugla|eni
magi~ni ~asopis koji efikasno uklanja bore i mitesere sa starih ideja. To su vodi~i od
kojih na{ student o~ekuje da ga upute u tajne modernog sveta i da ga u~ine politi~ki
svesnim!
Naime, u Francuskoj, vi{e nego bilo gde drugde, student se zadovoljava time da bude
politizovan. Ali, njegova politi~ka participacija je potpuno posredovana spektaklom.
Odatle njegovo vezivanje za bedne, ru{evne ostatke levice koju su jo{ pre ~etrdeset
godina porazili “socijalisti~ki” reformizam i staljinisti~ka kontrarevolucija. Gazde su
9
O bandi Arguments i ga{enju njihovog ~asopisa videti tekst SI iz 1963. “Na |ubri{tu istorije”.
10
U tom pogledu, ne mo`e se dovoljno sna`no preporu~iti ono {to najinteligentniji ve}
praktikuju: njihovu kra|u.
14
dobro svesne tog poraza radni~kog pokreta, kao i sami radnici, iako mo`da ne tako
jasno. Ali, student o svemu tome nema pojma i nastavlja da bezglavo u~estvuje u
najkomi~nijim demonstracijama koje nikada ne privla~e nikog osim studenata. To
krajnje politi~ko neznanje ~ini univerzitet sre}nim lovi{tem za manipulatore
umiru}ih birokratskih organizacija, koje totalitarno programiraju studentsku opciju.
Povremeno dolazi do devijantnih tendencija ka “nezavisnosti”; ali, nakon perioda
simboli~nog otpora, disidenti se bez izuzetka reintegri{u u poredak koji nikada nisu
su{tinski ni dovodili u pitanje.11 Tako se “Revolucionarna komunisti~ka omladina”
(trockisti), ~iji naziv predstavlja slu~aj najdementnije ideolo{ke falsifikacije (nisu ni
revolucionarni, ni komunisti, niti mladi), hvali kako se pobunila protiv Komunisti~ke
partije, da bi se zatim pridru`ila Papi u apelima za “mir u Vijetnamu”.
Student se razme}e svojim protivljenjem “prevazi|enim” aspektima de Golovog
re`ima, ali ~ine}i to on pre}utno odobrava sve ranije zlo~ine (kao {to su staljinizam iz
vremena Toljatija, Garodi, Hru{~ov i Mao). Njegov mladala~ki stav je zato jo{
staromodniji od re`ima – degolisti, ako ni{ta drugo, razumeju moderno dru{tvo
dovoljno dobro da bi njime upravljali.
Ali, to nije jedini studentov arhaizam. On se ose}a du`nim da ima op{te mi{ljenje o
svemu, da izgradi zaokru`en pogled na svet koji }e dati smisao njegovoj potrebi za
neuroti~nom aktivno{}u i aseksualnim promiskuitetom. To ga ~ini lakim plenom
poslednjih, klecavih misionarskih napora raznih crkvi. S pravom atavisti~kom stra{}u
on se klanja pred raspadaju}im ostacima Boga ili tragovima preistorijskih religija u
verovanju da to oboga}uje i njega i vreme u kojem `ivi. Uz postarije provincijske
dame, studenti ~ine dru{tvenu kategoriju s najvi{e posve}enih vernika. Svuda okolo
popove vre|aju i {utiraju, ali univerzitetski kler slobodno nastavlja da popuje
hiljadama studenata u svojim duhovnim klozetima.
Ipak, treba priznati da postoje i neki podno{ljivo inteligentni studenti. Oni su lako
iskoristili pravila smi{ljena za kontrolu mediokriteta. U tome su uspeli upravo zato
{to razumeju sistem; a razumeju ga upravo zato {to ga preziru i zato {to znaju da su
njegovi neprijatelji. Oni su tu da bi od obrazovnog sistema uzeli ono najbolje {to taj
sistem ima da ponudi: pare. Koriste}i kontradikciju koja obavezuje sistem da, makar
na kratke staze, finansira mali, relativno nezavistan sektor akademskih “istra`ivanja”,
ti studenti hladnokrvno nastavlju da {ire seme pobune sve do najvi{ih nivoa.
Njihov otvoreni prezir prema sistemu ide ruku pod ruku s lucidno{}u s kojom
pora`avaju sve njegove lakeje, naro~ito one intelektualne. Oni su ve} postali
teoreti~ari dolaze}eg revolucionarnog pokreta i s punim pravom ose}aju da sistem
po~inje da zazire od njih kao takvih. Oni uop{te ne kriju ~injenicu da ono {to tako
lako uspevaju da izvuku od “akademskog sistema” koriste za njegovo uni{tenje.
Naime, student ne mo`e da se buni protiv bilo ~ega ukoliko se ne pobuni i protiv
svojih studija, iako nu`nost te pobune sigurno ose}a na manje prirodan na~in nego
neki radnik, koji se spontano buni protiv svoje uloge radnika. Ali, student je proizvod
modernog dru{tva kao {to su to i Godar i Koka-Kola. Svoje ekstremno otu|enje on
mo`e da dovede u pitanje samo tako {to }e u pitanje dovesti dru{tvo u celini. Ta
kritika nikako ne mo`e da se odvija na studentskom terenu: student koji se
poistove}uje s ulogom studenta zapravo se poistove}uje s la`nom vredno{}u koja ga
spre~ava da shvati pune razmere svoje bede, dr`e}i ga tako u okovima vrhunskog
11
Poslednje avanture “Saveza komunisti~kih studenata” i njihovog hri{}anskog rivala
pokazuju da te studente povezuje isti temeljni princip: slepa poslu{nost prema hijerarhijski
nadre|enim kadrovima.
15
oblika la`ne svesti. Ali, svuda tamo gde moderno dru{tvo po~inje da biva izlo`eno
napadima, tu je i sve vi{e mladih ljudi; njihova pobuna predstavlja najdirektniju i
najsveobuhvatniju kritiku studentskog pona{anja.
Holandija: Provo
Provo je bi prvi oblik prevazila`enja iskustva delinkvenata, organizacija prvih
politi~kih izraza tog iskustva. Provo je nastao iz susreta nekoliko otpadnika iz sveta
raspadaju}e umetnosti u potrazi za karijerom i mase mladih buntovnika u potrazi za
samoizrazom. Njihova organizacija omogu}ila je obema stranama napredak ka novim
oblicima sukobljavanja i njihovo razvijanje. “Umetnici” su prilo`ili nekoliko ideja o
igri, iako jo{ uvek mistifikovanih i vi{e nalik na krpe` od raznih ideolo{kih sastojaka;
mladi butovnici nisu imali da ponude ni{ta drugo osim nasilnosti svog buntovni{tva.
Od samog po~etka te dve tendencije bile su jasno razdvojene; mase bez teorije na{le
su se pod starateljstvom male klike sumnjivih vo|a koji su svoju “vlast” poku{ali da
odr`e na osnovu bu}kuri{a od “provoterske” ideologije. Njihov neoartisti~ki
reformizam odneo je prevagu nad mogu}no{}u da se delinkventsko nasilje prenese
na plan ideja u poku{aju prevazila`enja umetnosti. Provo je bio izraz poslednjeg
reformizma modernog kapitalizma: reforme svakodnevnog `ivota. Iako ni{ta manje od
potpune revolucije ne}e mo}i da promeni `ivot, hijerarhija Provoa – sli~no
Bern{tajnovoj viziji postepene transformacije kapitalizma u socijalizam putem
reformi – veruje da nekoliko pobolj{anja mo`e da promeni svakodnevni `ivot.
Opredeljuju}i se za fragmentarno, Provo je zavr{io prihvataju}i totalitet. Da bi stvorili
bazu, vo|e Provoa su umesile sme{nu ideologiju “provotarijata” (artisti~ko-politi~ku
salatu pome{anu sa ubu|alim ostacima gozbe na kojoj nisu u~estvovali). Taj novi
provotarijat navodno stoji naspram “pobur`uj~enog” proletarijata (ve~iti refren svih
kretena ovog stole}a). Po{to se odri~e totalne promene, Provo odbacuje jedinu snagu
koja mo`e da ostvari tu promenu. Proletarijat je motor kapitalisti~kog dru{tva i zato
njegova smrtna pretnja; sve je pode{eno tako da ga potisne – partije, birokratski
sindikati, policija (koja ga napada mnogo vi{e nego provose), kolonizacija ~itavog
17
njegovog `ivota – zato {to je re~ o jedinom istinski opasnom potencijalu. Provosi nisu
shvatili ni{ta od svega toga; nesposobni za kritiku sistema proizvodnje ostali su
zato~enici sistema kao celine. Kada je pobuna antisindikalisti~kih radnika zahvatila i
bazu Provoa, koja se pridru`ila s direktnim nasiljem, zbunjeno rukovodstvo, koje je
bilo potpuno ignorisano, nije smislilo ni{ta bolje od osude “ekscesa” i poziva na
nenasilje. To rukovodstvo, ~iji je program bila provokacija vlasti s ciljem da se
razotkrije njen represivni karakter, zavr{ilo je jadikuju}i da je bilo `rtva policijskih
provokacija. Preko radija su pozivali mlade pobunjenike da prihvate vo|stvo
“provosa”, drugim re~ima, istog onog rukovodstva koje je jasno pokazalo da je
njegov magloviti “anarhizam” najobi~nija la`. Da bi razvila revolucionarnu kritiku,
baza Provoa mora da se pobuni protiv sopstvenog rukovodstva, a to zna~i da se
pove`e sa objektivnim revolucionarnim snagama proletarijata i da odbaci ljude poput
Konstana i De Vrija (prvi je zvani~ni umetnik Kraljevine Holandije, a drugi propali
parlamentarni kandidat i veliki obo`avalac engleske policije). Samo tako provosi }e
mo}i da se uklju~e u autenti~ne moderne sukobe, koje su i sami delimi~no
nagovestili. Ako zaista `ele da promene svet, onda }e morati da shvate da nema
nikakve koristi od onih koji se zadovoljavaju time da taj svet ofarbaju u belo.*
*
Provo je zapravo nastao kroz susret holandskih “Nizosa”, tada{nje izgubljene generacije (po
nekim spoljnim oznakama i potro{a~kim sklonostima vrlo sli~nim britanskim “modovima”) i
umetnika koji su ve} bili pro{li kroz uticaj situacionista ili ~ak neko vreme bili ~lanovi SI
(Konstan). Provo je obele`io sredinu i drugu polovinu 1960-tih u Holandiji nizom masovnih
uli~nih akcija, od kojih je sigurno najpoznatija op{ti mete` napravljen na javnoj proslavi
ro|endana holandske kraljice. Vodili su kampanje za legalizaciju marihuane i abortusa,
proteste protiv policije i vlasti, itd., obi~no u formi vrlo raskala{anih uli~nih teatara. Zatim
sti`u i prvi “beli planovi”. Najpoznatiji je bio “Beli bicikl”: komunalni bicikl, ofarban u belo,
kojim je svako mogao da se poslu`i, uz preporuku da ga nakon vo`nje ostavi na ulici. Usledila
je serija “belih planova” usmerenih na razne aspekte svakodnevnog `ivota, od kojih nijedan
nije uspeo da ponovi kratkotrajni uspeh prvog. Odatle referenca na kraju dela posve}enog
Provosima, na one koji se zadovoljavaju time da svet koji treba uni{titi “ofabraju u belo”. (nap.
prev.)
Dutch Provos, by Teun Voeten
http://www.pdxnorml.org/HT_provos_0190.html
18
Isto~na Evropa
U Isto~nom bloku birokratski totalitarizam tako|e po~inje da proizvodi snage svoje
negacije. Pobuna mladih tamo je naro~ito intenzivna, ali o njoj mo`emo da saznamo
samo na osnovu osuda koje objavljuju zvani~na glasila i policijskih mera koje se
preduzimaju radi njenog gu{enja. Iz tih izvora saznajemo da mladi vi{e ne po{tuju
“moral” i porodicu (koja tamo jo{ uvek postoji u svom najodvratnijem bur`oaskom
obliku), da se odaju “raspusni{tvu”, da preziru rad i da odbacuju partijsku disciplinu.
U SSSR je osnovano posebno ministarstvo za borbu protiv ove nove delinkvencije.
Uporedo s tim difuznim revoltom, razvijaju se i mnogo dosledniji izazovi; grupe i
ilegalni ~asopisi pojavljuju se i nastaju u zavisnosti od stepena policijske represije. Do
sada najzna~ajniji ~in bio je objavljivanje Otvorenog pisma Komunisti~koj partiji Poljske
dvojce mladih Poljaka, Kurona i Modzelevskog. Oni su otvoreno afirmisali nu`nost
“ukidanja sada{njih proizvodnih i dru{tvenih odnosa” i konstatovali da se to ne mo`e
posti}i druga~ije “osim revolucijom”. Intelektualci sa Istoka poku{avaju da artikuli{u i
u~ine svesnom kritiku koju su radnici ve} konkretizovali u Isto~nom Berlinu, Var{avi
i Budimpe{ti: proletersku kritiku birokratske klasne vlasti. Ta pobuna nalazi se pred
te{kim zadatkom istovremenog definisanja i re{avanja problema. U drugim zemljama
postoje uslovi za borbu, ali ciljevi ostaju mistifikovani. U isto~nim birokratijama borba
se vodi bez iluzija, a ciljevi su jasni; problem je razvijanje sredstava koja bi mogla da
otvore put za ostvarenje tih ciljeva.
Engleska
U Engleskoj je pobuna mladih svoj prvi organizovani oblik prona{ala u
antinuklearnom pokretu. Ta ograni~ena borba, pokrenuta oko maglovitog programa
Komiteta 100 – koji je bio u stanju da na ulicama okupi 300.000 demonstranata – imala
je jednu od svojih najlep{ih epizoda u prole}e 1963, u vreme skandala “{pijuni za
mir”.12
12
Skandal u kojem su pripadnici antinuklearnog pokreta otkrili i zatim upali u nekoliko
atomskih skloni{ta pripremljenih za ~lanove vlade, koja su dr`ana u najstro`oj tajnosti.
19
Zbog nedostatka radikalne perspektive pokret je odmah do`iveo uzmak i bio preuzet
od strane tradicionalnih politi~kih manipulatora i plemenitih pacifista. Ali, specifi~no
engleski arhaizam u na~inu kontrole svakodnevnog `ivota nije mogao da odoli
napadu na moderni svet; ubrzano raspadanje svetovnih vrednosti pokrenulo je
duboko revolucionarne tendencije u kritici svih aspekata vladaju}eg na~ina `ivota.13
Borba britanske omladine mora da se pove`e sa borbom britanske radni~ke klase,
koja se sa svojim pokretom neposredno biranih radni~kih predstavnika i divljim
{trajkovima pokazala kao jedna od najborbenijih na svetu. Pobeda ta dva pokreta
bi}e mogu}a samo ako oni budu delovali iz zajedni~ke perspektive. Kolaps
laburisti~ke vlade mo`e da bude samo jo{ jedan podsticaj za stvaranje takvog saveza.
Njihov susret mo`e da izazove eksploziju u odnosu na koju }e pobuna provosa u
Amsterdamu izgledati kao de~ja igra. Samo na taj na~in pravi revolucionarni pokret u
usponu mo`e da odgovori prakti~nim potrebama.
Japan: Zengakuren
Japan je jedina industrijski razvijena zemlja u kojoj je savez studentske omladine i
radikalnih radnika ve} ostvaren. Zengakuren, ~uvena organizacija revolucionarnih
studenata i Liga mladih marksisti~kih radnika dve su glavne organizacije ujedinjene oko
programa Revolucionarne komunisti~ke lige (RKL). Ta formacija se ve} uhvatila u ko{tac
sa pitanjem revolucionarne organizacije. Ona se istovremeno i bez iluzija bori i protiv
zapadnog kapitalizma i protiv birokratije takozvanih socijalisti~kih zemalja. RKL je
ve} uspela da okupi nekoliko hiljada studenata i radnika, organizovanih na
demokratskoj i antihijerarhijskoj osnovi, s ~lanstvom koje u~estvuje u svim
aktivnostima organizacije. Japanski revolucionari su prvi na svetu uspeli da povedu
{iroku, organizovanu borbu sa razvijenim revolucionarnim programom i uz zna~ajnu
masovnu podr{ku (milion studenata i radnika u sukobima 23. juna 1960; napr. prev.).
U demonstracijama koje su se smenjivale u talasima, na hiljade radnika i studenata
izlazili su na ulice da bi se fizi~ki suprotstavili japanskoj policiji. Ipak, RKL jo{ uvek
nije uspela da artikuli{e potpunu i konkretnu analizu ta dva sistema protiv kojih se
tako `estoko bori. Ona tek treba da precizno defini{e pravu prirodu birokratske
eksploatacije, kao {to tek treba da jasno formuli{e karakteristike modernog
kapitalizma, kritiku svakodnevnog `ivota i kritiku spektakla. RKL je jo{ uvek
predvodni~ka politi~ka organizacija, iako na tragu najboljeg nasle|a klasi~nih
proleterskih organizacija. RKL je danas najzna~ajnija revolucionarna grupacija na
svetu i zato treba da bude predmet rasprave i ta~ka okupljanja nove, globalne
revolucionarne kritike.*
13
Ovde mislimo na izvanredan ~asopis Heatwave, koji se, po svemu sude}i, razvija u pravcu
sve rigoroznijeg radikalizma.
*
Zengakuren: “Stav SI o Revolucionarnoj komunisti~koj ligi pokazao se donekle pogre{nim.
RKL Zengakuren nije bio ‘Zengakuren’ osnovan jo{ 1948. ve} samo jedna od rivalskih frakcija
(drugim frakcijama su dominirali Japanska komunisti~ka partija i razne kombinacije trockista,
maoista, itd.). Po~etkom {ezdesetih frakcija Zengakurena koja }e osnovati RKL zaista je
pokazivala mnoge pozitivne crte koje su joj situacionisti pripisivali: politi~ku platformu jasno
pomerenu levo od trockizma, borbeno u~e{}e u politi~kim sukobima na mnogim frontovima i
prili~no eksperimentalan pristup organizacionim i takti~kim pitanjima. Godine 1963.
Zengakuren je poslao delegaciju u Evropu, koja je trebalo da se sastane sa situacionistima,
posle ~ega je na japanski jezik bilo prevedeno nekoliko situacionisti~kih tekstova. Ali, do 1970,
kada je jedna delegacija SI posetila Japan, RKL se velikim delom vratila na lenjinisti~ke
20
pozicije, tako da se nije bitno razlikovala od drugih levi~arskih sekti.” — Ken Knabb,
Situationist International Anthology, 1981/89/95.
*
Karl Libkneht: “Jedan od malobrojnih nema~kih socijalista koji su se protivili Prvom
svetskom ratu. On i Roza Luksemburg su osnovali Ligu Spartakovaca 1916; oboje su bili
ubijeni nakon sloma pobune Spartakovaca januara 1919.” — Ken Knabb, Situationist
International Anthology, 1981/89/95.
21
14
Te partije su nastojale da industrijalizuju svoje zemlje kroz klasi~nu primitivnu akumulaciju
na {tetu seljaka, poja~anu birokratskim terorom.
15
Za 45 godina Komunisti~ka partija Francuske nije preduzela nijedan korak ka osvajanju
vlasti. Isto va`i i za partije iz drugih razvijenih zemalja koje se nisu na{le pod ~izmom
“Crvene” armije.
22
16
O njihovoj ulozi u Al`iru videti tekst Klasna borba u Al`iru (Internationale Situationniste
#10).
17
“Poruka al`irskim revolucionarima”, Internationale Situationniste #10.
23
formiranog kao klase. (Luka~eva gre{ka je bila u tome {to je verovao da je Bolj{evi~ka
partija ostvarila tu ulogu.) Da bi bile ostvarene u praksi, “teorijska” stremljenja i
razlike moraju biti prevedeni u organizaciona pitanja. Sve, u krajnjoj liniji, zavisi od
toga kako }e novi revolucionarni pokret re{iti pitanje organizacije; od toga da li
njegova organizaciona forma odgovara njegovom su{tinskom projektu: uspostavljanju
apsolutne vlasti radni~kih saveta na me|unarodnom planu, kao {to su to nagovestile sve
proleterske revolucije ovog veka. Takva organizacija mora da razvije radikalnu
kritiku svih temelja dru{tva protiv kojeg se bori: robne proizvodnje; ideologije u svim
njenim oblicima; dr`ave i svih oblika odvajanja koje dr`ava name}e.
Kamen temeljac starog revolucionarnog pokreta bio je odvajanje na teoriju i praksu.
Samo novi, superiorni pokret proleterske borbe mo`e da prevazi|e tu podelu i da
otkrije sopstvenu istinu. Nijedna organizacija jo{ nije uspela da prevazi|e taj jaz.
Ideologija, ma koliko bila “revolucionarna”, uvek je oru|e gospodara; to je znak uzbune
koji ukazuje na prisustvo neprijateljske pete kolone. To je razlog za{to kritika
ideologije, u krajnjoj liniji, mora da bude glavno pitanje revolucionarne organizacije.
La`i su proizvod otu|enog sveta; one ne smeju da se pojave u organizaciji koja za
sebe tvrdi da je nosilac dru{tvene istine; u suprotnom, ta organizacija posta}e samo jo{
jedna la` u svetu satkanom od la`i.
Svi pozitivni aspekti vlasti radni~kih saveta moraju biti prisutni, u embrionskom
obliku, u svakoj revolucionarnoj organizaciji koja stremi njenom uspostavljanju.
Takva organizacija mora da stupi u borbu na `ivot i smrt sa lenjinisti~kom teorijom
organizacije. Revolucija iz 1905. i spontano samoorganizovanje ruskih radnika u
sovjete bili su prakti~na kritika te smrtonosne teorije.18 Ali, bolj{evi~ki pokret je
insistirao na uverenju da spontanost radni~ke klase ne mo`e da ide dalje od
“sindikalisti~ke svesti” i da ona zato ne mo`e da obuhvati “celinu”. To
obezglavljivanje proletarijata omogu}ilo je da se Partija nametne kao “glava”
revolucije. Osporavanje istorijske sposobnosti proletarijata da se sam oslobodi, {to je
Lenjin ~inio tako nemilosrdno, zna~i osporavanje njegove sposobnosti da sam, u
potpunosti, upravlja budu}im dru{tvom. Iz te perspektive, parola “sva vlast
sovjetima” zna~ila je samo preuzimanje sovjeta od strane Partije i uspostavljanje
partijske dr`ave umesto potisnute “dr`ave” naoru`anog proletarijata.
“Sva vlast savetima” mora ponovo da posten na{a parola, ali ovog puta doslovno, bez
bolj{evi~kih zadnjih namera. Proletarijat mo`e da zapo~ne igru revolucije samo ako
kao ulog stavi ceo svet; u suprotnom, ne}e posti}i ni{ta. Sam oblik te vlasti, op{te
samoupravljanje, ne mo`e da postoji uporedo sa bilo kakvom drugom vla{}u. Po{to
zapravo predstavlja ukidanje svake vlasti, op{te samoupravljanje ne mo`e da toleri{e
ograni~enja (geografska ili neka druga); svaki kompromis koji prihvati odmah }e se
izokrenuti u ustupak, u predaju. “Samoupravljanje mora istovremeno da bude i
sredstvo i cilj sada{nje borbe. To je nije samo ono zbog ~ega se ta borba vodi ve} i
njen adekvatni oblik. Ono je u isto vreme i materijal koji oblikuje i njegova
pretpostavka.” (“Klasna borba u Al`iru”, Internationale Situationniste, #10)
Sveobuhvatna kritika sveta je garancija doslednosti i istinitosti revolucionarne
organizacije. Tolerisanje nekog represivnog sistema bilo gde u svetu (na primer,
sistema koji se predstavlja kao “revolucionaran”) vodi u prihvatanje legitimnosti
represije. Tolerisanje otu|enja u bilo kom domenu dru{tvenog `ivota vodi u
18
Nakon teorijske kritike koju je razvila Roza Luksemburg; videti njen tekst Organizaciona
pitanja ruske socijaldemokratije iz 1904, u kojem je kritikovala Lenjinov pamflet [ta da se radi?
(1903).
24
prihvatanje nu`nosti svih oblika postvarenja. Nije dovoljno biti za vlast saveta samo
apstraktno; treba pokazati {ta to zna~i konkretno: prevazila`enje robne proizvodnje,
pa tako i proletarijata. Uprkos svim prividnim razlikama, svim postoje}im dru{tvima
upravlja logika robe; to je temelj njihove totalitarne samoregulacije. Robno postvarenje
je glavna prepreka totalnom oslobo|enju, slobodnom stvaranju `ivota. U svetu robne
proizvodnje praksa nije okrenuta samostalno odre|enim ciljevima ve} podvrgnuta
diktatu spoljnih sila. Ekonomski zakoni predstavljaju se kao zakoni prirode; ali, sva
mo} tih zakona izvire jedino iz “nedostatka svesti onih koji te zakone prihvataju.”
Su{tina robne proizvodnje je gubljenje sebe u haoti~nom i nesvesnom stvaranju sveta
koji ostaje van svake kontrole svojih tvoraca. Nasuprot tome, radikalno
revolucionarno jezgro op{teg samoupravljanja podrazumeva svesnu kontrolu svakog
pojedinca nad celinom `ivota. Samoupravljanje robnom proizvodnjom samo }e
pretvoriti svakog pojedinca u programera sopstvenog pre`ivljavanja – umesto
kapitalisti~kog kruga, dobi}emo samoupravlja~ki pravougaonik. Zadatak radni~kih
saveta zato nije samoupravljanje postoje}im svetom ve} njegova neprestana
kvalitativna promena; drugim re~ima, konkretno prevazila`enje robe, te ogromne
stranputice u istoriji ~ovekove samoproizvodnje.
To prevazila`enje prirodno podrazumeva ukidanje rada i njegovu zamenu novom
vrstom slobodne aktivnosti, ~ime se elimini{e jedna od temeljnih podela modernog
dru{tva: podela na sve postvareniji rad i pasivnu potro{nju slobodnog vremena.
Neke grupe, koje se u ovom trenutku nalaze u fazi raspadanja, kao {to su Socialisme
ou Barbarie ili Pouvoir Ouvrier,19 iako ponavljaju moderne parole o “vlasti radnika”, idu
putem starog radni~kog pokreta nastoje}i da reformi{u rad putem “humanizacije”.
Ali, ono {to treba napasti je sam rad. Daleko od toga bude “utopijska” te`nja,
ukidanje rada je prvi uslov za efikasno prevazila`enje robnog dru{tva, za odbacivanje
podele na “slobodno” i “rado” vreme u `ivotu svakog pojedinca – tih
komplementarnih sektora otu|enog `ivota – kao stalnog odraza unutra{nje
protivre~nosti sveta robe izme|u upotrebne i razmenske vrednosti. Tek kada se ta
suprotnost odbaci ljudi }e mo}i da povrate kontrolu nad svojom `ivom aktivno{}u i
da otkriju sebe u svetu koji sami stvaraju. Demokratija radni~kih saveta je re{enje za
sve sada{nje podele. Ona ne}e dozvoliti pojavu bilo ~ega {to “postoji izvan
pojedinaca”.
Svesna dominacija nad istorijom od strane ljudi koji je stvaraju – to je sav
revolucionarni projekat. Moderna istorija, kao i sva pro{la istorija, proizvod je
dru{tvene prakse, nesvesna posledica ljudske aktivnosti. U fazi svoje totalitarne
dominacije kapitalizam je proizveo sopstvenu religiju: spektakl. Spektakl je zemaljsko
ostvarenje ideologije. Svet nikada nije bio tako izokrenut. “Zato je, kao ‘kritika
religije’ u Marksovo vreme, kritika spektakla danas su{tinski preduslov svake kritike.”
(Internationale Situationniste #9)
~ove~anstvo se suo~ava sa istorijskim pitanjem revolucije. Sve grandioznijem razvoju
materijalnih i tehni~kih sredstava odgovara samo jednako duboko nezadovoljstvo
svih. Bur`oazija i njen naslednik na istoku, birokratija, nisu u stanju da taj
prekomerni razvoj (koji mo`e da bude osnova samo za poeziju budu}nosti) iskoriste
za bilo kakvo dobro upravo zato {to moraju da odr`e stari poredak. Najvi{e {to mogu da
u~ine je da taj razvoj iskoriste za ja~anje svoje policijske kontrole. Oni mogu samo da
akumuliraju kapital, pa tako i proletarijat – ljudska bi}a koja nemaju nikakvu kontrolu
19
Nasuprot njima, grupe poput ICO, koje odbijaju svaki oblik organizacije ili dosledne teorije,
same sebe osu|uju na nepostojanje.
25
nad svojim `ivotima i koja to znaju. Istorijska prednost tog novog proletarijata jeste u
tome {to je on jedini naslednik bezvrednog bogatstva bur`oaskog sveta – bogatstva
koje mora da izmeni i prevazi|e na na~in koji }e omogu}iti puni razvoj ljudskih bi}a
kroz potpuno prisvajanje prirode i svoje vlastite prirode. To ostvarenje ljudske prirode
mo`e da zna~i samo umno`avanje i puno zadovoljenje pravih ljudskih strasti koje
spektakl potiskuje u najmra~nije uglove revolucionarne svesti i koje mogu da se
ostvare samo fantasti~no, u nestvarnom delirijumu pojavnosti spektakla. Istinsko
ostvarenje pravih strasti – {to zna~i odbacivanje svih la`nih potreba i `elja koje sistem
svakodnevno proizvodi radi o~uvanja svoje dominacije – ne}e biti mogu}e bez
ukidanja i pozitivnog prevazila`enja robnog spektakla.
Modernu istoriju mogu da oslobode, a njena bezbrojna dostignu}a da stave na
slobodno raspolaganje, samo snage koje ta istorija potiskuje: radnici koji nemaju
nikakvu kontrolu nad uslovima, sredstvima i proizvodima sopstvene aktivnosti.
Proletarijat je jo{ u XIX veku postao naslednik filozofije; sada je postao naslednik
moderne umetnosti i prve svesne kritike svakodnevnog `ivota. On ne}e mo}i da
prevazi|e svoju ulogu proletarijata ako u isto vreme ne ostvari umetnost i filozofiju.
Promena sveta i promena `ivota za proletarijat su jedno, nerazdvojni elementi
lozinke za prevazila`enje sebe kao klase, za ukidanje sada{njeg carstva nu`nosti i
kona~ni prodor ka carstvu slobode. Radikalna kritika i slobodna rekonstrukcija svih
vrednosti i obrazaca pona{anja nametnutih otu|enom stvarno{}u, njegov su
maksimalni program. Slobodna kreativnost u stvaranju svih trenutaka i doga|aja
`ivota jedina je poezija koju mo`e da prizna, poezija koju prave svi (Lotreamon),
po~etak revolucionarnog festivala. Proleterske revolucije bi}e festivali ili ne}e biti
ni{ta, jer je razigranost sam klju~ `ivota koji najavljuju. Igra je krajnji princip tog
festivala, koji za jedina pravila priznaje samo `udnju za `ivotom bez mrtvog vremena
i u`ivanje bez ograni~enja.
1966.
26
1
Posle je bilo sva{ta. Izreka da nas istorija u~i da ljudi od istorije nisu nau~ili ni{ta nije
sasvim ta~na. Sistem u~i. Mi smo ti koji zabu{avamo. Zato }emo se jo{ malo zadr`ati
na ovom slu~aju; prvo na nekim neposrednim posledicama, a onda na malo {irem
kontekstu.
Pamflet je brzo stekao ogromnu popularnost, kako me|u studentima i omladinom,
tako i me|u organima gonjenja. Univerzitetske vlasti su odmah pokrenule proces
protiv petorice studenata iz rukovodstva sindikata. Ali, odmah se videlo da sve ne}e
i}i glatko. Probu|eno ~lanstvo je svuda po~elo da preuzima inicijativu. Nacionalno
rukovodstvo UNEF, u poku{aju da sa~uva svoj autoritet, nevoljno je odbacilo sve
sudske presude protiv ~lanova strazbur{ke sekcije (procesi su trajali tokom cele 1967).
Ali, takvi manevri vi{e nisu bili dovoljni. Rasprava je, kao i pamflet, daleko
prevazilazila specifi~ni studentski milje; stavovi UNEF, kakvi god bili, jednostavno
nisu bili relevantni za sve ono {to je tada postalo predmet neposrednog dijaloga svih
zainteresovanih. To je stvorilo sasvim novu situaciju, koja se ubrzano, otvaraju}i
pitanje za pitanjem, kretala ka eksploziji koja se u prole}e 1968. dogodila na
Univerzitetu Nanter u Parizu.
Pometnja na nacionalnom nivou donela je nacionalnu reputaciju i samim
situacionistima. Do tada dobro poznati u umetni~kim i intelektualnim krugovima
{irom zapadne i severne Evrope, situacionisti su bili progla{eni za najesktremniju
subverzivnu grupu, o ~ijem su uticaju, namerama i dimenzijama po~ele da kru`e
najneverovatnije glasine. Ina~e mala grupa u tom periodu nije se pro{irila ni za
jednog ~lana; naprotiv, neki su bili isklju~eni ili su se sami povukli ({to za njih nije
bilo ni{ta neobi~no). Tipi~ne glasine odnosile su se na njihov navodni poku{aj
infiltriranja u studentsku organizaciju, a one najprljavije na `elju situacionista da
prosto opelje{e fondove koji su “tako neoprezno bili stavljeni na raspolaganje”
njihovim pristalicama. Bilo je i drugih razloga zbog kojih je SI, nepunih godinu dana
nakon skandala, ~iji su se odjeci ne samo i dalje ose}ali ve} i zao{travali u novu krizu,
objavila tekst Na{i ciljevi i metodi u strazbur{kom skandalu, s namerom da odgovori na
sve optu`be i ka`e jo{ ne{to preko toga.
Tekst je zanimljiv jer donosi prili~no op{irnu i preciznu hronologiju doga|aja.
Inicijativa je potekla od nekoliko studenata iz Strazbura, koji su u kontakt sa SI do{li
preko adrese objavljene u njenom ~asopisu. Oni su obavestili ~lanove grupe o
novostima u njihovom gradu: grupa njihovih prijatelja, poznata kao “esktremisti iz
UNEF”, ~iji je jedini program bio ukidanje tog tela, upravo je bila potpuno legalno
izabrana u novo rukovodstvo tamo{njeg studentskog sindikata. Ali, niko nije imao
predstavu o tome {ta bi konkretno trebalo uraditi. Situacionisti su im predlo`ili da
“zajedno napi{u i objave sveobuhvatnu kritiku dru{tva”, {to }e im, “ako ni{ta drugo,
pomo}i da razjasne sve ono {to im je u tom trenutku bilo nejasno”. Pored toga,
sugerisali su im da u te svrhe na “nekonformisti~ki na~in” upotrebe fondove
sindikata, {to }e “sigurno {okirati mnoge i tako skrenuti pa`nju i na nekonformisti~ki
sadr`aj njihove poruke”. Predlozi su bili prihva}eni, a kontakt sa SI je odr`avan preko
28
2
Nacionalni studentski sindikat bio je prva masivna dru{tvena institucija ~ija je
posredni~ka uloga bila u potpunosti odba~ena s tako jasno izra`enom sve{}u o nu`nosti
odbacivanja merkantilnog dru{tva u celini. Pri tom, ta poruka je dolazila iz sektora
zadu`enog za obuku naredne generacije eksperata i menad`era. U dru{tvu koje
po~iva upravo na principima podele rada (specijalizacije) i posredovanja to je bilo
ispravno shva}eno kao znak za uzbunu. I to je ono zbog ~ega su iskustva iz 1960-tih
zna~ajna i danas. Mnogi faktori su uticali na ~uvenu “pobunu mladih” koja se tada,
na razli~ite na~ine, manifestovala {irom sveta. Bio je to bunt prve posleratne
generacije, koju vi{e nije mogao da zadovolji etos posleratne izgradnje, te{kog rada i
stalnog odricanja zarad bolje sutra{njice (da li vam ovo zvu~i poznato?). Maniri,
re~nik, metode i dometi tradicionalnih politi~kih (posredni~kih) ~inilaca odjednom su
se otkrili kao beznade`no prevazi|eni. Treba imati u vidu da dru{tveno-politi~ka
scena tada ni izbliza nije bila tako {arena kao danas; partije, sindikati, Crkva, njihovi
dru{tveni klubovi, organi i institucije vlasti – i ni{ta osim toga. ^itavi univerzumi
pitanja i oblasti svakodnevnog `ivota bili su potpuno falsifikovani ili ignorisani, {to je
frustriralo mnoge dru{tvene grupe, ne samo “mlade”. Zato je pobuna iz 1960-tih, iako
je ostala u granicama eksplozije razli~itih nekonformizama, zna~ila pre svega
odbacivanje usluga svih tradicionalnih posredni~kih mehanizama kapitalisti~kog
dru{tva. Godine 1966, u jednoj zemlji, u pitanje je do{la nacionalna studentska
organizacija (situacionisti bi sigurno vi{e voleli da je odbacivanje po~elo s druge
strane: s odbacivanjem usluga radni~kih partija i sindikata, {to je bila sredi{nja tema
njihove agitacije jo{ od 1957). Pre toga, u drugim zemljama zapada, naro~ito u SAD,
na danjem svetlu pojavile su se autenti~ne i autonomne inicijative, do tada
nezamislive na prostoru kojim su suvereno vladale dve nacionalne partije,
korporacijski sindikati i bezbrojne verske kongregacije. Nepunih dve godine kasnije,
1968, bilo je odba~eno sve: zato ne treba da ~udi za{to su se partije, ~ak i opozicione –
kao {to su to bile komunisti~ka i socijalisti~ka partija Francuske – sindikati i vlast na{li
jednako zate~eni, a zatim i na istoj strani. Njihova uloga jedinih legitimnih svodnika
(predstavnika) radni~ke klase i drugih dru{tvenih slojeva bila je ozbiljno dovedena u
pitanje. Pobuna je i bila slomljena u trenutku kada su pobunjenici po~eli da se
ponovo okre}u na tu stranu, zbog uvek istih usluga: posle nepuna dva meseca,
previranje u kojem su bili artikulisani najrazli~itiji, do tada ne~uveni zahtevi i te`nje,
zamenilo je poga|anje oko boljih uslova za dalje rintanje po firmama. Tada je, uz
posredovanje komunisti~kih i socijalisti~kih sindikata, bio ugovoren najve}i skok
nadnica u istoriji Francuske.
Ipak, sve nije ostalo samo na jo{ jednoj “pobedi” sindikalnih brokera. Oslobo|ena
energija, ideje i iskustva nisu mogli da budu ukro}eni i poni{teni tek tako. Razni
dru{tveni pokreti, od feministi~kih, do ekolo{kih i mirovnih (u po~etku vi{e
antinuklearnih, {to nije bezna~ajna nijansa) datiraju upravo iz 1960-tih, a najvi{e od
1968. U tim prvim godinama stasavanja i oblikovanja “vanparalmentarne opozicije”,
ti pokreti su, kr{e}i sva pravila i kalupe politi~kog bon-tona, redovno uspevali da
iznenade fosilizirane umove tradicionalnih politi~kih ~inilaca. Svedo~anstva o prvim
akcijama feministi~kog ili antinuklearnog pokreta zaista su uzbudljiva – ili
pora`vaju}a, kada ih uporedite s pona{anjem njihovih dana{njih, pripitomljenih i
legalizovanih naslednika (i ako za trenutak ostavimo po strani su{tinski problem,
njihove suvi{e ograni~ene, separatne vizure).
Ali, i sistem je nau~io lekciju. Ako je tokom 1970-tih morao samo da u~i, trpe}i pri tom
te{ke ili makar vrlo neprijatne udarce, ve} po~etkom naredne decenije uspeo je da
30
svoju neposlu{nu decu ponovo stavi pod kontrolu. Principi pluralizma, participacije,
po{tovanja ljudskih prava, slobode savesti, ekolo{ke korektnosti i “delovanja odozdo”
prihva}eni su kao temeljne vrednosti svakog pristojnog demokratskog poretka. Od
tada, sistem ne isklju~uje ve} uklju~uje. To su, s jedne strane, diktirali imperativi dalje
ekonomske ekspanzije; zato je sfera rada/ potro{nje bila ubrzano otvarana za sve
dru{tvene grupacije – od `ena i homoseksualaca, do hendikepiranih osoba – “bez
diskriminacije”, iako, kao {to vidimo, iz jezivo cini~nih i brutalnih razloga. S druge
strane, mnogo va`niji, politi~ki razlozi – osvajanje odbeglog glasa~kog tela i
oblikovanje novog – nalagali su legalizaciju, ali i podr{ku formiranju ~itave mre`e
“gra|anskih inicijativa” koja je preuzela ulogu posrednika, upravo onu koja je 1960-tih
bila dovedena u pitanje. Krug se ponovo zatvorio. Divlju, neinstitucionalizovanu
opoziciju zamenio je “dugi mar{ kroz institucije”. Ta mre`a danas pokriva skoro sve
oblike ljudskog izra`avanja i delovanja koji bi vam mogli pasti na pamet. Ona danas
obuhvata ~ak i pobunu: sistem je na{ao na~in kako da uposli ~ak i svoje neprijatelje,
na osnovu ~ijih kritika hitro vr{i sva potrebna pode{avanja i prepravke.*
Ukratko, to je prostor na kojem, ako vas tradicionalni posrednici ba{ ne privla~e,
mo`ete da “prona|ete sebe” kao dru{tveno ili politi~ko bi}e. Ako se ipak ne
prona|ete, uprkos tako bogatoj ponudi, onda ste ili zreli sa savet stru~njaka ili
potencijalni sociopata (terorista). To je realan rizik s kojim se danas suo~avaju sve
istinski nezavisne, divlje inicijative, koje u nastojanju da se izbore za `ivot na
potpuno druga~ijim pretpostavkama (ovde u bloku ka`emo bez robe i prinude),
odbijaju bilo ~ije posredovanje.
Strazbur{ki skandal – kao direktan izraz jedne nove svesti, artikulisane u krugu
otpadnika koji su za sebe bili izabrali zaista ~udno ime, “situacionisti” (mo`da je
moglo da bude i gore) – naru{io je najve}i tabu svakog radnog logora: nu`nost
politi~kog posredovanja (radimo ili se obu~avamo za rad; najamni rad je svuda
nametnut kao uslov opstanka; nemamo kad da se bavimo drugim pitanjima; odatle
podela rada, eksperti, posrednici, “demokratija”). Kada bi ljudi videli da svoj polo`aj i
svoje `ivote mogu da shvate i promene bez posredovanja autoriteta za upravljanje
dru{tvom, mi{ljenje, izra`avanje, dijalog, itd., radni logor u kojem su zato~eni po~eo
bi ubrzano da se raspada. To bi i bukvalno bio smak sveta, jer bi zna~ilo kraj na{e
pasivnosti ({to se, ba{ zato, spre~ava i na druge na~ine, ne samo {irenjem posredni~ke
mre`e).
Situacionisti su to dobro shvatali; odbacivanje svakog oblika predstavljanja i
posredovanja bila je njihova stalna tema (ovo je na{a formulacija; ali sve je, skoro
istim re~ima izra`eno u mnogim njihovim tekstovima). Desetak godina kasnije, jedan
*
“…ako `eli da svoje razloge usadi u podanike, tako da ih ovi prihvate i uva`e kao svoje,
Imperija mora da se slu`i trikovima. U tome joj poma`u njeni glasnici. Oni koji blistaju samo u
umetnosti laskanja ne spadaju u najlukavije, jer brzo bivaju razotkriveni kao ono {to stvarno
jesu – samo sluge me|u slugama. Ne, tako slo`en i delikatan zadatak treba poveriti samo
onima koji su u stanju da otkriju sva ograni~enja imperijalnog poretka. @estoke primedbe na
ra~un Imperije uvek impresionaraju one svadljivije podanike, koje ovi glasnici uvla~e u
beskrajne la`ne rasprave, tako da malo ko uvi|a da je kritika nesavr{enog funkcionisanja
uvek u funkciji usavr{avanja; Imperija se predstavlja kao ne{to ~ega se ne treba otarasiti, ve}
kao ne{to {to treba korigovati, jer nam bez nje nema `ivota…Vlast }e napredovati ako
pozdravi inovativne ideje svoje opozicije i ako ih, nakon odgovaraju}e sterilizacije, stavi u
pogon, u cilju osna`ivanja svog legitimiteta; zatvaranje iza zidina i osu|ivaje disidenata na
smrt zna~ili bi slepu netoleranciju koja mo`e samo da rasplamsa dru{tvenu mr`nju.” — Kriso i
Odoteo, Nekontrolisana pobuna: Kritika Imperije Majkla Harta i Antonija Negrija, 2003.
31
P. S.
Radni~ki saveti, proletarijat, totalno samoupravljanje
barem u zemljama zapada (ali i kod nas). To ne zna~i da je sve stvar brojeva; to je
opsesija politi~kih reketa{a, koji svoju agitaciju usmeravaju u ovom ili onom pravcu u
zavisnosti od pukog kvantiteta, od potencijala za stvaranje “kriti~ne mase” (ekstremni
slu~aj, ali i uobi~ajena praksa totalnog poni{tavanja pojedinca). To samo govori da je
stari klasni feti{izam, koji je jedan segment klase robova promovisao u “izabranu
klasu”, koja }e ukinuti sve ostale klase i klasno dru{tvo u celini, odavno – ili mo`da od
po~etka – prevazi|en pristup. U tom kontekstu treba pri}i i Deborovoj tezi o “op{toj
proletarizaciji”. To i nije tako smela teza ve} vi{e snimak stanja: jasno je da tu klasu
danas ~ine svi oni koji zavise od najamnog rada, svog ili svojih bi`njih. Struktura te
klase se stalno menja, ali njena potpuna podre|enost, totalna ucenjenost i iluzorna
“participacija” u odlu~ivanju o sopstvenom `ivotu i dalje su glavni parametri njenog
stanja.
Najzad, jasno je da se pod samoupravljanjem ne misli samo na samoupravljanje
proizvodnjom, niti postoje}im svetom u celini (pamflet, str. 43). Zaista, {ta bi to bitno
druga~ije donelo samoupravljanje potencijalom za 1) masovnu 2) robnu proizvodnju?
Misli se na totalno samoupravljanje `ivotom. Mo`da je to jo{ tada moglo da se ka`e i
bez prethodnog rvanja sa starom revolucionarnom terminologijom; utoliko pre {to
marksisti~ki diskurs, koliko god ga rastezali, nikada nije mogao da probije zid
masovne proizvodnje kao uslova istinski ljudske egzistencije (to nije uspelo ni
situacionistima).* Ali, ne vredi se `aliti: niko nam ne brani da o svemu tome danas
govorimo mnogo jasnije, direktnije, onako kako jeste.
Gde su kontradikcije? U kratkom pregledu istorije SI u dodatku za Dru{tvo spektakla o
tome je bilo malo vi{e re~i. Ponovi}u samo ono {to je u jednom osvrtu napisao D`on
Zerzan:
“S jedne strane, tvrdili su da je samo neposredna, eksperimentalna i strastvena
aktivnost vredna `ivota. Rad mora biti ukinut u korist slobodne, kreativne igre u kojoj
}e sva pravila i oni koji ih donose tako|e biti predmet igre. Upravo du` tog glavnog
pravca svog delovanja, situacionisti su razvili kritiku levice kao dosadnog,
irelevantnog nastavlja~a starog sveta i njegove logike.
Ali, magi~na mo} subjektivnosti – tog {oka kojim je ova grupa prodrmala celu Evropu
i tako najavila pobunu iz maja 1968 – bila je prizemljena te{kim balastom ‘sovjeta’.
‘Apsolutna vlast’ saveta je vi{e nego o~igledno protivre~ila ideji o ukidanju vlasti.
‘Unitarna i globalna’ koordinacija proizvodnje putem hipermoderne tehnologije –
zbog svog masivnog karaktera i funkcije – tako|e je bila u suprotnosti s apsolutno
nedirigovanim, samoosloba|aju}im i nesputanim pojedincem.
Kako bi ta stvar sa savetima uop{te funkcionisala? I zar na taj na~in, kroz sistem
‘transkontinentalnog svetskog planskog procesa’, ne afirmi{emo specijalizaciju, za
koju smo prethodno utvrdili da je nu`no autoritarna? Najzad, kako bi i preko koga ta
‘isklju~iva vlast saveta’ bila ‘tehni~ki sprovedena’?
Ipak, ~ak i uz sve unutra{nje konflikte, SI je dala neprocenjiv doprinos, izme|u
ostalog i zato {to je pokazala {ta jedna {a~ica odlu~nih ljudi mo`e da postigne. SI je
pru`ila veliki podsticaj mnogima koji su tada poku{avali da artikuli{u svoju kritiku i
da krenu dalje. Zbog svega toga, i to treba re}i, situacionisti su na sebe navukli
mr`nju svih branilaca pro{losti, uklju~uju}i tu i prakti~no sve frakcije levice.”
*
Pristup koji daleko prevazilazi tu perspektivu, iako i dalje uz pomo} starog jezika, nalazimo
kod @aka Kamata, Protiv pripitomljavanja/ Lutanje ^ove~anstva, knjiga br. 6 (2003). Ali, i on je
prvo morao da pro|e kroz ~istili{te 1968.
35
Danas sigurno ne treba insistirati na tom re~niku. Ali, neki prinicipi va`e i dalje. Ovde
smo se zadr`ali na nekim od tih pojmova koje su obele`ili rasprave u najradikalnijim
krugovima u drugoj polovini XX veka. Teorijsko-istorijska retrospektiva, koju nam
pru`a literatura iz tog vremena, veoma je va`na jer nam poma`e da izbegnemo neke
zamke koje su i dalje pred nama. Ali, ni ta literarura ne treba da bude u prvom planu:
to mesto mora da ostane rezervisano za {to neposredniji dijalog me|u ljudima, koji ne
dopu{taju da se izme|u njih pojavi bilo ko ili bilo {ta. Upravo taj dijalog je ono {to
svuda dramati~no izostaje. Zato u prvom planu imamo majstore-mislioce, aktiviste-
eksperte za dru{tvenu promenu, politi~ke komesare, mesije svih fela, beskrajna
prepucavanja izme|u njih – i njihovu publiku. U takvim uslovima, ne treba da ~udi
za{to je “teorija” do{la na tako lo{ glas. “Sve re~eno, mi{ljeno i napisano postaje sve
vi{e i sve opasnije nebitno po `ivot”, pisao je Raoul Vaneigem, punih dvadeset
godina nakon objavljivanja ovog pamfleta, u ~ijem je pisanju i sam u~estvovao i koji
se pokazao bitnim. Taj izgubljeni smisao svega – na{ih odnosa, na{eg dijaloga, na{ih
`ivota – sigurno ne}e mo}i da nam vrati niko osim nas. Ali, to ovde ne}emo vi{e
ponavljati.
2004.