Planinarski priručnik za početnike

Sadržaj:
1. Uvod
2. Kratki test planinarskog znanja
3. Planinarska oprema
4. Poskliznuće i pad
5. Pazi kamen
6. Vrijeme
7. Grom
8. Hladnoća
9. Prehrana planinara
10. Visinska bolest
11. Iscrpljenost
12. Lavine
13. Sprečavanje nesreće i prva pomoć u slučaju nesreće
14. Kodeks planinarske etike

1. Uvod

Za hodanje po planinama potrebno je imati znanje o kretanju,

boravku i ponašanju u planinama kao i znanje o karakteristikama
planinskog svijeta. Osnovna znanja, iskustva i navike možemo
dobiti na organiziranim izletima, pohodima i turama, s
uključivanjem u planinarske škole i tečajeve koje organiziraju
planinarska društva ili Planinarski savez Hrvatske
te samoobrazovanjem (planinarska literatura, revije, internet…).
Cilj različitih vrsta osposobljavanja je primjena i očuvanje
naučenog u praksi.
Da bi Vam pomogao, prije nego krenete u planine, pročitajte
donji tekst. U njemu su prikupljena osnovna znanja, rezultati i
iskustva brojnih generacija planinara.
Planinarski priručnik je namijenjen prvenstveno planinarima
početnicima, ali i iskusnim planinarima koji u njemu mogu
pronaći zanimljive sadržaje.
Sadržaj Planinarskog priručnika daje samo osnovne savjete i
iskustva te ne zamjenjuje planinarsku literaturu i priručnike o
planinarenju, još manje može zamijeniti znanje i iskustvo
stečeno praksom.
Nepotrebno je spomenuti da ovaj priručnik nikako ne može
zamijeniti uživanje i ljepotu boravka u prirodi, planinama,
gorama i brdima.
Namjena Planinarskog priručnika je da Vam olakša boravak u
prirodi, brdima, gorama i planinama praktičnim savjetima i
uputstvima, da Vam prenese osobna iskustva iskusnih planinara.
U Planinarskom priručniku nema zabrana i pravila, u
planinarskom okruženju odlučujete sami jer za svoje odluke,
ponašanja i djelovanja SAMI odgovarate.
Planine pokušajte temeljito upoznati i doživjeti, pokušajte ih
naučiti poštovati i cijeniti. Pobrinite se da svojim primjerom
doprinesete da planine ostanu svijet iskonske ljepote a ne svijet
razvikanih podviga i samoprecjenjivanja.

Ovaj planinarski priručnik ne može zamijeniti osnovnu

planinarsku obuku !

Sadržaj

2. KRATKI TEST PLANINARSKOG ZNANJA

1. Lako se je zaštititi od groma na otvorenom prostoru ?

2. U usjeku sam siguran od groma ?
3. Vremenska prognoza najavljuje dolazak hladnog vala,
ciklonalnu frontu, a nebo je čisto, plavo gotovo bez
oblačka. Zaključujete da su meteorolozi opet pogriješili ?
4. Svugdje se, pa i u planini oslanjam na svoj odličan instinkt,
osjećaj za prostor i orijentaciju?
5. Na markiranom planinarskom putu ne može mi se dogoditi
ništa loše ?
6. Nesreće su neizbježne, takva je sudbina ?
7. Planinarski poziv u pomoć je davanje istog signala (zvižduk,
svjetlo) 6 puta u minuti ?
8. Sa savršenom opremom sam 100% siguran ?
9. Bivak vreća je potrebna samo vrhunskim planinarima i
alpinistima ?
10. Za planinarske izlete se ne treba posebno pripremati ?
11. Na planinarskoj turi potrebno je piti veće količine tekućine
(vode) ?
12. Promrzle dijelove tijela najbolje je trljati snijegom ?
13. Na padinama pokrivenim debelim snijegom nije moguće sa
sigurnošću procijeniti opasnosti od lavina ?

ODGOVORI NA PITANJA
1. Netočno, od groma nas štiti objekt sa gromobranskom
instalacijom ili automobil (Faradejev kavez).
2. Netočno, usjeci, pukotine i vodene žile su pravci prostiranja
(toka) elektriciteta po udaru groma, tj. električnom pražnjenju.

3. Netočno, današnja meteorologija je uznapredovala tako da

meteorolozi danas pomoću modernih uređaja mogu donositi vrlo
precizne prognoze.
4. Netočno, Vaš instinkt, osjećaj za prostor i orijentaciju mogu
Vam pomoći, ali karta i kompas (i visinomjer) su Vam nužni.
5. Netočno, markacija na planinarskom putu ne govori ništa o
težini i zahtjevnosti tog puta. Takve informacije najčešće pišu na
početku tog puta ili u planinarskom vodiču koji opisuje taj put, a
možete se raspitati i kod planinara koji su prošli tim putem.
6. Netočno, najveći broj nesreća je uzrokovan pogrešnim
ponašanjem i donošenjem pogrešnih odluka. Najčešće je osobna
pogreška.
7. Točno, 6 vidnih signala u minuti (zvižduk, svjetlo), svakih 10
sekundi po jedan, pa jedna minuta pauze je planinarski poziv u
pomoć.
8. Netočno, i najbolja cipela se oklizne pri pogrešnom koraku, a
niti kaciga nije od prevelike pomoći pred velikim kamenom. Za
svaku opremu je vezana tehnika korištenja i uvjeti njenog
korištenja.
9. Netočno, bivak vreća uvijek i svima pomaže. Mnogi su promrzli
na naizgled jednostavnim turama u kojim situacijama bi bivak
vreća pomogla.
10. Točno, ako izaberete svoj cilj prema svojoj snazi, kondiciji i
sposobnosti. Spremniji i snažniji traže izazove u visokim
planinama i zahtjevnijim stazama dok manje spremni svoje
zadovoljstvo nalaze u ljepoti nižih i pitomijih planina. Zapamtite
da je izazov planine uvijek veći od mogućnosti pojedinca.
Preopterećenost i nerealni ciljevi presudni su kako za one snažne i
spremne tako i za one koji to nisu, u ostvarivanju zadanog cilja.
11. Točno, nedovoljno konzumiranje tekućine (vode) štetno je za
zdravlje i smanjuje tjelesnu sposobnost.
12. Netočno, promrzle dijelove tijela treba utopliti višeslojnim
toplim materijalima, dok se opća pothlađenost rješava
utopljavanjem cijelog tijela.
13. Točno, iskustvo i ispitivanje padina sa debelim snijegom
pokazuje da nema pravila i pouzdanih pokazatelja.

Rezultat testa:
13 točnih odgovora: Odličan, ali ne zaboravite: nesreće se ne
događaju drugima
10 točnih odgovora: Dobar, niste početnik, vrijedno planinarite i
prikupljate iskustva i znanja
7 i manje točnih odgovora: Nedovoljan, Vaše je znanje
nedovoljno da bi ste uočili opasnost i spriječili nesreću
3. PLANINARSKA OPREMA

Planinarska oprema danas se uvelike razlikuje od opreme u

bliskoj nam prošlosti. Tome je ponajprije doprinijela industrija
planinarske opreme svojim tehnološkim razvojem novih
materijala koji zamjenjuju klasične. Svakako jedan od najvažnijih
ako ne i najvažniji dio opreme su gojzerice, iz tog razloga ću
njima posvetiti najviše vremena. Za lakše uspone u nižim
planinama koji obuhvaćaju uglavnom pješačenje, koriste se
mekane i udobnije cipele. Ako je potrebno kretati se po kamenju
ili kroz snijeg, tada se koriste glomaznije i tvrđe cipele.
Planinarske cipele su duboke, da smanje mogućnost povreda
skočnog zgloba, kao i da zaštite nogu od drugih vanjskih utjecaja
(kamenje, snijeg). Planinari često nose dva para čarapa (donje –
tanke, i gornje – često vunene). Paleta materijala iz kojih su
izrađene cipele u zadnje se vrijeme naglo povećala. Osim kože
sve više se koriste novi materijali koji su u mnogim segmentima
bolji od kože (težina, održavanje, trajnost). Kod klasičnih
planinarskih cipela većina proizvođača i dalje upotrebljava za
vanjski materijal kožu debljine od 1 do 3,2 mm, kod lakših
modela pak kombinaciju kože i poliamidne tkanine. Od debljine
kože ovisi kakav oslonac nam nude cipele i kako su robusne.
Tvrdoća cipele se izabire ovisno o vrsti aktivnosti. Vrijedi pravilo:
što je teži ruksak, tvrđa mora biti cipela. Pri kupovini cipele
izaberite jedan do dva broja veće, tako da u njima ima mjesta za
bar dva para čarapa. Pri izboru modela i veličine možemo si
pomoći jednostavnim ispitivanjem: dok su cipele odvezane
gurnemo nogu naprijed do kraja, iza pete nam treba ostati
prostora za jedan prst, a kad su cipele zavezane vrhovi prstiju
nam ne smiju doći do vrha cipele. Cipele izrađene od deblje kože
su uz pravilno održavanje vrlo otporne na vlagu. Tkanina Cordura
je vodootporna, no takve cipele u pravilu imaju više šavova koji
su najproblematičniji što se tiče vodootpornosti. Za najbolju
zaštitu od vlage izaberemo cipele koje imaju na unutrašnjoj strani
Gore-Tex®. Svi šavovi unutrašnjeg Gore-Tex® materijala su
lijepljeni, tako da se vlaga ako i prodre kroz šavove i vanjski
materijal zaustavi na Gore-Tex® membrani. Đon pravih gojzerica
ima na sebi žutu ovalnu oznaku na kojoj piše „Vibram“. Vibram
đon osigurava mekše hodanje, tj. Amortizaciju kod hodanja. Đon
treba osigurati toplinsku izolaciju, kao i smanjiti mogućnost
proklizavanja. Nove gojzerice mogu jako nažuljati nogu, stoga ih
je potrebno razgaziti na kraćim izletima.

Nadalje ne manje važan dio planinarske opreme je ruksak. Dobar

ruksak je izrađen od poliamidnih ili poliesterskih tkanina, koje su
većinom vodonepropusne. To ne znači da će vodootporan biti i
ruksak, jer niti jedan proizvođač ne zaštićuje šavove. Ruksak od
vlage možemo zaštititi dodatnim pokrivalom ili dovoljno velikom
pelerinom. Veličinu ruksaka izabiremo ovisno o namjeni: 15 – 40
litarski su namjenjeni jednodnevnim izletima, 40 – 60 litarski
višednevnim izletima,
60 – 100 litarski duljim putovanjima. Kod izbora većeg ruksaka
budimo pozorni na pojas koji obujmljuje bokove, jer i do 60%
opterećenja nosimo na bokovima.
Štapovi za planinarenje prije spadaju u opremu za hodanje nego
u opremu za penjanje. Složivi su u tri dijela. Služe da smanje
opterećenost nogu (prije svega koljena), pogotovo kada planinari
prelaze dugačke dionice ili nose težak ruksak. Da bi dugo trajao,
vrh štapa se proizvodi od karbida. Mnogi planinari i alpinisti
koriste teleskopske štapove prilikom uspona i silazaka s planine,
jer njihovo pravilno korištenje smanjuje opterećenje kralježnice,
koljena i nožnih zglobova. Teleskopski štapovi moraju se koristiti
pravilnom tehnikom: uvijek koristimo oba štapa, jednaka po
visini, čvrstih ručki, konstruiranih tako da kada se potiskuje
prema dolje postižu čvrst oslonac. Od presudne važnosti je
koristiti oba štapa, što je više moguće u smjeru padanja tijela.
Prednosti: upotrebljavani pravilnom tehnikom, posebno kad se
ide nizbrdo, štapovi mogu apsorbirati više tona težine, posebno
za dugih silazaka. Smanjenje opterećenja kralježnice i zglobova
posebno je izraženo u sljedećim situacijama:
1. u starijoj dobi i pri prekomjernoj težini,
2. kad postoje kronične bolesti zglobova (artritisi, spondilitisi),
3. kad se nose veliki tereti (ekspedicije),
4. kad se hoda snježnim padinama, vlažnim skliskim terenima,
prilikom prelaska rijeka i kada se hoda po magli ili noću (u
uvjetima smanjene vidljivosti).
Gamaše pokrivaju dio noge od cipela do koljena. One služe tome
da snijeg ne upada u cipele. Također, na manjim visinama, ako
se planinar kreće kroz visoku travu, one mogu štititi od mokre
trave, blata, upadanja kamenčića u cipelu, kao i od krpelja.
Donje rublje od 'tehničkih' materijala efikasno odvodi znoj sa kože
i predaje ga gornjim slojevima odjeće. Da bi funkcioniralo mora
biti skroz pripijeno uz tijelo. Proizvođača ima raznih, kao i
materijala, sada je polipropilen zadnja riječ tehnike.
Drugi sloj. Bez baznog sloja ovdje nema potrebe investirati. Ako
imate bazni 'tehnićki' sloj onda se iznojena tekućina prenosi na
ovaj drugi sloj. Ako se radi o pamučnoj majici ona će skupljati
tekućinu i vlažiti/hladiti tijelo i ostale dijelove odjeće. Zato je
dobro u drugom koraku nabavke i ovdje nabaviti nešto od
brzosušećih materijala.
Hlače bi bilo dobro da su elastične, od materijala koji se može
osušiti na tijelu. Dapače, Shoeler 3Xdry se brže suši dok je
obučen nego kad ga se objesi.
Toplinska i vjetro izolacija: za termo izolaciju je najbolji fleece a
kod vjetro/vodo izolacije windstopper i goretex.
Od ostale planinarske opreme bih svakako dodao kapu,
rukavice, naočale sa UV filterom, zaštitna krema sa visokim UV
faktorom, a i karta i zemljovid su od velike koristi.
Savjet: na planinarskim turama zapišite kako ste bili obučeni, što
ste koristili po vjetru, snijegu, što po kiši ili suncu, to vam znatno
olakšava dilemu kako se obući u raznim vremenskim prilikama.

4. POSKLIZNUĆE I PAD
Pokliznuće i pad je uzrok najvećeg broja nesreća koje se
događaju na planinarenju. Poskliznuće i pad se najčešće dogodi
na mokroj podlozi, mokroj travi, mokrom lišću, strmini, siparu
(sitni kamenčići), zaleđenim putovima, provalija pored puta,
korijenje drveća koje izviruje iz zemlje pokriveno lišćem i mnogim
drugom razlozima. Uzrok poskliznuća i pada je najčešće uslijed
nedovoljne pažnje i koncentracije, pogrešno izabranog puta, krive
procjene, umora, straha, pomanjkanja adekvatne opreme te
ostalih mnogobrojnih razloga.
Da bi ovu opasnost doveli na minimum, potrebno se pridržavati
nekih pravila u planinarenju:
- na planinarenje nikad ne idite sami
- ako osjetite znakove umora i iscrpljenosti odmorite se
- ako uočite opasnost sklonite se na vrijeme i čuvajte svoju
snagu, ne srljajte glavom bez obzira
- dobro proučite planinarski put kojim mislite ići, konfiguraciju
puta, da li ima opasnih detalja
- obavezno se raspitajte kakvu opremu trebate ponijeti na
planiranu turu
- nikada ne precjenjujte sebe, svoju kondiciju i psiho-fizičku
spremnost
- kada se nađete na opasnim planinarskim putovima nemojte
naokolo bezbrižno fotografirati, čavrljati sa društvom, pjevati već
budite maksimalno koncentrirani, hodajte oprezno, prije svakog
koraka uvjerite se da nećete skliznuti.
Ako se poskliznuće i pad ipak dogodi, možete napraviti sljedeće:
što prije se bacite u ležeći položaj licem prema tlu, pokušajte se
podići u stav za „sklek“ (noge lagano raširite, vrhove prstiju na
nogama zabijajte u tlo, a šake stisnite).
Savjet: pokušajte to izvježbati na nekoj kratkoj padini koja
završava ravninom (na mokroj travi, na snijegu) na opisan način
jer ćete vježbom dobiti potrebnu spretnost da što bolje reagirate
kod neočekivanog poskliznuća ili pada.

5. PAZI KAMEN
Kamen koji se kotrlja ili pada smtrna je opasnost u planini i uvijek
dolazi sasvim neočekivano. Zapamtite, kada ste u planini, pored
kiše, snijega, groma i tuče, na glavu vam može padati kamenje,
stijenje, led, proljetni snijeg, stabla, granje i drugi, sasvim
neočekivani predmeti (konzerva, komadi opreme ….). Ako je
padina sa krušljivom stijenom budite jako oprezni. Opasnost
prijeti na strmom zemljištu čak i ako je padina s travom ili
pošumljena. Padajuće kamenje je stalan faktor u strmim
žljebovima. Najopasniji su ljudi. Budite vrlo oprezni kada uočite
ljude na putu iznad vas. Promatrajte ih, razmišljajte i o tome da
ste vi na putu iznad nekog drugog. Planinske životinje također
obrušavaju kamenje. Divokoza Vas na padini može zasuti hrpom
kamenja.
Kamenje najčešće pada i samo od sebe uslijed temperaturnih
razlika. Tipično je dnevno zagrijavanje zimi, sunce zagrijava
stijenu, otopi je i evo nama kamenja, leda, lavine i drugih
problema.
Od padajućeg kamenja i drugih predmeta najbolje nas štiti
kaciga. Bilo kakva kaciga je mnogo bolja od nikakve. Atestirana
planinarska kaciga je bolja od HTZ šljema. Ako je kamen veliki,
kaciga Vam ne može pomoći.
Izbjegavajte puteve gdje se često odronjava kamenje. Zaobiđite
ih!
Kada se kamenje krene odronjavati budite na stalnom oprezu.
Ako prolazite putovima uz strme, okomite litice najbolje se je
priljubiti uz stijenu i rukama dodatno zaštiti glavu prilikom
padanja kamenja. Naročito je važno za odmor izabrati sigurno,
zaštićeno mjesto. Najbolje se je kloniti opasnih mjesta i strana,
pogotovu ako na njima ima ljudi ili životinja.

Savjet: kada kamenje počne padati i kotrljati se oko Vas,

trenutno zaštite glavu i potražite zaklon!

6. VRIJEME
Za Vaše uživanje u planinama i uspjeh planinarskog cilja
odlučujuću ulogu ima vrijeme. Sparina i oluja s grmljavinom,
mraz i snježna mećava, slaba vidljivost, kiša, magla i slične
vremenske pojave neugodne su situacije za planinare, a često
mogu biti uzrok nesreća na planinarenju.
Snježne lavine, razdražljivost uslijed fen vjetrova (topli i suhi
vjetar), srčani problemi koji se mogu pojaviti kod sparine i naglih
promjenama vremena te druge posljedice koje vremenske prilike
mogu prouzročiti nije lako predvidjeti ili prepoznati.
Kod planiranja planinarske ture nikako ne smijete podcjenjivati
vremensku prognozu, ako je moguće raspitajte se kod lokalnog
stanovništva o specifičnostima i ćudima tog područja ili planine
gdje namjeravate ići.
Nemoguće je dati sasvim točnu prognozu, u planini se vrijeme
može promijeniti nevjerojatnom brzinom, stoga bi u ruksaku
uvijek trebalo imati kabanicu ili bivak vreću.
Zatekne li Vas u planini nevrijeme s grmljavinom, klonite se
izloženih planinskih vrhova, stjenovitih grebena, stijena i
osamljenog drveća zbog mogućnosti udara groma. Također
izbjegavajte skliske staze nad velikim strminama, a ako baš
morate ići onda koračajte pažljivo! U slučaju loše vremenske
prognoze ili lošeg vremena na terenu radije odustanite od
planinarskog cilja jer forsiranjem ne možete ostvariti zadovoljstvo
koje je glavni cilj izleta.
Pokazatelji vremena: vrijeme se može predvidjeti i pomoću
barometra. Pad tlaka predznak je nadolazećeg lošeg vremena, a
porast ili stabilan tlak dobrog. Nalazite li se na planinskim
meteorološkim postajama prije polaska na planinarsku turu
raspitajte se kakvo vrijeme se predviđa.
Dobro vrijeme: visoki oblaci mirujući ili dolazeći s istoka, magla i
oblaci koji se spuštaju, nebo blago modro ili jasno modro, Vedro,
blago večernje rumenilo čistih boja,
Loše vrijeme: gomilanje oblaka nepravilnih oblika, nestalan
vjetar, zapadni južni i jugozapadni vjetrovi, velika količina vlage i
sparina, brzo kretanje visinskih oblaka od istoka prema zapadu,
reumatizam.
Savjet: nikada ne ignorirajte vremensku prognozu niti ne
forsirajte planinarsku turu jer se možete dovesti u situacije koje
mogu biti opasne i po život!

7. GROM
„Munja je divovski kratki spoj između neba i zemlje“ u kojemu se
električni potencijali prazne brzinom od oko 100.000 kilometara u
sekundi, što je trećina brzine svjetlosti. Kako se zračni kanal kroz
koji sijeva munja zagrijava do 20.000 K, čime šesterostruko
premašuje temperaturu na površini Sunca, pregrijani se zrak
eksplozivno širi nadzvučnom brzinom, a do našeg uha dopire
grmljavina. Iako ovo pražnjenje traje samo 10 mikrosekundi (10-
6
s), odjek tutnjave traje deset puta duže. Kad munja sijevne,
oslobađa se napon od nekoliko stotina milijuna volti pa pri bljesku
kroz munju protječe struja od 50 do 300.000 ampera.
Zanimljivo je da su munje češće na otvorenim livadama negoli u
velikim gradovima, što znanstvenici tumače niskom električkom
vodljivošću osušenog tla ispod betona i asfalta.
Munje i grmljavina gotovo su redovita pratnja nevremenu i
vrtloženju zračnih masa u sudaru pregrijanog i hladnog zraka.
Grmljavinski oblaci imaju kilometarske promjere, a isto se toliko
protežu i u visinu. Jako strujanje dovodi u oblaku do trenja toplog
zraka s kristalima leda i raspršenim kapljicama vode, pri čemu
dolazi do električne polarizacije. Pritom su oblaci najčešće
nabijeni negativno, a tlo ispod njih pozitivno. Iskra od koje
zastaje dah preskače između električki suprotno nabijenih oblaka
ili pak između oblaka i tla linijskim pražnjenjem u obliku blještave
krivudave crte koja nije deblja od nekoliko centimetara, ali svijetli
kao milijun žarulja od 100 W.
Predznaci udaru groma mogu biti: sparan zrak, nagli pad tlaka,
nagomilani crni oblaci, zatišje vjetra, udaljena grmljavina (tada je
već opasno), naelektriziran zrak (kosa se diže, pucketanje u
zraku).
Kako se zaštititi od udara groma: jedini lijek je pravovremeno
pronaći siguran zaklon! Bivak vreća Vas može zaštititi od groma
ako čučnete ispod nje, sjednete na ruksak sa prekrštenim
nogama, pod uvjetom da ste se klonili ostalih opasnih mjesta
gdje grom najčešće udara.
Savjeti: ako Vas je u planini zadesila oluja klonite se vrhova,
grebena, osamljenog drveća, oko žljebova vodenih tokova,
podnožja
prevjesnih i okomitih stijena, vrtača, dalekovoda.

8. HLADNOĆA
U planinarskim krugovima hladnoću zovu i „tihi ubojica“ jer
najčešće ne ubija direktno već je uzrok brojnim sudbonosnim
greškama.
Hladnoća može umrtviti čovjeka, prouzročiti stres, ljudi izloženi
hladnoći postaju apatični, hladnoća ometa kretanje, pokreti su
teški i tromi, hladnoća oslabi moć rasuđivanja, može dovesti do
pothlađenosti tijela. Pothlađenost je stanje snižene opće tjelesne
temperature. Nastaje kada organizam gubi više topline nego što
je može proizvesti. Niska temperatura okoline, iscrpljenost i
alkohol pospješuju nastanak pothlađivanja.
Znakovi pothlađivanja:
U početku osoba ima osjećaj hladnoće i drhti (ovaj stupanj može i
izostati). Kasnije osjećaj hladnoće prestaje, javljaju se umor,
tromost i velika želja za snom. Sve tjelesne i psihičke funkcije se
usporavaju. Ponekad se javljaju priviđenja. S daljnjim
snižavanjem tjelesne temperature osoba gubi svijest. Disanje i
rad srca se jako usporavaju. Ako se ne pruži pomoć, smrt
nastupa zbog prestanka disanja i srčanog rada.
POSTUPAK ako je pothlađena osoba pri svijesti:
U koliko se u blizini nalazi zaštićena prostorija, dom, sklonište
unesite ga u nju, vlažnu i mokru odjeću zamijenite suhom,
utoplite ga raznim odjevnim predmetima, dajte mu topla (ukoliko
je to moguće), zaslađena, bezalkoholna pića. Možete upotrijebiti
termofor i slične izvore topline (ukoliko postoje) za zagrijavanje,
ali ne prislanjajte ih direktno na tijelo, nego preko slojeva deke ili
odjeće. Ako nemate na raspolaganju toplu prostoriju, pokušajte
unesrećenog izolirati sa svih strana dekom, odjećom, novinskim
papirom, astro folijom ili bivak vrećom. Pozovite pomoć.
Važno je znati da se na vjetru opasnost od pothlađivanja
višestruko povećava. Pri temperaturi od 0 stupnjeva Celzijusa i
vjetru od 40 Km/h je isto kao da je -20 stupnjeva Celzijusa bez
vjetra.
Ako se ljudsko tijelo ne uspije zagrijavati kretanjem, dolazi do
hlađenja tijela. Ljudski organizam ima osobinu da automatski
zatvara krvotok prema periferijama (ruke, noge, lice) kako bi
zaštitio vitalne organe.

Savjet: na planinarenje (u ruksaku) uvijek nosite zaštitnu

vjetrovku i hlače (gore-Tex ili sl.), a u zimskom periodu kapu i
rukavice i astro-foliju ili bivak vreću.

9. PREHRANA PLANINARA
Kao što je poznato, glikogen, koji je smješten u mišićima i jetri,
gorivo je za pokretanje mišića, a gledano kemijski on je zapravo
tjelesni škrob. Kod fizičkih napora on se kompleksnom reakcijom
pretvara u glukozu i tako opskrbljuje sve tjelesne stanice. Budući
da su rezerve glikogena u mišićima relativno male, troši se
rezerva u jetri. Čim se rezerve glikogena potroše, tijelo osjeća
umor i sve se teže kreće. Istovremeno se pokreće mehanizam za
trošenje rezervi masnoća, ali taj proces ide malo sporije. Rezerve
glikogena mogu se popuniti samo ugljikohidratima, a za taj
proces potrebno je vrijeme, najmanje 24 sata. Zato dan prije
planiranog planinarenja treba organizam opskrbiti dovoljnom
količinom ugljikohidrata. Također u organizam treba unositi
stalno tekućinu te na taj način pomoći organizmu da bolje i brže
iskoristiiti rezerve masnoća.
Ugljikohidrati
Izvori ugljikohidrata u svakodnevnoj prehrani su: kruh,
tjestenina, riža, žitne pahuljice, voće, povrće, mlijeko, mliječni
proizvodi, šećer i slastice, a najčešći su škrob i šećeri – saharoza i
laktoza…
* Škrob i šećeri razgrađuju se u organizmu do jednostavnih
šećera uz pomoć enzima, resorbiraju se u tankom crijevu i
prelaze u krvotok i jetru gdje se konvertiraju u glukozu.
* Razinu šećera (glukoze) u krvi reguliraju hormoni inzulin, koji
luči gušterača, a koji snižava razinu šećera u krvi i glukagon, koji
djeluje na oslobađanje šećera iz jetre, tj. iz glikogena kada
koncentracija u krvi padne ispod dopuštene razine.
* U krvi treba biti konstantna koncentracija šećera – glukoze, bez
prevelikih oscilacija hormona inzulina. Ako je nivo glukoze niži od
normale, dolazi do hipoglikemije koja se očituje umorom, glađu,
drhtavicom, a ako je nivo viši od normale, dolazi do
hiperglikemije, koja izaziva umor i pospanost. Oba su stanja
opasna i ako potraju duže vrijeme, dovode do kome.
* Jedan dio glukoze energijom opskrbljuje mozak, živčani sustav i
mišiće, a drugi dio se pretvara u glikogen (rezerva energije) koji
se nalazi u jetri i mišićima. Nakon što su rezerve popunjene,
preostali se dio pretvara u mast i kao energetska rezerva
pohranjuje u masno tkivo.
* Ugljikohidrati štede bjelančevine i masti, pa dokle god ih
unosimo dovoljno (minimalno 50 – 100 g dnevno) bjelančevine i
masti će biti pošteđene razgradnje i upotrebe u energetske svrhe.
To znači da želite li smanjiti masu masnog tkiva, tj. smršaviti,
prvo morate potrošiti postojeće zalihe energije koje imate u
organizmu pojačanom tjelesnom aktivnošću (i, naravno, ne
unijeti nove hranom, odnosno smanjiti kalorijski unos) pa će se
onda energetske potrebe namiriti razgradnjom masnih naslaga.
Zdrava ili pravilna prehrana je ona prehrana koja tijelu osigurava
optimalan unos kalorija, vitamina, minerala i tekućine, te
optimalan omjer bjelančevina, ugljikohidrata i masti, kako bi se
osigurale potrebe organizma za gradivnim, energetskim i
zaštitnim tvarima.
Kruh, žitarice i krumpir
Hrana koja sadrži visoki postotak ugljikohidrata poput kruha,
krumpira, riže i žitarica opskrbljuje nas energijom i važnim
nutrijentima uključujući željezo i vitmain B.
Ove vrsta manirnica trebale bi činiti trećinu ukupnog energetskog
unosa. Važno je da birate nerafinirane koje su bogatije vlaknima.
Zbog njih ćete se duže vremena osjećati sito i pomoći će vam
kontrolirati glad. Uravnotežena prehrana trebala bi sadržavati pet
ugljikohidratnih porcija svaki dan.
Voće i povrće
Voće i povrće osigurava nam nužne nutrijente poput vitamina i
minerala te sadrže mnoge druge komponente koje se povezuju sa
zdravom prehranom. Svi bi trebali težiti povećanju udjela povrća i
voća u prehrani jer su bogati vodom i mogu vam pomoći
kontrolirati unos kalorija. Trebali biste osigurati pet porcija voća i
povrća dnevno. Porcija teži oko 80 g i uključuje svježe, kuhano,
smrznuto i sušeno voće i povrće te prirodne sokove.
Mlijeko i mliječni proizvodi
Hrana poput sira, jogurta i mlijeka važan je izvor kalcija, te
ostalih minerala i vitamina. Birajte one proizvode s manjim
udjelom masnoća. Trebali biste težiti prema tri porcije svakog
dana.
Meni za višednevne ture: praksa pokazuje da na planinarenje
najradije nosimo suhu hranu koja nije lako kvarljiva. Na
višednevne ture najbolje je ponijeti kruh ili dvopek, riblje
konzerve, konzerve mesnog nareska, paštete, suhe kolače, sireve
i slično. Ako ste u prilici ponesite juhe za kuhanje u vrećici,
tjesteninu. Količina hrane mora biti dovoljna za trajanje izleta, a
dobro je imati i malu rezervu jer u planini se lako dogodi
neplanirani ostanak.
Prije planinarske ture barem 2 – 3 sata ne biste trebali
konzumirati veće obroke hrane!
Savjet: planinarenje iziskuje pojačane fizičke napore za koje nam
je potrebno 4000 – 4500 cal dnevno. Energiju našem tijelu daju
ugljikohidrati koji dolaze u obliku šećera. Dobro je na
planinarenje ponijeti čokoladu, grožđice, vitergin, glukozne
bombone kojima možete brzo povratiti energiju. Istu ulogu imaju
izotonični napici ali i najobičniji zaslađeni čaj.

10. VISINSKA BOLEST

Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri
boravku na visokoj nadmorskoj razini. Obično se javlja iznad
2500 m, često pri brzom usponu koji ne dozvoljava tijelu
prilagodbu. U većini slučajeva radi se o blagom poremećaju koji
uključuje glavobolju, gubitak apetita i mučninu i ne zahtijeva
liječničku intervenciju. Zbog učestalosti blagog poremećaja mnogi
smatraju kako je glavobolja na visini ˝normalna˝. Rijetko
napreduje u teži oblik, moždani i plućni edem koji može biti
smrtonosan, osobito ako se ne prepozna. Najbolji način
sprječavanja visinske bolesti jest spor uspon pri čemu se ostavlja
dovoljno vremena za aklimatizaciju. Liječenje visinske bolesti
podrazumijeva prestanak daljnjeg uspona te silazak, osobito ako
simptomi ne prolaze ili se pogoršavaju. Kisik i lijekovi služe kao
pomoć pri silasku.
Nadmorska razina se može podijeliti u nekoliko kategorija:
- srednje visoka nadmorska razina (1500-2500 m): zamjetne su
fiziološke promjene. Zasićenje arterijske krvi
kisikom je veće od 90%. Visinska bolest je moguća, ali rijetko;
- visoka nadmorska razina (2500-3500 m): visinska bolest česta
kod brzog uspona;
- vrlo visoka nadmorska razina (3500-5800 m): zasićenje
arterijske krvi kisikom je manje od 90%; zamjetan
manjak kisika u krvi (hipoksemija) tijekom napora;
- ekstremna visina (iznad 5800 m): zamjetan manjak kisika u
krvi tijekom mirovanja; pogoršavanje visinske
bolesti usprkos aklimatizaciji. Duže preživljavanje teško je
moguće.

Normalne promjene na visini

Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj razini iskusit
će određene promjene koje su posljedica normalne prilagodbe na
visinu:
- ubrzano disanje (hiperventilacija)
- kratkoća daha (nedostatak zraka) tijekom fizičkog napora
- učestalo mokrenje
- promjena uzorka disanja tijekom noći
- često buđenje tijekom noći
- čudni snovi, noćne more
Čimbenici rizika
Na razvoj visinske bolesti utječe brzina uspona, nadmorska
visina, visina na kojoj planinar spava te individualna osjetljivost.
Dobra tjelesna kondicija ne djeluje zaštitno, a pojačani tjelesni
napor na visini povećava mogućnost obolijevanja. Genetski
čimbenici također su odgovorni za visinsku bolest. Većina
prethodno postojećih bolesti kao što su kronična opstruktivna
bolest pluća ili dijabetes same po sebi ne povećavaju rizik.
Predviđanje visinske bolesti
Liječnici ne mogu predvidjeti kod koje osobe će se razviti visinska
bolest. Prethodna iskustva osobe s boravkom na visini dobar su
vodič, ali postoje iznimke. Bilo kakvi testovi na morskoj razini
upitno su korisni u ovu svrhu.
Smrtnost
Smrtnost od visinske bolesti općenito je niska. Smrtni slučajevi
planinara u Nepalu događaju se u 0.014% slučajeva, a od toga
0.0036% uzrokovano je visinskom bolešću. Kod Britanaca koji su
se pokušali popeti iznad 7000 m visinska bolest je uzrokovala
smrt u 17% slučajeva.
Sprječavanje visinske bolesti
Tijelo izloženo visinskom manjku kisika (hipobarična hipoksija)
prilagođava se, što je poznato kao aklimatizacija. Svrha ove
prilagodbe je poboljšanje dostave kisika. Aklimatizacija se
najbolje postiže sporim usponom čime se dozvoljava tijelu
prilagodba prije uspona na veće razine i smanjuje rizik od teških
oblika visinske bolesti. Iako je spor uspon općenito pravilo, neke
osobe se mogu uspeti brzo bez ikakvih simptoma. Iznimno je
važno biti fleksibilan prilikom planiranja uspona te ostaviti
dovoljno vremena za prilagodbu i oporavak ako se poremećaj
razvije.

SAVJET – preporuke za aklimatizaciju:

- iznad 3000 m visinu na kojoj se spava povećavati samo 300-
600 m na dan
- iznad 3000 m je potreban odmor od jednog dana za svakih
1000 m daljnje visine
- brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe
- ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na
visoke razine
- ako se na visoku nadmorsku razinu dolazi direktno avionom ili
autom potrebno je prvi dan izbjegavati
tjelesne napore i daljnji uspon
- ˝penji se visoko, spavaj nisko˝
- ako simptomi ne prolaze odgodi daljnji uspon
- ako se simptomi pogoršavaju spusti se sto prije

Većina prilagodbe događa se u prvih 1-3 dana na određenoj visini,

ali to varira kod pojedinaca. Potpuna aklimatizacija traje mnogo
dulje. Ne postoje pouzdani čimbenici za predviđanje dobre
aklimatizacije, osim dobre volje pojedinca za slušanje vlastitog
tijela. Lijekovi, npr. Acetazolamid, se mogu koristiti prije uspona
kod sklonih osoba te kad je uspon neizbježno visi od planiranog.
Nekoliko istraživanja pokazalo je značajno smanjenje simptoma
akutne visinske bolesti profilaktičkom uporabom 350-500 mg
acetazolamida dvaput dnevno. Manje doze (125 mg dvaput
dnevno) ublažuju simptome i smanjuju mogućnost nuspojava.
Liječenje acetazolamidom je potrebno početi najmanje jedan dan
prije uspona i nastaviti dok se ne postigne odgovarajuća
aklimatizacija. Najčešće nuspojave ovog liječenja su trnci
(parestezija) i pojačano mokrenje, ali se obično dobro podnose.
Deksametazon (4 mg svakih 6 sati) smanjuje pojavu i težinu
akutne visinske bolesti iznad 4000 m. Niže doze ili ista doza dana
svakih 12 sati manje su učinkovite. Liječenje počinje nekoliko sati
prije uspona. Ovo nije prvi lijek izbora zbog niza mogućnih
nuspojava. Ipak, može biti koristan kod osoba koje se moraju
naglo uspeti, vrlo su sklone razvoju akutne visinske bolesti ili su
alergične na acetazolamid.

Zlatna pravila visinske bolesti

1. Posve je normalno razviti visinsku bolest. Nije potrebno i
umrijeti od nje.
2. Svaka bolest na visini iznad 2500 m je visinska bolest dok se
ne dokaže suprotno.
3. Nikad se ne penji na veću visinu ako imaš simptome akutne
visinske bolesti.
4. Ako se simptomi akutne visinske bolesti ne povlače nakon 24-
48 sati ili se pogoršavaju potreban je hitan
silazak. Ne smije se čekati jutro. Potreban je silazak bar do
zadnje visine gdje si se osjećao/la dobro nakon
ustajanja.
5. Osobu sa simptomima visinske bolesti ne smije se ostavljati
samu.

11. ISCRPLJENOST
Iscrpljenost je nedostatak tjelesne, intelektualne i emocionalne
energije. Za nas planinare je najzanimljivija tjelesna iscrpljenost,
tako da ću se zadržati samo na njoj.
Iscrpljenost može izazvati smrt kada se potroše sve rezerve
tjelesne energije.
Takvi primjeri su vrlo rijetki jer ljudski organizam ima niz
sigurnosnih mehanizama kojima se brani od potpune iscrpljenosti.
Uživanje alkohola pospješuje iscrpljenost organizma.
Iscrpljenost u kombinaciji sa pothlađenošću opasno se približava
kritičnom stanju čovjeka.

SAVJET:
Redovito se hranite i konzumirajte dosta tekućine, povremeno se
i planski odmarajte.
Budite toplo obučeni, jer se na hladnoći tjelesna energija troši na
zagrijavanje i time bespotrebno rasipa.
Izaberite pohod i donosite odluke koje odgovaraju vašoj fizičkoj i
psihičkoj pripremljenosti.
POĐITE U PLANINE: AKO NISTE PRIPREMLJENI, IZABERITE
LAKŠE USPONE
To znači: dobra tjelesna pripremljenost još uvijek nije sve! Čak i
izuzetno pripremljeni i snažni planinari mogu izabrati pretežak
pohod i tako potrošiti sve svoje voljne, tjelesne i energetske
rezerve. Nije presudno da li ste 100% fit ili ste izašli iz ureda,
presudno je za kakav ste se pohod odlučili, odnosno kakve ste
odluke na tom pohodu donosili. Planina vam nudi razne varijante.
Izaberite cilj i tempo tako da vam bude ugodno, da uživate.
Zapamtite: planina neće pobjeći.

12. LAVINE

Lavine predstavljaju jednu od najvećih opasnosti u planinama.

Općenito, vladaju mnoge zablude o lavinama, njihovom
nastajanju, djelovanju, pokretanju, smrtnosti i sl. Uglavnom je
sve to zbog neznanja i neinformiranosti. Ukoliko ste imalo
informirani o lavinama povećavate mogućnost preživljavanja u
slučaju nesreće.
Lavine nastaju, uglavnom, na visokim, nepristupačnim predjelima
zbog uvjeta koje takvo okruženje ima, ali svaka padina koja ima
nagib veći od 15 stupnjeva predstavlja potencijalnu opasnost od
lavina. Gotovo sve lavine se pokreću na padinama između 35 i 45
stupnjeva. Na padinama manjim od 30 stupnjeva rijetko se
pokreću lavine, a na padinama strmijim od 50 stupnjeva snijeg
„proklizava" tako da se jako rijetko na tim strminama skupi
dovoljno snijega za lavinu. Snijeg, odnosno pahulje snijega imaju
svoju kristalnu rešetku i prilikom pada na tlo jedan dio te rešetke
puca dok na drugi dio, koji je čitav, padaju druge pahulje snijega.
Prestankom oborina i zbog niskih temperatura površinski sloj se
zaledi i oslabljuje se veza novim snijegom koji, s vremenom,
padne na tu površinu i time se stvaraju slojevi različitog tipa
snijega. U nižim slojevima kristali snijega (pahulje) počinju pucati
(zbog mase svih slojeva, buke, vremenskih neprilika i sl.),
pokreću lančanu reakciju te sloj počne kliziti i tu je početak
lavine. Lavine dijelimo po stanju snijega (rastresit i zbijeni snijeg)
i po vrsti snježnih padalina (mokri i suhi snijeg). Kod lavina
rastresitog snijega mjesto pucanja je usko i neizrazito te se
pokreću manje površine koje zahvaćaju sve veću količinu snijega
i spuštajući se zauzimaju veću širinu. Lavine zbijenog snijega
lome se na većem prostoru i linija loma uvijek je okomita na
donju plohu. Suhe lavine u prosjeku putuju između 100 – 140
km/h. Takvu brzinu dostižu već pet sekundi nakon pokretanja,
dok mokre lavine u prosjeku putuju puno sporije, oko 40 – 50
km/h. Suha lavina broji najviše smrtnih slučajeva. Suhu lavinu
možemo usporediti s praškom u tanjuru koji klizi prema dolje,
znači jako brzo. Komadi snijega razbijaju se jedan od drugog i na
kraju, dobivši veliku brzinu razbiju sve pred sobom. Kad je žrtva
u sredini uglavnom joj nema spasa. Razlikujemo još i lavine
objektivnog karaktera (koje se pokreću zbog zatopljenja, težine
snijega i sl. odnosno to su lavine koje nije uzrokovao čovjek) i
subjektivnog karaktera (lavine koje je pokrenuo čovjek).
Od prirodnih uzroka vjetar je najčešći uzrok lavina. Vjetar može
„donijeti" snijeg 10 puta brže nego obične padaline snijega. Vjetar
nanosi snijeg pušući sa jedne strane planine i nanosi ga na drugu
stranu te taj novi snijeg optereti postojeći što uzrokuje lavine.
Stručnjaci taj efekt vjetra zovu „wind loading". Novo napadali
snijeg također uzrokuje lavine. Ako težina novog snijega napada
brže nego se stari sloj snijega prilagodi, dolazi do napuknuća i
formira lavinu. Ubrzano zatopljenje može uzrokovati pokretanje
suhe lavine, ali to se rijetko događa. Kiša ili snijeg koji se topi
može uzrokovati lavine. Jako sunce ili visoke temperature
uzrokuju ubrzano topljenje snijega i stvaraju mokre lavine. Mokre
lavine se stvaraju zbog slabljenja prijašnjeg sloja snijega zbog
toga što voda razbija strukturu povezanosti između vrsta snijega.
Poznato je da ima oko 6000 vrsta pahulja odnosno vrsta snijega.
Vjetar snijega ili ubrzano zatopljenje ne rezultiraju uvijek
lavinama. To ovisi o stanju snijega koji je prije napadao i o stanju
snijega koji pada. Ako je snijeg koji je prije napadao jako
stabilan, velike količine novog snijega mogu se jako dobro
povezati i biti gotovo sigurne u pravim vremenskim uvjetima.
Analiza stabilnosti lavina je komplicirani proces i zahtjeva jako
puno proučavanja i iskustva da se razvije dobra sposobnost
analiziranja stabilnosti lavina.
Žrtve lavina najčešće su rekreativci u planinama – skijaši,
snowboarderi, penjači, planinari a najugroženiji su vozači snježnih
saonica (snowmobila) koji čine trećinu žrtava od njihovog
ukupnog broja.

U 90% lavina sa ljudskim žrtvama, lavina je pokrenuta težinom

žrtve ili nekoga od pratnje žrtve. Ako imate namjeru kretati se u
područjima u kojima postoji opasnost od lavina obavezno
nazovite lokalnu Gorsku službu spašavanja ili Centar za lavine te
se raspitajte o mogućnosti lavina, obavijestite ih o svojim
kretanjima te zatražite lokatore (eng. „avalanche beacon").
Lokatori su mali uređaji koji odašilju signal te u slučaju nesreće
spasioce navode na mjesto unesrećenog. Također obavezno
ponesite lopatice za snijeg te što više pomoćne opreme. Ako
vidite napuknuti snijeg, to je očiti znak za potencijalnu lavinu. Što
je veći razmak napuknuća to je opasnije. Ne idite na strme
dijelove. Također pripazite na brze promjene vremena. U tom
slučaju povećava se mogućnost pokretanja lavina. U potencijalno
opasne dijelove nikada ne idite sami te ako vas je više, podijelite
se u grupice ali ostanite dovoljno blizu jedni drugima da se vidite i
čujete. Nemojte ići u područja dubokog snijega koji je manje od 3
dana star te općenito izbjegavajte džepove dubokog snijega.
Prirodne lavine događaju se zbog novog ili vjetrom nanesenog
snijega koji postane pretežak za slabe naslage prijašnjeg snijega
ili zbog naglog zatopljenja, ali gotovo uvijek ima očiglednih
znakova nestabilnosti prije nego li se lavina pokrene.
Ako vidite da lavina ide prema vama odnosno da ste pokrenuli
lavinu jedino što možete probati jest da se maknete u stranu. Ako
ne možete pobjeći lavini tj. Pokušati da vas ne zatrpa, pokušajte
se uhvatiti za drvo (ako ste u takvom okruženju). To morate
izvesti jako brzo iz razloga što vam to drvo može biti najbolji
prijatelj, ali ako ga ne uhvatite na vrijeme može postati najveći
neprijatelj. Četvrtina žrtava u lavinama umiru zbog teških ozljeda
nanesenih od udaraca u drva i kamenje. Iz tog razlog držite se za
to drvo jako, jako čvrsto. Imajte na umu da morate biti jako brzi
pošto lavine već nakon 4 – 5 sekundi dostižu brzinu od 100 km/h.
Ako ne možete pobjeći lavini ili se ne možete uhvatiti za drvo,
onda morate početi snažno plivati . Ljudsko tijelo je tri puta teže
od krhotina lavina i stoga počne tonuti ukoliko ne počnete snažno
plivati. Dobra vijest je da i u jako gustim lavinama protok zraka
je 60 – 70%, ali to nije problem. Ljudi umiru zbog toga što se
ugljik – dioksid nakupi u snijegu oko ustiju i jako brzo umru zbog
trovanja ugljik – dioksidom, pa kad lavina na kraju uspori i prije
nego li stane, pokušajte si napraviti rupu za zrak ispred vaših
ustiju. Kad lavina napokon stane, krhotine lavine i raspršeni
snijeg se kroz nekoliko sekundi stvrdne kao cement tako da bilo
koju akciju da poduzmete morate je napraviti prije samog
zaustavljanja lavine. Praktično je nemoguće sam se izvući kada
ste zatrpani lavinom. Statistike pokazuju da se oko 90% žrtava
može izvući živo ako su iskopani u roku od 18 minuta, ali onda
šansa preživljavanja jako pada. Nakon 45 minuta samo 20-30%
ljudi je spašeno živih, a nakon dva sata gotovo nitko ne izađe živ.
U slučaju da vidite prijatelja zahvaćenog u lavini pozorno gledajte
kako se kreće lavina i gledajte u vašeg prijatelja, da ga kasnije,
sa što većom preciznošću možete locirati u lavini. To će smanjiti
tijek traženja, tako da otvorite širom oči ako ste dovoljno sretni
da vas lavina nije uhvatila. Nikako ne odlazite po pomoć jer je
jako malo vremena, možda nekoliko minuta za disanje pod
snijegom, tako da se svaka minuta broji. Ako odete po pomoć
vjerojatno ozlijeđeni neće biti živ kada vi dođete sa spasiocima.
Provedite bar pola sata – sat u traženju prije nego li odete po
pomoć. Brzo ali i pozorno tražite tragove, ruke koje vire iz
snijega, skije, snowboard daske, rukavice i sl. U slučajevima kad
vidite snowmobil, žrtva je iznad snowmobila. U slučaju više žrtava
iskopajte ih dovoljno da mogu disati tj. Nemojte gubiti vrijeme da
ih vadite van. Odmah idite do druge žrtve i tako dalje. Prvo
izvadite one koji su bliži površini.
SAVJET: AKO STE I U NAJMANJOJ SUMNJI – UVIJEK NE !

13. SPREČAVANJE NESREĆA I PRVA POMOĆ U SLUČAJU

NESREĆE
SPREČAVANJE NESREĆE
Ako osjetite znakove umora i iscrpljenosti, odmorite se. Ako se
osjećate iscrpljeno i poslije dužeg odmora, radije odustanite od
svog cilja, vratite se po mogućnosti s pratnjom.
Nosite uvijek propisanu i preporučenu opremu.
Već kod planiranja i pripreme planinarskog uspona pokušajte
predvidjeti moguće opasnosti.
Uvijek se raspitajte kod lokalnog stanovništva (ako je to moguće)
ili kod planinara koji su već bili na području gdje planirate ići o
specifičnostima područja.
U planine ne idite nikada sami. Prilikom planiranja vaše ture
važan faktor je izbor partnera za planinarenje.
Odluke „unatoč tome“ , „ma nema veze“ vrlo su opasne, a
ponekad i presudne.

Ako vam prijeti opasnost sklonite se na vrijeme, čuvajte svoju

snagu, NE SRLJAJTE GLAVOM BEZ OBZIRA!
PRVA POMOĆ U SLUĆAJU NESREĆE
Dužnost je svakog planinara da ozlijeđenom ili bolesnom pruži
pomoć na licu mjesta, prije dolaska liječnika, u skladu sa svojim
znanjem, iskustvom i mogućnostima. Bit prve pomoći je
ozlijeđenom sačuvati život i spriječiti pogoršanje stanja, držeći se
određenih pravila ovisno o karakteru ozljede. Pružanje pomoći ne
smije se odgađati već se treba snaći s onim što imamo, ujedno
svladati strah, ostati priseban, pomoć pružiti brzo, ali ne
brzopleto. Ne zaboraviti unesrećenog zaštiti od hladnoće kako mu
se tijelo zbog mirovanja ne bi pothladilo.
Najčešće nesreće u planinama su:
* nesvjestica
* šok
* prijelom kosti i uganuće
* krvarenje
* rane
* visinska bolest
* sunčanica
* toplotni udar
* sunčano sljepilo
* snježno sljepilo.
Ako je unesrećeni pri svijesti, treba mu dati zaslađene vode,
alkohol se NE smije davati premda prividno grije, alkohol širi
krvne žile i uzrokuje brže hlađenje tijela. Kad je nekom već loše,
ne treba ga omamljivati, jer će mu tada, logično, biti još lošije.
- nesvjestica - u slučaju nesvjestice unesrećenog moramo poleći
na bok kako se ne bi ugušio vlastitom slinom, jezikom i
ugrušanom krvlju, ne smije mu se davati nikakav napitak jer je
refleks gutanja isključen;
- šok - simptomi šoka su: bljedilo, brz puls, površno disanje,
uznemirenost, nesvjestica; bez oklijevanja unesrećenomu treba
glavu poleći na nisko uzglavlje, a ruke i noge podići gore, a ako je
bez svijesti ili povraća, poleći ćemo ga na trbuh glavom
okrenutom naniže i u stranu;
- prijelom kosti i uganuće - prelomljenu kost treba imobilizirati;
kao sredstvo za imobilizaciju može nam poslužiti kišobran, cepin,
hodački ili skijaški štap, komad grane...
kod uganuća ili iščašenja također treba napraviti imobilizaciju;
- krvarenje - prije svega treba ga zaustaviti, ako krv brizga u
mlazu treba pritisnuti iznad rane i sačekati da krv stane. Na ranu
treba staviti dovoljno sterilne gaze i previti je, a ozlijeđenom dati
zaslađene tekućine. Rane nikako ne ispirati niti dirati prstima;
- visinska bolest - javlja se u visokim planinama zbog smanjene
količine kisika i manjeg tlaka zraka; prepoznati se može po:
glavobolji, slabosti, vrtoglavici i halucinacijama; odmah treba
odustati od daljnjeg penjanja i pojesti nešto što će nam vratiti
energiju i vratiti se na visinu gdje nema simptoma visinske
bolesti; osjetljivost na visine smanjuje se postupnom
aklimatizacijom;
- sunčanica - prepoznati ćemo je po glavobolji i vrtoglavici nakon
dugog hodanja po vrućini; oboljelog ćemo polegnuti u sjenu i
staviti mu na glavu hladne obloge; preventivno treba izbjegavati
uspone od 12-14 sati;
- sunčano sljepilo - to je posljedica prevelike količine svjetlosti
koja ulazi u oko; oči treba štititi sunčanim naočalama koje imaju
UV-zaštitu, jer druge tamne naočale šire zjenice onda kad bi
trebale biti skupljene; ukoliko se sljepilo pojavi, treba izbjegavati
svaki izlazak na svjetlo i na oči staviti hladne obloge; sunčano
sljepilo se može dobiti i zimi jer nema veze sa sunčevom
toplinom;
- prijelomi - znakovi prijeloma su: bol, nemogućnost pokretanja
ozljeđenog uda, oteklina na mjestu prijeloma, deformitet uda
(nije uvijek prisutan), ako postoji, siguran je znak prijeloma;
ako je slomljeni ud deformiran, treba ga izravnati uzdužnim
istezanjem; slomljena kost se mora imobilizirati prije prenošenja
ili prijevoza ozlijeđenog; kod otvorenih prijeloma ranu treba
pokriti sterilnom gazom i imobilizirati u zatečenom položaju;
- Iščašenje je ozljeda kod koje zglobna glavica izlazi iz zglobne
čašice, zglob je izobličen i bolan, svaki pokušaj kretanja nailazi na
otpor i bol;
prije prijevoza do bolnice treba imobilizirati zglob u položaju u
kojem je zatečen i ne pokušavati sami namjestiti zglob;
- Uganuće - je ozljeda ligamenata i zglobne čahure nastale zbog
naglog pokreta u zglobu, najčešće se događa u gležnju; javlja se
oštra bol, a potom i oteklina zgloba;
tegobe se mogu ublažiti hladnim oblozima, noga treba mirovati u
povišenom položaju; u težim slučajevima potrebna je liječnička
pomoć.
Imobilizacija-je postupak kojim se ozljeđeni dio tijela stavlja u
stanje mirovanja. U okviru prve pomoći provodi se privremena
(transportna) imobilizacija. Njena svrha je spriječiti pogoršanje
ozljede i smanjiti bol tijekom prijevoza do bolnice. Indikacije za
imobilizaciju su: prijelom kost, iščašenje, opeklina, smrzotina,
zmijski ugriz, prignječenje uda...
Šok- u medicinskom smislu znači –po život opasno stanje
poremećene cirkulacije krvi koji mogu imati različite uzroke i
mehanizme nastanka, a to su: veliki gubitak krvi, teške ozljede,
opsežna opeklina, prignječenja udova, strijelne ozljede, ozljede
trbuha, prsnog koša, alergijske reakcije, srčani infarkt, sepsa,
veliki gubitak tjelesne tekućine. Bol i strah potpomažu razvoju
šoka. Znakovi šoka su: koža je blijeda i hladna, orošena ljepljivim
znojem, usne i prsti mogu biti modri, puls je ubrzan, disanje
ubrzano i površno, osjećaj hladnoće, žeđ, mučnina i ponekad
povraćanje, nemir i uzbuđenost koji s pogoršanjem šoka prelazi u
apatiju nezainteresiranost, bolesnik više ne zapomaže, a pogled
mu je odsutan.
Strujni udar-udar groma nastaje kad se osoba uključi u strujni
krug. Posljedice mogu biti bezazlene ili kobne. Mokra ili vlažna
koža ima manji el. otpor što pogoršava posljedice strujnog udara.
El. struja prouzrokuje oštro ograničene opekline, prolasci struje
kroz srce ili mozak mogu izazvati trenutnu smrt.
-Postupak- unesrećenog treba što prije osloboditi iz strujnog
kruga, pritom pazeći na svoju sigurnost. Ako je unesrećeni bez
svijesti treba provjeriti disanje i krvotok i po potrebi započeti
mjere oživljavanja, onesviještenog koji diše okrenuti na bok, s
opeklinama postupiti kao što nalaže pomoć kod opekotina.
Besvjesno stanje-mogu biti bezazlena ili vrlo teška stanja. Ako
naiđemo na čovjeka koji nepomično leži ili se u našem prisustvu
srušio na tlo, lagano ćemo ga protresti i upitati npr: «Što se
dogodilo, čujete li me, kako se zovete?». Kod plićeg gubitka
svijesti onesviješteni može pomicati pojedine dijelove tijela ili
povraćati, ako nema nikakvih reakcija osoba je u najdubljem
gubitku svijesti (koma).
-Postupak- pozvati liječničku pomoć, provjeriti didanje i krvotok i
po potrebi započeti postupkom oživljavanja. Ako diše postaviti
ćemo ga u bočni položaj, pokriti ga, da se sprijeći pothlađivanje i
nikako ga ne ostaviti samoga.
Oživljavanje(reanimacija) -prestanak disanja i srčanog rada ne
mora značiti definitivnu smrt. takve osobe možemo u nekim
slučajevima povratiti u život postupkom oživljavanja. oživljavanje
podrazumijeva umjetno disanje i masažu srca. prestanak disanja i
rada srca organizam ostaje bez kisika, što dovodi do odumiranja
stanica. Moždane stanice odumiru prve, već za nekoliko minuta.
Samo unutar tog kratkog vremena ima smisla pokušati
oživljavanje.
-klinička smrt to je stanje neposredno nakon prestanka disanja i
srčanog rada, a prije odumiranja stanica, kada je još moguće
postupkom reanimacije oživjeti osobu.
-cerebralna (moždana) smrt – to je odumiranje moždanih stanica,
nastaje nakon nekoliko minuta po prestanku disanja ili rada srca.
Ovo je nepovratan proces.
- Postupak – dati umjetno disanje i masažu srca, što prije pozvati
prvu pomoć

SAVJET: Prilikom pružanja pomoći u planini NIKADA NE

ZABORAVITE NA VLASTITU SIGURNOST!

ZAPAMTITE:
Ukoliko se u planini dogodi nesreća, HGSS se obavještava na
slijedeći način:
• na telefon Državne uprave za zaštitu i spašavanje 112
• na svim obavještajnim točkama HGSS (najčešće su to
opskrbljeni planinarski domovi), koje su vidno
označene natpisom i znakom HGSS
• za područje Medvednice Grada Zagreba i Zagrebačke županije
GSM Stanice HGSS Zagreb: 091/5082-556
Preporuča se da obavijest o nesreći daje svjedok nesreće jer će
najbolje moći odgovoriti na pitanja u vezi nesreće.
On treba dati slijedeće podatke:
• svoje ime, prezime, adresu i telefon
• ime, prezime, adresu i telefon unesrećenog
• kada se nesreća dogodila i kakve su ozljede
• gdje se unesrećeni nalazi (što točniji opis pristupa do mjesta
nesreće)
• što je već poduzeto i tko je još obaviješten

14. KODEKS PLANINARSKE ETIKE

Planinari poštuju skup nepisanih pravila ponašanja koja se

zasnivaju na humanizmu, poštenju i altruizmu (nesebično
pomaganje drugima), a odraz su ljudskih kvaliteta svakoga
pojedinca. Svaki kulturni planinar poznaje i poštuje načela
planinarske etike.

Etičke norme ponašanja u planini mogli bismo u kratkim crtama

sažeti ovim kodeksom:
- Ne ostavljaj u planini samog člana društva. U slučaju nesreće
snosiš moralnu i kaznenu odgovornost.
- Tempo hoda prilagodi najslabijem pješaku u društvu. Savjetuj
ga i ponudi mu svoju pomoć.
- Pri susretu u planini planinari se međusobno pozdravljaju i to
tako da mlađi pozdravljaju starije, muškarci žene, oni koji se
penju onoga tko silazi (time simbolički odaju priznanje za izvršeni
uspon).
- U susretu s mještanima budi osobito pristojan i ljubazan,
imajući na umu da su pravila ponašanja
gorštaka možda stroža nego u gradu.
- Gorštacima se oduži za usluge i hranu na prikladan način vodeći
osobito računa o njihovom slabijem
Imovinskom stanju.
- Putujući planinskim stazama, u granicama svojih mogućnosti
uklanjaj napadalo kamenje i granje,
popravljaj putokaze i rubno kamenje na putu.
- Ne viči i ne deri se u planini, ne otvaraj glasno radio, pjevanje
treba biti umjereno i nenametljivo.
- Ne loži vatru u šumi, ne radi lomače, ognjište ogradi kamenjem,
a prije odlaska vatru brižno ugasi.
- Ne beri cvijeće, jer je to znak egoizma. Ubrati cvijet znači ubiti
cvijet.
- Otpatke (prazne boce, konzerve, papire, plastičnu ambalažu) ne
ostavljaj u planini, nego ih skupi i ponesi sa sobom u dolinu.
- U slučaju nesreće u planini, odreci se svojih planova i solidarno
pristupi akciji spašavanja.
- Ne ističi sebe i svoje sposobnosti, kloni se natjecanja u brzini
uspona, jer planinarstvo nije sport, u planini jači treba pomoći
slabijemu.
- Na vrhovima gdje postoje upisne knjige prije odlaska pažljivo
spremi knjigu i žig; ne upisuj neukusne primjedbe.
- Poštuj zaštitni režim u nacionalnim parkovima, strogim
rezervatima i parkovima prirode, pridržavaj se uputa lugarskog i
čuvarskog osoblja, ne trgaj zaštićeno bilje.
- Prema kućnom redu HPS-a u pl. Kućama je zabranjeno pušenje,
pogotovo u blagavaonicama i spavaonicama.
- Na cisternama u kraškim krajevima zadovolji se čuturom vode
za piće. Ne prolijevaj vodu i ne bacaj nikakve otpatke u nju.
- Planinarsko sklonište nakon upotrebe očisti, prije odlaska ga
opskrbi gorivim drvetom i ostavi višak hrane (konzerve) budućim
posjetiteljima.
- Pri dolasku u planinarski dom predstavi se domaru, poštuj
njegov autoritet i budi umjeren u zahtjevima, a na odlasku ga
pozdravi i obavijesti o smjeru svoga daljnjeg putovanja.
- U pl. Kući poštuj kućni red, ne ulazi u spavaonice u cipelama, ne
zauzimaj više mjesta nego što ti je nužno potrebno; prednost kod
noćenja imaju žene, djeca, starije i iscrpljene osobe.
- Poslije 22 sata poštuj u domu potpuni mir, ne remeti odmor
umornim planinarima, poštedi ih svog veselog raspoloženja.
KOLIKO I KAKO PLANINI DAJEŠ, TOLIKO ĆE TI UZVRATITI!
Oprema za planinarenje

Svaki duži izlet u planine poseban je doživljaj. No, da bismo mogli potpuno uživati
potrebno je mnogo toga pripremiti. Osim tjelesne pripreme, potrebno je na sebi i uz
sebe imati odgovarajuću opremu, čiji pregled ćemo ovdje iznijeti.

Naravno, što će se ponijeti a što ne, zavisi najviše o dužini izleta, godišnjem dobu te
o mogućnostima opskrbe, prehrane i spavanja na trasi puta. Mnogima će se činiti
da su neke stvari suvišne ili da neke nedostaju - i bit će u pravu. Izbor opreme koju
ćemo ponijeti u planinu ovisi i o osobnim potrebama svakog pojedinca i malo je
vjerojatno da će dva planinara na isti izlet ponijeti istu opremu.

Svoj popis opreme za planinarenje autor ovih redaka prvi je put pribilježio prije
nekih 12 godina kada je za uspon na Weiss Spitze (3300 m) zaboravio ponijeti
sunčane (ledenjačke) naočale, što je gotovo upropastilo cijeli izlet. Da se takva
nezgoda više ne bi ponovila, sada uz pomoć popisa dva dana prije puta kontrolira
cijelu opremu, dan prije obavlja potrebne nabavke i može noć prije puta mirno
spavati, siguran da ništa neće zaboraviti. Ovaj se popis u tih 12 godina puno
mijenjao. Sve što se pokazalo kao višak je izbačeno, a ono što se pokazalo
korisnim je dodano. Namjera ovog pregleda je da planinarima koji s jednodnevnih
izleta žele prijeći na višednevne, olakša izbor opreme koja bi im mogla zatrebati, da
ih potakne na razmišljanje o raznim situacijama koje bi ih mogle dočekati u
planinama, te da na temelju toga sastave svoj popis ili razmisle o nabavci onoga što
im nedostaje.
Za ugodan izlet težina naprtnjače ne bi smjela prelaziti 20 kg. Uvijek treba voditi
računa o težini i volumenu svakog pojedinog predmeta i prednost dati praktičnijim i
lakšim stvarima koje zauzimaju manje prostora i koje se mogu koristiti u različitim
situacijama. S obzirom na to da se tehnologija izrade opreme vrlo brzo mijenja u
ovom pregledu nećemo navoditi ni sugerirati najbolje materijale, nego ćemo samo
navesti svojstva koja se očekuju od dobre vreće ili jakne, a kada se odlučite za
kupovinu, raspitajte se o prednostima i nedostacima pojedinih materijala.

ODJEĆA I OBUĆA

Planinarske cipele - Od svojih cipela planinar očekuje da štite stopalo i skočne

zglobove, da su udobne i da održavaju stopala suhim. To znači da cipele trebaju biti
visoke i imati čvrstu potplatu, da su barem pola broja veće od brojeva naših
gradskih cipela, te da su izrađene od materijala koji »diše«. Najveće pitanje je
kakve cipele mogu održati stopalo suhim (toplim) tj. omogućiti da znoj izlazi, a
spriječiti vodu da prodre unutra. Za sprječavanje ulaska vode u pravilu je najbolje
dodatnu impregnirati kožu nekim sprejem ili voskom.
Na žalost, ako provedete dva dana na kiši, koža cipele će upiti vodu bez obzira na
impregnaciju (udaranjem cipela po oštrim stijenama zarezujete kožu i na tim
mjestima probija voda). Kada se koža cipele natopi vodom obično treba par dana
da se osuši, što može biti ozbiljnija teškoća na izletu, tim više što nije preporučljivo
cipele sušiti naglo pored peći, budući da se tako uništava koža. Većina problema
može se riješiti impregnacijom prije izleta, a za duže izlete u »teže« uvjete treba
razmisliti o rezervnim cipelama ili plastičnim cipelama za snijeg ili led.
U zadnje vrijeme na tržištu ima i kvalitetnih cipela od sintetičkih materijala koje
također dišu, a ne propuštaju vodu. Sintetika je bolja od kože, jer ne upija vodu.
Modela ima mnogo i u pravilu nećemo znati što smo kupili do prvog izleta s jačom
kišom ili snijegom. Prema osobnom iskustvu, cijena ne znači nužno i kvalitetu.
Rezervne cipele, tenisice ili natikače - Nakon cjelodnevnog hodanja nema ništa
ljepšega i ugodnijega nego se iz planinarskih cipela preseliti u natikače ili tenisice.
Natikače su praktične i za boravak u planinarskim domovima, tim više što je u većini
domova i kuća zabranjen ulazak u spavaonice s planinarskim cipelama na nogama,
a i puno su lakše od tenisica.

Treba pripaziti da odjeća i obuća bude udobna i topla

Čarape trebaju omogućiti amortiziranje udaraca prilikom hodanja te održavati

stopala suhim i toplim. U tu svrhu najbolje je navući na noge jedne tanke končane
čarape koje će omogućiti stopalu da diše, a preko njih deblje čarape za hodanje
koje će amortizirati udarce i osigurati toplinu. Nisu sve čarape jednake, pa treba
malo eksperimentirati ako želimo naći najbolju kombinaciju. Vrlo je važno da nakon
ova dva para čarapa planinarske cipele ostanu udobne, jer inače mogu otežati
cirkulaciju u nogama i izazvati ozebline na stopalima, bez obzira na najtoplije
čarape. Iz istog razloga, ni same čarape ne smiju biti tijesne. Čarape debele vunene
(1 par), koje su široke, komotne i tople vrlo dobro mogu poslužiti za spavanje u
hladnim spavaonicama ili na otvorenom.

Planinarske hlače s remenom. S obzirom na zlatno pravilo da noge trebaju ostati

suhe, hlače trebaju biti komotne i napravljene od materijala koji diše i ne upija vodu.
To znači da traperice, samterice, pamučne trenirke nisu dobar izbor, već treba
odabrati tanke hlače koje minimalno upijaju vodu i brzo se suše. Takav materijal je
npr. 70% poliester i 30% vuna, a ima i nekih drugih kombinacija. Tanke hlače se u
praksi pokazuju bolje nego debele (čak i po snijegu) jer bolje »dišu« (što puno znači
nogama koje u planinarenju obavljaju najveći dio posla). Dobro je znati da mokro
tijelo gubi oko 20 puta brže toplinu od tijela koje je suho. Sjetite se trika kojim
hladimo boce s tekućinom: namočimo tamnu tkaninu i omotamo je oko boce te sve
zajedno ostavimo na suncu. Zbog tog razloga nije dobro ni nositi pamučne gaće
(bokserice) ispod hlača. Osim što se znaju nezgodno zategnuti oko prepona uslijed
hodanja, vrlo brzo se natope znojem. Hlače trebaju imati i široki remen na kojem
možemo nositi drugu opremu. Ako je hladno ili puše jak vjetar mogu se ispod hlača
obući duge termo gaće ili nešto slično, izbjegavajući pritom pamuk koji upija i
zadržava puno vode.
Kratke planinarske hlače s remenom - Kao ljetna varijanta mogu se koristiti kratke
planinarske hlače ili duge hlače koje se po potrebi uz pomoć patent zatvarača mogu
pretvoriti u kratke. Vrijede ista pravila kao i za duge hlače. Ljeti dobro dođu, za
trenutke odmora, i klasične pamučne bermude.

Nepromočive hlače za kišu. Kod jače kiše planinar nema drugog izbora nego
obući nepromočive hlače. Oblačimo ih uglavnom na golo tijelo kako bismo znojenje
sveli na što manju mjeru. Duge termo gaće izrađuju se od sintetičkog materijala koji
»diše« i minimalno upija znoj te se brzo suši. Koriste se ispod hlača ili zimi za
spavanje.

Topla trenirka - donji dio. Nakon naporne ture, na cilju, dobro je vlažne hlače
zamijeniti nečim suhim i toplim.
Termo majica s kratkim ili dugim rukavima također je izrađena od sintetičkog
materijala koji »diše« i brzo se suši. Takve se majice koriste zimi za hodanje ili
spavanje. Oblače se na golo tijelo zbog znojenja, a ako nam je hladno, preko njih
možemo obući običnu majicu, trenirku i sl. Majica s kratkim ili dugim rukavima koristi
se za hodanje ili spavanje u toplijim mjesecima kada je prevruće za termo majice. S
obzirom na to da pamuk lako upija vodu, treba sa sobom imati više majica da bismo
ih mogli češće mijenjati, ili odabrati majice koje bolje »dišu«. Topla trenirka - gornji
dio. Nakon naporne ture treba se presvući u suho i toplo. Za to dobro može poslužiti
topla trenirka, koja se može koristiti i ispod jakne ako je jak vjetar ili velika hladnoća.
Dobre su se pokazale trenirke od flisa (eng. fleece), koje su lagane i tople.

Jakna protiv vjetra i kiše. Pri izboru jakne najbolje je odabrati takvu koja je
nepromočiva i koja ima kapuljaču. Treba biti dovoljno komotna da ne sputava
pokretanje ruku. Kapa nas treba nas zaštititi od vjetra i hladnoće. Za planinarenje se
može koristiti i obična vunena kapa, a ako nas vuna svrbi ili nam je prevruće, može
u zamjenu poslužiti i svilena marama. Bolje su one kape koje imaju mogućnost
zaštite sinusa (čela) i ušiju. Puno tjelesne temperature gubi se upravo preko glave.

Obrazina. Svatko tko je bio na Velebitu po buri zna čemu služi obrazina. Vrlo
korisna stvar za planinarenje po jakom vjetru! Treba odabrati model koji dah iz nosa
ili usta ne vraća prema očima i tako zamagljuje naočale. Biciklisti se koriste većim
brojem modela, koje i mi možemo iskoristiti u planinarenju.

Rukavice. Protiv vjetra dovoljne su i tanke rukavice, a za zimu trebaju biti tople
(vunene) ili nepromočive za kišu i snijeg. Praktični su modeli kod kojih možemo
privremeno osloboditi prste bez skidanja rukavice.

Ručnik. Tko voli kupanje u planinarskim potocima i jezerima, trebat će mu i manji

ručnik. Planinski potoci ljeti imaju temperaturu od +12 °C, pa iako odlično
osvježavaju i poboljšavaju cirkulaciju treba paziti da ne ulazimo u vodu naglo
(znojni) i da ne ostanemo duže od nekoliko minuta (opasnost od hipotermije -
pothlađivanja). Ponovno zagrijavanje organizma troši i puno energije, pa je uz takvo
kupanje potreban i neki kvalitetniji obrok s toplim napitkom. Inače možemo ostati
bez snage za daljnje planinarenje.

Plastične vrećice. Radi zaštite odjeće od vode, a i zbog lakšeg snalaženja, dobro
je odjeću prije slaganja u ranac složiti u najlonske vrećice. Tako npr. možemo
odjeću za spavanje, i toplu odjeću za planinarski dom staviti u jednu vrećicu, majice
i ono što češće koristimo u drugu, čarape u treću itd. Korisno je ponijeti i dodatne
vrećice npr. za prljave čarape, i za smeće koje smo kao planinari dužni ponijeti sa
sobom u dolinu.

Ruksak ili naprtnjača je pored planinarskih cipela najvažniji dio opreme čovjeka
koji odlazi u planinu. Prije svega, treba odabrati model koji je ugodan za nošenje, a
praktično je da ima što više džepova i pretinaca. Što se udobnosti tiče, treba obratiti
pažnju na ramena i donji dio leđa jer su ti dijelovi tijela najviše opterećeni. Dobar
ranac bi trebao imati mogućnost prilagodbe visine nošenja (kako bismo ga mogli
prilagoditi svojoj visini), zaštićenu kralježnicu cijelom dužinom (nekim mekšim
materijalom koji ne upija vlagu odnosno koji omogućava odvođenje znoja s leđa),
široke naramenice u području ramena, mogućnost zatezanja naramenica (čime
privlačimo ranac bliže leđima), zatezanje naramenica preko prsa te mogućnost
zatezanja oko pasa.
Pravilo je da ranac bude što bliže leđima te da se ne »ljulja« dok hodamo, a opet da
nas ne steže i da nam omogućava slobodno kretanje. Što je više pretinaca,
džepova i remenčića na naprtnjači, to ćemo bolje moći organizirati stvari i lakše se
snalaziti »u mraku«.
Najteže stvari najbolje je spremiti na dno (da težište bude što niže - lakše je za
nošenje, a i ranac se manje ljulja). Treba odvojiti jedan pretinac za pribor za prvu
pomoć, kako bi se u slučaju potrebe brzo moglo pronaći sve što nam treba.
Volumen ranca mjeri se u litrama, a odabir veličine je individualna stvar svakog
planinara. Oni koji putuju brzo koristit će male rance, a oni koji planiraju boravak od
više dana velike.

Zaštitna vreća za ranac protiv kiše. Bez obzira kako kvalitetan ranac imali i bez
obzira što vam je odjeća zaštićena najlonskim vrećicama, dodatna zaštitna vreća
kojom možemo zaštititi cijeli ranac izuzetno je korisna po kiši, a vrlo je lagana i
malog volumena. Zaštitnu vreću odabiremo prema volumenu ranca, a treba voditi
računa da se može lako i dobro pričvrstiti kako je vjetar ne bi odnio.

Zatezni remenčići i kratka užad korisni su kada treba nešto pričvrstiti na ranac.
Šator služi za zaštitu od vjetra, kiše i hladnoće pri spavanju na otvorenom. Pri
izboru šatora treba voditi računa o težini (da nije pretežak za nošenje), veličini (da
se možemo ispružiti i smjestiti ranac), aerodinamičnom obliku (da može izdržati jak
vjetar), jednostavnosti podizanja (da ga možemo sklopiti bez uputa i u mraku) i da
se može dobro pričvrstiti bez obzira na podlogu. Kvalitetniji su oni koji imaju dvije
stijenke (zbog kondenzacije). Ako vas muče insekti odaberite šator kojem se
unutarnja stijenka može potpuno zatvoriti.

Najlonsko šatorsko krilo. Ako želimo izbjeći oštećenja donjeg djela šatora
(podloge), koja je osjetljiva na oštrije predmete i lako se probuši, možemo nabaviti
dodatnu plastičnu foliju koju ćemo postavljati ispod šatora. To je, ustvari, najlonsko
šatorsko krilo koje na rubovima ima rupe svakih 50 cm, lagano je i može se nabaviti
u raznim dimenzijama (npr. 2x3 m). U ljetnim mjesecima možemo ga koristiti i
umjesto samog šatora tako da ga razapnemo iznad spavaće vreće. To je dovoljno
da nas zaštiti od kiše i sunca.

Vreća za spavanje dolazi do izražaja na niskim temperaturama. Treba znati da

temperatura koja je navedena na vreći kao normalna (engl. Comfort) pretpostavlja
da spavamo u vreći s termo donjim rubljem (duge gaće i majica s dugim rukavima),
a minimalna temperatura koja je navedena (engl. Extrem) pretpostavlja da ćemo na
toj temperaturi preživjeti, ali vjerojatno nećemo moći spavati. Ako npr. imamo vreću
koja ima raspon od -12 do +20 oC, a za normalnu temperaturu je navedeno 0 oC,
za ugodno spavanje u skloništu u zimskim uvjetima, treba imati termo donje rublje i
dodatnu trenirku ili pokrivač. Za spavanje na snijegu bez zaklona potrebne su vreće
od specijalnih materijala koje tijelo štite od hladne podloge i od atmosferskih
utjecaja. Ako želimo biti spremni za svaku priliku, trebalo bi imati jednu laganiju
ljetnu vreću i jednu zimsku vreću za »teže« zadatke.

Karimat, thermarest ili madrac za napuhavanje. Sve navedeno može se koristiti

kao podloga za spavanje sa ili bez vreće za spavanje. Prema volumenu nema
velike razlike, karimat je najlakši, a madrac za napuhavanje najudobniji. Karimat je i
najsigurniji, jer se ne može probušiti. Probušeni thermarest ili madrac nema
nikakvih izolacijskih svojstava, što nas može skupo stajati.
Za spavanje u šatoru na snijegu treba zato svakako ponijeti karimat i eventualno
madrac za dodatnu udobnost.
Jastuk za napuhavanje - malih dimenzija, lagan i praktičan za one koji spavaju na
boku pa ne mogu bez jastuka.

Štapovi za hodanje rasterećuju koljena kao da smo barem 10 kg lakši, što je velika
pomoć na nizbrdici. Puno pomažu i kod penjanja, jer težinu tijela prebacuju dijelom i
na ruke. Najpraktičniji su teleskopski štapovi koje po potrebi možemo sklopiti i
pričvrstiti na ranac.

Gamaše se koriste za hodanje po dubljem snijegu ili blatu. Štite potkoljenice od

snijega (vode). Nedostatak im je da ne propuštaju znoj van, pa je noga nakon
nekog vremena mokra od znoja.
Kompas treba naučiti koristiti prije nego što nam stvarno zatreba, jer inače nije
koristan. Onome tko poznaje pravila kretanja po azimutu i tko zna »čitati«
planinarsku kartu kompas može omogućiti sigurno snalaženje.

Planinarska karta i vodič. Staze u pravilu nisu tako dobro označene da bismo se
bez karte i kompasa mogli uputiti u područje u kojem prije nismo bili. Naravno,
stanje na terenu može se razlikovati od onoga prikazanog u kartama, pa će često
za sigurno kretanje biti dobro da se dodatno raspitamo kod mještana ili nekoga tko
je nedavno bio na tom području. Za planinarenje su najprikladnije karte mjerila
1:25000 ili manjeg. Sve najpopularnije hrvatske planine pokrivene su kartama
»Smand«.
Korice za planinarsku kartu poslužit će za zaštitu karte od kiše, oštećenja i
prljavštine. Korice se mogu pričvrstiti za ranac kako bi nam karta uvijek bila pri ruci.
Planinarski vodič. Prije izleta uputno je prikupiti što više informacija o mjestima koja
ćemo posjetiti. Najvažnije je znati gdje ćemo spavati (je li dom otvoren), te ima li na
putu vode i hrane. Za to su najbolji specijalizirani vodiči. Mogu preporučiti »Hrvatske
planine« dr. Željka Poljaka te vodiče »Panonska Hrvatska« i »Dinarska Hrvatska«
Alana Čaplara. Čaplarovi vodiči su praktičniji za nošenje u naprtnjači jer su lagani i
manjeg formata, a Poljakove »Hrvatske planine« su za čitanje kod kuće prije izleta.
Stanje na terenu može se razlikovati od podataka u vodičima ili planinarskim
kartama, pa je zato prije puta dobro nazvati npr. domara planinarskog doma u
kojem smjeramo noćiti i raspitati se o uvjetima.

Bez karte nikamo

Zviždaljka je jedna od onih stvari za koju je bolje da nam nikad ne zatreba. Ljudski
glas ili uzvik u planini lako se može zamijeniti s hukom vjetra ili nekim sličnim
zvukom. Zato, ako se odvojimo od skupine, najbolje je upotrijebiti zviždaljku čiji zvuk
je puno prodorniji, a i štedi glasnice.

Višenamjenski nožić za kruh, konzerve, boce, manje popravke i drugo.

Plamenik za kuhanje s posudom. Upute za uporabu obično kažu »pri vanjskoj

temperaturi od 22 oC, 1 litra vode temperature 18 stupnjeva proključa za 3 minute«
ili nešto slično. U praksi, na visini od 2500 m na snijegu i -2 oC uz blag vjetar trebat
će nam 30 minuta samo da otopimo grudu snijega koja će nam dati 1 litru vode.
Lijepo ćemo večerati, a sutra ujutro nećemo moći upaliti plamenik, jer se plin preko
noći zamrznuo. Benzinski plamenici se ne smrzavaju, ali su teži.
Tehnologija i ovdje brzo napreduje pa se stalno na tržištu pojavljuju novi modeli
plamenika. Treba voditi računa o veličini i težini same naprave, jednostavnosti
nabave rezervnog goriva (plin ili benzin), težini i volumenu posuda s rezervnim
gorivom (i cijeni), o tome koliko možemo kuhati s jednom kartušom goriva,
ponašanju plamenika i goriva na niskim temperaturama i vjetru. Kada kupite novi
plamenik isprobajte ga na niskim temperaturama prije izleta kako biste znali što od
njega možete očekivati u brdima. Kao zaštita od vjetra može poslužiti i karimat
kojeg savijemo oko plamenika. Uz plamenik treba imati i odgovarajuću posudu za
kuhanje.Rezervno gorivo za plamenik - Plamenik je neupotrebljiv ako ostanemo bez
goriva. Za rezervu je zato uvijek preporučljivo imati bar jednu kartušu.
Šibice i upaljač potrebni se za paljenje plamenika. Uvijek sa sobom valja imati bar
dva upaljača i dvije kutije šibica.
Svijeće će nam poslužiti za rasvjeta u noćnim satima (bolje nego da trošimo
baterije).
Hepo kocke za potpalu poslužit će kada nema papira i suhih triješčica, a trebamo
vatru.

Pribor za jelo. Najbolje je da je sklopiv i što lakši za nošenje.

Manja svjetiljka. Praktične su se pokazale mini Maglite baterije sa samo jednim

uloškom. Veća svjetiljka (za glavu) s rezervnom žaruljom potrebna je za svaki
ozbiljniji izlet. Najpraktičnije su svjetiljke koje se postavljaju na čelo i tako
osvjetljavaju put pred nama. Od žaruljica možemo koristiti obične, koje slabije
svijetle (do 30 m) i duže traju (oko 8 sati), ili halogene, koje su puno jače (do 100
m), ali kraće traju (oko 2 sata). Postoje i svjetiljke s kombinacijom običnih i
halogenenih žaruljica, pa po želji možemo koristiti jednu ili drugu. Rezervni baterijski
uložak za svjetiljku potreban je kako svjetiljka ne bi postala neupotrebljiva u nekom
neželjenom trenutku.

Sunčane naočale. Što se više penjemo, to je djelovanje UV-zraka jače te su oči

izloženije. Kod odabira zaštitnih naočala svakako odaberite one koje imaju visok
UV-faktor (najmanje 3), a dobro je i da su zatvorene sa strane. Praktično je da
naočale imaju savitljiva krila tako da ih možemo dobro pričvrstiti za uši te da imaju
vrpcu na kojoj mogu visjeti kada ih ne koristimo. Za ozbiljne ture i jak vjetar najbolje
su skijaške naočale koje potpuno prianjaju uz lice.

Zaštitna krema protiv sunca. Na većim visinama je i utjecaj sunca jači, pa se zimi
na ledenjaku, čak i po oblačnom vremenu, možemo dobro »ospeći«. Zato je krema
neophodna.
Tekućina ili maramice za čišćenje naočala koristi se za skidanje mrlja od znoja s
naočala ili čišćenje leće fotoaparata ili videokamere.

Čuturica za vodu. Svakoga dana čovjek trebalo barem 2 litre vode, a ako je fizički
aktivan i više. Nije loše za piće uzeti neki izotonični napitak u prahu, koji ćemo
dodati vodi da bismo nadoknadili soli i minerale što ih gubimo znojenjem. Čuturica
bi zato trebala imati širok poklopac za lakše ubacivanje izotoničnog praha, a i za
lakše pranje i održavanje. Praktični su shakeri koji imaju mrežicu za lakše mućkanje
napitka. Osim čuturice koju nosimo za pojasom, treba ponijeti i plastične boce s
dodatnom vodom koje držimo u rancu. Uz čuturicu treba imati i odgovarajuću futrolu
koja se može pričvrstiti za pojas. Zimi se voda u čuturici može zalediti, pa je bolja
futrola s izolacijskim svojima.
Plastične cipele (pancerice) s derezama koristimo za uspone po snijegu ili ledu.
Potpuno su nepromočive, što ujedno znači da se stopala »kupaju« u znoju. Budući
da pancerice imaju i unutarnju čizmu koja pruža toplinsku zaštitu, dovoljne su samo
tanke končane čarape.
Dereze su neophodne za hodanje po zaleđenim površinama. Postoje modeli koji se
montiraju na obične planinarske cipele i modeli koji su namijenjeni samo za
plastične pancerice. Dereze imaju oštre šiljke, pa zato mogu biti i opasne, a mogu
»izvrsno poslužiti« i za bušenje thermoresta, šatora i ostale opreme. Treba ih zato
pažljivo koristiti i nakon upotrebe šiljke zaštititi. Ako kupujete dereze, dobro bi bilo
izabrati one koje u kompletu imaju i zaštitu za šiljke. Prilagođavanje veličine dereza
te način postavljanja na pancerice uputno je uvježbati prije puta.

Cepin je nezaobilazan dio opreme za sniježne izlete po strminama. Koristimo ga

kao osiguranje od klizanja na ledu te za kočenje na strminama. S obzirom na svoje
oštre krajeve, cepin također može biti opasan (samoranjavanje kod nespretnog
pada).

Kaciga. Kada se u proljeće led počne topiti, u alpskim se predjelima često

odlomljavaju veće količine kamenja i šljunka. Udarac kamenčića koji pada s visine
50 m može biti fatalan za onoga tko nema kacigu.
Turne skije (s opremom) dolaze do izražaja po dubokom snijegu po kojem bismo
bez njih propadali do koljena ili dublje. Isto tako, treba istaknuti da je spuštanje po
otvorenom terenu puno brže na skijama nego pješice. U ostalim slučajevima, brži
smo bez skija.

Alpinističko uže u planinarenju se može koristiti za osiguranje pri zimskim

usponima ako postoji opasnost od klizanja ili pada u rupe ispod snijega. Za te
potrebe najbolje je dinamičko uže debljine 11 mm.
Kratko uže za osiguranje na sajlama. Pri prelasku dionica sa sajlama, dodatno se
možemo osigurati užetom duljine oko 2 m. Jedan ćemo kraj pričvrstiti za pojas, a
drugi na karabiner. Karabiner kopčamo oko sajle i tako možemo biti sigurni od
eventualnog pada sa staze. Važno: treba znati upotrijebiti pravi čvor za vezanje
karabinera. Prije puta pitajte nekog alpinista i vježbajte kod kuće.
Penjački pojas potreban je kada se osiguravamo užetom. Budući da su te situacije
u planinarenju razmjerno rijetke, a i sam pojas nije jeftin ni lagan, možemo si
pomoći tako da kupimo 5 m trake koja se koristi za automobilske pojaseve. Takva
traka je lagana i ne zauzima puno mjesta. Jedini je problem u tome što treba znanja
da se takva traka zaveže u siguran pojas. Kako se to radi i uz pomoć kojih čvorova,
treba pitati alpiniste.
Karabineri se koriste za spajanje pojasa i užeta. Za planinarsku upotrebu dovoljna
su 2 ili 3 karabinera.

Sat, pulsmetar, termometar, visinomjer. Želimo li prije mraka stići na sigurno,

valja znati kada sunce izlazi i zalazi, dobro isplanirati trasu, a tijekom puta stalno
pratiti vrijeme. Ostale stvari su za one koji vole statistiku. Sve navedeno se može
naći u jednom uređaju.

Kišobran. Iako spomen kišobrana izaziva podsmjeh nekih planinara, u praksi se

pokazao boljim od npr. nepromočive jakne, jer se u jakni tijelo znoji. Naravno, to
vrijedi jedino ako nema vjetra. Kišobran se još boljim pokazao za vrijeme jakog
sunca na većim visinama, pružajući stalan hlad. Kako bi nam ruke ostale slobodne,
treba smisliti način kako da pričvrstimo kišobran na ruksak.
Torbica za dokumente, novac, ključeve i sl. Najpraktičnije su one torbice koje se
pričvrste za pojas i imaju više pretinaca s patent-zatvaračem.
Dokumenti: osobna iskaznica, putovnica, vozačka dozvola, planinarska iskaznica,
novac, karte za vlak ili autobus, kreditna kartica, planinarski dnevnik, telefonska
kartica, zdravstvena iskaznica, telefonski brojevi planinarskih domova i GSS-a,
kemijska olovka i mali blok.

Mobitel može biti izuzetno koristan u slučaju nezgode ili nesreće.

Tinta za žigove. U tuljcima za žigove na vrhovima često nema tinte, pa je uputno

ponijeti svoju ako želimo otisnuti žig u dnevnik. Umjesto tinte može dobro poslužiti i
flomaster sa širim vrhom kojim namažemo žig.

Fotoaparat ili video kamera omogućava da zabilježimo najzanimljivije detalje s

naših izleta.

PRIBOR ZA HIGIJENU I PRVU POMOĆ

Pribor za higijenu sastoji se od četkice za zube s pastom (odaberite sklopivu četkicu

i što manje pakovanje zubne paste), zubnog konca, sapuna, gela za tuširanje,
grickalice za nokte, toaletnog papira, papirnatih maramica, vlažnih maramica i dr.
Pribor za prvu pomoć treba uvijek imati pri ruci, bez obzira o kako se malom izletu
radi. Mogu se nabaviti manji paketi s osnovnim stvarima, koja ne zauzimaju puno
mjesta. Dobro je ponijeti i flastere za manje ogrebotine i žuljeve. Uz uobičajeni
pribor za prvu pomoć, dobro bi bilo imati i sljedeće:
- tablete protiv temperature i boli
- smjesa za zagrijavanje - Radi se o tkanini s kemikalijom koja u dodiru sa zrakom
razvija temperaturu oko 50 stupnjeva u sljedećih 20 sati. Prodaje se u vrećicama
(veličine npr. instant-juhe). U slučaju potrebe možemo tu tkaninu s kemikalijom
staviti unutar vreće za spavanje ili unutar odjeće (ne na golo tijelo!).
- elastični zavoj za zglob i koljeno - u slučaju uganuća zgloba treba što prije (u
pitanju su sekunde) dignuti nogu i izvršiti pritisak na zglob kako bismo spriječili
izlijevanje krvi u zglobnu čašicu i oticanje zgloba. Nakon toga, ako je moguće, treba
staviti hladan oblog (ili uroniti nogu u planinski potok). Za nastavak kretanja
omotajte zglob elastičnim zavojem i počnite s povratkom. Izlet je završen.
Za koljeno postoje i posebne proteze ili elastične trake koje ga učvršćuju. Ako imate
problema s koljenom, učvrstite ga prije spuštanja i obavezno koristite štapove.

HRANA I VODA
Idealan obrok za obnavljanje energije sadrži 40% ugljikohidrata, 30% proteina i 30%
masti. To bi npr. bio integralni dvopek, konzerva tune i masline. Oni koji nemaju
vremena za cjelovit obrok ili žele smanjiti težinu ruksaka, mogu nabaviti Triatlon
čokoladice u gore navedenom omjeru (Twin Lab). Isti omjer ima i kefir. Za vrijeme
dugih šetnji trebalo bi svakih sat vremena odmoriti od 5 do 10 minuta, a za to
vrijeme pojesti nešto voća (svježe ili suho), badema ili oraha, te popiti vode. Vodu je
dobro piti i češće (nekoliko gutljaja svakih pola sata). Ako osjetimo slabost i umor,
treba pojesti ugljikohidrate koji brzo ulaze u krv (med, čokolada, grožđice i sl.). Voda
je vrlo važna, pa je bolje ponijeti i nešto viška nego dehidrirati.
Popis opreme prilikom pakiranja ruksaka

Popis opreme koji navodi gotovo sve što planinari nose na planinarske ture.
Naravno, rijetko ćete nositi baš sve od navedenog, ali ovaj popis vam može
poslužiti kao podsjetnik pri pakiranju.

Odjeća
• vjetrovka
• kapa
• rukavice
• šal
• hlače
• nadhlače
• flis
• majica dugih rukava
• majice kratkih rukava
• čarape i veš
• kabanica

Obuća
• tenisice
• šlape ili natikače
• gojzerice
• gamaše

Oprema
• ruksak
• navlaka za ruksak
• štapovi
• svjetiljka
• naočale
• upaljač

Oprema za zahtjevnije ture

• cepin
• dereze
• zamka
• karabineri
• pojas
• kaciga

Kamperska oprema
• vreća za spavanje
• jastuk
• podmetač
• šator
• sjekirica
Higijena
• mali sapun
• ručnik
• dezodorans
• maramice
• toaletni papir
• četkica i pasta za zube

Lijekovi i zaštita
• prva pomoć
• krema za sunčanje
• labelo
• isosan (tablete za pročišćavanje vode)
• voltaren
• sprej protiv komaraca, krema/sprej protiv krpelja
• čepići za uši
• astro folija

Dokumenti i prateća oprema

• zemljovid
• GPS
• jastucic s tintom
• fotoaparat
• planinarski dnevnik
• planinarska iskaznica
• osobna iskaznica
• putovnica
• novčanik
• mobitel + punjač

Kuhinja
• posude
• kuhalo
• kartuša
• kuhinjska krpa
• nožić
• veliki nož
• pribor za jelo
• šalica
• termosica
Opasnosti u planinama
U PLANINU NIKAD NE IDI SAM, JER TI U SLUČAJU NESREĆE NEMA TKO
POMOĆI!
Baš kao i svaka ljudska djelatnost i planinarenje nosi svoje opasnosti. Opasnosti u
planini mogli bismo razdijeliti na objektivne i subjektivne. Dok objektivne opasnosti
NE ovise o ljudskom faktoru, subjektivne se događaju zbog krivih procjena,
neispravne opreme, nedovoljne pripremljenosti ili nepažnje, pa se mogu i spriječiti.
Ne treba biti uplašen opasnostima, jer to nepotrebno otežava normalan život. Ali
treba biti svjestan svega što nam prijeti i učiniti potrebne mjere zaštite. Predosjećaš
li opasnost, ne srljaj u nju! U planinu nikad ne idi sam, jer ti u slučaju nesreće nema
tko pružiti pomoć! Planinarenje je društvena, a ne individualna aktivnost; samo je
doživljavanje individualno. Krajnji cilj svakog tvog izleta neka bude sretan povratak
kući!

VREMENSKE (NE)PRILIKE
Vremenske (ne)prilike čest su uzrok nevolja u planinama, bilo da se radi o kiši,
snježnoj mećavi, tuči, orkanskom vjetru ili magli. U slučaju nevremena treba se što
prije se domoći najbližeg zaklona i u njemu ostati dok nevrijeme ne posustane.
Valja pritom znati da pred grmljavinskim nevremenom osamljeno drveće, uski
grebeni, vrhovi, stijene i druga mjesta izložena munjama nisu dobar zaklon.
Međutim, domogavši se konačno kakvog-takvog zaklona, ljudi se obično osjećaju
spašenima, a zaboravljaju da je bitno sačuvati tjelesnu toplinu i spriječiti
pothlađivanje odnosno smrzavanje! Smrzavanje je, uz poskliznuća, najčešći uzrok
stradavanja u planinama, a zapravo je posljedica neznanja ili neopremljenosti,
odnosno može se spriječiti. Toplina tijela najbolje se čuva kretanjem, a u mirovanju
tako da tijelo pokrijemo astrofolijom ili većim brojem slojeva odjeće (toplinu čuva
zrak između slojeva!).

Osim nepovoljnih atmosferilija, treba se čuvati i od sunca, a pogotovo od vrućine i

prevelike količine UV-zraka. Zatiljak, glavu, ramena i oči zaštiti od sunca i izbjegavaj
uspone za najvećih podnevnih vrućina!

Prije odlaska u planinu ne zaboravite provjeriti vremensku prognozu

POZOR: KAMENJE ILI LAVINA

Kamen ili lavina koja pada brzo postiže veliku brzinu i dobiva strahovitu snagu, koja
lako može ubiti čovjeka ako joj se nađe na putu. U slučaju odrona iznad tebe treba
reagirati strelovito; pogledati odakle dolazi kamen i naglo odskočiti u stranu.
Hodajući treba paziti gdje stajemo i izbjegavati nestabilno kamenje, koje bi se moglo
odroniti na nekoga ispod (uostalom, ni tebi nije svejedno hoćeš li se strmoglaviti niz
padinu). Izbjegavaj kršljive stijene i prenapučene staze!

Kretanje preko sipara, po snijega, ledu, bljuzgi i blatu zahtijeva povećan oprez, jer je
tlo nestabilno i veoma sklisko, pa se lako može dogoditi pad i poskliznuće niz
padinu. Svaki korak mora biti promišljen i stabilan!
KRPELJI
U proljetno doba godine javlja se opasnost od krpelja koja traje do sredine jeseni.
Poslije svakog izleta se otuširaj (korisno za ispiranje znoja i opuštanje mišića) i
pritom pogledaj da slučajno nemaš slijepog putnika na tijelu. Imaš li, uhvati ga
čistom, plamenom opaljenom pincetom što bliže rilcu i povlačeći olabavi njegov
prihvat, a zatim izvuci iz kože tako da nijedan njegov dio ne ostane na tebi. Ako to
ne ide, omami ga alkoholom na vati, pa pokušaj ponovno. Za utjehu, većina ih nije
zaražena.

Koristiti kremu ili spray protiv krpelja i komaraca

ŽIVOTINJE NE NAPADAJU
Strah od napada životinja mnogo je veći no što bi trebao biti s obzirom na stvarnu
opasnost. U kraškim predjelima, gdje ima zmija, nije loše malo više pripaziti gdje
stajemo i za što se primamo, međutim nije poznat primjer u povijesti našeg
planinarstva da je netko umro od »ugriza« zmije. Neosnovano je velik i strah od
medvjeda i vukova. Iako su zabilježeni bliski i vrlo dojmljivi susreti, nije poznat slučaj
da su neizazvani napali ljude u planini. Pri susretu sa životinjama treba nadvladati
instinktivnu želju za trčanjem i mirno se udaljiti! Treba biti relativno glasan, tako da
nas životinje mogu rano uočiti i udaljiti se; sve zdrave životinje su plašljive i povlače
se pred čovjekom, osim ako se osjete napadnute, a tek tada uzvraćaju napad. U
planini je znatno veća opasnost od napada grabežljivog homosapiensa, no osobna
je sigurnost još uvijek veća nego u gradu!

Divlje životinje su plašljive i povlače se pred čovjekom

SUBJEKTIVNE OPASNOSTI
Subjektivne opasnosti nastaju zbog "ljudskog faktora", krivih procjena i planova,
nedovoljne pripremljenosti ili neispravnosti opreme, najčešće kao posljedica
nezdravog shvaćanja i precjenjivanja svojih mogućnosti. One se mogu predvidjeti i
gotovo sasvim izbjeći.

Prije polaska na izlet racionalno procijeni svoju psihofizičku spremnost i

opremljenost. Ako si bolestan ili se ne osjećaš dobro, odustani od odlaska u
planinu. Sve potencijalno opasne radnje (ukopčavanje karabinera, pravljenje
čvorova i sl.) dobro uvježbaj na neopasnom mjestu. Radnje čini pažljivo i s
provjerom.

Čest uzrok opasnosti, koji može biti preduhitren dobrim planom, je nepredviđeno
zadržavanje u planini nakon spuštanja mraka. Mrak je posebno neugodan u zimsko
doba godine kada su dani kraći i hladniji. Uvijek treba paziti da se do naseljenih
mjesta ili prenoćišta stigne za dana!

Razmjerno često se u planini dogodi da zalutamo i izgubimo put ili markaciju.

Lutanje se može spriječiti dobrim vođenjem grupe, poznavanjem puta ili znalačkim
korištenjem orijentacije. Hodajući planinom stalno treba na karti pratiti gdje se
otprilike nalazimo.
 Kodeks planinarske etike

*ne ostavljaj u planini samoga člana ili namjernika

*ne odlazi sam u planinu

*pomogni u nevolji (nesreći), to ti je dužnost, ako nisi pomogao snosiš moralnu i

krivičnu odgovornost

*prekini izlet ili akciju ako naiđeš na nesreću, pomogni pri akciji spašavanja

*pri susretu na planinama planinari se pozdravljaju

*daj prednost planinaru koji se penje

*u susretu s mještanima kraja kojim prolaziš budi pristojan, poštuj njihove običaje

*hodaj planinarskim stazama i putevima, u granicama svojih mogućnosti uklanjaj

prepreke

*ne viči, ne galami, razgovaraj poluglasno, imaj na umu da u planini ima života koji
se odmah ne opaža

*ne loži vatru u šumi bez potrebe, ako ložiš, poduzmi mjere opreza

*otpatke konzerve, papir, plastiku i ostalo ne razbacuj oko sebe, pokupi i ponesi sa
sobom ili ostavi na određeno mjesto

*ne ističi sebe i svoju kondiciju, pogotovo nagovarajući druge da se i oni pridruže
tvom samo dokazivanju u brzom hodanju ili penjanju

*pravilo glasi (dinamika kretanja): udiši na nos izdiši na usta, uskladi korak sa
disanjem i terenom

*vodič je taj koji će odrediti tempo kretanja (hoda) u pravilu po najslabijem hodaču,
a brzim hodačima omogućiti brzo kretanje, upamti, grupa ili učesnici su nehomogeni
te vodi računa o odmorima

*u planinarstvu nema takmičenja, planinarstvo nije sport, nema rezultata, nagrade

su osvojeni vrhovi, prekrasni vidici

*koristi racionalno tekućinu (pazi na vodu gdje je nema u izobilju), imaj na umu da
djeca troše tri puta više vode od odraslih

*poštuj režim nacionalnih parkova i rezervata, ne trgaj šumsko bilje i cvijeće, na

pristojan način upozori i ostale ako to čine

*planinarsku kuću, naročito planinarsko sklonište po napuštanju očisiti, ostavi višak

hrane koja ti ne treba u daljnjem kretanju
*pri dolasku u planinarsku kuću predstavi se domaru, za vrijeme boravka pridržavaj
se kućnog reda

*ne zaboravi se upisati u knjigu i obavezno upiši smjer puta

*po odlasku pozdravi se sa domarom, upitaj ga za vremenske prilike i upoznaj ga sa

daljnjim planom tvog kretanja

Planinarenje po vrućini: kako ostati hladan i zadovoljan

Došli su vrući dani pa evo nekoliko stvari koje možete učiniti da ostanete hladniji i
zadovoljni izletom kad planinarite po takvom vremenu:

* Nosite odjeću koja ne upija vlagu i drži je dalje od tijela (izbjegavajte pamuk).
* Glavu i vrat zaštitite zaštitnom kapom širokog oboda. Koristite zaštitu od sunca -
SPF 30 ili više je preporučeno.
* Namočite svoj rubac u hladnoj vodi i stavite ga na vrat ili glavu i isparavanje će
vas rashladiti.
* Planirajte rani početak svojeg izleta, kada je dan hladniji i planirajte tako da
hodate u više zasjenjenim područjima tijekom najtoplijeg dijela dana.
* Ostanite hidratirani. Pijte puno vode ili, ako ste na dugom planinarenju, uzmite
sportski napitak s elektrolitima.
* Planinarite sporije. (Hej, vruće je vani! Usporite i uživajte

u pogledu!)

Za vlastitu sigurnost i sigurnost onih s kojima ste na planinarenju, dobro je znati što
je toplinska iscrpljenost i kako toplotni udar izgleda te znati što učiniti u takvim
situacijama:

Toplinska iscrpljenost
Simptomi: blijedo lice, mučnina, povraćanje, hladna i vlažna koža, glavobolja,
grčevi. Nemojte ignorirati glavobolju kada planinarite tijekom vrućina! Ovo je
ozbiljna stvar. Stanite. Uzmite tekućinu! Odmorite u hladu.

Liječenje: piti vodu s elektrolitima, jedite visoko-energetsku hranu (s masti i

šećerom), odmorite u hladovini 30-45 minuta, i ohladite tijelo uzimajući vodu. Ako
mučnina ili povraćanje sprečavaju pijenje dosta tekućine, prekinite izlet i razmislite
odlasku u bolnicu jer će tekućinu možda biti potrebno primjenjivati intravenski.

Toplinski udar - po život opasna situacija!

Simptomi: zarumenjelo lice, suha koža, slab i brz puls, visoka tjelesna temperatura,
konfuzija, slaba presuda ili nesposobnost razumijevanja, nesvjestica, halucinacije,
napadaji. Ponekad simptomi toplinskog udara mogu ličiti na one od srčanog udara
ili drugih uvjeta.
Liječenje: kod toplotnog udara žrtva mora biti ohlađena odmah! Kontinuirano
polijevati vodu na glavu i torzo, napraviti puhanje zrakom za stvaranje utjecaja
isparavanja i za hlađenje. Uronite osobu u hladnu vodu ako je moguće. Premjestiti
osobu u hlad i ukloniti višak odjeće. Osoba mora biti odmah na putu u bolnicu.
Nazovite GSS!

Mišja groznica - kako se zaštititi

Rizik od oboljevanja, iako nesumnjivo postoji što potvrđuju i oboljeli, ipak je
razmjerno malen, prema broju ljudi koji odlaze u šumske predjele, a najmanji,
odnosno posve malen je za izletnike

Povod
Poznato je da nekih godina zna doći do povećanog obolijevanja ljudi od bolesti u
razgovoru zvane "mišja groznica" a stručno: hemoragijska groznica (vrućica) s
bubrežnim sindromom (HGBS, HVBS). Posljednja takva godina bila je 2002. s više
stotina bolesnih, a od onda do danas godišnji je broj bio daleko manji no stalno
prisutan. Stoga je korisno na umu imati nekoliko činjenica i saznanja o toj bolesti
kako bi se od nje uvijek mogli zaštititi.
O kakvoj se bolesti radi?
Radi se o bolesti s vrućicom, oštećenjem rada bubrega, koji puta krvarenjima
(hemoragija), te drugim smetnjama, koji puta veoma teškoj, uz potrebu bolničkog
liječenja. Bolest je kod nas stalno prisutna različitom učestalošću od godine do
godine.
Kao što joj i ime nagovještava, vezana je uz izravan ili posredan dodir s malim
divljim šumskim glodavcima i njihovim izlučevinama, a češće obolijevanje ljudi
nastaje obično u godinama velike brojnosti tih malih glodavaca (tzv. "mišje godine").
Na brojnost glodavaca mogu utjecati razni ekološki čimbenici među njima
prehrambeni, klimatski i drugi, dijelom i nepoznati, pa se ona često ne može
objasniti a niti prognozirati. Zna se da izobilje hrane pogoduje, a zimske pak
dugotrajne hladnoće bitno reduciraju broj životinja, no svi razlozi za nastanak
povremenih pravih eksplozija brojnosti koje se znaju dogoditi u nepravilnim
višegodišnjim razmacima često ostanu nerazjašnjeni. (Tada zbog velike brojnosti i
gustoće među tim životinjama lako dolazi do širenja raznih zaraza). Broj bolesnih
ljudi tako je u velikom dijelu odraz zbivanja među životinjama.
Virus prirodno kruži i održava se među malim šumskim glodavcima. Kod nas su to
najviše riđa voluharica i
žutogrli miš, a uz njih u manjoj mjeri i šumski miš, poljski miš te livadna voluharica.
Ta infekcija za njih nije pogubna, no čini ih izlučivačima virusa u okolinu, najviše
mokraćom i izmetom. Ušavši u njihov svijet, svijet tzv. prirodnog žarišta, mogu se u
određenim okolnostima srećom u pravilu rijetko zaraziti i razboljeti ljudi.
Zaraza
Način zaražavanja ljudi može biti udisanjem (prašina onečišćena izlučevinama
zaraženih šumskih životinja), ili unosom uzročnika u usta (onečišćene ruke, hrana,
piće).

Zaraza se ne prenosi među ljudima.

Iz opisanih okolnosti koje mogu dovesti do zaražavanja može se zaključiti da će
oboljeli biti, a tako upravo i jest uglavnom među onim ljudima koji intenzivno,
najčešće radi svog posla (na primjer šumski radnici, lovci, poljoprivrednici i dr.) u
šumi dolaze u opetovan ili dugotrajan, izravan ili posredan dodir s malim divljim
glodavcima.

Na sreću rizik od oboljevanja, iako nesumnjivo postoji što potvrđuju i oboljeli,

ipak je razmjerno malen, prema broju ljudi koji odlaze u šumske predjele, a
najmanji, odnosno posve malen je za izletnike, budući je intenzitet i način
boravka u prirodi na izletu drukčiji od izloženosti, na primjer, profesionalnih
šumskih radnika.

Što učiniti?
To praktično znači da kao i svake godine niti u godinama velike brojnosti malih
glodavaca ne treba zbog toga odustati od odlaska u naša šumska područja, no
držati se ipak nekih, jednostavnih mjera opreza i čuvanja zdravlja, koje će
učiniti da se taj objektivno malen potencijalni rizik još više smanji i otkloni.
Za one pak koji su prirodom svojega posla ili aktivnosti upućeni na intenzivno
izlaganje šumskim glodavcima, takve su mjere opreza još važnije, i većina znajući
za to, već ih je usvojila i stalno ih provodi.

Mjere za smanjenje i otklanjanje rizika skupljene su u savjetima koji slijede, a

svrstane su prema tome za koga su prvenstveno namijenjene, no međusobno se ne
isključuju, i svatko ih sve može prema prilikama uzeti u obzir i kombinirati:

Savjeti izletnicima
-čuvati za vrijeme izleta svoju hranu i piće od glodavaca, ne ostavljati je
izravno na tlu i sl.
-održavati higijenu ruku, oprati ih, otrti vlažnom maramicom i sl. prije jela
-izbjegavati piti vodu iz neuređenih šumskih izvora i lokvica, jer se njima
koriste i šumski glodavci
-izbjegavati odmaranje (ležanje) izravno na šumskom tlu, osobito na mjestima
gdje smo vidjeli više glodavaca ili njihove rupe
-ne loviti ili dirati (uginule) šumske glodavce ili druge životinje

Vrijedi znati da većina nabrojenih mjera opreza i čuvanja zdravlja ujedno štiti i od
drugih bolesti koje se mogu prenijeti na ljude s divljih životinja (na pr. leptospiroza,
crijevni parasiti i dr.) i mogu se stoga uvijek preporučiti svim posjetiteljima prirode.

Savjeti ljudima koji profesionalno ili iz drugih razloga dulje vrijeme ili opetovano
intenzivno borave u šumskim predjelima
-ne ostavljati osobne stvari i pribor za rad dulje vrijeme (više sati ili dana) nezaštićen
na tlu u šumi, kako na njih ne bi došli glodavci
-pri poslovima u kojima se diže prašina s tla izbjegavati udisanje prašine (u
određenim okolnostima prikladna je lagana maska preko nosa i usta).
-ne spavati ili se odmarati izravno na šumskom tlu
-važna je čistoća odnosno pranje ruku, svakako prije jela ili rada s namirnicama ali i
u drugim okolnostima u kojima bi uzročnici mogli doći do usta (cigarete, pušenje)
-izbjegavati piti vodu iz šumskih neuređenih, slabo protočnih izvora ili lokava
-ako se zbog posla boravi u šumskim nastambama, potrebno ih je držati u
najvećem redu i čistoći, bez ostavljanja ostataka hrane na otvorenome, što bi
privlačilo glodavce.
-uklanjati otpatke i ostatke hrane iz okoline u kojoj borave ljudi (zakapanje ili
odnošenje na udaljenost) kako ne bi privlačili glodavce.
-po potrebi provesti (provoditi) uništavanje glodavaca (deratizacija, lov klopkama i
dr.) u ljudskim nastambama i neposrednoj okolini, uz upozorenja ukoliko se radi s
otrovom; uginule životinje ukloniti (poslije oprati ruke!)