Decadent Sympozium

PLATON – POLITEA/DRŽAVA/REPUBLIKA
Jurčić 2009

(izvrstan) PREDGOVOR (Jure Zovka)

(7) Politea sinteza Platonove filozofije: etika i spoznaja, ideje, struktura duše,
država i vladavina
- Elenhističko opovrgavanja u ranijim aporijskim dijalozima zamjenjuje strogim
zagovaranjem punine misli u praksi. Temeljno razrađen etički sustav normi je
orijentacijska paradigma duše i preduvjet suživota u polisu.
(8) Razočaran katastrofalnim stanjem zakonodavstva i rapidnom erozijom
tradicionalnih moralnih vrijednosti u tadašnjim grčkim polisima, uvjetovanim
dugogodišnjim peloponeskim ratovima, Platon zaključuje: „Sve su vladavine u sadašnjim
državama očajno loše. Njihovo se zakonodavstvo posve srozalo bez ozbiljnih izgleda za
popravak. Bio sam prisiljen ustvrditi kako je istinska filozofija jedina koja nam omogućuje
sagledati bit pravednosti u državnom i u privatnom životu.“ (326a, sedmo pismo)
- U raspravi o vladavini pojavljuje se pravednost kao stožerna vrijednost i
pokazatelj stabilnosti društva.
- Pojam politeia u Platonovo vrijeme znači javni život i upravljanje državom, njen
pravni sustav, građanstvo i geografsku lokaciju.

- Dijalog se odvija u Pireju u kući bogataša Kefala. Sudionici razgovora su

Platonova braća Glaukon i Adimant, glavni sugovornici Sokratu od 2. knjige nadalje. Ostali
likovi su Kefal i sin Polemarh, sofist Trazimah, Klifont i Harmantid,

- Prva knjiga Politee – žustra rasprava o naravi i funkciji pravednosti.

(8-9) Kefal tvrdi kako je najveće zadovoljstvo biti bogat, a to stječi bez prijevare i
dužništva. Sokrat to oblikuje: „Pravedno je reći istinu i dolično vratiti što se kome duguje.“
– ali ona će brzo, kako to običava kod Platona, izgubiti stajalište jer Sokrat pronalazi
iznimke: primjer posuđenog oružja od prijatelja koji je u međuvremenu poludio.
(9) Zaključak: Za moralno djelovanje nije dovoljno poznavanje univerzalnih etičkih
normi koje se bezuvjetno mogu primijeniti u svakoj prilici, nego je potrebno promisliti
konkretnu situaciju i prosuditi je li općevažeća forma primjenjiva.
- Polemarh proširuje po pjesniku Simonidu: Pravedno je svakome vratiti njegov
dug. Sokrat specificira: Pravedno je svakome dodijeliti što mu pripada – što zaslužuje.
(9-10) Gornja definicija postala svjetski standard, naročito kod pitanja ugovora. U
4. knjizi vidjeti će se da postoji još dimenzija te teze, koje do tada sugovornici nisu uočili.
(10) Sokrat nuka Polemarha da objasni tezu, kaže: Pravedno je činiti dobro
prijateljima, zlo neprijateljima (tipično stajalište onog vremena). Ovo je nesuvislo spram
gornje teze, stoga Sokrat pokazuje da nanošenjem zla neprijatelju, ili dobra prijatelju, ne
mijenja na pravednosti stvari niti se oni mijenjaju u pravednosti. Protuslovlje je iduće: po
samoj sebi, pravednost ne sadrži nanošenje štete.
(11) Trazimah šokira novom tezom: Pravednost je korist i pravo jačeg.
- Trazimah: svaka vlast, bila ona tiranija, demokratska ili aristokratska propisuje
zakone koji će joj biti od koristi i poslužiti kao instrument vladavine nad podanicima, a
zakoni su pravedni ukoliko ispunjavaju ovu svrhu. Za podanike je pravednost poslušnost
vladaru, tj. pridržavanje zakonima.
(12) Sokrat pokazuje epistemološku rupu: ako vladar ne zna što čini, može si
nanijeti štetu, pa poslušnost ne može biti kriterij pravednosti. Tko zna što je pravedno
znati će kako pravedno postupati.
- Iz ovoga Sokrat neobično zaključuje: ni jedno umijeće ne može biti od koristi
jačemu nego samo slabijemu. Protuslovlje Trazimahu. Pravednost: korist slabijeg.
Decadent Sympozium

(13) Trazimah razvija: Pravednost je korist jačeg, a nepravda ono što svakome
omogućuje prednost. / Na temelju Protagorinog homo mensura, Trazimah radikalizira:
povezuje Protagorino s uobičajenom sofističkom praksom nijekanja načela identiteta i
protuslovlja određenog pojma, kao što u ovom slučaju čini s etičko-normativnim
predikatima pravednog i nepravednog definirajući pravednost suprotnošću onoga što jest.
- Sokrat dokazuje kako je pravednost temeljna arete vrijednost i ne može imati čas
jedno, čas drugo značenje.
(14) /DS: Bitno je uočiti ovo razumijevanje pravednosti u svezi sa znanjem i
životom: Nepravednost je rezultat neznanja i neupućenosti, a pravednost predstavlja
oličenje znanja i razumijevanja – nepravda nema prednost pred pravdom jer npr. među
razbojničkim bandama također treba postojati minimum fer odnosa da bi funkcionirali –
nepravda ne čini nikoga sretnim, a da bi dobro živio, sreća ti je potrebna.
(15) Prva knjiga Politee završava bez konačno definirane teze, dakle aporijski.
- No, Sokrat uviđa sljedeće: najprije, pravednost je jednakost svih, a drugo: oni koji
u tom odnosu postaju slabiji, na njima se vrši nepravda. Poštivanje ljudske osobnosti i
dostojanstva temeljni je motiv.
- Pravednost je vrlina. Funkcija duše očituje se kroz život, a pravednost je njena
arete.
(16-18) Smatra se da je prva knjiga najvjerojatnije bila ranije napisano djelo koje
je zatim Platon ukomponirao u ostatak – gdje počinje konkretno definiranje.

(18) Druga knjiga odmah počinje zahtjevom da se daju bolji argumenti prema
kojima se jasnije vidi kako je pravednost isplativija od nepravde. Glaukon ima funkciju
advocatus diaboli, uplitanja ondašnjeg standardnog mišljenja u razmatranje – po iskonskoj
naravi nitko neće sam nastupati pravedno.
(18-19) Priča o pastiru Gigu i čarobnom prstenu nevidljivosti (RING RING RING
LJUBITELJI TOLKIENA RING RING RING), Gigo će prije biti egoističan nego li pomagati – s
prstenom bi i pravednik i nepravednik bio nepravednik – poanta, ljudi su morali radi
konvencionalnosti. – zanimljivo – tu Platon uvodi teoriju društvenog ugovora: ljudi pristaju
na zakone i sporazume kako se međusobno ne bi ugrozili.
- Glaukon pokazuje: životna praksa utvrđuje da oni koji varaju žive bolje i štoviše,
drži ih se pravednima. Adimant od Sokrata traži definiciju neovisno o rezultatima.
(20-21) Promatra li se pravednost kao sredstvo za ostvarenje cilja, a ne kao svrha
po sebi, onda uvijek postoji opasnost da se u svakodnevnom životu odlučimo za privid
pravednosti i poslužimo njime kao sredstvom za ostvarenje nekih „viših“ ciljeva. Adimant:
Pravednost je istina, lijepa, ali teško ostvariva. Nepravda je ružna, ali se lakše prolazi.
Adimant zapravo ovdje želi pomoći pravednosti da se ustoliči.
(22) Suprotno dotadašnjim dijalozima, ovdje je Sokrat naučavatelj, reprezenter
Platonove škole.
- Preduvjet za razumijevanje pravednosti jest društvena dimenzija. – Ovo je
razvijanje čitave etike jer dolazi do pomicanja iz individualne vrline u – socijalnu.
- Zdrav polis nastaje kao rezultat potrebe zajedničkog suživota.
- U polisu je izvršena prirodna podjela rada, a pri raspodjeli dobara svatko dobiva
ono što je potrebno za egzistencijalni minimum i a limine isključena je mogućnost nasilja,
pohlepe za imovinom i častohlepljem.
- Svatko obavlja svoj posao koji mu pripada, pa za vladavinom nema potrebe. U
polisu vlada pravednost, a da ga stanovnici nisu svjesni. Prigovor Platona Platonu preko
Glaukona: Tako bi izgledao i polis svinja – ovakvim se polisom ne može objasniti
pravednost jer su proveli redukciju na životinju.

(23) Iz zdravog polisa inficirani se razvija na sljedeći način: pohlepa za većom

imovinom vodi do prvih ratova, gdje nastupa raslojavanje. Nastaju potrebe za različitim
Decadent Sympozium

užicima, što stvara nova zanimanja za razonodu. Ovo prati interes za umjetnosti i
obrazovanjem, ali nastaje i potreba za očuvanjem i proširenjem teritorija – to formira
profesionalne vojnike u ulozi čuvara, a da bi oni bili valjani, potreban je odgoj i
obrazovanje. Za čuvare, to su tjelesni i duhovni.
- Kritika grčke mitologije i uloge u odgoju, negiranje bogova kao izvora splektara.
(24) Bog kao najviša moralna institucija i mjerilo svih stvari
-Platon kritizira i metaforička tumačenja: u odgoju je važna samo istina i urođena
suzdržanost od nagona. Cilj je sezanje idejama. Tu pjesničko umijeće, koje Platon ne cijeni
jer je mimetičko, nema previše mjesta. Cilj kulturno-duhovnog – muzičkog – obrazovanja
je ljubav prema lijepome. Poanta gimnastike: zdravo tijelo, zdrav duh.
- Najrazboritije među čuvarima postavlja se na poziciju upravitelja. Niti jedan čuvar
ili upravitelj ne smije imati privatna dobara, a žene i djeca trebaju im biti zajednička –
novac i privatno vlasništvo je glavni izvor zavisti koja je glavni izvor sukoba.
(25) Tri postojeća staleža u polisu: radnici, čuvari i upravitelji su slika složene naravi
ljudske duše.
- Od inficiranog polisa možemo postići zdravi samo sustavnim odgojem i
obrazovanjem
- Platonov polis je mjesto gdje nema potlačenih i robova
- Savršeni polis je: 1) mudar 2) hrabar 3) promišljen i 4) pravedan; razvoj Platonova
kvarteta vrlina
(26) Vrlina mudrosti – dobra upućenost, znanje onih koji vladaju polisom,
- Vrlina hrabrosti – postojana ustrajnost u ispravnom mnijenju,
- Suzdržanost: vrlina koja omogućuje razumu i razboritosti – najboljemu u nama –
vladanje nad onim lošim – nagonima i afektima. Ova je vrlina svojstvena svim staležima,
a njome je cilj uspostaviti dobre međuodnose.
-Pravednost kao krunska krepost.
(27) Pravednost se u polisu postiže sustavnim odgojem i obrazovanjem, a osnova
je podjela rada gdje svatko ima svoje jasno zvanje. Kada se počnu međusobno uplitati
ljudi u tuđe poslove, ne zna se više tko je za što odgovoran. Ova Platonova podjela naziva
se idiopragija; a sugerira da je pravednost – red. /Razrada ovdje nadovezuje se na
početnu utemeljenu tezu: svakome njegovo.DS
(28) Platon, dakle, ima dvoznačnu upotrebu pravednosti:
1) Vrlina kojom se prikazuju i reguliraju međuljudski odnosi.
2) Stanje kojim se označuje sklad među dijelovima duše i staležima polisa
- Platon: Pravednost određenog pojedinca ni po čemu se ne razlikuje od
pravednosti polisa jer im je zajednička jedna te ista ideja savršene pravednosti. Znakovito
je Platonovo mišljenje da je pravednost pojedinca preduvjet za ozbiljenje pravednosti u
polisu.
- Nakon razmatranja četvrte knjige preći će na analizu pravednosti u duši čovjeka

(30) Platon prije svega zaključuje o različitim funkcijama duše. Ako si žedan, jedan
dio ti govori da piješ, drugi da pripaziš nije li zagađeno.
1) Razumski dio duše: onaj kojim mislimo, spoznajemo, promišljamo i kontroliramo
svoje afekte
2) Požudni dio duše: onaj kojim se zaljubljujemo i izražavamo osjećajnosti i naslade
3) Volji dio duše: odvažni dio, izvor želja i nastojanja, plemenitosti: smionost,
odlučnost, rad, itd
- Da bi se dobro funkcioniralo, među tri dijela treba vladati sklad, a razumski dio
vladati nad druga dva. Ovaj je cilj moguće postići sustavnim odgojem i obrazovanjem
(31) Primarna je svrha obrazovanja i odgoja vratiti duši prirodni red i uspostaviti
sklad među njezinim aktivnostima. Uspostava reda u duši pojedinca, istovjetna s
vladavinom pravednosti, preduvjet je za ostvarenje reda i ozbiljenje pravednosti u polisu.
Decadent Sympozium

(32) Pravednost kao istinska paradigma polisa prema kojoj se ravnamo kako bismo
ostvarili što pravednije društvo. To je pitanje homologije ljudske duše i polisa.
-Nevolje i nepravde koje su dominantne u postojećim polisima neće prestati sve
dok se ne objedine politička moć i čežnja za istinskim znanjem i mudrošću. /Tu je
formirana teza o filozofu-vladaru. Ali kasniji autori poput Heideggera žele pokazati kako to
ne znači da su filozofi bogom dani nego da je filozofija jedna od disciplina u kojoj je
moguće steći takvo temeljito znanje pogodno za upravljanje./DS
(33) U kasnijem djelu (Zakoni, Državnik) Platon mijenja stajalište o filozofima:
većina teško raspozna filozofa od pseudofilozofa, pa mijenja takvu vladavinu za vladavinu
zakona: građanima polisa lakše je postaviti dobre zakone i obvezati ih na pridržavanje
tako što će s prijestupi pravedno kažnjavati, nego kod njih sustavno razvijati sposobnost
prosuđivanja pojedinih slučajeva u kontestu temeljnih etičkih normi.
- Platon kao začetnik ideje o modernoj pravnoj državi.
- Platon preuzima Sokratov etički stav da je potrebno spoznati istinske vrijednosti
kako bi ih se moglo uvažavati i poštivati. Njihovo spoznavanje bitno utječe na
konstituiranje i usmjerenje našeg života i na našu životnu praksu u cjelini. Platonov nauk
o spoznaji povezan je sa strukturom objekta.
(34) Savršeno spoznati možemo jedino bitak, dok nebitak uopće ne možemo.
Između spoznatljivog i nespoznatljivog nalazi se mnijenje (doxa), koja se odnosi na
promjenjivi empirijski svijet.
- Osobe koje teže za spoznajom i stjecanjem istinskog znanja Platon nazivlje
philosophoi, dok svi oni koji ostaju u sferi mnijenja su philodoxoi.
- Samo onaj tko poznaje etičke ideje u njihovoj potpunosti i savršenosti može
nadići svoje osobne interese i svoje znanje staviti u službu dobrobiti polisa.

(34-35) Jedna od osnovnih intencija Platonova argumentiranja jest poazati kako

oni koji sebi pripisuju naziv sophoi ni izdaleka nisu dorasli ovoj zahtjevnoj i odgovornoj
ulozi i zadaći. S tim u svezi on upozorava na zabrinjavajuću, učestalu praksu da sofisti
odgajaju mlade ljude za buduće političare ne vodeći ni najmanje računa da u njih usade
osjećaj za plemenite vrijednosti, nego im nude formulu po kojoj će bezobzirno ostvariti
svoje buduće političke ambicije
(35) Na pitanje mogu li osobe posvećene filozofijskoj teoriji povesti praksu, Platon
ima analogiju: brod plovi nemirnim vodama, a putnici koji se ne razumiju u umijeće
upravljanja brodom ne žele prepustiti kormilaru da preuzme brod.
- Ljubitelji istinskog znanja, da bi mogli mudro i uspješno upravljati polisom,
trebaju neprestano težiti za dobrim i nastojati provesti ga u djelo: Dobro za Platona
predstavlja središnji teleološki princip na koji je usmjereno ljudsko htijenje i djelovanje, ali
se pri tome istodobno očituje i kao nešto što je korisno upravo za onoga tko postupa u
skladu s njime.
(36-45) Ideja Dobra najviši je predmet izučavanja, ali se Dobro, za razliku od
mnogih drugih ideja, ne može savršeno spoznati. Dobro ima poseban status u Platonovoj
epistemologiji i ontologiji. Platon ovdje koristi tri analogije kako bi približio o čemu se radi
kada govorimo o „Dobru:“ to su
1) analogija o suncu – ne može se izravno govoriti o samom dobru, nego o
izdanku. Dualnost vidljivog i mislećeg. Funkcija sunca u svijetu = funkcija Dobra u bitku.
Ideja Dobra raskriva, kao svjetlost.
2) analogija o crti – usporedbom o crti želi se objasniti odnos inteligibilne i osjetilne
danosti. Cjelokupna stvarnost nalik je crti razdijeljenoj u četiri ontičke razine kojima
korespondiraju četiri spoznajne ontičke aktivnosti naše duše:
a) Najniži stupanj: slike, sjene i pričini, zamjećujemo nejasno, eikasia
b) Drugi stupanj: životinje, biljke i tvorevine, pridajemo im empirijsku
izvjesnost, pistis
Decadent Sympozium

c) Treći stupanj: matematičke danosti i objekti diskurzivnog promišljanja,

hypotesis
d) Četvrti stupanj: nepromjenjive ideje, sigurno znanje do kojeg s dolazi
dijalektikom
3) analogija o spilji: spajanje prethodne dvije. Oslikavanje odgojnog i
epistemološkog procesa. Izlazak iz spilje kao kognitivni uspon, odnosno prijelaz iz
neobrazovanosti u obrazovanost. Filozofu koji je to ostvario predstoji teška i odgovorna
zadaća ponovnog silaska u spilju neznanja da bi i drugima posredovao nešto od punine
ideje Dobra. Pod etaforom spilje Platon ilustrira stanje duha u kojemu se nalazimo. Obrat
duše od carstva sjena u carstvo duhovnog. Dijalektika kao krovna metodologija:
dijalektičar kao onaj tko bez ikakvih zamjedaba pomoću logosa teži za samim bitkom

(47) Platon je svjestan nemogućnosti potpunog ozbiljenja idealnog polisa i

svjestan je da se etičkih normi u stvarnosti nikada potpuno ne držimo – ali se ravnamo po
njima. Dobro kao paradigma, kao smjer.

(48-49) Osma knjiga, kao kritički osvrt na dekadentne vladavine: timokracija,

oligarhija, demokracija i tiranija, od kojih je svaka gora od prethodne.
a) Timokracija – vladavina častohlepnih, gdje ovo „čast“ znači novac i
plemićki status
b) Oligarhija – bogatstvo kao paradigma vladavine, siromašnima
onemogućen pristup vlasti neovisno o tome koliko su inteligentni. Ovdje vlada požuda;
vladavina kriminala
c) Demokracija – podrazumijeva apsolutnu jednakost pred zakonom,
ravnopravnost svih građana s obzirom na upravljanje i punu slobodu govora. Participacija
u vlasti ne određuje se po stručnosti nego po ždrijebu. Ovo postupno prelazi u anarhiju, a
pomanjkanje osjećaja za red i odgovornost postanu glavna karakteristika
d) Tiranija – nastupa nakon velikog negodovanja i kaosa puka. Tiranin -
prototip nesretna čovjeka bez prijatelja, bez povjerenja i u koga, ugušen u vlastitoj požudi.
(49) Platonov napad na demokraciju stvorilo mu je reputaciju totalitarnog
mislitelja, zagovornika historijskog determinizma i kolektivnog utopista.
(52) Platon kao mjesto modernog društva: jednakost spolova, a pri odabiru
dužnosnika gledaju se prirodne predispozicije i postignuća u znanju i odgoju.
(53) Gotovo svim čitateljima smeta Platonovo totalno odbacivanje pjesništva i
umjetnosti u desetoj knjizi, shvaćanje kao oponašanja i igre u kojoj nema ničega ozbiljnog.
(54) Neke teorije drže da je Platon zapravo napadao trivijalnu umjetnost, a da bi u
polisu bilo mjesta za one radove koji pogađaju biti – referenca na šestu knjigu gdje Sokrat
govori o čuvarima kao slikarima – kao što svatko tko želi ostvariti dobar i sretan život u
svom djelovanju ravna prema etičkim normama kao što su dobro, pravedno i plemenito
po sebi, tako se umjetnik u svom stvaralaštvu orijentira prema istinskoj paradigmi koju
nosu u svojoj duši.
- Konačni cilj uvijek jest Dobro

(raditi sažetak u mnogočemu nema smisla jer se radi o dijalogu punom razlažućih teza i
podložnom recepciji, a naročito ne nakon izvrsnog predgovora koji pomno slijedi rasplet,
stoga tražim dijelove
koji teorijski nadograđuju ili dodiruju predgovor/DS)

PRVA KNJIGA (59-94)

(59-63) Razmatranje Kefalova bogatstva i njegova stava prema tome. Sokrat pita:
što je najbolje što je Kefal dobio od bogatstva. Kefal određuje sigurnost i mogućnost,
Decadent Sympozium

odganuće straha, naročito stekneš li ga tako da nisi nikome ništa dužan. Ovdje Sokrat
započinje oblikovati termin pravednosti.
(64-68) Uvode Polemarha i njegovu reprodukciju Simonidova stajališta,
konvecionalnog mišljenja, nakon čega ide Sokratovo rastavljanje te teze. Nižu tko po
umijeću kome služi, i dolazi se slijepe točke: po Simonidovom stajalištu pravednik ima
smisao činiti štetu i dobro, što se najbolje vidi u ratu, no kada Sokrat pita je li pravednik
beskoristan onima koji ne ratuju (kao što je liječnik onima koji su zdravi), uoči se da
Simonidovo stajalište nije najčišće. Promjena teze, još uvijek u korist Polemarha: pravo je
škoditi nepravednima, a koristiti pravednima, no Sokrat ističe: ako se tko prevari u
čovjeka, pravednom će, npr, činiti nepravdu. Ove teze, stoga, slabo stoje, kao definicija
pravednosti.
(71-73) Trazimah i teorija o koristi jačeg ovdje se pojavljuje, ali najprije se vodi
sporedna rasprava oko plaćanja znanja i prepucavanje sofista Trazimaha i Sokrata. „To je
dakle Sokratova mudrost, sam neće da poučava nego okolo od ostalih uči, i za to ne vraća
ni hvale.“
(73) Introdukcija Trazimahove teze i Sokratovo propitivanje
(74) Obrat na suprotnu tezu: da je pravedno na korist slabijeg, a ne jačeg, da
odluke vladara znaju voditi do štete njemu samome.
(74-78) Redefiniranje Trazimahove teze, Trazimah o tome kako sve što vladari čine
rade uvijek s predumišljajem o svojoj koristi, tako da se nikada ni u kom slučaju ne radi o
koristi slabijeg, i to dirigira pravdu.
(78-84) Sokrat proširuje Trazimahovo shvaćanje posla i pokazuje kako se u
zanatstvu isključivo brine u korist podložnika, i zato oni što su u javnoj službi ne žele
drugima samo tako popravljati njihova zla, nego traže plaću. Svatko bi radije imao korist
od drugog, nego se mučio za tuđu – zato Trazimahova teorija o pravdi kao koristi jačeg
nikako ne stoji.
(85) Trazimah okreće shvaćanje pravednosti: utvrđuje da je nepravda lijepa i
snažna, a da je pravednost dobroćudna glupost.
(86-88) Sokrat mu pokazuje putem dometa pojmova pravednik i nepravednik
kako pogrešno shvaća prirodu njihovih namjera, jer Trazimah najprije zanemaruje da to
nije čovjek sam, nego vrlina, tako da oboje može biti razborito i vrsno, na što dolazi
pravda - tako da mu na kraju pokazuje obratno: pravednik je mudar, a nepravednik je
budala.
(89-90) Ovdje Sokrat uvodi primjer o razbojnicima i minimalnoj potrebi za
pravdom, pokazujući da je ona nužna kao fundament za uspješnost.
(90-94) U narednoj diskusiji o poslu i svrsi Platon uvodi Dobro kao cilj, dobar život
kao smisao, život kao smisao duše, pravednost kao osovinu duše, vrlinu što pokreće, na
što bi došlo: pravednik je sretan, nepravednik nije, a isto tako: pravednik je koristan,
nepravednik nije, a Trazimah je prisiljen potvrditi.

DRUGA KNJIGA (95-126)

(95) Glaukon inzistira da se Sokrat potrudi ne samo providno uvjeriti, nego

dokazati da je bolje biti pravedan nego li nepravedan.
(96) Platonov društveni ugovor kroz Glaukona
(97-100) Gig i čarobni prsten nevidljivosti, nadalje objašnjavanje ljudi da su
pravedni (bolje – etični) samo ako moraju.
(100-105) Razmatranje pravednosti kao takve i glasa o pravednosti: pravednost
na dobrom glasu, ali teška, nepravednost na lošem glasu, ali laka i ugodna. Prividom
pravednosti postiže se puno, a održava se čast. To je problem, ali to je velika prednost
nepravde. Ide čovjeku na ruku.
Decadent Sympozium

(106-107) Prijelaz Sokratova razmatranja ovog problema na državu – kako kaže,

možda bi se bolje vidjelo na većem nego manjem.
(107) Utvrđenje društvenog ugovora.
(108-1) Razmatranje osnovnih potreba ljudima: hrana, mjesto boravka, posao.
Minimalna država od petero kao prijedlog, ali nedovoljno, treba ih biti puno i biti
raznovrsno. Uočavanje različitih prirodnih predispozicija ljudi, formiranje ideje o raspodjeli
posla. Nadalje razgovara s Adimantom.
(109-112) Sokrat kontinuirano dodaje različite zanate i poslove i proširuje državu
(113) Uvodi vojsku kao nužnu i …
(114-116) … započinje razmatranje njihova odgoja – da budu opasni za
protivnike, a predani svojima, hrabri i srčani, požrtvovni i vjerni.
(117) Odgoj vojske – tjelesni i glazba;
(118) Ali paziti tko i kako odgaja – selektivno obrazovanje, nadzor pripovjedača
(118-121) Kritika grčke mitologije i Homera; lažne priče koje ljude uče krivim
vrijednostima
(122-126) Jedan, neprijetvorni, savršeni bog, kozmos ideja i utjelovljenje dobrog i
pravednog – utvrđenje osnovnog zakona

TREĆA KNJIGA (127-165)

(127-135) Nastavak kritike mitologije i pjesništva, selekcija onoga što bi se smjelo

ili ne smjelo odobriti, filtriranje negativnih aspekata (prijevare, razvratnosti,
podsmjehivanja, itd) za mlade vojnike i odobravanje pozitivnih – Sokrat pokazuje kako
pjesnici nemaju o ljudima pojma, da su im nepravednici sretni i uspješni, a pravednici
nesretni i bijedni.
(136-138) Razmatranje uloge pjesništva, odnosno trebaju li se čuvari (vojska)
razumjeti u pjesništvo – Sokrat utvrđuje ne, zato što je svaka osoba u stanju samo u
jednome biti vrsna, i u svemu drugome nedovoljno dobra, gubitak vremena i smisla. (139-
41) Odbijanje da se vojska bavi zanatima.
(142-145) Da slučaju specifične govore i posebnu vrstu glazbe koja je u skladu s
njihovom ulogom. Na 143. str prijelaz na dijalog s Glaukonom.
(147) Glazba kao najvažnija vrst odgoja – ritam i harmonija najjače dopiru u
unutrašnjost duše
(148-158) Tjelovježba kao druga najvažnija vrst odgoja. No tu se inače razmatra
nužnost usavršavanja svakog zanata i bavljenja njime tijekom života, te ne rađenje istog
za zlato.
(159-165) Definicija čuvara, tj. njegovih egzistencijalnih uvjeta.

ČETVRTA KNJIGA (166-199)

(166-167) Ponovno s Adimantom. Zaključak: čuvari dobivaju samo hranu, i njihov

jedini cilj je straža. Adimantu je to sumnjivo, Sokrat proširuje utvrđujući kako bi oni tako
bili sretni, nema razloga zašto ne – jer su tako odgojeni – ali je cilj da su svi sretni, a ne
samo jedan sloj.
(168) Druga funkcija čuvara – odgojno-nadzorna – paziti da se u državu ne uvuku
bogatstvo i siromaštvo, da ne dođe do krize.
(169-171) Treća funkcija čuvara – brinuti da država nije ni premala i prevelika, da
je dostatna i tečna, da ne gomila bogatstvo i nije na minimalcu.
(177) Uvođenje zadnje klase ljudi, za ulogu koju još nisu razmotrili – upravitelji, to
jest vladari, i njihovo nadziranje polisa.
(184) Utvrđenje da se ni u ludilu ne smiju miješati, dijeliti ili razmjenjivati poslovi,
nego da je svatko specijaliziran za svoje – u protivnom to ide ponajviše na štetu cijele
Decadent Sympozium

države. Do kraja četvrte knjige radi se o razno-raznom premetanju ovog zaključka, te

uvođenje tri dijela duše, provjeravanju mogućih iznimaka, koje nisu našli.
(196) Pravedan čovjek i država, te pravednost koja se u njima nalazi: baviti se
sobom i svojim poslom, ne dopustiti da se drugi bavi tobom ili da sposobnosti duša
mijenjaju uloge, da se urediš i postaneš vladar sam sebi, svoj prijatelj i uskladiš tri
sposobnosti duše, da se postane trijezno, da svoj radiš držiš i zoveš pravednim i lijepim,
koje uređeno stanje čuva i stvara, mudrošću ono znanje koje takav rad nadgleda,
nepravednim koje takav rad uništava, a neznanje ono mnijenje koje takav nepravedni rad
priprema.
(do 199) Uvođenje rasprave o nepravednosti, početak analize četiri režima (zloće)
nepravde, ali…

PETA KNJIGA (200-240)

(200-202) (S Glaukonom) ..prije toga zahtijevaju od Sokrata da objasni ulogu

odgoja i rađanje djece, odnosno status žena, stoga Sokrat započinje, i prvo što se
utvrđuje: djecu ne valja niti rađati niti odgajati ni u kom drugom smislu nego li za
pretpostavke države.
(203-208) Po principu prirodne istosti ljudi Sokrat pokazuje kako se nada naći
posao gdje ga žena i muškarac ne bi mogli jednako dobro raditi – niti jedan posao na
svijetu nije za ženu jer je žena ili muškarca jer je muškarac, nego su prirođene
sposobnosti jednako razasute na obje vrste stvorova. Razliku Sokrat navodi samo u tome
što je žena u poslovima slabija od muškarca.
(209) Eugenička ideja: žena soja i interesa za muškarca istog soja i interesa.
(211) Jedna od bizarnijih teza: „Iza toga i ostalih predašnjih zakona dolazi kako ja
mislim, ovaj: da sve te žene budu zajedničke svim tim muškarcima, a da nijedna ni s
jednim ne živi napose; i opet djeca da budu zajednička, i roditelj da ne poznaje svojega
poroda ni dijete roditelja.“
(212-213) Eugenička ideja: najbolji trebaju općiti s najboljima, najgori s
najgorima. To nije stvar ljubavi, nego nužde.
(214-215) Obavezno rađanje u vrijeme kada su muškarac i žena u naponu snage.
(216-229) Razmatranja o zajedničkom ratovanju muškaraca i žena, odgoju djece
da u svojem zanatu budu jednako kvalitetni, da ih se uči odmalena, razmatranja o
helenskim ratovima, tretiranju Helena kao jednih i prijatelja, barbara kao neprijatelja.
(230-240) Razlikovanje znanja i mnijenja, spoznavanja bitka. Znanje je bitno
vezano za razumijevanje i spoznaju ideja, mnijenje se tiče preslika ideja, te ljude Platon
naziva filodoksima. Svrha ovog dijela razgovora je bila povući razliku između pravih i
lažnih filozofa, kako bi se znalo koji pripadaju upravljanju države.

ŠESTA KNJIGA (241-273)

(241) S Glaukonom. Vođe država : oni koji mogu domešati ono što se uvijek u
istome istovjetno nalazi.
(242) Ljudima najprije treba spoznati narav, otkriti filozofa – a narav filozofa je da
oni uvijek ljube nauk, koji im kaže nešto od onog bitka, koji uvijek jest i koji nije uznemiren
u svom miru postajanjem i propadanjem. Ne lažu i ne prihvaćaju laž. Mrze je.
(243-244) Mora dobro pamtiti, biti u svemu umjeren, ne biti sitničav, ugodnu ćud
(245-246) Problem: mišljenje da filozofi s vremenom postanu čudni, a državi
beskorisni. Platon demonstrira: nisu oni ni čudni i beskorisni, nego se ljudima njima ne
koriste kada je potrebno. Za to treba okrivljavati njih, a ne same filozofe. Ne bi filozofi
trebali doći u svjetinu i moliti da im se da vlast, nego bi svjetina trebala znati koji od
Decadent Sympozium

filozofa vlast može nositi, i kada je potrebno doći k njemu, jednako kao što i bogat i
siromašan i ovakav i onakav u bolesti odu liječniku. (Prijelaz na razgovor s Adimantom)
(247-251) Ponovljeno razmatranje razlike filozofa i filodoksa, napad na činjenicu
da se hrpetina filozofa naziva filozofima iako to nije; filozof kao oni koji oduševljeno skače
prema spoznaji biti svakog predmeta, koji gleda bitak.
(do 273) Raspravljanje o idejama, mjestu Dobrog, kao onog koje je s one strane
bitka, kao posebnog, alegorija o suncu i alegorija o crti.

SEDMA KNJIGA (274-304)

(274-279) Alegorija o spilji i kognitivni uspon. Uloga filozofa u spuštanju u tamu i

brizi o drugima.
(280-298) Utvrđenje poučavanja filozofa, četiri nauke, gledanje samih ideja,
najviše apstrakcije
(299) Nikoga se ne smije siliti na učenje: slobodan čovjek ne smije ni jedan nauk
učiti ropski, u duši ne ostaje ni jedan nauk pod silu.