Risto Trifković

PRIČE

SAGA O JEDNOM DUMAKOVCU

(Još jedna stara priča)

"Eh, da mi se nešto vratiti u miladost, znao bih kako bih."

Onda:
"Makar da mi je još jednom vidjeti Dumakovac pa umrijeti! Pa neka
je hala!!"
Stalni refren sentimentalnih pričica i vajkanja starog učitelja Galiba
U, kad malo jače potegne. Kako je stario, sve se više na to vraćao. Otići u
Dumakovac. Život mu se sveo na svega dvije-tri dosadne stvari: škola,
kuća, bife na uglu, krvni pritisak, žena, djeca, briga, i pokoja rakija i
rakijska priča. Kao ovo sad. Otići i otići. Pa, kud puklo da puklo. Makar
se i ne vratio. Ne žali. Nema za čim. Ako mu se posreći, ako mu prahne,
ostaće zauvijek. Bazati između kuća, kao nekad, obilaziti stare poznanike,
sad đuturume kakav je i sam, sjećati se starih zemama, uz rakiju i meze.
Sjedneš, oturišeš i sejriš. Šta ti još treba. Pusititi misli ina pašu. Ionako se
ne vrijedi trati, sve će biti kako će biti i bez tebe. Samo se na vrijeme
ukloniš. To je sve. Ovo do smrti dati duši oduška d radosti. Dušom
dahnuti. Ne kaže se zalud. Naužiti se lagode i slobode. Napojiti ljepote.
Ove zemne. Zagrobne će mu biti i preko glave! Nasrkati zraka. Kao
mlijeka jomuže. Nahodati bos po rosi. Provjetriti zagađena pluća od
smrada i smoga i izgorjelog benzina i svakojakog još đubreta. Tijelom
osjetiti zemlju kako diše, kako ti kuca u srcu. Ponadati se nečemu
dalekom, boljem, makar i lažnom, svejedno, ali se ponadati bar, čini se –
ponovo bi se rodio, preporodio (kako se kaže).
Tužna, pjanska maštanja. Ipak, kažite vi šta hoćete, i neka se to već
jednom javno zna i čak zapiše, jedan je Dumakovac u svijetu, jedan,
onakav. U dumači, šljive okrečene, u cvatu, jabuke otežale i okrečene od
ploda. Lepljivo granje. U dubini, gore, nebo, vršak neba, plav i usjajen.
Oči te zabole od gledanja. Lak vjetar u granju. Napneš sluh. Pjeva ptica.
Miriše bilje, nagorko, kao čaj. Sve je nekud krenulo za tobom, njiše se,
nudi ti se. Uzmi me. Legni, zove te zemlja, trava, prući se, pusti kraju
lađu. Jednom se živi. Kao da te voćke nekud zovu, sebi, da im se
pridružiš. Ili ti se samo čine? Kao da ti namiguju? Biti ta travka što je
grickaš, ta voćka pod koju si se opružio, to prostrano nebo, vedro, od
koga se topiš, biti slobodan, svoj, i ničiji više, ima li, pitaš se, ima li zaista
išta na bijelom svijetu slađe i blagorodnije? Ako ima, u šta ne vjeruješ,
neka ti kažu, neka prstom upru. Ovdje je i rakija smutljiva, falična,
razvodnjena. Nema rakije nad dumakovačkam, ja što vam velim. Nema.
Ono još u vijeku niste pili. Dobar vam stojim. Ja. Učitelj Gadib. Žeže, a
glava bistra.
(Stara priča o nekoj bivšoj mladosti. Još jedna stara sentimentalna
priča. Kojih se odričemo. Zašto? Čemu? Neka se pričaju stare priče, dok
je starih ljudi koji ih pamte, dok je starih tužnih ljudi i starih drevnih sela
iz kojih dolazimo kad-tad. Jer te priče život priča.)
Za Dumakovac su ga vezale uspomene, mladost, najljepši doživljaj,
rane godine: prva služba, prvo učiteljovanje. Tek što se onaj rat završio,
tek što je zafrljacio torbak, već je kao mlad učitelj ulazio u Dumakovac,
pred veče, u smiraj dana, golobrad, glave prepune ideja kako će krenuti u
narod i kako će se desiti čudo. Čudo se nije desilo, naravno. Dumakovac
ga je očarao, onako pitom i tvrd, seljački zameđen i ćosav, krastav,
prastar, tuđ i odbojan i istovremeno prisan, svojeglav. U svakom slučaju,
srce mu je tamo ostalo, zauvijek, sa tim svijetom. Obreo se među
svojima. Kao kod kuće. Dumakovac je, kud god docnije išao, seljakao se,
petljao, nekako smatrao svojom kućom, prstaništem, kojem će se kad-tad
vrnuti. Da se smiri. Da gaji pčele. Da se oženi. Kad se istutnji, zamori.
Kad ga prođe volja za bljeskom. Sve ostalo su šugave epizode koje nas
sleduju. Dumakovac stoji po strani, sam, izdvojen. Kao najljepša
neispunjena želja.
Čim se penizionišem za koju godinu – prijetio je, to je već bila druga
faza njegovih bezopasnih naivnih fantaziranja – eh, čim primim prvu
penziju, zaopučiću pravce u Dumakovac, meće me bog zaustaviti, i
spriječiti, ja što vam kažem.
Pa idi, ko te drži, strpljivo će i namučeno žena koja je sita i presita
tih priča, i naklapanja kojima kao da se njoj sveti za oskudan i nemio
život što su ga tavorili godinama, idi, ko ti brani, ako ćeš i sad, iz ovih
stopa.
Njega je to naročito znalo najediti i razdražiti, ženino tobožnje
popuštanje. Znao je šta to u stvari znači: puste prazne priče, staračko
hvalisanje, nevjerica da je kadar bilo šta još učiniti. To mu je jedino
preostalo: da nasitno kevće, da zajeda. I sam je, što je najgore, bio
uvjerenja da priča tek tako, da mu vrijeme prođe, stoga se na ženu ljutio,
imala je pravo. Kakav je mekušac, i slabotinja, neće se nikud maknuti, ni
metar od kuće; samo priča.
 Hoću, još kako hoću! drao se gušeći se od bijesa, šišteći. Tebi za
inat, svima vama. Crknite-puknite!
A oni mu se smiju!
Starčeva predstava. Benavljenje.
A njega to ždere.
U alkoholiziranoj viziji tog svog izleta u Dumakovac, koji je za
ukućane postao vremenom sitna napast i pakost i neka vrsta bezopasne
avaniture koja se nikada neće ispuniti, starac je nalazio kao neki nagli
odušak od svakodnevnih sitnih briga i gnjavaža, od svega traljavog što ga
je pratilo i mučilo. Poboljevao je, morao je držati dijetu, nije smio piti.
Djeca su slabo učila, jedva su se provlačila. Žena otromavila. Tim
prijetećim pričama kao da se svetio svemu tome, a najviše sebi, svojoj
nemoći da bilo šta od svoga života sačini. Tavorio je. I čak je jedno
vrijeme bio zadovoljan. Drugi su čak slabije prošli. Kurčili se, sad ih
nema. Imali imanja, gdje su im sad? Imali pamet, šta im je pomogla? On
se bar provukao ispod kapi. Za koju godinu evo i penzije. Nije ništa
stekao, ali nije bar ni izgubio. Na istom je. Dumakovac je postao opsesija,
legenda jednog izgubljenog života. Jednog od hiljada. Zagriženo je
insistirao na detaljima, sladostrasno, kao da ide uz nos čitavom svijetu.
Kao da su se svi zavjerili da mu to onemoguće. On i san o Dumakovcu s
jedne strane, sve drugo, svi drugi s one druge. I ko će nadjačati, nadbiti?
Vidjećemo, bože zdravlja! Žena kecka, djeca se smjehure. Daj, stari, vele,
utuli, probio si nam glavu s tom tvojom selendrom, kako ti više ne dosadi
uvijek jedno te isto. Promijeni ploču. A on svoje, zadro. Ići. Ići i ići.
Poranim i zbogom diko. Ko da ću ja vas pitati. Jednostavno: izvijatim.
Tako to svijet čini. Spakuje se i ode. Šta vas uostalom briga. Sad bar to
nije nikakav problem. Nije preko svijeta. Ljudi idu u Ameriku, a kamoli
ja neću u pišljivi Dumakovac! Ima autobus donle. Prevozi putnike i poštu
(vele). Autobuščić. Sladak kao bombonica. Kažu, fin put. I sve je
raskrčeno. Nema više haluga i gustiša kao nekad. Ni čaporaka. I lijepo
siđem na raskršću i za pola sata sam bez zora i pridavanja u selu. Put se
vere uz briježić. Sto puta sam znao nekad ustrčati, pa šta mi je bilo! Šta
će mi faliti! Izlet. Dušom da dahnem. Da se osjetim čovjekom. Mogu da
ostanem i deset dana, svijet će se sjatiti čim se kažem ko sam i kakvim
sam došao poslom. Na provod. Uostalom, zar ću se ja vama ispovijedati,
činiću što hoću, što mi se fikne. Ljudi će me fino primiti, to je čestit
svijet. Gostopriman, širok.
Priča. Danas, sutra, uvijek ista, čežnjiva. Niko više ne pridaje
važnost staračkim maštarijama. Kad se izduva, prođe ga.
Odjednom mu dunu: Sutra krećem. Zorom. Žena ga samo gleda.
Neka ide, sretno mu bilo! I lijepo ga ispratiše. Prti oguljen kofer.
Odljednom bi se vratio. Čini mu se kao da se igra. Dok je ćaskao uz
rakiju, sve je bilo nekako... lijepo, drugačije. Sad se osjetio kao smeten.
 Tješio se i sokolio da nema čega da se plaši. Sve će biti u redu. I
ostali svijet putuje. Svak ima svoj Dumakovac! Ide da vidi i zbogom. Šta
ima u tome naročitog, lošeg? Ako mu se ne svidi, lako će se vratiti. Ne
mora vjekovati.
(Stara dobra priča evo je počela da se ostvaruje i raspada. Stara
varljiva priča. Odmotava se kao put što se, prašan, izvlači ispod
zatutnjalih automobilskih točkova.)
Zurio je, da se nečim zaposli, ili u ćutljiv svijet, ne uspijevajući da
zapodjene razgovor, ili kroz zamuzgano staklo u škrbav mrljav okoliš što
je proticao unazad. Ružan, okorio, kao zguljen. U dnu duše je žalio što je
krenuo. Šta mu je bilo. Mogao je naći nekakav pristojan izgovor i
odustati. Kao – sanjao ružan san. Nije mu se išlo.
Radije će misliti o nečem utješnom. Kako su dobri i veseli ti ljudi
dumakovački! Primiće ga kao svoga. Nema da brine. Zašto se odjednom
stisnuo? Čega se plaši? Susreta? Ljudi kao ljudi. Kao da ih vidi:
preplanuli, škoravi, svi na isti kalup, u duši dobri, mekani, kao hljeb.
Smrknuti, naoblačeni, a dobri. To su naši ljudi. Iskašljavaju se, hraču – to
mu je u početku smetalo, dok se navikao – poture cjepanicu ili kladu pod
tur, oslone leđa o duvar i puše. Ćute i puše. Satima. Ili pričaju o nekoj
muci, ljetini, zajmu, porezu, stoci, djeci, ženama. Hoće li ljetina ponijeti
ili izdati? Hoće li biti skoro kiše? Miriše li na padanje? Eh, učo, neka
djece. Dok je djece biće i berićeta i nafake.
Nedjelom se nad ljetnim Dumakovcem opružio modar dan.
S jeseni zaredaju rakijski kotlovi. Puše se. Padaju junačke priče.
Gusle. Zažare se glave i glavinje. Kao kod Kočića. Isto.
Ostalo mu je tih nekolko slika. Džanarike. Neki kao krastav smeđ
zahladak gdje se isjeđavaju starci. Ispnu se na brijeg i pomiču za suncem.
I on s njima. Svašta se tada naslušao, svašta! Da je bio pametan pa da je
zabilježio! Starčine pod čalmama ili zamotani crvenim romanijskim
šalovima. Upeče zvijezda, oni tjeraju svoje. Neka, bog ti dao. Živjelo se
komšijski. Bez svađa. Bez inata. Srbi s lijeve strane dumače, Muslimani s
desne, uz obronak. Tek bi pokoji prznica i ukoljica znao da zasvinji, od
obje vjere, uvijek se takav nađe, da pjeva izazovno kroz selo druge vjere,
a kad se otrijezni i sam se pravda i nećka i stidi. Do prve prilike.
Dječurlija ptkušenih glavica. Kao ošurena. Igraju klisa. Kad se oru njive,
djeca izostaju. Učitelj muku muči, šalje pozivke, prijeti. Na kraju svima
progleda kroz prste. Nikoga ne obori. Nema rašta. Jer, ionako ti njegovi
đaci nemaju ništa od škole, ama baš ništa. Kao i otac – za motikom i
ralom, kao i majka – grbiti se nad preslicom, naćvama i nad kolijevkom.
Zašto da pregoni, da bude formalist? Nije njegovo da svijet prekraja i da
mu udjeljuje pravdu. Njegovo je da djecu podučava.
Ah, da. Sjećao se i nekog hodžice, metiljavog, tunjavog,
polomljenog u pasu, što je imao najdeblju ženu u selu i tražio još deblju.
Hodže Durmiša. I njegovih zapisa. I ljekovitih trava. Razumijevao se u
trave i u žene. I još nekog Raibrena, domaćina, solunca, što je bio na
glasu kao pčelar i vidovnjak. Kod Rabrena je jednom vidio đavola! S
repom. Kako ga opliće oko drveća. Ali to nikom nije pričao.
Kad je odlazio, selo se iskupilo da ga isprati. Bilo je suza, rakije,
obećanja da će pisati i da će navraćati.
U srcu je osjetio nešto kao gorčinu i laž. Znao je da obećanja neće
ispuniti. Iščekivao je novo mjesto blizu grada. Dosta mu je dumače
boguizaleđa.
I sad se vraća! Da ispuni obećanja.
Trideset šest godina. Je li malo ili mnogo? Šta li se izmijenilo, šta li
se sve dogodilo? Čudnovato, na to nikada nije mislio. Uvijek je
Dumakovac vidio kako ga je u mladosti ostavio, jedinog ljeta. Kućice
Crne kao kvočke. Badže. Kokošinjci. Tek snesena jaja. Snaše. Zabrizgale
cure, curetine, o kojima smiješ samo da sanjaš.
Autobus drnda, trese se kao da je u groznici. Kao da će se sav ulupiti
ili raspasti na sto komada. Mali, trbušat, već napola (simpatična) olupina.
Krezav kao krezav čovjek. Šupalj. Ljudi poskakuju i kao da se kese.
Nabijaju ozgo kape i šubare. Rupčage, džombe, rasijeline. Učitelj se jedi.
Naša posla. Baš. Što li ovo ne zaspu, ne poravne. Šta li rade putari.
Drijemaju? Bh, da sam im nešto ja šef, drugu bi oni meni pijesmu pjevali,
drugu! Pa poskoči. I sam poče da nabija nepostojeću kapu na glavu.
Šoferova samozadovoljna caklasta šija. Počinješ da je mrziš, da od nje
zazireš. Ugnjavljen, pritiješnjen, izubijan, brojiš kilometre i jedva čekaš
da se ovo kotrljanje završi. Hoće li već jednom? Gdje smo? Koliko je
sati? Bože, šta li ovaj luđak, ovaj idiot radi? Pa taj će nas posve protresti.
Kao da vozi džakove kupusa ili krompira a ne ljude. Baš njega briga. A
naš svijet, kao svijet, ništa, ni makac. Ćuti. Puši. Tvrd svijet navikao na
ovakvu vožnju i na gore stvari kao na nešto normalno, obično,
svakidašnje. Nešto što ga prati otkako zna za sebe. Za bolje i ne zna.
Cesta krivuda. Golo. Jendeci. Pored puta jedan oburvan, najpušten
bunker sa puškarnicama.
Nešto se sneveselio, klonuo. Omalodušio. Ovo nije očekivao. Ovu
spepeljenu pustinju i ovaj mučaljivi svijet što prti i pritište uza se zaveske
i torbake i drži se za glavu. Šta mi je sve ovo trebalo, misli smlaćen, i to
pod starost. Nisam ja više za ovakvih putovanja. Ne više. Prošlo. Bilo.
Godine su. No, sad je pokasno da se kaje. Šta je, tu je. Autobus šiša. Pršti.
Krajolik kao obršten. Kusav. Jareća brada, kao.
Prođi se. Šta si se skunjio, podvio rep. Svako čudo... Odeš, dođeš.
Padneš na konak, ako ti se ne ostaje, vozi nazad. Eto na šta na kraju
čovjek spadne: da plače i kuka nad sobom. Razmoluši se. Pomisli kako je
onima u Vijetnamu. Hiljade tona bombi. Iz noći u noć. Iz dana u dan.
Godinama. I nikom ništa! Opiru se. Ne sustaju. Duraju. Trpe. A ti, Galibe,
e baš nemaš stiska, petlje. Već ti je i autobusa dosta. Kukaš. Plačeš. Već bi
kući. Ženi. Djeci. U bife.
Ošamućen, oklembešen, jedva čeka da ovo mučenje i trešenje
prestane.
Nekad je to drugačije zamišljao! Kao kakvu lirsku pjesmu.
Romansu. Povratak u selo! Zabaštaš se, veli, u kakav dobar havrug, u
gustiš, i baš te briga! Oturišeš, kako to naš svijet zna, svališ u jendek pun
lišća, razuzuriš, panj hitiš pod glavu, šišu pored sebe, u potočić, voda
šašolji i grgolji, dušu ti čisti i sapire, ptica leprhne krilcem, zaneseš se i
zaspiš. Pred noć, kad zgušća dan, kad padne prvi zahladak, s noge na
nogu, klaj-klaj. Gledaš kuda sunce hoda. Pada u crven za brda. Sjediš sa
starcima i šutiš. Sve su priče ispričane. Od slasti da umreš načisto. O
ponoći se provučeš kroz prozor kod Durmiševice. Prvo te napoji
šerbetom i zalije medom i napita orasima, a onda zasladi bijelim mesom i
vrućim stiskom od koga gubiš dah. Noćas ćeš zaista načisto umrijeti! Od
slasti, od života, od Durmišinicine ljubavi i tetošenja. Do zore. Kad se
iskradaš, jer se hodža rano budi.
Autobus mu kvari slatke sanje. Pogleda okolo: kao osmuđeno,
iščepano. Starac, poklopljen starom prošupljenom šeširinom, siska lulicu.
Čađi. Žgoljava ženica zborana lišca nešto naveliko zbraja, pa joj račun
nikako ne izlazi. Mršti se. Taj autobuščać, kao igračka, nemaš ga šta
vidjeti, kakva je samo to nakarada, kakva neman! Imaće šta da priča. Ne
smiješ zazinuti, lako ti se može dogoditi da jezik pregrizeš. Sad mu je
jasno zašto svijet ćuti i ne daje glasa od sebe.
Neko se trgne, kao da jaukne, pa se poklopi.
Polakše, brate rođeni, reče neko tunjav, ulagljiv, čini se baš onaj
oškrobutani lugar.
Glas mu kao razdrt, molećiv.
Niko ne haje. Svak se o sebi zabavio.
Ajde, ajde, kao da je meni lako ovako svaki dan! šofer će. Ne
benavi, Luka, tako ti boga!
Onaj iza njega, plećat, nutka ga cigaretom, da ga odobrovolji.
Čovjeka za volanom, na dužnosti, nije red ljutiti. Može lako da nas u
kakav jarak strmekne.
I to što kažeš, pomisli Galib, zahvalan mu da ikako održava autobus
na cesti. Pa to je pravo majstorstvo. Umijeće. Čisti artist, taj šoferčina.
Alal mu vjera! Kako se toga nije ranije sjetio. Sad mu je lakše. Nije
nikome do bijesa. Muka. Hljeb i muka. Čovjek nas vozi kako najbolje
umije, a mi tu još izvoljevamo i zaprdujemo. Baš smo nekakvi, neza-
hvalni.
Taj šofer, misli Galib odjednom razmekšan, on je čovjek od
civilizacije, od zakona. Vozi putnike kroz bespuća, vozi poštu. Kao na
Divljem zapadu. Da nema još njega, ljudi bi podivljali. Išli bi kao nekad u
karavanima, ili pješice, ili konju na grbači. Dok je autobusa, biće i
napretka. Kad-tad. Polako.
Onda, nažuljan, poče da misli drugačije, suprotno: Be ovaj šoferčina
je nekakav tupavac, gazija, silnik. Može mu se. Ima nas u šaci. Sad je
njegovih pet minuta. Ako mu se ćefne, još nas može istresti gdje hoće,
jednostavno izmisli kakav kvar. Pa nas razbaca i posije kud mu se
prohtije. Zato ga se ljudi plaše. Naravica je, ukoljica. Vidi mu se pa
zategnutoj odvratnoj šiji.
Treseš se. U ovoj kanti za smeće i odjednom ti se učini da odavde
izlaza nema. Da putovanju nema kraja. I od jada zadrijemaš. Prisni mu se.
Bife, staro društvo. Preganjanje. Neko ga gura, nešto viče. Učitelj se
opire, ne da. E ne može to tako, bato, viče, sad smo u Sarajevu, nismo u
autobusu. Kad se trgnu, to su njega teglili i vukli, derući se neka se budi,
stigli smo. Svijet đipa, iskače, sve jedan preko drugoga. Poneko se
skotrlja, drugi ga dočekuju, ili mu se smiju, uzimaju ga na "trehu". A onaj
se jadnik otresa, nezgodno mu. Ljudi tegle vreće, zameću se i odlaze.
Učitelj, sav kao skuvan, na omeklim nogama, ne može sebi da dođe.
Ljudi se krive i prevrću, kao punoglavci. Gdje je on to? Izbačen kao kufer
koji mu sad valja tegliti uz brdo. Drugog puta nema. Svi se raštrkaše, ne
stiže nikog da priupita, autobus, stenjući, otpraši. Zbogom! Dosta je i
tvoga. Nekako ću se snaći. Krt, pun drmusanja i vike, pođe brdom. Prvo
nesiguran, a onda sve sigurniji u se. Ovuda. Put je kao popločan. Baš
dobro. Malo je sklisko. Ne mari. Samo da je ispeti se uz briježić, i onda
smo tu. Stigli smo. Najzad. Zastane, gleda oko sebe. Golet. Bez šume,
bez drveta usprav. Čudnovato! Nekad je tu bila prašuma. Malo pretjeruje,
ali je bilo debele šume. Dobro se sjeća. Sad ni okorka. Odjednom se
zamisli. Pa gdje sam to ja? Kud sam krenuo? Kome? Nikome se nisam
najavio. Pitanje je kako će me svijet dočekati, i hoće li me iko prepoznati
živ. Baš čudno, nikad se ranije nije na talj način zapitao. Uvijek je svoj
povratak vidio kao nešto obično. Ljudi isti, selo isto. Šta se moglo
izmijeniti? Istina, rat je prohujao nad Dumakovcem, ali je prohujao nad
čitavim svijetom. Došli su novi ljudi, ali ima valjda i neko od stanijih živ
ko ga se sjeća. Pa, ako i nema, šta može, prespavaće i sutra nazad. Lijepi
mali izlet. Vrijedjelo je i radi toga doći. Ipak, možda je bolje da odustane?
Pročučaće na raskršću, dočekaće autobus, proklimaće se i gotovo.
Večeras je kod kuće.
Brisao je znoj i osjećao se nelagodno.
Neka, kad je već tu, ispeće se na briježić i na miru pogledati. Bar mu
niko to ne može bramiti. Šta ga košta? Kad je već izdaleka zapotegao. Da
ga želja mine. Kuće ccne kao kvočke, selo u dumači. Zar mora ikome
kazati ko je i kakvim je budalastim poslom dolazio? Ne mora.
Trava žuta, u čuperciima, povehla. Kamen se usjaktio. Tršava
poputina mota se i zapetljava oko nogu. Smeta pri koračanju. Zapinje.
Podbija ise. Već se odvikao od duga hodanja. Zamara se. U daljini
šćućurena seoca. Dvije-tri kućice. Žega. Bije u tjeme. Kljuca. Goliš, a
nekad je ovdje bila šuma (ako ga sjećanje ne izdaje). Šumetina. Omorike,
bukve. I vijugao je put. I negdje šumno padala voda, hladna, od koje zubi
trnu. Gdje li su sad oni tamni vlažni haluzi? Je li mu se to prisanjalo? Da
nije zalutao? Ovo je nekakav posve drugačiji kraj. Ćelav, lišajiv kamen.
Čudno. Čudno i čudno. Ružno. Ćosavo. Kao pogorjelo. Kao kad požar i
suša prođu i sve zaravne i zatrpaju, potoci usahnu.
Još nekoliko koraka!
Ustrča.
Srce bije. Bije u grlu, bije po čitavom tijelu. Kao zvono.
Ugledaće selo, ono svoje, negdašnje, iz snova.
Prazna ljevkasta dumača... je li moguće? bestravna, okorjela, prema
krajevima, gdje su nekad bile strane s kućama, malčice svinuta.
Pa gdje je selo? Gdje je nestalo? Gdje je on to? Gdje su šljive i
jabuke u cvatu? Red kuća, red borića.
Zapanjenost. Poče da ga guši.
Oči ga bole.
Je li moguće? Kućice pod slamom i šindrom, cinkani krov škole u
koji upre sunce pa te oči zaslijepe u korijenu od gledanja, gdje li su?
Ni znaka, ničega.
Šta da čini? Koga da upita?
Nikog na pomolu? Ni čovjeka, ni ptice, ni glasa.
Odjedinom ga obuze strah.
Strah da je zalutao, da je izgubljen, da mu nema povratka. Ovo je
ukleto mjesto. Možda mu je suđeno da tu skapa od žeđi, od gladi, da ga
rastrgnu životinje, zvijeri?
Osvrnu se.
Da bježi?
Noge omekle, ježi se.
Pogleda još jednom. Opet isto, ništa, dugačka praznina.
Ustaće i što prije strkati do ceste. Tamo je običnije. Možda ga čak
neko preža? Naslušao se da ponekog namjernika dočekaju pustahije,
orobe i ubiju. Leš mu, vele, i ne nađu. Ko će ga i naći u ovoj pustoši?
Ubiju te, vele, za nekoliko hiljada dinara.
Naumi da bježi, kad ugleda ženu kako vuče konjića za ular. Laknu
mu. Žena je. Snaša je. Od žene se ne nada zlu. Žena, stasita, giba se. Krije
joj lice ubradača. Žive oči. Grize čvor ustima, bali ga. Konjčetu klepeću
vreće o trbuhe. Vraća se s pazara.
– Dobar dan, ženo. Baš dobro da si naišla. Da te nešto upitam.
– Dobar dan i tebi, reče žena, gledajući ga u obuću.
Konj stade da omahuje glavom i repom štipkajući travuljinu.
– Je li ovo... put za Dumaikovac? Ako si čula?
 – Bio je, reče žena, da si ti živ i zdrav koji pitaš.
– Kako: bio?
– Sad više nije. Nema više Dumakovca. Prošo. Ko voz. Bio i nema
ga više. Zauvijek.
– Ne shvatam... kako? – zamuca učitelj.
– Lijepo. To što si čuo. Više ga nema. Ni traga! Eno pogledaj!
Pojela ga zemlja, izjelo vrijeme. Šta mu ga sad možeš. Ne možeš mrca iz
mrtvih vaskrsnuti!
Učitelja probi znoj. Učini mu se da sanja. Da ovo on negdje na
drugom mjestu stoji s nekom čudnom ženom i priča beslovesne priče.
Ovo se nije zbilo, ovo će se tek zbiti. Šašavo.
Žena odbi konjče i sjede. Potkuči noge.
– E, vidiš, kad me već pitaš, da ti i kažem. Bijaše to selo i po. Na
glasu. Pola naše, pola muslimansko. Živjelo se svakojarce, ali se živjelo,
prometalo. Onda puče rat, po zlu. Svijet se uzmut.i Ljudi, nekad viđeni,
omališe. Izbiše naprijed ukoljice i prznice. Uzeše fursat. Stadoše se
natresati. Alabučiti. U početku ni po jada. Svijet se sklanja. Od njihovih
se izuze neki hodžica, zvaše ga Durmiš. Mali, ovolikački, pedalj dupe,
pedalj pa glava, žito se kaže. Slabačak, jado. A volio je da ima debele
žene. Imao ih je tri. Ali mu i to bi malo. Hodžica povileni. Dovede
četvrtu, najdeblju. I baci oko na jednu našu curu, drusnu. Nju skloniše. U
početku nekako smirivaše tog hodžicu. Pametniji svijet stade jedne druge
da pokriva. S naše strane se istače, opet, neki Rabren, sin onog Rabrena
što je gajio pčele. Taj bijaše grdna propalica. Ukoljica. Naši ga, prvi otac,
počeše stišavati, ali on buče, dere. Onda nastade gerga. Ne znam ti kako
ko prvi poče. Pade krv. Hodžica dovede ustaše, Rabren četnike, neke
Srbijance, račićevce. Planuše kuće. S obje strane. Halak, ugarak.
Muslimani pobjegoše džadom put Sarajeva, kud koji. Ustaše opasaše selo
i poče pokolj. Onu noć da živim sto godina neću zaboraviti! Tako se
iskopasmo sveosve. Zatišak.
Samo konj zahrže.
Zuji sumorno grko ljeto, prži i pali po kamenu. Jad.
– Pa zar se niko nije vraćao... po oslabođenju?
– Ma jeste, ali gdje da se vratiš. Na ledinu. Na spržotinu. Nikom se
nije mililo. Svi se rašrkaše. Ovo je selo ukleto.
– Eh, jeknu tužno učitelj.
Pa, ukratko, opriča ko je i rašta je dolazio.
A dočekao ga kamen, ledina. Sve isječeno. Međa.
(Još jedna naška prastara priča. Još jedina. Obična. Hoćemo li ikad
prestati da slušamo te prastare divlje naške priče? Kakva su to bila
vremena, vremena tih priča? Od bogumila do posljednjeg rata? Surova,
uvijek ista. Hoće li se ikad prestati da pričaju tužne i surove naške priče?)
Onda žena nadoda:
 – Ima još jedna priča u ovoj priči. Počuj! Te noći kad poče zator,
vriska i pomagnjavija, kod nekog Smiljanića u trapu bijaše skriven neki
pruškar, ranjenik, partizan, neki Rešetović, đak iz Sarajeva, kako li. Lijep
kao upis. Bijaše prizdravio. I mogao je da se prićuti i ne bi ga našli. Ali u
njemu srce progovori. Muško. Ne dizdrža. I zaleže za podzid i poče da ih
koka, niže, jedinog po jedinog. Taj mladić, lijep kao slika. One ljepote još
nije bilo! Ustaše se ustrkaše, uhvati ih panika, te ono svijeta što ostade
živo iskoristi priliku pa pobježe u goru. I ja ova. Od devet godina. Taj ti
mladić pobi njih desetak zlikovaca, i to onih najgorih, Francetićevih
crnaca, na hrpu, pa onda učini juriš, pobaca bombe, i kad više nije imao
municije, sam se ubi iz livora. Izvrnuo ih je desetak. Naplatio se.
Skojevac. Kao upis. Da se dva oka ne mogu nagledati. Imao je dušu...
ljudsku. Njemu imam da se zahvalim što sam evo živa i što s tobom, učo,
danaske zborim. Eto! Kad god me ovuda put nanese pomolim se za tog
mladića. Za tog junaka!
Žena ode, odskakuta. Učitelj je gledao dugo za njom, onda krenu
smoren, kao da nosi na duši i na plećima teret čitavog čovječanstva.
I, idući, mislio je: ljudi, pa dokle ćemo još pričati i slušati ovakve
priče?
Onda, kao da nekakav glas u njemu reče: Više nikad! Dolazi vrijeme
drugih priča. Priča koje će drugi pričati. Bolje i ljepše nego mi, i ljepših
nego što smo mogli mi.

O JEDNOM FELIKSU

Misao koja satire: kome, čemu čovjek pripada? Sebi, drugima?

Zašto? I živi li čovjek svoj život iznad porijekla? Ovo je priča o toj misli,
o toj muci.
U Jamakovcu ga niko nije pamtio! Čak ni majka Fata, onako
pregojena i žuta kao dunja, i ona ga je otpisala: nestao u ratu, trag mu se
zameo! Otac Zećir, uštapljen, astmatičan, misli samo na duvan, na pregršt
duvana. Jamakovcem šljapkaju goveda. I teče po sredini žabna kaljava
rječica. Preko rječice Jamne vodi brvno, sklisko, vodi dalje u sela, u njive
i bregove. U modar zid šuma. U daljine. Preko tog brvna, smiješno
poskakujući, skližući se, prolazi svijet u šarenim dimijama – to žene,
obično trblave, trtukaste – i su vi škoravi muškarci, seljaci, dok im turovi
žmigaju tamo-amo, žvaću. Dječurlija se iskupi i keseri. Poneko upadne.
Skvasi se. Psuje. I Fako se nekad motao po Jamakovcu u gergi dječurlije,
ižđikao, u trofrtaljnim očevim zakrpljenim pantalonama (pantalama, vele
Jamakovčani), žvalav oko usta. Toga se sad nejasno prisjećao, i
Jamakovca, i svega, i svojih. Malo ga ispotaje muči. Nad Jamakovcem
preleti jato ždralova, s jeseni se namrgodi i naoblači, trbušati tamni oblaci
prospu duge zamorne kiše, coca, kvasi, tužno je, pusto je, s proljeća sve
se zanjiše, zanebi, zapilavi i zazeleni, omladi, u čovjeka uđe nemir, nekud
bi zbrisao a nema kud, sokaci postanu pretijesni, djevojke zarude i
napupaju, duboko u noćima čuje se pjesma, voda bistro klokoće, a iza
duvara Fako osluškuje očevo stenjanje i ishrakivanje i kamčenje da mu se
pristavi još jedna kahvica i majčino gnjecavo nećkanje i onda znojavo
zibanje koje nikako ne znaš da protumačiš (šta li to čine? kao da se
dave?), a u tiijelo ti uđu slatkasti srsi i povazdan si nemiran i nesmiren i
svašta zamišljaš, a nešto te vuče da odlutaš, da se ispneš na one zelene
vijence što selo uobručavaju kao kakvu tamnu sliku, kao mrlju, da odlutaš
i nikad se više ne vratiš.
Dosta ti je jamakovačkog blata, i stare crne vehde kućerine koja
škripi i tone u zemlju, srasta se, i jamakovačke tuge, i veranja po drveću
za gnijezdima, i očevih batina, i majčine gnjecavosti. Otići nekud,
izdrijeti, nekud kud se živi drugačije. Ali kako? Dosta mu je, zaista, i
preko glave, uvijek iste jamakovačke dronjave sirotinje, ojkanja,
kafanička kod Bege gdje se natanane pijucka, kafeniše i ćuti, jer se nema
šta kazati, i Beginih krmeljivih podnadulih očiju, i njegovih vječitih
poslovica, neke je i sad pamtio kao Noge ličke a cipele bečke, Fali ženu u
mezaru, a žito u ambaru, i onog džamijskog podzida na koji starci
oslanjaju savijena leđa ojašivši tojage pa kašlju i izapranim očima gledaju
za pokojim nadošlim curetkom, mrmljajući: Amah'a, baš nabas! Pamti još
i jamakovačke vjetrine kad udaraju, kidišu o kanate kao da misle sve
raznijeti u prah, i studene zime kad se navalja snježina, smetovi, i kad ne-
maš kud, čak ni na prag ne možeš izaći da te studenac ne zamete.
Onda se to zbilo, s njim, i s drugima. U gergi. U bježaniji. Kud ko.
Sa stokom, ponjavama, boščama. Preko njiva. Osuk svijeta. Sve se slivalo
na glavni drum za Sarajevo. Plač, halak. U strci koja bijaše nastala, u
pomagnjaviji, kad je neko povikao: Evo ih, iza brda, kao mrava, sve će
nas poklati! tada je izgubio majčinu ruku, zameo se, i skrasio u pofa-
lićkim barakama. Hodao je i bazao kroz muhadžerluke, tragajući za
svojima, plakao, ali ih ne nađe. Nekako se prometao i snalazio. Skrasi se
najposlije u Slavoniji kod gazda. Ako ništa, bilo je hljeba i mrsa. Nije se
više gladovalo. Rintao je, to je sve. Ponekad bi mu se stužilo, priplakalo.
Šta je s mojima, šta je s Jamakovcem? Je li izgorio? Tješio se da će se
jednom vratiti. I ovo će se svršiti i svi će poći svojim kućama. Ali, ne bi
mu pisano da se vrati! Oslobođenje dočeka u domu za siročad. Seljakao
se. Svugdje isto. Posno, suvotno. Vaspitači grubi, u rajthoznama. Učilo
se. Sviknu se. Najitužnije je bilo po vojvođanskim varošicama,
nedjeljom. Nemaš kud. Usamiš se. Vojnici, seoske curetine. Ponekad bi
mu u misli, istina sve rjeđe, banulo sjećanje na Jamakovac. Majka
prevješena na pendžeru, iščekuje ga. Stara kuća, oburvana. Nad
jamakovačkim krovovima blagost i tihost kao prije hiljadu godina. Dušu
ti blaži. Povučeš se na kat u svoj sobičak i ništa te se ne tiče. Za tebe više
ovaj tužni, ružni svijet ne postoji. Niko se više ne natresa, ne izdire.
Možeš kako hoćeš. Po noći si još slobodniji. Nešta šuška. Podigneš se,
raskriliš prozor, nahrupi mjesečina, svilasta. Piješ je očima. Tačno kao
ženska koža u koju piljiš. Zemlja zamiruhi. Široko, meko, podatno.
Odnekud sa dubine jekne čežnjiva strasna pjesma. Opije te milina.
Dobiješ želju da živiš, da se trgneš iz čame i nekud odeš, nešto od sebe
činiš!
Ali ne, pretrpje posne i gladne godine, kad se jelo i oblačilo na
tačkice. Sjećanje na svoje i Jamakovac sve ga je rjeđe pohodilo, kao da je
izgubilo negdašnju draž i privlačnost. I ovdje mu nije loše. Našao
društvo. Zgodni momci. Nedjeljom izlazak. Ode na igranku, stoji u
prikrajku, zuri, još se ne usuđuje da curu zamoli za igru. Stidan, smeten.
Dječaci ga zadirkuju. Onda i to dođe na red. Ništa naročito. Vrela,
mesnata, tupa. Dupe joj tvrdo, bubuljičavo.
Minuše godine, sad je vitak zavodljiv mladić. Poslaše ga u Lozanu
na nekakav kraći studijski boravak. Vukao je i prtio kabasti olinjali kofer,
prevezan kanafom preko sredine, zaričući se da će mu biti prvo da ga se
riješi.
Prisreći se te ostade duže nego što je trebalo, onda ostade još koji
mjesec, pa godiniu, i tako. Srete Arletu. Arleta plava i hladna. Onda se
uzeše. Reče da se zove Feliks. (Ono Fako bilo je u tom svijetu izlišno.)
Njeni su rentijeri. To mu je imponovalo. Taj svijet. Gospodstven,
uščuvan, na odstojanju. Pohode se jednom mjesečno. Uzdržano. Ponekad
izađu, to je sve. Petosoban stan s pogledam na jezero, na oval jezera,
šetalište i vile. Kao na razglednici.
Nekad se sa zebnjom pitao nije li svoj život sagradio na laži. No,
brzo bi to zabašurio. Zagnjurio bi se u prijatnosti kojima je bio okružen.
Jednom zauvijek, neopozivo, reče sebi, tvrdo, kao da izdaje naređenje, za
pametnog čovjeka ne postoji porijeklo, prošlost i ostale trice. Čovjek i
inače ne duguje ničemu do samom sebi. Pravo govoreći, nikome ništa.
Šta bi imao dobro da pamti, čega da se sjeća, kome da se odužuje? Ne
postoji više ušljivi Jamakovac, roditelje jedva da je zapamtio, a internata i
gladnih godina i mizernih doživljaja sjećao se s poniženjem i stidom, kao
ružnih ostataka jednog života nedostojnog čovjeka. Krenuo je od sada, od
Arlete, od svog uspjeha. Arleta, žena koja sve zna, kojoj sve ide od ruke.
Na izgled krhka, ziba se kad ide, plavičaste usne. Ljubi se metodično.
Kancelarija – promet nekretninama, antikvitetima i slično – u poslovnom
dijelu grada. Uglađen. Ugojen. Srednje dobi. Sam se sebi dopada.
Protegne se, samodopadno se ogledne: sav nalickan, ružičast, s cvikerima
sa zlatnim obrubima. Protrne od sreće. Zijevne. Ugodan dan. Dan bez
petljavina. Sigurnost. Prijatno sunčano dopodne. U pet će navratiti Arleta,
izvešće se do obližnijeg izletišta. Restoran. Ćaskanje kod prijatelja. I tiha
rafinirana obljuba! Šta hoćeš više! Imaš sve!
U Parizu je kao kod kuće. Trkne kad mu se prohtije. U Londonu, ha,
mačji kašalj. Što se kaže: ulica preko puta. I, inače, putuju. Svijetom.
Dogodine planiraju safari, Afrika. Onda je na red došla Jugoslavija, zašto
ne, Dubrovnik. To ga je iznenadno probolo, zateklo, ošamutilo. Vratiće se
starom kraju kao drugi čovjek, kao lažni čovjek. Debeo, utontan. Kao
Feliks! Jamakovac, pričin! Svi ti jendeci, ti dronjavi starci i ta primitivna
skaska, čemu sve to? Uostalom, čega se plaši? Prošlo je. Njegov je svijet
tamo, tj. ovdje, sada, sa pogledom na jezero.
Napokon, evo ih u Jamakovcu. Otanjila Jamna. Sokaci podbijeni,
iskrivljeni, sve suro, starostavno. Dječurlija, ista kao nekad, u jatu,
zapristala. Arleta, privijajući se mazno, uskličnu kako je sve tako... ah,
slikovito, šarmantno, kao na slikama naivaca. Je li, dragi? Bilo je ružno,
ognjeno, zapravo: nikakvo! On samo klimnu. Odsutan. Kao da se ništa
nije zbivalo. I kao da to zapravo i nije on nego neko drugi. Ostade tvrd.
Kuća na svom mjestu, u strani, rušna, ulegla, potonula. Majka izbolovana.
Kmezi. Svijet se natiskao, drečav. Nalaze da mu je žena, brate, pretanka,
što jeste jeste! Nije baš čemu! Najzad su se povukli na kat. U onu istu
sobu u kojoj je slušao nekad zibanje iza duvara.
Noć. Arleta hladna, udrvenjena. Leži. On bdije. Sve je ispalo tričavo,
priglupo. Odjednom je tim gestom nekako sve pokvario. Šta mu je bilo da
dolazi. Da od sebe napravi idiota! U Arletinim očima. I uopšte. Zar
zapravo on ičemu pripada osim samom sebi? Tom vašljivom svijetu, toj
smradnog staroj kućerini? Taman posla! Šta li Arleta osjeća?
Uznemirenost, potisak. Odjednom mu se učini drugačija nego što je
bila, usahla, blijeda, uglata, i ružna. Tuđa.
Ustade. Raskrili prozor. Kuća cvili, podnice škripuću. Zapahnu ga
svježina. To ga uzbudi. Ta mjesečina koja kreči šupljinu i posrmljava
daleka nestvarna brda, brda njegova djetinjstva. Pred tim osjeti nešto kao
bol, žal, kao rapav pozlijeđen ožiljak. Zar nije sve prošlo, zaboravljeno,
otplavljeno kao mulj? Otkud se dižu ti glasovi davno znani, jedva čujni?
Šta li znače? Te sjenke! Šta hoće? Ti dozivi!
Je li sve to što je činio, što se s njim zbivalo, je li zauvijek minulo?
Ili se noćas ponovo budi iz ništavila? I ponovo ga obuzima stara ganutost,
čežnja, vezanost za tu oskudnu zemlju, za te jamakovačke strane i starine,
za taj jad koji je jednim dijelom i njegov sopstveni? Može li čovjek od
toga da se izdvoji? Jednom zauvijek? Da se otrese prošlosti i porijekla i
sjećanja kao starih ružnih stvari, kao prašine? I je li, pitao se, svoj život
izgradio na nepostojećoj sligurnosti, na ničemu, na laži, prećutkivanju,
zabašurivanju, na izdaji sebe samog?
I čemu sva ta pitanja? Noćas, i uopšte. Kad je sve kasno.
 Arleta, nečujna kao sjenka, tiha i hladna, stade iza njega i stavi mu
ruku na rame.
Na njen prijateljski stisak on ne odgovori. Nije mogao, naprosto nije
mogao.
I ostadoše još neko vrijeme nad prazninom koja je zinula u njima,
koju je zatrpavala mjesečina, razdvojeni, bar za trenutak, jamakovačkom
zbiljom, i dahom ove stare kućerine, i njegovim sjećanjima, i morom koje
se više nikada neće osloboditi, nikada, da živi ne znam gdje i ne znam
kako.

DULČIKA, ŽIVJETI, TO JE NAPOKON SVE!

Dostinja Dulac (ukratko: maturantica bez sredstava za studije, sa

dvije godine mizernog službeničkog životarenja; divna, slatka Dulčika)
ne zna zapravo šta hoće. Hoće naravno sve, i odjednom. Ali kako? I šta je
to famozno Sve? Lupa glavom, ne ide. Istina, uborzo je neke stvari
kapirala. Po svaku cijenu isplivati, što prije, na površ! Ne čekati, ni
minuta! Odmah! Probiti se u prve redove! Ali, zaboga, kako? Čim pređe
na to "kako", odmah se ušeprtlja, glava je zaboli. Sve je tako beznačajno,
osrednje. Glupavi, pričljivi, nezanimljivi ljudi; zapalo je, šta sad može.
No, jedno je čvrsto odlučila: više nikad u Stari Do, i Nipošto majčinim
stopama. To nikako! Zapustiti se, dati se gaziti, zašto? Naroditi čitav
čopor dječurlije, rintati da ih othraniš, a onda ti jednog dana svi okrenu
leđa. Eto šta na kraju imaš od tolikog požrtvovanja! Čak ni praznu
zahvalnost! Ima sipnju, sirotinju, smežuranu usamljenu starost. Skapava.
Djeca se razbiježala, kud ko. Po Njemačkoj i još kojekuda. Čak se stide
da im je majka sirota, zabašuruju to. Kad pomisli na majku, siroticu, tamo
dolje, ojađenu, ukletu, srce joj se stisne. Tuga. Praznina. Oštar bol.
Tragičnost. Da, upravo to. Neminovnost. Ako želiš da živiš, kaže sebi s
prekorom, strogo, ne smiješ osjećati, ne bar na taj način. Odgurni to!
Odbi! Kao da ne postoji. Budi tvrda. Na sebe, misli samo na sebe. Otpiši
sve druge, sve obzire, veze, inače si nadrljala. Spetljaju te i piši propalo.
Jedino ćeš tako uspjeti. Ali, zalud, duboko, u srcu, pati za majkom, osjeća
samilost, prekorijeva se što je dozvolila da, ostavljena, ispaćena, kukavna,
odgurnuta, ta jadna majka dotrajava svoje dane u nemaštini. Ali, šta
vrijedi žaliti kad joj ne može pomoći? Ostim da sebe upropasti. A isplati li
se? Ne, majci ne bi pomogla, a sebe bi zauvijek uništila. Provincijski
život bi je požderao, dokosurio. Pošla bi neminovno majčinim ukletim
stopama. Istina, napiše joj pisamce, pošalje pozdrave, tutne koju hilja-
darku, otplače, poželi sve najbolje, i za neko vrijeme ućutka nemirnu
savjest. Licemjerno, ali, najposlije, ništa joj drugo ne preostaje. U njenoj
polovičnoj situaciji, kad nije stigla nigdje, razapeta između želja i
ambicija i jadnih mogućnosti, zaista joj ne može više pomoći! Dostinja je
(sad Dulčika, Dostinju je otpisala kao seljački balast koga se stidjela)
svjesna svoje glupe, trapave, nikakve situacije. Praktično još nije nigdje.
Ili tek na početku. Ponekad mašta, kombiniuje. Život, zamršen, taman,
osjeća kao kakvu veliku zagonetku, ili zamku, u koju će se zapetljati ako
ne bude razumna i prisebna, zamišlja kao nekog odvratnog ljigavog
reptila. Tog nerazumnog, ludog, što je najgore, ima i u njoj. Sebe se
najvliše plaši, ponekad. Da ne popusti. Toliko puta sebi govori – ne, ne
smije dozvoliti da joj život podvali, kao što je surovo i bezdušno izigirao
njenu majku, nekada. Ah, kako to boli, to majčino, to nesrećno, od čega
nema lijeka. Boli, pritupo, u srcu. Kidaš se, ništa, ne pomaže. Priplače joj
se. Ipak, otrgne se. Ne, to ničemu ne vodi. Samo smalaksavanju. Jer, ako
načiniš prvi pogrešan korak, gotovo je. Ako se pustiš, dozvoliš, pokažeš
da si slab, takođe, gotovo je. Samelju te. Šmrcaš, balaviš, cmizdriš,
otkriju te, nameče, i pregaze. Moraš biti srčana, surova, nemilosrdna. Ići,
koračati. Samo koračati! Prva! Uvijek prva! Usredsrediti se na sebe! Ako
ti nećeš, hoće drugi. Onda biraj! To su pravila igre. Počneš li da sliniš, i
kenjkaš, izguraju te. Tvrd, neosjetljiv. Eto šta si, eto ko si. Misli na sebe!
Zar je kome stalo do tvojih glupih sanjarija! To ostavi za sebe, potisni.
Otvori oči, gledaj od čega se živi, i kako, djevojčice! Ne dozvoli da te
izguraju! Matori jarca, što te mjerkaju, buše, pipkaju, svlače, prezri ih,
ismij! To je najbolji način da te poštuju! Nametni se. Mesnati, ćelavi. Ta
slatka jeza koja te podilazi od njihovih pohotnih pogleda, pa to je
blesavost. Šta imaš od toga? Dabome, to je tvoja izmišljotina, uobraženje.
Neka oni drhte, balave, smalaksavaju. Ti si čvrsta. Neka njima srce klone
i lupa, a ne tebi. U životu moraš uspjeti, ili propasti. Nema sredine. A
uspjećeš, rezonuje Dulčika (Dostinje već odavno nema!), ako gvozdenom
voljom ostvaruješ svoj životni program. Prvo mic po mic, onda jurneš!
Svi se putevi širom otvore! A dozvoliš li da te obrlate kojekakvi mangupi,
derlad, pustiš li da te osjećanja preplave, nagrabusila si. Najvažnije je:
vladati sobom! Iskušati se, i vladati. Napokon, znati šta hoćeš! Pravac!
Ne rasplinuti se. U željama, pustim, svakojakim. Od svega pomalo. To je
najopasnije. Kad hoćeš, onda ima da upali, krene. Ah, da, lako je to reći,
u toploj sobi, poslijepodne, dok se osutonjava, nalatoćena na prozor, dok
zuri u prazno, u ona dva bresta, koja kao da joj prijateljski mašu, ali od
čega započeti, stvarno, od čega, i kako, kad? Čim počneš tako da misliš,
izgubiš se, omalodušiš. Ponestane ti snage. Izgledi su nikakvi, minimalni.
Sredina u kojoj radiš i živiš ne daje nikakve šanse. Mali, sitni ljudi,
službenici, poženjeni, ograničeni; s kim i kako? Nije joj jasno, bistro.
Čim počne da razmišlja na ovaj način, izgubi hrabrost. Sve je odjedinom
tako sitničavo, zbrkano, haotično. Planiraš jedino, nešto ambiciozno,
veliko, kapitalno, a ispadne nešto sasvim deseto, glupo, sitno, nepred-
viđeno. Čak se stidiš! Crveniš! Obrazi ti gore, uši! Ili se ponašaš idiotski,
kretenski, tačno suprotno od onoga kako bi trebalo. Pogrešno, uvijek
pogrešno! Pokvariš! Ili se smeteš, zbuni te nekakva nepredvadljiva
sitnica. Ispadneš na kraju kao posljednja budala! Zaista! Smetenjak!
Samu sebe ismiješ! Grizeš se, ždereš, zaričeš da ćeš drugi put drugačije!
Ali jeste! Uvijek krene naopačke! Onda se ustežeš, ustrašiš. Uvlačiš u
sebe. Postaješ nesigurna. Strepiš da ne pogriješiš, i onda obavezno
pogriješiš. Sprve. Nije joj to jednom pasiralo. Izabereš pogrešnu osobu, ili
način, ili bilo šta drugo. Onda se koriš: budalo, glupačo, zevzeče! Kud
srljaš! Pamet u glavu! Prvi korak je najpresudniji! Ako zabrljaš, zalud se
gristi, nema povratka, nema koristi. Bilo! Kao nekad – majka. Majka joj
ne izlazi iz glave! Dolje, tužna, samotna. Uvrijeđena, ucvijeljena. Udala
se, zacopala na prvi pogled u nekakvog tipčinu, nalickanog besposličara,
hohštaplera, koji joj je naroljao djece a onda odmaglio, bogatipitaj kud, u
bijeli svijet. Nekad je za djevojku ipak bilo lakše. Ideal je bilo udomiti se,
naći dobru partiju, parali muža, pa si na konju! Ali danas, danas, šta je
danas ideal za mladu djevojku kakva je Dulčika? Nije joj baš sasvim
čisto. Udati – to da, ali za koga kad nemaš oko sebe prave ljude, sve
nekakvi bangavi, ćelavi matorci, ili dugokosi drekavci koji misle samo da
te povale. Da bi se živjelo valja imati stiska, tri čiste! Ali kako? Olako?
Bilo kako? Sebe hvata u najprotivrječnijim raspoloženjima. Plaši se svoje
pretjerane osjećajnosti koju guši. To joj je ostalo, na majku, valjda.
Bolećivost. Nepraktičnost. Gleda nekakav glupav film i zacmizdri. Čuje
nešto tužno, pročita sentimentalan roman, i sita se isplače! Stalno sebe
kori i kroti, opominje na oprez! Je li na pomolu zgodan muškarac, klone,
zbuni se, zatreperi. Krv joj se uzmuti, trgne u obraze i oči. Čini joj se da
sva gori. Mora da krije, da zabašuruje. Plaši se tada najviše sebe, slabosti,
sebe-glupače, sebe-majke, majčine gluposti. Ista je. Fatalnog trenutka kad
se neće moći oduprijeti, kad će klonuti, pustiti da je đavo ponese kao što
će je jedinog dana i ponijeti! Jednostavno – zaneseš se, zanebesaš, i
potoneš! Čitavog života onda ispaštaš. Budeš tegleća marva. Žrtva.
Otrijezniš se, šta ti vrijedi, prošao voz! Onda rintači, grbači, kad si
budala. Stoga, tuvi sebi dok se ne zamori i ne zaspi, neke stvari moraš
uvijek imati na umu! Uvijek! Da je svijet takav kakav jeste.
Ni gori ni bolji. Bez novaca si ništica. Mizerija. Vrijediš taman
toliko koliko važeš. Za ženu je tijelo – kapital. Dobro uložen, u pametnim
rukama, ili nesreća. Dobre nage! da zvizneš! Tijelo, noge, unovčiš, daš u
opticaj, vučeš kamate, i onda je u redu. Inače, šta ti vrijede? Da ti laskaju?
da ti se praznoglave! i gnjavatori udvaraju? Taman posla!
Dva brijesta, prašina, smeđa, riđa, na kišu je. Priplakalo joj se.
Filozofiraš, tupiš, i na kraju ništa. Velika planovi, oni najveći, daleki, i
tričava svakodnevnica. Opet joj misao ide na majku, u njenu sirotinjsku
osamu. Možda bi bila srećnija da je s njom, zauvijek. Sirota mala
skromna cura – čestita, poštena. Provincijalka. Na svom mjestu. S curama
iz ulice nedjeljom na igranku, očijukanje s kakvim klipanom,
uobraženkom, tupavkom, koji se znoji, ona ga zbunjuje, po licu mu skaču
smiješni crveni pečati. Priča nešto nesklapno. Bože, pomisli, kako je
tužno, otužno, živjeti! Dva sumorna brijesta, zaljuljane šuštave krošnje,
pokoja svijetla nabubrela kapljica kiše, to je sve. Sivo je. Pada gradska
sumračica. Dulča, Dulča, dosadno ti je, nemaš druga, nemaš prijateljice,
nemaš nikoga kome bi se povjerila! Nemaš majke!
A imaš planove, koji se ne ostvaruju, i koji se neće ni ostvariti, jer si
prokleto slaba da bi načinila prvi pravi korak, jer si mekana, bolećiva na
majku, preosjetljiva, ćudljiva, i uvijek ti se plače, a zbunjuješ se pred
muškarcima. Dovoljno je da te pažljivije zagledaju pa da se izgubiš, da
počneš da titraš, kloneš, uzbudiš se. Plamen ti lizne uz obraze. Okani se
toga, veliš sebi, pusti kraju, gledaj onaj brijest tamo kako se njiše, na šta
to on podsjeća? Hoće li kiša? Prska! Shvatas li Dulča kako si nesposobna
za veliki život, kako je taj tvoj veliki život samo varka, utvara, velikog
života i nema, postoje samo sitnice, samo detalji, pojedinosti, snažna
osjećanja, toplina u srcu, ono kad te guši u grlu i kad ti se plače a ne znaš
zapravo zašta, onako. Život nije maštanje, život je to bijedno krparenje,
dovijanje, tvoj topli dah, ovaj prozor, mutna predsutonja pretkišna slika,
vrijeme što prolazi, neuhvatno, vjetar što te zapuhuje po koži, kosi,
očima, ta kap što prska! Lazneš je! Kako je slana, prijatna! Odjednom se
osjetiš djetinjasta, čista, čedna. Kao nekad! Nešto iz tebe toplo krene
naviše. Tvoj put – zamagljeno pomisliš, bez oštrine, bez jetkosti i kivnosti
– tvoj put je negdje po srijedi, između majke, i sadanjih maštarija, običan,
malčice nezanimljiv, skroman, tebi suđen. Zalud se raspinješ, on ti je
doista suđen. Shivati to! Majka je imala svoj put, život ju je tlačio,
gnjavio, tvoj put će biti lakši, podnošljiviji, ali, Dulčika, zar vjeruješ, da li
i srećniji? Majka je znala za odricanja, za žrtvu, za nadu. Da li ćeš je ti
osjetiti ikad tako snažno kao ona? Tebe čeka sve osrednje. Lakomisleni
mladići. Laka ćaskanja. Laka ljubav. Ne i ljubav kao potres. Prijateljice.
Sentimentalni romani koje kupuješ i čitaš maštajući da si ti junakinja koju
tako strasno obožavaju. Filmovi. Od kojih tako slatko proplačeš.
Skromna, jednostavna, to si ti, na svome.
Ne, pobuni se, zašto? Hoću da živim oporo, snažno, herojski, ne
mlako i mlitavo, to me ne zanima. Ako treba da budem žrtva, kao majka,
radije, biću, do kraja, do utapanja, samo ne polovičnost, ništavnost. To
prezirem. Svijet ima svoje puteve, to je tačno, ali zašto jedan od
mnogobrojnih ne bi bio i moj? Zašto, zaista? Moja sudbina, sudbina žene,
neka je da pati, i da voli, da čezne, čeka, rađa život, trpi, gradi gnijezdo, u
redu, ali i još nešto! da vidim svijet, da ga proputujem? Da stvaram
planove koji se neće ostvarivati! Koji će se na licu mjesta izjalovljavati,
raspadati. Možda! Odlutaš nekud u prirodu, u zelena tamna polja iza kiše,
u predvečerje, u šetnju, ili na ljetovanje. Iščezneš, ispariš se. Tamo negdje
se skrasiš. Ili jednostavno osvaneš. Vratiš se vesela, preplanula. Ista kao
drugi, ali opet svoja, smjela, drugačija. Niko to ne mora osjetiti, dovoljno
je da ti znaš, pa da budeš srećna. Možda ćeš naići na srodnog mladića,
recimo zgodnog, neobičnog, i vaš život će biti neobičan, život nalik, na
svakodnevnu avanturu. Zašto ne? Najposlije, sve je moguće!
Mutno. Kiša, kao tamna rastresita zavjesa, preko puta. Škropi. Ulica,
blistava. Dva brijesta klimaju. Dulča se za trenutak osjeća dalekom, van
svega toga što je okružuje. Potpuno sama. U njoj je otpor i neprijateljstvo
prema svijetu u kojem će morati da proživi mnoge godine! Možda, ipak,
ne više otpor? Ne kao nekad, zbrkan, nagonski, haotičan. Možda je
najposlije sve u samoj činjenici da živiš, da pripadaš sebi, toj sobi u
sutonu, tom gradu, da dišeš, da imaš svoju sudbinu, kakva je takva je,
svoje malo mjesto. Svoju sirotu ugnjavljenu majku, tamo dolje.
Napisaće majci pismo. Pošteno, istinito. Poslaće joj nešto novaca, i
izjadati se. To kao prvo. Drugo, trudiće se da ne izbjegava društvo
vršnjaka, da ih prestrogo ne procjenjuje. Primiće ih takve kakvi već jesu.
Šta ona može s tim. Ćaskaće, i ostalo. Praviti se važna, zabavna, laka.
Pjevušiti. Ogovarati. Biće obična, svakadinevna Dulča! Maštaće,
sanjariti, čitati, probijati se, studirati, zamišljati se, zašto ne, junakinjom,
herojinom neke velike tragične ljubavi koja nikako da se ostvari, ljubavi
koja se završava u zakletvama, patiće u besanim noćima kao da je ta
velika ljubav zaista moguća i zaista ostvariva i samo njena, njena jedina
stvarnost, bar za taj čas, za tu noć, za sebe. Vjerovaće, trgaće se, srditi
zbog svojih promašaja. Ludiraće! Zaljubiće se u kakvog vjetropira koji ne
zavrjeđuje njenu ljubav, u kakvog jebivjetra, trčipiša, svejedno, obavezno
zgodnog, elegantnog, kao Mastrojani, biće Ketrin Danev, ili tako nešto, ili
Silvana, ili neka velika spisateljica koja je uzburkala svjetsku javnost
svojim skandaloznim romanom (i životom, naravno!), o kojoj se buba na
sve strane. Itd. Proživjeće svoj život u mašti! Zar to nije isto? Kakve ima
razlike? Baš nikakve. Jer se život drugačije i ne može proživjeti! To već
odavno sluti, odavno! U maštanjima se život doživljava, inače ne. Inače
nas ovaj obični ostavlja ravnodušnim, hladnim, praznim. Dosadan je i kad
je najugodniji. Praznjikav. Mlak. Prosječan. Mašta ga osmišljava, uzdiže,
ukrašava. To tako oštro i precizno shvata, u ovoj noći dok brestovi mašu
kao da nešto žele joj došapnuti, neku svoju tajnu, neku tajanstvenost, bez
koje se inače ne može, ne isplati. Oskudno je. Doživjeće svašta. Baš
svašta. Nemoguće!
Neka kiša rosi, neka se spušta mekana noć, živjeti je ugodno, na
kraju krajeva. Bilo kako. I gdje. I s kim. Živjeti, disati, maštati. To je sve.
Draga Dulča, to je napokon sve!
LUTANJA OKO SELA M.

I – ponovo lutanje oko sela M. Svega nekoliko dana. I na isti način.

Krenem nasumce, bez cilja, pa gdje stignem. Svejedno je, isto mi se piše,
vrijeme do ručka ili iza ručka do večere i sna valja nekako utucati. Ove
godine sam mirzovoljniji, nisam oran kao prije, teško nogu povlačim,
nabio sam i žulj. I ljeto je zaparno, tmolo, tuče, ruje po mozgu, zuji,
kljuca. Ne šparta mi se do besvijesti, ne klipše. Žile brecaju. Znoj kaplje u
oči, lijepi se za košulju. Zemlja izgorjela, prhka, bezbroj modrikastih
zakrpa. Lišće ožeglo, osmuđeno. Sve došlo ispreturano, ispečeno od žeđi.
Bez draži, sumorno, gorko.
Zastanem. Pitam se kud bih, šta bih, i zašto bih, a ne bih nikud, ništa
me ne vuče. Tad me prostrijeli, skrozira – sav zatreperih – sjećanje: ovdje
je bazao nekad moj poznanik, zemljak! Baš nekako ovdje! Sreli smo se
jednom i nikad više. Zalud sam ga tražio. I ostalo je u meni nešto trpko,
nedorečeno. Gdje li je on sad? Osamljen li je, kao vuk? Preža li iz kakva
guštika? Iza čaporaka, iza vrzina, ko zna? Hoće li se javiti, pokazati? I je
li uapšte živ?
Nejasno sam se sjećao njegovih riječi, koje bijah pribilježio, a još
nejasnije njegova lica i lika. Lice pečalno, suvičasto, oštro, kao odrezano,
uporno? Hm. Je li sjećanje izdaje? Ili ga je vrijeme pojelo? Ne znam.
Upravo tu. Da. Stojim, vrtukam se, iščekujem. Ništa.
Sjećam se, kanio je da nekud ode u bijeli svijet, da nestane u nekoj
gustini, u dubini, gdje ga niko ne zna, najradije bi se, veli, skrasio u
Parizu, pod mostovima, pomiješao se s odrpancima i tamo kad kucne čas
crkao, ćutke, kako bog zapovijeda. Kod nas je, brate, kao da mu čujem od
duvana zagorjeli i od strasti i samovanja suspregnuti glas, kod nas ti je i
umirati zazor, svijet se iščeti, nadviruju se, glasno brkljače, izopijaju se, i
čisto su kivni što otežeš. Čisto te nutkaju, iznuđavaju da časprije iz-
dahneš! A umirati valja serbez, rahat, bez svjedoka i ne pod moranje.
Tamo, kontam, tamo gdje te niko ne zna, ni ti za koga haješ, pustiće te na
miru da lipšeš, ako već nisi morao s mirom živovati.
Ovdje mi se, čuješ, zemljačino, nešto ogadilo, onemililo živjeti. Ili
neko natrči pa me ispipkava, nahuškavaju miliciju, ili me potvoravaju da
sam lopov. A tek kad zajeseni, bogo moj, da svisneš. Tupo, sirovo, zemlja
pišti i kmeči, pod praznim mokrim nebom kao pod zvonom. Još kad
okiša, ubi bože! Sad – bijaše ljeto zalenkasto, dozrelo, u njihanju, kao
nacrtano – sad još i bože pomozi, da se podnijeti, ne kvasi za vrat, legneš,
oprućiš se u travuljinu pa dahtiš, dimiš, mir te zanosi i opija kao rakija,
kao rakijska para, nekud baca, lila, odnosi; a s jeseni, e vidiš, kad
zavodeni vidik, duša u tebi zamoči. Čama. Sipi, coca. Blata do za gušu.
Kao oranje, crno. Kud god pogledneš – magla, vlaga, i pokoja čavka. Ne
možeš se odlijepiti, to se zavuklo u tebe, u misli, drhturiš, zebeš,
produvan si, desni ti otiču, kaljav si i dronjav do za vrat. U daljini prosine
crkveni kubetić, i opet nedogledna čamotinja. Ići će. Jašta. Čim, koji dan.
Kao da ga vidim, i čujem.
Otišao je, ili se zavukao u kakav jendečić, isprovrtio rupu,
zemunicu, kao trap, i sad čmava u slami, preživa, crn i krastav kao krtica,
kao nedogorio ugarak.
Odjednom mi je jasno, znam šta ću – tražiću ga, salijetaću ljude,
raspitati se. Ionako mi je dugočasno. Valjda će neko znati.
Eto, čim naumih, laknu mi. I što je jednako važno, ne krijem se više
od ljudi, kao nekad. Nekad mi bijaše zazor sretati nepoznat svijet. Činjaše
mi se da me čudno zagledaju, podsmijevaju se za leđima, šta li. Sad sam
tvrđi, okorio. Ne dam se. Neka misle, baš me briga. Ne dajem više na to
ni pet para. Čupav, bazam, mlatim, šta me se tiče, imam samo taj jedan
život.
Te krenem. Zaopučam. Raspitujem. I ništa! Ništa baš niko ne zna,
niko ga se ne sjeća, kao da je u zemlju propao, ili kao da sam ga izmislio.
Već i sam počinjem da očajavam i da sumnjam u sebe. Sve mi
pomalo dolazi ludo. Kao da sam isfantazirao! Nije ni postojao! Rupa u
sjećanju.
"Čekajder", zanovijetalo će, zaokoliš, rakljast staričak, češkarajući
se, a onda izdaleka, ispipavajući me – te ko sam, te šta sam po činu, te
okle sam po bogu, i koji je taj što ga tražim, jesmo li počem u rodu, a ako
jesmo u kojem koljenu i sa čije strane, a ako nismo, u šta on, vidim, malo
vjeruje, onda zašto mi baš on treba, takav, a ne neko drugi, kakva je
zamuka i preša i potrebica ili varancija po srijedi, lijepo, na čistac. Velim
strpljiivo, i po koji put, kao naverglano – da eto, makar bilo čudno, nismo
ni u kakvom krvnom srodstvu, ni daljem mi bližem ni ikakvom, da sam
ga, tamo njega, jedan jedini put sreo te mi ništa ne dođe (velim ljutito,
draži me starčevo omahivanje), prosto: poznanici, slučajni, najslučajniji
pod milim bogom, natrkasmo jedan na drugog, i to je sve, a, eto bih želio
da ga još jednom vidim, da znam kako mu je i gdje je, onako, bez ikakva
interesa.
Starac mi očigledno ne vjeruje. Lukavo se osmjejkuje, preža i
filozofski se očeškuje. Šmiče kroz nozdrve. Škilji i nišani kvrgavim
čukljem. Kao da veli: svijet je golem, de ti sad traži iglu u plastu sijena!
Vrti glavetinom, isklišen. Tu nešto, po njegovoj seljačkog pameti ne
klapa, da bog kaže. Ne traži se nepoznat čovjek, koga jednom sretneš u
životu, onako, iz čista mira, kad ti prahne i ćefne, ili je fajdica i potrebica
po srijedi ili neka slična zloća i jatka, moj prikane, drugog ti farbaj i
premazuj, neš nas, jok!
 I ostade tako upitan, nepovjerljiv, poboden u ledinjak kao crna
motka sumnje, dičeći se oštroumnošću i čestitajući sam sebi što se eto
nije dao nagaraviti od tamo nekakvog posustalice, što čepa i čapara
bogatidragogpitaj zašto i sve nešto izmunđava i iščeprckava. Trebalo bi
njemu sprašiti miliciju, jašta! Nešto je jal ćalknut jal ćoškast!
Vidim ga izdaleka kako nakrivljen trza na vjetru.
Od zaludnog tabanjanja, i zapitkivanja, kivan, zamoren, sve mi izađe
glupo. Večeram, legnem. San se razbi kao srča. Napet, prisluškujem. Pas
trgne lancem, zaskiči. Zaškripe kola. Tandrk. Zvuči kao s onog svijeta.
Zatreperim od čudnovatog predosjećanja! Kao da ga vidim, kao da se
nešto čudno dešava! Pomalja se nekud iz grmlja, iz jošja, razmiče granje.
Okošt, čust, muževan, čista lika, izrazite oštrine u kojoj nazireš vojnički
zapt. Zdravimo se. Pričučnemo. On zadimi na lulicu. Čadi. Govori sporo,
otežući. Glas mu donosi neku gorkost. Priča napreskok svoj život, moram
se napregnuti da razaberem šta kaže. Ono sa ženom, kako ga bijaše
ostavila. I u njemu se prelomi, prevrnu. I naumi da ode. Šta će mu život. I
sad je tu! Prežalio je, pregorio. Nekad mu čisto, dođe kao da i nije ničeg
bilo. Drago mu je, veli, te smo se sreli. Zemljaci! A, eto, ići će dalje. U
svijet. Za koji dan. Vidjeće. Svega mu je preko glave.
I vidim ga kako odlazi: nagao, uspravan, krut. U kupeu je, odsutan,
prispavkuje mu se. Trgne se. Pita se šta ga čeka. U grudima tištanje, bol.
To jedino ne možeš preskočiti, prevariti, srce, žal. Pati. Ništa nije imao,
ništa nije mogao izgubiti ni dati, no svejedno, srce pati za tebe, za ono što
jesi, ipak. To je kao neka crta, nevidljiva, koju mu valja preći. Kad pređe,
odalknuće. Tako kažu. Odbiješ se kao dijete od sise. Napet, voz potmulo
tutnji, drnda, naplavljuje noć. Otkida se to sa dna utrobe, zavija srce kao
pašče, kao suri vučina. Vadi lulicu da zaposli ruke, da prevari srce.
Okreće je među pirstima. Teško mu je. Onda pali. Kad je kretao, mislio je
da i nju baci, a nije mogao. Ne zna zašto baš nju. No sve će proći, uzda
se. To valjda tako mora biti. Sve se prežali, i rođena majka. Misliće o
nečem, onako. Prene se. Učini mu se da je vas začepljen, zadimljen,
zagluvio. Osvrće se. Gdje je on to, šta je to s njim? Ljudi drijemkaju, svak
se o sebi zabavio, brižan. Ah, da. Prispalo mu se. U Parizu će mu, vjeruje,
odlanuti. Tamo je, slušao je, i nebo drugačije nego kod nas, nebo mimo
neba što su, meko, glatko, možeš ga satima gledati, srkati, upijati u se, a
da se ne makneš, ne mrdneš, da ne znaš da ga gledaš ni da si to ti koji ga
gledaš. Živ, a kao da nisi. Spokoj, pogled, to je sve. Smiri se. Ništa te ne
kida, ne satire. Samo da je preći tu prokletu tamnu crtu!
Pratim ga u noćnim mislima, slijedim. Vidim kako izranja iz tame,
razviđa se, teče mutna rijeka. Lice kao maska, navikava se na buduću
bezlikost. Nesigurno krto korača od stanice, dok se grad trese, cjevanice
ga bole, nažuljan je. Pod miškom stište torbak. Baza. Stegnut je, kao
upisan. Ima novaca, ima pasoš, ako mu fikne može se i vrnuti, šta ga
drži? Otisnuće se. Nije onako kako je mislio. To je čupava strašna ala
pred njim, zinula. Kud? Kako potonuti, izgubiti se u metežu, kako postati
niko? Ležati potrbuške na toplom kamenu, uz tih šum rijeka u podnožju
srca, daleka sjetna muzika glasova, blag struj lišća u sluhu, i gledaš,
gledaš nebo, a ne vidiš, ništa više ne vidiš!
I nekad će se zapitati do srži prožet srećom što je bezimen – ko je on
zapravo i šta čini tu i s kojim pravom je srećan od nesreće? Stavi dlan na
topao kamen, prevuče ga, osjeti žmarce radosti i zajeca.
Odjednom se misao u meni oštro okrenu – i ja ga vidjeh kako
zabacuje štrik preko grede u nekom prljavom svratištu. Proba čvrstinu,
čini omču, onda se zaljulja. Strka, galama. Ili: još u kupeu ne izdrža,
potisak sa dna života, naviše, do grla, suze potekoše. Izađe. Otetura se
duž hodnika do izlaza. Oškrinu glomazna vratanca. Udari ga u prsa
hladan vjetar. Postoja trenutak. Stegnu vilice. Onda se odbaci.
Sutradan sam ga tražio!
U mjesnoj kancelariji. Naletim na onog usiljenog podozrivog
starčića, zrika. Sklanja mi se. Svijet se muva, češe. Tiska. Zadiše znoj.
Trljanje noge o nogu. Duvanje kroz nos. Iza duvara – buču goveda,
protandrče traktor.
Od svega vidi samo ruku te žene. I to ne ruku ucijelo, iz ramena,
oblu, nego samo šaku, mesnatu, s točkicama, s šljokicama, upravo
nadlanicu – prste kako se grče i uz lako pucketanje olabavljuju.
Zuri. Opčinjen.
"Nervi", žena će nazalno, obliznuvši se, kao da pogađa šta misli.
Koža zlaćakasta. Mirnoća. Što odbija. Breskvin miris. Ide s nje.
Požudno ga njuši, udiše. Čistoća.
Nikako da se sabere.
Natrapao, baš na nju, zavezan.
"Da, otišao je", s tvrdoćom koja ga štrecnu.
Odjednom je sve upropašteno, nevažno, znao je. Upravo to, znao je
šta slijedi. Nije trebalo ni da dolazi. Čim ju je ugledao znao je sve, i šta će
reći, i kako će reći, tvrdo, oblizavši jezičkom ispucalu modru usnu i
oznojeno navlaženo nepce. Zalud se trsio da to odagna. Vidi je nekako
samo od uvećanih komada, nikako kompletnu. Suve sijere oči. Jedno oko
sunačnije. Žila preko čela.
Žena povuče ruku. Muk. Kao da se prežaju. Ne čuje joj dah. Opusti
se, izmigolji. Nabra čelo, odvoji se, utonu. Nije je se više ticao. Trebalo je
da ode. Znak, odvajanje, nepotreban si, idi odakle si došao, ti imaš svoj
put, mene ostavi meni, na miru. No, on je i dalje sjedio, znajući da je to
varka. Sve je znao unaprijed! Nije mu mogla izmaći. Oči im se zakvačiše.
Gledali su se dugo, ispitljivo. Dotakoše se iznutra, gledom očiju.
"Znala sam, nešto mi je govorilo da ćeš baš jutros nabasati, ne znam
kako sam znala, onako", govorila je obnažena, "i da ćeš to upravo biti ti,
takav, sličan njemu. Znaš li da si sličan njemu? Jutros, dok sam se
rasanjivala, zamirila je kopriva. Bunovan, kao spržen, miris, gadan. Javi
se iznenada, bane. On je, vidiš, sjedio gdje i ti danas, poguren, na sličan
način ćutljiv, prisutan. Nije me gledao, a svu me je protresao. Zahvalio se,
jedva sam ga čula. Ide. A ne odlazi. Ja sam bila bez riječi. Ne znam ti reći
zašto. Kao da sam se plašila sebe, provale u sebi. Nisam ga smjela
pogledati. Bez riječi se digao i kao da je nešto iz mene odnio zanavijek,
otkinuo. Priplakalo mi se, stužilo. Žalila sam ga, žalila sam sebe. Dva ne-
srećnika! Nisam se ni pomakla. Znala sam da ide desnom stranom šora
makar se nisam ni pomakla, kao da je nahramljivao. Ja imam sličnu
falinku, potkraćenu desnu nogu, onda to bolesno oštro zapažam kod
drugih, prosto pogodim, i uvijek me potrese. Zašto mu nisam ništa rekla?
On kao da je očekivao? Ili se varam? Govori to neki glas u meni. Jutros
sam to opet preživjela. Onda si došao ti. Prestravio si me. Ono s rukom,
znaš. Kao da si odjednom donio dio njegove težine, izdaleka, i kao da si
mi vratio iskinuti komad mene. Strepila sam. I znala sami šta će biti, šta
je moralo biti. Dugo me je mučilo to, s njim. Ne znam zašto. Onako.
Šašavo. Ne znam zašto ti to pričam. Rekla sam blesavo, je li da je
blesavo: "Jedan naš čovjek više u svijetu!"
Glupo je, blesavo, ali ništa ne reče.
Ležao je na leđima i gledao u strop.
Bio je ispravo trenutak da ode. Morao je otići!
Zašto je upravo tu? Naš čovjek u svijetu, u Parizu! Njemu to nije
pristajalo. Nikako baš njemu. Stupidarija.
Muva, oznojen prigušen miris breskve.
"Kako to miriše ... žara?"
"Pa, kako da ti kažem... ožučeno, tužno!"
Odjednom mu je postalo neizdržljivo. Izlišno. Lažno. Da, neistinito.
Kao da se nije događalo. Ta žena prikraćena stopala što grči dlan. On.
Onaj drugi. Prošlo je. Žena kao da to osjeti. Ustade. Teško. Tromo. S
prekorom je vukla nogu, trala o podnicu. Ode do prozora. Dala mu je
priliku. Čekala je. Bijaše minulo, ono glavno, jedino važno, zauvijek.
Nije upravo znao šta. Opčinjenost. Bilo je upropašteno, možda još ranije,
dokrajčeno tim pokretom, u kome je bilo mučenja, sažaljenja, surovog
saučeŠća.
To prominu, kao sjena. Žena se osloni dlanovima o okvir. Naleže
svom snagom. I ostade. Mislio je da joj priđe, šutke se obukao, iz njega
nije išla riječ lažne utjehe. Naprosto nije mogao. Bilo bi stidno, ružno.
Izvuče se. I opet kao da proču. Tandrču točkovi, zuji popodnevna jara,
tuče.
Podlo, na duši, dok se iskrada.
OKUS NASILJA

U dubini, zemlja. Trapava, zgomilana, grudvasta. Kao iza neke

tamne teške zavjese. Pričin? Čas katranasta, ljepljiva, voskava, čas, u
probljesku, kadifeno-ljubičasta, pišana. Snažna kao riđa kobila. Mrka i
uskovitlana poput misli što ga satire, jede.
Šta ga čeka, tamo?
Zemlja, kojoj se napokon vraćaš (iz snova), koja ti se vraća.
Besarabijska stranstvovanja, potucanja, hladni konaci, nepoznati
ljudi kojima ne znaš ćud ni narav, kraj! (Ponada se!)
Miris, obuhvatan, mrsan. Ilovača. Zova. Zob. Zift. Puteno pahne
natrulo lišće po havruzima. Močvar. Kreja. Čitavu noć je cocalo, slušao je
kroz mutan san. Sad je gnjecavo, nadojeno. Juni, a kao da je april. Sve je
drugačije ispadalo nego što je očekivao. Gdje su mobe i mobenici,
kosidbe, žetve. Vlaga, vlaga, čini ti se duša je promočena, pišti.
Prošao je, eto, što se kaže, bijela svijeta, gdje se sve nije stanio, šta
sve nije vidio, u koliko je krvavih sječa učestvovao, nikoga nije gonio,
moralo se, koliko je sreo lažljivih ljudi (od ljudi se grsti), kakvih sve
konaka nije promijenio, besan, prezajući (na spavanju je najlakše mučki
ubiti, kako se to već radi, hakneš ga sjekirom po tintari i gotov je majci!),
sve mu se to ponekad uskomeša, uspretura, zakovitla, izađe pred oči, kao
da je bilo a i kao da nije, bilo je nekako drugačije, još teže, bunovnije
nego što se priviđa – ne znaš u tim iskidanim noćnim polusanicama i
bdijenjima šta je pričin, a šta stvarnost, šta je bilo, a šta je nadodao – ali
čitavo to vrijeme, dugo, samotno, koje više ni u šta ne brojiš, jer ne tiče te
se, ne dotiče, tebe lično, vrijeme koje ne postoji, jer u njemu ne postojiš
("Ionako me nema i nema vas – Pojmite li" – V. Popa) – ta zemlja uprema
se, mrka, divljačna, usharumljena, studena i neprijatna, zakučasta,
varljiva, čas zbubana, čas prosjajena, samo ona stoji negdje u tebi
nepomaknuto, kao čvor, zavezak, kao neka stara rapava bol na koju se
vraćaš i koju ne možeš da pregoriš. Na samu pomisao da ti je daleka i
suđeno da se potucaš po svijetu duša te zaboli, srce se stegne, dođe ti da
jaukneš. Usađena, pečalna, crna, kao korijen ili ugarak, ona vitla nad
tvojim životom, osjetiš je ponekad kako te prožme, osjetiš čitavim bićem,
kožom, mišlju, njuhom, nepcem, kao što osjetiš sebe kad si preumoran,
noge ti brecaju, a duh je prokleto čist i providan. Zaklopiš oči, išteš san, a
ona ti odjednom odnekud dođe, svitne, osjetiš joj mrsan dah po licu,
iskezi se, i uvijek vidiš jednu sliku čvršću od drugih: kako joj, sijeroj,
smeđoj, dolaziš odnekud iz daljina, u sretanje, u neki čupav, runjav
sumrak, kao što je ovaj sad, dok psi mučki podlajavaju, kao da se nekud
ispod zemlje odazivaju tvojoj strepnji. Dolaziš, ustreptao, dok ti srce ludo
skače pod grlo. Po nekoj travnoj, mliječnoj livadi. Začuješ kreju iz dje-
tinjstva. Zastaneš! Zamiri zob, stelja, rubine, cijeđ. Probode te, skrozira,
saznanje da si konačno tu, na svome, svoj, zauvijek, i da ne sanjaš.
Ugledaš hrast, rapave izgrebane kore, stoljetan. Pod hrastom stojiš
ponovo, kao nekad, raskrečen, dok nečije ime, prvo mumlavo, zatim
oštro, izvikuju, kao da nije samo tvoje, kao da je svačije. Grlato ide avaz
naokolo. Gledaš: ispečena težačka lica, okošta, sijedi ovnujski brci,
brčine, brazgotine, toke, jatagani, tordža, rakija, vitlaju barjaci. U duhu,
odjednom mekom, prozirnom, vidiš sebe kako čvrsto iskoračuješ, primaš
se barjaka, iz tebe nešto krene, odazove se, nešto jako, krv, zemlja, i
kresneš!
To je taj čas iz snova, besarabijskih. Ta zemlja nadomak! Odjednom
tako maglena, čarovita, zatvorena u se, i kao tuđa. Pred njom se, takvom,
smrzneš, zalediš. Stojiš, skočanjen. Ustravljen. Zašto nema odazova?
Zašto iz tebe nema glasa?
Ko zna? Otrovan si daljima, tuđinom, zlom, svakojakim, kojim si
okružen, okužen.
Slušaš ljude kako bekljaju, mlate, ne tiče te se šta, ionako je
svejedno, pogoditi nećeš, obično govore što ne misle, kriju se iza riječi, a
riječi su slaba i nikakva odbrana. Lisiče, lukavijaju. Nešto kamče, na-
vlače. Slatki i umiljati kad im trebaš – dodvorice, potuljenci, grsti se ljudi,
tog niskog u čovjeku, niskog što je najgore i kad im nije preša i moranje –
poslušni i meki kao hljeb kad te se boje, podli i ostrvljeni kad padneš, kad
si niko i ništa. Stoga si oštar, prijek i nagao, čak više nego što valja. Pre-
siječeš, rebneš pa šta koga zapadne! Jedino pred čim padaju jeste sila. E,
onda smo silni!
Da ih ne sluša kako čaketaju ni o čemu, jednostavno se zatvori kao
kutija, odista.
Šumi neko daleko doba! Lisnato, mlado.
Život, pričin! Možda. Sve je tako slučajno, zbrkano, hirovito, da mu
kraja ne možeš sastaviti. U početku se mučio da stvari nekako složi,
poveže, davno je odustao i pustio da ga osjećanje naslijepo vodi. Jedino
čvrsto u tom haosu, jedino postojano, što ga drži na okupu, to je ta
zemlja, ta pregršt tamo!
Kad se prikučiš nekoj našoj šumi, prijeko, s ljeta, jako zamiri
lučevina, prastaro. Odmah znaš gdje si, ko si, na čemiu si. Obuhvati te
širina, darne u dušu. Mekota. Kao da se pred tim rastvoriš! Daš!
Po Besarabiji se seljakao, lomatao. Izgubljen, u tuđoj stopi. Imao je
neke dogovore. Smrknut. Stalno tajno žudeći da se vrati. Onda dođe glas!
Tako i tako, vrijeme je da se vrneš! Klopka? Šta ako je klopka? A šta ako
nije? Može li čovjek mimo sudbine? Kome je pošlo za rukom da je
prevari? Nikom, nikom. Pa neće ni njemu. Onda, neka se ide, pa što
jedini bog da!
 Tako i bi. Posljednja besarabijiska noć.
Eto, napokon, tu je, zemlja, što ti se od srca otkinula. Vukla ga je,
vodila. Osjeća prazninu i žal kako mu se razlivaju tijelom. Sladost i
slabost. Proćerdao je život, nije mu žao, moralo se. Ipak, ipak, provuklo
se ono najvažnije, sad si sam, na cjedilu, šta ga čeka, tamo, šutira? Šta je
iza tamne noći koja se spušta?
Muka, muka i po. Zemlja kojoj pripadaš. Ne znaš ni zašto ni zašto
baš njoj. Čovjeku je to jednostavno dato. Usisava te kao prašinu. Pred
njom si bolećiv, mek i nejak kao dijete. Da te nije stid, smjerno bi
ponikao u dugoj pobožnoj ćutnji, moleći je za oprost, da te primi.
Izakišna omaglica, praminja. Gusta zrela žita.
Puteljčić. Vijugav, uz rječicu. Požuruju da se ide. Grudi mu se šire,
nadimaju. Lakomo. Udahneš, osjetiš nadu, kako te prožme do pupka.
Vječnost! Odjednom si prastar, neuništiv. Jedini na svijetu. Ideš joj u
sretanje.
Kako je teško izreći to što te muči, zapetljaš se, a u tebi je tako
čvrsto, jasno. Znaš svoj put.
Bregovi, šumarci, kolibe pod šindrom, pod slamom, zakrovite kao
busije, na osamcima, zadimljena ognjišta, sjenici, trapovi, zbjegovi,
torovi, blejanje ovaca, popasci, jutarnji cik, gusle moje javorove, džibra,
komina, rakijski kotao, krsna slava, Đurđevo, zabrekle snaše, prtenina,
kikot, krv ti se pali, puši, žmariš duvan, prežaš, brabonjci, bazd bijela
luka, pogača, mlin-vodenjak, našušuren, eto... naprosto... kao san!
Koračaš, a kao da korača sudbina!
Osjećaš to nekako sa strane, kao da je to neko drugi u tebi – ideš
loman šumskim puteljčićem, a srce ti naraslo, ojačalo. Ne znaš šta te sve
čeka, kakav jad, ali više na to ne mislis, neka bude što mora, da si ostao
tamo izgrizao bi džigerice, satrulio. Ideš u klopku? Pa makar! Jednoj
smrti ej vala, drugoj od šake do lakta! Od zemlje, naviše, prodire snaga u
udove. Krepko koračaš.
U ševarju, ugeta smjerna crkvica. Od brvana. Ukrivena od
neželjenih očiju. Siputna, čađava, kao igračka.
Ljudi, seljaci, njih nekolicina, isprepadani, poboli poglede u zemlju,
preda se, i ne miču. Smiču šubare svi u isti mah, nešto mrmore. Šta li
snuju? Šta je iza tih oborenih pogleda? Je li neko od njih već naslan?
Svešteničak, aljkav, mantija u ritama, prevješen. Gori nego svi oni.
Zastade, da dariva. Rekoše da se žuri, sad će noć, drugi put će.
Svilasta travuljina, sočna.
Koliko se puta ovako provlačio, kao uhoda! Osjeti posvemašnji tup
zamor. Umor od života. Od svega što je bilo, što je preturio, i što će tek
biti. Poželje da se što prije stiže, neka se svrši što mora!
Zaravan. Mjesto skrovito, neugledno, u šašju. Vjetar šapori. Dušu
dalo za zbijeg od potjera. Mlinčić, vodenjak. Slikovit. Drag, dira te u srce.
U živac. Djetinjasto, davnašnje. Navodi te da se raznježiš, omekneš,
zaboraviš na oprez. Onda te zaskoče! Gledaš ispod oka! Stegnut!
Popritegneš kuburu, osjetiš dugačko napeto tvrdo tijelo, rebra. Drhtiš!
Neka uđu, rekoše.
Otpovrnu – rano je. Posjediće. Za dušu.
Mlin klopara, uspavljuje.
Opasnost, smutnja – osjećaš je iznutra, koža ti se ježi – a neizreciva
je, zalud se namještaš, prežaš.
Ubod u srce!
Strava!
Ne, ostavi se toga, reče, pusti, napasaj oči blagotom. Šta znaš, brate,
možda ti je posljednji put. Sve što činimo posljednji put nam je. Ne
vrijeđa da se štrecaš. Nemaš kud nazad. Shvati da ne postojiš. Onda je
lakše, podnošljivije. Ne postoji niko. Ako si na meti, izložen, to onda nisi
ti. Na meti su oni. Ali to ne znaju. Umišljaju da vladaju. Suđeno je
čovjeku da jednom živi. Šta se može. To nas kači. Sudbina. Smrt, naša
zajednička. Trpi, oćuti.
Zasvede oči.
Odjednom – nema ničega.
Nema negdašnje miline, spokoja, sanja. Titrava sura praznina.
Gorkasti, kivnost. Sve ga je izdalo, čak i to posljednje!
Nagovaraju ga, potuljeno, nestrpljivo, snižena glasa, da se ide
večerati pa lijegati. Čeka ih dalek put, sa srećom.
Eto, kad ih ne gledaš, kad im samo slušaš smutljive glasove, tako
jasno osjećaš da ne postoje.
Da su zlobni, ali ne postoje.
Kad je bio mlad, znao bi se raznježiti. Učinio bi za ljude nešto,
raspoklanjao se, ne zna baš tačno šta, sve. Onda ga je to prošlo. Ljudima
ne treba dobra. Shvatio je to, pokasno. Nekad se pitao – hoće li ikad doći
vrijeme kad će se živjeti čovječno, slobodno, po duši? Hoće li se čovjek
ikada lišiti straha, zlobe, surevnjivosti? Ne, sad je znao, neće. I nije mu
bilo žao. Čovjek ima što zasluži. Po pravdi. I neka im bude!
Hoće li ikad, ikad – pitao ga je nemir – proći mutna vremena? Hoće
li doći drugi, bolji ljudi? Hm.
Opet navriješe da se kani sjedenja, za njegovo dobro, pred noć je
hladno, zar ne osjeća kako steže, neka se lijepo ide večerati pa lijegati.
Otpovrnu, tvrdo, da mu je svejedno. Isto se piše. Popušiće cigar
duvana, i neka im bude. Još je mogao da utekne! Da štukne!
Predomislio se, i kvit posla! Da im pokvari račune!
Ali, čemu?
Čemu varka, igra mačke i miša? Tu je i šta bude.
Težak, otvrdnuo, osjetiv svaku koščicu kako ga žulja, uz onaj
podmukli prastari bol, žal, kivnost na sudbinu, što nam je nesklona, što je
sve tako kako jeste, smandrljano, guravo, neumitno, kraja nema, ugnu se
u plećima – i uđe u sudbinu, u vječnost.
(Dok ga u duhu vidiš kako zakorači u mlinsku, hljebnu smrt, kako
navlači kostretni pokrovac na lice, uz težak uzdah, dok udara vitlo, glas
sove, damari, sjenke, na tren zasvjetluca sječivo sjekire nad lubanjom –
pitaš se čemu to? Ne znaš, naprosto ne znaš. Kad bi znao, kad bi ti bilo
jasno, zašto bi se mučio? I sebe i druge. Pita li se čovjek zašto diše?
Zaista, besmisao zapitkivanja (nakon). Jednostavno: okus nasilja, nasilje
kao takvo. Plaćamo li neisplatljiv dug? I kome? Zar ne sačekuju uvijek
nekoga u potaji, rade o glavi, na ovaj ili onaj način, perfidnije, ali
perverzija nasilja ne prestaje. Gnušate se, a tu ste, zalud vam je. To je u
nama svima, možda. Zapetljano, prokleto, kao i sve ljudsko.
Pada noć.)

SA ŠTOVANJEM I TUGOM, PJESNICIMA,

ODANI IM KATUL

Gaj Valerije Katul, uvijen u meki vuneni haljetak, izlagaše blijedom

martovskom suncu svoje bolešljivo lice. Oči, naročito zacrvenjele od
neona oči, suzile su, pekle. U taj čas mrzaše svekoliki ljudski rod, i samu
glupu notornu činjenicu da čovjek uopšte živi, postoji. Jer, ako samo
postojiš, ako pristaneš, gotov si, propao si. Nema ti lijeka. Onda ti se
događaju nesuvisle, nastrane, svakojake smicalice. Da pišeš pjesme, i da
ti to laska. Uvažavaju te! Tebi, blesanu jednom, magarcu nijednom, to
godi. Uostalom, da nije pjesnik, da nije zamlata, bio bi nešto drugo. U
svakom skicaju živio bi smišljenije, praktičnije, stvarnije. Ako već ne i
probitačnije, unosnije. Što je sad gotovo jedino na cijeni. Rimski legionar,
centurion, zemljoposjednik, iskusni političar, lakoumni orator, potkoženi
senator, ili bilo ko na tu ruku. Ako si pak pjesnik, onda zaista nisi ništa.
Nisi niko. Nikad nisi siguran ko si i šta si. Varalica, velikomučenik,
propalica, zatruđenik, avanturist, iluzionist, opsjenar, mag, dželat ili
žrtva? Negdje u tebi nije čisto, uvijek te progoni, kopka crv sumnje da
ganjaš magle i fantome i fantazmagorije, da si badavadžija i dokonjak
koji kradeš bogu dane dok se drugi ljudi muče zarađujući hljeb u znoju
lica svoga, nešto ti ispodmukla govori da si promašio i da je tvoj poziv –
lažan, nestvaran. Sazdan na riječima koje su opsjena. Drljaš nekakve
smutljive pjesmuljke, čak te potežu za skute, zavide ti, slave te gomile,
recituješ na trgovima i kojekakvim skupovima, gnjaviš ljude koji te
slušaju iz pristojnosti i radi drugih, ili što je to naprosto u modi i otmjeno,
a, u stvari, krišom zijevaju od dosade. Bože, kako je glupo i nečasno biti
pjesnik u nedoba! Biti tamo nekakvi šašavi Gaj Valerije Katul! A, eto,
dok te to mori, potajno, iza uglađene fasade, dok skapavaš, svjestan si da
više nemaš kud, ne možeš nazad, jer jesi to što jesi, u očima svjetine,
moraš da istrpiš, da stucaš crva sumnje, da se praviš, kao i drugi, da ti je
sve potaman, da si potreban i častan čovjek, i na svom mjestu!
Zimogrižljivo se strese, mazno. Šta ima od svega toga? Ne vrijedi se
trati. Pomoći nema. Uostalom, šta imaju drugi ljudi? Možda, takođe,
ništa. Ne živi niko sjajno. No, to već ne zna. Nije u njihovoj koži. Oni
imaju bar čvrst rapav san i zdrave prohtjeve. Vole popiti, vole gozbe. I
prijatelje. Ćaskanje. Oni bar imaju osjećanje stvarnoga. Njihovo djelo je
opipljivo. Grade utvrde. Ratuju. Ma kako bilo ograničeno, ono je doista
stvarno. Ovo si uradio, sutra ćeš ono. Naprosto znaju ko su, na čemu su.
Ne dešava im se da se gube, da nekad ne znaju ni kako im je ime. Da
vilene. Kao mjesečari! A Katul samo blebeće! Riječi, riječi, koje
progoniš, koje te progone, koje nikako neće da te usliše. Ah, kakva je to
zamuka! A na srijedi – ništa! Prah, pepeo, dim. San! Varka na varku.
Vajkaš se kako živiš u pogrešno doba, a slutiš, nepogrešno, da su za
pjesnika sva doba – pogrešna, nepodesna. Onda od jeda pišeš pakosne
pjesmuljke, epigrame!
Šta će od svega ostati? Trla baba lan. Zabilješčica, nonparelom, da je
tada i tada, rođen nekakav Katul, 78-godine prije Hrista, da je, navodno,
bio jedan od najboljih i najpopularnijih rimskih liričara, pisac elegija,
epigrama i sl.? od čega će biti sačuvano jedva stotinjak pjesama, a za
uzorne će se smatrati one posvećene nestalnoj ljubavnici – ljupkoj
Klodiji... Bijedna notica, sklepana u kakvoj još mizernijoj enciklopediji,
sažvakanoj mlinom ljudske gluposti. Jer, sve to u osnovi nije važno i nije
istinito. Istina, šta je istina? Istina je-zamorna kao stara žena. Još će ga
đaci brkati s Tibulom, eventualno s Lukrecijem Karom, u najboljem
slučaju s izvjesnim Publijem Ovidijem Nazonom, za koga drži da je
odavno izlapio! Zar se isplatilo, toga radi, baktati se, i traćiti vrijeme na te
smiješne pjesmuljke? Jeste, đavola! A doći će drugi pjesnici, veliki, i još
veći, i drugi ljudi, bolji nego što smo to mi ikad bili, i sve će biti
pokopano, zaboravljeno, uništeno.
Zašto ga baš jutros to imuči? Raspoloženje mu je nikakvo. Život mu
se čini kao kakva stara rana, kao brazgotina. (Ima šuljeve. Preporučeno
mu je da što više izlazi, šeta, po perivojima. A ne da mu se. Omrznuo je
izlaske.) Ali, ne, ipak to nije razlog. Nije ono pravo. Opet je načuo da ga
je Klo sramotno prevarila! Po ko zna koji već put! Stisne mu se u grudi-
ma, krv zgruša, obuzme ga gnjev, jarost, želja da je uništi, satre, kao
bijelog gmaza. Zamahne srdito pesnicom! Prokleta da je! Pati kao kakav
dječačić. Biće da je kakav mišićavi brutalni ratnik na prolazu, s
lovorovim vijencem, muskulozan, ili laskavi naparfemisani senator, dendi
u otmjenoj ružičastoj togi, lakorjek, šarmantan, ili neka slična budala!
Klo pada na laskave titule, na umišljene veličine, ili prosto na sirove
mužjake! Kad je pritijesni, izvuče se. Uvijek isti recept, trik. Koji pali.
Kune se da nikud nije makla, da su to pritvore i klevete zavidlijivaca, koji
im ne žele dobro. Zacmizdri. Njeno lijepo lice zarosi se suzama. Bljesne
mekotni labuđi vrat, zanjišu se bedra... i otvori se ponor, vulkan. Katul,
mrzeći sebe i svoju slabost, počne da se opravdava i da kao prut drhturi
pred tom raspomamljenom božanskom bjelinom... Pohotna, strasna igra!
Prži, pali krv! Ta ga djevojčura naprosto smuti, smota, smlavi, učini
smiješnim. Zalud se zariče: ovo je posljednji put, nikad više, nikad, dosta
laži! Uvijek se ponovi, smota ga kao končić oko malog prsta, nikad više
neće drljati pjesmice u slavu njenog omamnog tijela koje vuče u propast.
No, čim je vidi, čim je zaželi, dotakne, u njemu slast siđe u pupak, u
muda... Zanebljen, počinje da joj se divi...
Ali, ne, doista više ne! Dosta ga je, i previše vukla za nos.
Djevojčura! Sad pouzdano zna. Dao je, naime, da je uhodi. Hoće
nepobitne dokaze, crno na bijelo. Nikakvih naklapanja, izvrdavanja!
Privatni detektiv, kome se ljubazno obratio, s preporukom, Livije
Pavlovič Jekatoronoslav, obećao je da će stvar srediti u punoj zajamčenoj
diskreciji. Zlatan dječak, sjajni izdanak novog naraštaja, taj rečeni
-detektiv Livije! Revnostan, na službi. Gorogan! Okretan, vižljast,
prepreden. Duh praskav, ironičan, ciničan. Ah, dragi pjesniče, ovaj
prelijepi somotasti svijet je krabuljni kuplerski ples u kojem tanca grabež
i otimačina, par-nepar, sladostrast-interes. Cijenjeni i mnogoštovani
gospodine Katul! Iz moje perspektive, iz perspektive jednog njuškala,
dozvolite da stvari imenujemo onako kakve jesu, tek ste u stanju da
procijenite svijet u kojem živimo, kome, na sreću, imamo čast da
pripadamo.
Slušao ga je s negodovanjem, s odbojnošću. Tog prezrelog, pristalog
klipana, pomalo starmalastog, nastojeći da ga hladnim, rezervisanim
držanjem drži na odstojanju. To je značilo da ne prihvata tu logiku, tu
verziju bar. Da je to dolazilo od nekotg drugog, još bi mu i ležalo, rado bi
se pridružio, ali ne od ovog drskog uhodara! Nalazio je da u njegovim
vrskavim ćeretanjima, lako improvizovanim, ima nečeg nečistog,
svodničkog, morbidnog, jeftino morbidnog! Za njegov ukus tu je bilo
mnogo nerafiniranog, sirovog. Govori, i već vam se uvlači pod kožu. Već
vas nuka! Ne znate gdje vas vodi i kud zavodi. Niste u stanju da se
obrvete, da ga naprosto stavite tamo gdje spada. Van vas, van vašeg
kruga. Opasna blizina opasnih sumnjivih razgovora! Plaćen si, i pre-
plaćen, špijaj, to ti je posao, ali ti to ne daje pravo da mi se prikučuješ,
čak ni za nokat! To bi morao da mu kaže, ali ne može. Ne ide! Gristi se
familijarnosti, smeta ga, nervira taj nametljivi ton, to nasrtljivo u načinu
ophođenja, kao da hoće da kaže, da podvuče kako su svi ljudi pod kožom
jednaki i jednako krvavi, dakle zlobni, iskvareni, podmitljivi, laki, i kako
uopšte nema izuzetaka. Postoje samo skuplji ili jeftiniji, ali ne i drugačiji.
Ja, ti, svi skupa. Jedni znaju da prikriju, drže do forme, vještiji su, dok
ostali, većina, ne trude se, nije im stalo čak ni to. Mrzi to tapšanje po
koljenima, taj tobože zaštitnički poučan ton, gugutav smijeh, procijeđen,
kroz caklene, gleđosane zube.
A, eto, drži se jednako stisnuto, slamnato i kako ne bi želio.
– Gospodine Katule, štovani. Želite li cijelu cijelcatu istinu, ili
samo polovičnu, ukrašenu? Ljudi obično vole ćoškaste stvari.
Poluistine. Prestilizovane istine. Pogotovu pjesnici, čiji plemeniti duh,
po prirodi stvari, stremi uzvišenosti, ne podnose, držim, da im turate pod
nos istinu koja bazdi. Istina je žena niska roda, prljavka, koja se vuče po
kojekakvim kaljužama i smetljištima. Nije čudno, gospodine, što se u
istini ne može uživati!
Taj razmetljivac! Bezveznjaković! Mladac, tipčina, koga je on to
našao da podučava! Ah, dabome, sad mu je jasno, eto odakle mu averzija,
taj larmadžija i naduvenko djeluje kao prvoklasni podvodač, žigolo.
Vjerovatno je toga svjestan i to mu diže tržnu cijenu! Odvratno. Pa, ipak,
mora priznati, u stanju je da vas fascinira svojom bezočnošću,
otvorenošću, iskrenošću. Čovjek se pred njim, takvim, nepatvorenim,
mladalački agresivnim, drži smeteno, kao upisano. Prosto – osjeća se
sanjiv, kao obamro. Čak mu se snishodljivo smješka, kao da ga snubi,
ohrabruje (Mrzi se zbog toga.)
– Istinu, dabome samo istinu – veli tobože nemarno.
– Istinu, stvarno? Onda, u redu. Kad baš navaljujete. (Mladac se
ironično smijulji. Kao da veli: E sad ćeš čuti što nisi čuo!) Kad baš
navaljujete, izvolite. Za istinu, dragi Katule, štovani prijane, velim vam,
trebaju jaki živci i mnogo hrabrosti. Svejedno kakve, čak i iz očajanja!
Detektivčić s uživanjem poslovno reda činjenice kao da reda
pasijans. Kao iz rukava, melodično.
Katulu je mučno. Povraća mu se. Ustaje. Klecav. U licu je zelenkast.
Pod srcem ga žiga, probada, u stomaku se mučka. Vazduha, svježeg
vazduha, zagušiće se! Panično širi prozore, vrata. Kako je sramotno, kako
je gadno živjeti! Gorko!
– Život vam je klopka, prvoklasna zamka, dragi plemeniti čovječe!
mudruje detektiv pažljivo prebrajajući slatko zarađene novčanice, stavlja
ih u lisnicu, lice mu je ružičasto, ozareno, kao cakleno dječije dupence!
Istresao je sve što je pokupio i napabirčio osim jedne jedine, tako reći,
beznačajnosti, sitnice: da je i sam, kao uzgred, opalio božansku Klo. Što
je i inače u sličnim prilikama radio. To mu dođe kao višak, kao
honorarčić preko reda, poslić. Zašto, pak, ne? Jedan manje ili više, jedna
manje ili više, šta mari, to je zaista slučajnost. Iskamčiš lovu pride, to se
oduvijek u obavještajnim poslovima praktikovalo. Sjediš na dvije stolice.
Muzeš dvije sise. Nikome ne kriva, tebi koristi. Uostalom, to čovjeku
daje osjećanje da je u lukavoj i opasnoj igri sa životom bar časovito u
prednosti, nadmoćan a i na samosvijesti dobijaš. Ovaj svijet uostalom i ne
pripada budalama, nego doskočljivim promućurnim momcima. A taj sam
ja! Parali glupani su na sonu, da ih muzemo!
Katulu se svezao leden obruč oko srca. Čvor. Sad – zna, i šta je time
dobio, najzad. Tako je to, gubiš i kad dobijaš. No pred tim razmetljivcem
što se neukusno šepuri držaće se tobože superiorno, nemarno,
ravnodušno, kao svjetski čovjek, kako mu i priliči uostalom. Ne smije
pokazati što zaista osjeća. Uostalom, neka se skine, neka ide s milim
bogom, dobio je novac, i šta hoće još? Da rastrese gaće! da se pravi
važan! Ha, veli kao nadmeno, žena bar ima koliko volite! Zar nije?
(Unutra uvreda, poniženje peče, dubi.)
Detektiv ćereta. Šetka. Samodopadan. Zabacio ruke za leđa, izigrava
čovjeka koji zna znanje. Ah, veli, manite, ništa u životu ne treba uzimati
ozbiljno, bukvalno, bez rezerve, bez margine. Dragi gospodine! Čega sam
se sve nagledao, nemate pojma! Blagog pojma! Služba, istina, prljava, ali
zanimljiva. Ja proričem propast slavnog rimskog carstva! Da! Ni manje ni
više! Rasulo! Slavne rimske žene, matrone, djevice, sve su iste, putene,
drolje, lažljive. Ljudi napuhani, bez strasti i zanosa za istinu, podmitljivi,
laki na užitke, častohlepni. Aplaudiraju kad im nije do tapšanja,
namještaju ljubazno lice kad im se priplače, pletu zavjere, ogovaraju,
opadaju, ponekad čak ne iz probitka i neke koristi radi, nego iz čiste
pakosti, iz zadovoljstva, da onom drugom naudi. Oh, nemate pojma s
kakvim sve ljudima drugujemo, dragi i mili moj Katule! Stari moj,
poštenjače, naivčino! Uzdravlju! Ljubav, koješta. Prč, sperma, blud,
jahanje, razvrat. Vulgarnost. Frazerstvo! Naše slavne vrline, naše bajke,
sve se to izopačilo, izmetnulo, opsjena za prostotu, za lakovjerne, za
glupane! Čitam ih kao bukvar, te notorne buzdovane što nam sole pamet,
a gledaju svoja posla! Damice, mamiparke. Dragi pjesniče, pišite
epigrame! To još jedino priliči! Da, slavnom dobu u kojem smo, vi i ja,
makar koliko sebi utvarali da smo ljudi od duha, ipak smo mu sluge. A
sluge, zna se, mrze gospodare. Onda, budimo sluge! Uzmimo što nam se
nudi, ali bar nemajmo iluzija. Ne budimo glupi, ne budimo slijepi.
Umilno se smješkajte. To je lozinka vremena. Mislim da smo se ra-
zumjeli, pjesniče! Slavni Katule! Slavni Rime! Ave!
Katul, mračan, duboko mrzeći sebe, ljigavost koja ga bijaše opčinila,
istinu koja ga bijaše pogodila iz riječi tog dripca, sjede, sruši se na stolac.
Ružno, ružno. Ipak, istinito.
Je li svijet ona ružna cura duga nosa kojoj laskaju da je predivna!
Grozničav, ispisa stih:
"O kako glupo, neukusno doba!"
 Osvetnički, ponovi ga nekoliko puta. Ostalo će samo nadoći.
Zavi se u haljetak. Tužan i gladan.

PARIŠKI TORZO FOTIJA KOPRCA

Četvrtasti glavati Fotije Koprc, pisac, imađaše svoj veličanstveni,

zlatni san, koji je, kao kvočka piliće, gajio ustrajno i svađalački, san o
nedostižnom Parizu po kojem će satima i danima bez prekida bazati,
tabanati. Što se, kao čudo, primicalo vrijeme ostvarenja, to je Koprc
postajao durnovitiji, mračniji. Nespokojniji. Lako je bilo živjeti, bar
snošljivo, dok je imao taj svoj daleki san! A šta će kad ga više ne bude?
Šta će onda? Jer, lako je kazati – idem u Pariz, idem kud su prije mene
pohodili svi slavni – ali šta ćeš sa sobom kad se moradneš vratiti. Maštaš
o odlasku, i da se živjeti. U duhu po sto puta na različite načine crtaš
detalje svoje pariške odiseje.
Kako se utapaš u ogromnom hučanju koje će te za koji trenutak
primiti u svoj vazdušasti zagrljaj. Vidi sebe kako se vozika u metrou.
Kažeš sebi: Eto, to sam ja, Fotije Koprc, što se vozika u metrou. I zubi ti
od slasti trnu u desnima. Nekako si sam sebi drugačiji, veći,
oduhovljeniji. Prosto, kao čudo. Zuriš u nepoznata lica, u ta tjelesa, dok te
prožima slast od dlake na tjemenu do nožnog prsta. Živiš kako se inače ne
živi: snažno, u jednom dahu. Sjediš satima u poznatim kafanicama,
slikovitim, simpatičnim, i kao da ne živiš, ne osjećaš više sebe, ne osjećaš
ništa.
Nema tereta, nema gnjavaže. Drugačije dišeš. Znao je naizust nazive
bistroa u koje su nekad zalazile slavne ličnosti. Nazivi ulica, avenija,
bulevara, ćorsokaka. Šum tjelesa, šum velegrada. Zadivljen, čepa oko
počađavjelih zidina Notr-Dama, ispod katranisanih senskih mostova.
Zavlači se u rupe i špelunke drhteći od pomisli da bi ga neko mogao
iznenadno zasresti i napasti.
Jezik je bubao navrat-nanos. Slabo je išlo. No, nije odustajao. Muka
i otpor ulijevali su mu snagu. Naduraće. Pobijediće. Naučiće. Strast
njegova života, zvijezda vodilja, legendarni odlazak.
Opsjednut, ljudima je probijao glavu s tim. Čim bi uhvatio zgodu,
odmah bi razvezao. Jedno vrijeme bijaše čak zanimljiv, kao i svaka
ludost, a onda je prosto ujadio. Počeše da zaziru, da ga izbjegavaju. "Eno
Parizlije!" neko poviče i svi se razbježe. A Koprc je i dalje glavinjao
zanesen, plamteće glave, zarazan, kao pijan. Iskapan. Ništa ne
primjećujući. Živio je u svijetu fantazija! No, kad bijaše, nakon mo-
ljakanja, izganjao preko Komisije za kulturne veze 15-dnevni boravak, to
ga prvo ponese, okrilati, a zatim se zaprepasti, snuždi. Zar je moguće?
Krajnji rok je septembar. Kako se počeo strelovito primicati taj strašni
datum, Koprc je počeo zazirati od njega. Nastojao je da na njega uopšte
ne misli.
Da, lako je otići, otperjati, ali kako se majci vratiti. Opet će morati
prekoračiti taj ofucani prag, opet će morati podnositi ta kisela, bajata
trokutasta lica, slušati glupe razgovore, i ostalo. Pa to je strašno!
Nečuveno! Kao da Pariza nije ni bilo, valja se baktati sa tim zavidljivim
svijetom, petljati, piskarati, iščekivati mizerne honorare da preživi,
moljakati crkavicu, obigravati redakcije i snubiti urednike, tu bagru, i
žderati se kad ti prilog vrate s isprikom da nije za štampu, a praviti se
snishodljiv i kao ravnodušan. Opet će jadikovati kako je neshvaćen, kako
je piscima poput njega teško, jer nemaju veza ni prijatelja, ne pripadaju
klanovima, i kako se mučno probijati godinama. Pravo je čudo da se
održao i dogurao do ovoga što jeste. Odgurkuju ga, čak mu se iza leđa
smiju. Piskaralo, i slične stvari. Hoće da ga slome. Ali ne! To neće
doživjeti! Jer, govorio je toliko puta, pustite vi to što znate, on nije
izabrao taj prokleti poziv, on je od njega odabran. To je sve. Onda, kad to
shvatite, nemate kud. Proći će i ono najgore i jednom će doći i njegovih
pet minuta. Onda neka se drže! Skresaće im što im sleduje! Ujedu te za
srce – ponize, odbiju, ali neka ne utvaraju – neće im to proći tek tako!
Polako, bože zdravlje!
Pariz mu je oduvijek bio odušak, nešto najsvetije što ga nikad nije
iznevjerilo. Potucaće se po hotelskim sobičcima, zavirivati kojekuda, stići
gdje još niko nije. Pigal, Luvr, satima će čečiti ispred impresionista,
zauvijek će upiti žutu arlovsku boju Van Goga, špartaće istim onim
Parizom kojim je nekad polugladan, otečenih tabana, skitarao veliki
Matoš! Reći će tada sebi, usred tog vrtloga: Ej, srećniče, pa ti si u istom
onom Parizu po kojem je nekad gacao Rabbi! Stupaš istim onim stopama
kuda je stupao Učitelj! I dio njegove sodbine, njegove slave, njegova
očaja sad je i tvoj.
Protutnjalo je grozničavo ljeto, vruće, zaparno, kakva samo ponekad
i predveče znaju biti sarajevska ljeta. Ulice zadišu od splačina i mokraće.
Učavio, iskopnio, Koprc se vuče sa nekim starim brojevima časopisa u
kojima bijaše objavio svoj lament o Parizu. Čita, žmiga usnama i očima,
šuškori. Nije što je on napisao, ali tako nešto još nije pročitao. Zaista.
Sjajan stil! Pomalo francuski! Ovaj svijet je zaista zavidan, nizak, kad to
niko neće da prizna. Čak mu za leđima govore da je izdušio, ponavlja se,
sve jedno te isto... Još malo pa socijalni slučaj... Nesrećnik! Načisto se
upropastio! A nekad je obećavao! Čak je napisao... (Niko se ne sjeća šta
je napisao, ali se svi kao prave da je utraćio bogomdani talenat. Još jedan
nesrećnik iz legije talentovanih koga je dokusurila, kome je dohakala,
provincija. Čudak!) Mlatarao je sveskom... Dokazaće on njima svima...
Jednom...
Prenuo bi se, srce mu se stiskalo od jada. Još koji dan i valja mu
pakovati kofere. Nastojao je da datum nekako pomakne, izgovarao se na
bolest, ali nije pomoglo. Odgovorili su mu da se budžet gasi i ako ga
odmah ne iskoristi, gotovo je.
Izašao je plačan. Kako su se surovo s njim poigrali! Što je reći
ljudska bezdušnost! Moljakao je da ga shvate. Samo ciglo mjesec! Ali,
ne, čovječe, dozovi se, šta je tebi. Putuj i ne izvodi tu koješta.
Činovnička logika. Imaš da ideš ili piši propalo.
U brizi, nesan, odjednom mu se to dogodilo. Otkrilo. Otići će. I
jednostavno će iščeznuti. Nestati. Tačno je znao gdje. Pred Odeonom. Na
onom velikom trgu, raskrsištu. Pogledaće uvis i vaznijeti se. I ostati da
vječito lebdi. Jednostavno će se izljuštiti iz rođene kože. Tako će ih
nadlukaviti! Ostaće samo ljuspe. Neće umrijeti, dabome, kako da kaže...
nego se bezbolno rastočiti, raspršiti po zraku. I tako ostati...
Nikad, nikad se neće, ponavljao je srećan, osmijehnut, nikad se neće
vratiti među te glupe dvonošce da ga ismijavaju!
Sad zna!
(Fotije Koprc lebdi. Tajanstveno se smješka. Ide kao sjenka. Peta je
gadina kako je nestao nad Parizom, raščijao se, presrećan. Trčkara.
Negdje u sebi lukavo misli: Baš ste mamlazi, vi ništa ne znate, vi i ne
slutite da sam ja nad Parizom, upravo kod Odeona, nestao, odlepršao, a vi
mislite da sam to ja, a ja nisam. Ja sam tamo. Zauvijek! Kako su ljudi
ograničeni, ništa ne primjećuju. Oni vide i čuju samo sebe. Ljudi i inače
ne ljube zanesenjake. Dosadni su im.)

IKADA, HOĆEMO LI VIDJETI NOVGOROD?

Ti, živote, promičeš kao pustinjak, kao tuđinac. Zašto onda živimo?
I da li živimo? Uvrtio mu se nekad davno pročitan stih Mišoa – Ti
prolaziš bez mene, živote moj! Bože, kako ga to bijaše protreslo,
prostrijelilo! Kao ono nekad... znate ono već. U životu nije novo mrijeti,
ali ni živjeti nije novije! nešto slično, po Jesenjinu! Eto, naprosto, dola-
zilo mu je da svisne od tuge na samu pomisao da nikada, da živi sto
godina neće vidjeti Tulu, Novgorod! Ni Katamandu! Naprosto, nije imao
šanse! Drugi su je imali, šakom i kapom, njemu je sve bilo uskraćeno.
Ipak, možda pretjeruje? Vjerovatno ni drugi nisu bolje prošli. S njihove
tačke gledišta i oni su uskraćeni. Svakako je to samoobmana. Lakše ti je
kad to kažeš sebi: Nisi imao šanse, nisi ti kriv. Krivca nema. Niko nikad
ničemu nije kriv. Onda se samosažališ. Priplače ti se. Uvijek si bježao
ukraj. Nisi imao smjelosti i stiska da živiš. Neka me prođe! Neka prođe
danas, prođe sutra, i šta na kraju? Mafiš! Život se provuče kao prdež. Kao
upreden končić! Prosto, ne vidiš ga. Kao opsjena. Onda te žestoko zaboli
kad pomisliš da nikada, nikada, da živiš stotinu godina, nećeš vidjeti
Novgorod, Katamandu, ostrvo Bali! Šta se tu, najzad, može. Potkupiš
kuskune i čamiš. Za uitjehu – a tu je svaka utjeha suvišna! – ponavljaš
onaj stih, sjećaš se Jesenjinova Angletera, poslije nadođe zaborav, slatka
obamrlost. Ti prolaziš živote moj. Prošao je. Tačka.
Imao je, istina, nekad davno, izvjesnu šansu. Očekivao je rasplet
neke parnice, povoljan ishod. Sad se već i ne sjeća taga o čemu bijaše
riječ. Nešto zapetljano. Nasljedstvo (od koga?), ratna odšteta (kolika?),
šta li, đavo bi ga znao! To povoljno rješenje (koje je imao u izgledu)
donijelo bi mu gomilu novaca (stvarno, koliko?), putovanja po svijetu,
stranstvovanja, koja čak bijaše lakomo planirao, u svakom sikičaju, lak
život, i jata žena! Mijenjao bi ih kao čarape! Da se naplati za duga
suvotovanja! Kupovao bi im tričarije, slatkiše, bombonjere, buketiće. Ele-
gantan, šarmer, i te stvari. No kao prvo promijenio bi prezime. Jaraković!
kako to rapavo, neotesano zvuči! Zvali su ga po našem običaju skraćeno
– Jarak, Jaračevina! Beznačajno, odvratno! Smandrljano. Po naški. Mrzio
ga je iz dna duše. To ga je bilo obilježilo; znak. Zvao bi se nekako
elegantnije, kako dolikuje svjetskom putniku i ljubavniku. Otmjeno.
Romen Jaroš, Jardaš. Ali Romen obavezno (po Rolanu čijeg Žana
Krištofa nekad strasno obožavaše). Tada, davno, bogatipitaj kad, živješe u
iščekivanju, kao u prijatnoj ružičastoj omaglici, pari. Znate već ono
osjećanje neobaveznog popodnevnog ćeretanja s prijateljima uz čašicu,
opojno, vazdušasto, kao kad ste u društvu lijepih svjetskih dama; žene
probrane, kao gazele. Ili kao đačko ferije kad u vama pukne radosna
sloboda, osjećanje beskrajnosti, sladosti! Mlad si, lijep si, imaš para. Šta
hoćeš više? Život kao poklon neba, kao kolač sudbne. Smješkaš se
čitavim bićem zavodljivo, sve se u tebi i oko tebe smješka, meko, nježno,
kao proljeće! Paperjasto! Sve je moguće, ništa nije nemoguće. Osjećaš se
baš tako, šašavo, ludo, kapriciozno. Ženskasto. Blesavo. Govorili su mu,
ludovu jednom – Stari, ništa ne brini, krenulo je, ima da padne grdna
lova, oparićeš se kao niko tvoj, prošlo je na prvoj instanci, sad ide na
drugu, nekakvu kasaciju, šta li, ali to više nije kunst, ono najgore je za
nama, puka formalnost (formalitet, mljackahu jedna usta, spužvasta; taj
detalj mu se bijaše najjače usjekao), ide kao podmazano, još se nije
dogodilo da padne na višoj instanciji – na komisiji toj i toj – ako progura
na prvoj.
Osim, izuzev, ali... (Smješkanje, učtivo, uglađeno, hmikanje, nijemo
smicanje ramenima, uzvinute osmuđene obrve za kojima ti ide pogled
negdje naviše, poluzaklopljene oči, kao da vele: Viša sila, to nije u
ljudskoj ruci već božijoj). Od toga bi se štrecnuo, presjeklo bi ga na
najneočekivanijem mjestu, usred razgovora, jela, ali je to brzo odgonio od
sebe kao nepotrebnu glupost! Još malo, vele upućeni, nadležni, pa si,
bato, na konju. Istrpi još koji dan! Šetkao je pun nemira, raspinjan, to ga
je gonilo, nosilo. Bacalo uvis! Vidio je sebe u mašti kao bogatog dendija,
kome se ovaj ušljivi svijet divi, klanja. Klanja se ne njemu nego novcu,
što je isto.
I onda se dogodilo ono najnevjerovatnije, nemoguće: odbili su ga!
Stvar propala!
Čudnovato, tog trena je osjetio čak kao neko olakšanje. Nasmijao se.
Tek docnije mu je zapravo nadošlo. Žutnjikav, rastrzan, bazao je,
osjećajući se izigran na najpodliji, najpodmukliji mogući način, krvavo
zeznut. Shvatio je u tren da mu je život prokockan. Najviše ga je
zaboljelo što nikada, nikada, da živi ne znam koliko neće vidjeti Rjazan,
Novgorod, Obalu Slonovače! Što će život straćiti. Onako. Glupo. Nisko.
U jednom času jednostavno je smislio da prekrati. To je najbolje. Čas
posla. Tras, i gotovo. Čudno, to mu se ukazalo kao najbezbolnije i jedino
ipravo rješenje. Jedino logično. Nakon svega. I danas se toga sjeća s
izvjesnim olakšanjem. Kao neke zgode. Koja se prepričava u društvu za
zabavu, poput vica. Čak ga je to ponijelo. Prekratiće! I zbogom diko!
Izvještačeno lak, opio se. Padala je kiša. Jesen. Tako nekako. Mutno,
maglovito. Vuče se magla s rijeke, kako li. Čemu dosadne petljavine
docnije, i sve ostalo. Mizerije. To je najpametnije. Kad sve sabere, na to
izlazi. Pucaće u usta, to je tako lako, čudesno! U noći. Pred zoru. Cijev
gurneš u duplju, zažmiriš, malo protrneš, i cap! opališ. Divota!
Sjećao se, docnije, ponekad, čak nekakve dugačke vijugave ulice,
zelenkasto treptavog drvoreda, i pozorišnog afiša, davala se
Hasanaginica, i sad kao da vidi plakat, i sebe kako ga pozorno-lucidno
čita. Lunjao je po Vilsonovom, zatim se obreo na putu za Vrelo Bosne, u
onom tunelu, u fijakeru. Đija, đija, moj konjiću! Kakvo zarazno veselje,
opuštenost! Sve šašavo, viseće, dirljivo. Lisnato. Iskričavo bljeskanje,
poslije kiše. Nakvašeno. Blistanje neba, izduženog. Grgoljenje proljetnih
voda.
Eto, govorio je sebi, tada, dogurao si do duvara, do daske, i umri
slavno. Pređi u vječna lovišta, preko rijeke, preko Silaj ćuprije. Zbogom
guravi svijete! Čovjeku se malčice zavrti, zanebesa, i tajac. Poklopi ga
vječni tajac. (Uživljavao se u sliku smrti, malo patetičnu. Svjetina, jedan
pristojan leš na pločniku, suzica u oku. Krvi se istinski užasavao! Samo
bez krvi, molim!) Uostalom, čemu petljavine, tričavosti, ljubaznosti,
klimoglavi, šuplje smješkanje, beznačajnosti i stupidarije. Izmaklo ti se, i
šta imaš da čekaš! Dabome, ništa!
Ne zna više kako ga je to, onda, minulo. Prošlo! Mogao je, takav
bijaše čas, vrlo lako. U kakvom šumarku. Svejedno gdje. Na nekoj
travnatoj livadi. Jednim metkom! Zašto nije? Šta ga je omelo, tada? Prvi
put se osjećao, i posljednji, u životu, tada, jak i sposoban za sve. Zašto
nije?
Onda, dabome, šta da se više kaže. Legao je na rudu. Prikrio se.
Pomirio. Tješio se – Sa svijetom!
Sad je tome trideset godina! Trideset!
Docnije se šegačio sa tom mladalačkom nebuloznom epizodom.
Nesklapnost, dabome! Znate, to su vam te godine! Nekakav đavlji
Novgorod, trice! Svašta! Baš svašta.
Pristao je, prelomio se! Da bude beznačajan, jedan iz kolone. Čak to
više nije ni osjećao onako oštro, žestoko. Bio je riđ, govorio je, Ovo
volim, Ovo mi se ne dopada, dnevno je žmario dvadeset jeftinih cigareta,
navlačio se sa ženom, žena prijeka, sitničava, osorna, svakakva, naročito
kad joj šune; naklapao je o nogometu, do besvijesti biskao novine, maštao
da ženu prevari, ali mu to nikako nije polazilo za rukom, put do drugih
žena za njega je bio prokleto zatvoren, nedostupan, nije imao prilike, ni
stiska, što je opet jedno te isto, grizao se kad bi u kući zatekao rovaš,
nekakve prepravke, krečenje i ostalo, zaricao se: više nikad, a uvijek bi
popustio mira radi, i slične bedastoće.
Kao kroz omaglicu sjećao se iskidano nekog davnog neba, i onog
ubistvenog osjećanja pustoši i osamljenosti od koga mu je dolazilo da
viče, da kriči, da tuli kao životinja. Tada bi se sjećao Jesenjina, njegove
lenjingradske angleterske smrti, krvi iz vena, i Mišoa, i gotovo bi se
razbolio od sentimentalnosti, bolećivosti, od žala za životom, koji eto
prolazi! Mimo nas kao mimo turskog groblja.
Danas, ako će kiša, ili bilo kakva atmosferska promjena, jugo
naročito, osjeća žigove, probode i vajka se kako je to negdje, nekad,
zaradio. Pasji život! Nezanimljiv život. Ode u kino, podžavelja se sa
ženom zbog sitnice, onda ga to grize, osjeća se kriv, nečist, onda poliže i
pomire se. Sve te godine traljavog života čeznuo je za drugim ženama,
hvalio se lažnim uspjesima, kupovao seksi-revije, ali nije imao smjelosti
da bilo šta učini. Jado, jado i po.
I šta još da kaže? Drugi ljudi imaju šta da vam napričaju, iskantaju,
čak gnjave druge svojim privatnim dogodovštinama, naročito pri piću,
razbalave se, umišljaju kako su promašili, pogriješili, a, eto, sad je kasno.
Zavidi im. Tim praznoglavcima; imaju naprosto o nečem da balave, on
nema ni to. Maštarije, puste, o kojima se ne priča među pristojnim svi-
jetom! To je sve.
Nekad se, u mladosti, zamlaćivao Mišoom, čak je bio uvjeren da ima
talenta, drljao je nekakve pjesmice koje ne bi pokusao pas s maslom, ali
ga je to prošlo zauvijek. Znalo bi da ga to produne, skrozira, zatravi, kao
vjetar, da mu se zanebi. Sad, ne misli čak ni da je to ljupka, dražesna
ludorija, nego glupost, ne čita ništa, pogotovu ne glupave pjesmuljke. U
osnovi, kad hladno razmisli, bio je kukavelj. Drugi ljudi zagrabe bar
usput nešto od života. On ni to. Nije se usuđivao. Imao je, nekad, onu
maštariju s iznenadnim dobitkom, što se surovo izjalovila, ako je uopšte
kad i postojala, u šta više nije baš najsigurniji, i više ništa za šta bi se
uhvatio. Podlo, fukarski, ali istinito: bio je izigran, namagarčen od života.
Umjesto herojskog života, velikih avantura, sjajnih putovanja oko svijeta,
gala premijera, šumnih gradova, uzburkanih strasti, samo šugave
polovičnosti, osrednjost, dosadan i traljav životić od danas do sutra!
Nikakav, u zavjetrini. Govorio je čak, poučno – Dobro je međer dok
nema ništa novo! Ako ima, znaj da ne valja! Eto mu sve filozofije!
Sve mu se ispremiješalo. Nekakvo fabulozno, legendno nasljedstvo,
naprosto izmislica, fikcija? Vrlo vjerovatno. Ako, pak, i nije, onda je
mnogo toga nadodano. Kao bajagi odšteta (kakva?). Hm. Povlačenje po
sudovima, stvar se bijaše otegla. Zapamtio je od svega samo duge
kasarnski zguljene zidine, hladne, memljive. Krastave. Neko mu se bijaše
– neprijatan, neumoljiv, nametljiv – unosio u lice. Rakijski zadah, bijeli
luk. Nikotin. Trčao je, da bi se izvukao, u zahod. Urin. Lizol. Njuške.
Kvarnih zuba. Zadah iz stomaka. Što je najgore. Pacovi! Nabuhli kao
buhtle. Tapšali su ga, nutkali cigaretama, migali očicama, lojavi, saloviti,
čak ih je morao čašćavati! Takav je, vele, red. Ah, dripčine, na kvadrat!
Kako su ga nasanjkali. Iza leđa su mu se smijali! kao bog jedan. Naša
posla. Kliberili. Pajaci. Mrzi ih za čitav život. Sud obilazi na kilometar.
Još samo paraf, i novci će pasti, leći. Vidio ih je u nekom sefu švajcarske
banke! Kreten! Odbijenicu je primio čak veselo. Nesuvislo je ponavljao:
Eto, baš neka, znao sam, baš neka, znao sam... Mutno se, s gađenjem,
sjećao zalizanih činovničića, metiljavih, ulagljivih, utuljenih. Zujkaju kao
muve. Uvjeravali su ga prskajući pljuvačkom da novac, tako rekuć, ima u
džepu, u malom džepiću, evo ovdje! Neka se zakiti! Docnije mu je
dolazilo, kad bi se toga sjetio, da u zemlju od stida propadne. Pravili su
ga budalom, majmunom! Fakinska posla! Kako se dao toliko dugo
zavlačiti, sad mu nije jasno.
Onda, dabome, zanosno umilni životinjak, kao žumanjce. Odliješ-
doliješ, na istom si. Nije imao nikakvih ideja, ideala, da bi ga to povuklo,
izguralo i bacilo u orbitu, kao neke, pa pogineš, ili si neko i nešto!
Drugi su putovali, obigrali svijet, zemaljsku kuglu, diplomate,
političari, sportaši, svejedno. Njemu je ostalo samo da čezne, da zavidi.
Njega eto putovanja zamaraju, ne privlače (to je štos da se opere, odbrani,
bar u vlastitim očima). Ljudi tamo, ljudi ovamo. Zgrade tamo, zgradurine
ovamo. Ne vidi u tome nešto osobito, pikantno. U sebi je mljeo da je
baksuz kakvog valja svijećom tražiti! Baksuzluk koji nosi kao
odlikovanje.
Onda, oguglaš. Plivaš, gacaš po svakodnevnici, snalaziš se. Vele da
si dobričina. To je sve. Sanja činovnike crne kao bube kako mu se zavlače
kao uholaže u usnu školjku, u crijeva, u nosne duplje, u posljednje
vrijeme – u čmar. Pa ga to golica!
Kerefeke! Sve u svemu. Pomokriš se na sreću i onda si namiren. Do
prve prilike.
Pređen je, ali ne zna od koga. Onako, anženeral! Nekad je u šali
govorio kako će im to lijepo vratiti s kamatama: jednostavno će ih sve
zajedno po spisku porazmještati! Ovako. Ti si dosta sjedio u forumu, sad
ćeš lijepo svoju vrijednost i vjernost dokazivati na pijaci, prodajući mladi
sir i praziluk! tamo se pokaži kakav si. Ti ćeš, druže direktore, u
portirnicu. Ti, veliš, rišeš crteže. U redu. Onda pred paviljon, četku u ruke
pa glancaj ljudima cipele. Veliš da ne znaš. Vidi, bogati! Niko se nije
naučen rodio! Pomuči se, nauči. Ti, uobraženko s katedre, za šalter u
poštu. Onaj drugi, u kurire. Tamo se dokažite! U suru Mumine! kao kod
Kineza. Uriktaću ja njih majci neka ne misle! Pripaši kecelju i prihvati se
metle, časna drugarice. Dosta si mljela po forumima, sad melji po toj
podini, rmbaj, da te vidimo. Onda smo svi jednaki, dabome. Da se
izmijenimo. Kako je i pravo. Obredajmo se! Dođe, kumi, bogoradi,
moljaka, a ti ga lijepo mršneš, rekneš mu da kušuje! Lijepi zapt?
Noćas mu nije do sprdačine, duša ga boli za životom, negdje u
korijenu, u samom srcu. Žal! Velika tiha prolaznost. Skidajmo kape!
Kleknimo. Tako! Život prolazi a nisi ništa učinio, ništa ostvario, čak si
ispod crte, niži nego što si bio u početku. Kukavica, eto šta si. Nisi imao
stiska! Izlapio. Izvjetrio! Za život valja imati hrabrosti! Inače ostaješ u
zapećku, čađav, u sulunaru. Za vratima. Čitav život proživiš kao tamo
nekakav anonimni Jaraković, toga niko živ ne zarezuje, pa ni on sam, i,
što je najgore, čak se ni tog bijednog prezimena, koga mrzi iz dna duše,
ne uspijeva otarasiti.
Protutnjale su godine. Čovjek zaboravi Mišoa, nekad ne zna ni kako
mu je ime. Zamoren, osjećaš se zamoren. Krepan! Pitaš se zašto si onda
živio? Šta ti je sve ovo trebalo? zašto si razvlačio? čemu se nadaš? Bar ti
kome su sve lađe potonule, svi vozovi prošli? Sad više i ne misli na to.
Kunja. Svali se u stolac i zadrijema. Žali se, gnjecav, na dišne organe, na
kolitis, jetru, na sve po spisku! Nekad je znao biti bar ogorčen, sad više ni
to. Sad čavi, kopni.
Čeka da ga iz tame zaskoči zvijer i zadavi, zaguši!

FORETIĆ ILI PRIČA O UŠESIMA

Foretić (vjerovatno znate o kome je riječ!) cigaršpicom nervozno

kucka o naslon fotelje u koju je, do grla zarozan i opušten, utonuo. Kad se
nažulja, ispruži se poleđuške po kauču i snatri. Onda prevrće novinčine,
čitucka, čalabrcka, bez pravog zanimanja, navije radio, posluša, pa
uvjeravajući sam sebe kako je sve zajedno glupo, ponovo utone u
čangrizivo mirovanje. Nastoji da ni o čem podbogom ne misli. (Žena ga
pušta na miru; tako je za oboje najbolje; dok ga prođe!) Sve je i onako
odurno, bućkuriš. Zamlaćivanje. Još gluplje od činjenice: bajato kao svi-
jet, tukne. Iskusio je. Dabome. I opržio se. Ismijali su ga, izigrali.
Najbolji prijatelji! Da! Šta mu nakon toga preostaje? Dabome, povući se.
Evo ovako. Nosa nikud ne pomoliti. Neka zažale, neka osjete, neka ga
dođu moliti!
Nema mira. Grize ga to, kapka. Prisilna izolacija. Uostalom, čemu?
Briga njih. Tvrdokorci su to. Zna ih hvalabogu. Svi do jednog. Još mu se
podsmijevaju. Drži se kao milostiva, kao zadušna baba, glupak!
Uostalom, baš ga briga, za njega su pokojni! Svi odreda. Vajni
prijatelji. Kad dobro promozga, promućka, ničega strašnog i nije bilo.
Malo su se zafrkavali, po običaju. Onda je neko rekao – u vatri – biće
Kundak – kako je dokazani idiot i kreten i još koješta.
To ga je zaboljelo. I odlučio je da ih kazni. Povukao se. Rekao je
ženi da više neće izlaziti, radiće. Ako se jave, neka slaže da je otputovao
na dan-dva. Tako će ih se otarasiti. Kopkalo ga je jesu li zvali.
Ah, mnogo traži, znao je da nisu, ni na pamet im ne pada. Bilo mu je
krivo. Želio bi nekako da izgladi. Ovako će se ucrvati! Zaista. Kiseo.
Zašto je to tako strašno shvatio, čemu dramatizacija? Mamlaz.
Ustane, osloni se svom težinom o prozorski stub i zuri smeteno u
prašinjavu noć poprskanu rijetkim kapljicama. Kaje se. Neće izdržati.
Radije neka se okane ćorava posla, čemu to vodi, ničemu. Misliće o
nečemu pametnijem. A o čemu? Stvarno, o čemu čovjek da misli? Češka
se. Ništa, baš ništa.
I ranije je imao krize, smetnje. Žalio se na migrenu, lošu probavu,
stidio se kvarnih zuba a nije imao stiska da ih ide popravljati, i još
koješta, dabome. I ona priča o ušesima, upravo to, halucinacija kobajagi!
Umalo je ispalo da je još izmislio! Znate već kako to ide.
Upravo – to je taj Foretić, po kome je ostala riječ: Lupa kao Foretić!
No, Foretić nije znao da ljude gnjavi probijajući im uši u nastupima
govorljivosti kako je čestit, pošten i kako ne bi mrava zgazio. Osjećao se
počašćen, ako bi čuo kakvu laskavu riječ o sebi. Još bi se ponešto o
Foretiću dalo napabirčiti pa da ne otkrijete bog zna šta. Šta znači ako je
neko srednje dobi, u najtrapavijim godinama kad ne pristaje nikud, ni
među mlade s kojima se u duhu solidariše, a pogotovu ne među starije
koji ga drže za nezrela i zelena. Mumlav, trapa, nezgrapan. Uzalud
gimnastička i štrapacira da bi skinuo koju kilu – stomak se zaoblio,
mlohav, u špic. Šta uopšte znači da je neko prof. matematike a želio je da
bude svjetski putnik ili avanturist Običan rutiner. Znači da je promašio.
Da životinjari. Kao i drugi. Izjalovilo se. Godine se nabešale, eto. A
nećeš, odbijaš da o tome misliš. Odlažeš. Maštao je u mladosti o
uzvišenim stvarima, sad se cvari i izigrava koješta. Ne zna nekad šta bi sa
sobom. Ni šta mu je.
Dotle je dospio! Onda legneš na rudu. Poviniš se. Okaneš se iluzija.
Uđeš u kolotečinu. Što je najgore. A jedino moguće. Jedino pametno,
mudro. Šta na čitavoj toj stvari mijenja ako je imo sreću da natrapa na
pristojnu, uviđavnu ženicu, koja ga prihvata kakav jeste, kad i s njom,
tako trpećom, ne umije da izađe na kraj, i nju izazove, podžapaju se,
podžaveljaju, čitav rusvaj, vašarište, oči da iskopaju, svašta jedno
drugom izgovore, kasnije se srame i zariču da se to više neće i ne smije
ponoviti, nikad! Samo do prve zgode! Nešto mu šune, obična sitnurija!
Plane! Sva njena finoća tada mu prisjedne, skoči na nos. Foretić iz toga
naširoko izvlači razne pouke i filozofeme univerzalnih značenja – kojim
društvo kljuka i davi – kako, eto, ovaj život nije podešen kako treba,
svaki čovjek je prvoklasni idiot kad se za bilo koga veže, ljudi su u
osnovi samoživci, itd. do besvijesti. Društvance, koje se jednom nedjeljno
po navici okuplja kod Dabe, na uglu, prvo mu povlađuje, savjetuju ga
neka raskine, ili neka, što je još pametnije, kušuje. Iza leđa ga peckaju i
ogovaraju, držeći da je stopostotni gnjavator i davitelj te da je čudo što ga
žena nije odavno već napustila, takvog, narnćorastog, što bi bilo i pravo,
svaka druga bi na njenom mjestu to odavno učinila! Misle da je egzem-
plar, na svoju ruku i da uživa u jadikovkama i balavljenjima (misao im
uvijek ide na onu zgodu sa ušesima od koje se užasavaju!) Vele mu: Sjedi
drvo na drvo, pokrij se po glavi, trpi, zaveži, ili se podloži. Nema ti
trećeg. On gunđa, tako se veče raspline. Foretić, nadalje, ima još neke
kaprice, bubice. Guta krimiće. Žena je to odavno prokljuvila, samo se
pravi Englez. Pasija koja se da progutati! Zašto ne? Ima i gorih stvari!
Voli da galami kako je televizija ordinarna jebatnjavija, a da bi ga držali
za svoga čovjeka, i čovjeka na svome mjestu, a ne tamo nekakvog
bilmeza i tipusa, razumije se pomalo i u nogomet, iako mu je mrzak.
Elem, naš čovjek! No, ono sa ušesima, e to je već gurmanluk, poslastica.
Epizoda, za bogove! Društvo da pecka od dosade kad ga jezik zasvrbi i
povuče. Mora istresti. Napast! Viču neka skrati. Foretić se ne da smesti.
Sladi, uživa.
No, sad su se opametili, nastane sveopšte meškoljenje i mrdanje, i
kud koji. Klisnu. Šmugnu. Kao – dijete dobilo zaušnjake. Gosti,
naumpalo im na ovoj skupoći, de! Nešto se osjećam marod! Žiga! Pod re-
brima, vozdra, ćao! Žena nešto slini, kenjka, na kraj srca. Foretić crveni
pa blijedi, vrpolji se, pravi se da mu je svejedno, neće ni on dugo, a u sebi
se, kivan, zariče da će im to, kad-tad, neka ne misle, propisno vratiti, bože
zdravlja. Ima oči, vidi šta je. Mangupi! S kamatama, dabome, da ga
zapamte za čitav život. Neće im to proći tek onako. Jednom se čak napra-
sno opio. (Kao majka, kao zemlja, kako reče Rusko, kelner.)
 A priča je ćoškasta. Ako joj oduzmete Foretićeve nasladne finte i
govorničke štoseve, otprilike izgleda ovaiko:
U neko doba noći – ima tome dobre dvije godine i kusur – bijaše se
trgnuo i odjednom je osjetio – upravo: znao, da, baš tako, znao – da se
nešto s njim dogodilo. Ustravljen, opipa lice. Ništa. Kad, odjednom, ču
kako nešto šišti, striže. Negdje uvis. Kao kad zmija šišti. Ako su čuli
kadgod. Pođe rukama u zrak kad – uši! Da, dobro ste čuli, uši! Ovoli-
kačke! I lijepo rastu! Kao pijevčeva kresta, papaste. Puna ih već šaka.
Mlitave. Obješene. Drhtavim rukama napipa dugme i upali svjetlo.
Drmnu ženu. Ona se ritnu i zakrešta neka je pusti da spava i neka je ne
teroriše, neće da čuje, ne tiče je se, zapušila uši, on je povuče za kosu, i
trč na ogledalo! Kad ima šta vidjeti! One scene, one slike! To nikad ne
može zaboraviti! Da živi sto godina! To se ne da opisati! Žena slini. Uši
ogromne, kao lopušine, raskokale se, tačno kao u slona, prevjesile se i
biju ga po ramenima i što je još užasnije: rastu neprekidno šište!
Izbezumljen, panično zaviče. Dotrčaše, upadoše uspaničene komšije,
sredovječan bezdjetan par, žena, što se kaže, nabas, nadošla, jebežljiva, u
oko bi se, te valjda sorte, bijaše mu zapala za oko, muž tronto, balvan,
nepar! Uši, uši! derem se ja i teglim za ušesa, a ženica, sve joj se sisice
zibaju, da precrkne od smijeha, zakocenula se, onaj njen blentov skakuće,
kao sumanut, moja žena se zgranula! Umalo me te noći u ludnicu ne
strpaše! Ono žgebe od čovjeka se smijulji za leđima. Kod komšinice
sveosve uprskah za vječna vremena. Čim me vidi počne da se krevelji, ne
može više da se uzdrži. Otputim se ja ljekarima. Bože, kakva neuviđavna
čeljad! Oguglalo. Sluša me s pola uha, što se kaže, čak se neki zevzeče.
Misle da je u pitanju zafrkancija. Otpravljaju me sa plivadonima.
Opričam ja, a oni se zgledaju. Vidim ja šta vidim: ne vjeruju! Meni krivo!
Da pobjesnim, da povilenim. Načisto. I sad kao da ono čudo vidim: kao
lopušine! Ne pomakao se s ovog mjesta, ako sam i zeru izmislio. A svijet
kao svijet, keseri se, zevzeči, kako to mi već umijemo. Drže da sam
malo... onako, udaren, haj-huj, šumašeš, mlatnut mokrom čarapom, kao
fali mu daska, rastreseni profa i te finte! Čuj, vele, uši! Tog li posla! Jede
ga to, što misle da je izhalucinirao, a nije, na časnu riječ, čista čistacka
istina... Boli ga što drže da je zevzek, zamlata, čak mu se i žena pod-
smijeva, što mu najteže pada. Veli, batali takotibogajedinoga, zar ne vidiš
kako se s tobom sprdaju!
Društvance, kako ko. Kao prave se da mu vjeruju. Svašta biva. Zašto
ne. Klibere se. To je ponekad jače. Mogoš, Bratić, Kundak, Kočijašević,
svi na okupu. Igraju šaha, ćaskaju, za promjenu: domina, podjebavaju se,
pijuckaju, pričaju viceve – to najradije Mogoš – i nije im dosadno. Raziđu
se. Svi imaju svoje navičice, piće, gidu. Mogoš, apotekar, lansira
najsvježije političke viceve. Bratiću to baš nije drago, po volji, šta se zna,
đavo ne spava. Bolje s mirom. On navija za masne. Priča s uživanjem.
 Onda, unazad godinu-dvije, naprasno počeše da politiziraju. Prvo
kao uzgred, nasitno. Te ovo, te ono. A zatim se izrodiše prepirke. Kao da
neko ubaci kost među njih! Počerupaju se! Glođu, nabacaju, zabadaju.
Pametuju! I svi hoće da imaju pravo! Čak povise glasove, viču.
Promuklo. Ne zaziru ni od psovke.
Docnije im krivo. Magarci! Šta im je naspjelo!
Kundak, prije vremena penzionisan, stoga na sve ogorčen, prvi
započne. Kočijašević je – najglasniji. Foretić ubaci pokoju. Mogoš
prasne. Razdraženi su. Žeste se. Raspaljuju. Unose se jedan drugom u
lice, zajapure, preko čela im zabreknu žile podlivine od krvi. Foretić
vrdne. Kurva politika, sve je to ona zamijesila! Sve. Ko je od nje dobra
vidio u guzicu bih ga poljubio! Skaču, mlate pesnicama, viču svi u glas.
Foretić jednom udari kontru! Tog čuda, urnebesa! Tada je puklo!
Zapravo, Kočijašević, zapaljen, bubnu da od njega, smlaćenog, jebivjetra
i drkadžije, nije drugo ni očekivao. Priča o ušesima, to je njegova pamet.
Tikvan! Neka se pokrije, bolje mu je!
Krš, lom. Samo što se ne biju. Foretić, povrijeđen do dna srca, istrča
u noć, saplete se o stolice, udari o nešto... Dok mu bride uši i obrazi od
uvrede a oči zalijevaju suze, uskomešan, zaklinje se da je s tim
zavijekevjekova gotovo, da živi sto godina neće više da za njih zna,
nikada više, nikada...
Oni – posramljeni, otriježnjeni – krivo im, svjesni su da su
prekardašili. Duvaju. Zaboravili su se. Vuku otežale udove. Neko je doba.
Osjećaju se ružno. Nečisto. Vlaga. Kundak srdito šutnu kamičak. Nikad
više, ne moj bog! I dugo se prevrću, bez sna. Zagovnili su, što jeste jeste.
Sutra se sastanu, Foretića nema, prave se da im je sve jedno. No nije
im više slatko. Kao nekad. Gledaju se ispod oka, zazorljivo, ispitljivo.
Razilaze se, srditi, prazni. Kao ugnjavljeni. Već pomalo teški jedni
drugima! Čak zaborave da se na rastanku rukuju.
Možda se raspalo jedno prijateljstvo? U svakom slučaju nešto je
preminulo, pokvarilo se.
Foretić se grize. Ne može nazad, čeka. Hoće li dočekati?
Gdje je ono blaženo vrijeme kad je priča o ušesima bila glavna
napast?

STRAŠNI LIPUŠINOVIĆ

Ima tako ljudi, likova, karaktera koje kao da ste načas izmislili, kao
da ih nije stvorio sam život! Jedan od tih je vjerovatno stari (strašni)
Lipušinović! Ponekad tačno ne znam da li sam ga uopšte sreo i vidio
ikad, iako, kad se napregnem, njegov lik mi oživi, vidim ga kako,
zamahnut, goropadan, nekud nasrtljivo kreće, s nečim se boči, grmi,
grana rukama, kao srušeni raščupana biblijski bog! Vidim ga, takođe,
kako, predveče, a večeri su guste, ljetne, tmole, ravničarske, krupno
zaošijano korača, pognut, po travnjacima iza Doma staraca u K-u gdje
sam ga i upoznao (ako se uopšte jedno viđenje može smatrati
upoznavanjem), dok se za njim, potrkujući, uvijajući kao mačji rep,
krivuda svita doglavnika, ulagljivih starčića, kmezavih prišipetlja. Uvijek
se, u svim sredinama nađe tako poneko jak da se bilo čim nametne,
izdvoji, strči za glavu, kao kakva znamenitost, a za njim, nagonski, ide
osuk obožavalaca i tapšatelja. Kako se, čime, i kad, Lipušinović agre-
sivno nametnuo Domu, ne znam potanko, ponešto sam čuo iz maglovitih
pričanja, i stvorio još nejasniju sliku, ali, otprilike, možda je baš bilo
ovako kako sam to ja iznitio u ovoj priči posvećenoj Lipušinoviću. Pada
somotasto veče po njegovoj ogromnoj kabastoj statui, ruke zabacio za
leđa, a za njim, oko njega, nesnosno graje mušice, čuju se uzvici i
grgoljenja, kao upljuvci.
Elem, redovna subotnja Lipušinovićeva seansa! Sveti gnjev sručuje
na novinčine, koje je čitavo dopodne bistrio i biskao. Zaplašeno, utrtičeno
stado pokorno mrmlja. Onako čvornovat, ustobočen na sred trpezarije,
Lipušinović prijeteći maše golemim svježnjem novina. Onda ih,
patetičnim gestom, s gađenjem, oturi. One se razletješe. Niko – ni makac!
Ni da kmekne!
(Lipušinović – ako izvoljevate znati – to je onaj što je u sav glas
hvalio i prehvaljivao galoše i kamašne, koje je i dan-danji ustrajno nosio i
glancao kao nekome uz nos, iz inata), a ništa manje kudio ovovijeke
novotarije kao jeftine mamipare za lakovjerne i budale, čuven još po
izreci koja se prepričavala: ČIZMA NAS JE OČUVALA, NJOJZI
HVALA. Taj, dakle, Lipušinović, sad na kosti u Domu staraca u K-u,
inače, po sopstvenom kazivanju, starojugoslovenski rezervni pukovnik (u
ostavci, naglašavao bi nalazeći da je to otmjenije, kao u ruskim
romanima) i, navodno, vladin činovnik za povjerljive stvari u činu
savjetnika, držao se kao da je i danas još u službi i u zvanju i na
odgovornom položaju i niko mu od prisutnih nije imao stiska da
protivrječi, ni da zucne. Čim je doprtljao, već je sutradan svojim na-
rogušenim, arogantnim i autoritativnim držanjem svima utjerao strah u
kosti. Znao bi da se po vojnički prodere na lijenu i slabo plaćenu aljkavu
domsku poslugu, čak da maršne i podvikne da to neće tek tako proći,
neka ne misle. Svi se tada zavuku u mišje rupe! Čak mu se i domsko
osoblje, od upravitelja, nekog nedoškolovanog mucatelja koji je tu kao u
provizorijumu do penzije, do spremačice, obraća s poštovanjem i
nehotičnom ulagljivošću. No, starac do toga kao da ne drži ni ovoliko, jer
mu to po zvanju, molim lijepo, i pripada. Svugdje i u svemu vodi glavnu
riječ. Red, disciplina, štovanje i kušovanje. Na tome se svijet drži. Kome
se to ne sviđa, neka kifeli! Eno mu vrata! Ljudi, zblanuti, snebivljivi,
povlađuju, šta bi drugo, odvažuju se na laskanje. Jer, laskanje je za slabe
najbolja odbrana od moćnih i strašnih. A iza leđa ga ogovaraju. Ako ih
starac slučajno zatekne kako ćućore, izdere se kako to nije pristojno i
dozvoljeno i kako će ih, ako ih još samo jednom zatekne da se
domunđavaju, sve zajedno zatjerati u vražju mater gdje i spadaju. Oni se,
kao djeca, ušeprtlje. Srce im siđe u pete, noge omlitave. Pravdaju se.
Neće više! Onda im Lipušinović, kao sluščadi, udijeli vrhovnu milost, ali
da to drugi put više ne čine, inače će dobiti svoje, po zasluzi. Oni mu,
srećni da su tako jeftino prošli, bogznalkako zahvaljuju i blagodare. Osim
toga, starac, kao vrši smotru, jednom sedmično ide u obilazak soba,
muštra starce, zakera, nadgleda red i poredak, posteljinu kako je složena i
ukrevećena, i sve drugo. Iz njega tada silovito izbija prgava vojnička
trupaška narav i navada. Dugo odjekuje po hodnicima njegov kreštavi
glas, glasurda. Obiđe kuhinju, koja se cakli, i obavezno pohvali kuvaricu
koja mu je sklona. Na nju je nešto slab (sentimentalni odjek vremena kad
je po kasarnama štipao i povaljivao ješne i dašne kuvaričetine). Štrpne je
za debelo bubuljičavo dupe. Ona se kao zasrami i bestidno vrcne.
Počašćena, hvališe se nagluvoj spremačici koja joj zavidi! No, eto baš taj
i takav Lipušinović – ima li svaka ustanova, dom ili slična sredina neku
svoju varijantu Lipušinovića? – dobija nastupe govorljivosti, nadođe mu
nešto da pametuje i s visoka drži slovo. Obično se iskupe u trpezariji,
šćukaju, onda Lipušinović izvodi svoje. Čitava mala predstava).
Danas se okomio na memoare! Da, da, dobro ste čuli! Memo-aaa-
riii! i trice! Koještarije! Svaštarije! Burgije! Šišteći, jarosno razvlači
slogove! Podsmješljivo! Pitomci, dok im se glave ukrućuju, s odobrava-
njem mrmljaju, klimaju. Dabome, dabome. Tss. Jašta. To se i hoće!
Svašta se danas piskara, svašta. Ko je to vidio. (To Lipušinovića još više
podjaruje, raspaljuje. Vidi ih tako ponizne, spljoštene, škorave,
oklembešene, i dobije želju da ih izbije jednog po jednog. Na, na! I to mi
je vojska, i to mi je činovništvo, narodna dika i uzdanica! Eto na što smo
spali, na gomilu glupaka i ništaka, prostaka, podvaladžija. Grmalja.
Gejaka. Škoravo, izjedeno, oglodano. Jadna nam majka. Eto za što nam
država propada i ide unazad. Usahle, kvrgave dripčine, koga to oni misle
preveslati svojim mljackanjem, dupelisci, jebivjetri, laskavci matori i
nikakvi, koga? Vidi ih ćelave, jednodlačne, tikvaste, izbačenih vilica,
našušurenih ušnih školjki iz kojih cure cjevčice i ufitiljene kanafe. Zar je
to budućnost ove zemlje? Dođe mu da jaukne. Te strvine, krastavci
nosevi, nosine, ta bagra? Daleko smo dogurali, daleko! Pa od strastvenog
negodovanja jako dune, šmrkne kroz začepljen nos, kao rashodovana
truba, da se oni najprpljiviji štrecnu i štucnu – onda nikad ustaviti pa im
nezgodno, ispada da se namjerno podsmijevaju. A niti se usuđuju
napustiti časni skup. Da ne ispadne da omalovažavaju govornika. Ne
znaju šta je gore. Na živoj su muci!)
"Ne znate vi ništa, majkovići!" uzrujan, dere se Lipušinović. "Ništa,
podbogom ništa!" Razdraženo lupa klompavim rašniranim cipeletinama
koje ga žuljaju i još više razgaropađuju.
Štucavci umilno odobravaju, plašeći se da ga, ne daj bože, ne rasrde.
Škljocaju bezubim desnima, trepeću. Poneko trgne sat da sebi da malčice
važnosti i dostojanstva, a poneko čupne nepostojeći brk. To je sve ako se
izuzme Mišović boji još po vrhu zatrupće štapom kao izraz oduševljenja i
navijanja. Jer, majka ovakvog još nije rodila!
To Lipušinovića malo kao raspoloži. Ispije čašu kisele, onda,
prežajući, režeći:
"Čitam, dabome! Kome oni misle oči zamazivati, kome? Budalama
kao što ste vi, ne meni, bogme! Taj se još nije rodio što je Lipušinovića
uspio namagarčiti! Trućanje, blebetanje. Tarapana. Dabome. Molim ja
tebe, ko je to još vidio, nekakav umišljenko, ne zna čestito ni gdje je
šupalj, lijepo ti zasjedne i nažvrlja, bato – memoarčić! Šugav, nikakav.
Jašta! Splačine! Šućmuć. Usranac, upišanac, on mi se kao našao da soli
narodu pamet! Vidi ti tog posla! Ko je on – pitam ja vas – da mu se to
dozvoljava da koješta drlja i razdražuje ovaj narod, da unosi smutnju i
uznemirenost među građane poznate po lojalnosti i pokoravanju vlastima!
Njega bi trebalo ocapariti! Krivičnim! Pa neka odguli godinicu-dvije,
neka se dozove pameti! Mudrijašković! Pas s maslom da to ne proguta,
pas, s maslom! Udarila nekakva moda! Pošast! Svak u pisaniju. Je li
samo, da prostite, glasnije prdnuo, već smatra da je pozvan da piše – isto-
riju! – Vidi ti tog bezobraizluka!"
Zadihan, odobrovoljen pažnjom, klicanjem, rječitim odobravanjem,
nastavlja da kreše. Tješnje se učvore nagluve glave, najrevnosniji je
Mišović, negdašnji pandur pa opštinski ćato, koji se glasno i grlato
oduševljava i čak počinje da skandira, ali ga Lipušinović prekine.
Govorništvo je opoj, sladost. Trnu mu zubi, vilice. Dođe on – prenese mu
se – da grmi s govornice narodne skupštine ili čak senata i pred
najodgovornijim ljudima zemlje. Svi ucakljeli, ne trepću, ne dišu. A
Lipušiko reže li, reže! Alal mu guzica! Petlja! Što je reći stisak! Jedan je
Lipušinović! Majčin sine, kreši, ne žali!
"Došlo valjda takvo smrdljivo vrijeme da svak piše i drlja što mu na
um padne. Što ima riječ – Ja lijepa vakta ko obraza nema! A nekad se za
takve stvari išlo u aps, u prdekanu, pa pred krivično vijeće. Oćeš da
blebećeš, onda, majku ti lopovsku, plaćaj strinom što si zaradio. Nema tu
cile-mile i lako ćemo. Hm. Ljudi se kao dosjetili. Proradio im kliker. Kao,
vele, to ima prođu, ima budala koji to vole čitati, naš svijet voli tračeve i
ogovaranja pa i ogovarače, raspištolje se, mamlazi neuki, pa gutaju, sline,
tabire, plaćaju, a ne vide da plaćaju govna, i onda ti moj domišljenko to
iskoristi, ko veli što ne bih i ja nešto skomrčio kad pali! Narod traži!
Dragovići moji, ne znate vi šta su memoari u svijetu! Dabome da ne
znate! (Potvrdno komešljivo zibanje i mrmljanje). Okle bi i znali kad ste
zavezane vreće, zevzeci! (Oduševljenje). Memoare vam piše elita,
državnici par ekselans, a ne svako đubre. Jedan Čerčil i Čerčilov parac.
Jedan Petar Karađorđević. (Strašljivo useknjivanje.) Ljudi koji su nešto
značili. Ljudi od udarca. A ne nekakve prišipetlje. Prišljamčio se uz vla-
du, neki tamo recimo treći sekretarčić, šta li, bezveznjaković, i on ti
lijepo, drznik, drmne i napiše nekakvu kupusaru. Nagrdi prave ljude. A
on, tobože, ispao najvažniji. Onako zaokoliš, da se kao Turci ne dosjete.
Kao on je majci najpametniji, on je najdalekovidiji, njemu samo padaju
na pamet prava rješenja, itd. Magarac! Zamislite, molim vas, gospodo, šta
čitam. Kerefeke, naklapanja. To me je i naljutilo. Nekakav tamo... bolje
da ne kažem ko... veli, tog sam istorijskog datuma podranio, izmio sam
se, podbrijao, štucovao brkove, imao sam, veli, predosjećaj, špurius, te
čim ja iz kupaone, kad zvrknu – telefon! Veli, taj i taj, dođite tu i tu, hitno
ste nam potrebni. Audijencija! I naš ti čovac brže-bolje, veli, potrči, čak je
zaboravio da zajutarkuje! Bože, kolike žrtve za čovječanstvo,
zaplakaćemo od oduševljenja. No, tek dolazi ono glavno. Primi, veli,
mene taj i taj, glavešina, itd. i to, zamislite, stojeći, oslonjen desnicom o
rub stola. Evo ovako!"
Lipušinović skače i zauzima umišljenu istorijsku pozu. Stavlja
krajičak dlana na rub stola. Odjednom starac dođe drugačiji, ogroman,
važan, kao da je on baš taj i glavom i bradom! Iskebečio se, ispale mu
vratne žile, lice tamno od nadutosti i naprezanja, prastaro kao hrastova
kora. Mišović klikće!
"Majčicu mu – dernja se Lipušinović, vitla – kome on to, kad je
arhipoznato da državnici nikad ne dočekuju svoje podređene u toj pozi.
Oni sjede za stolom, dostojanstveni, nepomični, i samo migom i kretom
daju znak dotičnoj osobi u službi da sjedne. Ili čak ni to: jednostavno ga
malim prstom – ovako – prizovne da mu se prikuči. Ni glas neće da
povisi! Svijet se iz temelja trese, ali on ne pometa. Slušao sam stotinu
puta, ne jednom!"
Lipušinović zakrekeće:
"Pozvao sam vas da..." No ni to nije sve. Tog i tog gospodina imao
sam čast 1ično poznavati. Bili smo što se kaže intimusi, parci.
Familijarno vezani, istina, po majčinoj strani, čak ni tako daleko srodstvo.
Rođaci u drugom koljenu. Njegova rođena tetična, izvjesna Arsićka, ali
ne od onih Arsića na koje vi mamlazi mislite, ova je Arsićka starinom
Kotoranka, pomozite mi reći, bijaše kuma od svastike njegove druge
žene, elem lijepo su se slagale, tikale i pazile kao najrođeniji rod. Kažem
vam, nismo mi Lipušinovići makar ko, repa bez korijena, a s tim izvje-
snim Gospodinom bijah što se kaže i varen i pečen. I sad se on našao
meni, meni, da soli pamet. Kakva drskost! Da ne duljim, taj dotični
gospodin imadijaše jednu falinčicu, onako, da kažemo, nesrećnu karak-
ternu okolnost: volio je, brate, da digne. Pa kad se taj naljolja i nadžodža,
nema mu ravna odavde do mora! Seljački krnjo. Naučilo ga. Pa mu
ostalo. Na selu vlada takav opak običaj da mušku djetetu još u bešici, tek
što se odbilo od majčine sise, daju kapljicu rakije, tog junačkog napoja!
Pa ako preživi, vele, živjeće sto godina i umrijeće sa zdravim i čitavim
zubalom. Ko baldiše, vele opet, nije ni bio za života.
Elem, taj ti bijaše cugaroš i po! Volio je da mezne, da guzne, sve je
volio, ćaća ga njegov! Kakva bijaše ljudina! Kakva ono bijahu vremena!
Eh, baš, baš!" .
Te odjednom, zaboravivši od čega je krenuo, Lipušinović se rastuži.
I starcima duša omeknu, oči se zavodeniše, neko zapišta, zakenjka...
"E, e, majko moja... prošlo, prošlo... !" Lipušinović će podavijeno. A
za njim jeka, grgutanje, slinavljenje. Raspekmeze se! Pa zakunjaju.
Dok ih surovo ne trgne drečav, ubojit starčev glas, harum, nalik na
lavež tornog psa.

RAZGOVORI SA TARABAŠEM

Ne sjećam se kad sam, kako i gdje upoznao Tarabaša. Inače'mrzim

poznanstva. Opterećuju, gnjave. Ljudi obično nešto istjeruju (preko
desetog, nije važno), ili kamče pozajmicu koju nikada ne vrate, ustanovi
se da pate od zaboravnosti, ili, prosto-naprosto, postavljaju
najbesmislenija pitanja na koja ste vi obavezni da odgovarate, ili vas vuku
u kafanu, na čast. Onda ih izbjegavate! Ali, eto, s Tarabašem je išlo
drugačije. Sad je tu. Kad hoće, kad mu se navije. Ćutljiv ili razgovoran,
maljav, dođe odnekud, vonjajući na kišu, na snijeg i uopšte na prostore i
bilje, posjedi satak, provrti se i ode. Ponekad, izuzev pozdrava, ne
proslovi ni riječ. Niti kaže šta ga je nanijelo niti se ja raspitujem. A nekad
s vrata zaspe s zapitkivanjem: Čuješ, bogati... itd. I iznuđuje odgovor,
kakav-tatkav. Inače ga se ne možeš šale otresti. Buška, navaljuje, okoliši.
Tarabaš ne radi, u penziji je, reče, na sopstveno traženje, kao borac.
Vremena ima na bacanje! Oko pedesete. Samac. Imao je nekakvu
nesreću, on ili neko njegov, ne znam tačno, on ništa određeno ne veli, ja
po običaju oćutim, i tako. Razumijemo se.
Evo kako izgleda njegova prosječna ćutljiva seansa. Tutne mi
ručetinu, zapahne miris kiše, zemlje, vlage. Stane poluzakrenut uz prozor,
zapali cigaretu, i odsutno bulji u komad krova preko, ili, ako je ras-
položeniji, u parče neba, svejedno. A u nebu dim ili ptica, u najgorem
slučaju – oluk. Ili se povije u fotelji, razbaci ruke, i kao da zakunja. Ćuti
on, ćutim ja. Imam odnekud osjećanje da tom ćutnjom nešto izražava,
nekakav nesklad, razmiricu, pobunu, kao da se s nečim u sebi boči,
roguši. Samo ponekad uzdahne ili mu se otme uzrečica poput – Eh, da!
Tako ti je to! Hm, i slično. Onda se naglo prene, krene šakama preko
zasjenjenih očiju, nešto zbrza u ime izvinjenja ili pozdrava, i izvijati.
Drugi put, obično pred veče. Omekšao, trom. Vuče se. Kao da tukne
na kupine, na vriježe, ograde, žioke. Uvijek drugačiji miris!
– Čuješ, bogati, zabobonja već s vrata, nešto bih te priupitao, ako se
nećeš ljutiti! Obećaj da se nećeš ljutiti!
– Ma neću, kažem, smijuljeći se. Samo izvoli! Čekam!
– Ako se nećeš ljutiti? Onda? E, pa ovako! Ja malo kad šta čitam,
znaš. Knjige... hm... tek po koju. Ako baš nemam šta drugo, pametnije, a
nađe se pri ruci. Ne čitam nikad ucijelo. Samo zavirim. Ako me ne ufati,
zafrljacim. Ovu tvoju sam pročitao... ponešto. Velim, čovjeka poznajem,
red je, majka mu stara. I ne sviđa mi se, pravo (govoreći!
Vrpoljim se. Najradije izbjegavam priče o literaturi, pogotovu o
svojoj sopstvenoj. Uvijek se pri tome osjećam nelagodno. Vjerujem da se
tako osjećaju svi pisci!
– I mogu ti kazati i zašto, ako te baš zanima.
– Pa zanima, naravno, velim kao tobože ravnodušno. Pitam se da li
uspijevam prikriti izvjesnu malu pozlijeđenost koja je, eto, jača od mene,
dio mene u tom trenutku.
– Mnogo, brate, riječi. Poplava riječi. Inflacija!
Za trenutak me ukočeno, staklasto gleda provjeravajući kako ću
reagovati. Ja se smiješim. Kažem što mogu ležernije:
– Pa, najvjerovatnije je da imaš pravo! Uostalom, đavo ga znao, tu
pouzdanog mjerila kao da nema. Stvar ukusa! No, i meni se baš ne
dopada, ali kasno je da se vajkam. Bilo!
Pa se kiselo osmijehnem!
– Riječi, riječi, navaljuje Tarabaš nemilosrdno, zvučne, plehnate,
svakojake, i nije čudno da se u njima izgubiš. Izgubiš volju da čitaš dalje.
A riječi bi morale biti jasne i nevidljive kao voda, kao bistra voda; ne
vidiš je, a vidiš dno. Jer, dno je ono pravo, bato, a ne voda. Čak mi se čini
da si je pisao s mnogo muke, grča, kao pod moranje. A to ne valja! To se
mora činiti nekako mekše, lagodnije, ležernije. Kao kad dva stara
prijatelja šetaju i pričaju. Ne naprežu se. Toliko se poznaju da im je sve
jasno. I raziđu se zadovoljni! Čitalac mora ostavljati knjigu zadovoljan.
Kao kad čita Andrića! Čitaš ga po stotinu puta i uvijek si ispunjen
uživanjem! Bato!
– Eh, imaš pravo, imaš prokleto pravo. Jedan je Andrić!
– Svaka mu je riječ ona prava i svaka na svom mjestu. Kao da si je
ti lično tamo ostavio.
– Sjajno si to rekao, velim odjednom uzbuđen. I odjednom s
naslutom, koja je nekud u meni, na nepcu, kako bi ubuduće valjalo
pisati. Prozračno, lako, kao vazduh.
– Ta ti je na mjestu, da znaš! Vičem, hvatam se da vičem!
Tarabaš odjednom tvrdo, mučno zaćuti, pućka, i naglo ode.
Evo ga nakon desetak dana, ili dvije nedjelje, svejedno. Obično
iznebuha, ali u nevrijeme, kao što dolaze nesreće i nepogode. Upravo sam
se zanio, čitam Roman o Londonu!
– Kako si? Pišeš li šta?
Pita, začudo, blago, sanjivo, i osvrće se.
– A, eto, pomalo. Nešto črčkam. Kao i uvijek.
– Šta ćeš, valjda ti se tako zalomilo!
– Upravo lako. Pokasno je da se trampimo!
– I to što kažeš! Nego, čuješ, nešto sam ti zaboravio reći: uf stila
ime ona tvoja knjiga, ali pri samom kraju. Šteta! Baš kad si izbasao, kad
si imao šta reći, ti prekide. Znaš li šta mi se svidjelo? Dabome da ne znaš!
Ono kad govoriš da se u istom času događa hiljade, sto hiljada, milijarde
stvari. Neko šetkara, neko laprda kao ovo ja sad, neko ubija, neko ovo,
neko ono... Dugo sam nešto o tome razmišljao!
– Dobro si to uočio, kažem oraspoložen, kupio me je s ono malo
polupriznanja, tzv. multiplicitet života. Stvarno čudesno! Nevjerovatna
energija! Upravo dok ja i ti razgovaramo, nije važno o čemu, ljudi u istom
ovom trenu, hipu, čine milijarde najrazličitijih stvari... Mažeš li to
pojmiti! Sad neko ulazi u tramvaj, možda milioni ljudi ulaze u tramvaj u
istom trenutku, drugi neko brižan moljaka pozajmicu za večerašnji
izlazak, švorc je a safato je trebu, pikanu (sad vele: mačku, ribu), sad opet
neka žena prima ljubavnika u stalnom strahu da je komšinica preko puta
ne otkrije i ne otkuca mužu, ljubavniku iz istog razloga noge klecaju, s
vrata je pipa i zagrcnuto mumla Maco, Maco... Druga upravo – zamisli,
milioni njih! možeš li to zamisliti? – ziba bokovima, uvija se, stenje u
sladostrasnom grču, dok muškarac, povijen, u pohoti ruje po tom
elastičnom tijelu... itd. da ne idemo baš u detalje! Nekakav čovjek planira
svoje prvo razbojništvo! Ucmekaće nekakvu parali gospoju (kao
Raskoljnikov). Neki čovjek, glavat, zadrigao, kao da ga vidim, budi se iz
mamurluka, noćas je prepio i sad hoće glava da mu prsne! Zariče se da
više neće, da živi sto godina, ni kapi više! Sto puta se do sada zaricao i
svaki put je pogriješio, povuklo ga, pa eto! Četvrti, peti, deseti,
milijarditi, svaki ponešto svoje. Neko umire, neko se rađa. Neki pisac,
recimo ćosav, bezbrk, umišljen da je genijalan, baca na papir svoju prvu
rečenicu ne shvatajući na kakvu je sklisku trulu dasku stao, jadnik,
prokletnik! Neka to bude i slikar, mlad, nadobudan, vruć, po glavi mu se
motaju Luvrovi i te stvari, gole ženske, slava, pare. Besposlice, gluparije,
dragi moj! Ubici, koji se sprema da sredi žrtvu, odjednom misao odluta
boga ti pitaj gdje, smalakše, zapazi muvu u prozoru, trenutak slabosti, i
više nije ubica!
Ili onaj moj pisac, srećnik, taman da udari istorijski potez kad čuje
na šljunkovitoj stazi nekakav štropot, on podigne pogled, kad, naravno,
žena. Ah, kakva žena, stari moj!
– Žena, uvijek žena! uzviknu s negodovanjem Tarabaš, razbivši moj
govorljivi ugođaj u koji se bijah uživio.
– Pa da, žena, a ko bi drugi?
– Pa, može i'mjesni poštar na biciklu, ili zalutalo goveče, zašto
nekad ne bi moglo biti i goveče?
– Pa, vidiš, mogao bi i poštar, imaš pravo, kažem bez oduševljenja.
Ali šta tu ima goveče da traži, ne shvatam? Jedan pisac može da očekuje
poštara. U pitanju je dugoočekivano pismo od izdavača, ili nešto slično.
Ali, goveče nema s tim veze! U pitanju je asocijacija, kako ne shvataš!
Ustane, okruži ga miris poljana, odbljesak sunca, prožme ga... i onda vidi
božanstvenu ženu, onakvu kakve žene, nažalost, nisu!
Tarabaš ćuti. Negoduje ćutnjom! To je njegov način da izrazi
neslaganje.
– Ma može, ne velim, bože moj, svašta može! A možda bi najbolje
bilo da pisac začuje korake, pijesak, kotrljanje šljunka na stazi, i ugleda...
znaš li koga? pa druga iz rata! Došao da ga potraži, vidi, nakon toliko
godina. U prolazu, pa eto! I odmah počne roman, protok asocijacija! Imaš
pravo, ne mora uvijek biti žena posrijedi, iako je žena najefektnija, čitalac
je najviše priželjkuje. Ona stvara atmosferu. Oko nje se vode prikrivene
bitke, ispod žita, mukle; žena je plijen za pobjednika.
– Žene me nerviraju svojim laprdanjem. Lakomislene su!
– Ima žena i žena, dabome.
– Dobro si to sročio, Tarabaš će skanjujući se da ide.
– A možda baš i nisam, pokušah da ga zadržim protivrječeći mu.
Baš i nisam! Išao sam na prvu loptu! A to je najgore! Čitaoca moraš
uvijek iznenađivati, ako hoćeš da mu zadržiš pažnju. Inače ti isklizne,
počne da zijeva, onda nije čudno da knjigu odgurne ili zafrljaci, kao ono
ti moju. Zamke, zamke mu valja postavljati. Vidiš, žena je dušu dala za
iznenađenja slične vrste. Nepredvidljiva je. Lukava. Nikad se ne zna šta
će od susreta sa ženom ispasti, nikad! Komedija, drama, tragedija, farsa!
Ispadneš na kraju smiješan, izigra te, eto! Šupne, i prebjegne drugom, a
taj drugi je nekakav ništak, govnonja prve klase, ali parali!
– Ima i toga, bezbeli, veli razgaljeno Tarabaš. Nikad ga nisam vidio
raspoloženijeg!
– A ti im odzviždiš, odfućkaš, i zbogom! U romanu može sve, u
životu ne možeš ništa, baš ništa! Odmah te spengaju!
Dosta je razgovora, sad malo ćutnje. Onda Tarabaš ode.
 Evo ga sutradan. Nekako vreo, oštar, nepomirljiv.
– Čuješ, ako ikako, ikako moreš, odgovori mi – zašto pišeš? Grčiš
se nad tom rasklimanom mašinom, gledam te, i sve se pitam: zašto, de?
Niko te ne zarezuje, velikog profita nemaš, pa šta je onda u pitanju?
Gukni!
Eh, Tarabašu, Tarabašu, velim u sebi melanholično. Baš si našao šta
ćeš me pitati! Našao si crkvu! I otkud mu je to naumpalo? Nekad me je to
spopadalo, mučilo, kidalo, sad više ne. I ne pokušavam, jednostavno sam
legao na rudu i rintačim. Zašto, zaista zašto? Pitali su i drugi, i druge,
naravno. Sto odgovora, i uvijek po vrhu još jedan, i nijedan onaj pravi.
Jer, odgovora, može biti, i nema. Zašto čovjek živi? Slava, taština? Eh,
sve je to ništavno da bi bilo istinito, sve. Čovjek u tim godinama osjeća
samo gorčinu, samo umor. I opet nekog vraga petlja, drlja. Nešto ga goni.
– Čuješ, velim razvlačeći, bezvoljno, i ranije sam se naslušao
sličnih pitanja, i nikome nisam odgovorio kako valja pa neću ni tebi.
– Reci bilo šta!
– Pa ovako bih obično odgovarao: taj prokleti spisateljski poziv
ja nisam voljno odabrao, on je odabrao mene. Među hiljadama!
Našao se neko neznan da me obilježi, ponišani prstom i kaže: Ti
ćeš biti taj! Nije važno kolikog si kalibra! To je beznačajno.
Tvoje je da pišeš dok ne crkneš. Da te muvaju, šaketaju, pljuju, a ti da
guraš neometan kao da gaziš po cvijeću. Jer, vidiš, kad već besposleni
divanimo i kad me pitaš, da ti i kažem: da sam počem pitan ja bih izabrao
– slikarstvo! Da, što se trzaš, dobro si čuo: slikarstvo! Slikarstvo obo-
žavam! A ne znam crtu kako treba povući. Crtu! Da me je bog obdario
slikarskim talentom, znaš li da bih bio najsrećniji čovjek na svijetu. Sad
bih bio usred Pariza, da, usred Meke svjetskog slikarstva! A ne bih se
kiselio u tom budžaku, dragi moj. Bio bih gladan hljeba, što se kaže, a
srećan, ispunjen do vrha. Eto, to ti je moj odgovor!
Tarabaš zbog nečega zanijemio. Nikad ga nisam vidio potuljenijeg!
Kao da ga je nešto iz mojih riječi povrijedilo, ili rastužilo. Uzmučio se.
Zahmika jako kroz nos, provrti se, pa ode, ne sjećam se da smo se
pozdravili.
Nema ga zadugo.
Eto ga, razbarušen, miriše na klasje, na požnjevena žita. Na prljage i
parloge!
– Ako te ne gnjavim, nešto bih te baš priupitao! Držiš li ti do one
perzijske: Ako šklamće potkovica znači da joj klin fali! Ha!
– Otkud ti sad to, kažem veselo. Lijepa poslovica!
– Ma, nešto, mislim, znaš, da čovjek piskara ili nešto od te fele ako
mu fali klin, kliker, kako li! Znaš, čovjek radi za hljeb, ne iz zadovoljstva.
Radi da se hljebom hrani, ali ne da stiče slavu. Ili da se brani od dosade?
– Zanimljivo, zanimljivo.
 (Taj me Tarabaš uvijek iznenađuje!)
– A o čemu, boga ti, dumaš kad... onako ... pustiš sve na pašu?
Moreš li se sjetiti?
– Hm, pa, kako da kažem, ufatio si me na lijegalu! O svačemu
pomalo, ponešto, kao i svaki čovjek.
– Neće baš biti! Reci onako detaljnije, zanima me!
– Pa razmišljam... tako... o onome što pišem, što kanim pisati, to me
spopadne, kao svrbež, šta li. Hodam, ručam, a to me ne pušta. Kao
groznica!
– I još, još?
– Pa, najviše me privlači misao na putovanje. Čudnovata misao!
Neko daleko, bezizgledno, drevno putovanje u bestragiju, u nigdinu!
Otputuješ, i nema te! Amin! Da li me shvataš? Vidiš, teško i ja sam sebe
shvatam! Čovjek nema ni novaca ni hrabrosti da otputuje negdje
zauvijek, a fatalno to želi čitava života. U osnovi smo svi kukavelji!
Držimo se zavjetrina, nečega sigurnog. Kao da ćemo živjeti sto godina!
Tako nas je zapalo, da strepimo, zebemo, a nemamo baš nad čim. Ljudska
notorna glupost! Eto, uvijek isto, zamišljam kako ulazim u neki mali ne-
poznati gradić sav zelen, vazdušast, sladak kao kolačić. Ažuran. Nešto me
privlači Francuska, provincijska Francuska! Mala zabita mjesta, stara,
učmala. Volio bih posjetiti Dižon! Dižon, ne znam zašlo baš Dižon!
Onako. Ili Tur! Zamisli, ulaziš u Tur, a on se njiše. Razmiče da te primi.
Ko žena! Volim da se zamišljam kako sam na proputovanju kroz neka
mala zabitna provincijska mjesta Francuske! Bože, da mi je na tim
stranstvovanjima zauvijek nestati, bezbolno! Otputiš se, i nestaneš! Ne
znaš kako! Odlebdiš! O tome sam jednom pisao, nekakvu smandrljanu
noveletu! Život je bezbojan, bez radosti, mučan, sitan. Samo u mašti i
samo na putovanjima izgubi načas svoju tupost, težinu, bangavost.
Usudnost! Sjediš nevidljiv, neprimjetan u malim kafančicama što gledaju
na trg, ima li išta dražesnije, zabavnije! Pijuckaš i posmatraš žene,
svjetske žene. Slušaš njihove mazne, grlene, ljupke glasove, slušaš ih
kako ćeretaju. Taj govor je muzika, zar nije? Tako otkinut od svega
drugog, sam, izdvojen, u vazduhu nekog dalekog davnog ljeta. Muvaš se
okolo, srećan da nisi zabilježen u hotelskim, policijskim ili bilo kakvim
knjigama. Da si anoniman. Kakva sreća! Uzvišenost! Putovati, lak,
lagodan, lahurast. Oštro misliti, oštro uživati u svakom času svoje vizije,
svoje avanture. Brati zemaljske plodove! Ljubiti glatke, oble žene,
vatrene, u toplim suterenima, na terasama, u hotelskim sobama, i
napuštati ih prije nego ti dosade. Onda ti sve žene postanu bezimene, sve
jedna jedina, Žena! Vodiš ljubav, piješ limunadu, ćaskaš, čitaš novine,
revije, knjige, ideš u pozorište i kinematograf, i uzgred ljubakaš, ponašaš
se nonšalantno – ah, ipak je to, dragi moj, isprazno! Maštanje bez cilja,
bez dubine! Bijeg od svakodnevnog, od traljavog, niskog u nama, oko
nas.
Tarabaš ustane, protegne se, nalakti se na prozor i dugo, dugo gleda
– onako, žmirkajući, zapravo nikud, nekud u sebe. Poluzakrenut je, vidim
mu samo pola profila u sjenci, zamišljeno oko, smeđe (čudnovato, prvi
put zapažam da je smeđook!) i kao da se muči da mi se ispovijedi, da mi
nešto povjeri. Ja ga ne nutkam, puštam da se odluči. Ako kažem nešto,
preplašiću ga, odustaće. Tako dobro u zraku osjećam njegovu neizrečenu
muku, misao što ga satire!
Onda – odlazi. I ne slutim da je to posljednji put da se vidimo. Stoji
za trenutak, kao da se predomišlja, lice mu neobično živo, ali utučeno,
smreškano tako da se prvi put vidi da je star, stariji nego što mi se ikad
učinilo ranije, i gorak, kao napušten od sviju, pa i od samoga sebe. To je
ona teška osamljenost koju čovjek neutješno vuče kroz život kao
prokletstvo, kao suđenost. Stoji, vavolji desnima, onda se oštro okrenu i –
odmaršira iz mog života! Zauvijek! Odjednom snažno osjećam želju da
ga zadržim, viknem neka stane, ali nešto ne mogu, nemam snage, nemam
riječi. Kao u snu. Sjedim. Onda ustajem, težak, trom. Prilazim prozoru.
Vidim ga za trenut prije nego što će se izgubiti, što će potonuti u
večernjoj vrevi sjenki, kako lice podiže prema nebu, i kao da zaklapa oči.
Uvijek ga vidim takvog, u predvečernjem vunastom sutonu kako,
poguren, supijanih zanebljenih očiju, upija večernji mir. Vidim ga nad
gužvom, nad godinama, nad vremenom. Vječnog! U meni, bar. Tog trena.
Kako se trgnuo, i odbio od trotoara, zakoračio, i nestao.
Ostao sam prazan, sjetan. Nisam zapravo znao zašto. Šta me je
spopalo tek tako. Otišao, doći će. Ćutljiv, mrk, ili na svoj način
ljubopitljiv kao dijete, zanesen. Uvijek od krajnosti. Nikad od sredine.
Ali, nikad ga više! Čekam ga, izgledam, nadam se. Njega – nema.
Raspitivao sam se. Ispalo je – postojao je, takav, samo u meni, u mojoj
mašti, usamljeničkoj, teškoj. Bio je možda moj suprotnik, dvojnik, ko
zna. Bez njega sam lakši, tužan, nemam s kim da se sporim, nosim ili
ćutim. Eto, to je možda sva istina. O Tarabašu.
P. S. Jedući mladi sir, navodno po ljekarskoj preporuči, neki
nametljivac mi je ispričao kako je, eto, Tarabaš, čudak, njemu iz viđenja,
ali više iz čuvenja poznat, i kako je, zapušten, od gladi, presvisnuo usred
Pariza – zamislite: usred Pariza! Malao je, reče, mljackajući, taj tip.
Nekakva budibogsnama mrljotina, dodade da bude jasniji. To ne bi pas s
maslom! (Uvreda; ali se uzdržah.) Bijaše došao kao isposnik, svetac.
Grohnuo. Onda je, gutajući mladi sir (od tada mladi sir ne mogu
smisliti!), naš Tarabaš počeo da fantazira! Spopadne ga, vele. Nije čudo
da ga je, takvog, pregazio auto na pješačkom prelazu. Jednostavno se u
nešto zagledao! Zamislite, budale! Usred Pariza! A malao je, zalivajući sir
vinom, dodade taj tipus, izgledalo je posprdno. Uzdržah se nekako da ga
ne odalamim! Ostade u meni gorčina, žal, bol i, eto, da mladi sir nakon
toga više ne mogu ni smisliti!

BALADA O POTKAZIVAČU

Intimna zabilješka: O sebi.

"Ponekad mi se čini da sam se rodio u pogrešno vrijeme, zapravo, da
budem precizniji, među pogrešnim svijetom, u pogrešnoj sredini. Gdje je
ono ljupko, elegantno doba kad se čovjek osjećao uzvišeno, čisto, časno!
Rado čitam estetizirane knjige. U kojima nema buke i bijesa. Ni vašara. U
kojima je sve skladno. Jednog Danuncija. Neki francuski roman topao od
uzdržane prisnosti. To me profinjava, produhovljava, čini srećnim i
učvršćuje u mom uvjerenju da gadost nije jedina duhovna zbilja
primjerena ljudima kako nas to uče izvjesni savremeni tupoglavi pisci i
nabijeđeni filozofi. Taman posla! U meni ima nešto delikatno, fino.
Ponekad se analizujem. Osjetljiv sam, osjećajan, tankoćutan. Organski ne
podnosim prostotu, niskost, grubost, onu našku užasnu primitivnu
vulgarnost koja vrijeđa iole pristojno čeljade. Užasavam se verbalne
prostote, psovke. Grstim se, naprosto se osjećam unižen, bolestan, prljav,
ali bespomoćan. Sam protiv svih. Volim nijanse, mekane sutone, blage
prelive, polutonove; ništa drečavo, izazovno, brutalno. Nikakvo nasilje.
Nikakve promaje. Mitinge. Svjetinu. Ulične prizore. Fatalno me iritira
familijarnost, tapšanje, tikanje, snubljenje. Krkanje, podrigivanje,
poslovična zezancija, politiziranje. Uništava me naprosto kako je naš
čovjek, nas svijet, pa i onaj tobože intelektualni, sklon ogovaranju,
tračevima, praznim pričama uz kafu, sjedeljkama, kartaškim seansama i
sličnim improvizacijama. Uzalud se odvajate, izdvajate, uzalud, odmah
vas uzmu – kako se to u žargonu veli – "na trehu", postajete predmet
sprdačine, podrugivanja. Ajde, vele, šta si digao nos, šta se tu praviš
kobajagi kao da si ispao... batali tako ti boga, ne zaserivaj. Sklonost
psovci, to je već crta mentaliteta. To je dublje od površne razmetljivosti.
U modi je psovanje na sav glas! Psuje ulica, psuju žene, psuje se u filmu,
na televiziji, u kafanama, na ispitima, u akademiji nauka i umjetnosti, na
sjednicama svih vijeća, psuje po brlozima i u tobožnjim knjigama, psuje
narod, psuju desetari, filozofi, akademci, filmadžije, nosači, doktori
nauka, profesori svih nivoa; psuju svi: majstorski, stručno, kvalifikovano.
Ponekad sam bolestan od svega toga. Istinski patim. Dobijam nervne
stresove, grčeve, moralnu alergiju. Trpim. Masni vicevi, politički vicevi,
na to kao da smo se pretplatili. Mislim, kanim se da o tome nešto
napišem. Za svoju dušu. Onako. Neka se nađe. A, možda, i kao
predstavku nekom od visokih tijela koja brinu za sudbinu i moralnu higi-
jenu zemlje. Samo ne znam kome. Koja je ta najviša adresa. Uzmite samo
jedan primjer: kafanska čašćavanja. Pijančenje. Skandalozne kriminalne
rubrike po novinama. Skarednosti. Televizija je u posljednje doba
najzaslužniji rasadnik prostote. Sad se gusla i dipla naširoko ono što su
nekada po zabitnim kasabama upražnjavale barabe, njih šačica. Sad je to
putem TV – moliću fino – postala svenarodna svojina. I niko prstom da
makne. Ogorčen sam. Ogorčen
I protestujem. Protestujem protiv uniženog ukusa, protiv svih
izopačavanja. A u ime plemenitosti, u ime finoće. U ime dostojanstva
čovjeka."
Tu mu je ponestalo snage. Omalodušio je. Jer, kad razmisli, ko je on
da bi se njegov solo glas uvažavao. Jedan običan službenik. Jado. Goljo.
Bez titule. Samo s urođenom manom za red. To je sve. S urođenom
falinkom. Čistunast, pedant. Štraftaste pantalone, bijele košuljne ogrlice,
blijedo ispijeno lice. Primoran da se povinuje masi. Inače će ga izvikati,
izuzeti. Onda mu nema opstanka. Toga je svjestan. S kim si. Zna se.
Zalud se pere i vajka kako on s tim nema ama baš ništa, zalud, kad se to
lijepi za njega kao prljavština, kao nečist i talog. Čađ. Ždereš se, osjećaš
se sramno, stidno. A nemoćan si da bilo šta poduzmeš. Piješ čaj, umišljaš
da si Englez, šećeš usamljen i razmišljaš o prijatnim i uzvišenim
stvarima. To mu je jedino još preostalo, jedina odbrana. Izbjegava gužve.
U kancelariji se povlači u se, izgovarajući se na bolest. Ali, ne može da ih
ne sluša. To je agresivno, silno, sirovo, nadire. Zapušava pamukom uši.
Ali, to se provlači. To je jako, nesavladivo, kao bolest. Smrdi, bazdi,
vonja. Poslije se osjećaš kao ižvakan. Bukvalno, doslovno: krepan, isisan.
Bijedno. Vučeš se ulicama bez snage i volje za život, za nešto lijepo.
Odasvud te salijeće to ružno s čime ne možeš izaći na kraj. Često je
razmišljao o tome šta poduzeti da se tome stane na kraj. Šta. Zaista.
Odakle započeti. Kome se obratiti. Na koga apelovati. Smije li čovjek
sjediti skrštenih ruku. Puštati da te zasvinjavaju iz dana u dan. Mrzi svu
tu oblapornost, aljkavost, njiskanje, navlačenje sa ženskinjem, tustost,
toptanje nogama, roktanje. Podvoljci, trbusi, salo, vlažna usta. Naš svijet
– u dušu ga valja poznavati – ništa mu nije sveto. Sve će ismijati, po-
pljuvati, sablazniti.
Došao je čas, više nije bio u stanju da to podnese. Povjeri se šefu.
Trtukast, samozadovoljan. Lažljivih očica. Smijulji se. Nije ga čestito ni
saslušao. Veli, podmigujući, tapšući:
"Ajde, ajde, tako ti boga, šta tu izvodiš. Ljudi smo, majka mu stara.
Šta bi čovjek bez kenčijanja!"
I na tome se završilo. Toga se i bojao. Otada ga je otpisao. Za vječna
vremena. Kvit!
Kako koji dan postaje sve nepodnošljivije. Jede ga to. Ždere. Kopni.
Jeftine pričice!
 Onda nadođe na misao kako da sebi oduši. Lijepo će sjesti pa
pribilježiti. Bez svrhe, sebi za dušu. Uze svesku, sačini rubrike,
porazmisli kako da stavi zaglavlje – oko toga se bijaše dvojio! – prvo
napisa Politički i ostali, našeg vremena nedolični, činovi i grijesi. To mu
se ne dopade. Napisa: Prostakluci. I to mu se učini malo. Premekano,
oportunistički. Najposlije ostade na naslovu: Zločini. Kratko, jasno. Šta je
drugo nego zločin to skrnavljenje... blaćenje...
Prože ga zadovoljstvo. Slast osvetničke pravičnosti. Našao je način
da povuče crtu između sebe i onoga što ne spada u istoriju ljudskosti. S
jedne strane čistota, um, časnost, s druge opačina, trivijalnost.
"Sefte" je pripalo Milevi iz Računovodstva. Alapača sto gradi po
kojoj je vjerovatno i ostalo ono: Radio Mileva!
Kafenisanje. Mileva vodi glavnu riječ. Ne valja, veli, ovo, ne valja
ono. Elem, ne valja baš ništa. Jedno pričaju, drugo rade. Skupoća! Kako li
će se na kraj izaći! Što je najgore svi joj odobravaju. Niko od prisutnih da
se suprotstavi pomenutoj zlonamjernoj drugarici kako bi bio red. Da joj
ukaže na zablude i greške. Nego joj čak u horu povlađuju. Tog li posla!
Eto dokle smo dospjeli, a sve zbog naše opšte moralne mlitavosti i
prostote. Umjesto da joj se ukaže na glavne smjerove našeg razvitka i na
uspjehe, bar radi ravnoteže, svi se solidarišu s tom krupnom harangom, sa
drugaričinim ogovaranjem. Skupoća, skupoća. To je osnovni lajtmotiv. A
šta se iza toga krije, ko iza toga stoji? Ja sam progutao knedlu, osjećao
sam se užasno. Ali sam oćutao. Da se ne bih onemogućio u pomenutoj
sredini.
Da bih se sredio i očistio, ponovo čitam Danuncija! Kakav sjajan
stil, kakva blještava rječitost!
Čudnovato, lektira me ublažava, u meni otupljuje sitničavost i
srditost. Duh u meni stremi uzvišenosti.
Nastavak. Od sinoć.
Drug Lovro Kinez – to su mu s pravom prišljamčili, jer je već
svakom živom ujadio pričajući kako će žuta rasa nadbiti (on je to
navodno pročitao u nekom prastarom roždaniku!) – elem, taj Kinez, koji,
uzgred rečeno, nije nikakav Kinez nego jedan ovejani, stopostotni ništak i
dripac, a ovamo se pravi mutav a u suštini je veliki lisac i samo gleda
svoja posla i svoj goli interes, dakle on pred svima, dok je čitao novine,
izjavi kako uopšte ne prati uvodnike, svi su, reče, uvodnici kao jaje na
jaje nalik, gnjave ga, najradije tabiri sport i kriminal. Zapaža, veli dalje,
kako se nešto namnožilo narodnih pljačkaroša. Još nadodade vrlo
značajno HM. Ujede me za srce. U meni kuva. Ali – oćutah. Taj
Lovrekanja je mustra svoje vrste kakvog treba tražiti sa svijećom, pro-
pisni ljigavac, tipčina, spadalo. Neka čitalac ovih zapisa to uvijek ima na
umu i neka se ne dadne preveslati. To mu poručujem. Jer, znam šta
govorim i s kim imam posla. I fizionomijom je antipatičan. Ošuren, kao
kuvana repa. Znate li šta je taj podlac još izmajmunisao? Dabome da ne
znate. E, sad ću vam kazati, ni u snu ne biste sanjali. Ovako. On skuplja
bolesne mačke i u sav glas tvrdi kako su životinje u svakom pogledu
bolje od najboljih ljudi. Još bi se to dalo i podnijeti i prošlo bi bez
komentara, s obzirom na ljude poput rečenog Lovre i ostalih njemu
podobnih, da to huljenje ne dolazi baš iz njegovih sračunatih usta i
namjera. Vidite, to nije nimalo naivno. Naprotiv, perfidno, prefrigano.
Time hoće da kaže kako su ljudi u socijalizmu iskvareni, a samo su
beslovesne životinje napredne. Drugim riječima, dragi čitaoče, u pitanju
je zaobilazna propaganda protiv društvenog poretka. To čak miriše na...
Danas me prokleto muči stolica. Imam zujanje u ušima. Tištanje za
zatiljkom. Jed u meni radi, žuč, kiselina. Zapažam da u ovim
zabilješkama najviše prostora posvećujem političkim izgredima pojedina-
ca. Iritira me to što se na to niko ne osvrće. Niko da prstom mrdne. Da
raskrinka aluzije. Upadice, podjebice i slične slastice koje svakodnevno
slušam. Kukavni Lovrica se spajtašio – to se valjda tako kaže u žargonu –
sa Milevetinom. Tom kravetinom. Oprostite na izrazu, ali mi se omaklo.
A i zaslužila je. Što jeste jeste. Šta tu vazdan! Drpaju se i čašćavaju
kafama naočigled kolektiva. I nikom to kanda nije zazor. Dva ordinarna
harangera i prostačine prvoga reda! Još se Milevetina hvališe kako nema
dlake na jeziku. Elem, mačkoljubac Lovrica i Mileva kafenišu li kafenišu
i nikom to nije sumnjivo ni izazorno. Svaka druga im je: skupoća!
S nasladom ispisuje stranice. Piše do duboko u noć, zagrijan,
prečitava, stilizuje, s osjećanjem da čini nešto zaista korisno i pozitivno.
Onda mu na um pade genijalna ideja da bi bilo još korisnije kad bi
pojedine drastične stavke iz dnevnika upućivao nadležnima. Lično će ih
raznositi. Malo štrapaca će mu dobro doći. I inače se uležao, ubajatio.
To mu postade najprijatnija zabava. Piskaranje, obigravanje
nadleštava. Molimo da se stvar najhitnije uzme u strogi postupak. U
interesu zemlje i potpisnika lično i svih koji dobro žele i misle. Dosta je
javašluka, prostakluka, zezancija, političarenja i ispraznosti. Tome valja
stati u kraj. Po hitnom postupku. Na službi. Taj i Taj. Piše u groznici.
Padaju mu najbiranije riječi iz pročitanih knjiga. Oponaša danuncijevsku
bajnost, baroknu rječitost. Ali sve ispada prizemno, šturo, ošureno, što ga
jedi. Najteže mu je padalo citirati masne viceve. U zagrade je stavljao sva
moguća dodatna tumačenja. Iz osjećanja pristojnosti i uvaženja reda
grube, opscene riječi pisao je s inicijalom i tačkicama. Zahtijevao je
najstrožije mjere, bez odlaganja. Izolovanje pojedinaca, kažnjavanje bez
sentimentalnosti, sentimentalnost bi samo škodila. Rebnuti, smožditi. Bez
pardona. To se najposlije i hoće. Red, red i red. Čvrsta ruka!
Odjednom ga porazi strašna sumnja da on zalud signalizira, revno
prti debele omotnice, piše do duboko u noć izvještaje, a ništa se ne
događa, ništa se ne poduzima. Sve je po starom. Čak i gore. Ljudi i dalje
bezobzirno na javnim mjestima prepričavaju viceve, skandalozno se
ponašaju i bezobrazno kesere. Izazivaju. Mileva se spanđala sa Lovrom,
slučajno ih je otkrio i stvar najhitnije dojavio. Što je najgore, taj ofucani
Lovro Kinez promaknut je navodno zbog isticanja i zalaganja u službi.
Zaista, svašta. To ga dotuče. Jasno mu je da neko čitavu stvar koči. Sa-
botira. Ali ko? Zareče se da će stvar istjerati na čistac pa makar ga to
života stajalo! Baci se na posao. Obija pragove. Moljaka za prijem kod
najodgovornijih drugova. Presreće ljude na ulici, poteže ih za rukav,
unosi im se u lice i zažareno šapuće o zavjeri. Ljudi ga se klone, časprije
otpravljaju. Shvate s kim imaju posla i koliko je sati. Savjetuju mu neka
se ide odmoriti, nije zgoreg da ide i na ljekarski pregled. On (suludo)
odbija. U pitanju je zavjera. Sveopšta. On će je otlkriti, neka ne misle.
Niko ga neće tek tako otpraviti, vidi on u čemu je stvar, onemogućavaju
ga na svakom koraku. Hoće da ga proglase neuračunljivim. Klasično!
Uobrazi da ga uhode. Potrkuje, sakriva se po haustorima, zvjera, kopa po
smetljistima. Najposlije, iznuren, pade u postelju. Vrućica. Shvati da je
sam, sam protiv svih, da je zavjera prostaštva uzela takvog maha da
njemu nema opstanka. Kad je baš tako, kad je bezakonje i nered, haos,
kad je vulgarnost preplavila svijet, kad se vlast ne osvrće na prestupnike,
kad je sve izgubljeno, e onda ne vrijedi ni živjeti, nema se zašta, jedino
što čovjeku preostaje – emigrirati iz života, u jedan bolji život, u smrt
eventualno. Ko zna. Ako i tamo nisu prodrli konci zavjere.
I umrije, užasnut!

KAKO JE ŽIVIO MAJAŠ, STARETINAR-FILOZOF

Dogodilo se Majašu Kuncu, filozofu. Majaš je u stvari staretinar, od

toga se prehranjuje, ali je po pozivu filozof. Autor petotomne "Opće
istorije ljudske dokolice" koju je vazda sa sobom prtio i dodijavao
ljudima prepričavajući njene univerzalne kvalitete. Vremenom, Majaš i
nije drugačije sebe imenovao nego Filozofom, kao da je riječ o nekom
drugom.
Majaš je takođe bio, to valja utuviti, rob izvjesnih navika i načela
kojih se svojeglavo držao i nije ih se odrekao, recimo načela da je čovjek
rođen da živi slobodno i bez tutorstva, po cijenu da zanavijek ostane
samac, što je uostalom i ostao, i čudačina u očima svijeta koji je držao da
je neprilično trpati se među filozofe kad si samo obični šugavi
baščaršijski staretinar, "handler". No, Majaš je istinski prezirao svjetska
naklapanja, držao je do sebe i do principa da svak treba da živi po
vlastitoj ćudi, onako kako mu najbolje odgovara ne oštećujući nikoga.
Ljudi, tako, rezonovaše Majaš, ulete u brak ili u sličnu vezu, kao u
klopku, prosto iz komocije ili (češće) iz gluposti, a desi se toliko puta da
im prisjedne! Oni slabi se pokore, legnu na rudu, jaki raskrste uvidjevši
grešku, ali tek nakon živciranja i raznoraznih petljavina. Šta mu onda to
treba? Pametnom čovjeku je dosta on sam. Bio je tvrd i nepopustljiv u tim
i sličnim stvarima. Onda nije čudno da je završio kao okorjeli neženja
kome samotovanje nije nimalo teško padalo. Naprotiv! On je u osnovi bio
zadovoljan sobom, naravno samo onoliko koliko to čovjek uopšte može
biti. Držao je, i uvjeravao druge kad bi na to došao red u razgovoru, da je
odabrao najbolji mogući put za čovjeka njegova kova, najpodobniji na-
ime. Naravno, ne baš uvijek i lagodan, ali zato najmanje pretvorljiv,
izvještačen, lažan. Radio je šta mu je volja i što je nalazio da je korisno i
dobro. Nikome za volju i za hatar nije ustupao, ugibao se, povlađivao.
Šetaš kad ti se šeta i koliko voliš, ručaš u gostionici šta ti se ruča i koliko
možeš da podneseš, piješ umjereno, ne stoga što ti to neko zabranjuje,
nego što ti umjerenost prija, radiš naprosto samo ono što ti je ugodno i
nikome ne moraš polagati račune. Ni gdje si bio, ni zašto si se do to doba
zadržao, niti slušati prebacivanja i onda zarad kućnjeg mira izvlačiti se,
izvrdavati. Niti te ko kori, ni nadzire, niti ti kome sjediš za vratom.
Spavaš koliko ti se spava. Sa ženama se ispetljavao (i raspetljavao,
takođe) nekako slučajno, bez zora i pridavanja, to je išlo gotovo samo od
sebe, bez uobičajenih zamornih trzavica i dramatizacija. Toga se gnušao.
Čim bi osjetio opasnost, tj. da bi se mogao uvaliti u dublju vezu i to ga
najzad koštati živaca, čim bi nanjušio klopku, odmah bi, bez oklijevanja,
prekidao. Svak sebi. Bez sentimentalnosti. Tako i tako. Oboma zarad
dobra. Bez trača, intriga, okapanja, suza, podmetanja. Suza se užasavao!
Sve se događalo nekako poslovno, kao u šali, pa i prijateljski. Deviza mu
je bila: Izvuci se što prije! Bez zavlačenja! Dok si čitav i čist. Nikada
stoga nije osjetio ništa nalik na dublju vezu dva bića, što mu je bilo čak
drago. Kako je zrenuo i zalazio u godine, sve se urjeđe događalo da
natrapa na ženu. I što je najzačudnije to mu nije baš padalo teško. Ako
hoćete, umovao je Majaš, da svoj život uzvisite umnom djelatnošću, da
ste pisac, umjetnik uopšte, ili filozof, e onda se odrecite kojekakvih
tričarija. Uzmite svoj život u ruke i istrajte. Uostalom, ako nemaš žene pri
ruci, nikakva šteta. Imaš nešto drugo. Uvijek se nađe. Imaš izlete u
planinu, ili igraš šah, ili lijepiš markice, imaš stalno društvo koje se
sastaje na partiju naklapanja i politiziranja i zezancije, ili imaš stalnu
gostionu u koju zalaziš kad ti je dosadno, izmišljaš kulinarske slastice, ili
snatriš, filozofiraš, meditiraš, čitaš knjige, a obavezno svoje stalne novine
preko kojih hvataš najkraću vezu sa svijetom i vremenom kome pripadaš,
a čitao je obavezno "Politiku", zapravo bistrio dok ne zakunja. U
međuvremenu bi ga spopala strast iščitavanja davno završenog djela o
dokolici za koje je čas mislio da je upravo genijalno a čas zatim da ne
valja ni pišiva boba. Uostalom, sa djelom svoga filozofskog života nije
imao sreće. Nudio ga je izdavačima, obijao pragove, ništa. Bez efekta.
Odbijali bi ga učtivo, uglađeno, sa zastrašujućom ravnodušnošću. Uzalud
je bivao slatkorječiv, umiljat, pozivao se na svjetske umove, autoritete, i
slično, nije palilo. Ispraćali bi ga uz izvještačen leden osmijeh srećni da
su ga se otarasili. Nalazili su da je grafoman, i to je sve. Kakva šteta, pod
starost. Oni predusretljiviji nagovarali bi ga da načini pismenu ponudu sa
kratkim opisom sižea djela, i neka ostavi adresu, nakon razmatranja
ponude u nadležnim organima, biće obaviješten. Čekao je, trpio, nadao
se, ali obavještenje nije stizalo. Čak ni odbijenica. Kad bi stvar potjerao,
ispostavilo bi se da ponuda navodno nije prispjela na pravo mjesto, ili se
jednostavno zaturila, što, dabome, i nije čudno s obzirom na mnoštvo po-
nuda a nesrazmjerno male mogućnosti štampanja i plasmana. Plasman, e
tu je pravi problem, zec, što se kaže. Svijet ništa ne čita. I kako onda
štampati, za koga, za lager? Ne isplati se, dabome. No, i pored toga
(utješan smiješak!) vi pošaljite cijenjenu ponudu pa ćemo vidjeti,
razmotriti, nikad se ništa ne zna. Gospodin... kako se ono zvaste?... ah,
izvinite... gospodin Majaš valjda zna pravilo da se sva velika otkrića, sva
epohalna djela s teškoćama probijaju do priznanja, i slave. Čak je i jedan
Džojs s Ulisom bio 40 puta odbijen dok najzad nije našao izdavača. A
danas je to biblija modernog romana. Šta ćete. Sudbina. Peh! A kad ste
već ušli u kolo, onda, moliću lijepo, igrajte! Niko nije pošteđen, niko!
I vi, smućeni, ne znajući na čemu ste zapravo, izlazite na ulicu
tegleći pod miškom petotomni životni problem. Ne znate jeste li odbijeni
na fin zaokolišan način, tako rekuć u rukavicama, ili ima ipak neke šanse,
nade. Uvijek se priklonite ovom drugom. Čovjek je slab, doista. I
piskarate, plaćate prepise, mučite se, iščekujete, i opet ništa. I onda
odustanete. Pomirite se. Dignete ruke! Čekate svojih pet minuta. Bože
zdravlja!
Iako je po vazdan dreždao u hladnoj magazi mračne staretinarnice,
cjenkajući se s rijetkim kupcima, pretrgama i sumnjivim prodavcima,
najčešće kradljivcima, Majaš, za divno čudo, nije se nikad potužio na svoj
život, na mala primanja, niti je osjećao dosadu. Na jednoj vidnoj polici
držao je torbak sa spisima, uvijek ga je imao na očima. Malo raspukao,
izlizan od nošenja, tribušat. Pogled koji je svaki čas bacao put torbaka
činio ga je na izvjestan način srećnim, ako ne i vječnim. Kao da mu nije
bilo smrti dok je torbak čamio na polici. Jer, njegov pravi život i nije bio
ovaj svakodnevni, nego onaj u torbaku, onaj ispisani, onaj kome je
poklonio najboljeg sebe. Jedno vrijeme je po svaku cijenu nastojao da
rukopis udomi, unovči, da bi ugledao svijeta u obliku debele knjige,
knjižurine. Kako je stario, nakon bezbrojnih razočarenja, čak je dospio do
zaključka da mu je ovako i bolje. Pitanje je šta bi se sve s njim dogodilo u
tuđim rukama. Tamo bi ga čerečili, kasapili, cijedili, muštrali, mamuzali,
nečovječno ga kidali, kratili, ubijali mu dušu. Ovako je ipak svoj, takav
kakav već jeste. Nije mu nikad bilo teško, čak mu je činilo zadovoljstvo,
da ga prti s posla i na posao, s ručka na večeru, uvijek uza se, pod
miškom. Radi sigurnosti. Ako ga ostaviš u kući, može se dogoditi pohara,
ili požar, kućica je inače rušna, stara, prepotopska, gotovo udžera,
nikakva. I uvijek ga držiš na oku! Onda ti je na duši bodro, lako. Ručaš, a
gladiš ga nesvjesno dlanom i nekako ti je i ručak slađi.
Uostalom, Majaš je bio ponosan na vlastiti život, što mu je ispunjen,
što nije prazan i trivijalan, kao kod drugih koji se ubiše traćeći vrijeme, a
opet su vječito nesrećni i nezadovoljni, što ima nešto važno, značajno, što
ga, evo, drži usrpavno. U principu, to zaista i nije mačji kašalj: imati
nešto od života! Imati lični život uopšte! Pa to je kolosalno. Ljudi su
obezličeni, ponavljaju otrcane stvari, opšta mjesta, kao papagaji. I svi
čine isto. Kao da su se dogovorili. Na isti način razmišljaju o istim
stvarima pa se ponekad istinski začude kako je onaj drugi došao na istu
pomisao i učinio isto što je i on sam. Čisto, kao da ga je pokrao. Majaš je
imao svoju staretinarnicu, svoj hljeb u rukama, ali i časove promišljanja,
meditacije o životu. Život prosvjetljenja! Zainteresovao se porijeklom
mitova, religija, strasno je iščitavao mudre knjige, i jednog dana je
natrapao na zen-budizam. Kakva ga je nesuđena radost prožela, protresla!
Kakvo epohalno otkriće! A sasvim jednostavno. Kao pasulj. Što se kaže.
Osjećao je potrebu da to nekako pribilježi, klasifilkuje, sondira. Da raz-
jašnjava svijetu koji nije imao strpljenja da ga čestito ni sasluša. Čim bi
zazinuo, ljudi bi bježali pod plitkim izgovorima. Nije imao kome, šteta.
Nestrpljivo je čekao da se razgovor utihne da bi ubacio ponešto svoje.
Ali, nije se primalo. Zaista, nije imao kome. Živiš među prokleto
nepodesnim ljudima, u nedoba, pa to ti je. Ljudima nije do istine, do mu-
drosti. Daj u živa usta! Da se nabokaju, iznapijaju, da štogod pričepe, još
nek je mlađukasto i finćukasto, i bog te veselio, i neka ne košta puno,
neka je džabe, to još i bolje. ("Sveti džabaluk!") A Majašu se činilo da je
počeo da stvarno premišlja o sebi i svijetu, da osjeća sebe tek od onog
časa kad je u njega počela da prodire zen-budistička filozofija. Svjetlost
promišljenosti. Odjednom je bio lišen taštine, sebičnosti, ništavnih
ljudskih briga kako da se preživi, straha od života, ali i od nestanka. Bila
je to opijenost, kao laka maglica u duhu, koja ne zastire pogled na
svakodnevnost nego je čini podnošljivom, a tebe, čovjeka, uzvišenim.
Nekako si pored, ili iznad života, i svoga i svačijeg. I uopšte. Do kraja.
Posvemašnje izmirenje tebe – Ja i drugih, ali bez uniženja, bez dovijanja i
jeftinih ustupaka ma kome i ma čemu, bez poniženja i uniženja, bez onih
šugavih kukavičkih odstupnica i izlika koje čovjek izmišlja da bi se oprao
pred sobom i zaklonio od drugih. Svijet – Ja. Isto. Najzad. Tante za tante.
Jesi to što jesi, ili nisi ništa. Stisni i budi dostojno to što jesi, budi makar
malenkost, praška, svejedno, ali čovjek. I što više čovjek. Istraj! Dodirneš
duhom kraj, očajanje, naslutiš i napipaš smrt, i onda se tek osoviš na noge
i uspraviš i postojiš i budeš čovjek koji ne zavarava, ne opsjenjuje ni sebe
ni druge. Nema varke, nema potrebe za trikovima.
Uostalom, na kraju-krajeva, kad sve sabereš, umovao je Majaš u
dokolici, to je najviše što možeš, što si dužan: da spoznaš vlastita
ograničenja.
Onda tek djelaš. Onda.
I baš tada, kad je bio uvjeren da je riješio sve probleme i da više
nema krzmanja ni pred čim, ni dilema, ni nedoumica, kad je raskrstio sa
predrasudama i sličnim tričarijama, e baš tada, neočekivano, pao je u
iskušenje.
Naime, imao je nekakav svoj red koga se strogo držao: ustajanje,
oblačenje, pospremanje, jutarnja šetnja, lektira, čas dubokog promišljanja,
u međuvremenu rad, gostiona, ćaskanje, opet šetnja i lektira i konačno
počinak.
U gostioni je imao svoj stalni sto. Tu su ga poštovali i priznavali kao
ugledna i čovjeka od reda. A u gostionici te štuju jedino ako te ne muzu,
zna se.
Jednom sedmično navrati dvorkinja da pospremi. Stara, kusa,
hrbljiva, svaki čas se useknjivala u kecelju i jedino ga je to dražilo, ali se
ustezao da je opominje i nije joj otkazao jer je bila jeftina, mogao se u nju
pouzdati, i neprobirljiva. Oprašivala bi i brbljala. Nije joj bilo stalo da li
je slušana. Imala je jednostavno potrebu da se jada. Neka joj bude!
Onda, jednom, dovede neku svoju daljnju rođaku iz provincije.
Plavo i zdravo, najedralo čeljade. Da joj ispomaže, dok se sama ne snađe.
Kod nje je tek odskora.
Majaš, prvi put je ugledavši, osjeti se odnekud, ne zna ni zašto ni
odakle mu to, kao smeten, nepriličan. Zbunio se. Inače je mrzio
remećenje stalnih navika, nije podnosio nova lica, kao neku vrstu mr-
zovoljnih i agresivnih upadica. Obično bi gunđao i negodovao. Čemu
nova lica? Kad su mu dovoljna i ova koja pozna. Čak ga i ona smetaju.
Revnost, tupost, samozadovoljstvo... ah!
Odjednom je, začuđen, shvatio da se u njemu nešto pomaklo,
nekakav kret. Lijepo je osjetio. Maločas je bio tu, nepomičan, zadubljen u
sebe, a sad je nekud tamo, pomaknut, krenut. Radoznalo, uzbuđen, a
glumeći ravnodušnost, da djevojku ne bi preplašio, pratio je taj pomak.
Šta li znači? Šta mu je odjednom?
Djevojka se, međutim, nesvjesna svega toga, čak i ne zarezujući
njegovo tupo prisustvo, dala na posao, da pomogne tetki. Kretala se
nesputano, razmahnuto, na njoj se sve prijatno zatezalo i opuštalo,
gibalo, narastalo, zavijalo. Lepršala je, ćeretala. Zaboravila bi se začas i
zapjevušila, zazviždukala. Laka kao pahuljica, osmijehnuta. Krv joj je
strujala mladim žilama.
 Majaš je osjetio kako ga preplavljuje prijatna raznježavajuća
groznica. Kao da je proljeće, kao da je svjež vjetar ušao u njegovo staro
tijelo. Uznemirio se. Kao da ga je iznutra svega zapahnula nepoznata
ganutost. Šta je zapravo značio taj čudnovati nagli osjećaj? Ne požudu za
mladošću, za mladim tijelom, nego nešto više: tugu, sjetu, što je sve
prolazno, ništavno, pred samim životom, pred smrću koja nas u zasjedi
čeka i konačno izravnava. I naše djelo, i mi sami, sve je to samo trenutak
i zlokobna varka, obmana, i mi smo zastrašeni pred neminovnošću.
Odjednom nije više u njemu bilo granice koju bijaše strpljivo izgradio:
između njega i svijeta opet je pucao ponor. Opet je strujao i ključao život.
Go, brutalan, svakojak, koji se ne može sputati, koji hoće svoje. Pogled sa
svojih navika i svoje umrtvljenosti opet je uzdigao put života koji se,
lakomislen, oblaporan, omađijan, vrtio tu, izazovan, u liku te mlade
pustopašnice, nesvjesne da svojim bezazlenim postojanjem čini čitavu
revoluciju u Majaševom životu. Revoluciju života. Avanturu života. Cura
je unijela pokret, ritam, miris, nemir. I kao što život ima svoj optok a
nesvjestan je sam sebe u sebi, tako je i cura bila nesvjesna onoga što čini,
što je već učinila: da je porekla jedan vještački sklad. Ona kao da ništa od
svega toga nije zamjećivala. Ili se samo pravila? Da li se cvijet pravi
nemušt dok se rascvjetava i baca odbljeske na okolinu? Ili je to jedino
ono pravo što ostaje van kontrole, van dresure? Događa se, i ništa više.
Majaš od svega što je preživljavao tog časa nije ništa naročito
očekivao. Čak ni običan doživljaj. Bilo mu je tek važno da je mala tu, da
se vrti oko njega, da se sagiba, pjevucka, licka, leprša, kreće, i da ga
svojim majanjem preporađa, omamljuje.
I sve bi se možda završilo na tome, Majaš bi se nekako uravnotežio i
svoj kasni doživljaj (možda ljubavi na pomolu koju nikada i ni za koga
bližnjeg nije osjetio) bi prosto potisnuo, da dvorkinja, koja je po-
boljevala, ili se na to izvlačila, nije sve češće slala malu da je zamjenjuje.
Cura je dolazila zviždućući, to je bio njen način, kao ptica, ustrčana,
zarumenjela, zajedrala. Soba bi se odjednom od njene pojave prozračila.
Oživjela. Umnogostručila. Majaš je poniknuto, drhtav, zamirao od
uzbuđenja kojeg se plašio, jer nije znao tačno šta znači i kud će ga
odvesti, već bijaše zanemario posao, a filozofija mu se činila apsurdnom i
glupavom, čak je pomišljao u vrelim i nesnosnim noćnim groznicama da
kupusaru od knjige posve zabatali, čak i uništi, još se, istina, predomi-
šljao, iako je bio načisto da to više nije ono pravo na čemu je gradio svoj
iluzorni lažni opstanak, opstanak, ne za danas koje jedino živimo, nego za
neko fantomsko i realno nepostojeće sutra koje nikada za nas neće ni doći
da nas obasja, jer nas u tom sutra neće ni biti. Ta cura, bila je to opasnost
koju nije očekivao, ne bar s te strane, i sad je bio apsolutno izgubljen.
Radostan što je izgubljen, na ovaj način. Što se bar u posljednji trenutak,
kad je prekasno, trgnuo. Čeznuo je za njenim razmahnutim prisustvom.
Makar toliko. Mala ga i dalje nije zamjećivala, kao da je neka stara krpa,
slomljena stolica, koju valja skloniti s puta, ili u najbolju ruku voda ili
zrak, neka nužna dobrota. No, to ga nije ni najmanje smetalo. Neka je
samo tu, neka je osjeća čulima, nekim unutarnjim A dom, neka leprša,
zasmijava se bez razloga, luckasto, zabavljena nekim svojim ciljem. Bila
je to njegova sreća, njegova šansa. Vrebao ju je kao kakav stari pauk. Ne
gledajući je nikad izravno. Dobijao je najviše što je mogao dobiti: gusto
prisustvo tuđeg života koji te prinuđava da i sam živiš. Da jesi.
Čim bi raspremila ono malo što bi trebalo, čas posla, potrala podnice
i isprašila krpe, uzela bi neku reviju i, zavaljena na otomančiću, dok bi joj
se i inače kratka suknja povukla naviše, ogolivši snažnu put i
nagovijestivši slatku tamu između udova, čitala i povremeno se smijala.
Majaša nije primjećivala. Meškoljila bi se, češkala. On bi je upijao
pogledom u kome nije bilo požude, i ničeg životinjskog, samo duhovne
omame, samo blagorodnosti i nježnosti, zahvalnosti.
Proteglila bi se, i otišla. Davao joj je za kino, kao slučajno. Uzimala
je s punim pravom, zaboravljajući da se zahvali. Kao da je nekim tajnim
čulom pretpostavljala da je starca usrećila i da je to sitna nadoknda za
veliko uživanje koje se ne može ničim platiti.
Odlazila je, dolazila. Uvijek ista bezazlena igra.
Onda je više ne bi! Majaš poče da pati! Izgubi volju za životom. Išao
je kao sumanut, tumarao, posao zapustio, jeo bez volje. U nastupu teškog
razočarenja, rukopis je istresao na bunjište i ravnodušno posmatrao kako
su ga radnici iz Čistoće trpali u kamion koji je dolje pod njim zvrndao.
Dvorkinja je opet nesnosno ćeretala. Navodio je zaokoliš razgovor o curi.
Doznao je da je otišla s momkom u inostranstvo, da se još nije javila.
Tamo će raditi. Neka je, mlada je, to joj paše, rekla je dvorkinja poučno.
Majaš je osjećao da nekud tone, da se raspada, rastače. Život više nije
imao nikakva smisla. Bio je bezvrijedan. Na njega se spustila tama,
čađava i tmola kao bolest. Apatično je buljio preda se. Prene ga tek
zvonce na nečijim vratima. Uvijek se ponada da dolazi, da će čuti
zvižduk, zadihavanje od ustrčavanja uz stepenice. Duh mu se propne
prema tome što je iščekivao kao izbavljenje, kao što bolesnik iščekuje s
nadom ljekovito zdravlje, i uvijek bi se nazad stropoštao, surovo pao i
klizio i ne pokušavajući da se zadrži na bilo čemu. Kopnio je. Sušio se.
Venuo.
Nije više imao snage, ni volje, da izlazi. Klecav, samo bi nezasito
pio vodu.
Život je uzmicao, korak po korak, minut po minut.
Majaš je, govorili su oni koji su ga dobro poznavali i ponekad
posjećivali, iznenađeni kako je naglo propao, ukopnio, na nogama
umirao. Šteta! Na nogama, tako rekuć.
Majaš se tužno smješkao, bodrio ih. Biće sve dobro. Šalio se. Nije
šteta, ljudi. Naživjelo se. Uostalom, od nečega se mora i umrijeti.

O DOBRIM LJUDIMA, PRIČA

Mikiju, nezaboravnom

Sjedimo sučelice u čekaonici, dremuckamo, prispavkuje nam se,

trzamo se na svaki glasniji povik, a onda, za promjenu, čituckamo novine.
Iz dosade stupismo u razgovor. Traljav, nikakav. O vremenu, ćudljivom,
šašavom, o kašnjenju vozova, kako navodno u Kini vozovi idu u sekundu,
ne pamti se kad su kasnili, čak ni za famozne kulturne revolucije, naša
posla, dabome, o skupoći, stanici koja je habava, ista kao još za pokojne
Austrije. Moj sagovormk, inače mučaljiv čovjek, kaže da je poprilično
odsustvovao iz zemlje i da zapaža, što se grada tiče, promjenu nabolje. Ja
otpovrnuh da baš ne uočavam naročito razliku. Tu i tamo, tek. Onda, riječ
po riječ, kako to biva, upustismo se u konverzaciju. Pade priča, pa
ispovijed, kojih inače nisam baš ljubitelj. Tek, od duga vremena.
"Eh, da", moj će sagovornik sentenciozno, "ponekad se užasavam,
tako. Čitate li novine! E, onda vam je dovoljno. Šta da vam više kažem!
Kao da je neko legao potribuške pa se sit naizmišljao, ne nalazite li?
Monstruozno. Slušajte! Penzioner zaveo djevojčicu u podrum – dogodilo
se nedavno, upravo mu je suđenje – pa je zadavio. Profesor, inače
vremešan, ugledan, društven i porodični čovjek, u kabinetu obljubio
maloljetnu učenicu, izvjesnu S. T. Braća, njih četvorica, usred sudnice,
potegla revolver i izrešetala ubicu svog rođaka, kako li. Žena sjekirom
raskolila glavu muža pijanca, na spavanju. Klasično, ha! Muž, opet, na
mrtvo pretukao svastiku što mu je uskratila ljubav. Seljani, navodi se u
izvještaju, lijepo znali o čemu se radi, ali se pritajili: vele iz bojazni i što
ih se ne tiče. Izjavljuju: Ha, tuča je kod anamo njih bila svakodnevna
pojava, kao ručak! Potuku se, onda se ližu. Kod Ilijasa u šumici neki
dvadesetpetogodišnji mladić obljubio osmogodišnju djevojčicu.
Navodno, ona ga namamila. Neki opet drzman silovao staricu od
sedamdeset godina! Ponekad se pitam... ko smo to mi, ljudi? Sretnete
čovjeka i ne slutite šta u njemu čuči, kakva ostrvljena zvijer, zaista. Čak
ide u crkvu, i takvih ima, bogobojažljiv, onda iz njega nešto rukne, ima
zvanje u građanstvu, lice mu naduto, uglađen je, ispeglan, finćukast,
kad... tamo! Eh, svašta!"
"Da", rekoh, "čovjek je ponekad zaista pohlepan i na najbeznačajniju
korist!"
"Kakvu korist, da je bar korist!" uzviknu čovjek, saputnik mi.
"Učiniće zlo čak i bez ikakve koristi po sebe, onako, bez povoda, iz hira,
iz čistog manijakalnog zadovoljstva, što mu se naprosto tako hoće. Da
vam napakosti. Da ne nabrajam! Uostalom, moj gospodine, ima zala, da
tako kažemo, s razlogom, kakav je da je, s motivacijom, u čovjeku se ne-
što smuti, prevrne i počini zločin. A ima onih nastranih, bezrazložnih,
bezumnih, besmislenih, kao onaj u Židovom romanu... pomozite mi reći...
ah, da Podrumi Vatikana! Nešto mu šunulo i gurnuo iz voza posve
nepoznata čovjeka. Da se iskuša. Savršeni zločin!"
Moj sagovornik se strasno unosio u priču.
"Ispričaću vam nakratko, ako vam nije dosadno, šta se meni
dogodilo", reče s gorčinom, s umorom.
"Ovako je bilo. Bio sam nekoliko godina u pečalbi. Sad sam na
odmoru, u prolazu. Dobih zgodno mjestašce u jednoj školi, kao vaspitač.
Nije mi bilo loše. Ljudi pristojni, uviđavni. Posao čist. Imao sam,
naravno, spočetka, kao i drugi ljudi, velike planove, ali, kao što već znate,
svi planovi, to im je valjda u naravi, tako im je suđeno, izjalovljuju se.
Propadaju. Padaju u vodu, na niske grane. No, manimo to. U početku mi
ne bijaše sasvim lako. Nova sredina, i ostalo što uz to ide, prilagođavanje.
Već pretpostavljate. A ja sam po prirodi malčice zakučast, zavrnut,
uvučen u sebe. Ipak, nekako se i to pregura. Smjestih se. Privremeno se
okućih. Sobica, meni dosta. Sobica u kućerini na periferiji do koje se do-
lazi tramvajem. Prostrano dvorište. Svijet uglavnom iz nižih staleža, slabo
plaćen. I, jednog dana, nabasam na kudravo kučence. Moja priča, dragi
gospodine, kao što i slutite, zapravo ovdje tek počinje. S tim kučetom!
Da. Kao da ga sad vidim. Čuči, gleda me umiljato, kao što samo mlada
štenad umiju. Pogladih ga. A on zaciča i stade da se mazi i poigrava. I
zavoljeh to kuče, što se kaže, smjesta, na prvi pogled. Bio sam osamljen i
kuče mi, i pored loših ustava, gotovo pa nikakvih da ga držim, dobro
dođe. Za zabavu i zanimaciju. Nekako se snađoh. Smjestih ga krišom u
zajednički podrum, na skrovito mjesto. Tako ga zavoljeh i tako počeh o
njemu da se brinem, skrbim. Izvodim ga u šetnju čim uhvatim malčice
slobodnog vremena, zajedno švrljakamo tu i tamo. Nekako mi običnije,
punije. Srcu mi omili. Šta da vam kažem. Onako razigran, srdačan. Pazim
ga, a ono me sačekuje, istrči dobar komad puta preda me, maše repićem.
Čim ga ugledam, srce mi zaigra od radosti. Imao sam najzad čemu da se
radujem! Kad je hladno pod kaputom ga krišom unesem u sobu. Skri-
većki, dabome. On se šćućuri i ćuti, mangup, kao da zna da je to prestup
protiv strogog kućnog reda. I da vam ne duljim, sve je klapalo da ne može
biti bolje neko vrijeme! Ponekad bih, istina, osjetio nešto kao stravu, kao
zebnju i tjeskobu unaprijed, uz neki predosjećaj koji me je pratio. Naime,
čovjek ponekad strahuje za budućnost, za ono što tek ima da se zbude, i u
mašti preživljava ono što će se na ovaj ili onaj način stvarno zbiti.
Zloguka vidovitost! Onda, šta da vam kažem, i sad mi je teško kad o tome
govorim, nadođe i taj dan od koga sam strepio. Dođem s posla,
zviždućem, nosim mu kesicu s hranom, a mog kudravka nigdje, ni od
korova. Šta je sad? Zazebem. Potrčim. Usplahiren. Nešto se dogodilo! Ali
šta? Gdje je? Noge mi se posjekle, vjerujte. I imam šta vidjeti! Strašno!
Ah, i sad sav uzdrhtim kad se toga prisjetim! Zamislite, nađem ga na
pločniku dvije ulice dalje kako leži u guti, sklupčan, krvav, i bolno zavija,
cvili. Automobil mu odsjekao obje prednje noge!"
Čovjek okrenu glavu nekud ustranu. Za trenutak mi se učini da od
priče više i nema šta. To je kraj. Svirep. Ljudski svirep. Uostalom, šta još
da se i kaže?
No, odjednom moj sagovornik ponovo otpoče: "Nemate pojma,
dragi druže, kako mi je bilo! To me protrese, dotuče. Jedva se nekako
sabrah, raspamećen, i otrčim po veterinara. Odvedoše me neka djeca.
Postariji dobričina, dade mu injekciju i zaši ranu. Reče, ako preživi, što je
malo vjerovatno – i sad kao da slušam taj glas, hrapav, opor, rutinski, ali
na svoj način čovječan kako me razdire, – dakle, ako i poživi moj pas će
biti čitava života bogalj, sakarać. Patiće! Ovako ili onako, ne valja. Ne
zna se čak šta je gore. Ne kaže se ponekad tek onako: lijepa smrt. Kud će,
veli, takav, beznog. Nije nikud pristao! Valja se o njemu skrbiti, kao o
djetetu. A ko će to, molim vas, i to u tuđem, bijelom svijetu, bez ikakvih
realnih mogućnosti. Pa ipak, od sveg srca poželjeh da preživi. Poželjeh
usrdno. E, vidite, možda sam baš tada grdno pogriješio! Ali, ko će biti
pametan! Moj kudravko na veliko čudo i uprkos svim izvjesnostima –
prezdravi. Obilazim ga, pazim, tetošim. Kad ga otpustiše iz bolnice za
pse, odnesoh ga na rukama kući. Sakat, žalost ga pogledati. Srce mi se
steže. Tetura se, zavaljuje. Ali ne odustaje, ne predaje se. Vuče trup,
kotrlja se, ali uporan je, istrajan, čudo jedno. Oči mu vesele. Skiči.
Umiljava se. Kao u stara dobra vremena kad je bio zdrav-čitav.
Gledam ga, srce me bdli. Djeca ga, đavoli, zadirkuju. Poneko se
nađe pa ga čak i šutne! Vi vrlo dobro znate kako djeca znaju biti opaka! U
tim godinama su posebno ostrvljena, muče životinje. No moj invalid, na
sve pomiren, trpi. Ne haje mnogo. Njemu se očevidno živi! Da! Ponekad
ga uzmem u naručje i nosim. Kupih mu i nekakvu pletenu korpu da ima
gdje ležati, da je zaštićen, da mu je, jadniku, meko. Zatim i kolica! Kad...
Opet to kobno "kad"! Uvijek vam je tako, dragi moj druže! Taman
odahnete, kad vas nešto dočeka, klepne."
Čovjek zaćuta da predahne.
"Ovako se to dogodilo, s njim. Jednostavno – nestade. Kao da je u
zemlju propao. Dođem ja s posla, a mog invalida nema. Tražim ga,
raspitujem se po susjedstvu, ljudi smiču ramenima, nijemi. Čak se
obrecuju. Šta im dosađujem. Jesam li ćaknut? Poneko me savjetuje da se
okanem ćorava posla. Neko ga je, vele oni promućurniji, umlatio. Ili ga je
šinter zgrabio. A i bolje mu je nego da se muči. Neka se jednom i to
riješilo, s njim! Zašto da pati? A ne može dovijeka! Očevidno i nije više
za života. Tako mudruju dok se meni srce cijepa. Dozivam ga, raskidah
se, sav u znoju optrčim gradske strvodernice, nema ga ni tamo. Niko ne
zna. Ah, kako mi je bilo, reći vam ne mogu!"
Moj sagovornik, očevidno se uživljavajući, zastade da predahne.
"Noć probdjeh. U jadu. Sljedećeg dana... bijaše predveče, sparno,
vrijeme ljetnje, kao užeglo, jedva se diše... ja tup, mlitav, bezvoljan... kad
začujem nešto kao cvilež! Protrnem! Je li mi se to privida? Skočim!
Istrčim kao izbezumljen. Stanovao sam tada u tzv. visokom parteru,
stepenište olučasto, ofucano, kao ponutrica kakve velike trube! Kad...
imam šta vidjeti! Moj kudravko u podnožju stepenika, vrtka se, prevrće s
boka na bok, da bi nekako ispoljio svoju radost. Oči mu sjajkaste, ca-
klene. Bože, te radosti, tog veselja! Strčim, privijem ga uza se, a on samo
sitno cvili. Na kraju snage. Prašnjav. Docnije, zamislite, docnije doznam
pojedinosti. Neki pastor iz dvorišta strpao ga u kolica i odvezao u
najudaljeniji dio grada i bacio jednostavno na smetljište. Pretpostavljao je
u svojoj prokletoj pokvarenoj niskosti da je s njim zauvijek gotovo!
Nema mu spasa, povratka. Navodno, učinio je to stoga što su mu se djeca
plašila mog psa! Taj isti gospodin pastor, profesionalni čovjekoljubac,
otac petoro djece, čovjek inače besprijekorne uglađenosti, sirupasta lica –
otada se grstim takvih uglađenih ljudi i uopšte svih profesionalnih
čovjekoljubaca, čovjekoljubaca od zanata, naročito onih sirupastih lica! –
bijaše me takođe prijavio kod policije da bespravno držim psa koji je
ruglo i koji može zaraziti, kako u tužbi stajaše, pristojan svijet. Da bih mu
doskočio, njemu, ali i drugima sličnima kojima bi tako nešto moglo pasti
na um, otrčim na policiju, izvadim papire, platim gradski porez, taksu,
dobijem uvjerenje od gradske veterinarske službe da je sve OK. Štraftasti
gospodin velečasni da precrkne od muke!"
"To je valjda već kraj", pomislih, pogledajući na sat. Bilo je vrijeme
da voz bude postavljen! Moj sagovornik to primijeti, promeškolji se i
zbrza:
"Vrijeme je da idemo", reče. "Možda čak da vam ne kažem sve! Ali,
neka, kad već mora. Samo trenutak! Oprostite! Jeste bolno, okrutno, ali
neizbježno. Čujte do kraja! Ah, kako sam maštao, kao neki luđak ili
vatreni zanesenjak, zaljubljenik, kako da mom invalidu život učinim što
podnošljivijim! Svakojaki izumi su mi padali na um! Fantastični! Nisam
znao da u meni čuči neslućeni izumitelj! Sve je čovjek u stanju, pa i ono
što nikad u običnim okolnostima nije, čak nije ni slutio da za tako što ima
žice, kad hoće, kad dobije volju, kad nekoga zavoli. Ne kaže se zalud:
ljubav čini čudesa! I stvarno... Ljubav, ma kakva, ma prema kome, u ma
kakvim uslovima... to vam je doista čudesnost koja ...
Ah, da pređem na stvar, konačno! Vidite, kako zaokolišim! To i dan
danji preboljevam! Nikako da svarim! Da pregorim, prežalim, nikako! Da
shvatim! Oprostite, pričam zbrkano. Iz mene se to kida. Vama to kazujem,
ne znam ni sam zašto, čak protiv svoje volje, slučajno, jer naprosto
moram. Dođe takav čas, valjda. Ah, da živim ne znam još koliko, nikada,
nikada to neću zaboraviti, niti to mogu tim neljudima oprostiti. A evo
kako se zbilo, ono najstrašnije. Ukratko! Moj psić imadijaše običaj da
poskakujući i varakajući se, vukući trticu, išeta na pločnik i tamo se
sunča. Bište od buva i izležava se. Obično kad ću ja s posla, on se
namjesti i čeka me. Kad me ugleda, radosno zacvili. Nisam se mogao
uzdržati da ne potrčim! Djeca ga zadirkuju. On oguglao. Postao trpeći.
Sve podnosi s nevjerovatnom hladnokrvnošću, rekao bih čak: filozofski.
Bez vrijeđanja. Shvatio je u međuvremenu valjda da je to život i da se tu
baš ništa ne može. Ni ljutnjom niti ičim drugim. Bio je zadovoljan
najminimalnijim. Legne, potrbuši se, bijaše se ugojio od izležavanja,
otrbušatio, orundavio, trijebi se od buha i pokušava da dohvati loptu kad
mimo njega proleti, zaboravljajući jadnik ko je i šta je. Leži on tako, kad
naiđe, kazivaše mi djeca, nekakav žut audi. Dvojica sredovječnih. U
kockastim majama. Tjestavih zadnjica. Gegaju se. Zmigaju očicama.
Klibere. Jedan ga – ne zna se koji, jer su oba jednaka kao jaja, valjda
blizanci – jedan šutnu špicem cipele u rebra. Mog psa, naime. Pas zacvili
i pokuša da utekne. Shvati s kim ima posla. Ali, bijaše prekasno! Ona
dvojica dripaca se cere i hvataju za stomake! Ah, kakva zabava! Divno,
veličanstveno! Valjaju se. Suze na oči. Pas se prevrće, iskobeljava, oni ga
cakaju. Pseto skiči, oni uživaju! Mrcvare ga. Ćuškali su ga, gnječili,
gazili. Onda im i to bi nedovoljno. "Za krepati", kriče zaliveni suzama.
Bacali su ga u zrak kao loptu i dočekivali na špiceve. Susjedi su nijemo
posmatrali prizor. Nije ih se ticalo. Jedan pas manje ili više na svijetu, šta
mari. Bili su apatični. Nezainteresovani. To su vam ljudi velikih gradova,
s periferija. Ubijeni životom. Da li da im zamjerim? "Ajde, stari,
nabacive!" kreštao je jedan od te dvojice odvratnih debeljaka. Onda se
dosjetiše da ga kamenuju! Postaviše ga uza zid, onako rascopanog, i
nabacivaše se kamenjem. Dobro ste čuli! Kamenjem! Djecu su
podmićivali pfeninzima da im nabavljaju kamenje sa susjednog gradilišta.
Tukli su ga sistematski, metodično, sve dok ga nisu zatukli. Kakva je to
bila zabava, moj gospodine! Kakva zabava! Za bogove! Kad su se do sita
izdovoljili, pošto su obavili svoj prljavi posao, kockastim maramicama su
obrisali znoj s lica i suze i potrpali se u žuti audi i otperjali".
Bio sam pod utiskom priče. Zanijemio.
Voz je pištao, već postavljen.
Moj sagovornik tmolo, suvih usta, dodade još dok smo koračali
peronom:
"Ah, dragi gospodine, da sam ih uhvatio na djelu... ili čak docnije,
svejedno... ne znam šta bih počinio! Zaista, ne znam! Nisam siguran! Čini
mi se da bih mirne savjesti bio u stanju jednog po jednog da zatučem
kamenjem. Ne znam. Možda bih čak uživao, sveteći se. Ne znam. Više ne
znam. Za sebe ne bih odgovarao. To znam. Ubio bih! Ko zna? Ko zna? "
Nisam imao šta da kažem.
Rastadosmo se u ćutnji, pogruženi, kao sukrivci.

SLOKAREVA JADIKOVKA
(Još jedna stara skaska)

Emil Slokar (u građanstvu ko bi znao zašto prozvan još i Škraba,

Škundra i sl.), inače prpijiv astmatičan starčić, majušan kao presovan
lutak, porculanskih, malčice kao buljavih očica koje kao da vas vječito za
nešto preklinju, inače viši državni savjetnik u mirovini, bilo ko o čem –
on o činovnikovanju!
Iziblijedio, ziftast, spješao, trepeće na proljetnom suncu zamotan u
debelu kaputinu koja ga je progutala.
Sekundira mu, ne što mu se hoće nego što mora da ga pričuva i
pripazi, izvjesni Silajdžić, inače zet mu, rumen, zabičio, i on već pasao
četrdesetu,
Silajdžija duva kao morž. Pufće, frče.
Slokar prikunja. Onda se trgne. Mine li kakav starac, uštapljen,
uščuvan, držeći, penzionersko-činovničke fizionomije, Slokar odjednom
živne. Uzruja se, čak je brbljiv.
"Činovnici", zakriješti, "činovnici, to je, bato, snaga, sol, kičma
zemlje, nacije, društva. Nekad se to poštovalo. Uđe državni činovnik,
zaklet, makar kao paučak, od pedlja, svi na noge poskaču. Seljaci snimaju
šubare i nazivaju boga. Dragi moj, država od kako postoji počiva na
činovničkom i vojnom stališu."
Silajdžić, međutim, kome su starčeve priče dodijale, nestrpljiv,
neučtivo kopka nos, duva i zagleda drsko ženama u noge. Kakvi stubovi!
pomisli meraklijski, cupne, frkne.
"Ne kaže naš seljak tek tako: diciplina – poslušajte! – diciplina, zapt,
red", krešti Slokar.
"Red, red, dabome", mehanički povlađuje, zijevajući u šaku,
duvajući kao truba, Silajdžija.
"Red, nego šta! Svačije se znalo. Najprije: štovanje starijeg! Mlađi
si, imaš da kušuješ. Klanjaš se do tala, saviješ kao gudalo, kao da si
gumen, i još se ponosiš! Manji si od makova zrna. Za poštenu, predanu
službu, za štovanje starijeg i ljubljenje zakonite vlasti, na kraju te sleduje
zaslužena penzija, propisana, bez roptanja, kolika je da je, i pismena
zahvalnica, koju onda uramiš i objesiš na zid da je pokazuješ i da se dičiš
dok si živ i svi tvoji, a oni najrevnosniji, najponizniji, najlojalniji dobiju
još i orden. Dabome! Odličje! Vrpcu!"
Starac zasija.
Stara dobra vremena. Stari dobri običaji. Stare dobre uspomene.
Odjednom je podmlađen, krepak.
Zakmezi.
"Tako je, tata, naravno", gladi Silajdžić koga to ništa ne košta,
mjerkajući oble sapi izvjesne gospođice kojoj je čak namignuo.
Stari trtlja, mani ga.
Uvijek isto. Prastara izlizana ploča!
Živnut, trepereći, zavlaženih očica:
"Znalo se birvaktile, od fenjerdžije do visokog i najvišeg državnog
savjetnika u činu ili rangu ministra ili sličnom zvanju, znalo se tačno ko
je ko i zašto je ko. Tu nije moglo biti faliničice. Aja! Sve stepenik po
stepenik. Onda guraš, zapneš, dokle te patri. Oni najzaslužniji uspiju, još
kako! Slatka služba! Najuzvišeniji osjećaj da predano služiš najvišu
Vlast, Državu, Narod, ima li išta slađe, pitam ja tebe, dragec. Ustaješ
uvijek u isti tren, u sekundu, sat ti ne treba, ti si sat. Poslušnost, revnost,
ne treba ti ništa drugo. Uglancaš se, izmiješ, izgargaš usta, izbriješ,
nakvasiš vodicom, i čim si kročio, čim si se ukaputio, već si činovnik od
glave do pete i više nema šale. Strog, odmjeren, uputan, pravičan. Već si
zaprtio teret koji ti je nositi dok si živ. Žena podložila peć, pristavila
kaficu. Posrčeš je s nogu – to je tvoj način – bez isjeđavanja, uz
pocupkivanje, omjeraš se, pufkaš prašinke – onda su, uzgred budi
rečeno, dragi moj, i rođene činovničke žene imale odnos prema muže-
vima, zapt, rešpekt, i njima je to, ćurkama, ulazilo u krv, tu nije bilo šale
ni popuštanja i šta ti ga ja znam – elem, to je bilo tako doba! Čak su neke
činovnikovice govorile svojim muževima: vi! Kako mu skače cijena u
službi, čin, razred, tako mu skače i poštovanje u ženinim očima. Nije bilo
štokakvog izlajavanja i zakeranja, kao ovo ne daj bože danas. Muž
odmjereno zapovijedi šta će se tog dana raditi i kuvati, i nije se, bato, još
desilo da žena uradi po svojoj ćudi, ne! Svjestan važnosti svog poziva,
dostojanstva jednog vladinog činovnika, u štraftastom odijelu od čistog
engleskog štofa (jedno mu je u pričuvi za svaki slučaj, ne daj bože da se
upropasti, polije, naravno za svečanije prilike, sahrane o državnom
trošku, prijeme o državnim praznicima, čestitanja šefu na promaknuću,
rođenju kćeri, i sl.), pa podbrijan, čust kao vojnik na straži, kao gospodin
čovjek, odmaršira u nadleštvo. Onda se to zvalo: rad u nadleštvu! Tom i
tom, resorskom. Niži činovnici sklanjaju se s puta, zaobilaze po kilometar
u stranu da ne zabrljaju pred višim savjetnikom, zadrhte kad ga iznenadno
ugledaju s drugog kraja ulice, poblijede, noge im zaklecaju, lice razvuku
u pobožan i ponizan osmijeh, uprepodobe se i tako uleknuti prolaze, i to
postranke, ne dao bog ispršeni ili sa drskom izazovnošću, taj se majci ne
bi stanio u službi ni dva časa, dobar mu stojim. A savjetnik gleda naviše,
uvijek naviše. I kao osmjehuje se, i kao ne osmjehuje. To je trebalo znati,
udesiti. Stariji činovnik, ako ga šef pogleda prijekorno, ili odbije da ga
pozdravi, dešavalo se pa se razboli, čak i umre." Uživajući, Slokar
zameketa kao jarac.
To je bio znak Silajdžiji da ga opomene da je vrijeme da idu.
Starac se brani kao dijete.
Još, još!
"Elem, činovništvo ti je, dragec, kasta, stub društva i poretika.
Poredak ne može bez činovničke odanosti. Vlast traži oslonac na odano
mu činovništvo, nema joj druge. A činovnik nije samo ono što vidiš,
činovnik jesi ili nisi, dušom. Čovjeka lako premundiriš, ali duša je ono
pravo. To ne možeš mijenjati. Ona je uvijek ista, blažena. Činovnička
duša. Upravljači se mijenjaju, narod ih mijenja kao žena rukavice, skida,
postavlja, obara, a činovnici ostaju. Činovnici joj služe, lojalno, pod
zakletvom, bilo da je čija. Etikete nisu važne. Gribovi, zastave. To se ne
pita, ne pika: vlast je vlast da je ne znam kakva, od boga je. Danas je, vidi
ti tog posla, čitam, ušlo odnekud u modu da se činovnici bune, čak se
sazivaju protestni zborovi. To je skroz naopako! Činovnicima je bog dao
dušu da služe i slušaju, vrlinu pokornosti, beskrajno strpljenje, i to je
njihova čast. Ja sam, dragec, vjerno služio nekoliko vladara, politika me
nije zanimala, politika je brbljarija, i, vidiš, i njima je sa mnom bilo
dobro, a bogme i meni ovom s njima."
Umoran, srećan, Slokar poče da trepeće, raznježen.
Silajdžija cupka nogom.
Starac se odjednom zacene.
Neka ne govori, neka prestane, kori ga zet.
Ah, još, još!
"Čim vlast", nastavlja starac došavši do daha, "počne da sumnja u
vlastito činovništvo, znaj – nije dobar znak. Neće po dobru. U vatru, u
vodu, ko i vojska, to su činovničke vrline, činovnička posla. Da sam nešto
u snazi, i da ime oči služe, vidiš, dragec, napisao bih nešto kao traktat,
odu činovnikovanju. Grehota je što se toga niko nije sjetio! Spomenik,
spomenik valjalo bi podići činovničkoj divljenja vrijednoj samozataji.
Blagorodnosti. Drugi ljudi huškaju, hule, a činovnici poniknu u
bezmjernoj poniznosti. Ćušneš ga, on ti od srca zahvaljuje. Ljubi ti skute.
Čini reverans. Naklon! Milostivoj rukoljub i štovanje! Rođeni činovnik je
uvijek prelomljen, uvijek spreman da vas usluži, pridrži vam kaput, i sli-
čno, a bez ikakva interesa po sebe, iz čistog zadovoljstva. Od svoje
mizerne uštede šalju šefu poklone. Duša činovnika, po kojoj razne bahate
neznalice pljuju, ta duša je sveta. Kao vosak, pamuk, mekana. Sunđer.
Sveta!"
 Pa zakmeča od ushićenja.
Silajdžija ga gurka da idu kući, nazepšće. Starac se džapa.
"Četrdeset pet, dragi si moj, prevrat. Peke! Vlast odluči da mi
nacionalizuje parcele u Platučevu. Lijepo! U meni se, istinu govoreći, sve
uzrujalo, uskomešalo, podbunilo, tu parcelicu sam dokupljivao od
redovnih primanja, ostavljajući nešto na stranu za starost, ali nisam riječ
proslovio, zucnuo. Jok! Princip je u pitanju, i imaš da kušuješ, rekoh sebi.
Ždere me, boli, osjećam uvredu, ali činovnički ponos prevagnu. Vlast je
vlast, i nemaš šta da se buniš. Rekoh sebi i prođe me."
Prpljivi činovničak Slokar (inače ko zna zbog čega zvani još i
Škundra, Škraba, itd.) osjeti kako mu se tijelo skočanjilo. Cvokne zub o
zub.
"Đavo ga odnio", pomisli Silajdžija, "i njega i njegove blesave
činovnike. Još će mu glave doći kad je jetim!"
Pa ga napola ukočenog, lakog kao trščicu, uze pod pazuvo i gotovo
unese u kuću.

ETO PROVODA!
(Slika jednog vrdanja)

Nered, nered. Sjenovitost. Ah, dragi profesore, nikako da dođem na

svoje. Nikako! Šta sve nisam pokušao! Upnem se, i ništa. Nekako se
prospem. Zbrka. Magla. Fluid. Misli se raštrkavaju. Kud koja. Kao ovce.
I kao da mi se podruguju! Zamislite, moje rođene misli. Piljim kroz
prozor ne bih li se usredsredio, ali zalud! Rupa u zidu, kao krasta. Ospica.
Šta li. Lokva. Mrljavo nebo. Spušteno. Zašto su neba u svijetu
modroplavkasta, snježnobijela, narandžasta, zašto profesore, a ovo nada
mnom je nisko, probušeno, tmurno, kao i moj život? Nebo nad Španijom,
nad Italijom? Profesore, profesore, dušu mi iskida jad i melanholija.
Nekud otići, zauvijek, ali kud, i kud napokon iz sebe? Svoj duhovni
pogled posvećujem slici preko puta – onaj bogati namaz žutila, sjećate
se? – ljubitelj sam slika i svega što je duhovno, ali šta mi to vrijedi.
Mrzim ta naška nadudučena imena! Drečava, napadna, našklobučena.
Užas! Zar se bar žene ne bi mogle zvati nekako rafinovanije, elegantnije,
kao ures i ukras, a ne kao psovka? Aurelija, Bajama, Filosofija, Utopija,
Ofelija itd, mazno, uhu i duhu prijatno, a ne tamo nekakve tutumračne
Obrenije, Habibe, Ikonije i šta ti ga ja znam. Je li to jeres, pitam ja vas, to
što ištem malo finoće u ovom životu. Uglađenosti. Aristotel, Dorotej i te
stvari. Zvučno, slikovito. Što bi nam falilo kad bi se zvali što pitomije?
Ah, pustite, zurim u sliku, vama tako dobro poznatu, i nastojim se srediti,
stišati. Moja teza! Ismijali su me. Fantazira, vele. Mjere, finoće, zar
tražim previše? Kako me ta slika oblagorođuje! Kao da silazi nekakav
dašak. Prozračna, vunasta, vazdušasta, kad je upijam, život se čini
podnošljivim. Zeleni valoviti brezici Holandije ili Danske, kanalčići,
drvoredi, šetališta. Slatko, ljupko, dražesno. Što je duže gledaš sve te više
obuzima sjeta za pravim životom. Tamo, nekud. Kakav je to čar u
slikama, čime nas to čiste, blaže? Kupiš je negdje na rasprodaji, pojeftino,
cjenkaš se, izgleda pohabano, a bescjena je, zaista.
E, upravo, dragi profesore, spremam tezu. Da li sam vam to rekao?
Životni kontrasti. Šta možemo. Slika jednog vrdanja! Istorija jednog...
Hm, nemojte me izvrći ruglu! Vrdanje! Pa to smo, profesore, svi mi.
Mislim, onako, uopšteno, univerzalno. Ljudi. Čovječanstvo. Šta ima u
tome lošeg? Studija jednog fenomena. Dugo sam kapao, črčkao, onda mi
je to nadošlo. Vrdaš, vrdaš, vele. E, vidjećemo ko vrda! Naslov mi se,
istina, ne dopada. Slika... istorija... Slika sugeriše sklad. Teza je sasvim
konkretna. Spušta čovjeka na zemlju objema nogama. Uostalom, to mi i
treba. Susret i sraz dvaju tema. Slika kao iluzija, kao ideja, nedosežnost, i
teza kao... shvatate... kao problem ovozemni, svakidašnji. Tu sam razapet.
Vidite, najavio sam tezu i svijet se na mene izuzeo, ostrvio. Ne znam
upravo zašto. Nalaze da sam ćaknut, da koješta izmišljam. Kakvo
vrdanje, vele. Trice. Nebuloze. A ja strpljivo objašnjavam... ah, da... kako
je to univerzalni problem, nimalo lokalna ili samo naška pojava. Otkako
se čovjek uspravio i hoda kao dvonožac, velim ja, čovjek izvrdava. Od
malih nogu. Sve je protiv čovjeka. Onda se on dovija. Ugiba. Zar ne
nalazite? Ja to ozbiljno, a oni mi se smiju. Da.
U lice. Ne znam šta da mislim o svemu. Ljudi se provlače ispod kapi
otkako znaju za sebe. Da bi lakše proživjeli. To je sve. Nikakva mudrost.
Vrlo jednostavno. Još se time dičimo! Ah, izvrdao sam! Čuli ste stotinu
puta, zar ne?
U povjerenju govoreći, moje su ambicije krupne. Ja mnogo od sebe
zahtijevam. Da li sam u pravu? No, nevolja tek sad počinje, dragi
profesore. Usredsredim se, i odmah se ispraznim. Nered, sjenovitost.
Sjeta. Tuga od života. Tupog, svakojakog. Čama. Misli me izdaju, skreću
ustranu, kojekuda. Raštrkuju se. Postajem razdešen kao stari raštimovani
klavir. Zatičem se u svakojakim smutljivim raspoloženjima. Nastojim da
se rastresem, gledam u neku tačku, a ono počinje da se vrti, buška, da me
provocira, nasmijava. Čudnovato! Ispišem naslov. Slika jednog... itd.
Čvrsto. Neopozivo. A onda... a onda... ništa. Praznina. Dugačka, mlitava,
kisela. Klimava. Njiše se. Duži se kao crijevo i počinje da mi se kezi, da
plazi jezik, jezik ružičast, kao u zmije, račvast, usiljen. Eto, to me muči.
U meni se sve uskomeša. Nahrupe sličice. Ne mogu da se skrasim.
Pitam se, i pitam Vas, dragi profesore, koji me tako dobro i dugo već
poznajete, da li sam pogriješio u odabiru teze, u čemu je stvar? Po meni,
vrdanje može ispasti (slutim, naježim se od slutnje) doista kapitalna
naučna radnja, studija par ekselans, svjetskog nivoa. Kažem vam,
profesore, vama se jedino s povjerenjem mogu prikloniti, velim vam,
moje ambicije nisu beznačajne, mačji kašalj, naprotiv! Ah, kad bi me
imao ko podržati! Esej na način jednog... jednog Froma, Markuzea,
Makluana... ljudi te fele... Potrošačko društvo, mentalitet, alijenacija, i
izvrdavanje kao bitan sustavni elemenat opšteljudske psihologije.
Zvučno, zvučno. Eh, ali nekako drugačije, finije. Kako da vam to
objasnim? Bez sitničarenja, pabirčenja, i sličnih tričavosti. Šarm, to se
hoće, vidovitost i sjaj stila. Za estete, sladokusce, elitu. Inače, ne vrijedi
se trsiti. Kad vam kažem. Ne vrijedi kapanja, truda, nerviranja ...
Poći... ovako ... od naslova koji mora biti intelektualan, sažet,
elastičan, ciničan... a ipak izbjeći sve površno, napadno, svaku
vulgarizaciju, prizemnost... i te stvari. Odmah naznačiti visok nivo,
odmah. Da vas uhvati! Izlagati suvislo, komotno, maniti se i okaniti
dosadnih kilometarskih klišetiranih opisa, okolišenja, konvencionalnih
obrta, digresija. Na stvar! Stil mora biti blještav, fascinirajući. Fluore-
scentan, čak, opojan. Svjetski. Kao kakva svjetska dama, nonšalantan, ali
ne plitak, jeftin. Iznutra sjajkast, iskričav. Filigranski. Kultura je mjera,
kako rekoše Francuzi. Dabome, pomalo francuski koketan.
Lelujav... stil... Kao taj dašak sa slike što mi miluje čula, usne, kožu.
Lako, lako. Elegantno. Evropa! Da, dragi kolega, to vam je kao ono
osjećanje kad ste na ladanju. Obavezno-neobavezan. Osjećate se lagodno,
a ipak krepko, uzvišeno, dobro, bez ičeg suvišnog, tričavog, prizemnog.
Vidite, sve je tako jasno, prozirno, a ipak, ipak, muči me problem:
kako dalje? Kako to izvesti? Naslov kao kobasica, mučaljiv, mrk, i onda
ništa. A ljudi se podsmijevaju, pakosno. Ja do toga naročito ne držim, pa
ipak. Svašta govorkaju. Svašta, Naprosto. Da te muka uhvati. Vele, neće
od toga ništa ispasti, kao i obično. Ambicija, kao ček bez pokrića. Valja
stolicu ugrijati. Drug Manduka je smušenjak, sto gradi. To mu je već
deseta teza. Mijenja ih kao rukavice. Ah, ah. Klibere se. Prostaci.
Izazivaju me. Profesore, profesore, kako se grdno varaju, kako me ne
poznaju, zar ne nalazite? Niko nikoga ne pozna. To vam jemčim. Na nos
će im iskakati, kad vam velim. Neka, bože zdravlja. Poglavlje po
poglavlje, i tu smo. Najzad! Braniću je pred najvećim autoritetima. Da.
Sutradan objava u novinama. Imaju da pocrkaju, kažem Vam. DR. DR
MANDUKA. Vrdanje kao univerzalni pojav. From, dr Manduka i ostali.
Ah, ah.
Profesore, svi vrdaju. Na ovaj ili onaj način. Banalno, no vrijedno
ispitivanja. Istorijske naslage. Epohe. Slojevi. Razgrnuti, razraditi. Bez
cifranja. In medijas. Gole činjenice. Efektno. Nekoliko citata iz Marksa.
To sad pali.
Eto, tu smo. Naslov, i kabasta tišina. Muči me. Imam glavobolju,
migrenu. Na kišu je! Profesore, živimo svoj život, skučeno je, na to se
izvlačimo, ali gdje smo, do đavola, na kojoj tački svijeta? Guši me
čamotinja. Neizvjesnost. From i ostala bagra. Papirnati heroji potrošačke
fraze. Valja ih nadmašiti, inače ne vrijedi. Onda ste u orbiti, skoči vam
cijena. Citiraju vas bezveznjakovići, uprošćuju, razvodnjavaju, držite
predavanja, putujete, ah, kakva komedija, kakva otužna komedija!
Izigravate mudraca, držite se tobože skromno, mudro, mlatite frazetine.
Profesore, kome oni to lug u oči, kome? Glupatanje. Jeftino, petparačko.
Kao muve, seronje, intelektualčići i ostali snobovi na to padaju. Ah, ah.
Kišno je. U kostima.
Biti slikar, to vam je jedino što ide, klapa. Danas. Ono pravo. Što vas
neće iznevjeriti. Kist, dvije osnovne boje i mlatiš iz čistog zadovoljstva.
Zeleno, plavo, kombinacija. Glupani se dive! Ah, kako je to
veličanstveno, biti svoj, radost stvaranja, nabacujete boje kao zapršku i
osjećate kako vas prožima, kako struji vašim istrošenim žilama
prastvaralačka mudrost postojanja, ono što se ne može isisati, preuzeti,
krivotvoriti, izvrdavati, tu jeste ili niste, i zbogom, profesore, adje,
prokleto ste srećni, zar ne?
Drug Manduka nervozno očetka sako, sveza kravatu, oglednu se.
Izaći će. Proluftiraće se. Razglabaće o slikama. Srešće mjesnog slikara
Radusiku. Radusika poteže na lulu i mumla. Onda razvežeš. Sjajne ideje
nadođu u šetnji. Korak, zastajkuješ, i misao koja te ozari!
Zastade. Nije mu se išlo. Borio se sam sa sobom. Onda skide sako i
kravatu.
(Kao da je neko u dubini davno govorio: "Nemoj se pretrgnuti, ne
vrijedi!")
Osmjehnut, drug Manduka poče da slaže knjigu na knjigu, a onda,
kad naraste čitav red, gotovo do plafona, naglo jednu istrgnu i one se
ispreturaju. Drug Manduka se češka, uživa. Fino, baš fino. Onda stavi
stolicu na sto i šamlicu na stolicu i još dvije-tri pokabaste knjige, ispe se i
poče da klimata nogama i pjevuši.
Osjećao se, doista, jako zadovoljan. Jako. Zabavljao se. Eto,
provoda, eto provoda, mrmljao je klateći nogama.

SUDNJI ČAS JOVANA LIČKOVIĆA

Ustrkao je uz stepenište, drugi kat, kao i obično malčice usopljen (ta

žurba drugima se činila sračunatom), radujući se opuštanju, ispijanju
jutarnje kafe uz čituckanje novinskih naslova. No, čim je zakoračio bio je
svjestan nečega neprirodnog: nije bio sam! Kao da je kancelarija bila
topla od disanja. Prvo je ugledao, štrecnuvši se, do zida nekog nepomič-
nog čovjeka neugledna lika, izaprana bestrasna lica, u štraftastom mrkom
odijelu, ruku čvornovatih, skrštenih preko koljena, a zatim, u hipu, još
jednog, i još jednog, njih nekoliko, jednako potmulih i ćutljivih, nezdravo
nepokretnih, lica bolesno osjetljivih i žutih, tjestavih; osjetljivost koja
muči a ne znate zašto. Sjedili su u pogruženom prekornom ćutanju, go-
tovo zamukli, i to ga je naročito zbunilo, osupnulo, teška ćutljivost tih
ljudi! Već je bilo kasno da se vrati. Magnoveno, za trenut, pričinilo mu se
da sanja. Prizor iz snova, zaista. Iz košmarnih grozničavih, vrućica,
izhaluciniran, nestvaran, kad nemate glasa ni snage da se oduprete i kad
jednim djelićem mozga ipak shvatite da je to samo san koji će se ubrzo
prekinuti buđenjem. No, sad nade na buđenje nije bilo. Bilo je jutro,
izvjesno, i bio je to doista on, Jovan Ličković, pravnik, domaločas se
osjećao krepko, ustrčao je, radovao se novinama i kafici, a sad su,
prijeko, duž zida, kao slijepljeni sasušeni listovi iz herbarijuma, sjedili
bezizrazni ljudi ukočenih pogleda, prisiljavajući ga da se kreće put stola
kako je obično činio, ali sada bez osjećanja da korača. Kao da je lebdio,
bio nošen. Zbunjen, pitao se ko su ti ljudi, šta hoće, i kako uopšte da se
drži. Zašto su tako nečujni? Lica su im svetački ukroćena, zapanjena, kao
maske. Ličković se uslužno nakašljao ne bi li ih nekako omekšao i
pridobio i ne bi li sam sebe osokolio. Pokušaj da se osmijehne ispadao je
smušen, bijedan, nikakav. Bilo je to suvo pucketanje kože. Dodirnuvši
stopalima parket (parket začudo nije škripnuo), šakama tvrdo i odlučno
pograbi glatku ploču stola, do bola je stisnu, ali je sa zaprepaštenjem
ustanovio gotovo istovremeno, refleksno, da više ne osjeća dodir i, što je
još gore, i sa suprotne strane zida do kojeg je on sjedio s pogledom na
ulicu natiskali su se isti ljudi, isti likom, iste nepokretnosti i ćutljivosti,
kao urušeni, tamni, nedokučni. Ljudi poput mumija.
"Mumija zuji", zapara mu mozgom i on úpê svu snagu da se sabere,
snađe, da odagna ukočenost koja ga bijaše obuzela.
Ljudi su ga i dalje teško, mrtvo gledali. Porazilo ga je osjećanje da
ga oni, kao slijepci, čak i ne vide nego da gledaju nekud kroz njega,
prosto kao da je porizan, vlaknast, pihtijast. Vazdušast! Šupljikav!
Gledaju nekud iz dubine duplji, netremice, i pogled im lepljivo ide nekud
van.
Ličković protrupka nogama ne bi li se uvjerio da ipak sanja, da on to
i nije zapravo nego nekakva fiks ideja, sumanuta, nemoguća, ona iz
bolesnih priča, ali kao da je osjećanje stvarnoga, jave, dolazilo odnekud
sa daleka, s druge strane, mušičavo, olabavljeno, omlohavilo.
Još mu je jedino logično i nemilosrdno radila misao! Svijest da je to
baš on, Ličković, i niko drugi. Događa se usred bijela dana, šestog marta,
197' godine. Sarajevo. Radojke Lakić 3. Drugi sprat. Kancelarijica kao
kutija, bijelo okrečena, namreškana od sjenki. Naumi da nekog zove, ali
odustade. Plašio se da neće imati glasa, što bi ga dotuklo. Napolju je, kroz
magličast i rastresit oblak, rastao dan, još rovit, neodređen, običan, i po
nekim znacima moglo se očekivati provedravanje, sunčanost. Već je
namislio da zbriše jedan satak. Izmisliće kakav posao. U opštini, i sl.
Protegliće noge.
Strelovito je smišljao šta da učini, kako da se izvuče iz klopke u koju
je neoprezno i bezazleno upao. Uvijek treba provjeriti. Odškrinuti vrata,
to kao prvo. Drugo... Prožimala ga je nasluta nečega nepojamnog što ga
je iznenada ščepalo. Pređe hladnokrvno pogledom preko udrvenjenih lica
koja se ničim, nikakvim znakom, ne odazvaše, ne odadoše. Od njih se
otkidao pomalo hrapav, mumlajući dašak i vonj koji nije ništa određeno
značio, ni znak prisustva čak, tek nekakvo podzemno zujkanje.
I taman kad se odlučio da im se obrati povišenim glasom, osorno,
kao što je nekad znao pred strankama koje mu ništa nisu značile, da ih
priupita ko su to oni i šta zapravo hoće od njega, i ko im je, nadalje,
dozvolio da upadaju bez pitanja u tuđe kancelarije, baš tada, kad je
prikupljao snagu da zakriči, misli se nekako grupisaše i utekoše sasvim
drugim smjerom. Krenuše unazad, nekontrolirano. Jutros je, do đavola,
ustao kiseo i nezadovoljan, još mu se spavalo, žena je već bila otišla, kuća
je bila hladna i prazna, neugodna, buđenje još neprijatnije, ispio je s nogu
mlaku bljutavu kafu, saslušao vijesti, nabrzinu se obukao, istrčao i,
gurajući se, ubacio u pretrpan autobus. Uvijek je na isti način ustajao,
budio se naglo, mrzovoljan, čak s mržnjom što se ponavlja uvijek isto,
ljut što ga čeka još jedan besmislen dan, i čim bi se uredio i obukao, ipak
bi osjetio izvjesnu krepkost, čak i čulnu radost što je živ, naprosto toliko.
Trčao je s posla i na posao, kao i ostali ljudi, uvijek mu je nešto
nedostajalo da bi bio srećan, život osrednji, pomalo kukaveljski, spetljan,
zbrkan. Jutros je prokleto to osjećao nekako pojačano, podignuto, i to ga
je mučilo!
"Gospodo", pomisli odjednom patetično, "javnite se, glasnite se, šta
hoćete! Ko ste, šta želite. Samo po redu!"
Nastojao je bar u mislima da bude podrugljiv. Shvati da mu baš
jutros ništa ne ide od ruke. Čitava ova zbrka ga je podsjećala na nešto...
nešto... poznato, mučno... što čovjeka jednom čeka... Ah, da! To su bili
rođaci na okupu, nepoznata familija o kojoj je slušao, a koje se, kao ružne
napasti, čitav život klonio. Sad su došli da mu se rođački svete, da ga
preplaše. Čitava svita staraca. Makar. Neka se bar kažu!
Odjednom, srce mu zatitra u grudima. I kao da se izdvoji. Siđe u
pete. Znao je. Bilo je tako jasno. Tu smo. Čas je kucnuo!
Bili su to pogrebnici, uštirkani, tamni glasnici smrti, dželati.
Dovoljno ih je bilo pogledati!
I on ih pogleda kivno, prodorno, no oni su ga i dalje ignorisali
bestrasno piljeći nekud van i nekud u daljinu i lijeno podrhtavajući i
mumlajući. Njima je bilo svejedno. Bili su sigurni jer je vrijeme bilo iza
njih. Uostalom, u rok službe!
"Najzad, drugovi dragi, činite svoje!"
Viknu iz petnih žila pravnik Ličković, jarosno, propinjući se, na svoj
stari osorljivi način po kome je bio poznat, ali sa užasom shvati da je
oduzet, kao oduzet, bezglas!
Neka sumanuta bezglava pitanja sunuše mu mozgom, uzrujano.
Pitao ih je ko su oni i neka najzad čine to što im je naloženo. Oni su
Činovnici Smrti i on ih shvata, kolegijalno, i sam je činovnik, na službi.
Tek ih, uvažavajući im neugodni poziv, ljudski moli da budu obazrivi,
pažljivi, da sve prođe u redu, bezbolno. Bez skandala. Gledao je
podanički meko i udvornički put tih nepomičnih ruina, a prostor se oko
njega stješnjavao, dah kratio. Bockali su ga, kukičali pogledima. Tijelo
mu je trnulo. Ah, dakle, to je tako. Zbrajali su se, namnožavali. Bilo ih je
svuda. Kao mrlja. Insekata. Visili su o stropu, po zidovima, vitrinama u
kojima su stajala akta i fascikle, izvirivali natiskani ispod stola i fotelja.
Virkali ispod stolica i iz uglova. Zlobni, pakosni, usiljeni, samo poneki
među njima, oni valjda glavni, dostojanstveni, nedodirljivi, tamni.
Zaptiveni.
Jovan Ličković pokuša posljednjim naprezanjem snage da se liši
more i tlapnje koja ga bijaše skolila. Ustaće i istrčati! Uzbuniće kolege!
Razvikati se! To mu je jedini spas! I jedina misao! Čuje – po hodnicima
trupkanje, graja, ženski smijeh, otvorizanje vrata. Dovikivanje. Oh, kako
je žudio za tim glasovima nabreklim od života, dok ga je gušila tjeskoba
smrti, istim onim koji su ga nekad nervirali! Zaželio je da jurne među
njih, da ga zatrpa njihov preglasni smijeh, smijeh koji drhti od krvi,
života, sna! Napregnu se, i ostade nepomičan. Sleđen, tup, pod težinom
koja ga je izvana i iznutra pritiskala i napinjala. Osjećao je nekud na čelu
kako mu se krv nabrecuje, nasjeda. Zašto, zašto? pitao se potmulo. I zašto
baš ja? ja?
Još jednom, očajnički, pokuša da se otrgne, ali ostade nepokretan.
Pratio je mišlju koja ga je boljela kako mu se noge i ruke hlade i
oduzimaju, kao da se odvaljuju od tijela, padaju do poda, survavaju u
bezdan. Glava se izobličavala. Jedno oko je naprasno raslo, iskakalo,
trzalo se, htjelo je da se oslobodi pošto-poto duplji, da nekud ode,
ispadne, prsne. Napinjao se da ga smiri. Oko kao bilijarska kugla. Kao
naduvena lopta. Titralo je. Pokuša da se odbrani, da se ustali, trnući i
propadajući, noktima zapara tablu od stola, nije mu bilo žao, nogama
zatrza, i, kao izduvan, odjednom smiren, usrećen, sruči se čelom o sto,
iskrivljen.
Sjenke se učas poprtljaše i iščeznuše. Posao je obavljen, sad mogu
da idu.
 Nekoliko minuta docnije našli su ga. Jovan Ličković, u sedam i
dvadeset minuta, za radnim stolom. Čitač novina. Zenskar u mašti.
Pokojni. "Bogin", rekoše. Užas prostruji kroz kancelarijice, kroz ljude.
Strka. Je li to moguće? U najboljim godinama, živahan, punokrvan.
Strefilo ga! Kap, šlag, rekoše. Sad ga iznose. Najteže je od svega ipak ko
će i kako će javiti ženi mu, drugarici. Kako? Nije da su se baš slagali, pa
ipak! Ustrčaše se. Odjednom stravljeni, zbliženi.

RABREN

Ima ljudi koji vas mimoilaze nekako osmijehnuti, ovlaš, gotovo

trčeći. Mahnu rukom u znak pozdrava, i zbogom. U vama ostane nešto
kao plamičak. Ne gnjave, ne jašu, ne tabaju. Srećni ljudi. Ne sitničare.
Takav je i Rabren. Lak kao pahuljica. Čovjek o kojem prosuđujete samo
za tren dok se rukujete, srdačno, toplo, i onda ništa. I uopšte se ne zapitate
odakle tog čovjeka poznajete. Ničim vas ne opsjeda. Susreti su vam
slučajni, hiroviti. Male scene, obredi rukovanja, tapšanja, osmjehivanja i
obaveznog pripitkivanja Pa kako si? i Kako si još, stari, a? A on vam
zauzvrat daruje osmijeh i smiče ramenima i nemarno grana rukama i
kretom glave kazuje kako je sve po starom. A kako bi i bilo? Odlazi.
Nešto promrmlja. Slično kao Ah, da! Tako! ili Živicka se! Češće se
okrznemo uz karakterističan kret rukom i mig očiju, a samo se ponekad,
izuzetno, dogodi da zastanemo u gunguli, gurani od svjetine, i to
zakratko, prosto da bi se upitali za junačko zdravlje i istog trena odmaglili
svak svojim putem i nošeni sopstvenim nagonima.
Ako je ljetno popodne, svaki za sebe poželi čašu piva u kakvom
debelom hladu, kako to Nijemci pivopije čine s hrastovim kriglama i sa
pjenom koja se dimi, ali nam ni tada želje ne idu skupa. On tjera svoje, ja
svoje. Debeo hlad, zavjetrina, promaja. Bar dok vrelina ne legne. Ako je,
pak, sarajevska klizavica i bljuzgavica, onako žućkasta i rovita, koja se
lijepi, ne samo za kožu, nego uljepljuje i ukvašava i misli i maštu, onda se
samo nabrzinu razminemo uz trzaj i kiseo poluosmijeh koji ništa ne znači
i ni na šta ne obavezuje, a jeste otprilike ovo: Mani! Pusti kraju! A svijet
nešto šapori, šuška, oklizuje se, i ljudi su nekako nalik na bijele miševe
posute brašnom. Nosevi crveni. Cakleni. Oči mutne, zle. Rabren se učas
ispari kao oblak. Divota! Promočen, skvašen, ne da ti se na poledici
zastati, a kamoli riječ izustiti.
I nikad se nije dogodilo da se zapitam ko je taj čovjek, čime se bavi,
od čega živi, je li porodičan, kakve su mu prilike, i slično. Nekako je
nehajnost bila uzajamna. Što mi se činilo dobro, na kraju krajeva. Čovjek
i inače prijatelje i poznanike ne bira. Oni kao da padaju s neba.
Odasvakud naviru. Kao bubašvabe. Obično ih teglite i prtite iz davnina
kao rashodovan i neželjen prtljag koga nikako da se otarasite, a stalno vas
podsjeća na ono što biste tako rado smuvali i zaboravili. Dolaze iz malih
zabitih mjesta, sa sela, iz opanaka, iz osnovne škole i jedva gimnazije
koju ste sklepali, iz internata i sirotišta. Bilo pa prošlo. Šta će vam,
uostalom. Gnjave vas prepričavanjem izmišljenih ili nepriličnih sjećanja.
Vlažnih očiju. Kako ste, navodno, bježali iz škole i kako ste bili jako loš
đak, naročito iz srpskog i matematike. Pa kako ste zajedno krali
džanarike. I slične glupave dogodovštine. Čim uzrenu, ti ljudi vam dolaze
kao čista karikatura, kao podvala samima sebi. Ruganje. Otromavjeli,
izjelice, nabiguzice. Nabijaju vam na nos nekakve zgodke kojih se jedva
pa sjećate. Vrlo maglovito, mutno, blijedo. Kako vam se to sve zajedno
čini neprikladno, neumjesno. Nastojite da izbrišete, zabašurite. A oni
neprekidno insistiraju, natiču. Znate se odnekud s radnih akcija, iz vojske,
s fakulteta, s putovanja, s ljetovanja tamo neke godine, iz božije majke.
Sretnu vas na ulici i mlate šakom po plećima i vuku na čast. Dešava vam
se da se mučite ne bi li se sjetili ko bi to bio i odakle vas zna. Zalud! Pa se
izmigoljite uz šugavo osjećanje da ste skorojević. Onda se klonite susreta.
Ljudi ponekad znaju biti neprijatni. Nešto moljakaju, vi obećavate, a od
svega ne ispadne ništa i osjećate se zaista nečasno. Grize vas.
Rabrena – pa zaista ne znam odakle poznajem. To i nije važno.
Kakva beznačajnost! Od one je sorte ljudi čije prisustvo ne osjećate.
Vidjeli ga juče ili prije godinu dana, isto vam je. Čovjek kao impresija. Ili
zalutala misao.
Od nekog doba – koji mi je đavo? – počinjem da podozrijevam:
imam osjećanje kao da Rabren želi nešto da mi kaže pa se u posljednji
tren predomisli i odustane. Ili mi se to samo tako učini? Uostalom, neka
teče po starom. Ne vrijedi čačkati. Kopkati. Izlišno je. Počne bezazleno, a
izrodi se u svašta, u petljavinu, familijarnost, tikanje i gnjavažu. Ovako je
najbolje. Svak sebi. Nabrzinu. Uz osmijeh. I zdravo!
Dakle, da ne duljim, srećemo se mi i ukrštamo od slučaja do slučaja,
obično u Titovoj ulici, dok kupujemo novine i cigarete, u popodnevnoj
gužvi oko tramvaja, u vrevi dokonih šetača koji preklapaju. Zastajkujemo
naspram Banke sa one dvije isturene masivne karijatide, ili kako se već
zovu, one bronzane figure muskuloznih poprsja. Žena i muškarac. Žilavi,
nabrekli. Već ih čestito i ne opažamo, toliko su u navadi i kao domaće.
Malčice se povučemo ustranu. Kako to već dolikuje našem dobu. Veče je
roskasto. Čovjek se, zabljesnut, za tren osjeti podmlađen. Varka!
Odglumimo tobožnju srdačnost. Rasijani smo. Nemirni. Zurimo u mlada
elastična tijela. Odnekud je kao smušen. Ili mi se to samo čini? Odakle mi
takav utisak? Poluzakrenuti smo, jedva se dodirujemo. Osmijeh. Naš
konfekcijski obred rukovanja i zapitkivanja. Polusrdačnost. Već ofucana
od stalnog revnog ponavljanja. Dan je kafen, lapavičast. Kaplje za vrat. A
mi stojimo duže nego obično. Nikako da se maknemo. Da se odlučimo.
Bronzana figura kao da nam smeta. Kao da nas nadzire. S čuđenjem
zapažam kako je Rabren naglo oronuo. Nikad nije bio tako gorak i tako
sumoran i navoran. Ili ga nikad nisam tako dobro kao tad zagledao!
Vjerovatno – pomislih s nelagodom – vjerovatno on isto tako misli o
meni. Rastajemo se uz najovlašnije rukovanje, doticanje.
I onda se dogodilo! Zapara! Cijedi se znoj. Zaželite da ste negdje
daleko od ove ljetne omorine, da šetkarate uz obalu mora, ili rijeke, još
bolje. Podesite hod. S rijeke ide dašak svježine. Voda vas i inače blaži,
krepi, krepi vaš zamoreni duh. Maštate. Kao da nešto čisti u vama.
Nestaje nervoze, srditosti. Opet ste sposobni za velike ideje, velike sanje.
I tada vam je iz neobjašnjivih razloga pošla riječ. Stari moj, itd.
Ulica u svom izmoždenom izdanju.
"Pa, kako je Rabrene, kako se živuje?"
Pitanje je odjednom ozbiljno, s nekom naglašenom težinom koja i
vama izgleda čudna, napadna. Nije trenutak za povjeravanje i prisnosti.
Rabren se u vas zagleda iznenađen, kao zatečen. Nije očekivao!
"Kako se živi, čovječe? Nešto si mi opao. Šta se to s tobom dešava?"
Onaj negdašnji nutarnji potisak, predosjećanje, u vama poraste. Sad
vam je jasno da će ono nešto što Rabren odavno želi da kaže konačno biti
kazano.
"Čuješ, bogati", nastavljaš dalje, "sve se nešto kanim da te
priupitam, ako se nećeš uvrijediti. Odakle se ono mi poznajemo? Odavno
je, ali da me ubiješ nešto ne znam".
Rabrenovo lice kao da se iznutra napregnu. Postade gorko.
"Pa... tako... ko će ga znati... "
Vrda! Zašto, čemu?
"Kako, ne sjećaš se?"
"Pravo govoreći... niotkud. Pođem da kažem, ali odustanem. Velim
sebi, nema smisla! Neki fin i dobar čovjek, zašto da mu to uopšte govoriš.
Šta imaš od toga? Znate se i kvit".
"Kako, ne shvatam?"
"Pa lijepo, tako. Ja nisam nikakav Rabren. Marko Borija, tako me
vabe. Eto".
I raširi ruke.
"Čudnovato, baš čudnovato", povikah zbunjen.
"Meni je bilo svejedno. Znali se, ne znali, izlazi na isto. Vode ne
pije, ljeba ne jede. Bio nekakav Rabren za tebe a za ostali svijet Borija,
Marko, opet na isto dolazi. Nije li ovako? Nema nikakve veze, nema
značaja. Baš nikakvog. Nije onako kako jeste nego kako vas svijet hoće.
Čemu bi mi smetalo?"
 Slušam ga i rastadosmo se.
Ne znam zapravo šta da o svimu mislim. Odjednom nije kako je
bilo. Drugačije je. Kao da se nešto pokvarilo. Hvatam sebe kako ga
izbjegavam. Strepim od susreta. Nema negdašnje srdačnosti, nehaja. Nije
Rabren, sad je Borija. I odmah je posve drugačije!
U čemu je stvar, napokon? Razbijam glavu. Ne znam, zaista ne
znam. Zbunjen sam.

SKASKA O PADU

Elez Kabaš Umijelac. Srednjak. Proćelav. Nabešao godina. Čovjek u

usponu, od karijere. Duboki zalisci ga čine umnim i prevejanim. I
ponosnim na sebe. Znak inteligencije! I inače su, pročulo se, ćelavci u
prednosti nad kosmatim i kosatim: potencija i te stvari. Aha! Nafričkane
kesičave kožure, očiju vodenkastih kao u teleta, zaista prijatan tip.
Rado samozadovoljno mumlja i raspreda o koječem. Pročita nešto i
odmah se nadoveže. Ljudi su i inače, po Umijelčevom dubokom
saznanju, svi odreda intriganti, kukavelji i slabotinje. Mućkaroši.
Ladoleži, podvaladžije. Pravo pitanje je: kako im doskočiti? Prepredena
filozofija tih dokoličara je jasna: malo radi (ne kaže se tek onako:
raduckaj!), a dobro živi. Ne pretrgni se. E, e, dragoviću moj, mumla
Umijelac, e, e, to dvoje ne ide, nikako!
Otkako je postao Generalni u Kibusu – Kibus je pokrio pola Evrope
– omiljena mu je tema: vlast! Praktično pitanje vladanja, rukovođenja
kolektivom, tj. ljudima. Došlo s koca i konopca i veliko je umijenje kako
to držati pod paskom, u šaci.
O tome je Umijelac imao izvjesne teorije. Postoji hiljade varijacija,
stilova, ali je samo jedan način. Onaj najbolji.
Mumlanje. Mmmm...
"A koji pitaš me? Klasičan, eto koji. Zapt, to je sve. Pojma nemaš,
pojma o pojmu, starka", gavelja, pred san, "blagog pojma šta to znači biti
prvi, izložen, odgovoran, svima na udaru. Prvi uzimaš riječ i zaključuješ.
Tvoja i bogina. Ono u sredini se ne pika.
Mlaćenje prazne slame. Samo tvoja se broji, prepričava. Tvoja je
zakon".
Napuhan, škilji, šišti.
Žena, odavno otupjela, ne daje pet para na slične mumlatorske
pričice za malu djecu. Jedva ga i sluša. Nekad je i sama zametala
razgovore, unosila se, prepirala – nazivala je to razmjenom mišljenja, du-
hovnom okrepom i sličnim budalaštinama dok nije shvatila da njega
savršeno ne zanima šta ona misli, njemu jednostavno treba slušač a ne
sagovornik. Ona je tu da mu se divi. Publika. Uho.
"Zenica si ti i po, naravno!" uzvikuje u zanosu Umijelac i trese je
oko struka. Ona se brani, džapa. "Ljude moraš poznavati. U dušu.
Pogledaš ga ledeno i skroziraš. I odmah oboriš. Čitaš ga. Bez iluzija. I
onda se ne boj da ćeš zglajzati. Držiš ih na uzdi".
Žena miče usnama, mrda obrvama.
Umijelac slavodobitno trese nauljenom zalizanom polućelom. Od
ushita srećan zaspi. Spava zakratko. Budi se i nastavlja tamo gdje je stao.
Žena ga pokriva da ne nazebe. Tada je tek nepodnošljiv, mušičav,
zanovijetan.
"Nema čovjeka bez falinke! Bez mrlje. Sva sreća. Inače, kakvi smo
zadrti, ne bismo daleko dospjeli".
Mumla. Bože dragi, kako je na ovom svijetu sve jednostavno.
Naravno, naravno, moraš, ipak, imati malčice soli u glavi, bar zrnce.
Samo budale, draga moja, samo idioti uzimaju stvari doslovno. Ne prave
razliku. Istina, suptilnu, pa ipak. (Trljucka kožu, proteže se, kosti mu
pucketaju. Kako je slavno živjeti! Biti uman. Biti dorastao.) Onda,
dabome, nije čudno da natrču, nadrljaju. Krivina i hop! izlete. Čovjek je
uvijek razapet. Vidiš (beči očurde), vidiš čovjek mora posjedovati talenat
da bi uspio, da bi se probio, da bi se održao, da bi plivao. Sluh, njuh i
malčice jebene sreće. Ali i zrnce inteligencije. Jedno je praksa, drugo
teorija. Divota je slušati elegantno, fino sročene fraze, a nešto sasvim
drugo orati. Da, guzicom orati po svakodnevnici. Siđi bato s fraze na
zemlju da te vidim.
"Čim si na položaju, isturen... mmmm... automatski si u pravu.
Pravo jačeg. Prirodno pravo. Od starine. Šta u tome ima lošeg? Mislim u
principu. Kao kod kuće. Vertikala. U ime selekcije kvaliteta. Čim si
ispod, nisi niko i ništa i tako se postavi. Ako zadireš, nagrabusio si. Kad-
tad. Obrao si bostan. Izbiješ na glas".
Umijelac poživi dugo i mudro, daveći ženu pričicama začinjenim za
domaću upotrebu, sve dok se ne dogodi ono nezamislivo: mališ iz
Računovodstva, smiješna kreatura zvana Markica, ustade i pomrsi mu
račune. Drug Zvancer. Glavom i bradom. Onaj smušenjak.
Tačka po tačka i obori unaprijed pripremljene i promućkane
Umijeličeve zakljuičke. Svi od zaprepaštenja zinuše i protrnuše. Umijelac
izgubi dah. Pozelenje. Cepti. Noge mu se tresu. U njemu kuva. Sastanak
se zbrza. Drug Zvancer odskakuta nesavjestan zbrke koju bijaše izazvao.
On je, istinu govoreći, mislio na markice.
Poče šuškanje.
Umijelac se zaklinje kako će mu ta gnjida skupo platiti današnji
pačariz. Neka ne misli. Kad Kabo udari. Kabini udarci se pamte i
prepričavaju. Nije samo u pitanju tamo neki jadov, koga valja, primjera
radi, drugih radi, smožditi, i to spektakularno, po svim pravilima Kabine
strategije, nego i lična povrijeđenost. Oh, onaj čas kad je zadrhtao! Kad je
u očima ljudi pročitao tračak zadovoljstva, ruganje. Uklanjali su se brže-
bolje, a znao je da im mališ govori iz duše. E, vidjećemo! Iščačkati
greščicu, onda je montirati, pronaći pozadinu, i sl. Već kako se to radi.
Neće mu to tek tako proći. Na budalaštinu. Ne!
I dogodi se upravo nemoguće: drug Zvancer zvani Markica nije
imao greške!
Sve je prevrnuo, i ništa.
Ni sjenka starog Umijelca. Lice mu odjednom došlo kao u ostarjelog
lisca: ružno, podlo. Ah, najzad, žena će, i zaslužio je. Bio je tako odvratno
samouvjeren. Jednom je moralo doći. Ništa nije vječno. Ovo mu neće
škoditi. Škola.
Lov, pohod na grešku, ostrvljenost, i baš nikakav rezultat, nikakav.
Osjećao se izdan, namagarčen. Kao ispljuvan. Taj mlitavko... i baš tako.
Bez mrlje. To već nije stvar bezazlena. To je univerzalni, tragični defekt
čovječanstva. Šta ako se takvi dripci namnože, šta onda? Onda je vlasti
odzvonilo. Svak će govoriti što misli. Neće biti autoriteta. I najpametniji
će prezati. Ulagivati se. Padati ničice. Čovjek dođe s ulice i kaže vam u
lice sve što mu padne na um. Što je najgore, Umijelac ne zna kako da se
suprotstavi. I već sebe vidi poraženog, zbačenog, prezrenog. Kako ga
prepišavaju. Dojučerašnje ulizice. Svetiće se. Ne, on to ne može
preživjeti. Ustrijeliće tog dripca. Naočigled kolektiva. Kao opomenu i
primjer. Uzeće tu žrtvu za sebe.
Osjećao se herojem. Uzvišen. Onda mu oduševljenje splasnu. Za
koga, za čije babe zdravlje? Ko je on da brani čast čovječanstva?
Dostojanstvo vlasti? Neka se brani sama. Neka joj uostalom i bude. Stal-
no trubi o podruštvljenju, o udruženom radu i sličnim stvarima, e neka
sad iskusi vlast jednog monstruma kakav je taj mališ, neka vidi šta to u
praksi znači. Rasulo! On će se tada iz prikrajka smijati.
Uostalom, on nema živaca da to podnese. Naradio se. Podigao
Kibus. Kibus je njegov spomeniik. Odstupiće. Još sutra. Čovjek najzad
mora sebe poštovati.
Sjede i nažvrlja ostavku.
Umijelac odstupi pod pristojnom izlikom (narušeno zdravlje) uz
sveopšto iznenađenje i radosno uzrujanje koje prati promjene. Naprosto,
izgledao je vječan. Zazujaše glasovi po hodnicima, lica sinuše, oči
zablistaše. Oni najodvažniji rekoše kuražno da je bilo pet do dvanaest da
starkelja, taj sklerotični konzervativan, odstupi, inače bi oni, rekoše
prijeteći, stupili u akciju i skinuli ga. Jeftino se izvukao. I u gergi odoše
da poliju i proslave vijest dana, godine, stoljeća!
Samo drug Zvancer, koji nije imao sa svim blage veze, ostade za
trenut zamišljen. Taj Umijelac i nije bio baš loš čovjek. Malčice
staromodan. Ali pristojan. Prijatan, pristojan. A šta ćeš više i očekivati od
čovjeka? Čovjek nije markica. Pitanje je, uostalom pravo, kakav će biti
nasljednik. Utješi se pomišlju na večerašnju seansu s povećalom u ruci.
Protrnu. Protegnu se. Duhom zalepršaše markice! Ipak je dobro živjeti!

DRVENI FILOZOF LAZO MUDULJA ŠUPUT

(Priča o postojanju)

Lazo Mudulja zvani ŠUPUT, okošt starčina s natkučenih debelih

šezdesetak ljeta za grbinom, bezdjet, odavno obudovio, od neko doba nije
znao šta bi i kud bi sa sobom. Dođu te godine kad čovjek prevrne. Živio
mirno kao buba, po seljački, a onda ga to spopalo. Taman kad se brijao.
Nekud ići, nešto sa sobom činiti! Šta ima čovjek od tiska i ukrivanja. Baš
ništa. Dan se nastavlja na dan i na kraju ne ispadne baš ništa. Ali kuda,
išta? Ne zna. To ga muči. Da jurca snaše, aja, više ne paše. Da se
nadmudruje i političi sa starkeljama, kojima po dobi pripada, ne ide. Ubi
bože! Da se satire oko ljetine i imanja, nema kome, nije mu više slatko.
Njemu je i ono malo, previše. Zaturi šake za prkno pa vrlja. Kećka. Za-
bada. Onda mu i to ujedi. Siđe u čaršiju. Smuca se po kafančinama, otire
turom klupe, bleji, puši duvan i sve mu nekako oko srca prazno. Ništetno.
Pred noć ga potegne žal za kućom, kakva je da je, pa razguli pjehe.
Brižan, usukan. Gazi. Satima.
Neke noći taman što bijaše zaveo, kad se javi glas, prvo istiha a onda
sve jasniji i jači, zahtijevan, narednički. Veli: Kupi prnje pa u bijeli svijet.
Gledaj. Slušaj. Sabiraj. Kupuj. Poučavaj. Pitaj se dok ne saznaš: Zašto
ljudi žive? I šta je čovjek? Pamti, tubi. Vrijediće. Onako.
Osoli se Lazo Šuput i čitavo se jutro obrće oko sebe varakajući se.
Bože, je li ono san, potvora i pričin ili onako? Od koga je? Šta li mu
znači? Ko mu se kazuje?
Kad se Glas ponovi. Veli: Idi. Idi, jado. Srećniče. Vidi ko živ ko
mrtav. Iz ovih stopa. Šta čekaš.
Objutra Mudelji zvanom Šuput bi jasno da mu nema druge do ići.
Rasproda sve što je godinama sticao, pare za svaki slučaj, zlu ne trebalo,
položi na banku, neka se kote i roje, a on se lijepo opremi i oputi.
Evo ga kako klima. Drum mu pravo pada pod nogu. Predio se
nekako njiše. Zreo. Amo-tamo. Baš kako valja. Lijepo. Kao zrno. Kao
zrno pogače. Zavuče se s noću u pojatu, a pojata puna slame i sijena pa
miriše, bocka, noge mu brecaju u preponama, kihne, nazdravlje ti. A oko
srca studeno. Ko zna, može još i stradati. Svanu. Oko srca odmah otoplje.
Kao neki kružak. Uđe u gradić u koji je sto puta ulazio, a sad mu se čini
kao da ga prvi put vidi. Čudno! Gradić kao namolovan, kao uskršnje jaje.
Obigra Sud. Nekad se rado parničio. Zidovi ohabani, srcu mili. Svijet
šmrče, prozebao, jaše tojage. Sudija Manduka ga familijarno tapše. Stara
mušterija. Astmatik, pregojen, taj sudac! Pa kako je Lazo, kako se živuje?
Oćeš li to opet, a? Ne više, reče Šuput blago, prepodobno. Došao sam,
sudijo, da se u zdravlju oprostimo. Sudija ga u čudu zagleda. Gleda ga
kako nabada, odlazeći. Učas zaboravi muku koja ga tišti: reizbor, dva
čira, svadljivu ženu i prsatu pisaricu koja ne da pa ne da.
Šuput ode puna srca; švrlja. Ište konak. Zaviruje u šupe. On će lako,
gdje bilo. Samo da se opruži. Ali ga odsvakud istjeruju, maršuju. Svijet
podozriv. Na kraj srca. Prijete milicijom. Svašta. Lazo se ugiba nekako
svečan, srećan. To ga ne dotiče. Ne više. Šta ga briga. On zna svoj put.
Otrpi sa smiješkom. Viču, dernjaju se. Skitnico! Neka ga vrag nosi sto
konaka! daleko mu lijepa kuća. Šuput se podbija, pokleckuje i što ga više
i osornije maršuju s pragova nekako je sve srećniji. Kao ono nekad Isus.
Onda u neko doba natrapa na mjesnu Udovicu koja se smilova. Kaza da
će ga pustiti u predvorje, ni za nokat dalje, jer dobar glas je najveće
blago. Šuput, sanjiv, odobrava. Jašta, jašta. Neće mu ništa naplatiti, neka
joj nanese uglja i koji naramak drva i neka mu je prosto. Dobra neka
duša. Milosna. Svu noć iza vrata prevrće se i jekti. Sanja, biće? Kad u
neko doba žena ne izdrža. Bijela kao plast mjesečine. Kupasta. Tiho će:
Potamo se. Krotak, smjeran, da je ne uvrijedi, Lazo primi ponuđeno i
potrudi se da pošteno naplati konak. Udovica vruća, držeća, zagorjela.
Ujutru sija. Kao kakva bijesna mladica. Crna kafa. Preslatka. Gugutanje,
cmakanje. Salijeće ga neka ostane koji dan. Neka, brani se Lazo, fala ti
gdje čula i ne čula, na dobroti, ali moje je da idem kud me noge nose i
dokle mognem. Žena ovlazi oči, natmuri se. A onda zabravi vrata i reče:
Samo još jednom za srećna puta i neka ti je prosto. A na njoj se sve
naklobučilo, ugrudvalo. Ište. I onda još samo jednom. I još. I nikako joj
dosta. Lazo jedva varkom uteče, stuče kao zec, srećan da je živ. Ondje
orati, pomisli, nije za tvoju snagu, nesrećniče i veselniče, jok, ondje
potrebuje jakac! Te srećan da se izvuikao i sprašio, stade orno i uglas da
se raspituje kako ko živi i odakle je starinom. I koga ima. I zašto živi?
Svijet ga gleda upoprijeko. Poneko ždrijeli očurde. Misle da ih ismijava u
zdrav mozak. I toga ima. Kakva je sad to odjednom zanimacija i
podjebancija? Kome on to, a? Natutkaše u jednom dvorištu psa, jedva
umače. Na pazaru neka rabijatna ljudina poteže držale da ga potkusi i
noge mu skrlja. Zaspa na nekom podzidu srećan da je živ i čitav, kad opet
dođe onaj Glas, čist i jasan kao kaplja. Veli: Guraj dokle stigneš. Dobro si
počeo. Tegli, trpi, skapaj ako zatrebadne, ali ne odustaj. Saznaćeiš. Ali da
bi spoznao, prvo moraš znati da li uopšte postojiš. To je najteže. Pođi od
sebe. Pomuči se.
To mu se učini zanovijetao, ali se pokori. Glas je nad njim imao
golemu snagu. Nastavi da baza i da se iščuđava kako narod živi neuko i u
neznanju. Svijet osorljiv. Učas hoće da biju. Za sitnicu. Jebaše mu majku
i svu rodbinu po spisku. I tako mrljavog, mutavog, nikakvog. Zaprijetiše
razbijenom njuškom, robijom, apsom, milicijom. A Lazo se umilno
smiješi, a svijetu se čini da ih izaziva.
Desi mu se da zapade u gadno društvo. Golaći. Drzmani. Prekopaše
ga, tražeći pare, a pošto vidješe da je kokuz i da ne vrijedi ruke prljati,
gurnuše ga u blato. Prišljamči se uz njih, bar za tu noć. Piju. Mračno.
Strasno. Ubilački. Dok ne popadoše. A onda dovedoše neku staru žensku,
pa se svi izredaše. Šuputu je žao. Stvor je. Ima dušu. Guzicom odra
ledinu. A oni je drpaju, cibaju. Onda se napovrzoše da nutkaju Šuputa. On
se snebiva, nećka. Izgrižena, jadnica. Prođite se vi mene, djeco, ja vam
više nisam od tih, da rečemo, posala. Nisam ni za šta. Oni ga bodu
palčevima u rebra. Ajde, ajde, odrapi, šta se femkaš. Oči im zlo sjakte.
Vođa im, rutav, iskezio se, izvadio nož pa njim kao gladi nokat. Pokazuje
oštrac. Za ovolikačko se, veli pjanskim glasom, glasurdom, koji se Lazu
odnekud čini poznat, ne ide na robiju! Vidi Lazo koliko je sati, pa brže
bolje, ojađen, srameći se, smiče gaće. Oni se dernjaju. Kao mučenik i
prokletnik, objahuje obeznanjenu ženu, moleći je da mu oprosti. Jer, ne
znaju šta čine! A onaj rutavi glas ga progoni. Gdje ga je samo čuo?
Odakle mu je poznat? Žena ječi. U neko doba povaljaše se kud ko i
pospaše. Lazo se išunja. Svega mu je dosta. Ode na rijeku. Dobro se izmi
i sapra. I što se više pere, nekako je nečistiji. Duša mu zaudara. Onda se
odvuče do štreke. Tiho. Zora će. Samo što nije. Zapupljava. Sjede, obujmi
šakama čalandrke, i zamisli se. Čudio se zlu koje vlada čovjekom i
živiničetom. Tada mu se prisni. I otkri. Najzad. Da ne postoji! To što se
ljudi kreću, nešto čine, jedu, misle, to je samo onako. To nije izistinski.
Jer da jeste, zar bi činili to što čine, zar bi bili toliko nesrećni koliko su. I
dok kunja čuje izdaleka nekakve mačke. Srećan je. Oblagorođen, jer zna.
Jer zna tajnu. Ljudi ne postoje. Samo im se čini da postoje. Kad to znaš,
onda ti je lakše.
Obijeljen dan. Sviće. Lazo Šuput prelazi uličak i kao da ne prelazi.
Jer, on zna da je to samo onako. Da u stvari stoji tamo kod štreke i zuri u
šine i da se njemu samo čini da postoji.
S Lazom se svašta izdogađalo, baš svašta, ali kao da i nije. Nije
njemu. Čovjek je izmišljen, čovjek ne postoji, onda ti sve dođe lako. Lako
podnosiš. Ne pregoniš. Ne uzimaš srcu. Vehdiš. Lebdiš. To je sve. Lazo
zna. A mi ne. Mi se trapimo. A Lazo živi kao u priči. Jer se samo u
pričama, kao što je ova, Lazina, sve može, u životu ništa. Zato Lazo
odsad živi samo u priči.
GLASOVI

Stari Profesor, koji je volio da ostajkuje kad govori, navika da

docira, da bude slušan, kad je obudovio i ostao posve sam, odjednom je
sa zaprepašćenjem ustanovio da je proveo prividan život. Negdašnji đaci,
koji su se oko njega tiskali i slušali ga užagrenih očiju, oni isti za koje se
danima s ljubavlju spremao da im zapali srca, odjednom su mu okrenuli
leđa, ostavili ga na cjedilu. Čak, otkako je penzionisan, niko ni da se
našali da navrati, bar reda radi ako ne iz dužne zahvalnosti. Kad nekoga
od njih sretne, slučajno, u šetnji – to su sad odrasli, zreli, porodični ljudi,
neki na položajima, o njima tu i tamo ponešto čuje ili pročita – osjeća da
ga susreću s lažnom, usiljavajućom srdačnošću. Raspituje se, slušajući
samo sebe – kako mu je, kako mu ide. Nestrpljivi su, uvijek nekud žure.
Ne saslušaju čestito njegove žalbe. Misle da starac pretjeruje kao i svi
starci uostalom koji su na kraj srca. Odmagle! Dosadan im je. Nekoliko
komplimenata (aha, profesore, na časnu rječ... izgledate kao mladić!) i
šmugnu. Poslije je ožalošćen i nastoji da susrete izbjegne, da ni sebe ni
ljude ne dovodi u neprilične situacije, da izigravaju ljubaznost koju ne
osjećaju.
Povukavši se u svoju sobicu – ostale prostorije je izdao nekoj ubogoj
porodici s djecom – odluči da svoj samotnički život organizuje najbolje
kako umije. Pedantan, kao i svi profesori koji drže do sebe, sastavio je
čak i neki naputak, nešto kao raspored dnevnog života, koga se svečano i
ozbiljno, tvrdoglavo pridržavao. Časovi šetnje, dokolice, razmišljanja i
snatranja. Natakne naočari i ustrajno, makar jedan sat, čita knjige koje je
nekad propustio i zaturio.
Ali mu to ubrzo dodija. Praznina, zaludnost, sve ga više tište. Uzme
knjigu, nagoni se da čita, obuzima ga sanjivost. Ili misao odluta, raspe se.
Knjiga mu ispadne iz ruke. Prene se. Mračak. Ponekad mu se učini kako
je nekud bio otputovao pa naglo došao ili zamro pa oživio. Sjenke po
zidovima, blagi šumovi. Prikradaju se. Nikud mu se ne ide. Sjedi u
polutami, pritajen, snatri, osluškuje glasove. Što je više tonuo u
osamljenost, u zbrčkanu staračku zimogroznu ćudljivost dokolice, sve se
strasnije predavao osluškivanju. Začaranom. Oživljavao se, uživao čak,
nalazeći da svaki glas ima nešto svoje, naročito, izrazito. A glas je
najpuniji izraz života, njegov suvereni odbljesak, onaj najiskonskiji, koji
odaje čovjeka, njegovu narav, karakter, osjećanje. I sve živo. Ima boju,
aromu, snagu. Ustreptalost. Glas žudnje, zatomljene strasti, nade, upita.
Glas-šapat, koji iščekuje nešto, od nekoga, što je možda iluzorno, kakvo i
jeste. Rezignira, pati, usklikuje, nervira se, mrzi, voli. Glas je sve. Sve je
u glasu. Toliko običnom, ljudskom. Ponekad je izgorio od duvana,
survan, pištav, zadavljen oblapornim zalogajem, nabrekao od želje,
pohotan, vrskav, izvještačen, mazan. Kad se obraća drugom postaje
umekšan, ljepljiv, podatan. Isti taj glas pretvara se u arogantnog, sebičnog
svojinca, kakav u suštini jeste. Ono prvo je maska, gluma, ovo drugo –
istina. Koja se sakriva. Koja nas odaje. Laskav. Udvorički. Nešto ište,
zagovara.
Čini mu se da, nagađajući, pogađajući, kao u kakvoj igri, razaznaje
po glasu, kakav je ko čovjek. Glas posjeduje čovjeka. No, nikada nije
poželio da preko glasa upozna čovjeka! Obično zaklopi oči i sluša
raznovrsne odjeke koji se mrse, prepliću, snaže, odskaču, izdvajaju,
paraju tišinu.
Glasovi svuda oko nas kriče, sukobljavaju se, poništavaju, zvone.
Britki, sonorni, puni, baritonski, zavodljivi, pjevni, suspregnuti,
proračunati. Mladi, sramežljivi, mucavi.
Sluša, pokušavajući da razluči šta je gola strast, koja se ne maskira,
pakost, mržnja, lukavost, zla i sebična starost, lakomislena povodljiva
zarazna mladost, a šta teatar.
Glas nekog čovjeka je zakerajući, posprdljiv, ženin siktav, svadljiv,
mušičav. Nadmeću se, ušivaju. Postaje od jednom nerazumljiv, tup,
razliven, taman.
S druge strane, dolazi povjerljiv, dvosmislen, aluzivan. Nazalan.
Zapovjedan. Odsječen. Glas pokornosti, podavanja.
Glas srdžbe. Primitivan, hrapav, rmpalijski.
Glasovi!
Nema dva čovjeka na svijetu jednaka, kao što nema ni dva ista glasa.
Osluškivan je i odgonetanje glasova postalo je Starom Profesoru
neka vrsta zabave, hobija, duhovnog zanimanja.
Glasovi imaju svoje rafinirane motivacije, ideje, misli, filozofske
potencije. I prividnosti. Kao i ljudska lica. Lica i naličja. Nijanse, u
pitanju su nijanse. Nijansa je jedino pravo umijeće koje razlikuje glasove
među sobom. Kao i umjetnosti. Sve umjetnosti se razlikuju samo u
nijansama, kako je osjetio još stari dobri Matoš.
Iz vunaste ovlažene tame iskakuje brundav pokrupan glas. Kao
lavež. Uzijeće, suče put mlakog rastresitog zraka. Zadebljava se, opire,
rita. Oponira. Ne pristaje. Ne i ne.
U neko doba nestaje glasova. Zatišje. Kao mrtvo more. Kao kad se
pogase žiške. Potonu. Nastupi duboka noć.
Profesor ustaje, naslanja se na prozorski okvir i zuri u kadifeno-
ljubičastu tamu.
Pusta, bezdana, nenaseljena! Ništavna, ponorna! Tama, tišina. Jeza i
strah. Zavuče se u postelju i ište iscjeliteljski san. Kad ga trebaš, nema ga.
Iskrsavaju nezgode, sitničavosti. Za čim hlepiš – izmiče, prokleto.
S naglo iskrslom nadom Profesor se u zoru prepušta osluškivanju.
Mladi glasovi, niču. Jutro ih omladi, onevini. Spor korak. Trk. Užuribano
toptanje. Potpetice, kljuckanje. Zvrndanje autobusa.
Učestaju. Život sa svih strana, probuđen, mumlav. Isti, a ipak
drugačiji. Star i nov, na svoj naičin. Obnovljen, i prepoznat. Dalek,
blizak. Tuđ, prisan. Život koračanja, uzvikivanja, susreta, usklika, ruko-
vanja.
Docnije nadođu svađe, komisijske raspre. Igre djevojčica!
Kao da teče rijeka, šumi. Starac ih uhodi, prati.
Neka živi život svuda rasprostranjen! Neka je što manje straha,
tjeskobe, skučenosti, neka se djeca raduju u igri, neka je manje tužakanja,
podvaljivanja zamaskiranog bilo čim, onda je svima dobro, i biće dobro.
Glasovi, najzad, to je sve.
Kako bi se rado raspoklanjao i dao ljudskim glasovima, kad već ne
može ljudima! S njima, u njima, nalazi vlastitu svrhu.
Onog dana, onog jutra zapravo, kad je osjetio da ga više glasovi
neće, napuštaju, izdaju, ostavljaju samog, kao začepljenog, zadimljenog,
jutra koji se siv i mutan nadnosio nad očne kapke, Profesor je znao da mu
se primakao Kraj i da mu je čak svejedno.
Nije mu stalo da živi nakon svega. Bez glasova. Sluh, to posljednje
utočište, taj most i veza sa životom, najbjednije su ga izdali, zašto će mu
onda život bez nade, život tavorenja?
Zamrlo, prestalo. Kozmička studen. Kratak, ubrzan dah koji se
hrapavo otkidao.
Još trenut i hladnoća će zastrijeti svijet! Progutaće, izbrisati travke,
kamičke, odbljeske treperave vode, uništiće ljudske glasove u korijenu.
Srećan je što odlazi, najzad. Najzad, neka se zna, u takvom svijetu
ne pristaje da živi. To nije ljudski svijet, nije njegov svijet!

ČOVJEKOV USUD

Jahao je nepoznatom krajinom, i sam sebi nepoznat; visoko

izdignute glave obrubljene crnom tršavom bradom.
Jahao i naporno razmišljao: kuda ja to idem? i ko sam to ja, ovaj, što
evo jašem?
Bilo je to zamršeno, nejasno, i nije ni na šta ličilo. A mučilo ga je.
Probudio se na nekoj štali punoj mukanja i stajskih mirisa – otada je
to zapravo počelo – ugnjavljen snovima, i odjednom je bio svjestan
praznine u sebi, tog zijeva. Nije znao ko je i gdje je. Ni šta mu je zapravo
činiti.
U štali pronađe sivca. Pretrese bisage. Nikakvih posigurnih znakova.
 Kud se zapravo namjerio? Odakle dolazi? Kuda će?
Najposlije se pustio konju da ga nosi kud mu volja. Ionako je
svejedno. Tišti ga brazgotina preko prsa, pod zavojem; dolazi iz nekog
boja, valjda! Rana se spekla.
Mučen neznanjem i osamom, jahao je sve dok ne pade od umora,
razglavljen, razvraćen, udrvenjen, i s nadom da će ga zamor možda vratiti
svijesti.
Razdražen, ozlovoljen, satirao je i sebe i konja pod sobom.
Žao mu konja, ne sebe. Šta je konjče krivo? Vidi kako mu se koža od
znoja presjajkiva i toplo isparava, puši. Sjaha, olabavi uzengije, popusti
kaiševe, čini to vično, odnekud poznatim kretnjama, i pusti konjče da se
izduva i napasa. Onda iščeprka pregršt zobi s trunjem. Konj ruma, on ga
travom istrlja.
Bude pred veče. Nađe sklonito mjesto, pri šumi. Blizu izvor, pod
kamenom. Natkuči se tako da izvor uze poda se, na oko.
Zariče se da će sutradan ponajlak, kasom, da bar konja ne muči, jer
ne vrijedi. Kud je nageo? Biraće ravniji, mekaniji put, ili podput ako
zatreba, i sjahivati čim se konjče zamori. Komad puta će pješačiti da
razgiba noge.
Pripne konjče za nogu, odmosura dosta konopca, sebi za ležaj
podastre granja, lisnatog, prigrne se do brade kožuhom, stavi uza se
kratku pušku, ispruži se i dugo tako leži, bez misli i nepokretan. Do du-
boko u noć. Dok ne poželi sna. A to biva tek pred zoru, kad zastudi i
popane rosa. Prokaplje. Osjeti je na čelu, i rastire dlanom.
To što tada misli – ako se to može nazvati mislima, to vrćenje i
batrganje za nečim – slučajno je, čudno i nevažno. Iskidano. I sve mu se
priviđa nekakav zatihao ledinjak, što u njega zalaziš sve širi, pust, a
izdaleka žuborav, pjenušav, kao kad u mrklom mraku neznano otkud otiče
i promiče rijeka. To oticanje ga blaži, uspavljuje. Nekad se tržne, trgne.
Šuma zahuji, turobno. Nekakvi krici, kreštavi, od kojih se ježi. Krici
noćnih ptica! Lepršaj krila.
U tim kratkim bljescima između dva mutna sna, osjeti duboko sav
bezumni jad svoga neznanja, svoje osamljenosti, gorčinu slanu i
sgrudvanu koja mu ne da dahnuti. Obazre se. Sluh mu je izoštren. Za-
vučen je u havrug, zna gdje je. Onaj isti što je sinoć zakonačio. Dolje je
izvor. Tu je i konjče. Mlad mjesec posrebrio zemlju. Hladna plava sjenka.
To ga podsjeti na nešto davno, daleko, što je imalo neko čudnovato
raznježeno značenje, i ponada se da će mu se otkriti, ali zalud. Dogodi mu
se da se jako trgne, zibne, rana ga zaboli. To jekne iz dubine grudi, tužno.
Otkinut jek odnekud treperi i hrapavo odjekuje praznim prostorom koji je
pred zoru postao taman i gust. Nema ozvjezdane noćne dubine, ni onih
prostora u koje je, činilo mu se, satima zurio. Komad čvrste ledene tame.
Ustane, protumara, obiđe konja koji zahrže. Sjedne na kamen poviše
izvora i nesmiren, nemiran, dugo na nešto čeka. Čeka da se nešto javi,
nekakav glas. Ponekad mu se učini da će se nešto u njemu prokinuti ako
se samo malo napregne... još, i još... ali ne bude ništa! Još jadniji,
zbunjen, odlazi pod kožuh osjećajući ježuru po leđima i oko slabina.
Huk noći, dubina.
Sviće, zabijeljuje se.
Nekakva snažna čar dotakne mu dušu. Priplače mu se. Ganut je. I
olaknut. Kao da je ovo već jednom preživio!? Odakle mu se to prikrada,
ta čar koja dušu opija, ta nasluta sreće, spokojstva! Šuma kao da zašapori,
zašapuće. Kao da mu se hoće povjeriti!
Ispunjen je mirom, radosnim, uzbudljivim predosjećanjem.
U oči mu ulazi jutarnje rumenilo!
I konjče se prikučuje. Njuši ga dobrostivo, bali. On mu zauzvrat
gladi njušku, tepa.
Razgali mu se. Pa možda je baš ovako dobro, i najbolje. Šta bi imao
od toga da zna ko je. Imao bi obaveze, dužnosti. Neko bi ga čekao, njega
bi srce vuklo. Ovako je svoj, slobodan. Da čini šta hoće, da ide kud mu je
volja. Kazivaće se kako želi. Koliko bi ljudi, da je na njegovom mjestu,
poželjelo da počne ispočetka, od nule, iznova. Ono što je bilo, pogrešno
je, i ne postoji više. Sad tek ima da živi!
Prvi put nakon toliko vremena osjeti glad. I zdrav prohtjev za
redovnim obrokom.
Krče crijeva.
Prezdravio je.
Sad ga čeka sloboda! Živjeće tek od danas!
Izmi se, okrenu istoku, prekrsti, konjče opremi. Prezalogaji neke
stare pogače, što se bijaše našlo.
Lak. Lak kao nikad dotad.
Dan sporo raste. Topao.
U lice mu, koseći se, ulazi iskričava svjetlost koja ga zaslijepljuje,
obujmljuje. Neka! Objutrilo je. Konj zakasuje korakom. Odjednom se
dade u trk. Britko zafijuče i zabriždi vjetar u ušima i po čitavom tijelu.
Ah, kako mu godi!
Onda se konj usopi, uspori.
Klatio se.
I upravo tada ga ugledaše dvojica drumskih razbojnika. Put je
vijugao i oni su ga držali na oku. Jedan, stariji, rohav, upravo je potezao
plosku s rakijom. Mrmljao. Drugi, riđ, zakrvavljena oka, pazio je da
Rohavi ne prepije. Mezetili su slaninu. Konjanik se klatio. Kratka puška
preko sedla.
Rohavi, podmignuvši:
"Ha, šta veliš! Sefte! Da ga šišnemo!"
Smeđem se lice uoštri. Bio je tog jutra nešto zao, i kontrirao je
Rohavom. Bio je kivan zbog rakije!
"Nemaš rašta! Nekakav jado. Da ruke ne prljamo!"
"A konjče? A puška? A šta je u bisagama? To ne misliš, kenjče! Ha!"
Pa se nakoljenči. I polako podiže štuc. Uračvi ga. Ruka mu je
drhtala.
Smeđi pakosno poželje da promaši.
Taman što je Rohavi nanosio pušku svodeći nišan i konjanika u isti
znak, kad se konjče uzharumi, zakopka nogama, zastriže ušima. Konjanik
se trže, iznenađeno, i u hipu sekunde opazi sjajkast odbljesak metala, i
kao da je čitav život to radio, hitro spuznu sa sedla bacivši se u stranu.
Pucanj odjeknu. Još u padu konjanik hitro opali. Opali još jednom. I uda-
riv se od tle, od nekakvu kvrgu, odbivši se, opali i treći put, nasumce, i
kao da ču gore, u šušnju, kotrljanje, stenjanje.
I istog trena sinu mu mozgom, propara jedna slika: bio je usred
odjave boja, arlauk, kresanje sabalja, pucnji, jauk, škrgut zuba, otfikarena
glava, hrzanje i propinjanje konja, i pad, i strah da će biti zgažen, i rez
preko prsiju, hladan dubok rez od kog je zatrnuo i pao u neznan, u
bezdan.
Odjednom je znao ko je i kakav je to bio boj i kud zapravo ide.
Ustajao je, izubijan, pognut, dok mu se puška dimila, gledajući u
stranu odakle je iz busije bio napadnut.
Razbojnik, zapleten u granje i korijenje, visio je presamićen i
izvraćen prema nebu, iskolačenih očiju. Drugi je samo kleknuo,
presavijen. Čelom je doticao zemlju kao da je ljubi.
Konj je stajao zaplašen u šipragu, zaklonjen deblima. Čekao je.
Ljudsko prokletstvo, pomisli čovjek, sabirajući se. Umalo ne zgiboh.
Zarad puste lakomosti! Na pravdi boga!
Za trenutak – tajac.
Onda se na njega sruči sve ono što je oduvijek bio, sav teret sudbine
koju je teglio kao marva, pokorno, a čega se bijaše za varav trenut
oslobodio. Srećno neznanje! Sad je ponovo to što jeste, skoljen, uhvaćen.
I nema mu druge. Nema bijega od sebe. Nego biti to što jesi! I ići kud
mora, ne kud mu se hoće. I sjećati se svega što je preživio, preturio. I dok
živi nositi se s tim!
Po njemu popade samrtni umor.
Jedva se, pogrbljen, ostario, odvuče da uhvati konja i nastavi suđeni
put.

O PUSTO SRCE!
 Vojka – žena što posluje po kućama za sitnu paru (daj šta daš!) i
komad hljeba i nešto rita koje joj milostive poklanjaju kao da joj daju
bogznašta, a ako im se ne zahvaljuje koliko misle da bi trebalo, drže da su
služinčad iskvarena, drska i bijesna – eto baš ta Vojka mislila je za sebe
da je nesrećnica i paćenica sto gradi, a da je njenoj zloj sreći i propasti
kriv niko drugi do njeno meko žensko srce!
Sve je u srcu! Ako imaš srca, gotov si. Ako se osvrćeš na druge,
razmišlja Vojka sjetno, onda si načisto nadrljao, kao žuti.
Još kao djevojčica žalila je životinje i nije mogla da gleda kako ih
djeca muče. Užasavala se kad majka na dvorištu prikolje pijetla! Obično
utekne u polje, ili se zavuče na tavan, i sva se trese. Meso i ne okusi.
Kako bi?
Izruguju joj se!
"Kad si budala, Vojkara", viču posprdno. Njeno bolećivo srce ne
može da pristane na svireposti, surovosti.
"Nisi ti za seljački život, nisi ni za šta, bogme", korila je majka,
otresita seljanka.
Nije pomagalo. Srcu bar ne možeš zapovijedati! Takav si kakav si i
zdravo!
Prahujale su ratne godine, paljevine, bježanije, drhtanje i čepanje po
zbjegovima, cvokotanje. Studene zore i daleke zvijezde. Duvanje u
zanoktice. Izrasla je, ižđikala u djevojčurka, nekako neosjetno. Svaki put
bi uzdrhtala nad ljudskom nevoljom. Trsila se da pomogne!
Po oslobođenju, zaredaše konferencije, analfabetski tečajevi,
omladinski sastanci – do duboko u noć.
Majka joj branila, odgovarala je:
"Kućeš, budalo! Kud srljaš! Nije to za ženskadiju, ja kad ti kažem.
Oćeš da izađeš na glas, je li to oćeš, pa da dovijeka sijede pleteš. Kakve
kuferencije i đavoli! Savijaj se oko kuće, kad ti kažem!"
Iskrada se krišom. Cure u gergi, s noću, pa složno zapjevaju. Glasovi
kao od srče, zvonki. Nju snažno preplavi milina. Nekakva joj sladost
prožme tvrdo, naglo nabujalo i ojedralo tijelo. Dojke joj se zibaju.
Prelomila se, u licu i proljepotala.
Za njom momci već zvižduću. Ona se od toga zbunjuje, lomi u hodu,
podbija, usitni. Crvenilo joj zađe pod obraze, zakrvavi i podlije oči,
smuti. Zagluhne. Pokleckuje.
Zaplaminjana, veli sebi:
"Šta ti je, budalo jedna, još ćeš vrat slomiti, gledaj gdje staješ".
San joj se rasturi, uljuljkuje se maštanjima.
Neki joj se došljak prišljamčio. Utegnut, s potkresanim crnim
brčićima. Ne smije da ga pogleda! Zbunjuje se. A on oblijeće. Zuji.
Zadirkuje je. Njoj dah u podgrlcu zastane. Osjeća mu nadražljiv muški
znoj u nosnicama. I mesnat vreo šapat za uhom. Govori muklo kako će je
povesti sobom u grad. Šta će ona, ljepotica, u selendri!
Kako je smućuje! Lažljiv je, ali ne može da odoli. Ne zna kako da se
drži. Sva oteža pod njegovim jarkim požudnim pogledom koji je prži i
bušika.
U noći, neka samo na njega pomisli, sva se zažari, uzdrhti. Dojke joj
trnu.
Uzdiše.
Ne zna kako se to dogodilo. Sačekao je kad se vraćala s njive pred
noć, zgrabio i odvukao u šiprag pod putom. Izgubila se. Povalio je,
dahćući, izobličen. Plačući ga je preklinjala da je ne dira. I dok je driješio,
usopljen, jednim dijelom sebe, koji je mrzjela, i koji će otad uvijek
mrzjeti, uživala je u tome što je s njom činio. Željela je da je davi, gnječi,
guši.
Docnije, neka joj da samo mig, iako se stotinu puta prije toga
zaricala da više neće nikada, nikada, odlazila bi u ševar i pokorno se
prepuštala milovanjima. Lomna, poslušna. Kao ovčica! I uvijek bi joj
izmamio sramni krik uživanja!
Za njim je odbjegla u gradić. On se tamo odjednom izmijenio,
postao surov, počeo da pijanči, da je mlati nizašta. Sa stidnom slašću i
slabošću primala je čak i njegove udarce!
Onda je neočekivano odmaglio. Ostavio je bez ičega, u šupici, u
jednom zakutku, sa slamaricom. Produhivalo je. Između okoraka,
pukotine za prst, kroz koje je noću svirala vjetrina.
Grdno se sažalila na sebe. Kući od sramote i bruke nije smjela!
Nipošto! Ne bi je ni primili! Plašila se podsmijeha sela. Radije će se
objesiti. Štrik pa preko grede. Sve je bolje nego izaći majci i svojima na
oči, takva, obeščašćena.
I evo je kako se vuče ulicama, slomljena, promrzla.
Počela je da radi po kućama za hranu i koji dinar i kakvu staru
nepotrebnu krpetinu.
Promijenila je nekolike gazdarice. Nadala se uvijek boljem!
A sve su bile iste! Sebične, goropadne. Zakerala. Kao da ih je isti
ćaća gradio, začudo. Uzalud se ugibala, padala od umora, uzalud, uvijek
bi nešto prigovarale i obraćale se.
Onda joj je upalilo: postade čistačica u jednoj fabrici, a onda i
radnica za mašinom. Kao da joj se najednom nad životom provedrilo,
ozarilo. Ima stalan posao, ne mora se udvoravati nadutim gospojama koje
se natresaju, valjda im je to u krvi. Na prvog kapne, nije mnogo, ali njoj
je dosta. Ćak nešto i ostavi na stranu. Šupicu preudesila, rupice
pozačepljavala. Odiše smjernošću, čistotom, prisnošću.
Ali, u noći ne može da zaspi. To je muči. Progoni je sjećanje na
onog mangupa s brčićima. U njoj mutno. Prevrće se. Neće izdržati! Čezne
za čvrstim muškim zagrljajem!
 Prokleto srce. Lupa!
Pomamilo se za ljubavlju.
Kad korača, kao da se na njoj sve trese, skače. Izazovno. Muškarci
je omjeraju, ispod oka. Kako je to osjete? Šta je to na njoj privlačno?
Zašto nije kao ostale žene? Gleda preda se, zalud. Sva se giba, treperi.
Salijeću je. Nekakvi dripci, gejaci, dugajlije. Znojni, zaudaraju na
rakijčine i duvan. Loču. Onda hoće i da biju. Kamče novac.
Sta će, trpi.
Nekad joj je svega dosta, čvrsto odluči da raskrsti. No, čim je neko
požudno omjeri, savije ruku oko ramena ili obuhvati struk, obamre.
Klone.
Ne može da odbije!
Svaki put otplače i zamrzi svoju slabost, svoje mekano, na ljubav
lakomo srce. Onaj tamni gugutavi krik što se s dna utrobe otrgne! Utapa
se u zagrljaj kao davljenik, izvija, kriči.
"Slatka si kao voćka", hvali je neki finiji momak.
"Svog me izdrnda, vještice", psuje grubijan, drzman, drpajući je i
grizući posvuda.
Ona zahvalno ječi.
Nekad se, nakon izobilne ljubavi, naklope pa žderu. Nije joj žao.
Neka!
Skočila se. Upisana je za dodjelu podtavanskog sopčeta.
Ali šta joj to sve zajedno vrijedi, jada se, kad joj je srce gnjecavo,
bolećivo, i kad, eto, ne može bez muškog zagrljaja. A muškarci koji je
hoće, svakakvi su. Iskoriste, i to je sve. A niko da pomisli na nju kao na
čeljade, da ima dušu. Htjela bi dijete, da ga tetoši, mazi, podiže kao i
ostale žene i majke.
Ali, koga od njiih briga za Vojkine želje?
Sjedne, podnimi se, stuži joj se, priplače.
I onda sve iznova!
Radi i po kućama, trpeći.
Muči je tijelo, muči duša.
I ponovo se sunovraćuje u sladostrasan krik, u sanjivost, u škrgut
zuba.
"Život, eto", veli nekad pomireno, "šta oćeš, tako ti je, tako ti se
zalomilo."
Uzdahne.
"Vojka, Vojka, eh što je pusto srce!"
Pa se sita isplače!
SKICA ZA JEDAN ŽIVOT

Zirdum Mento Britvić uvijek je nešto odlagao. Žurba, hitnja; nešto

je bilo preče od drugog; i, tako, godinama. Neka, tješio se, kad bi toga
postao svjestan, jednom će i na to doći reda!
1945-ta, stajanje u repovima, sledovanje na tačkice, menze, Unrini
paketi i te stvari. Tako se i oženio: stojeći u redu za dvije kile krompira!
Govorio je:
"Ma neka, biće bdije. Glavno je da smo izvukli živu glavu. I neka ne
puca!"
Nešto ga je gonilo da zastajkuje pred izlozima knjižara i da
povremeno kupuje knjige, hrpice knjiga. Nosio ih je u taški, krijući, uz
osjećanje krivnje.
"Neka se nađu, šta smetaju. Jednom, kad uhvatim vremena, baš ću
se čestito načitati!"
A vremena za knjige prokleto nije bilo! Uvijek je to odlagao.
Čim bi u kući nastalo veliko spremanje, knjige bi bile na smetnji.
Stan majušan, kutijast, i inače se ne možeš okrenuti. Jedva je nekako
uspijevao da ih potiska po ćoškovima.
Dobili su i ćerku.
Poslovi pritisli.
Ćerka je rasla.
Mento je filozofirao:
"Ah, jednom ćemo se, starka, propisno naodmarati! Kad ti velim!
Bože zdravlja!"
Žena je prigovarala.
"Stiskao si se, zašto?"
Sad je valjalo zapeti.
Stan natontaše i nafilovaše stvarima. Dva puta su ih već mijenjali.
Stare raspoklanjali ili prodavali bud-zašto. Kupiše i televizor. Slavlje!
Naduše se od ponosa. Ponedjeljnikom probiše glavu pričama o Građaninu
Pokornom, Čkalji i tim stvarima. Imati televizor, tada to bijaše zaista
nešto! Sad ga ima svaka šuša. Na kredit. Mento se ponosio i što je među
prvima ugrabio frižider marke Himo. Kupiše i mađarsku mašinu za pranje
rublja. Ubrzo je izgustiraše. Kupiše CANDI. 12 radnji. To već nije mačji
kašalj. Mento i Mentovica da prsnu.
A ćerka, Dunja, takođe je postajala samosvjesna. Izazivački je čikala
curice:
"Mi imamo televiziju, mi imamo frižider, i mašinu za pranje veša, i
sve!"
Djeca se utrkuju:
"I mi!"
 "I mi!"
Dunji krivo. Prči se.
Mentovi se odjednom napregnuše da pošto-poto kupe i fiću. Imati
fiću u to doba bijaše nešto vrlo značajno. Kao primiti javno odlikovanje,
orden.
Podigoše kredite i najzad je i fićo tu.
Glanca se. Oni ga gledaju sjajkastih očiju, zavidni sami sebi na
tolikoj sreći.
Sad se nedjeljom vozikaju. Potrpaju se, ponesu hrane, Mento
obavezno objesi oko vrata fotografski aparat, i, važan, petlja oko volana
svjestan svoje izuzetnosti.
Ćerka raste. Fiće polako izlaze iz mode. Mentinica poboljeva. Žali
se na probode u stomaku. Mento joj baš naročito ne vjeruje. Drusna,
alapljiva, ko bi joj i vjerovao! Šalju je ljekaru. Ona se nećka.
Ćerka odjednom navalila: kupiti pravi auto! Po svaku cijenu! Nešto
solidno. Stid je, veli, kazati da imaju samo fiću! Sad se fićama izruguju,
na njihov račun pričaju se vicevi. Jadne fiće! Ah, ako ne kupe, svezaće
kompleks!
"Odakle? Nisam ja Rokfeler!" razdražuje se Mento.
Ćerka kmezi. Ne smije da kaže da i njega to sve češće obuzima,
kopka. Ali zaista kako?
Radi prekovremeno. Čak i kao akviziter. Odjednom ustanovi da ima
trgovačkog duha.
Čovjek nikad ne zna za šta je sve sposoban dok se ne oproba!
A žena kenjka, žali se. Odlazi u banju. Šalje razglednicu. Malo joj je
kao bolje, šta li.
"Ah, nije joj ništa", veli Mento.
"Dosadna je", Dunja će.
Onda dođe i taj dan!
Mentovi dovezoše pred kuću Pežo 505! Sjajan, sivozelenkast, kao
velika blistava pečurka.
Svi se iščuđavaju, dive. Čestitaju!
A okolo ogovaraju:
"Da mi je znati samo odakle im!" veli jedan, plosnat, žmigajući
očima.
"Ah, boga ti pitaj!" neko će u pola glasa, prituljeno.
"Ne pada s neba!" nastavlja Plosnati jetko.
"Ne bi bilo zgoreg pročačkati", nadoda onaj jetki. "Nisu tu čista
posla, da bog kaže!"
Ali, sve ostade na tome, na zavisti i tračevima.
Mentovi se slavno voze. Komšijama rastu zazubice. Mentovica
dolazi u kolima iz banje, mekana, razmažena. Ah, kad joj se može! Ulica
je dočekuje sa zavišću, prituljena; žene prevješene preko prozora.
 Ćerka maturira. Pola godine se govori o svečanoj balskoj haljini za
to veče.
Neka! Sa svijetom.
To je Mentina sva filozofija.
Ona hrpica knjiga nekako sve neuglednija, prašinjava i zaturena po
udubinama ormara.
Mentovica se zibabala, uvela.
Sad, eto, imaju sve, zaista sve. Pa šta?
Nekako, čini se Menti, nisu srećni. Hvata sebe u raznim
nespokojnim mislima. Sve manje spava. Tješi se: kad ode u penziju, sve
će odjednom nadoknaditi, sve što je propušteno. Odmaraće se do mile
volje po primorju, po malim mjestima koja ga privlače, zajedno sa ženom
kojoj će to prijati, mala će do tada već biti svoj čovjek, udaće se, i tako.
Ništa im više neće biti na smetnji, ništa! Nemaju više ambicija. A
preostalo im je malo godina za odmor i uživanje. Mnogo su radili, red je
da se tada naplate. Malo zajedničkih godina! Kad pomisli na propuštene
godine, nešto mu se stisne, stegne, dođe mu žao. Guši ga. Postaje
tjeskobno. Kao da je život protraćio? Je li? Ustaje, da odškrine prozor.
Žena je žuta. Jadnica. Šta je zapravo imao od života? Bjesomučna trka.
Ne pamti da se čestito odmorio, kao čovjek. Uvijek je trebalo nešto
zamijeniti, istrošilo se, izašlo iz mode, prikupiti. Odlagali su ono
najbitnije: sam život! Ono za dušu. Neka, jednom, biće. Ali to "jednom"
nikako nije dolazilo. Imali su strpljenja. To je tačno. Ogromnog mučnog
strpljenja. Imali su sve. Pa ipak, nešto ga je iz potaje grizlo, mučilo,
obespokojavalo. Prođe život. U šta? Ljubav iz mladih dana, knjige,
ostadoše nepročitane, usamljene. Ostavljao ih je za neke bolje dane.
Uostalom, neka ne kukumavči, čim ode u penziju razgaliće mu se i tada
će sve što je volio a što nije ispunio bogato nadoknaditi. Lutaće, putovati,
čitati do besvijesti!
Onda se dogodi, i ono najgore: žena gotovo naprasno preminu!
To ga teško uzdrma, pogodi.
Praznina, besmislenost.
Sve je više odsutan, zamišljen. Ne izlazi mu se. Najradije bi, da
može, čamio kod kuće. No ote se. Imao je kćer koju je valjalo podržati,
pomoći.
Onda ga i penzionisaše. To dođe nekako na prepad, neočekivano.
Začudo, ne osjeti olakšanje ni radost, ono što je godinama očekivao.
Naprotiv, kao da se još više isprazni i usami. Smućen je, ošamućen. Vuče
se ulicama kao izbolovan i osjeća se suvišnim. Muva se po kući ne
znajući šta da sa sobom čini, šta da započne. Ništa mu se nije mililo. Kao
nekad! Srce ga je vuklo svojima, u kancelariju, ali osjeti da je i njima na
smetnji, da ga primaju sa izvještačenom ljubaznošcu. U kući hladno,
tupo. Nekad je maštao da će, kad se penzioniše, znati kako će: štap u ruke
pa na rijeku, od ujutru do kasno uveče. Ili u lov. A sad mu se eto nije dalo.
Već mu je i sama pomisao bila mrska.
Najposlije sa nekim strahom i zebnjom sjeti se knjiga. Oklijevao je.
Uze stolac i poče ih skidati. Razgledati. Ustanovi da su mu nekako i one
tuđe, teretne.
Namjesti se u foteljicu, pokrije noge ćebetom, natakari naočari i
započne da ih čita. Prvo beskonačno odlaže, lista ih, a onda se odluči. I
čim započne dešavaju mu se čudne stvari: misli se raštrkavaju, bogatipitaj
kud. Odjednom se sjeti žene, izbolovane, kako joj nije vjerovao i kako joj
nije pomogao! To ga zaboli. Čak su je ogovarali, smijali su joj se, on i
ćerka. Nikada više neće zajedno vidjeti more, nikada, nikada! Srce mu se
cijepa! Kako je to moguće? Glava ga zabolje. Preostao je živ, i kao da ju
je bijedno izdao, namagarčio.
Misli se grče, idu u prošlost, bakću se nekakvim apsurdnim
sitničavostima, sjeća se svega što je propustio i zaključuje ponekad da je
čitav život sklepan i smandrljan od propusta, grešaka, zabluda i sličnih
govana.
Onda dolaze i nekakve skaredne misli. Nekad je čuo i sad mu se to
mota po glavi: Liko, liko-likotoje, ono mjesto podvodno je... Grsti se.
No, čim se zamori padne u drijemež. Kunja. Satima. Oči mu se same
sklapaju. Knjiga ispadne iz šake. Ruke otežaju.
I kako duže snatri nad knjigom, nad onih nekoliko prvih redaka koji
se mrse i zapetljavaju, a oči počnu suziti, sve ga češće i jače obuzima
bezvoljna mlitava sanjivost, klonulost. Nekad pokuša da se otrgne, nekud
bi valjalo ići, nešto činiti, ali mu već idućeg trena volja splasne i on se
prepusti melanholiji, sjeti, koja postepeno prelazi u sanjivost. Uostalom,
kud će? Može li se od sebe pobjeći? Od sudbine koja se ispunila?
Skutri se, uzme knjigu, zamota noge, i počne da beči oči. Reci se
odjednom rasplinjuju, pomiču, blijede. Sanjivost ga pritisne, ispuni kao
nekakvom maglom. Tako satima drijema, ponekad se trza, i opet zakunja,
na ruibu ničega.
I tako, u samoći, s hrpicom nedočitanih knjiga udno nogu, i jednom
rasklopljenom na krilu, i umrije.

(H)umoristicki kolaž

MAJMUN S OŠTRANICE
 Brda pa šuma, potkovičasta kao rondela i izduljena poput crijeva.
Ah, nikad stići! Tabanamo, ja i Jaramaz, a ona izmiče, mami nas pa
se skriva, varaka.
Odjednom zahuji, zagrobno, kao jauk ranjenog govečeta. Iz dubine.
Tuga, tuga. Streseš se.
Eto toj šumi, plavoj pa modrikastoj – Oštranici – već dva sata kako
se zaokoliš prikučujemo ja i rečeni Jaramaz. A ja i Jaramaz – e to vam je
već čitava priča!
Šuma, što smo joj bliže, sve zakučastija, lukavija, nestaje i rađa se,
mijenja s časa na čas, prikazuje kako joj se prohtije, pjegava, riđa,
zlatuljasta, patuljasta, smeđa, i odjednom kao gromada, kao okean
prostrana.
Jaramaz skakuće vižlasto i vično kao koza.
Dlakav, oči mu sijere, vunaste, oči ga jedino odaju: da ima duše.
Ponekad se zakrene, zakriješti:
"Poreni, poreni".
I:
"Ha, blago meni, ha!"
Jaramaz – e to je već taj komadić priče – ima nekoliko godina kako
se odbio i odvalio od svijeta, od svojih, pa i od sebe. Zgoda! Seljačka.
Bijahu se nešto u porodici sporječkali, zakeckali, riječ na riječ pa
dohvatili za vratove, nešto oko oranja i kupovine i troška, te sin, nabusit,
osorljiv, najstariji, u huji potegao čak dizalicu put starog, starac se
iždrijeljio, majka vrisnula... i tako, Jaramaz to nije mogao pregorjeti, pa
potegao u šumu, u Oštranicu kojoj se evo primičemo hodom. Kako tada,
tako i danas. Nešto je u njemu prepuklo. Sjeća se: gore mu obrazi, sijeva
vatra, lazne po duši, damar bije, krv nasjeda nad okom i naplavljuje ga,
odvuče se u gùštu i tada odluči da se više nikad ne vrati, nikad!
Pustinjačiće i gotovo. Ovo do smrti. Makar! Jed se u njemu stiša, vatra
sagorje. Spepeli. Jednom ga neko od njegovih zateče u kovragu,
zadivljačenog, kako glođe korijen i zečju travu trpa šakom u usta, i
uzmoli ga da se vrati, da im oprosti, da se kaju, da je stariji sin od bruke i
sramote otišao u bijeli svijet, a starac samo ćuti, okreće glavu. Odbi.
Nikad i nikad.
Sad me evo taj Jaramaz tegli i vuče ovim strančinama da mi nešto
kao pokaže.
Puteljak je vražji, strmenit, grbav, krt. Osipa se.
Jaramaz kruži očima. Strpljivo – dobroćudno, i pomalo podrugljivo,
popričekne me i sokoli.
"De, de".
Put sve vrletniji, kao oštrac noža. Propinje se prema nebu, dere
naviše. I naglo pada. I zadijeva se među brda kao igla.
 "Baš, baš", mrmlja Jaramaz žilav i durašan kao tegleća marva. Lak,
skokne. S ripe na ripu. Kao ptica, vjeverica. Bez drama suvišna mesa.
Šuma, sve bliže, u očima. Kao zatamnjena slika.
Zaobilazimo i zaskačemo nekakve hrpe kamenja, kamare granja
zgodne za podložiti, rupčage, jendeke, provaljene izdubine nalik na
kotao, naplavine od pijeska, pobodene trupce i splavljene balvane.
Evo nas preko prevoja koji pada i diže se naizmjence. Obraslog
čupavim jetkim trnjakom. I pavitom. I kukutom. I svakojakim korovom.
Travuljinom. Posutom ćubastim krtičnjacima. Sapliće se o noge nam stara
sijeda travetina, polegla, kusa. Ulazimo u šumu koja se otvara pred nama
kao čudo. Unutra je zasvođeno, vlažno i tamno kao u tunelu. Dočekuje
nas jak nagorak i ponekad od raspadnutog lišća sladunjav miris humusa i
raslinja. Pomalo kao s groblja. Draži na kihanje. Vid se uoštrava, oprezno
opipava naslage sjajkaste prozirne tame. Miris je gušći, sjenovitiji, dublji.
Beznadniji. Kao da ga piješ. Pahne na smolu, na mirodije, ljutac travu, na
uzreo jagodnjak i divlje maline. Odjednom oči se uzveru uz debla: gore je
procjep izbockan šarenilom granja i iglica, kroz njeg i niz njeg ulazi
sunce, nudeći se kao dobar ljudski osmijeh!
"Ah, dobra šuma, dobra zemlja", Jaramaz će meko, blago, kao da mi
uhodi misao.
Poznajemo se... tako... reklo bi se: godinama ja i Jaramaz... kad to ne
bi bilo s prekidima i pauzama po više mjeseci... Dođe krišom, tih kao
sjenka, zasjedne, oćutkuje, puši, to je sve. Propitkujem ga o svačemu
pomalo, on mudro, zakučasto škilji, okoliši.
"Ha, živu čovjeku", veli, "ha, dobar si čovječe, ne treba više neg
mravu: mrvičak. U kljun!"
Lakomo, mrseći neurednu bradurinu, poteže dimove.
"Podivljaćeš, ako već i nisi", velim tobože prijekorno.
On pucka, oćutkuje.
"Divalj je, da rečemo, čojek kad je nečojek".
A lice mu tvrdo, vedro. Oči bistre.
Potkraj je avgusta. Dan ljetnji.
Krošnje, debla. Preplašena ptica prhne.
Put uporiječio, otiče kao konac između debala i panjeva i kvrga,
prejahuje vododerine i rasjeline, i napuštena korita, i prolokane jarkove,
ostavlja za sobom gomilice mrtvog lišća i skvašenu tamu.
Sve je, što ulazimo dublje, gušće, zapletenije. Put se ukida, krije, kao
ponornica. Crtuljak koji samo Jaramaz nekim čudom pronalazi. Čudom i
njuhom, nagonom. Kao da ga same noge napućuju kud treba.
Kolibica! Sklepana od drvenih brvana. Krović od parožaka.
Zaklonito, kao u busiji. Ne vidiš je dok na nju ne natrapaš. Jaramaz nešto
pročačka oko vrata, provrti, pa zakoračismo. Disanje, i dva svijetla
pažljiva oka. Iz polutame.
 Jaramaz me gleda zakrenuto, zaškiljeno, zapitano. Nišani čukljem:
"Eto ga!"
Napinjem oči.
"Ko ti je ovo?"
"Ha, ko? Stvor, ko ja i ti, na priliku".
Ono nas gleda. Pruža šapu.
"Majmun", velim u čudu, "otkud majmun u Oštrenici".
"Majmun", spokojno će Jaramaz. "Neka je. Baš. Tako sam i mislio.
Od te fele".
Sjedimo, majmun s nama, podvio rep, rukuje se, flegmatično se
češka, zijeva, kezi zuibe, mršti nos.
Jaramaz ga pogladi po ćupi. I priča:
"Ovako je bilo. Neke noći, huka, bijes, grane da polomi. Tutanj.
Lije. Iz neba i zemlje. Rukte potoci. Probudilo me. Kad... neko o vrata.
Bup! Ja se napeo: slušam. Kad ono škrmauče, kao da moli. Pa lupa, tupa,
tuče o vrata, da ih izvali. Vidim, muka je, preša je. Ustanem, ogrnem se,
odškrinem vratanca kad imam šta vidjeti: nešto ćuli, podvilo rep, jeste
čojek, ima oči čoječje, i nije jopet čojek, nekako je drugojačiji, a nije ni
živina. Prekrstim se. Šta da radim, de? Kiša lije ko iz kabla. A ono moli.
Oči mu boleće, volikačke. Da nije kakva potvora? Bio sam ti na grdnoj
muci. Pustiću, pa kud puklo da puklo. Neka je i crn đavo, noćas mu valja
pomoći, a sutra nek izvijati, svak svojim putem i poslom. To se ubaci
crno i čupavo kao guta, otresa se, hoće u krpe. Ja podložim vatru. Gledam
ga, kao sad, na priliku, ne budi primijenjeno, ja tebe, a ono zijeva,
prispalo mu se. Ujutru, gledam ga, krstim se, nalik je na čojeka a čojek
nije. I neće da ide. Vrzma se okolo. Skače, pentra se po drveću, i sve oko
mene. Čim veče, eto ga. Lupa. Ja mu otvorim. Šta ću. Tako se navikosmo,
čuješ. Svezasmo. Ko iko. Sprijateljismo. Pomaže mi. Nabere suvaraka za
potpalu, i tako. Pričamo. Od duga vremena. On prede. Smije se, bože me
ubrani, ko čeljade. Išareti. Pa sad reci šta je za govorenje, ser-bez!"
Sjedimo do neka doba, majmun s Oštranice kunja, Jaramaz ga gladi,
nutka varenikom i tjera na spavanje. Raznježen.
"Ah", velim, "majmun je odnekud zalutao".
"A gori smo mi majmuni od njega, po sto puta", filozofira Jaramaz i
vuče dim.
Šuma zatihla.
"Nas dva đuturuma! Eh, eh, što ti je sudbina! Otjeralo me, potjeralo,
svoje, rođeno, a evo mi se srcu privilo ovo, da rečeš, belosvjetsko".
Zora će. Šuma kao ugljen. Majmun skakuće. Jaramaz me prati.
U SPLITU, NEKE GODINE

Trapamo, teturavi, Splitom tamo neke godine. Užaren, šaren. Kakav

Split zna biti, u julu. Kad plane. Ja i žena, starka mi (priča Jošilo). Do
plaže Zvončac, na samom kraju, pod onim borjem, ispod Meštrovićevog
spomen-muzeja. Kejom, tamo, izjutra, i nazad, istim putem, iza jedan, na
ručak u restoran kod Srebrnih vrata. Skakućemo kao pijani od vatre i
vreline, zagluhli, zanijemjeli, suvih usta. Žega bije u tjeme. Pomalo smo
razdraženi, na kraj srca.
Kad će, žena:
– A, a, vi ste Dostinja... Buć! Krešti.
Iznenađena, presamićena na klupi, žena šljivolikih nogu, takođe
otkrešta:
– A ne, vi ste se pomeli, gospođo, ja sam Draginja Ljuštica... eh,
udova Toluš, ako ste počem čuli. Toluševih ima ko vode...
Pa se smije valjda što tih Toluševih ima koliko volite! Fale joj dva-
tri dražesna zubića. Ne mari. Žena, zaista, kao šljiva, plava, punačka.
Starka, moja, ne pometa, nešto mrmlja. Njoj je to izgleda zabavno.
Ja je teglim, vučem, opominjem da sam gladan. Neka požuri. Ona se
čupa.
– Toluševi su vam stara loza, znate, čuvarna, nastavlja žena-šljiva. A
mi smo Ljutice od Kotarica. Bog i bogme. Jašta!
Pa cvrknu, uspi usnama.
– Vidi, vidi, moja žena će zaneseno. Ja je vučem, potežem, ona
navalila da sjedne. Kud nam se, veli, žuri. Šta ako jednom i ne ručaš, vrlo
važno, nećeš crći. Ona mavena žena joj ljubazno pravi mjesto. Šta mogu,
ja dreždim, pravim se da mi je potaman. One se rastorokale. Mlate o
nekakvim Toluševima što su se poslije rata raselili i raženili, a Dostinja
koju traži... a nju ne zna, baš joj je krivo, ali, istina, ima jedna Ljubica od
nekih Tabanaševića, ali to je tek đavo žena, namćor, nabiguzica, blebetuša
prve klase, zbog nečeg je još zovu Čokoladarka, a ima veliku manu, da
prostite, satra se trčeći za muškinjem... je li od čeperka ona već... Pa se
obje smijulje!
Jedva se nekako, u velikoj radosnoj razgovorljivosti, rastadoše.
Vičem ja (priča Jošilo), kad smo se malo odmakli, da ne pravi budalu od
sebe, i od mene magarca, da čepam na suncu, tako se ta đavolja Dostinja,
za koju nikad do tad u životu nisam ni čuo, ne traži, tj. na ulici i po
klupama, nego, zna se, red i pravilo, ode se u SUP, i tako dalje. Žena se
mrzovoljno vajka da je gladna. Veli kako ja ništa ne znam i neka je
pustim na miru, zna ona šta radi. Ah, vidim, baš mnogo znaš, velim jetko.
Poslije podne se, nakon obilata ručka, izležavamo, prevrćemo;
zaparno je. Vrelina treperi na izlizanim bjelokosnim pločama, šareno-
zlatasta, pjegava. Ne jenjava do pred noć. Smišljamo šta bismo i kud
bismo. Idemo lijepo na kej, sa svijetom, na klupu pa da zurimo u pučinu
što se napremase plavi i ljeska i da gledamo brodove kako, kao na slici,
ulaze i izlaze iz luke kao kakve ljupke bijele igračke. Zabavno je, a
besplatno. Kud ćeš ljepše. Vajkamo se kako je dosadno, ubi bože, te kako
nam koža izgorje, i kako je sve skupo. Češkamo se, ja čituckam novine,
žena se vrpolji. Ponekad krišom zirnem u mlada tjelesa. Vidi, velim,
tobože prezrivo, kakva je ona, baš nije čemu, a razgolitila se, kako je nije
stid! A u sebi mislim kako je ima šta i da mi nešto dopadne šaka bilo bi
svašta! Ah, naliveno, saliveno, šta da vam kažem (veli Jošilo, pa
uzdahne).
Odjednom, žena đipne. Ustremi se kao kobac na susjednu klupu.
Čujem, u odlomcima, glasove. Ista pjesma. Opet nekakva Dostinja, i
opet je, naravno, promašila! E baš neka je kad je zalupana! Čovjek joj
lijepo kaže, to ne hoda tako, ali ona svoje, zaćorila. Što je sorta! Neka joj
bude!
– Mariola ... cvrkuće ženska...
– Ah... veli moja ...
I site se napričaju! Niočemu, onako. Znate kako to već žene čine.
Čavrljaju, zabiju. Napreskok, kao ptice, sve u isti mah, jedna drugu ne
slušajući. Glavno je neka se priča i neka oduši. Ja utonem u novine, i
ponekad, rahat, mjerkam opaljene gole listove kako se mazno bljeskaju.
Velim, docnije, tobože ljutito:
– Ah, ti opet svoje! Šta ti je odjednom naumpalo!
– Nešto mi se učinilo! Ista Dostinja! A baš smo se fino
izrazgovarale, nemaš pojma, veli moja žena zadovoljno. Da samo znaš
što je to neka fina duša! Jadnica! Zamisli samo, muž je ostavio, zbrisao s
nekom Varićkom u Njemačku. Svi ste vi, i ti taj, kao taj njen idiot! Svi!
Odreda. Ćuti, bolje ti je!
Poklopim se, šta ću. Izlazi da je to uvijek najpametnije.
Neke tamo godine, u Splitu, ja i starka mi (priča Jošilo). S plaže, na
plažu, kao i ostali tunjavi svijet. Isjeđavamo se po parkovima, u hladu,
gledamo golubove kako slijeću, tiskamo se po samoposlugama, zijamo,
grickamo bobi štapiće i do besvijesti ližemo sladoled, vajkamo na
skupoću i na gužvu i sve ostalo što uz to ide, naravno.
Žena ponekad đipne! Evo je kako obigrava oko neke ženice,
usamljene, koja nekoga čeka, ili je samo prisjela za čas da se odmori.
Nešto je umiljato zapitkuje. Biće opet o onoj prokletoj Dostinji, kako li,
Buć! Čujem je kako svileno, slatko, prede. Zna kad hoće! Ispričaju se, pa
se raziđu. Srdačno. Bog zna kako. Kao da se poznaju otkada! Moja žena
hvali jadnicu. Opet neka sirota poštena ucvijeljena duša koju je muž
grubijan i neotesanac napustio. Bože, nisam ni znao, do te tamo godine u
Splitu, koliko ima sirotih jadnih žena napuštenih od strašnih muževa! Ona
ih od srca žali. Muškarci su, naravno, krivi. A ja, najposlije, ispadnem
najkrivlji po nekoj čudnoj logici moje starke. Šta mogu, pokunjim se, i da
koliko-toliko otklonim krivicu od muškog roda nutkam je sladoledom.
Sutradan na keju, isto. Nekakva vizija. Tanka u pasu. Vretenasta. Omlada.
Ješna. Oči joj, kao na zejtinu, igraju. Jebežljiva. Ona je, veli, obliznuvši
se, omoknuvši (ja pretrnuh, veli Jošilo), od Diklića što su starinom od
Dikle, kako je od starih žena čula, ako im je vjerovati. Živi tu, radi kao
bifedžika, nije joj lože, padne i koja para preko plate, što jeste jeste, ali
šta joj vrijedi, veli tužno ta Diklićka i po, kad je sama, kao suva grana. A
šta je žena bez muškarca – pa sijevne mrkim okom – što i rijeka bez
izvora. Ja povlađujem. A današnji muškarci su vam svi odreda spadala,
propalice. Sad žena povlađuje. Ja docnije velim kako je ta Diklićka
bogme žena živa vatra, vidi joj se po nosu i još po nečemu, a moja žena
me grdi da sam pokvarenjak, zar nemam 61, žena je fina, samotna, i šta
joj vrijedi sva njena finoća kad nema itd. zna se – pravog, dobrog,
poštenog, čestitog... muškarca, kakvih, uostalom, kad bolje razmisli, i
nema na svijetu uopšte! I opet ja na kraju ispadoh kriv što su muškarci
spadala i propalice i ništaci!
Najposlije, evo nas kako kleckamo u prepunom autobusu, tamo neke
godine. Via Sarajevo!
Ja velim:
– Ne izlazi mi nešto iz glave ona tvoja... kako se zvaše... Dostinja!
Nikad ranije za nju nisam čuo!
– E, veli moja žena, nisi ni mogao čuti!
– Hm, velim, kako to sad?
– Ništa ne hmkaj. Lijepo! Evo kako. Nikakve Dostinje nije nikad ni
bilo!
– Kako nije bilo, sta pričaš, velim ja zgranuto, kad si spala s nogu
ganjajući je po Splitu!
– E u tome i jeste stvar!
– U čemu? Ne shvatam!
– Pa baš u tome! Dostinje nikakve podbogom nikad nije ni bilo. To
sam ja, znaš, onako... Ti se ududučiš, zabočiš u novinčine, ja da
presvisnem od dosade... Bleneš u golotinju, oči da ti ispadnu! A ja onda,
sta ću. S ženama... site se izrazgovaramo! Bože, fina svijeta u Splitu!
Gledam je u čudu (priča Jošilo), tu moju starku, tamo neke godine, u
pretrpanom autobusu, dok se vraćamo, preko Metkovića i Mostara, za
Sarajevo. Srećni da je i ljetovanje prošlo!

BRKAJLIJA IZ DONJIH TULUZA

 Banu tako neki dan rmpalija, zbojit, brkat. Grana rukama. S vrata
već viče:
– A, ti li si taj, zemljače, rođo, stara kućo! Zdravo! Jedva te potrefih!
Pa mi bogzna kako srdačno trese ruku iz ramenica kao da će je
izglaviti!
– Taj sam, promucah ustravljeno, sramežljivo, srećan da mi ruka
osta čitava.
– E, baš neka si, tebe i tražim!
– A kojim poslom, moliću?
– Poslom? Stani, bogati, kud si pohitio! Prvo da se izduvam! Ja
vrućine, sunce joj žeženo!
Pa se svali u naslonjač, izbaci duge kvrgave noge, mrdnu brcima pa
nastavi izvaljujući jake, snažne zubetine:
– Ovako ti je, bratac! Sve po redu. Ja sam Nikac, Nikačević, Nidžo,
vabe me svakojako, ako si počem čuo, starinom iz Donjih Tuluza!
– Aha, smrsim snebivljivo, u neprilici.
– E, pa vidiš, brate si slatki, baš tebe i hoću, takvog, nekakvog,
nikakvog. Nešto si mi mrljav, da nisi produvan, prozebao? Čuvaj se,
majci! Elem, vruće mi potrebuješ. Ti, te sorte, kako li, na tu ruku.
Pa me ponudi cigaretama.
– Ti si, da rečemo, jedan po jedan kritikant, pisarčić, onaj što žvrlja
po novinetinama i kojekuda još.
– Hm, tako nekako.
– E, baš neka si, alal ti ajdamak! I takvih nam treba, što jeste, jeste.
Ne znaš za kakva sve jada i zamuke. Na tebe me uputilo. Vele, taj ti je
dušu dao za te tvoje posliće, Nidžekaro!
– Izvolite samo, da čujem!
– Ima neka godina i kusur te sam ti u penziji. Oduvalo me, šta ćeš!
Poćeralo! Znaš kako je, stiska, oskudica. Ujadi. Nemaš okle dinar ufatiti
ni izbiti. Sve ljudi ugrabili! Onda mi nešto na um pade te ti ja sjednem pa
spjevam o našem, da rečemo, ustanku i ostalim junačkim stvarima. O
herojima, brate! Naumim, osokoljen, pa ošajdarim. Raspalim, kume, sve
u šesnaest! Onako po junački! Evo, to je sad tuj, zapakovano, u torbačini!
Taze roba! Nemaj brige!
Pa ručetinom tapše po nabreklom ofucanom torbaku.
Ah, pomislih, odatle mi dođi.
– Onda me ovamo neki pametnjaci uputiše: vele, raspitaj se kako s
tim hoda, boj se da ćeš, zemljačino, grdne paretine namlatiti. Pročulo se
da je nekakav s dervišinom – pupa-hava, ovako! – puna šaka brade! –
grdne namlatio, a kamoli nećeš, vele, ti s našim herojima i junacima,
vesela im majka! Još ako je za gusle, onda ne pitaj! Prst u uvo! A bogme,
jeste za svakojaku deračinu, ja što ti velim! Za svaku ruku i priliku!
 Ja mu oprezno razjašnjavam kako to baš nije tako i kako ta roba nije
na naročitoj cijeni, i kako se malo ko na tim stvarima opario...
Brkajlija me lukavo, žmirkajući, omjera.
– Ajde, ajde! veli. Prođi se. Nego, da govorimo zbiljski, ko ljudi,
kako bi bilo da se udružimo? Ja, da prostiš, robu na gotovs, a ti, brate,
tvoje kritikancije. Pa da ćar dijelimo kako je pravo! A?
Strpljivo ga razuvjeravam kako to ne ide. No brko ne pometa. On
tjera svoje:
– Čuješ, stara kućo, ne zamotavaj i ne zamršuj, tako ti boga, bez
goleme nužde! Vidim ja šta vidim, ej! Hoćeš ti da podigneš cijenu! Nisam
se ni ja, da rečemo, juče ispilio! Aja!
Ja objašnjavam, on opet svoje.
– Pa dobro, veli razočaran mojom upornošću (računa da se iza toga
krije kakva mućka, trgovina, šta li), pa dobro, rođače, dostu i prijatelju,
veselniče, ajde da se pošteno namirimo, da ne kriva ni tebi ni meni. Ja da
štampam i pjevam, vi, ti i tvoja bratija da udarite reklamu po novinama.
Tvoje je da organizuješ, da nadiplaš, a moje – zna se. I ljudski da
uglavimo! Svaki treći dinar je tvoj! Je li pravo?
Skače, unosi mi se u lice, uzmahuje rukama. Stišavam ga,
pokušavam da ga razuvjerim. Brkajlija goni svoje:
– E, nemoj, vala, ni ti sitničariti i torlučiti, popusti pa da se u
ljubavlju raziđemo, ko jedni po jedni. Razumijem ja šta je posao. Vi
udrite sloški u talambase, i ima da gura ko podmazano. Rekoše, bez njih,
bez tih kritikanata, đavo im guzicu, nema, vele, u tom poslu ništa. Šta si
se zakopistio, zajaračio, zemljače, rođo, blentovino! Ako nam, brate
lijepi, upali, ima da živujemo ko niko naš. Nekakvog derviša digoše iz
mrtvih, pa se čovjek namlati paretina, a kamoli neće, da rečemo, neki
naški pošteni heroj, prvobranitelj, de! Što si, brate slatki, nekakav, ne-
slan? Šta omahuješ stalno tom glavetanom kao da te je muva obladala?
Dozovi se! Ima ih koji hoće, još kako! Ih, ih, što si, brate, nekakav
tutumrak i nedokazan!
Pa uvrijeđen, dugo se skanjujući, čekajući ne bih li se predomislio,
brkajlija konačno odtutnja. Kako je i došao, s torbakom.

U MRDACIMA

Putnik, zaprćen ruksakom, prepriječio parkićem. Pod miškom drška

od kišobrana. Na klupici razuzurio se prosijed, mesnat, vremenit čovjek.
Oklembešen. Čita "Politiku". Razgoni muve s lica. Popodne je, negdje.
Protandrče motocikl. Putnik spušta podno nogu naprtnjaču, stavlja ozgo
kišobran, kockastim rupčićem otire uzmuzgano, kao isperutano, lice.
Nakašljava se. Onda će, snebivljivo:
– Dobar dan, moliću!
– Dobar dan vazdan! – odgovara čovjek s klupe.
– Izvinjavam se. Da niste počem, mislim, ovdašnji? Hoću reći –
žitelj. Pardon, građanin!
– Pa tako nekako dođe – kaže čovjek, českarajući se. – Nažalost. A
bolje da nisam. Da sam Njujorčanin, ili Parizlija. Šta vi mislite?
– Nemam ja s tim veze. Kakvo je ovo... mjesto? Velikačko?
– Mnogo me pitate! Za onoga ko nije kročio van atara, bogme,
najveće!
– Ta vam je na mjestu! Sve ima svoje! A ja sam Petrovčanin. Po
jabukama, petrovačama, pa ostalo. To su vam one ranke, vodene,
slatke ko med, što ostavljaju oko usta žutilo.
– Vidi, vidi! Drago mi je!...
– Nema na čemu! Poznajete li nekog... Drecuna? Ovdašnjeg.
– Drecun, Drecun, hm, nešto mi je kao poznato!
– Kazivaše da mu je stolica ovdje.
– Hm, Drecun ...
– Drecun, eto!
– Drecun, Drecun, dabome!
– Baš svašta!
– Moliću?!
– Ma moja rođena žena, živina! Dreždim ima satak i jače, a ona
laprda po frizeraju. A Petrovčanin, je li?
– Glavom i bradom. Autobus imam u osam. Večeraske.
– Drecun, velite?
– Drecun. Jeste li ga znavali?
– Koga to? A ha! Ja, jok!
– Ako okasnim, valja mi prekonačiti.
– Evo se živ ukiseljeh! A žena, briga nje!
– Sve su vam iste! Čakaraste! Autobusom ću...
– Manite se samo naših autobusa! Rasklimatani, drndaju! A tek
putevi! Džombe, rupčage! Sve isprovaljivano! Ljeti još i nekako,
zamislite s jeseni i zimi! E, neka im bude! Znaju paru baciti za svašta, a
za šta treba – ne dotekne!
– Naša posla!
– Da sam nešto ja šef, drugu bi oni meni pjesmu pjevali, svi
zajedno!
– I ta vam je na mjestu!
– Svaka je moja na mjestu, svaka! Ali šta mi vrijedi kad me
izguraše?
– Eh, to vam je svugdje u modi.
 – Kobajagi, mladima da načinimo mjesta! I eto vam sad mladih!
Ceste budiboksnama, vratolomi, autobusi drndaju, vozovi kasne – ubij
bože! Nazdravlje!
– Ne zarezuju nas ni koliko crno iza nokta!
– Sad im na nos skače! Putnik se nakašlja:
– I velite, baš ništa od Drecuna!
– Oduljilo se, brate! Došlo takvo vrijeme da čovjeka ne zarezuju,
što no ima riječ, ni koliko za suvu šljivu! Nema inicijative! Hoće se
svjetska politika!
– Od moga Drecuna ni abera, a? Izvinite, je li ovo Pardubica?
Jarak?
– Ni jedno ni drugo, nego Mrdati.
– E, pa onda... tako je... ja sam udario nakrivo. Ja idem u Torlake!
– A, evo i moje starke! E, pa uzdravlju! Pošto su se rukovali, putnik
mrmlja za sebe:
– Da ne bi božijeg čovjeka, još bih se odrao tabanajući po nekakvim
Mrdacima!

ČESTITKA

Eto tako, nešto mi dođe pa koga god od poznatih sretnem, čestitam

mu.
– Čestitam! Drago mi je, od srca, velim srdačno, najprijaznije što
mogu.
Ljudi primaju čestitku, ozareni, tresu mi šake.
– Na čemu? pitaju. Šta je po srijedi? Da nisi nešto načuo?
– Nisam ništa. Onako. Na svemu. Na zdravlju, u prvom redu.
Ljudi se odjednom hlade.
– Šta je, vele, zbijaš šalu.
– Ma ne, kažem, čestitam od srca.
– Na čemu, vraže? Tebi danas očito nisu sve čiste! ljute se. Na čemu
bi baš meni imao čestitati?
– Pa na svemu. Na ćaru si što si živ! Odlaze razočarani, kivni. Ja ih
zaista ne razumijem.
Drugima opet čestitam na lijepom izgledu. Držanju. Tolike godine,
ostavite vi to, a drži se kao mladac. I taj se nezadovoljno otresa. Malo mu.
Misle da se zevzečim. Niko nije, čudo jedno, zadovoljan onim što jeste,
što ima, što je postigao, što je cijenjen u društvu, što su mu čeljad zdrava,
djeca dobro uče, najposlije, što je i sam zdrav. Svak bi htio nekakvo
drugačije, više priznanje, odličje, šta li, da bi prihvatio čestitku razvučena
lica u osmijeh. Otresaju se. A, promislite, zar je mačji kašalj biti zdrav u
ovom vijeku naprasnih bolesti! Čestitam ti, čovječe, i tebi, i onome do
njega, i svima zajedno, što nemate rak, šta ćete više! I što nam nad
glavama ne puca, što je dan lijep, što miriše na proljeće, što se zemlja
kravi i budi, što nas ne guši smog, što šetamo, što je sve kako jeste.
– Pa čestitam ti – velim – što si politički ispravan i na svom mjestu.
Čovjek me gleda podozrivo, neobično mu.
– Pa to sam oduvijek bio, veli odrješito.
I već ga kopka zašto to baš njemu čestitam!
– I što nisi birokrat! I na tome ti čestitam!
– Hvala. I nisam.
Pa zar to nije za čestitanje?
– I što nisi tehnokrat i šta ga još znam sve!
– Bože sačuvaj, bože sačuvaj! viče čovjek i odbrza.
Ja eto ljudima čestitam na najobičnijim stvarima, onim
svakodnevnim, a oni se baš ne raduju.
Čestitam im što su otplatili posljednju ratu kredita za automobil. I
što ne lutaju po tuđinstvu, daleko od svojih, u potrazi za hljebom i
zaradom. I što su kao uredni i čestiti građani platili godišnji porez, što
nisu izvrdali. Što mirno spavaju. Čestitam im na svemu.
A njima je to malo. Nedovoljno. Nezadovoljni su mojim čestitkama.
Misle da ih zavitlavam. Hoće više. Šta hoće? Ne znam.
Ali neće to što imaju, što jesu, na čemu im još jednom od srca
čestitam.
I vama, naravno.
A ako ovako nastave, neka znate, još ću se predomisliti i više
nikome neću ništa čestitati, ni nagrade, ni rođendane, ni imendane, ni
naselje, ni političku lojalnost, ni višak koji su pošteno skuckali i zaradili i
još poštenije podijelili, čak ni novu godinu i ostale službeno priznate
praznike. Ništa!
Ovaj svijet će biti siromašniji za jednog skromnog čestitara!

SREĆA MEMIŠA M.

Biće, neka je samo zdravlja!

I bilo je, najzad!
Memiš M. konačno se otrosobio u novogradnji.
Prti janje, preračunavanje i sve što uz to sleduje. Kad su sračunali šta
od starudija mogu da upotrijebe, a šta je suvišno, ispalo je da dvije trećine
nisu ni za šta. Prodaće, ubiće koju paru, i kvit. Lijepo. Daj šta daš.
 Kad, đavola! Neće niko, čak se gadljivo mršte, čim zazineš s
ponudom. Na kraju su morali podmićivati da bi ih se nekako otarasili.
Kad su račune sveli, ne samo da nisu ništa izvadili, nego su se naživcirali
i bili još na gubitku.
"E, e, da mi je ovo neko rekao", vajkao se i češkarao Memiš, "e,
brate, ni u snu ne bih vjerovao!"
To je bio tek početak nevolja.
U novom stanu dobili su centralno grijanje (s kojim, kako neko
zgodno reče, počinje era civilizacije) pa je valjalo prodati novu novcijatu
naftaricu, tek pet-šest puta podloženu.
Odlučiše da idu ispod cijene, ali ni dinar manje od trideset hiljada.
Dadoše oglas.
Defiluju tobožnje mušterije.
Trblat ćosav muškarac, sav vodenkast, zavodnjenih očica (Memiš se
čak uplašio da ne procuri i svu mu kuću ne skvasi!), stalno u pokretu,
valjuška se, obigrava, objema rukama pipa i gladi peć, zagleda je sa svih
strana, ozgo i ispod, i plačnim glasom se cjenka. Daje prvo za svaki slučaj
deset, pa podiže na svih petnaest, pa sedamnaest...
Memiš se uzrujava, goropadi.
"Tog li posla, tog li bezobrazluka! Šta li on uobražava u onoj svojoj
vodenoj ćupi! Ko smo mi, pretrge nikakve, kako li!"
"Nije ovo pljačka, burazeru", viče, promukao, iznerviran, "šta je
vama, prođite se, čovječe!"
I žena se okolo maje i roguši što Memiša još više razdražuje, po
običaju.
Onda neka žena, žuta, izbolovana, traži peć na poček koji dan.
Platiće, veli, čitavih dvadeset "jorgana", iz ruke u ruku (to posebno
podvlači!) čim pare namakne od Socijalnog.
Jedva je ispratiše!
Uveče, legli su, san im neće na oči. Meškolje se. Od muke se smiju,
prepričavaju zgode. Svašta!
Sutradan opet povorke! Kakvog su se sve svijeta tih dana nagledali,
šta su se sve naslušali!
Mjerkanje, nadugačko ispitivanje gdje su, kad i od koga peć kao
kupili, zašto je prodaju i sl. a uz to bi svašta napričali, nisi ih mogao
zaustaviti. Neki su čak tražili oslađu kaficu, a jedan je pod hitno zamolio
flašu kisele, i to ne bilo koje, prija mu, veli, samo Knjaz Miloševa, čudo
jedno, isprobao je, veli.
Nude najviše petnaest hiljada!
Memiševi se zakopistili: Ne i ne!
Radije će je baciti.
Uveče se vajkaju. Trgovina im na vrh glave, ujadi, obi se o nos.
Skaču, potraše se, istrošiše, a ni za šta.
 Najposlije banu stari im poznanik, Memišev kolega, s kojim su se
nekad pazili, a neku godinu su čak radili zajedno u carini.
Sinu im kad ga spaziše! Konačno fin, čestit i čovjek od reda!
Kolega reče da peć kupuje, bez gledanja, naravno, ali ne za sebe već
za strica.
Memiš i žena mu, tope se. Što je reći svjetski čovjek! Viša sprema,
maniri, put po raznim inostranstvima, televizor u boji, žena isto tako
diplomuša, iz dobre stare kuće, djeca odlikaši. Što se kaže: gospodin
čovjek! S takvim čovjekom ti je čast posjediti, čast ti je pohvaliti se da ste
znanci. Odmah si nekako i sam dostojniji. I nema, brate si ga slatki, na-
vlačenja i zapetljavanja kao s tim tamo svakojakim bašibozukom,
fukarašćinom i boranijom, što je bez prebite pare a ima obraza da ti zube
broji, još se natresa i naprduje, pametuje, i ne možeš ga iz kuće istjerati,
sve zavlači, zija naokolo i stalno si na oprezi da ti štogod onako uz riječ
ne zdipi. Šuša! A napelo se, hoće se.
Uz čaj i kekse (otmjeno, elegantno, kao kod Engleza, kako se
pohvalno izrazi poznanik) nagodiše se da će Kolega sutradan s kolima
navratiti po naftaricu.
Tu noć, razgaljeni, dugo su, Memiš i žena mu, raspredali o pravim
ljudima a ne o tamo nekakvim ušljama i baksuzima kojih se odjednom
namnožilo. Od srca se nasmijaše doživljajima tih dana!
Pa srećni pospaše kao djeca!
Sutradan Kolega navrati kod Memiša u kancelariju. Memiš ga
dočeka bogzna kako!
"Sve je u redu", Kolega će kiselo, "evo ključ, evo pare. Prebroji"
Zatim, oćutavši, kao uzgred:
"Znaš li šta mi se desilo! Pomognem čovjeku da peć ubaci u
prtljažnik i nespretno je nakrenem i sav se polijem. Promočim do kože.
Odijelo, neki dan kupljeno, u Beku, sedamdeset hiljada, novo. Presvukao
sam se, okupao, i odnio na čišćenje."
Memišu neugodno, vrpolji se.
"Ali, zaboga", vrdajući će, "kako će se to... desiti. Nego... ", nakon
malog oklijevanja, "čišćenje ću ja platiti!"
Kolega se nećka.
"Ma ne, nije to ništa, slučajnost", i pare primi.
Memiš to prećuta da ženi ne kvari utisak i raspoloženje.
Kad sutradan, evo ti opet Kolege. Memiš se štrecnu.
Kolega je nešto smrknut. Ushodao se.
Memiš ne izdrža:
"Šta je sad opet?"
"Ne pitaj. Nevolja. Zamisli šta će se desiti! Moj stric nešto navlačio i
petljao oko peći i dobio kilu, herniju. Ti boga, sad ga još moram voditi
ljekaru!"
 Memiš se od sve muke neprilično nasmijao. Nije se mogao uzdržati.
Prodaš prokletu peć i još ćeš na kraju ispasti krivac!
"Izvini", MemiŠ će, ne znajući kako da se drži.
Kolega se, očito nezadovoljan, provrtje i, kao povrijeđen, ode.
Držanjem je davao do znanja da mu je podvaljeno, da je prevaren.
"U šta se uvalih", jadao se Memiš.
"Dobro je", žena će gorko, vidovito, "kako je počelo, ako na tome
stane."
Memiš strepi, zebe.
Kad neko na vrata, on se trza. Dah mu se presječe.
Dan, dva, kad Kolega, s vrata, srdito: "Pa peć je pokvarena, majku
mu. Ne radi!" "Kako... kako", zamuckuje Memiš preznojavajući se i
debljajući pečate po licu, "kako... nova novcijata, nedirnuta, čitava,
pet puta podložena samo, pod garanciju... "
Što je više govorio, iz neodoljive potrebe da stvar nekako izvede na
čistac, ispravi, sve se više zapetljavao. I nikako da se na pravom mjestu
ustavi! Kako govori sve mu je jasnije da upada u greške, kao da
podvaljuje, laže, i što zbrzava taj utisak raste, i preneražava ga.
Nadugačko objašnjava kako se s peći rukuje, nahvaljuje marku, koja je
izvanredna, prije kupnje se raspitao kod svijeta i kod majstora, nije žalio
truda, i sl. Kao da zataškava, zatrpava svoju grešku, a zalud mu je,
Kolega se ne da prevariti, motri ga sumnjičavo, podozrivo, ispod oka.
Memiš je svjestan gluposti koju čini i nezgode u koju je upao, ali ne vidi
izlaza.
U noći se naprečac probudi i bude mu krivo na sebe. Kakav je
magarac ispao! Zakrešti od muke, žena ga muva.
"Šta ti je kog đavola, šta se kreveljiš, što ne spavaš!"
"Peć, peć", Memiš će još nerasanjen, drpajući se, ide se vode napiti.
"Ta će me peć sahraniti", i počne ženi da prebacuje.
Posvađaju se.
Otada Memiš zareda da sanja snove u kojima je peć igrala ulogu
glavnog junaka. Kao – nekom je podvalio starudiju pod novu,
zapečaćenu, i sad ga ovaj, kivan, bije. Ili mu glavu nabija u otvor od
rerne. Memiš se zakocene i uplaši na smrt da će se ugušiti. Drekne iz sva
glasa, i, zasopljen, znojav, shvati da je samo glupavi san po srijedi!
Žena ga kori!
Memiš poče da kopni, mrmlja "peć, peć" i da zaboravlja najobičnije
stvari, u poslu je rasijan, pođe a ne zna kud mu je ići, pa se vrti i pita šta
mu je, ponekad ne zna ni kako se zove, čak ni koji je datum, ni koje doba
godine, pa ni mjesto u kojem živi, a po noći stalno sanja kolone
razmontiranih naftarica za koje je od nekoga u velikoj tajnosti i
povjerenju (strogo pov. ili ode glava) zadužen da ih utrapi pod nove, a ne
ide mu od ruke, čim ih vidi na gomili, kao ono groblje starih
rashodovanih automobila, spopadne ga muka, užas, i od toga užasa se san
pretrgne. Ili mu narede da ih mora podložiti, a ono nikako da uhvati. Živ
se iskida. Uskoro ga zbog nemarnosti smijeniše s posla na nešto lošije
plaćeno, a kad ni tu nije zadovoljio na još slabije, a zatim mu preporučiše
da se ide liječiti, ili neka misli na penziju, ovako više ne ide.
Memišu svejedno. Kao da se dešava nekom drugom. Ide i
svejednako mrmori "peć, peć".
Čim noć, plaši se da usni, snovi ga izmučiše, a sanja u posljednje
doba kako ga razapinju, čereče, pribijaju na stub srama... na lomače... od
naftarica...
Trgne se uz krik kad plamen lizne uz tabane i kožu, uz gležnjeve,
srećan da je u pitanju obični šugavi san...
Onda iznova!

MAGLAŠ UMJETNIK

"Podnesak ću ja njima, podnesak, neka ne misle", rogoborio je

Maglaš.
"Kakav sad đavolji podnesak! Šta ti je to?"
"Ehe, ovamo jedan... zna se." Pa bi tajanstveno pijano žmirucao i
štucao.
Ispadalo je, nakon nagovaranja i nutkanja, da je Maglaš lijepo sjeo i
napisao podnesak višim vlastima o štetnosti umjetnika i umjetnosti, o
tome kako bi ih neodložno trebalo po spisku zabraniti. Odreda. Bilo bi
manje galame, mirnije bi se živjelo. Uznemiruju, što se kaže, narod,
proturaju kojekakve sumnjive rabote i tričarije i glasine. Svo zlo potiče od
njih! Šuškaju protiv vlasti. Slikaju, malaju nekakve nakarade, izopačene,
da se čovjek čisto isprepada. Tog li posla – tobož je čovjek, a jedno mu
oko izvratilo i stavilo uvnh čela, a drugog i nema, ili je nekud pod
nogama. Čovjeka iskomadalo, raščepurilo... I još se od tih strašila i
budaleština pravi čitava fešta! Slikaraju se po novinama i šepure po
televiziji i kojekuda, razmeću, gaće rastresaju, idu u bijeli svijet i tamo
svašta trabunjaju i izvaljuju, onda, dabome, ko nam je kriv da nam se
svijet otuda u brk smije. Vele, baš ste nalupani i nakarikani! Jedno oko
uvrh čela, drugo na dupetu! I sve o državnom trošku, krvavo zarađenom!
Maglaš se žesti. Ljudi ga podjarčuju.
"Gdje ćeš", vele, "u podnesak baš sve umjetnike, ima i među njima
osoljenih, da rečemo. Nisu svi izreda blentovi i čakarasti, moj Maglašu!
Ne valja ti posao!"
Maglaš se vadi:
 "Eto, ne branim, da ponekog i izvadimo, ali svi ostali su jad i
pokora, grdilo, bruka jedna svenarodna! Onda se ja dosjetih i ne žaleći
truda i znoja sjedoh i sve nakitih. Tako, velim, i tako. Potamaniti dok se
to još više nije obezobrazilo i ofursatilo, da nam pošteni radni obraz ne
kalja!"
Od ganutosti i blagorodnosti Maglaš samo što se ne rasplače! Suze
ga zalijevaju. (To vam je onaj isti Maglaš što je izumio da za rođendane,
naselja i slične prigode kupuje za dar kakvu najjeftiniju nalomljenu
vaznicu i da je predaje slavljenicima s primjedbom: Ništa ne vrijedi,
slobodno je prvom prilikom kad se razbjesnite tresnite o pod, izduvajte
se!)
"Tih li majkovića, žohara, rovare, šušljetaju, štrpkaju, hoće počasti,
odličja, nagrade, džabaluk, a sve ispod žita... dosjetili se... muzu
zajednicu, muzu li muzu..."
Društvo ga podjaruje.
Maglaš pada u dubok zanos.
"Vajni umjetnici! Govna! Velim vam!"
Na kraju padne i ispovijed.
Evo kako je počelo s tim da je Maglaš došao u sveti pravednički
sukob s tom parazitskom felom i sortom, koju valja u interesu zajednice
što prije iz korijena, bez izuzetka i iznimke, zatrijeti.
Dobio Maglaš dvoiposobni stančić. Kad u jednoj sobi nekakav
slikar, mazalo. Maglaš nije imao kud, stijesnio se nadajući se da će slikara
nekako istisnuti. Dodijaće mu i sam će otići. A slikar ispao prefrigan,
dovitljiv pa izboksovao rješenje na sporedne prostorije da bi imao gdje
kao malati. Maglaš se grizao, pisao prizivke, vajkao se, tužakao, i koješta
drugo, ali su mu svugdje vrata bila zatvorena. Njegovog susjeda su
uvažavali. Maglaš se nije mogao čudom načuditi, zašto, krošto? Sve
nekakva pomahnitala čudovišta, ne smiješ ih zagledati, inače ti nema sna.
Onda se dogodi čudo. Slikar dobi prostran stan u novogradnji na
Grbavici, sa ateljeom. Maglaš se poradova da će njemu konačno ostati
stan na raspolaganju kakav je i red. Ali lukavi slikar naumi da se zauvijek
riješi svadljive svastike: njoj ostavi svoj dio stana. Maglašu pade mrak na
oči. Prevrnu. Zamrzje sve umjetnike ovog svijeta kao prefrigane i
perfidne nitkove. I, ogorčen, poče da liferuje tužbe, žalbe, umoljenice,
podneske.... Onda mu to pređe u strast, da čačka i iščitava po novinama
sve što se o umjetnicima i kulturnjacima pisalo loše, da to lovi i zlurado,
sladeći se, plasira kao dokaz da su umjetnici ništarije, paraziti i sve u
svemu štetna fela koju bi zakonski valjalo istrijebiti. U početku je zazirao
samo od slikara koji malaju čudovišta, ali kako se upućivao u stvar
sihvatio je da nema nikakve razlike između ostalih umjetnosti i
umjetnika: sve je to jedna vradžbina, jedna badavadžijska i zamlatska
glupost, nikom živom potrebna! Bez svrhe! Nikako mu nije išlo u glavu
kome to treba i ošta se oko tih besposlica diže tolika galama i prašina. -
Čovjek treba srećno da poživi i bez tih stvari, još kako!
Pisao je neumorno, davno zaboravivši povod svoje mržnje,
osjećajući mračno zadovoljstvo u svojim istupima.
Čim bi, recimo, pročitao ili saznao da su neki umjetnici nagrađeni,
čak i odlikovani (na Maglaševo užasavanje i to se ponekad znalo
dogoditi!), Maglaš bi to odbolovao! Volja za životom bi mu se vraćala tek
kad bi dočuo za kakav skandal, aferu ili tome podobnu stvar, koju bi on
onda preuveličavao i bojio najcrnjim bojama.
"Jeste li čuli za onu svinjariju...", započinjao bi i dodavao: "Ušlo je
to u podnesak, neka ne misle. Sad čekam samo korake ozgo. Nešto se
mora poduzeti. Inače... gotovo je, propadosmo. Ode zemlja na doboš,"
Kad bi pročitao čitulju kakvog umjetnika, pomislio bi:
"Jedan manje."
Po kafanama, kuda je zalazio, već su ga svi znali te mu najposlije,
kako to biva, nadjenuše nadimak: Umjetnik. Maglaš Umjetnik. Tako i
ostade.

GOVORNIČKI FAZON MIME KAPUTIĆA

Mima Kaputić (mjesni uglednik) grdno se izmuči sastavljajući

govorancije. Samo on zna kako mu je. Govoriti, eh, nije to tek tako, kako
neki misle, i kako vam se hoće. To vam je čitava majstorija, nauka.
Zapaliti mase, da, ali opet s mjerom. Počneš li da filozofiraš, ne valja.
Kažeš li, istreseš li sve što misliš i kako se inače govori, onda je još gore.
Govoriš li obično, da te ama baš svi razumiju, ni tada ne valja, plitko je.
Onda, naravno, zaobliš, zaformiš. E, u tome je grmu zec! U
zaformljavanju! Kažeš, ali kako kažeš.
Počneš, recimo, ovako:
"Mi danas prolazimo kroz fazu opšteg društvenog preobražavanja,
svi zajedno, čitava zemlja, da bismo očistili i odstranili sve ono što nije
valjalo."
Kad pogledaš to je, naravno, to, suština.
E, vidite, i nije! To baš i nije to!
Jeste, ali i nije.
Mima likuje. Trlja ruke. U tome i jeste zavrzlama, jadac. U tome.
Kažeš li tako, prosto, odmah stvar ogoliš. Onda ne zvuči kako treba.
To bi mogao svak živi reći, svak.
A od druga Mime očekuje se ipak nešto drugo, više: dublje, još
dublje. Zatomljenije.
 Onda, dabome, dosjetiš se, imaš svoj stil, tehniku, način.
Prevedeš!
Malčice se preznojiš, prekuvaš, svaki put baš lako ne pođe za
rukom, ali na kraju upali, ispadne kako valja.
Ovako:
"Naša cjelokupna društvena struktura (Mima lukavo zaškilji, ovo mu
se dopalo, odmah je potrefio ono pravo, struktura je zaista neophodna,
kao začin jelu, bez strukture je nekako bezukusno, praznjikavo, šuplje,
jeftino, ne odjekuje, iako, ruku na srce, niko živ ne zna šta ta magična
riječ zapravo znači!), dakle, struktura (Mima zadovoljno podcrta)
preobražava se u svim svojim sastavnim dijelovima, odozgo do dolje, i to
svestrano, korjenito, a na amandmanskim i samoupravljačkim
konceptima."
E, vidite, to vam je sad to, ono pravo, što se hoće. Reklo bi se: ih, pa
ništa naročito, ali, kad dublje zagledaš, nije baš jednostavno: naći
odgovarajuće riječi, riječi koje su na cijeni i bez kojih ne možeš maknuti.
To vam je tako, žargon, šta se tu sad može. I odmah nekako zvuči
mudrije, dublje, strožije. Pa se i sam pred tim štrekneš, kao da nije tvoj
vlastiti izum!
Pa, zadovoljan sobom, Mima zapisa:
"Šta u stvari čitav taj preobražaj znači? Kakva mu je svrha? Znači,
brate si ga lijepi, da se vlast iz ruku zahirene šačice birokrata i moćnika
(kojih se istinabog namnožilo) istrgne i vrati onima koji svojim radom
stvaraju sva dabra."
Prosto kao pasulj.
E, jeste đavola, kad bi to moglo tako, joguni se i parniči onaj drugi
Mima u Mimi čiji je zadatak da rečenome da pravu govorničku formu,
fazon, kako bi imala prođu, plasman, inače ne vrijedi. Nekako djeluje
tričavo, banalno. To vam je kao kad brico fazonira frizuru. Ili kad biste,
nedajbože! goli istrčali u po bijela dana na ulicu! Ljudi bi se skleptali,
zgrozili. Šta mu je, je li on pri sebi! Kakav je to ispad! Prostačina!
E, vidite, ukapićivanje, fazoniranje, recite kako vam je volja, nužno
je.
I Mima je već na poslu.
Jednom je, istina, i drug Mima mislio drugačije i ispalo je naopako.
Na licu mjesta improvizovao je, i nekako se razdriješio, sopstvene ga
riječi zanijele, zapalio se i zapalio slušatelje, čak su mu uši gorjele a
obrazi zabridjeli od govorničke vatre. Bio je uvjeren da je postigao pun
pogodak! I bio je ponosan na sebe!
Onda su ga upućeniji drugovi iskritikovali. Na mrtvo ime
ispreskakali. I sad mu je neprijatno kad se toga sjeti! Ne ide to tako,
rekoše, ne, kako bilo i šta ti padne na um. A šta ako ti se omakne nešto
nezgodno, šta onda? Govor valja uobličiti po svim pravilima. I držati se
osnovne ideje. Obavezno pomenuti... i kao kontrast... osuditi suprotne
tendencije... zna se već koje, itd.
Drug Mima se propisno preznojio! Htio je da kaže: Ali, drugovi,
čemu to. Pa to je čisti čistacki vebalizam. Ali se uzdržao. Zahvalio se na
pomoći i obećao da će drugi put ići nasigurno. Te noći, nikako nije mogao
da zaspi, pa, prevrćući se, grizao se i mislio kako nemaju pravo, kako je
sve bilo rečeno, sve, i na najbolji mogući način, ljudi su oduševljeno
pljeskali, govorio je iz srca, neposredno, kako ljudi inače osjećaju, kako
inače naš svijet govori, među se, komšijski. Čemu šifre?
Ali je bilo uputnije da se uzdrži.
E, vele ti uglednici, škiljeći zadovoljni znanjem koje prenose na
mlađe, e, ne ide to tako, valja se pomučiti, neke stvari se ne smiju
obezličiti, profanisati, ne, nipošto!
I Mima Kaputić, razumije se, leže na rudu.
Docnije je sam sebi čestitao na lukavosti, što ih je poslušao, što je
prećutao, što nije istrčao. Bila je to, skromno govoreći, za Mimu Kaputića
istorijska prekretnica. Otada je više slušao druge, kupovao, a manje sam
iznosio šta misli.
I evo ga kako piše.
"Tehno-birokratske i menadžerske tendencije uzurpiraju vlast
neposrednih proizvođača..."
E, uspjelo je.
Sad upravo znači ono što je potrebno!
Pa, iscrpljen od naprezanja, ispi kiselicu, i prošeta se po stanu. Kad
god bi mu ponestalo snage i govorničkog nadahnuća, prošetao bi se po
sobama da bi se razgalio, oraspoložio. Noge mu tonu u debele masivne
rutave ćilime čudesnih šara. Ovaj je lično donesen iz Perzije! Kupljen za
gotovo, u bazaru. I još kakvom! Na proputovanju. Ovaj je pak poklon.
Grehota ga je gaziti. Stan... tako... četvoroiposoban... ništa osobito...
skroman... za naše prilike... Istina, s ukusom namješten. Slike i te stvari.
Tapiserije, gobleni, i razne stvarčice, drangulije. Izrezbareni stočići, sve
stilski, u tonu. Ukus, valja pošteno priznati, prvoklasan. Rafiniran. Ah,
mani ga! Sve je to, ruku na srce, Radojkino djelo. On tu nema ama baš
nikakvih zasluga! Što jeste jeste. Osim što je stvari po nekoliko puta
teglio iz ugla u ugao, premještao. Iskilavio se. Sad stavi tu, tako, hm!
tamo, do đavola još malčice... udesno... taa-kkoo! Pomakni još, šta se
udrvenio, još, i još! Ah, napokon, svaka joj čast. On je za te stvari duduk,
daska. Šta tu vazdan. S osjećanjem ponosa i ganutosti Mima je
raznježeno mislio na Radojkine sposobnosti kojima se divio. Te stvari što
su ga okružavale, prisno, bile su njeno djelo. Otisak njene ličnosti. Kakva
je to žena! Ta sve zna, svukud stigne! Izboksuje sve što joj naumpadne,
prahne! Čudo jedno!
Stajao je, zanesen, i pogledom milovao stvari. Dušu mu je
pročišćavala, uznosila, preplavljivala blagorodnost. On koji se u svemu
osjećao nesiguran, kao izložen, stisnut, tu je, među tim stvarima, u tim
sobama, osjećao sigurnost, bezbjednost, i povjerenje koje mu se vraćalo u
žile. Zaista, kad sve to imaš, i kad znaš da je tvoje vlastito, da je pošteno
stečeno, e, zašto onda čovjek ne bi bio gord, ispunjen nekom vrstom
sreće, tajanstva. Neko jesi, nekome pripadaš. Bar tu. Ugnijezdiš se, i
samo osjećanje da te te sobe osiguravaju, čuvaju od opasnosti, od rizika s
kojim čovjek neprestano druguje, zašto onda ne bi bio srećan? Je li to
neki ispad, prekršaj?
Odjednom, uzrujan, poče da se u mislima obračunava sa onima koji
hoće da ugroze čovjekovo iskonsko pravo na vlastiti kutak. Demagozi,
bukači, što viču i buču kako je zavladala nejednakost, čak im i uvaženi
drugovi nasjedaju, šta oni zapravo hoće, kako zamišljaju jednakost!
Teorija istih stomaka! Budaleština! To neće proći. Pašće u vodu. Ubrzo.
Ljudi će doći sebi. To nikud najzad ne vodi. Ne rađamo se jednaki, pa
prema tome jednaki nećemo ni umirati. Jednakost je utopija, fantazija.
Demagogija! Jedina jednakost je sposobnost da se uspije, da se čovjek
snađe, nametne, da živi.
Pa, uzrujan, otpinu kiselice i oštro raspali po toj gluposti!
Naoštren, sladostrasno je isukivao rečenice u koje je iskaljivao
pravednički gnjev! I ličnu povrijeđenost. Docnije će ih ... razumije se...
tako... malčice urazumiti... preudesiti... dati im formu, dabome! Miješ se,
onda štucuješ. Potkrešeš. Potkusiš. Fazoniraš. (Uzmite kako hoćete.)
Ponekad ih tako prepariraš da ih ni rođeni otac ne bi prepoznao!
Majstorstvo, kad vam velim! Artizam! Sam sebi može čestitati kako se
izvještio! Možda će jednom, čim uhvati vremena, i knjigu napisati.
Govornički fazoni, i tako dalje. Potpis: Mima Kaputić.
Mima je ubijeđen da je govornički posao doista gorak, krvav. Ti
zevzeci što okolo nasitno laprdaju, kad bi oni znali kakav je to hljeb,
drugu bi pjesmu pjevali! Dobar im stojim! Ali kome to kazati! Svak sluša
samo sebe! Pa tek kad se izbuču i nagrabuse, dolaze do pameti, ali bude
kasno. Što je reći ljudska glupost, nezajažljivost, nezahvalnost. Ti mu
tuviš, a on svoje, zadire. Briga njih što se Mima Kaputić izdire i kuva u
govorničkom sosu, briga, puca im prsluk, oni ti još nabijaju na nos ovo ili
ono. Imaš stančić i već su zinuli. Šta je ovo što ja imam – budale! –
prema onome što svijet ima, šta! Sitnica! Trica! Kad vam kažem. Otvorite
oči, pogledajte. Ja sam sitna riba.
Ali – kome to kazati!
Pa, zamoren, posvađan sa imaginarnim nezahvalnicima, mučenički
pređe pogledom preko tapeta po zidovima, slika, stvari (to malo niže) i
tepiha (to još niže), padala je mekana bestjelesna tišina, kao sitni,
najsitniji, nevidljivi pijesak, i opet, od tih dodira, u njemu poče da se
stišava, zaglađuje. Pripadale su mu i on im se davao. Pogled mu izgubi
jetku oštrinu, umekša se, i kao da dobi ljepljiv, zlatast preliv.

KUSI SVIJET!

Potegao neki moj kao daljnji i najdalji rođak iz najzabitnije

provincije, za koga sam, istinu govoreći, jedva pa i čuo. Kabast, ošljiv,
galamljiv. Počinje priču i kao radosnu galamu s vrata. Te pošto smo se
kako je red bogznakako izljubili i nacmakali i uzajamno rođački natapšali
po leđima, stalno zapitkujući – pa kako si? i kako si još? kako junačko? –
te našmrcali od tobožnje dragosti, i pošto je taj moj, nazovi rođo iz zabiti,
izvrnuo koju naiskap da zalije veselnički susret nakon toliko debelih
godina (tog prvog i jedinog susreta sjećam se blijedo, kao nekog
kosmatog mumljanja, uz stalnu hurljivu priču o bombaškim jurišima na
bunkere – koliko li je samo tih bunkera u pričanjima moga Rođe! – Čuješ,
stari, kad smo ih nagarili, naprašili, pa drž' ne daj, s čuke na čuku, s
glavice na glavicu, i sl.), elem, taj moj runjavi kabasti kao rođak udario u
velike i pametne priče. Da nam vrijeme mine!
"E, rođo rođeni, da ja tebi nešto rečem: sve ti je bolan, otkako je
kika i vijeka, u ovome!"
Pa, bjesomučno stade da tare prst o prst kao da izbrojava neki grdan
novac!
Ah, kako ga je lakomo brojao!
"Sve, kad ti velim! Imaš, nemaš. Nema sredine, nema trećeg. U
svakoga sam ti se anatemnjaka premetao i obrtao, baš u svakojakog, i na
kraju to iščačkah! Imao je međer onaj bradati marksistički svetac pravo,
svaka mu čast, para je sve i svja! Para vrti gdje burgija neće! Nije to
džaba iznitio ovaj naš bangavi blentavi narod, nije!"
"Ma neće biti baš sve tako", odbijam ja tek da nešto kažem.
"Šta neće", žesti se moj tobožnji i nekako najdalji rođak za koga
sam, istinu vam kažem, jedva i čuo i znao da postoji (izuzev one
bombaške priče zalivene rakijom, tim junačkim napojem!), "šta tu vaz-
dan lisičiš i laprdaš. Tako je bilo, i biće. Što ti ja velim. Na pari svijet
stoji. Nemaš je, e piši propalo. Nemaš je šta vidjeti, a eto. Omališ li s
parom, omalio si sveosve. Tek tada saznaš šta si i ko si i šta je i kolika je.
Obrao si bostan načisto, kad ti velim, siguram ti. I sa mnom zajedno. Sav
si nekako izvrnut, šupalj, podliven, zimogrožljiv. Sklanjaš se svakoj trici i
fukarešćini s puta. Produvan si, nikakav, mutav. Lak ki perce! Tunjaš
nešto sebi u njedra. Zavezuješ. A imaš li je počem u buđelaru, grije li te,
ili na kamari, u dušeku, u siguraciji, ili na banci, svejedno, ko si ko ti,
jedan po jedan, ispraviš se, ko da ti je direk u leđima, zabičiš, glavu
zavališ i nekako vlasnije koracaš. Rahat dahneš! Odmah ti je oko srca
toplije, svjetlije, prostranije. Čovjek si, pa eto. Nije mi to jednoć pasiralo!
Imaš, i koliko imaš, toliko vagaš. Bez para ti džaba sve znanje i sve titule
i činovi, ništa ti ne asni. Ako si kokuz, sve ti je palo u vodu. Ama činovi i
titule vuku paru pa ti onda, rođo, izađe na isto. Ništa ne odmahuj, tako ti
je. Imaš li odmah si nekako rječit, pametan, ugledan i kod naroda obljubit
i široke si ruke, a o ženskom vrljavom svijetu – anamo njemu – i da ne
govorim! Nemaš li, sklanjaj se ukraj! I džukci te nanjuše i zapišavaju kao
da si kolac u vrzini a ne živ, da rečemo, stvor! Ama imaju džukele pravo:
nisi ni živ kad si besparali! A sad ti je ta moda prešla i na državu, čudo
jedno. Vele: besparica! Da se prekrstiš i lijevom i desnom. Otkud to?"
Moj navodni rođak iz najdublje provincije beči i napinje očurde i u
govorničkom nadahnuću svaki čas poskakuje, i usput salijeva! Kao vodu!
"Bože jedan, svašta li sam ti kušao i izdirao a nisam umio izdrijeti na
pravu stranku! Svašta mi je naumpadalo, ali nikad da navarišem kako na
lak način do para doći, nikako! Nešto mi se nije dalo, posrećilo, šta li,
kukavcu. Oće to. Baksuzluk čovjeka nekakav prati, rđa, i šta mu ga onda
moreš, de! Igrao sam ti lutriju, veliku sam ti paru bacio u vodu, preko
sebe, za leđa, što se kaže, a ono ništa, ni makac, fuć! Nije me pusnica
htjela! Nije! A za nekoga se lijepi ki blato. Išteš je, i što je više potrebuješ
i u zvijezde kuješ, ona te neće, ni opepeliti."
Pa se sneveselio. Tješim ga.
"Rodi me majko sretna, ne kaže se onako, rođo moj! moj veselniče!
Ne kaže! Čim ih nekako skuckaš, nabešaš, imaš li ih na gomili, odmah si
sam sebi velik, golem, nedostižan, brate. Ljudi ti dođu nekako sitni,
malecni. A ti među njima izrastao, čitava čovječina. Pa još mudar! Pa
odnekud i jezikom podapneš, potpetiš! A nemaš li ih, a nikad ih nisam ni
imao, nisu me nešto htjele, baš nisi nizašta! Ni rođena te žena ne
zarezuje! Svak se živi na te otresa! A i pravo je, kad razmisliš. Na koga bi
drugog ako neće na ubožnika. I sam se nekako držiš s kraja pa ti to dođe
kao zarađeno. Još se gadno osmjejkuješ i... sve tako!"
"E, moj prikane", velim ja, smijuljeći se, "mani sad to, staro je to
koliko i svijet, pričajmo nešto veselije! Okreni de onu jednu starinsku,
onu bombašku, tome si ti vješt!"
"Ma kakva bombaška", ljutnu se rođo. "Ono je bilo za nekad. A,
veliš, staro ki svijet! E pa u neku ruku, tako je. Staro, i blentavo, i nikako
mu ferka ufatiti. Reci ti meni, rođo, kad si toliko učevan, šta je na
dunjaluku novo, de! Gukni! Da čujem (Pa izvrne. Na dušak.) Ponišani
prstom. Upri! Čovjek? Vavijek isti. Ni dram bolji, ni zeru gori. Lažljiv.
Ajdemote dalje! Što si zanijemio? Ne znaš! E, e, džaba ti nauka. Hoće
čovjek, dragoviću, da se naboka, da mu je lagodno i potaman, pa još
štogod da izmajmuniše, neka se nađe za pod starost, i skloni u stranu, zlu
ne trebalo, pa da rečemo i da štogod skriveći pričepi, onako finćukasto, a
nije bogme za bacanje u našim godinama ni štogoderce pomatorije,
pozadružno, daj šta daš. U živa usta! He, moj prijane! Kad pogledaš, ista
pjesma, čovjek se nešto stišće, tituzi, vavijek mu malo, i bilo mu, a smrt
ga dočeka i presretne i sve ode u helać! Sve! Da drugi razvlače.
Uzdravlju! Natoči još jednu, ne žali, pa da se ide lijegati. Rođo moj, rođo,
da je nešto pustije para kao što ih nije a sve su, boj se, prilike da ih neće
ni biti, ih što bismo nas dvojica znali i umjeli, nije li ovako, ki jedni po
jedni! Baš, baš!"
I zaspa naprečac, preko stola, taj moj navodni rođak iz najdublje
provincije, svejednako mumlajući: Baš, baš!

PET GENIJA U VAROŠICI S.

(Skica naših naravi)

Pet svjetskih veličina, pet genija u varošici S! Da nije malo mnogo!

Šta možemo, rezigniraju stanovnici varošice kojima je dosuđeno da ih
trpe i da se još po vrhu osjećaju počašćeni, kad smo zemlja genijalaca.
Tako mještani. Svaki za sebe genije nalazi da je kapa, glava, super, i onaj
jedini pravi, a drugi su... pa tako... nužno zlo... piskarala. Osrednjost!
Bolje bi im bilo – tim drugima – da su se latili korisnijeg posla. Sad šta je
tu je. Okupljaju se u kafani kod Šušljage. Podijum, klase. Za bolje goste, i
za one obične, niže, kod vrata, Šušijaga, lisica, zna znanje.
Veče je zaparno, kiselo. Dva genija pijuckaju, meze. Uhodavaju se.
Omaleni, dežmekasti, kao da ima periku, zlovoljan je.
Drugi je kržljav, kao da svaki treći dan nešto okusi, ospičav, ali drži
do sebe.
Dežmekasti:
– Dragoviću, kad nešto samo razmislim...
Uštogljeni, kao sneveseljen, čupkajući špicasti nos:
– Nema šta da lupaš glavu, sve se zna... Pa kahne.
Pijuckaju.
– Majkoviću, opet će dežmekasti koji ne može da ćuti, kad sam
čuo...
– I sam se pitam... eh, eh!
– Burazeru, ko je to vidio, de! Ona zamlata, frfljavko, pa
romaničinu! Tog li posla!
– Svašta! Zna li on uopšte šta je roman! Da mi je znati!
– Taj nema blage veze. Ni dva sekunda škole! Nekakav kurs, šta li. I
onda se usudi da napiše roman! To je već... nečuveno! Skandal!
Špicavi se uzrujava:
 – A znaš li ti... a okle bi i znao? znaš li ko je nadrljao recenziju,
preporuku? Pa ko bi drugi, dabome, onaj metiljavi Trile! Našla krpa
zakrpu!
Gnjevni, negoduju, šište.
– Tako ti je to, bato. Spajtašili se i hop! roman na srijedu. I šta sad!
– Onda nije čudno da nam ide kako ide; kad šusteri pišu romane!
– Drlja, i još ih objavljuje o državnom trošku!
– Zna li iko, pitam ja tebe, iko u ovoj zemlji šta je roman! Dabome
da ne zna! Da zna ne bi se događale takve skandalozne stvari!
Uzvikuju, skaču.
– Ej, napisati roman, znaš li ti šta to znači!
– Ej, ej!
– Čovjeku dođe naprosto da iskoči iz kože! Da se ispiše iz
udruženja pa neka puca bruka širom zemlje. Šta kažem: zemlje! Evrope!
Dabome!
– To je već prevršilo svaku mjeru! Svaku! Osjećaju se tragično.
Postaju sjetni.
Dežmekasti, namečen, počinje da filozofira. Špicavom se štuca.
– Dragi kolega, šta se čudiš. Pa gdje mi to živimo! Pogledaj ta
nitkovska, tupa lica! Pa ti je dosta! I onda ti ganjaš neke principe,
zagovaraš misiju literature, za koga? Ne budimo smiješni! Za takve i jesu
kretenski romani, idiotski...
– Splačine! sekundira Špicasti.
– Tužno brate Arkadije!
– Kakva literatura, kakvi bakrači!
Pa se nadmoćno, svirepo smiju, krevelje. Tobože superiorni, cinični.
– Pejzanski realizam!
– Ališ-veriš! Kikoću se.
– Ne lipši magarče!
Odjednom, kao po komandi skaču, đipnu, lica uprepodobe:
– Moje poštovanje! Kako cijenjeno zdravlje? Neka, neka!
Pa se sitropoštavaju na stolice.
– Odakle sad on ispade?
– Sad će mu se neko prišljamčiti!
– Ja neću, toliko znam, Dežmekasti će gordo, tobože gordo.
Uto nahrupi glomazan debeljko, razgleda naokolo, po stolovima,
rukova se s uglednikom koji je upravo naručivao piće, pa se natraške
dovuče do dvojice genija.
– Servus!
– Kako zdravlje, romanisijerčino! Drže da su zajedljivi.
Novopečeni saloviti romansijer se razmontira.
– Manite, kakva sprdačina! To vam je čitava priča! Ni zamisliti
nisam mogao, vjerujte. Roman će me života stajati, života!
 – Kako, zašto? povikaše debeli i mršavi odjednom zaintrigirani.
– Pa ovako ti je, brate. Petljancija čitava. Sto puta ga je lakše
napisati, sto! Špalte, ispravke na ispravke, pa čisto ne znaš šta je čije. Sad
mi je Balzak jasan, tek sad. A sve je traljavo! Da sam znao šta me čeka,
aja, moj bog ne bi u roman, ja što vam velim!
– Roman!
– Romančina!
– I to još kakva! (Romansijer se briše, znoj mu se cijedi s lica.) Ima
da zaždije čaršiju upoprijeko, što vam velim. Žestoko! Nema u mene
okruglo pa na ćoše! Ili jesi ili nisi.
– Alal ti vjera! Tako i valja! Baš maločas govorimo: biće to...
nešto... da se sve puši!
– Naravno, naravno! Inače ne vrijedi! Čemu?
– Što ima riječ: Boj se ovna, boj se govna, pa kad misliš živjeti!
– Stisak... to je glavno!
Pa razdragani, ojunačeni, šljokaju.
– Romančina je, gospodo, kad vam kažem, bomba, praznik, šta god
hoćete! Kalibar!
Opšte oduševljenje, toptanje. Zanos!
Onda debeli romansijer počinje da se vajka:
– Sve je to luk i voda, ali šta se meni dogodilo... molim vas, u
punom povjerenju... ni riječi... Onaj Trile... zamislite... pokušao da mi
namjesti... Veli... roman zreo kao pokušaj opserviranja... Zreo, i pokušaj!
Kakve nesklapnosti! Vidite li vi tog mudraca!
Ona dvojica zdušno negoduju.
– Taj podrepaš, šta mu je to trebalo!
– Mrljotina, nikakav kritičar.
– Nema ondje kritičara ni za nokat!
– Romančina... a on tako... ispod žita!
– Ćaća ga njegov, čega se on dosjetio! Zaokoliš, na mala vrata!
– Pilićar! Umjesto da... odrešito... jedno takvo djelo...
Kad došepesa rečeni kritičar!
Kao rotkva. Potavnio, klati se, i svima redom odmahuje u znak
pozdrava.
– Slavno društvance, amaha! Pa se klanja, tobože.
Poturaju mu stolicu. Za svaki slučaj. Nije zgoreg. Kritičar je.
– Kako junačko? Ima li nazeba? Kritičar se prenemaže.
– Šta izvoljevaš? uslužno će Romansijer. Sad baš upravo hvalim
tvoju recenziju... Majstorski si je... neka znaš...
Kritičar se kao iz skromnosti nećka.
– Jedno pivce za druga Trileta! viče Dežmekasti.
– Samo neka je pohladno! dodaje Špicasti da ne bi zaostao.
– Kako roman, slaže li se? pita Kritičar iako sve zna. – Ima ljudi...
neka znate... nekoliko izvanrednih partija... pasaža ... zaista si pogodio...
Čestitam!
Romansijer se topi. Mjesto ga ne drži!
– Pričaj! nutkaju ga Dežmekasti i Spicasti (koga, uzgred
rečeno, zovu i Špiclov).
– A tek atmosfera... stil... i te stvari. Problem! drugovi moji, to vam
je istinski problem našeg... da kažem... moralnog... ustrojstva... Neke
stvari si, da znaš, uhvatio za gušu! U pupak!
Romansijer sija. Ne može da izdrži od taštine, sve se pomiče i valja
oko stola dok umalo ne pade, jedva ga zadržaše.
Onda se razgovor, na romansijerov uzdah i žaljenje, okreće protiv
petog Genija koji je na putu.
Kritičar:
– Uobraženko... Veli on meni neki dan... Upravo smo se sreli pred
Tabureom... Kakav je to, veli, nadrljao roman onaj... Ne mogu da
ponovim, vjerujte!
Svi glasno, ogorčeno negoduju. Kako ga nije sramota! Eto ti naših
poslova, eto zašto nam onda ide kako ide! Kad, umjesto da smo srećni,
bar mi međuse, solidarni, čovjek se žrtvovao, odricao i napisao roman ...
a sad taj ništak... e, e!
Kritičar, kome raste važnost u sopstvenim očima, nastavlja:
– Još kako sam mu odbrusio! Neka znate! Velim ja njemu ...
Uzvikuju, među se se tapšu.
Opšta spisateljska ljubav i uvaženje!
Kritičar, pun ljubavi za samog sebe, odšepesa.
Ćutnja.
Malo kao skanjivanje.
Onda zareda:
– Ma... vala... ne mogu ni njega... Ja pa ja! Uobraženko!
– Izmotava se... kao stara islužena primadona!
– Frajlica!
– Fuksa!
Odlazi romansijer, pokasno je.
– Čudna mi romana! zajedljivo će, sjakteći očicama, Žgoljavi.
– Baš bih volio da vidim i to čudo! A našao se tu puhkati,
razmetati... što ne mogu nešto...
– Prvo skoči, pa onda reci hop!
– I to što kažeš!
– Usvilenio... ču li ti ono, tako ti boga... Balzak! Haha!
Pa se tresu od grohotnog smijeha!
– On mi i Balzak... Lupnu i ostade živ! Suze ih zalijevaju!
Izlaze u noć, teturavi.
Prazan sto, ispoljevan, iskrivljene stolice, opušci.
INSPIRACIJA
(Farsa; varijacija)

Ono što se tu i tamo još dešava u jeftinim sladunjavim romančinama

koje niko živ ne čita, i ponekad u Čehova, dogodilo se nikom drugom do
našem uvaženom spisateljskom kolegi, Orozu Kubatoviću Kukurijeku:
žena mu odbjegla!
I da je makar s kim, s tamo kakvom notornom propalicom i
Topuzom, klavirštimerom, luftiguzom, vjetrogonjom i kojekakvim još
operetskim ološem, nego... eh, s mjesnim doktorom nauka – izvjesnim –
da vam ga predstavim kad već nije druge... Majmunovićem! Šta ima da se
krije.
Nekad se u srećna feljtonska vremena bježalo s gitaristima,
nitkovima, s narednicima sa štucovanim brčićima, u vrh glave s
potporučnicima i sličnim nikogovićima. Onda se to dalo podnijeti! Podi-
gneš glavu i ni briga te šta svijet priča. Čak te sažaljevaju. Ubrzo se oboje
ohlade, oboma skoči na nos i obije o glavu, čim para nestane, i evo
grešnice kako moljaka na koljenima, bogodari, kumi.
Ali s doktorom... doktorom! E, to je već drugo. U neku ruku, to je
čast, izvjesno, ali...
Malaksao, dok mu srce lupa, spisatelj trčkara od prozora sa
zavjesicama, koji gleda na ulicu, do naftne peći, i nazad. I sve mu se čini
da je to negdje već gledao, u teatru biće! Peć-prozor, spotiče se, psuje.
Zastane, zamisli se. Kako je to uopšte moguće? Bez riječi
nagovještaja, objašnjenja. Onako, naprečac. Šunulo joj. Zaista, na nju
nalik. Da su se prethodno podžapali, još bih razumio. Ali ovako? Iz čista
mira! Baš je njoj stalo... što će on možda propatiti, kao životinja, što će ga
izložiti javnoj poruzi, podsmijehu!
Pisamce! kao da se pisamicetom išta može riješiti!
Kratko, jasno, jeftino, lukavo. Podrugljivo. Da ga pecne, ujede.
Pet šašavih redaka!
Pred tim recima srce mu se steže, ona praznina od radosti nestaje.
"Oprosti, hitam. Ručak je u rerni. Podgrij! Malčice je dosadno.
Vjerujem u tvoje tvrdo kuvano spisateljsko srce. Manimo se melodrame i
gnjavaže. Kao što iz priloženog slijedi, isparila sam. Na velikom sam
putovanju. To je sve. Tvoja genijalnost, nadam se, neće ništa ovim
tričavim nezanimljivim činom izgubiti. Čuvaj staro dobro srce,
Ćao, uvijek tvoja, its".
Jeste neozbiljno, jeste tričavo, i neukusno na neki način, ali to je
ona, stoprocentna Ona.
Sjedne, skvrči se. Polutama.
Kad se samo sjeti, kad se sjeti! Kakva je budala ispao! Vukao je kao
tegleća marva, i to mu je sva zahvalnost!
Nezanimljivo, dosadno! Je li tako rekla?
A čiji je to život, moliću lijepo, čiji pa zanimljiv? Volio bih da ga
vidim. Poljubiću ga gdje se ne ljubi! Tegliš, vučeš, raskidaš se, i, onda ti,
dabome, ovako vrate.
Šta je sve podnosio, kad samo pomisli, kakve sve nesklapnosti, samo
da bi Ona mirno živjela, izležavala se.
Piščić, vele, mlati nekakve drljotine, u sve se pača, grafoman,
provincijska zamlata. Prepišavaju te izatrke, gdje stignu. Stisneš zube, i
guraš.
Eh, gospodo, povika odjednom teatralno, gestikulirajući, idite vi svi
skupa, znaš... u...
Besmisleno grana rukama, šišti, krklja.
Onda ga je spopala razdraženost. Trčkarao je, prevrtao stoličke.
Što je reći... baksuz. Kako da se drži kad glas pukne po čaršiji, kad
još nadodaju! Uzeće ga na trehu! Keseriće se zlobno, za leđima. A on će
se još šeprtljati, umjesto da im odrapi, da ih pošalje...
Nadijevaće mu, to je običaj, kojekakva imena.
Šta tu vazdan, šta kukumavči. Sad je slobodan kao ptica. Ništa mu
više ne stoji na putu. Popraviće zube, to kao prvo... Ah, svježeg mladog
mesa koliko želiš! Sapliće se oko nogu, doslovno. Da ih protaraš kao
zrele kruškice... Baš mu se neki dan... jedna... ovakva... beštija...
nabacivala...
No nije stvar u tome! To će lako.
Nekoliko dana, i sve će leći. Pred svijetom će izigravati... onako...
naivka... Namigivaće, podmigivati, kao – kašika u med. Ptičica
odlepršala. Sretno joj bilo!
Ne kaže se, dabome, tek tako – Nisam ja te sreće (kad žena nagne da
kida, jedna od sto hiljada, dabome).
Odjednom osjeti da je sve zalud, da ga je ranila. Pritup bol,
nelagodnost.
Laž, laž, po sto puta laž. Zašto sam sebe laže?
Ženin bijeg, pravo govoreći, samo je kap koja je pevršila!
Osrednjost, vječita spisateljska osrednjost, prosječnost, kao šuga,
ima li išta jadnije?
Prilijepiš je i gotov si.
Okačiš kao zvono.
Upinješ se, ne vrijedi.
Valjaš gromadne kabaste rečenice, trome, rapave, oguljene, tvrde,
mirišu na praziluk, vonjaju po čorbi, čamotinji, zabiti.
 Kako bi želio da mu se nad životom provedri, da napiše nešto sjajno,
blistavo, lako, a duboko, vječno!
Da mu rečenice olaknu, progovore, da se sjajkasto zarose, da
lepršaju kao leptirice, kao zvončići, vazdušaste, milovidne, otmjene poput
svjetskih dama što konverziraju po salonima i balovima i u filmovima.
Ali vraga, hoćeš! Nagomilavaju se, preturaju, perutaju. Koliko puta je sa
zavišću priželjkivao da se nekako otvori, omekne, zaplavetni, da mu stil
bljesne snagom mlade kože po stegnima, tajanstveno, šarmantno,
ljubavnički, francuski šarmantno, zašto ne?
Oroz Kubatović Kukurijek ustanovi odjednom da mu je nos
začepljen.
Ah, još i to!
Produvalo ga. Uzrujao se, i nije se čuvao. Godine, hunjavica. Onda
se nikad izvući. Mora se pričuvati. Prokleti predznak gripa, začepljen
nos! Skuvaće lipov čaj, i umjesto što se ždere i zamlaćuje, dobro će se
pritrpati i preznojiti.
Eh, da mu je nešto bljesnuti preko noć, postati marka, drugu bismo
onda pjesmu pjevali, drugu!
Biti u orbiti! Gore!
Hoće li ikad njegovih pet minuta?
Zagleda se u ogledalo, isplazi jezik. Lice zatubasto, omeklo, kao
zateklo. Ne izgleda baš najbolje!
Raščuješ se, proslaviš, Oroz ovo, Oroz ono, intervjui i te stvari, i
Ona to dočuje, evo je kako kmezi. Kao da je vidi! Lice tragetkinje! Žrtve!
Njena poza, ono što te privlači i gnjavi, odbije i ima značaja, što ostavlja
utisak. Došla koka na jaje. Došla! Koka, jaje. Dabome! Primiče je baš
ovdje... uzvišen... tobože zauzet, nemaran... a ona će pasti... poniknuti, u
nijemom kajanju... i on će joj velikodušno... oprostiti... Ah, ne, vidjeće
uostalom! Prvo će je poniziti! Neka puže, neka moljaka, neka cvili.
Tlapnje. Nikada, nikada je neće vidjeti!
Život mu je srušen, rascjepkan.
Lice mu je zlobno, žutnjikavo, kesičavo. Babasto. Kao stari kobac!
Grabežljivo! Čudnovato, nikad tu crtu kod sebe nije zapazio, čudnovato!
Izvijatila, čudna mi čuda. Neka poživi, alal joj vjera!
Sa mnom bi učavila, učamala.
Život mu je kukaveljski, ofucan, oglodan.
Odjednom, tako uniženog, urušenog, prože ga, protrese srečćna
misao... Lucidna... Možda... ko zna... možda je upavo ovo njegova šansa,
njegov čas! Tema njegova života! Otkriće! Zašto ne? Muž gnjavator,
zaljubljen u sebe, sitničav, bez perspektive, i žena jakog karaktera, žena
koju, istinu govoreći, i nije zaslužio... Taj nesklad! Čitava drama.
Univerzalno. Tragično!
Naški, ali i svjetski.
 Oroz Kubatović Kukurijek zakriča od sreće.
Skuvaće čaj od lipe i brže bolje će skicirati... skicirati... da mu ne
odleti, ne izvjetri...

SADRŽAJ:

SAGA O JEDNOM DUMAKOVCU

O JEDNOM FELIKSU
DULČIKA, ŽIVJETI, TO JE NAPOKON SVE!
LUTANJA OKO SELA M.
OKUS NASILJA
SA ŠTOVANJEM I TUGOM, PJESNICIMA,
ODANI IM KATUL
PARIŠKI TORZO FOTIJA KOPRCA
IKADA, HOĆEMO LI VIDJETI NOVGOROD?
FORETIĆ ILI PRIČA O UŠESIMA
STRAŠNI LIPUŠINOVIĆ
RAZGOVORI SA TARABAŠEM
BALADA O POTKAZIVAČU
KAKO JE ŽIVIO MAJAŠ, STARETINAR-FILOZOF
O DOBRIM LJUDIMA, PRIČA
SLOKAREVA JADIKOVKA
ETO PROVODA!
SUDNJI ČAS JOVANA LIČKOVIĆA
RABREN
SKASKA O PADU
DRVENI FILOZOF LAZO MUDULJA ŠUPUT
GLASOVI
ČOVJEKOV USUD
O PUSTO SRCE!
SKICA ZA JEDAN ŽIVOT
MAJMUN S OŠTRANICE
U SPLITU, NEKE GODINE
BRKAJLIJA IZ DONJIH TULUZA
U MRDACIMA
ČESTITKA
SREĆA MEMIŠA M.
MAGLAŠ UMJETNIK
GOVORNIČKI FAZON MIME KAPUTIĆA
KUSI SVIJET!
PET GENIJA U VAROŠICI S.
INSPIRACIJA