H. P.

LOVECRAFT

Kroz dveri snova

 Sadržaj

Što donosi Mjesec ...................... 7

Celephaïs .................................. 13
Onostrano................................. 25
ExOblivione ............................. 39
Pickmanov model.................... 45
Krvosljednik..... ....................... 69
Azathoth ................................... 85
Stvar na mjesečini .................... 89
Usud koji je došao u Sarnath . 95
Iranonova potraga ................. 107
Nyarlathotep ..... ................... 121
Mačke Ulthara........................ 129
Drugi bogovi .......................... 137
Hipnos .................................... 147
Potomak.................................. 161
Neobična kuća u magli ......... 169
Srebrni ključ ........................... 187
Kroz Dveri srebrnoga ključa 209
Pogled mrak je prodrijet htio,
čudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mi

paklenski se sniše.

Edgar Allan Poe, Gavran

 Što donosi Mjesec

Priča “Što donosi Mjesec” je napisana 5. lipnja 1922.,

i prvi je puta objavljena u časopisu The National
Amateur u svibnju 1923. Temelji se na jednome od
Lovecraftovih snova, i ponešto je kraća od ostatka
njegovih kratkih priča
 Što donosi Mjesec

Mrzim Mjesec - bojim ga se - jer kada sja na

stanovite poznate i voljene prikaze, katkad ih čini
nepoznatima i odvratnima.
Bilo je to sablasnoga ljeta kada je mjesec obasjao
stari vrt kojim sam tumarao; ljeta aveti i narkotičkoga
cvijeća i vlaţnoga mora lišća koje donosi divlje i mno-
gobojne snove. I dok sam hodao pored plitkog
kristalnog brzaca vidjeh neuobičajena mreškanja
obrubljena ţutom svjetlošću, kanda su te mirne vode
bez otpora privučene u strujanja prema stranim
oceanima koja nisu od ovoga svijeta. Tihe i
svjetlucave, bistre i opake, te mjesecom proklete vode
ţurile su ne znam kamo; dok su na obraslim obalama
bijeli lotosovi cvjetovi lepršali jedan po jedan na
opojnome noćnom vjetru i očajavajući padali u bujicu,
uţasno se kovitlajući ispod luka rezbarenoga mosta, i
zureći natrag sa zlokobnom rezignacijom spokojnih,
mrtvih lica.
I dok sam trčao uz obalu, drobeći uspavano
cvijeće nesmotrenim petama i vazda izluđen strahom
od neznanih stvari i privlačnošću mrtvih lica, uvidjeh
da vrt nema kraja ispod toga Mjeseca; jer gdje su za
dana zidovi stajali, sada se tamo proteţu novi krajolici
drveća i staza, cvijeća i grmlja, kamenih idola i
pagoda, i zavijanja ţuto obasjane bujice pored
travnatih obala i ispod grotesknog mosta od
mramora. Usne mrtvih lotos-lica šaptahu tuţno,
naredbu da slijedim; i nisam zaustavio korake dok je
brzac postao rijeka, i pridruţio se sred močvara
lelujavih trska i sprudova svjetlucava pijeska, obali
golemoga i bezimenoga mora.
Ponad toga mora sjao je mrski Mjesec, i iznad
njegovih utišanih valova začudni parfemi se roje. I
kada sam vidio kako u njemu iščezavaju lotos-lica,
čeznuo sam za mreţama kako bih ih mogao uhvatiti i
od njih doznati tajne koje je Mjesec donio noći. Ali
kada je Mjesec zašao na zapad a tiha oseka pobjegla
od sumorne obale, vidjeh pri tome svjetlu stare
tornjeve koje su valovi zamalo otkrili, i bijele stupove
prošarane nizovima zelene morske trave. I spoznavši
da su na ovo potonulo mjesto došli svi mrtvi,
zadrhtah i više nisam ţelio zboriti s lotos-licima.
Ipak kada sam vidio daleko na pučini crnog
kondora kako se spustio s neba da potraţi odmor na
prostranome grebenu, rado sam ga htio propitati o
onima koje sam poznavao dok su bili ţivi. To bih ga
upitao da nije bio tako udaljen, ali bio je jako daleko, i
nije ga se uopće moglo vidjeti kada se pribliţio onome
divovskom grebenu.
Tako sam promatrao oseku kako se povlači
ispod tonućega Mjeseca, i vidjeh svjetlucave tornjeve,
kule, i krovove toga mrtvoga, kapavog grada. I dok
sam promatrao, moje se nosnice pokušaše zatvoriti
pred osvajačkim zadahom mrtvih sveg svijeta; jer
uistinu, na ovome se nepostojećem i zaboravljenom
mjestu skupilo sve meso crkvenih groblja da bi ga
podbuhli morski crvi glodali i ţderali.
Ponad tih uţasa zao je Mjesec sada visio sasvim
nisko, ali podbuhli crvi iz mora ne trebaju Mjesec da
bi se hranili. I dok sam gledao mreškanje koje je
svjedočilo previjanju crva ispod površine, osjetih
novu jezu iz daljine kojom je kondor letio, kao da je
moje meso pojmilo stravu prije no što su je moje oči
ugledale.
Nije moje meso drhtalo bez razloga, jer kada
sam podigao oči ugledah kako su se vode povukle
sasvim daleko, izlaţući mnogo od golemoga grebena
čiji sam obrub prije gledao. I kada sam vidio da je taj
greben ništa drugo do crna bazaltna kruna
šokantnoga eikona' čije je čudovišno čelo sada sjalo na
prigušenoj mjesečini i čija odvratna kopita moraju biti
uprta u vraţji mulj miljama ispod, vrištao sam i
vrištao od straha da se ne bi skriveno lice uzdignulo
iznad vode, i da me ne bi skrivene oči pogledale dok
se šuljam dalje od toga cerećega i izdajničkoga ţutog
Mjeseca.
A da bih pobjegao ovoj nemilosrdnoj stvari
zagnjurio sam zahvalno i bez oklijevanja u
smrdljive plićake gdje se među travnatim
zidovima i potonulim ulicama debeli morski crvi
goste mrtvima svijeta.

__________________________________

1 eikon: izraz koji se koristi za bilo kakvo utjelovljenje ili bilo kakav prikaz,
bez obzira na materijal i tehniku izvedbe, nekog boţanstva ili predmeta
štovanja
 Celephaïs

“Celephaïs” je fantastična priča inspirirana snom

kojeg je Lovecraft usnuo. Napisana je početkom
studenog 1920., a prvi je puta objavljena u svibnju
1922. u časopisu Rainbow. Naslov priče se odnosi na
izmišljeni grad koji se često pojavljuje u pričama
Lovecraftovog Ciklusa snova.
 Celephaïs

U snu je Kuranes promatrao grad u dolini, i morsku

obalu iza njega, i snjeţni vrh koji gleda na more, i
veselo obojane galije koje isplovljavaju iz luke prema
udaljenim predjelima gdje se more susreće s
nebesima. U snu je također dobio svoje ime Kuranes,
jer dok je bio budan ljudi ga zvaše drugim imenom.
Moţda je bilo prirodno da si izsanja novo ime; jer on je
bio posljednji od svoje Obitelji, i sam usred
ravnodušnih milijuna Londona, stoga nije bilo mnogih
s kojima bi razgovarao i koji bi ga podsjetili tko je on
bio. Njegov novac i posjedi su nestali, i nije mario
za'navade ljudi oko sebe, već je radije sanjao i biljeţio
svoje snove. Oni kojima bi pokazao što je zapisao su se
smijali, pa je s vremenom drţao svoje bilješke za sebe,
a naposljetku i prestao pisati. Što se više povlačio iz
svijeta oko sebe, to su divniji bili njegovi snovi; i bilo
bi sasvim uzaludno pokušati ih prenijeti na papir.
Kuranes nije bio moderan, i nije razmišljao poput
ostalih pisaca. Dok su oni teţili strgnuti sa ţivota
krasno vezenu halju mita, te prikazati u goloj
ruţnoći gadnu stvar koja jest stvarnost, Kuranes je
traţio samu ljepotu. Kada su istina i iskustvo
podbacili da je otkriju, potraţio ju je u mašti i iluziji,
te ju je zatekao na vlastitome pragu, sred maglovitih
sjećanja priča i snova iz djetinjstva.
Ne postoji puno pojedinaca koji znaju da im se
čuda otvaraju u pričama i vizijama njihove mladosti;
jer kao djeca slušamo i sanjamo, smišljamo samo
poluobli- kovane misli, dok kao odrasli ljudi
nastojimo zapamtiti, zatupljeni smo prozaičnim
otrovom ţivota. Ali neki od nas se bude u noći s
čudnovatim priviđenjima začaranih brda i vrtova,
fontana koje pjevaju na suncu, zlatnih litica koje
nadvisuju mrmljava mora, ravnica koje se proteţu do
uspavanih gradova od bronce i kamena, i
misterioznih druţbi junaka koji jašu okićene bijele
konje uz rubove gustih šuma; i tada znamo da smo
pogledali natrag kroz bjelokosne dveri u taj svijet
čudesa koji je bio naš prije no što smo postali mudri i
nesretni.
Kuranes je nabasao sasvim nenadano na svoj
stari svijet iz djetinjstva. Sanjao je kuću u kojoj je
rođen; veliku kamenu kuću prekrivenu bršljanom,
gdje je trinaest generacija njegovih predaka ţivjelo, i
gdje se nadao da će umrijeti. Bila je mjesečina, i iskrao
se u mirisnu ljetnu noć, kroz vrtove, niz terase, pored
velikih hrastova u parku, i uz dugu bijelu cestu do
sela. Selo se doimalo vrlo staro, izjedeno po rubovima
poput mjeseca pred uštap, i Kuranes se pitao skrivaju
li šiljati krovovi malih kuća san ili smrt. Po ulicama su
bili buseni dugih trava, a prozorska okna na obje
strane su bila ili polomljena ili su zloguko zurila.
Kuranes nije zastajkivao, već je uţurbano krenuo
dalje kao da ga neki cilj zove. Nije se usudio ne
pokoriti zovu iz straha koji bi se mogao pokazati
iluzijom nalik nagonima i teţnjama budnoga ţivota,
koji ne vode nikakvome cilju. Tada biva privučen niz
ulicu koja je vodila iz sela prema liticama kanala, te je
naišao na kraj svih stvari - na ponor i bezdan gdje su
selo i sav svijet iznenada padali u potmulu prazninu
beskraja, gdje je čak i nebo bilo prazno i neosvijetljeno
izmrvljenim mjesecom i piljećim zvijezdama. Vjera
gaje tjerala dalje, preko ponora ravno u taj jaz, gdje je
lebdio dolje, dolje, dolje; pored mračnih, bezobličnih,
nesanjanih snova, slabašno osvijetljenih sfera koje su
moţda bile djelomično sanjani snovi, i cerekajućih
krilatih stvari koju su se naizgled rugale sanjarima
svih svjetova. Tada kao da se otvorio procijep u tami
ispred njega, i ugleda grad u dolini, izrazito blještav
daleko, daleko ispod, s pozadinom od mora i nebesa,
i snijegom okrunjenom planinom blizu obale.
Kuranes se probudio toga trena kada je ugledao
grad, ali ipak znade iz svoga letimičnoga pogleda da
to nije ništa drugo do Celephaïs, u dolini Ooth-Nargai
onkraj Tanarskih brda, gdje mu je duša obitavala svu
vječnost jednoga sata u ljetno poslijepodm: davno
prošlo, kada se iskrao od dadilje i kada je dopustio
toplom morskom povjetarcu da ga uljuljka u san dok
je promatrao oblake s litice blizu sela. Prosvjedovao
je, kada su ga pronašli, probudili, i odnijeli kući, jer
kako su ga budili baš je bio spreman otploviti u
zlatnoj galiji k onim primamljivim predjelima gdje se
more susreće s nebesima. I sada se jednakim
negodovanjem budio, jer je pronašao svoj
veličanstveni grad poslije četrdeset umornih godina.
Ali tri noći poslije, Kuranes je ponovo pohodio
Celephaïs. Kao i prije, sanjao je prvo selo koje bijaše
uspavano ili mrtvo, i onaj bezdan niz koji čovjek
mora lebdjeti u tišini; tada se procijep opet pojavio, i
ugleda blistave minarete grada, i vidje graciozne
galije usidrene u modroj luci, i motrio je ginko stabla
planine Aran kako se njišu na morskom povjetarcu.
Ali ovoga puta nije bio ugrabljen natrag, i nalik
krilatom biću polagano se spuštao iznad travnatoga
breţuljka dok konačno njegove noge njeţno ne
dotaknuše tlo. Uistinu se vratio u dolinu Ooth-Nargai
i u divan grad Celephaïs.
Dolje niz breţuljak kroz mirisne trave i kričavo
cvijeće kročio je Kuranes, preko mjehurićastog
Naraxa i malenog drvenog mosta gdje je urezao svoje
ime prije toliko godina, i kroz šaputavi gaj prema
velikome kamenom mostu pokraj gradskih dveri. Sve
je bilo kao prije, niti su mramorne zidine izgubile
boju, niti su ulašteni brončani kipovi ponad njih
potamnjeli. I Kuranes uvidi da ne treba strahovati
dokle god stvari koje pozna ne iščeznu; jer su čak i
straţari na bedemima bili isti, i jednako mladi kako ih
se i sjećao. Kada je ušao u grad, pored brončanih
vrata i preko pločnika od oniksa1, pozdraviše ga
trgovci i goniči deva kao da nikada nije ni otišao; i
bilo je isto i kod tirkiznoga hrama Nath- -Horthatha,
gdje su mu orhidejama ovjenčani svećenici kazali da
u Ooth-Nargaiju ne postoji vrijeme, već samo trajna
mladost. Tada je Kuranes šetao Ulicom stupova
prema morskom bedemu, gdje se okupljaše trgovci i
mornari, i strani puk iz predjela gdje se more susreće
s nebesima. Tamo je ostao dugo, gledajući preko jarke
luke gdje su mreškanja svjetlucala podno
nepoznatoga sunca, i gdje su lagano jezdile galije iz
dalekih mjesta. Promatrao je i planinu Aran kako se
kraljevski uzdiţe iz obale, s niţim padinama zelenim
od njišućeg drveća i bijelim vrhom koji dodiruje nebo.
Više no ikada je Kuranes ţelio zaploviti galijom
prema dalekim mjestima o kojima je čuo tolike
neobične priče, i ponovo potraţi kapetana koji ga je

1 oniks: poludragi kamen koji najčešće dolazi sasvim cm, venama išaran poput
mramora; služi za izradu nakita i luksuznih predmeta, posuda, vaza
htio povesti sa sobom tako davno prije. Pronašao ga
je, Athiba, kako sjedi na istoj škrinji punoj začina na
kojoj je sjedio i prije, a Athib kao da nije primjećivao
daje išta vremena proteklo. Tada se njih dvojica
ukrcaše na galiju u luci, i davši naredbe veslačima,
otisnu se van u valovito Ce- renersko more koje vodi
k nebesima. Nekoliko su dana jezdili valovito preko
vode, dok konačno ne stigoše do horizonta, gdje se
more susreće s nebesima. Ovdje galija nije ni na tren
zastala, nego je odlebdjela s lakoćom u plavetnilo
neba među runaste oblake ruţičastih nijansi. A
daleko je dolje ispod kobilice Kuranes mogao vidjeti
strane zemlje i rijeke i gradove neprolazne ljepote,
kako leţe tromo na suncu koje kao da nikada ne slabi
ili nestaje. Naposljetku mu Athib reče da se njihovo
putovanje bliţi kraju, te da će uskoro ući u luku
Seranniana, ruţičastoga mramornog grada oblaka,
koji je sagrađen na onoj eteričnoj obali gdje zapadni
vjetar struji u nebo; ali kad je najviša od gradskih
izrezbarenih kula došla u vidokrug začuo se zvuk
negdje u svemiru, i Kuranes se probudi u svom
londonskom potkrovlju.
Mjesecima nakon toga je Kuranes zalud traţio
čudesni grad Celephaïs i njegove prema nebu
upućene galije; i iako su ga snovi nosili na mnoga
prekrasna i nečuvena mjesta, nitko na koga bi naišao
mu nije mogao reći kako da pronađe Ooth-Nargai,
onkraj Tanarskih brda. Jedne je noći letio iznad
mračnih planina gdje je vidio slabašne, usamljene
logorske vatre razmaknute na velike razdaljine, i
čudnovata, dlakava krda sa zvonima na
predvodnicima; a u najsurovijem dijelu te brdovite
zemlje, toliko udaljenom da ga je svega nekoliko ljudi
moglo ikada vidjeti, uočio je odurno drevan kameni
bedem ili nasip koji je vrludao grebenima i
udolinama; pregolem da bi ga podigla ljudska ruka, i
takve duţine da se nijedan kraj nije mogao nazrijeti.
Sa druge strane toga bedema u sivoj zori došao je do
zemlje staromodnih vrtova i trešnjinih stabala, a kada
je sunce izašlo ugledao je takvu ljepotu crvenog i
bijelog cvijeća, zelenog lišća i tratina, bijelih staza,
dijamantnih potoka, modrih jezerca, rezbarenih
mostova, i pagoda crvenih krovova, da je na trenutak
zaboravio na Celephaïs u potpunome ushitu. Ali
ponovo ga se sjetio kada je zakoračio niz bijelu stazu
prema pagodi crvenog krova, te bi upitao stanovnike
te zemlje o njemu, da nije pronašao kako tamo nema
ljudi, već samo ptice i pčele i leptiri. Druge neke noći
se Kuranes uspeo vlaţnim, kamenim, spiralnim i
beskrajnim stepenicama, i prišao prozoru u tornju koji
je gledao na moćnu ravnicu i rijeku osvijetljene punim
mjesecom; a u tihome gradu koji se protezao od obale
rijeke mislio je da primjećuje nekakvu značajku ili
razmještaj što je poznavao od prije. Sišao bi i upitao
za put prema Ooth-Nargaiju da nije nekakva strašna
polama Svjetlost prsnula iz nekoga udaljenog mjesta
onkraj horizonta, otkrivajući ruševnost i drevnost
grada, i ţabokrečinu rijeke pune trske, i smrt koja se
spustila na tu zemlju, koja tu vlada otkako se kralj
Kynaratholis vratio kući sa svojih osvajanja i
pronašao osvetu bogova.
Stoga je Kuranes besplodno traţio čudesni grad
Celephaïs i njegove galije koje jedre k Serannianu na
nebu, u međuvremenu vidjevši mnoga čuda i jednom
jedvice pobjegao Prvosvećeniku Koji Se Ne Opisuje,
koji nosi ţutu svilenu masku preko lica i obitava
posve sam u pretpovijesnom kamenom samostanu na
ledenoj pustinjskoj zaravni Leng. Vremenom je
postao toliko nestrpljiv od sumornih dnevnih
intervala da je počeo kupovati droge da bi povećao
svoja razdoblja spavanja. Hašiš je puno pomogao, te
ga jednom poslao u predio svemira gdje oblici ne
postoje, već gdje sjajni plinovi proučavaju tajne
postojanja. I ljubičasto obojani plin mu je rekao da je
ovaj predio svemira izvan onoga što nazivaju
beskonačnost. Plin nije prije čuo za planete i
organizme, već je jednostavno identificirao Kuranesa
kao spodobu iz beskonačnosti gdje postoje materija,
energija, i gravitacija. Kuranes je sada bio nestrpljiv
da se vrati u minaretima okovan Celephaïs, te poveća
svoju dozu droga; ali s vremenom ostade bez novaca,
te nije mogao kupiti narkotike. Onda je jednoga
ljetnog dana bio izbačen iz potkrovlja, i tumarao
besciljno londonskim ulicama, lutajući preko mosta
na mjesto gdje su kuće bivale sve ijeđe i rjeđe. I tamo
je ostvarenje konačno došlo, te susretne povorku
vitezova koji su došli iz Celephaïsa da ga povedu
tamo zauvijek.
Bijahu to naočiti vitezovi, posjednuti na
crvenka- stosive konje i ogrnuti sjajnim oklopima s
pelerinama od neobično ukrašenih tkanina od zlata.
Toliko mnogobrojni bijahu, da ih je Kuranes zamalo
zamijenio za vojsku, ali mu njihov vođa objasni da su
poslani u njegovu čast, budući da je on stvorio Ooth-
Nargai u svojim snovima; zasluga za koju je
postavljen za vrhunsko boţanstvo te Zemlje od sada
pa dovijeka. Tada su dali Kuranesu konja i postavili
ga na čelo povorke, te svi zajahaše veličanstveno kroz
udoline Surreya i dalje prema pokrajini gdje su se
Kuranes i njegovi preci rodili. Bilo je to vrlo čudno, ali
kako su jahači napredovali činilo se kao da galopiraju
natrag kroz Vrijeme; jer kada god bi prošli kroz selo u
sumraku vidješe samo onakve kuće i sela kakve su
Chaucer2 ili ljudi prije njega mogli vidjeti, a katkada
vidješe vitezove na konj ima s malim skupinama

2 Geoffrey Chaucer: pisac, filozof, alkemičar i astronom iz 14. stoljeća, koji nosi
epitet oca engleske književnosti. Naširoko smatran najvećim engleskim pjesnikom
srednjega vijeka.
sluţinčadi. Kada se smračilo putovali su hitrije, dok
uskoro nisu išli nevjerojatno brzo kao da lete zrakom.
U mutnoj zori stigoše do sela koje je Kuranes pohodio
ţiva u djetinjstvu, a usnula ili mrtva u snovima. Sada
je bilo ţivo, i seljaci ranoranioci uljudno pozdravljaše
dok su jahači kloparali niz ulicu i skrenuli na put koji
završava u bezdanu snova. Kuranes je prije ušao u taj
bezdan samo noću, i pitao se kako će izgledati danju;
stoga je promatrao s nestrpljenjem dok se kolona
pribliţavala njegovu rubu. Baš kako su galopirali
povišenim tlom prema ponoru, zlatni bljesak se
pojavi odnekuda s istoka i sakrije sav krajolik svojim
sjajnim zavjesama. Bezdan je sada bio vrijući kaos
ruţičaste i azurne divote, i nevidljivi glasovi
zapjevaše trijumfalno dok se pratnja vitezova sjurila
preko ruba i zalebdjela graciozno pored blještavih
oblaka i srebrnastih odsjaja. Beskrajno dolje jahači
lebdješe, njihovi atovi grabeći eter kao da galopiraju
preko zlatnog pijeska; a tada se svjetleća isparavanja
razmaknu da otkriju još veće blještavilo, blještavilo
grada Celephaïsa, i morske obale iza njega, i
snjeţnoga vrhunca koji gleda na more, i šareno
obojane galije koje isplovljavaju iz luke ka dalekim
predjelima gdje se more susreće s nebesima.
I odonda Kuranes kraljuje zemljom Ooth-Nargai
i svim susjednim regijama sna, te naizmjenično stoluje
u Celephaïsu i u od oblaka sazdanom Serannianu. Još
uvijek ondje vlada, i vladat će sretno zauvijek,
premda su se podno litica u Innsmouthu valovi
kanala posprdno igrali s tijelom skitnice koji je
posrćući prošao poluna- puštenim selom u zoru; igrali
posprdno, te izbacili na stijene blizu bršljanom
prekrivenih Trevorskih tornjeva, gdje je osobito tust i
naročito neugodan pivar milijunaš uţivao u kupljenoj
atmosferi izumrloga plemstva.
 Onostrano

“Onostrano” je kratka priča strave i uţasa napisana

1920., te je prvi puta objavljena u časopisu The Fantasy
Fan u lipnju 1934. godine (Svezak 1., Br. 10).
 Onostrano

Stravična onkraj poimanja bijaše promjena koja je

zadesila moga najboljeg prijatelja, Crawforda
Tillinghasta. Nisam ga vidio od onoga dana, prije dva
i pol mjeseca, kada mi je rekao prema kakvomu cilju
su njegova fizička i metafizička istraţivanja vodila;
kada je odgovarao na moje pune strahopoštovanja i
gotovo prestravljene prosvjede prije no što me
potjerao iz svoga laboratorija i svoje kuće u prolomu
fanatičnoga bijesa. Znao sam da je sada bio gotovo
cijelo vrijeme zatvoren u tavanskom laboratoriju s
onom ukletom električnom napravom, slabo se
hraneći te izbjegavajući čak i sluge, ali nije mi palo na
pamet da bi tako kratak period od deset tjedana
mogao toliko promijeniti i unakaziti bilo koje ljudsko
stvorenje. Nije ugodno vidjeti krupnoga čovjeka
najednom mršava, a još je gore kada obješena koţa
poţuti ili posivi, razrogačene oči utonu u lubanju i
neprirodno sjaje, čelo se prošara venama i borama, a
ruke postanu drhtave i trzave. Ako se tome pridoda
odbojna neurednost, divlja neuredna odjeća, gusta
zapletena tamna kosa sijeda u korijenu, i zarasla
posve bijela brada izvan kontrole na nekoć čisto
obrijanom licu, sveukupni učinak je posve
šokantan. Ali takva bijaše vanjština Crawforda
Tillinghasta u noći kada me njegova polusmislena
poruka dovela natrag do njegovih vrata poslije
tjedana moga progonstva; obuzeo me takav
predosjećaj da zadrhtah kada me pustio unutra, sa
svijećom u ruci, i krišom ogledavajući se preko
ramena kao da se plaši nevidljivih stvari u toj
drevnoj, osamljenoj kući na kraju Dobrohotne ulice.
To što se Crawford Tillinghast ikada prihvatio
izučavanja znanost! i filozofije je pogreška. Te se
stvari moraju ostaviti hladnokrvnom i nepristranom
istraţivaču, jer nude dvije podjednako tragične
alternative čovjeku punom emocija i akcije; očaj ako
zakaţe u svojoj potrazi, te neizrecive i nezamislive
strahote ako u njoj uspije. Tillinghast je već bio ţrtva
neuspjeha, samoće i melankolije; ali sada sam znao, s
vlastitim mučnim strahovima, da je bio ţrtva uspjeha.
Zaista sam ga na to i upozorio prije deset tjedana,
kada me zaskočio sa svojom pričom o onome što je
bilo na rubu otkrića. Tada je bio ozaren i uzbuđen,
zboreći visokim i neprirodnim, iako uvijek pedantnim
glasom.
 “Što u biti znamo,” rekao je tada, “o svijetu i
svemiru oko nas? Naših mogućnosti primanja utisaka
ima apsurdno malo, a naše je poimanje objekata koji
nas okruţuju beskrajno usko. Poimamo stvari samo
onako kako smo konstruirani da ih poimamo, te ne
moţemo dobiti uvid u njihovu apsolutnu narav. S pet
slabašnih čula pretvaramo se da razumijemo
bezgranično kompleksan kozmos, dok druga bića sa
širim, snaţnijim, ili drugačijim rasponom osjetila
moţda mogu ne samo sasvim drukčije vidjeti stvari
koje mi vidimo, već mogu vidjeti i proučavati cijele
svjetove materije, energije, i ţivota koji nam leţe
nadohvat ruke, ali ne mogu biti otkriveni čulima koja
posjedujemo. Uvijek sam vjerovao da takvi strani,
nedostupni svjetovi postoje pred našim nosovima, a
sada vjerujem da sam pronašao način da srušim
prepreke. Ne šalim se. Unutar dvadeset i četiri sata
onaj će stroj pored stola proizvesti valove koji djeluju
na nespoznate osjetilne organe koji postoje u nama
kao atrofiram ili rudimentarni ostaci krţljavih tkiva.
Ti će nam valovi otvoriti toliko krajobraza nepoznatih
čovjeku, i nekoliko neznanih ičemu što smatramo
organskim ţivotom. Vidjet ćemo ono na što psi
zavijaju u noći, i na što mačke diţu uši poslije ponoći.
Spoznat ćemo te stvari, i druge stvari koje nijedno
stvorenje koje diše još nije vidjelo. Preskočit ćemo
vrijeme, prostor, i dimenzije, i bez tjelesnog kretanja
zuriti u srţ sve kreacije.”
Ţestoko sam prigovarao kada je Tillinghast
iznio ove stvari, jer poznavao sam ga dovoljno dobro
da sam prije bio uplašen nego, zabavljen; ali on je bio
fanatik, te me potjera iz kuće. Sada nije bio ništa manji
fanatik, ali je njegova ţelja za govorom pobijedila
njegovu ozlojeđenost, pa mi je pisao s najvećom
vaţnošću, rukopisom kojega sam jedvice prepoznao.
Kada sam ušao u boravište prijatelja toliko nenadano
preobraţenog u drhtavu vodorigu, postao sam
zaraţen stravom koja kao da je vrebala u svim
sjenama. Riječi i uvjerenja izraţena prije deset tjedana
kao da su se utjelovila u tami s druge strane malog
kruga svjetlosti svijeće, i bilo mije muka od šupljega,
promijenjenoga glasa mog domaćina. Ţelio sam da je
sluţinčad u blizini, i nije mi se svidjelo kada je kazao
da su svi otišli prije tri dana. Činilo se neobičnim da
bi stari Gregory, ponajmanje on, napustio svoga
gospodara bez daje pokušao nešto reći prijatelju
poput mene. On bijaše taj koji mi je dao sve
informacije koje sam imao o Tillinghastu nakon što
me zadnji put potjerao u bijesu.
Ali doskora sam podčinio sve svoje strahove
rastućoj znatiţelji i fascinaciji. Što je točno Crawford
Tillinghast sada ţelio od mene mogao sam samo
nagađati, ali nisam dvojio da je imao neku čudesnu
tajnu ili otkriće za podijeliti. Prije sam prosvjedovao
na njegova neprirodna zabadanja u nezamislivo; ali
sada kada je očito uspio, do određene razine sam
zamalo dijelio njegovo oduševljenje, iako se uţasna
cijena pobjede nazirala. Gore kroz mračnu prazninu
kuće slijedio sam treperavu svijeću u ruci ove drhtave
parodije od čovjeka. Činilo se da je struja isključena, a
kada sam upitao svog vodiča za razlog tomu, rekao je
da je to zbog neodređenoga razloga.
“Bilo bi to previše... Ne usudim se.” - nastavio je
mrmljati. Naročito sam primijetio njegovu novu
naviku mrmljanja, jer nije bilo nalik njemu da zbori
sam sa sobom. Ušli smo u laboratorij na tavanu, te
sam promatrao taj mrski električni stroj, kako sjaji
bolesnom, zlokobnom, ljubičastom svjetlošću. Bio je
spojen sa snaţnom kemijskom baterijom, ali nije se
činilo da prima ikakvu struju, jer sjećam se kako je u
svojoj eksperimentalnoj fazi pucketao i preo u
pogonu. U odgovor na moje pitanje Tillinghast
promrmlja da taj trajni sjaj nije električan u nikakvom
smislu kojega bih ja mogao razumjeti.
Sada me posjeo blizu stroja, tako da mi je bio
zdesna, te uključi prekidač negdje ispod krunske
formacije staklenih ţarulja. Začuje se uobičajeno
pucketanje, koje se pretvori u cvileţ, te okonča
zujanjem tako tihim kao da nagovješćuje povratak u
tišinu. U međuvremenu se svjetlost pojačala, ponovo
oslabila, pa poprimila blijedu, bizarnu boju ili
mješavinu boja koju nisam mogao smjestiti niti
opisati. Tillinghast me promatrao, i primijetio moj
zbunjen izraz lica.
“Znaš li što je to?” upita šapatom. “To je ultra-
Ijubičasta svjetlost.” Neobično je zahihotao na moje
iznenađenje. “Mislio si da je ultraljubičasta svjetlost
nevidljiva, i zaista jest - ali sada je moţeš vidjeti kao i
mnoge druge nevidljive stvari.”
“Slušaj me! Valovi iz te stvari pobuđuju tisuću
uspavanih osjetila u nama; osjetila koja smo naslijedili
iz eona evolucije od razine odvojenih elektrona do
razine organskog čovječanstva. Vidjeh istinu, i
namjeravam je pokazati tebi. Pitaš li se kako izgleda?
Reći ću ti.” Tada Tillinghast sjede točno nasuprot
mene, puhnuvši u svijeću i odvratno zureći u moje
oči. “Tvoji postojeći osjetilni organi - mislim
ponajprije uši - će pokupiti mnogo od utisaka, jer su
one usko povezane s uspavanim organima. Tada će
uslijediti drugi. Čuo si za epifizu3? Smijem se
površnim endokrinolozima, frojdovskim
skorojevićima i nasamarenim budalama. Otkrio sam
da je ta ţlijezda veliki osjetilni organ svih organa.
Nalik vidu odašilje vizualne slike mozgu. Ako si
normalan, to je način kojim bi trebao primiti većinu
toga ... To jest, većinu dokaza s one strane.”

3
epifiza: žlijezda u središtu mozga koja regulira budnost i spavanje, kojoj ezoteričan
pripisuju mnoga druga egzotičnija svojstva
 Bacio sam pogled na ogromnu tavansku
prostoriju s kosim juţnim zidom, prigušeno
osvijetljenu zrakama koje svakodnevno oko ne moţe
vidjeti. Udaljeni kutovi su bili same sjene, i cijelo je
mjesto bilo nalik magličastoj nestvarnosti koja je
zamaskirala svoju prirodu te prizvala u maštu
simbolizam i priviđenja. Tijekom intervala kada je
Tillinghast šutio, zamislio sam se u nekakvome
golemom i nevjerojatnom hramu davno umrlih
bogova, nekakvoj nejasnoj građevini nebrojenih crnih
kamenih stupova koji seţu od pljesnivih kamenih
ploča na podu do oblačnih visina onkraj moga
vidokruga. Slika je neko vrijeme bila vrlo ţiva, ali je
postepeno prepustila mjesto uţasnijoj koncepciji;
koncepciji krajnje, apsolutne samoće u beskrajnom,
nevidljivom, bezvučnom svemiru.
Činilo se da postoji praznina, i ništa više, te osjetih
djetinji strah koji me potaknuo da izvučem iz
bočnoga dţepa revolver kojega sam uvijek nosio
nakon mraka, još od noći kada su me opljačkali u
istočnom Providenceu. Tada, iz najudaljenijih
predjela zabačenosti, zvuk je njeţno dojedrio u
postojanje. Bio je beskrajno slabašan, suptilno
treperav, i nepogrešivo muzikalan, ali je sadrţavao
kakvoću neprolaznog divljaštva zbog kojeg je širio
utjecaj nalik delikatnom mučenju moga cijeloga tijela.
Osjetih podraţaje nalik onima koje čovjek osjeti kada
slučajno zagrebe staklo. Istovremeno se podiglo nešto
poput hladnoga propuha, koji je očito prostrujao
pored mene iz smjera udaljenoga zvuka. Dok sam
čekao drţeći dah, opazih da su i zvuk i vjetar bivali
sve jačima; te sam kao posljedicu stekao čudan dojam
kao da sam vezan za tračnice na putu divovske
nadolazeće lokomotive. Počeo sam zboriti s
Tillinghastom, i u taj čas svi neobični utisci iznenada
iščeznu. Vidjeh samo čovjeka, sjajeći stroj, i
zatamnjeni stan. Tillinghast se odbojno kesio na
revolver kojega sam gotovo nesvjesno izvukao, ali
sam zbog njegova izraza lica bio siguran da je vidio i
čuo koliko i ja, ako ne i podosta više. Prošaptah što
sam doţivio, a on mi zapovjedi da ostanem tih i
podloţan što je više moguće.
“Ne miči se,” upozorio me, “jer u ovim
zrakama moţemo biti viđeni isto koliko i mi moţemo
vidjeti. Rekoh ti da je sluţinčad otišla, ali nisam ti
rekao kako. Bila je to ona maloumna spremačica -
upalila je svjetla dolje nakon što sam je upozorio da
to ne radi, pa su ţice pokupile suosjećajne vibracije.
Moralo je biti stravično - mogao sam čuti vrištanje
ovdje gore unatoč svemu što sam gledao i slušao iz
drugoga smjera, a poslije je bilo prilično uţasno
pronaći one prazne gomile odjeće po kući. Odjeća
gospođe Updike se nalazila blizu prekidača u
prednjemu hodniku - tako znam da je to ona
napravila. Sve ih je pohvatalo. Ali dokle god se ne
mičemo, donekle smo sigurni. Ne zaboravi da imamo
posla s gnjusnim svijetom u kojemu smo praktički
bespomoćni ... Budi miran!”
Kombinacija neskrivenoga šoka i nagle zapovi-
jedi mi je zadala neku vrstu paralize, a na moj uţas,
um mi se opet otvori utiscima koji dolaze kako je to
Tillinghast zvao - s druge strane. Sada sam se nalazio u
vrtlogu zvukova i pokreta, sa zbunjujućim prizorima
pred očima. Vidjeh nejasne obrise prostorije, ali iz
neke točke u svemiru kao da je navirala proključala
kolona neraspoznatljivih oblika ili oblaka, prodirala je
kroz krov na mjestu malo naprijed i meni zdesna.
Tada ponovo vidjeh tračak hramskog efekta, ali
ovoga su puta stupovi sezali do zračnoga oceana
svjetla, koji je slao dolje jednu zasljepljujuću zraku
svjetlosti uzduţ putanje oblačne kolone koju vidjeh
prije. Nakon toga scena je bila gotovo sasvim
kaledioskopična, a usred zbrke prizora, zvukova, i
neidentificiranih osjećaj-utisaka, osjetih da ću se
uskoro rastopiti ili nekako izgubiti čvrsti oblik. Jedan
određeni bljesak ću pamtiti zauvijek. Činilo se kako
na trenutak promatram djelić stranoga noćnog neba
ispunjenoga sjajnim, rotirajućim sferama, i dok je
prizor blijedio vidjeh kako su blistava sunca tvorila
zvijeţđe ili galaksiju dogovorenoga oblika; taj oblik
bijaše izobličeno lice Crawforda Tillinghasta. U
sljedećem trenutku osjetih goleme oţivljene stvari
kako klize pored mene i povremeno hodaju ili plutaju
kroz moje navodno čvrsto tijelo, i umislih da sam vidio
Tillinghasta kako ih promatra kao da ih njegova bolje
uvjeţbana osjetila mogu pojmiti vizualno. Prisjetih se
što je zborio o epifizi, te se zapitah što vidi svojim
nadnaravnim okom.
Iznenada, ja osobno postadoh zaposjednut
nekom vrstom proširenoga vida. Iznad i preko
sjajnoga i nejasnoga kaosa uzdigao se prikaz koji je,
iako nejasan, sadrţavao elemente dosljednosti i
nepromjenjivosti. Bio je uistinu ponešto poznat, jer je
neobičan prikaz bio postavljen preko uobičajenih
zemaljskih kulisa kao što se kinematografska zraka
moţe baciti na obojani zastor kazališta. Vidjeh
tavanski laboratorij, električni stroj, i nakazni oblik
Tillinghasta nasuprot mene; ali od svega prostora
neokupiranog poznatim materijalnim predmetima
nijedna čestica ne bijaše prazna. Neopisivi oblici, i
ţivi i ne toliko ţivi, bili su pomiješani u odvratnome
neredu. Blizu svakoj poznatoj stvari postojali su cijeli
svjetovi stranih, neznanih entiteta. Također se činilo
da su sve poznate stvari zalazile u sastav drugih
nepoznatih stvari, i obrnuto. Ponajprije, između ţivih
predmeta sad su milile ogromne, masne, ţelatinaste
čudovišnosti koje su mlitavo drhturile u skladu s
vibracijama iz stroja. Bile su prisutne u strahovitim
količinama, te vidjeh na moj uţas da se preklapaju',
bile su polutekuće i sposobne proći jedna kroz drugu
i kroz ono što mi poznajemo kao čvrste stvari. Te
stvari nisu nikada mirne, već kao da vazda plutaju s
nekakvom zloćudnom svrhom. Pone- kada se
doimalo kao da proţdiru jedni druge, napadač bi se
lansirao na ţrtvu trenutačno brišući potonju iz
vidokruga. Dršćući sam mislio da znam što je
izbrisalo nesretnu sluţinčad, te nisam mogao
odstraniti te misli iz moga uma dok sam nastojao
osmotriti druga svojstva novoga vidljivoga svijeta
koji inače leţi nevidljiv svuda oko nas. Ali Tillinghast
me promatrao, te prozbori:
“Vidiš li ih? Vidiš li ih? Vidiš li stvari koje
plutaju i lebde oko tebe i kroz tebe svakoga trenutka
tvoga ţivota? Vidiš li stvorenja koja tvore ono što
čovjek naziva čistim zrakom i plavim nebom? Nisam
li uspio u rušenju barijere; nisam li ti pokazao
svjetove koje nijedan drugi ţivući čovjek nije vidio?”
Čuo sam ga kako vrišti kroz stravični kaos, i gledao
sam u divlje lice koje je doletjelo tako napadački blizu
moga. Njegove su oči bile vatrene jame, i piljile su u
mene pune onoga što sada uviđam da je bila
preplavljujuća mrţnja. Stroj je mrsko zujao.
“Misliš da su one batrgajuće stvari izbrisale
sluge? Budalo, one su bezopasne! Ali sluge su nestale,
nisu li? Pokušao si me zaustaviti; obeshrabrio me
kada sam trebao svaku kap ohrabrenja koju sam
mogao dobiti; bojao si se kozmičke istine, prokleta
kukavico, ali sada te imam! Što je odnijelo sluge?
Zbog čega su vrištali tako glasno? Ne znaš, je li?
Saznati ćeš uskoro! Gledaj me - slušaj me što govorim
- misliš li da zaista postoje stvari poput vremena i
veličine? Smatraš li da postoje stvari poput oblika ili
materije? Kaţem ti, dosegnuo sam dubine koje tvoj
mali mozak ne moţe zamisliti! Vidio sam onkraj
granica beskonačnosti te privukao dolje demone sa
zvijezda. Upregnuo sam sjenke koje jašu od svijeta do
svijeta sijući smrt i ludilo ... Svemir pripada meni,
čuješ li? Sada me proganjaju stvari - stvari koje
proţdiru i rastapaju - ali ja znam kako da im
umaknem. Tebe će se domoći, kao što su se domogli
slugu. Meškoljite se, dragi gospodine? Rekoh ti da je
opasno micati se. Poštedio sam te do sada govoreći da
budeš miran - poštedio da vidiš te prizore i da me
poslušaš. Da si se micao, već bi odavno bili na tebi.
Ne brini, neće te ozlijediti. Nisu ozlijedili sluge -
gledanje je natjeralo jadne vragove da onako vrište.
Moji ljubimci nisu lijepi, jer dolaze s mjesta gdje su
estetski standardi - posve drugačiji. Dezintegracija je
posve bezbolna, uvjeravam te - ali ţelim da ih vidiš.
Ja sam ih gotovo vidio, ali sam znao kada treba
prestati. Ti nisi znatiţeljan? Oduvijek sam znao da
nisi nikakav znanstvenik! Treseš se, jel? Treseš od
iščekivanja da vidiš konačne stvari koje sam otkrio?
Zašto se onda ne pomakneš? Umoran si, moţda?
Dakle, ne brini prijatelju moj, jer oni dolaze ... Gledaj !
Gledaj, proklet bio, gledaj! Tamo su, tik iznad tvoga
lijevog ramena...”
Ono što preostaje od priče je vrlo kratko, te bi
vam moglo biti poznato iz novinskih izvještaja.
Policija je čula pucanj u staroj Tillinghastovoj kući te
nas tamo pronašla - Tillinghasta mrtvog a mene bez
svi- jesti. Uhitili su me jer je revolver bio u mojoj ruci,
ali me oslobodiše kroz tri sata, nakon što su otkrili da
je apopleksija4 dokrajčila Tillinghasta i vidjeli da je
moj pucanj bio usmjeren ka bogohulnome stroju koji
je sada leţao bespomoćno razbijen na podu
laboratorija. Nisam mnogo zborio o onome što sam
vidio, jer se boj ah da će istraţitelj biti skeptičan; ali
čuvši dvosmislene obrise priče koje sam mu dao,
liječnik mi reče da me nedvojbeno bio hipnotizirao
osvetoljubivi i ubojiti luđak.
Volio bih da mogu vjerovati onome liječniku.
Pomoglo bi mojim potresenim ţivcima kada bih
mogao odbaciti ono što sada moram misliti o zraku i
nebu oko i ponad mene. Nikada se ne osjećam sam ili
ugodno, a uţasan osjećaj potjere me ponekada
jezovito preplavi kada sam umoran. Ono što me
sprječava da vjerujem liječniku jest jedna jednostavna

4
apopleksija: kap, ili moždani udar
činjenica - policija nikada nije pronašla tijela onih
slugu koje je, kako tvrde, ubio Crawford Tillinghast.
 Ex Oblivione

“Ex Oblivione” je kratka priča napisana krajem 1920.

ili početkom 1921. i prvi put objavljena u časopisu The
United Amateur u oţujku 1921. pod pseudonimom
Ward Phillips.
 Ex Oblivione

Kada su me snašli posljednji dani, a ruţne sitnice

postojanja počele tjerati u ludilo poput malih kapi
vode koje uzničari puštaju da neprestano padaju na
jednu točku ţrtvina tijela, volio sam prosvjetljujući
bijeg u san. U snovima sam pronašao trunku ljepote
koju sam zalud traţio za ţivota, te sam tumarao kroz
stare vrtove i začarane šume.
Jednom kada je vjetar postao blag i mirisan,
začuo sam zov juga, i zajedrio beskrajno i mlitavo
podno stranih zvijezda.
Jednom kada je njeţna kiša pala, kliznuo sam u
barci niz kmičnu struju ispod Zemlje dok ne stigoh
do drugoga svijeta grimiznog sumraka, mnogobojnih
sjenica, i vječnih ruţa.
I tada bih zakoračao kroz zlatnu dolinu koja
vodi do sjenovitih lugova i ruševina, i koja završava
moćnim zidom zelenim od starinskih loza, kroz kojeg
bijahu probijena mala brončana vrata.
Mnogo sam puta hodao tom dolinom, i sve bih
duţe i duţe zastajao u sablasnom polusvjetlu gdje se
divovsko drveće migolji i groteskno prepleće, gdje se
sivo vlaţno tlo proteţe od trupca do trupca, ponekad
otkrivajući pljesnivo kamenje zakopanih hramova. I
uvijek je cilj mojih maštarija bio moćni, lozom
obrastao zid s malim brončanim vratima.
Poslije nekog vremena, kako su dani jave
postajali sve više i više nepodnošljivi od njihova sivila
i jednoličnosti, često bih odlutao u opojni mir kroz
dolinu i sjenovite lugove, te se pitao kako bih ih
mogao ugrabiti da mi budu vječno prebivalište, tako
da više ne bih morao gmizati natrag u dosadni svijet
lišen zanimljivosti i novih boja. I dok sam promatrao
mala vrata u moćnome zidu, osjećao sam da iza njih
leţi zemlja snova iz koje, kada bi se jednom u nju
zašlo, ne bi bilo povratka.
Tako bih svake noći nastojao pronaći skriveni
zasun u prastarom, bršljanom obraslom zidu, iako je
bio izvanredno dobro sakriven. Govorio bih si da
kraljevstvo onkraj zida nije samo nešto trajno, već
također i divno i sjajno.
Tada sam jedne noći u gradu snova Zakarionu
pronašao poţutjeli papirus ispunjen mislima mudraca
iz snova koji su u davninama nastanjivali taj grad, i
koji bijahu previše mudri da bi se ikada rodili u
budnome svijetu. Tamo su bile zapisane mnoge stvari
koje se tiču svijeta snova, a među njima je bilo i znanje
o zlatnoj dolini i svetom lugu s hramovima, i o
visokome zidu probijenom malim brončanim
vratima. Kada sam uočio to znanje, znao sam da
dodiruje prizore koje sam često pohodio, stoga sam
pomno čitao poţutjeli papirus.
Neki su mudraci snova pisali divno o čudima s
one strane neprobojnih vrata, dok su drugi govorili o
stravi i razočaranju. Nisam znao kojima bih vjerovao,
već sam još više i više ţudio da prijeđem zauvijek u
nepoznatu zemlju; jer su sumnja i tajnovitost mamac
svih mamaca, a nikakav novi uţas ne moţe biti gori
od dnevne muke običnosti. Stoga kada sam doznao
za drogu koja moţe otkračunati vrata i sprovesti me
kroz njih, odlučio sam je uzeti kada se probudim.
Prošle sam noći progutao drogu i plutao
drjemljivo kroz zlatnu dolinu i sjenovite lugove; a
kada sam ovoga puta prišao prastarome zidu, uočih
da su mala brončana vrata odškrinuta. S druge je
strane dopirao sjaj koji je nadnaravno osvjetljavao
divovsko isprepleteno drveće i vrhove zakopanih
hramova. I plutao sam raspjevano dalje, u iščekivanju
blaţenstva zemlje iz koje se nikada neću vratiti.
Ali kako su se vrata šire otvorila a vradţbina
droge i sna me gurnula dalje, shvatih da su sve
znamenitosti i blaţenstva došli svome kraju; jer u
tome novome kraljevstvu nije bilo niti kopna niti
mora, već samo bijela praznina nenastanjenoga i
neograničenoga prostranstva. Stoga sam se, sretniji
nego što sam se ikada usudio
nadati da ću biti, opet rastopio u onaj izvorni
beskraj kristalnoga zaborava iz kojega me demon
Ţivot dozivao još jedan kratak i neutješan sat.
 Pickmanov model

“Pickmanov model” je kratka priča napisana u rujnu

1926. godine, te je prvi puta objavljena u listopadu
1927. u časopisu Weird Tales. Tehnika pisanja u ovoj
priči je neobična za Lovecrafta; pripovijedanje u
prvome licu ima oblik monologa usmjerenog prema
čitatelju tako da on sam postaje fiktivni sudionik
priče.
 Pickmanov model

Ne trebaš misliti da sam poludio, Eliote - mnogi

drugi imaju nastranije predrasude od ovoga. Zašto
se ne smiješ Oliverovu djedu, koji se ne ţeli voziti
strojem? Ako mi se ne dopada ona prokleta
podzemna ţeljeznica, to je moja stvar; ionako smo
došli ovamo brţe u taksiju. Morali bismo pješice uz
brdo iz ulice Park da nismo uzeli auto.
Znam da sam nervozniji no što sam bio kada si
me vidio prošle godine, ali ne moraš zbog toga imati
psihijatrijsku intervenciju. Postoji dovoljno razloga za
to, sam Bog zna, i volim misliti da imam sreće što sam
uopće pri svojoj pameti. Čemu policijsko ispitivanje?
Prije nisi bio tako ljubopitljiv.
Pa, ako baš moraš znati, nemam razloga da ti ne
kaţem. Moţda si trebao, u svakom slučaju, nastaviti
mi pisati kao zabrinuti roditelj kada si čuo da sam
prestao pohoditi Umjetnički klub i počeo kloniti se
Pickmana. Sada otkad je nestao, navratim do kluba s
vremena na vrijeme, ali moji ţivci nisu ono što su bili.
 Ne, ne znam što je zadesilo Pickmana, i ne bih
volio pogađati. Moţda pretpostavljaš da imam neke
informacije pošto sam ga izbjegavao - a baš to je
razlog zašto ne ţelim misliti kamo je nestao. Neka
policija pronađe što moţe - makar toga neće biti
mnogo, sudeći po činjenici da još ne znaju za stari
stan u North Endu kojeg je unajmio pod imenom
Peters. Nisam siguran ni da bih ga ja mogao opet
pronaći - nije da bih to ikada pokušao, čak ni po
danjem svjetlu! Da, znam, ili se bojim da znam, zašto
ga je unajmio. Dolazim do toga. I predmnijevam da
ćeš shvatiti prije no što završim zašto to ne govorim
policiji. Traţili bi da ih odvedem, ali ja se tamo ne
mogu vratiti sve i da znam put. Tamo je bilo nešto - i
sada se više ne mogu voziti podzemnom (moţeš se i
ovome slatko nasmijati, također) ili pohoditi
podrume.
Pretpostavljam da znaš kako se nisam odrekao
Pickmana iz istih budalastih razloga zbog kojih su ga
poput čangrizavih starih ţena odbacili dr. Reid ili Joe
Minot ili Bosworth. Morbidna me umjetnost ne
šokira, i kada čovjek posjeduje genij poput
Pickmanova, bio sam počašćen što ga poznajem, bez
obzira kojim smjerom je njegov rad krenuo. Boston
nikada nije imao većeg slikara od Richarda Uptona
Pickmana. Govorio sam to otpočetka, i kazati ću to
opet, i nisam se trznuo niti milimetra, također, kada
mi je pokazao onu “Gozbu zloduha”. Tada ga se,
sjetit ćeš se, Minot odrekao.
Znaš, potrebna je duboka umjetnost i dubok
uvid u Prirodu da bi se napravile stvari poput
Pickmanovih. Bilo koji plaćenik moţe divlje
razmazati boju po naslovnici časopisa i nazvati to
noćnom morom ili vještičjim sabatom ili vraţjim
portretom, ali samo veliki slikar moţe učiniti takvu
stvar istinski strahotnom ili upečatljivom. To je zato
što samo pravi umjetnik poznaje stvarnu anatomiju
uţasa ili psihologiju straha - one identične vrste linija
i proporcija koje spajaju latentne instinkte ili
nasljedna sjećanja strave, i prave kontraste boja i
efekata osvjetljenja koji uskomešaju uspavani osjećaj
stranosti. Ne moram ti kazati zašto na Fuselija5
drhtimo dok se na jeftinu početnu ilustraciju priče
strave jedva osmjehnemo. Postoji nešto što ti momci
poimaju
- onkraj ţivota - nešto što su u stanju i nama prikazati
na trenutak. Doré6 je to mogao. Sime7 to moţe.

5
Henry Fuseli: britanski slikar švicarskoga porijekla s kraja 18. i početka 19.
stoljeća, čiji su česti motivi bila nadnaravna bića iz noćnih mora
6
Paul Gustave Doré (1832.-1883.): francuski umjetnik, graver, ilustrator i kipar čija
su djela nerijetko imala mračnu i mističnu tematiku, i koje je odlikovala izvanredna
realističnost prikaza
7
Sidney Sime (1867.-1941.): engleski umjetnik uglavnom zapamćen po svojim
fantastičnim i satiričnim djelima, te ilustracijama za priče irskog pisca lorda
Dunsanyja, Lovecraftovog književnog uzora
Angarola8 iz Chicaga to moţe. I Pickman je to mogao
kao što nijedan čovjek prije nije mogao i - molim
nebesa - da nitko nikad više neće.
Ne pitaj me što to vide. Znaš, u običnoj
umjetnosti, postoji strahovito velika razlika između
vitalnih, dišućih stvari nacrtanih iz Prirode ili
modela, i umjetnih tvorevina kojima se sitne
komercijalne ribe u pravilu samo nabacuju u golome
ateljeu. Dobro, trebao bih reći da uistinu čudan
umjetnik posjeduje viziju koja stvara modele, ili
priziva ono što se pretvara u stvarne prikaze iz
sablasnoga svijeta u kojemu ţivi. Kako god, on
uspijeva stvoriti rezultate koji se razlikuju od
prevarantske mesne pite na otprilike jednak način
kako se ţivi sli- karevi rezultati razlikuju od
izmišljotina koje plasiraju karikaturisti iz dopisnih
škola. Da sam ikada vidio ono što je Pickman vidio -
ali ne! Slušaj, popijmo piće prije no što uđemo dublje.
Boţe, ne bih bio ţiv da sam ikada vidio što je taj
čovjek - ako je bio čovjek - vidio!
Sjećaš se da su Pickmanova jaka strana bila lica.
Ne vjerujem da je itko još od Goye9 mogao staviti
toliko čistoga pakla u skupinu crta lica ili u

8
Anthony Angarola (1893.-1929.): američki slikar koji je svoja djela fokusirao na
borbe imigranata koji se hrvaju s uklapanjem u stranu kultura
9
Francisco José de Goya y Lucientes (1746.-1828.): španjolski slikar i graver na
dvoru španjolske krune, najvažniji europski umjetnik svoga doba koji je maštovitim i
subverzivnim radovima izvršio golemi utjecaj na evoluciju slikarstva
izvitopereni izraz lica. I prije Goye bi se morao vratiti
do srednjovjekovnih momaka koji su napravili
vodorige i himere na crkvi Notre Dame i u gradiću
Mont Saint-Michel. Oni vjerovaše u raznorazne stvari
- i moţda su vidjeli raznorazne stvari, također, jer
srednji je vijek imao neke neobične faze. Sjećam se
kako si ti sam jednom pitao Pickmana, godinu dana
prije no što si otišao, da li u grmljavini pronalazi
takve ideje i vizije. Nije li ono bio gadan smijeh kojim
ti je odgovorio? Dijelom zbog toga smijeha ga se
odrekao i Reid. Reid je, sjećaš se, baš upisao
komparativnu patologiju, te je bio pun pompoznih
“upućenih stvari” o biološkom ili evolucijskom
značaju ovoga ili onoga mentalnoga ili fizičkoga
simptoma. Rekao je kako mu je Pickman iz dana u
dan sve odbojniji, te ga se gotovo plašio pred kraj - da
su se kolegine crte i izrazi lica polako pretvarali u
nešto što mu se nije dopadalo; na način koji nije bio
ljudski. Pričali su puno o ishrani, te je rekao da je
Pickman posve nenormalan i ekscentričan do same
krajnosti. Pretpostavljam da si rekao Reidu, ako ste ti
i on imali ikakvu prepisku vezanu za to, da je
dopustio da mu Pickmanove slike počnu utjecati na
ţivce ili razdirati maštu. Znam da sam mu ja sâm to
rekao - tada.
Ali ne smetni s uma da se ja nisam odrekao
Pickmana zbog ničega takvoga. Naprotiv, moje je
divljenje prema njemu i dalje raslo; i zbog toga je
“Gozba zloduha” bila ogromno postignuće. Kao što
znaš, klub je nije htio izloţiti, a Muzej likovnih
umjetnosti je nije htio prihvatiti kao dar; a ja mogu
nadodati da je nitko nije htio kupiti, stoga ju je
Pickman drţao u svojoj kući dok nije otišao. Sada je
kod njegova oca u Salemu - znaš da Pickman potječe
iz starog Salemovog soja, te je imao pretka, vješticu
obješenu 1692.
Stvorio sam naviku zvati Pickmana prilično
često, naročito nakon što sam počeo voditi bilješke za
istraţivanje o neobičnim umjetnostima. Vjerojatno je
njegov rad posadio tu ideju u moju glavu, i kako god,
pronašao sam u njemu rudnik podataka i prijedloga
kada je počeh razvijati. Pokazao mi je sve slike i
crteţe koje je imao po kući; uključujući neke skice
napravljene perom i crnilom zbog kojih bi, duboko
vjerujem, bio izbačen iz kluba da su ih neki od
članova vidjeli. Ubrzo postadoh gotovo pravi ljubitelj,
te bih slušao satima poput školarca o umjetničkim
teorijama i filozofskim špekulacijama dovoljno
divljim da ga kvalificiraju za Danversovu ludnicu.
Moje ga je sljedbeništvo, spojeno s činjenicom da su
ljudi uglavnom počeli imati sve manje i manje posla s
njime, otvorilo da postane sasvim prisan sa mnom te
mi jedne večeri natukne da ako sam sklon drţati jezik
za zubima i ne previše gadljiv, mogao bi mi pokazati
nešto posve neobično - nešto trunku snaţnije od ičega
što ima u kući.
“Znate,” rekao je, “postoje stvari koje nisu za
ulicu Newbury - stvari koje ne spadaju ovdje, i koje se
ovdje ne mogu pojmiti, u svakom slučaju. Moja je
zadaća uhvatiti natruhu duše, a to nećete pronaći u
sko- rojevićkom spletu umjetnih ulica na izgrađenoj
zemlji. Back Bay nije Boston - još nije ništa, jer nije
imao vremena pokupiti sjećanja i privući lokalne
duhove. Ako ovdje ima duhova, to su pitomi duhovi
slane močvare i plitkoga zaljeva; a ja ţelim ljudske
duhove - duhove bića dovoljno organiziranih da
mogu promatrati pakao i shvaćati značenje onoga Što
su vidjeli.
Mjesto za ţivot umjetnika je North End. Ako je
estet iskren, podnio bi sirotinjski kvart u ime
skupljenih tradicija. Čovječe dragi! Zar ne shvaćate da
takva mjesta nisu napravljena, već su zapravo narasla?
Generacija za generacijom je ondje ţivjela i osjećala i
umrla, i to u danima kada se ljudi nisu plašili ţivjeti i
osjećati i umrijeti. Zar ne znate da je ondje stajao mlin
na Coppovom brdu 1632., i da je pola sadašnjih ulica
poloţeno do 1650.? Mogu vam pokazati kuće koje
stoje dva i pol stoljeća i više; kuće koje su svjedočile
onome što bi modemu kuću srušilo u prašinu. Što
suvremenici znaju o ţivotu i silama iza njega? Vi
nazivate vračarije Salema obmanom, ali ja bih se
kladio da bi vam moja pra-pra-pra-pra-baka mogla
ispričati koju priču. Objesili su je na Brdu vješala, dok
ju je Cotton Mather" gledao samopraveđno. Mather,
proklet bio, se bojao da bi netko mogao uspjeti u
bijegu iz onoga zlosretnoga kaveza monotonije - da je
barem netko bacio čini na njega ili mu isisao krv u
noći!
Mogu vam pokazati kuću u kojoj je ţivio, a
mogu vam pokazati i jednu drugu u koju se bojao ući
unatoč njegovim silno hrabrim govorima. Znao je za
stvari koje se nije usudio staviti u onu glupu
Magnaliu10 ili u ona djetinjasta Čuda nevidljiva svijeta11.
Gledajte, znate li da je cijeli North End nekoć imao
sklop tunela koji je omogućavao određenim ljudima
da im kuće budu povezane međusobno, te s grobljem,
i s morem? Neka samo gone i progone iznad zemlje -
ono što se događalo svakoga dana a ne moţe se
dosegnuti, glasove koji se smijaše u noći i ne mogu se
locirati!
Pa, čovječe, od deset preţivjelih kuća
sagrađenih prije 1700., ne diranih odonda, kladio bih

10
“Magnalia Christi Americana” (grubo prevedeno: “Veličanstvena Kristova djela
u Americi”): knjiga koju je 1702. objavio Cotton Mather, i koja izmeĎu ostalog
sadrži opise Vještičjih suĎenja, bijega Hannah Dustan iz ruku Indijanaca i
utemeljenja sveučilišta Harvard.
11
“Čuda nevidljiva svijeta”: knjiga objavljena 1693., u kojoj Cotton Mather
objašnjava vražji plan uništenja plantaža i crkava kroz vještičje posrednike, što je
dovelo do optuživanja ljudi koji ne žive idealnim načinom života, te progonom
“vještica”.
se da vam u osam mogu pokazati nešto nastrano u
podrumu. Teško da prođe mjesec a da ne čitate o
radnicima kako su ovdje i ondje pronašli na starim
mjestima zazidane svodove i bunare koji ne vode
nikuda; kada smo već kod toga - mogli ste vidjeti
takvu kuću blizu nadzemne ţeljeznice u ulici
Henchman prošle godine. Tamo su bile vještice i ono
što su njihove čini prizvale; gusari i ono što su
donijeli s mora; krijumčari; plaćenici - i kaţem vam, u
starim su vremenima ljudi znali ţivjeti, i kako
proširiti okove ţivota! Ovo nije jedini svijet kojega
smioni i mudri čovjek moţe poznavati - pih! I onda
pomisliti na današnjicu kao opreku, s tako blijedo-
ruţičastim mozgovima, gdje čak i klub navodnih
umjetnika drhti i snebiva se ako slika ode onkraj
osjećaja čajnog stolića u ulici Beacon!
Jedina sačuvana draţ sadašnjice je ta što je
prokleto preglupa da pomnije proučava prošlost. Što
karte i zapisi i knjige-vodiči zaista govore o North
Endu? Bah! Jamčim vam da ću vas nasumce odvesti
do trideset ili četrdeset uličica i spleta uličica sjeverno
od Prinčeve ulice koje ne naslućuje niti deset ţivih
bića izuzev stranaca koji ih preplavljuju. A što oni
Digići znaju o njihovom značaju? Ne, Thurberu, ta
drevna mjesta predivno sanjaju i prepuna su čuda i
strave i bijega od banalnosti, a ipak još ne postoji ţiva
duša koja će ih razumjeti ili profitirati na njima. Ili
poštenije, postoji samo jedna ţiva duša - jer nisam
kopao posvuda po prošlosti za ništa!
Gledajte ovako, vi ste zainteresirani za tako
nešto. Što ako vam kaţem da imam još jedan atelje
tamo, gdje mogu uhvatiti noćni duh pradavnoga
uţasa te slikati stvari koje ne bih mogao niti zamisliti
u ulici Newbury? Naravno da to ne govorim onim
prokletim starim babama u klubu - gdje Reid, proklet
bio, čak i sada šapuće da sam nekakvo čudovište na
voţnji niz tobogan obrnute evolucije. Da, Thurberu,
davno sam odlučio da čovjek mora slikati uţas kao i
ljepotu ţivota, pa sam proveo neka istraţivanja na
mjestima gdje sam imao razloga misliti da uţas ţivi.
Imam stan za koji ne vjerujem da je itko pored
tri ţivuća Nordijca i mene ikada vidio. Nije jako
daleko od stanice nadzemne ţeljeznice što se tiče
udaljenosti, ali je stoljećima daleko što se tiče duše.
Uzeo sam ga zbog nastranoga staroga ciglenog
bunara u podrumu - jednoga od one vrste što sam
spominjao. Straćara samo što se ne sruši, tako da
nitko drugi ondje ne bi ţivio, i mrsko mi je kazati
koliko ga malo plaćam. Prozori su zakucani daskama,
ali tako mi se više sviđa, budući da ne ţelim danje
svjetlo za ono što radim. Slikam u podrumu, gdje je
inspiracija najdublja, ali sam namjestio i ostale
prostorije na prizemnom katu. Sicilijanac je vlasnik, i
unajmio sam ga pod imenom Peters.
 Stoga ako ste za akciju, odvest ću vas tamo
večeras. Mislim da ćete uţivati u slikama, jer kao što
rekoh, tamo sam malo pustio mašti na volju. Nije to
velika udaljenost - katkada idem pješice, jer ne ţelim
privući pozornost s taksijem na takvome mjestu.
Moţemo poći vlakom od Juţne stanice prema ulici
Battery, a nakon toga slijedi lagana šetnja.”
Dakle, Eliote, nisam imao bogzna što raditi
nakon te govorancije osim da se suzdrţim od trčanja
umjesto hodanja prema prvome praznome taksiju
kojega smo mogli vidjeti. Presjeli smo kod nadzemne
na Juţnoj stanici, i negdje oko ponoći smo se spustili
niz stepenice ulice Battery te udarili uz staru obalu
pored Ustavnoga pristaništa. Nisam brojao poprečne
ulice, pa ti ne mogu kazati koja je to bila u koju smo
skrenuli, ali znam da nije bila Greenough Lane.
Kada smo skrenuli, morali smo prijeći čitavu
duţinu napuštene najstarije i najprljavije uličice koju
sam ikada vidio u ţivotu, s ruševnim zabatima kuća,
slomljenim prozorima s malim okvirima, i arhaičnim
dimnjacima koji stajaše poluraspadnuti nasuprot
mjesecom osvijetljenoga neba. Ne vjerujem da je bilo
tri kuće na vidiku koje nisu stajale u vrijeme Cottona
Mathera
- zasigurno sam uočio barem dvije sa starinskim
nadstrešnicama, a jednom sam ugledao šiljatu liniju
krova gotovo zaboravljene predkolonijalne vrste, iako
nam antikvari govore da takvo što više ne postoji u
Bostonu.
Iz te smo uličice, koja bijaše slabo osvijetljena,
skrenuli nalijevo u podjednako tihu i još uţu uličicu
koja uopće nije imala svjetla; i kroz minutu smo
napravili nešto što mislim da je tupokutno skretanje
desno u tamu. Nedugo nakon toga Pickman izvadi
svjetiljku i otkrije pretpotopna vrata s dizajnom deset
kvadrata koja su izgledala odvratno izjedena crvima.
Otključavši ih, uveo me u jalov hodnik s nekoć
sjajnim oblogama od tamnoga hrasta - jednostavnim,
naravno, ali uzbudljivo sugestivnim na vremena
Androsa12 i Phippsa13 i vradţbina. Tada me poveo
kroz vrata s lijeve strane, upalio uljnu svjetiljku, i
rekao mi da se raskomotim.
Vidiš, Eliote, ja sam netko koga bi na ulici
pošteno nazvali “tvrdokošcem”, ali priznati ću da mi
je ono što sam ugledao na zidovima te prostorije
zadalo ruţan šok. Bile su to njegove slike, znaš - one
koje nije mogao naslikati ili pokazati u ulici Newbury
- i bio je u pravu kada je rekao da je “pustio mašti na
volju”. Evo - popij još jedno piće - i meni je potrebno!
Nema svrhe da ti pokušam kazati kako su
12
Sir Edmund Andros (1637.-1714.): proengleski kolonijalni administrator u
sjevernoj Americi, čije je upravljanje dominionom Nove Engleske bilo autoritativno
i turbulentno
13
Sir William Phipps (1650.-1694.): brodograditelj, pomorski kapetan, lovac na
blaga, vojskovoĎa, te prvi krunom odreĎeni guverner kraljevske provincije Zaljeva
Massachusetts
izgledale, jer su uţas, bogohulna strava, i
nevjerojatan prijezir i moralni smrad proizlazili iz
jednostavnih dodira, prilično onkrâj moći riječi
kojima bi ih se moglo klasificirati. Nimalo nije bila
prisutna egzotična tehnika koja se moţe vidjeti kod
Sidneyja Simea, ništa od transsatumovih pejzaţa i
lunarnih gljiva koji sluţe Clarku Ashtonu Smithu14 da
sledi krv. Pozadine su uglavnom bile stara crkvena
groblja, duboke šume, litice pored mora, cigleni
tuneli, drevne drvom obloţene prostorije, ili
jednostavne masonske grobnice. Groblje na Coppovu
brdu, koje nije moglo biti udaljeno mnogo ulica od
ove same kuće, je bilo omiljena tema.
Ludilo i čudovišnost su leţali u likovima u
prvome planu - jer je Pickmanovom morbidnom
umjetnošću prevladavalo demonsko portretiranje. Ti
su likovi rijetko bili posve ljudski, ali često su se
pribliţavali ljudskosti u različitim stupnjevima.
Većina je tijela, iako grubo dvonoţna, bila pogrbljena,
i imala nejasan pseći kalup. Tekstura većine je bila
neke neugodne gumenaste vrste. Uh! Mogu ih vidjeti
i sada! Njihova preokupacija - pa, ne traţi me da
budem odveć precizan. Uglavnom su se hranili - neću
kazati čime. Ponekada su bili prikazani u skupinama
na grobljima ili u podzemnim prolazima, i često su se

14
Clark Ashton Smith: samouki američki pjesnik, slikar, kipar te autor fantastičnih,
horor i znanstveno-fantastičnih priča; dugogodišnji Lovecraftov prijatelj
pojavljivali u borbama oko njihova plijena - ili radije,
njihova blaga. A kakvu je prokletu izraţajnost
Pickman katkada podario nakaradnim licima plijena
ove mrtvačnice! Povremeno su stvari bile prikazane u
skoku kroz otvoreni prozor u noći, ili kako čuče na
prsima spavača, opčinjeni njihovim grlima. Jedno je
platno prikazivalo krug njih kako laju oko obješene
vještice na Brdu vješala, čije je mrtvo lice odavalo
blisko srodstvo njihovim.
Ali nemoj dobiti ideju da sam se od sveg ovog
odurnog posla tematike i okruţenja onesvijestio.
Nisam trogodišnje dijete, te vidjeh mnogo toga
sličnoga ovome i prije. Bila su to lica, Eliote, ta
prokleta lica, koja su zurila i slinila iz platna samim
dahom ţivota! Kunem se Bogom, čovječe, duboko
vjerujem da su bila ţiva! Taj je mučni čarobnjak
probudio ognje pakla u pigmentu, a njegov je kist bio
čarobni štapić koji moţe prizvati noćne more. Daj mi
taj bokal, Eliote!
Bilo je jedno djelo nazvano “Lekcija” - nebesa
smilujte mi se, što sam ga ikada vidio! Slušaj - moţeš
li zamisliti čučeći krug neizrecivih psima nalik
stvorenja na groblju koja uče malo dijete kako da se
hrani kao oni? Cijena zamijenjene bebe,
pretpostavljam - znaš onaj stari mit kako čudni ljudi
ostavljaju svoj okot u zipkama kao zamjenu za
ljudske bebe koje ukradu. Pickman je prikazivao što
se događa toj ukradenoj djeci - kako odrastaju - i tada
sam počeo uviđati gnjusnu povezanost U licima
ljudskih i ne-ljudskih likova. On je, u svim svojim
gradacijama morbidnosti između sasvim ne-ljudi i
degradiranih ljudi, uspostavio zlobnu vezu i
evoluciju. Pseće stvari su se razvile iz smrtnika!
I doskora se zapitah kako je doţivljavao njihove
mlade ostavljene s čovječanstvom u obliku mjenjolike
djece, tada mi oko uhvati sliku koja je utjelovljivala
upravo tu pomisao. Bila je to slika drevnoga
puritanskoga interijera - prostorija s teškim gredama i
rešetkastim prozorima, s ugodnim, i nezgrapnim
namještajem iz sedamnaestoga stoljeća, s Obitelji
posjednutom uokolo dok je otac čitao Sveto pismo.
Svako je lice isijavalo otmjenost i poštovanje, izuzev
jednoga koje je odraţavalo ruglo jame. Bilo je to lice
mladića u godinama, te je bez dvojbe pripadalo
pretpostavljenom sinu onoga poboţnog oca, dok je u
biti bio rod nečistih stvari. Bio je to njihov mjenjolik -
i u duhu vrhunske ironije Pickman mu je podario crte
lica sasvim primjetno slične njegovim.
Do tada je Pickman upalio svjetiljku u susjednoj
sobi te je pristojno drţao otvorena vrata za mene;
pitajući me bih li ţelio vidjeti njegove “suvremene
studije”. Nisam bio u mogućnosti dati mu mnogo od
svog mišljenja - bio sam previše bez riječi od straha i
prijezira - ali mislim da je u potpunosti razumio te se
time osjećao visoko pohvaljenim. A sada te ţelim
ponovo uvjeriti, Eliote, da nisam nikakav mekušac
koji bi vrištao na išta što prikazuje i djelić odstupanja
od uobičajenoga. Ja sam sredovječno i pristojno
sofisticiran, i predmnijevam da si me dovoljno gledao
u Francuskoj da znaš kako me nije lagano izbaciti iz
takta. Imaj u vidu, također, da sam baš upravo došao
do zraka i navikao se na te stravične slike koje su
pretvarale kolonijalnu Novu Englesku u neku vrst
dodatka paklu. Dakle, usprkos svemu tome, ta je
sljedeća prostorija iskamčila pravi vrisak iz mene, te
sam se morao primiti za dovratak da mi koljena ne
popuste. Ta je druga komora prikazivala čopor
zloduha i vještica kako osvajaju svijet naših predaka, i
donosila je stravu ravno u naš svakidašnji ţivot!
Boţe, kako je taj čovjek slikao! Postojala je
studija nazvana “Nesreća u podzemnoj”, u kojoj se
jato podlih stvari veralo iz neke neznane katakombe
kroz pukotinu u podu stanice podzemne ţeljeznice u
ulici Boylston, te su napadali mnoštvo ljudi na
platformi. Druga je prikazivala ples na Coppovu
brdu sred grobnica s pozadinom današnjice. Bio je
tamo još i pozamašan broj pogleda na podrume, s
čudovištima kako puze kroz rupe i pukotine u
zidovima, cereći se dok su čučali iza bačava ili peći i
čekali da im se prva ţrtva spusti niz stepenice.
Jedno odurno platno činilo se da opisuje golemo
kriţanje na Beacon Hillu, s preplavljujućom vojskom
kuţnih čudovišta koji se guraše kroz jazbine koje su
saćasto prekrivale tlo. Plesovi na modernim
grobljima su slobodno slikani, dok me jedan drugi
koncept nekako sablaznio više od ostalih - prizor
ispod neznanih svodova, gdje su se gomile zvjeradi
nagurale oko jedne koja je drţala dobro poznati vodič
kroz Boston te je očito čitala na glas. Svi su pokazivali
na određeni prolaz, i svako se lice činilo izobličeno
epileptičnim i odzvanjajućim smijehom, i ja pomislih
da gotovo čujem đavolje odjeke. Naslov slike bijaše,
“Holmes, Lowell, i Longfellow leţe pokopani na
Mount Aubumu15”.
Kako sam se postepeno umirio i prilagodio na
ovu drugu prostoriju pakosti i morbidnosti, počeo
sam analizirati neke od razloga mojega mučnog
prijezira. Na prvome mjestu, rekoh sam sebi, ove su
stvari odbojne zbog krajnje neljudskosti i okorjele
okrutnosti koje je iskazivao Pickman. Momak mora
biti nemilosrdan neprijatelj sveg čovječanstva da
toliko uţiva u torturi mozga i mesa i degradaciji u
ovoj smrtničkoj oronuloj građevini. Na drugome
mjestu, slike su uţasavale zbog njihove veličine.
Njihova umjetnost bijaše uvjerljiva umjetnost - kada

15
groblje Mount Auburn: utemeljeno 1831. kao prvo američko “vrtno” groblje koje
je napravilo odmak od tradicionalnih, kolonijalnih groblja vezanih uz samu crkvenu
graĎevinu (trojica navedenih bijahu Lovecraftovi suvremenici i poznate ličnosti)
smo gledali slike ugledali smo same demone te smo
ih se bojali. I nastrani dio bijaše taj što Pickman nije
crpio ništa od svoje snage tako što je bio izbirljiv ili
bizaran. Ništa nije bilo mutno, izobličeno, ili
stilizirano; obrisi bijahu oštri i ţivotni, a detalji bijahu
gotovo bolno definirani. A tek lica!
Nije bila neka puka umjetnikova interpretacija
to što vidjesmo; bio je to sam pandemonij, savršeno
jasan u potpunoj objektivnosti. To je bilo to, nebesa
mi! Čovjek uopće nije bio fantazist ili romantičar - nije
se čak ni trudio pruţiti nam grčevitu, sablasnu
prolaznost snova, već je hladno i zlobno odraţavao
nekakav stabilni, me- hanistički, i dobro ustaljeni
svijet uţasa kojega je vidio u potpunosti, briljantno,
skladno, i odlučno. Bog zna što je taj svijet trebao biti,
ili gdje je uopće promatrao bogohulne oblike koji
skakuću i kasaju i gmiţu kroz njega; ali koji god bio
zbunjujući izvor njegovih slika, jedno je bilo jasno.
Pickman je bio u svakome smislu
- u koncepciji i u egzekuciji - temeljit, bolno radišan, i
gotovo znanstveno realističan.
Moj me domaćin sada vodio dolje u podrum u
svoj atelje, te se pripremih za paklenske efekte među
nesvršenim platnima. Kako smo stigli do dna vlaţnih
stuba, okrenuo je svjetiljku prema kutu velikoga
otvorenoga prostora koji je leţao pred nama,
otkrivajući kruţni cigleni rub nečega što je očito bio
veliki bunar u zemljanome podu. Prišli smo bliţe, te
vidjeh da mora biti pet stopa širok, sa stjenkama
širokim dobru stopu i nekih šest pedalja ponad tla -
solidan rad sedamnaestoga stoljeća, ili sam bio u
grdnoj zabludi. To je bilo, Pickman reče, ono o čemu
je kazivao - otvor u mreţu tunela koji su nekoć bili
ukopani pod brdom. Primijetih dokono kako se nije
činio zazidan, te da je teški drveni disk činio očiti
poklopac. Pomislivši na stvari s kojima je ovaj bunar
morao biti spojen, ako Pickmanove divlje aluzije nisu
bile puka retorika, lagano zadrhtah; pa se okrenuh da
ga slijedim korak gore pa kroz uska vrata u prostoriju
poštene veličine, opremljene drvenim podom i
namještenom kao atelje. Oprema s acetilenskim
plinom je pruţala svjetlo nuţno za rad.
Nedovršene slike na stalcima ili naslonjene o
zidove bijahu grozne kao i one dovršene gore, te
prikazivaše mukotrpne metode umjetnika. Prizori su
bili započinjani krajnjom paţnjom, a konture narisane
olovkom su govorile o minucioznosti kojom se
Pickman sluţio da postigne pravu perspektivu i
proporciju. Čovjek je bio velikan - kaţem to čak i
sada, znajući sve što znam. Veliki fotografski aparat
na stolu pobudi moju paţnju, i Pickman mi objasni da
ga koristi slikajući scene za pozadine, tako da bi ih
mogao preslikati s fotografija u ateljeu umjesto da
tegli opremu uokolo po gradu za ovaj ili onaj prizor.
Bio je mišljenja daje fotografija jednako dobra kao
stvaran prizor ili kao model za kontinuiran rad, te
objavi kako je koristi redovito.
Bilo je nešto posve uznemirujuće kod mučnih
skica i poluzavršenih čudovišnosti koje su zvjerale
uokolo sa svake strane prostorije, a kada je Pickman
iznenada otkrio golemo platno na strani daleko od
svjetla, nisam ni za ţivu glavu mogao suspregnuti
glasan urlik - drugi koji sam proizveo te noći.
Odjekivao je i odjekivao kroz tamne svodove toga
drevnoga i otrovnoga podruma, i morao sam se
zagrcnuti na poplavu reakcija koje su prijetile
eksplozijom u histeričnome smijehu. Milostivi
Stvoritelju! Eliote, ali ja ne znam što je od toga bilo
stvarno a što grozničava mašta. Ne čini mi se da
Zemlja moţe sadrţavati san poput toga!
Bila je to kolosalna i neizreciva bogohulnost s
ognjem u crvenim očima, i drţala je u koščatim
kandţama stvar koja bijaše čovjek, glodajući mu
glavu kao što dijete gricka vrh slatkiša. Njen poloţaj
je bio neka vrst čučnja, i kako sam promatrao osjećao
sam kako bi svakoga trenutka mogla ispustiti svoj
trenutačni plijen i potraţiti sočniji zalogaj. Ali k vragu
i sve, nije čak ni đavolji subjekt bio taj koji je činio tu
sliku takvom besmrtnom fontanom sve panike - niti
on, niti pseće lice s podignutim ušima, krvavim
očima, spljoštenim nosom, i slinavim usnama. Nisu ni
ljuskave kandţe niti tijelo skorene plijesni niti
kopitaste noge - ništa od toga nije budilo tu
jedinstvenu grozotu, iako je bilo što od toga moglo
bez problema potjerati lako uzbudljivoga čovjeka u
ludilo.
Bila je to tehnika, Eliote - prokleta, bezboţna,
neprirodna tehnika! Koliko god sam ţivo biće, nikada
nigdje ne vidjeh sami dah ţivota tako pretočen u
platno. Čudovište je bilo ondje - zurilo je i glodalo i
glodalo i zurilo - i znao sam da samo obustava zakona
Prirode moţe ikada dopustiti čovjeku da naslika
takvu stvar bez modela - bez nekakvoga tračka uvida
u podzemni svijet kojega nijedan smrtnik neprodan
Đavlu nije nikada imao.
Pribijen pribadačom na prazni dio platna stajao
je posve smotan komad papira - vjerojatno, pomislih,
fotografija s koje je Pickman namjeravao preslikati
pozadinu odvratnu kao i noćnu moru koju je trebala
krasiti. Posegnuo sam da ga razmotam i pogledam,
kada iznenada vidjeh kako se Pickman trznuo kao
metkom pogođen. Bio je osluškivao naročitim
intenzitetom još otkako je moj šokirani vrisak
probudio nenaviknute odjeke u mračnome podrumu,
i sada se doimao ošinut strahom koji je, premda
neusporediv s mojim, u sebi sadrţavao više tjelesnu
nego duševnu komponentu. Izvukao je revolver i
pokazao mi da budem tiho, tada je izašao u glavni dio
podruma i zatvorio vrata za sobom.
Mislim da sam na trenutak bio paraliziran.
Oponašajući Pickmanovo osluškivanje, umislio sam
da čujem slabašni zvuk trčkaranja negdje, te niz
cvileţa ili blejanja iz smjera kojega nisam mogao
odrediti. Pomislih na ogromne štakore pa zadrhtah.
Tada dopre prigušeni zvuk meteţa od kojega sam se
nekako cijeli najeţio - skrivena, grabeţljiva vrst
meteţa, premda ne mogu pokušati prenijeti riječima
na što mislim. Bilo je kao da teško drvo pada na
kamen ili ciglu - drvo na ciglu - zbog čega sam na to
pomislio?
Začulo se opet, još glasnije. Osjetila se vibracija
kao da je drvo palo s veće visine no što je palo prije.
Tome uslijedi oštar škripavi zvuk, Pickmanovo
vrištavo mumljanje, te zaglušujuće praţnjenje svih
šest komora revolvera, ispaljenih spektakularno kao
što bi krotitelj lavova mogao pucati u zrak kao
sredstvo zastrašivanja. Prigušeni cvileţ ili kreštanje,
te tup udarac. Tada se začuje još drvenog i ciglenog
škripanja, pauza, te otvaranje vrata - na koje sam se
priznajem jezivo trznuo. Pickman se pojavio s
pušećim oruţjem, psujući nadute štakore koji se
izlegoše u drevnome bunaru.
“Vrag će ga znati što jedu, Thurberu,” iscerio se,
“jer ti arhaični tuneli dodiruju groblje i vještičju
jazbinu i morsku obalu. Ali što god to bilo, mora da
im je ponestalo, jer bili su vraţje nestrpljivi da izađu.
Vaše ih je vikanje uskomešalo, pretpostavljam. Bolje
budite paţljivi na ovim starim mjestima - naši
prijatelji glodavci su smetnja, premda ponekada
mislim da su pozitivni dodatak u smislu atmosfere i
boja.”
Dakle, Eliote, to je bio kraj noćne pustolovine.
Pickman mi je obećao pokazati kuću, i nebesa znaju
da je to i učinio. Izveo me iz onoga spleta uličica, čini
mi se suprotnim smjerom, jer kada smo ugledali
uličnu svjetiljku bili smo u polupoznatoj ulici
monotonih redova oronulih stambenih zgrada i starih
kuća. Bila je to ulica Charter, ispostavilo se, ali bio
sam previše usplahiren primijetiti kako smo došli do
nje. Zakasnili smo na nadzemnu, te smo pješice
krenuli natrag kroz centar ulicom Hanover. Sjećam se
te šetnje. Skrenuli smo s Tremonta uz Beacon, i
Pickman me ostavio na uglu ulice Joy, gdje sam
nastavio sam. Nikada se više nisam čuo s njim.
Zašto sam ga se odrekao? Nemoj biti nestrpljiv.
Čekaj da naručim kavu. Dosta je bilo alkohola, ali
treba mi nešto drugo. Ne - to nije bilo zbog slika što
sam ih vidio na onome mjestu; iako se kunem da su
one bile dostatne da ga se protjera iz devet od deset
domova i klubova u Bostonu, i pretpostavljam da se
sada nećeš čuditi zašto se moram kloniti podzemne
ţeljeznice i podruma. Bilo je to - zbog nečega što sam
pronašao u svome kaputu sljedećega jutra. Znaš,
smotani papir pričvršćen na ono strahovito platno u
podrumu; stvar za koju sam mislio da je fotografija
nekakvog prizora koju je namjeravao upotrijebiti kao
pozadinu onoga čudovišta. Onaj posljednji prepad se
dogodio kada sam posegnuto da ga razmotam, i čini
se da sam ga nesvjesno zguţvao u dţep. Ali evo kave
- popij je crnu, Eliote, ako si mudar.
Da, papir je razlog zašto sam se odrekao
Pickma- na; Richarda Uptona Pickmana, najvećega
umjetnika kojega sam ikada poznavao - i
najgnjusnijeg bića koje je ikada preskočilo granice
ţivota u ponore mita i ludila. Eliote - stari je Reid bio
u pravu. On nije bio posve čovjek. Ili je rođen u
stranoj sjeni, ili je pronašao način kako otkračunati
zabranjena vrata. Sada je sasvim svejedno, jer je
otišao - natrag u nevjerojatnu tamu koju je oboţavao
pohoditi. Evo, upalimo luster.
Ne traţi me da objasnim niti čak da nagađam
što sam spalio. Nemoj me ni pitati, što je značio onaj
krticama nalik meteţ kojega je Pickman onako hitro
otpisao kao štakore. Postoje tajne, znaš, koje su mogle
navratiti iz davnih dana Salema, a Cotton Mather je
svojevremeno zborio o prilično neobičnim stvarima.
Znaš kako su prokleto ţivotne bile Pickmanove slike -
kako smo se svi znali čudili gdje smogne takva lica.
Pa - onaj papir, na posljetku, nije bila fotografija
nikakve pozadine. Ono što je prikazivala je
jednostavno bilo ono čudovišno biće koje je slikao na
onome groznome platnu. Bio je to model kojeg je
koristio - a njegova pozadina je bio puki zid
podrumskoga ateljea u minucioznim detaljima. Ali
tako mi svega, Eliote, bila je to fotografija iz
stvarnoga života.
 Krvosljednik

“Krvosljednik” je kratka priča napisana u rujnu 1922.

godine, te objavljena u veljači 1924. u časopisu Weird
Tales. Proţeta utjecajem Edgara Allana Poea, ova
priča sadrţi prvo spominjanje Lovecraftove
tajanstvene i legendarne knjige Necronomicon.
 Krvosljednik

I.
U mojim izmučenim ušima odzvanja bez
prestanka zujanje i klepetanje noćnih mora, i
slabašno, udaljeno lajanje nekakvoga divovskoga
lovačkog psa. To nije san - a nije, bojim se, niti ludilo -
jer previše se toga već zbilo zbog čega imam ove
milostive dvojbe. St. John je izmrcvareno truplo; i
samo ja znam zašto, a takve je naravi moje znanje da
se upravo spremam prosvirati si mozak iz straha da
ću i sam biti izmrcvaren istim načinom. Niz
neosvijetljene i beskrajne hodnike jezovite fantazije
krstari crna, bezoblična Nemesis18 koja me tjera u
samouništenje.
Neka nebesa oproste glupost i morbidnost koje
su nas odvele u takvu čudovišnu zlu kob! Umorni od
banalnosti prozaičnoga svijeta, gdje čak radosti
romantike i pustolovine ubrzo postaju ustajale, St.
John i ja

_____________________________

1 Nemesis: starogrčka boţica koja po zaslugama dijeli sreću ili nesreću, a u

nekim slučajevima je i boţica osvete koja kaţnjava zločince, napose one koji
prkose bogovima
smo entuzijastično slijedili svaki estetski i
intelektualni pokret koji je obećavao odmor od naše
razorne dosade. Enigme simbolista16 i ekstaze
prerafaelita17 su svojevremeno sve bile i naše, ali iz
svakog novog raspoloţenja bijaše prebrzo iscrpljena
sva zabavna novina i privlačnost. Drţala bi nas samo
sumorna filozofija dekadentnih21, koju smo
pronalazili moćnom samo postupno povećavajući
dubinu i dijaboličnost naših prodiranja u nju. Ubrzo
smo iz Baudelairea18 i Huysmansa23 iscrpili sva
uzbuđenja, dok nam konačno nisu preostali samo
izravniji podraţaji neprirodnih iskustava i
pustolovina u vlastitoj koţi. Bila je to zastrašujuća
emocionalna potreba koja nas je s vremenom odvela
do gnjusne aktivnosti koju čak u trenutačnom strahu
spominjem sa sramom i bojaţljivosti - tu gnjusnu
krajnost ljudske sramote, odurnu naviku pljačkanja
grobova.
Ne mogu otkriti pojedinosti naših šokantnih
ekspedicija, niti čak djelomice katalogizirati najgore

16 simbolizam: umjetnički pokret 19. stoljeća koji je odbacio realizam, meĎu

pjesnicima ga predvodi Charles Baudelaire
17 Bratstvo prerafaelita: reformistička skupina umjetnika koja je smatrala kako su
klasične poze i elegantne kompozicije u Rafaelovim djelima imale štetan utjecaj na
akademska izučavanja umjetnosti
18 Charles Baudelaire (1821.-1867.): francuski pjesnik, strastveni ljubitelj i
prevoditelj Poeovih djela kojega su suvremenici odbacili kao nemoralnog bludnika i
boema. Skandaloznim i zastrašujućim stilom nadahnuo cijelu generaciju pjesnika, ali
slavu stekao tek desetljećima nakon smrti.
od trofeja koji su krasili bezimeni muzej koji
priredismo u velikoj kamenoj kući u kojoj smo
zajedno stanovali, sami i bez slugu. Naš muzej bijaše
bogohulno, nezamislivo mjesto, gdje smo
sotonističkim ukusom neurotičnih virtuoza sastavili
svemir pun uţasa i truleţi da uzbude naša iscrpljena
osjetila. Bila je to skrivena prostorija, duboko, duboko
pod zemljom; gdje su golemi krilati demoni isklesani
u bazaltu i oniksu povraćali iz razjapljenih cerećih
usta nastranu zelenu i narančastu Svjetlost, a skrivene
pneumatske cijevi gurkaše nizove crvenih stvari iz
mrtvačnica u kaledioskopske plesove smrti
prekrivene rukom vezenim ogromnim crnim
tapiserijama. Kroz te cijevi svojeglavo dopiraše mirisi
za kojima su naša čula ponajviše ţudila; katkad miris
blijedih pogrebnih ljiljana, katkada narkotički tamjan
zamišljenih istočnjačkih oltara mrtvih kraljeva, a
ponekad - kako zadrhtim na to sjećanje! - strahoviti,
dušoremetljiv zadah otvorenoga groba.
Po zidovima ove odbojne komore bili su sanduci
drevnih mumija popunjenih doličnim, ţivima nalik
tijelima, savršeno prepariranim i konzerviranim tak-
sidermijskom19 umjetnošću, i nadgrobni spomenici
ugrabljeni s najstarijih groblja svijeta. Niše tu i tamo
sadrţavaše lubanje svih oblika, te glave očuvane u

19 taksidermija: postupak prepariranja mrtvih životinja u svrhu izlaganja na javnim

mjestima
različitim stadijima raspadanja. Ondje je čovjek
mogao pronaći truleća, ćelava tjemena znamenitih
plemića, te svjeţe i ozarene zlatne glave svjeţe
pokopane djece. Bilo je skulptura i slika, sve s
đavoljim tematikama a neke smo napravili St. John i
ja. Zaključana mapa za spise, uvezena u potamnjelu
ljudsku koţu, je sadrţavala stanovite nepoznate i
neprepričive crteţe za koje glasina kaţe da ih je
stvorio Goya ali se nije usudio to potvrditi. Bilo je
mučnih glazbenih instrumenata, ţicanih, puhačkih, te
drvenih puhaljki, s kojima smo St. John i ja ponekad
proizvodili disonance izvanredne morbidnosti i
kakofonije demonskih grozota; dok je u bezbroj
dekoriranih ormarića od ebanovine leţala
najnevjerojatnija i nezamisliva raznovrsnost plijena iz
grobnica ikada sakupljenog ljudskim ludilom i
perverzijom. Naročito
o ovome plijenu ne smijem zboriti - hvala Bogu da
sam smogao hrabrost da ga uništim puno prije no što
pomislih na uništenje samog sebe.
Pljačkaški izleti na kojima smo sakupili naša
nastrana blaga su uvijek bili umjetnički upečatljivi
događaji. Nismo bili nekakve vulgarne bitange, već
smo radili samo pod određenim uvjetima
raspoloţenja, krajobraza, okoline, vremena, godišnjeg
doba, i mjesečine. Te su nam razbibrige bile
najuzvišeniji oblik estetskog izričaja, te smo im
pridavali izbirljivu tehničku brigu oko detalja.
Neprikladan sat, neskladan svjetlosni efekt, ili traljavo
rukovanje pljesnivim jadnikom, bi nam gotovo u
potpunosti uništilo onaj ushićeni podraţaj koji bi
uslijedio nakon ekshumacije neke zloslutne, iskeţene
tajne iz zemlje. Naša je potraga za novim prizorima i
pikantnim prilikama bila grozničava i nezasitna - St.
John je uvijek bio vođa, i on je bio taj koji je
naposljetku predvodio put prema onome ruglu,
onome ukletome mjestu koje nam je donijelo naš
gnjusni i neizbjeţni usud.
Kakvom smo zloćudnom kobi bili namamljeni
na ono uţasno nizozemsko groblje? Mislim da su
krive mračne glasine i legende, pripovijetke o osobi
pokopanoj pet stoljeća, koja i sama bijaše pljačkaš
grobnica u svoje vrijeme, a ukrao je moćnu stvar iz
silne grobnice. Mogu se prisjetiti kulisa u ovim
posljednjim trenucima
- blijedi jesenji mjesec iznad grobova baca duge jezive
sjene; groteskno drveće, sumorno pognuto u zagrljaj
zanemarene trave i razbijenih kamenih ploča;
ogromne legije začudno kolosalnih šišmiša lete
nasuprot mjeseca; drevna crkva obrasla bršljanom
upire golemim sablasnim prstom u bezbojno nebo;
fosforescentni kukci plešu kao smrt-vatre podno
drveća tisa u daljem kutu; mirisi plijesni, vegetacije, i
manje objašnjivih stvari koje su se neprimjetno
druţile s noćnim vjetrom iz dalekih močvara i mora;
te najgore od svega, udaljeno duboko- tonirano
lajanje nekakvoga divovskoga lovačkog psa kojega
nismo mogli ni vidjeti niti mu sa sigurnošću odrediti
smjer. Dok začusmo taj nagovještaj laveţa, zadrhtali
smo prisjetivši se seljačkih priča; jer taj kojeg smo
traţili je pred nekoliko stoljeća bio pronađen na
ovome jednom te istom mjestu, rastrgan i izmrcvaren
kandţama i zubima neke neopisive zvijeri.
Sjećam se kako smo prodirali u pljačkašev grob
našim lopatama, te kako smo bili oduševljeni
prizorom nas samih, groba, blijedoga motrećeg
mjeseca, uţasnih sjena, grotesknog drveća, divovskih
šišmiša, drevne crkve, plešućih smrt-vatri, mučnih
zadaha, njeţne jadikovke noćnoga vjetra, i stranoga,
polučujnoga, bezsmjernoga lajanja, u čije smo
objektivno postojanje jedva mogli biti sigurni. Tada
udarismo u materijal tvrđi od vlaţne crnice, te
ugledasmo trulu duguljastu kutiju s korom od
mineralnih naslaga iz dugo neuznemiravane zemlje.
Bila je nevjerojatno čvrsta i debela, ali toliko stara da
smo je konačno otvorili i gutali očima ono što je
sadrţavala.
Mnogo - nevjerojatno mnogo - je preostalo od
ostataka usprkos protoku vremena od pet stotina
godina. Kostur, premda mjestimice slomljen
čeljustima stvari koja ga je ubila, drţao se na okupu
iznenađujućom čvrstoćom, i mi smo zurili u čistu
bijelu lubanju i njene duge, jake zube i prazne očne
duplje koje su nekoć sjale grobničkom groznicom
nalik našoj. U lijesu je leţao talisman neobičnoga i
egzotičnog oblika, koji je očito bio nošen oko
spavačeva vrata. Bila je to čudnovato stilizirana
figura napetog i krilatog psa tragača, ili sfinge s
polupsećim licem, i bila je majstorski izrezbarena u
antičkom orijentalnom stilu iz maloga komada
zelenoga ţada. Izraz beštijina lica bijaše odbojan do
krajnosti, iskazujući odjednom smrt, zvjerstvo i zlobu.
Po podnoţju bijahu ispisani znakovi koje niti St. John
niti ja nismo mogli razlučiti; a na dnu je, poput
majstorova pečata, bila urezana groteskna i silna
lubanja.
Toga trena kako smo ugledali talisman znali
smo da ga moramo imati; da je ovo blago samo po
sebi bilo naš logičan plijen iz vjekovnoga groba. Čak i
s neprepoznatljivim obrisima, mi bismo ga ţeljeli, ali
kako smo pobliţe pogledali uvidjesmo da nije u
potpunosti nepoznat. Stran je uistinu bio svoj
umjetnosti i knjiţevnosti koje lucidni i uravnoteţeni
čitatelji poznaju, ali mi smo ga prepoznali kao stvar
natuknutu u zabranjenome Necronomiconu ludoga
Arapina Abdula Alhazreda; grozan simbol kulta koji
jede leševe, s nepristupačnoga Lenga u središnjoj
Aziji. I predobro smo prepoznali zloslutne odlike lica
koje je opisao stari Arapin demonolog; odlike lica,
napisao je, izvučene iz neke opskurne nadnaravne
manifestacije duša onih koji uznemiruju i glođu
mrtve.
Zgrabivši predmet od zelenoga ţada, bacili smo
posljednji pogled na njegova vlasnika bijeloga lica s
očima-pećinama te zatrpali grob kao što smo ga
pronašli. Kako smo ţurili s toga mrskoga mjesta, s
ukradenim talismanom u St. Johnovom dţepu,
pomislili smo da vidimo kako se šišmiši spuštaju u
jednome tijelu prema zemlji koju smo tako nedavno
ispreturali, kao da traţe nekakvu prokletu i nesvetu
hranu. Ali jesenji je mjesec sjao slabo i blijedo, pa
nismo mogli biti sigurni. Pa smo, također, jedreći
sljedećega dana iz Nizozemske prema našemu domu,
pomislili da čujemo slabašno udaljeno lajanje
nekakvoga divovskog lovačkog psa u pozadini. Ali
jesenji je vjetar tuţno i bolesno jadikovao, pa nismo
mogli biti sigurni.
 II.

Manje od tjedan dana po našem povratku u

Englesku, čudne se stvari počeše zbivati. Ţivjeli smo
kao pustinjaci; lišeni prijatelja, sami, i bez slugu u
nekoliko prostorija drevne vlastelinske kuće sred
turobne i samotne vrištine; tako da su naša vrata
rijetko bila smetana kucanjem posjetitelja. Sada smo,
međutim, bili uzne- miravani nečime što se doimalo
kao često šuškanje u noći, ne samo oko vrata već i oko
prozora, gornjih kao i donjih. Jednom nam se pričinilo
da je veliko, tamno tijelo pomračilo prozor u knjiţnici
kada je kroz njega sjao mjesec, te smo jednom drugom
prilikom mislili da čujemo nedaleko zujanje ili
klepetanje. U obje prilike istraga nije otkrila ništa, pa
smo počeli pripisivati te pojave mašti - istoj onoj
neobično uznemirenoj mašti koja je još odrţavala u
našim ušima slabašno udaljeno lajanje koje smo čuli
na nizozemskome groblju. Talisman od ţada je sada
leţao u niši našega muzeja, i ponekada smo ispred
njega palili svijeće neobičnih mirisa. Puno smo čitali u
Alhazredovom Necronomiconu o njegovim
svojstvima, i o odnosu pljačkaševe duše sa stvarima
koje je simbolizirala; te smo bili uznemireni
pročitanim. Tada je došao uţas.
U noći 24. rujna, 19—, začuo sam kucanje na
vratima mojih odaja. Misleći da je St. John, dozvolih
kucaču ulaz, ali odgovorio mije samo kreštavi
smijeh. Nikoga nije bilo u hodniku. Kada sam
probudio St. Johna iz njegova sna, kleo se u
posvemašnje neznanje o tom događaju, te postade
zabrinut poput mene. Te je noći slabašno, udaljeno
lajanje preko vrištine postalo sigurna i uţasna
stvarnost. Četiri dana poslije, dok smo obojica bili u
skrivenome muzeju, dopre do nas tiho, oprezno
grebanje po jedinim vratima koja su vodila ka tajnom
stepeništu u knjiţnici. Naša jeza je sada bila
podijeljena, jer pored straha od nepoznatoga, uvijek
smo se bojali da bi naša grozna zbirka mogla biti
otkrivena. Utrnuvši sva svjetla, došli smo do vrata i
nenadano ih otvorili; na što osjetismo neobjašnjiv
nalet zraka, i začusmo kako uzmiče u daljini nastrana
kombinacija šuštanja, hihota, i nerazgovijetnoga
ţamora. Jesmo li poludjeli, sanjali, ili uopće pri svojoj
pameti, nismo pokušali ustanoviti. Samo smo
ustanovili, s najcrnjim shvaćanjem, da je navodni
bestjelesni ţamor bez ikakve dvojbe bio na
nizozemskom jeziku.
Od tada smo ţivjeli u rastućoj grozi i fascinaciji.
Uglavnom smo se drţali teorije da smo zajednički
ludjeli od našega ţivota neprirodnih uzbuđenja, ali
katkada nam je više odgovaralo dramatizirati nas kao
ţrtve nekakvoga odurnog i uţasnog usuda. Bizarne
su manifestacije sada bile prečeste za izbrojati. Naša
osamljena kuća je bila naizgled ţiva prisutnošću
nekog zloćudnog bića čiju narav nismo mogli
odgonetnuti, i svake se noći demonsko lajanje valjalo
preko vjetrometine, vazda glasnije i glasnije. Dana 29.
listopada pronašli smo u mekanoj zemlji ispod
prozora knjiţnice niz otisaka krajnje nemogućih za
opisati. Bili su zbunjujući kao horde ogromnih
šišmiša koji su zaposjeli staru vlastelinsku kuću u
besprimjernim i povećavajućim brojkama.
Uţas je dosegnuo vrhunac 18. studenog, kada je
St. Johna, koji se vraćao kući poslije sumraka s
udaljene ţeljezničke postaje, ugrabila neka strahovita
mesoţder- na stvar i rastrgala ga u komadiće.
Njegovo se vrištanje čulo do kuće, te poţurih do
groznoga prizora taman da začujem klepet krila i
vidim nejasnu crnu magličastu stvar kako se ocrtava
nasuprot rastućeg mjeseca. Moj je prijatelj umirao
kada sam mu se obratio, a on nije mogao smisleno
odgovoriti. Sve što je mogao napraviti je šapnuti,
“Talisman - ta prokleta stvar Tada se skljokao, inertna
masa izmrcvarena mesa.
Pokopao sam ga sljedeće ponoći u jednome od
naših zanemarenih vrtova, i promumljao iznad
njegova tijela jedan od đavoljih rituala koje je volio za
ţivota. I kako sam izgovarao posljednju demonsku
rečenicu začuo sam izdaleka u vrištini slabašno
lajanje nekakvoga divovskoga lovačkog psa. Mjesec je
bio visoko, ali nisam se usudio pogledati prema
njemu. I kada sam ugledao u sumračno osvijetljenoj
vrištini široku magličastu sjenu kako skače s humka
na humak, zaklopih oči te se bacih ničice na zemlju.
Kada sam drhtajući ustao, ne znam koliko vremena
kasnije, do teturao sam u kuću i napravio šokantna
poklonstva pred oltarom talismana od zelenoga ţada.
Plašeći se sada ţivjeti sam u drevnoj kući na
vrištini, otišao sam narednoga dana za London,
uzevši sa sobom talisman nakon što sam uništio
ognjem i zakopao ostatak bezboţne zbirke u muzeju.
Ali nakon tri noći, opet sam začuo lajanje, i prije no
što je tjedan prošao osjećao sam strane oči na sebi
kada god je bio mrak. Jedne večeri dok sam šetao
Viktorijinim nasipom u potrazi za zrakom, vidjeh crni
oblik kako zaklanja jedan od odraza svjetiljaka u vodi.
Prohujao je vjetar snaţniji od onoga noćnoga vjetra, i
znao sam da što je zadesilo St. Johna mora uskoro
zadesiti i mene.
Sljedećega sam dana paţljivo zapakirao zeleni
talisman od ţada i otplovio za Nizozemsku. Koju sam
milost mogao dobiti vraćanjem te stvari njenom
tihom, uspavanome vlasniku, nisam znao; ali osjećao
sam da moram barem iskušati bilo kakav zamislivo
logičan korak. Što je bio krvosljednik, te zašto me
progonio, još bijahu nejasna pitanja; ali prvi sam put
začuo lajanje na onome drevnome groblju, a svaki
naredni događaj uključujući St. Johnov umirući šapat
je posluţio da poveţe prokletstvo s krađom
talismana. Sukladno tome utonuo sam u najdublje
bezdane očaja kada sam, u krčmi u Rotterdamu,
otkrio da su me lopovi lišili toga jedinog sredstva
mog spasenja.
Lajanje je bilo glasno te večeri, a u jutro sam
čitao
o neizrecivom djelu u najgadnijoj četvrti grada. Rulja
je bila uţasnuta, jer je zlu oronulu stambenu zgradu
zadesila crvena smrt strašnija od najgroznijega
prijašnjeg zločina u susjedstvu. U bijednom
lopovskom brlogu je cijelu obitelj raskomadala u
komadiće nepoznata stvar koja nije ostavila nikakav
trag, a oni u blizini su čuli cijelu noć iznad uobičajene
galame pijanih glasova slabašni, duboki, uporni
prizvuk sličan divovskome lovačkome psu.
Stoga sam konačno opet stajao usred onoga
nezdravog groblja gdje je blijedi zimski mjesec bacao
jezovite sjene, a drveće bez lišća se saginjalo u zagrljaj
uvenuloj, zaleđenoj travi i popucalim kamenim
pločama, crkva obrasla bršljanom je upirala
podrugljiv prst u neprijateljsko nebo, a noćni je vjetar
manijakalno zavijao iz zaleđenih močvara i ledenih
mora. Lajanje je sada bilo sasvim tiho, i posve je
prestalo kada sam prišao drevnome grobu kojeg sam
nekoć oskvrnuo, te preplašio abnormalno velike
horde šišmiša koji su znatiţeljno kruţili iznad njega.
Ne znam zašto sam otišao tamo osim da se
molim, ili da izbrbljam lude molbe i isprike da
umirim bijelu stvar koja je tamo leţala; ali, iz tko zna
kojeg razloga, napao sam poluzamrznutoga jadnika
pun beznađa djelomično mojega, a dijelom snaţne
volje izvan mene. Iskapanje je bilo mnogo lakše no
što sam očekivao, iako sam u jednom trenutku naišao
na nastranu smetnju, kada se vitki lešinar obrušio iz
hladnoga neba i počeo mahnito kljucati grobnu
zemlju dok ga nisam ubio udarcem lopate.
Naposljetku sam došao do trule oble kutije te uklonio
vlaţni otrovni poklopac. To je bila posljednja
racionalna radnja koju sam napravio.
Jer skvrčena unutar toga vjekovnoga lijesa, u
zagrljaju gusto zbijene noćnomorne pratnje golemih,
ţilavih, usnulih šišmiša, je bila koščata stvar koju smo
moj prijatelj i ja orobili; ne čista i mirna kao što smo je
onda pronašli, već prekrivena skorenom krvlju i
komadima stranoga mesa i kose, i promatrala me
svjesno svojim fosforescentnim dupljama, a oštri
okrvavljeni očnjaci su zijevali uvrnuto u sprdnji
mojeg neizbjeţnog usuda. A kada se oteo iz tih
iscerenih čeljusti duboki, konvulzivni laveţ kao
nekakvoga divovskoga lovačkog psa, vidjeh da u
svojoj krvavoj, prljavoj kandţi drţi izgubljeni i kobni
talisman od zelenoga ţada, te sam samo vrisnuo i
idiotski pobjegao, dok mi se vrištanje ubrzo nije
pretvorilo u grohot histeričnoga smijeha.
Ludilo jaše zvjezdani vjetar ... kandţe i zubi
oštreni na stoljećima leševa ... kapava smrt za uzdama
bakanalija20 šišmiša iz noćno-crnih ruševina
zakopanih hramova Beliala21.... Sada, dok lajanje te
mrtve, bezmesne čudovišnosti biva sve glasnije i
glasnije, a nečujni zuj i klepet onih prokletih koţnih
krila kruţi sve bliţe i bliţe, potraţiti ću svojim
revolverom zaborav koji je moje jedino utočište od
bezimenog i neizrecivog.

20 bakanalije: divlja i mistična slavlja grčko-rimskog boga vina Bakha, koje danas
kao pojam opisuju bilo kakav oblik pijanog slavlja
21 Belial: demon laži koji je nekada pripadao anĎelima, jedan od četiri vladara
pakla. Tradicija kaže daje stvoren odmah iza Lucifera.
 Azathoth

“Azathoth” je početak nikada završenog romana.

Djelo je napisano u lipnju 1922., a objavljeno je kao
samostalni odlomak u časopisu Leaves 1938., poslije
Love- craftove smrti. Ovdje se prvi puta pojavljuje
spomen moćnoga bića Azathotha, jednoga od glavnih
entiteta u Lovecraftovu Cthulhu ciklusu. Iako je
najizglednije kako Lovecraft nikada nije napisao više
od ovoga fragmenta od 430 riječi, poslije je napisao
roman slične tematike - “Potragu za neznanim
Kadathom.”
 Azathoth

Kada su vjekovi pali na svijet, i kada je čuđenje

nestalo iz umova ljudi; kada su se sivi gradovi
uzdignuli ka zadimljenim nebesima svojim visokim
tornjevima, tmurnim i ruţnim, u čijim sjenama nitko
ne moţe sanjati sunce ili rascvjetane proljetne livade;
kada je učenje strgnulo Zemljin plašt ljepote, a pjesnici
više ne pjevaše izuzev o izopačenim fantomima
viđenim nejasnim i mrenastim očima; kada su se te
stvari zbile, i djetinja nadanja iščeznula zauvijek,
došao je čovjek koji je putovao izvan ţivota, u potrazi
ka prostranstvima kuda su snovi svijeta utekli.
O imenu i boravištu ovoga čovjek sasvim je
malo zapisano, jer to su stvari samo budnoga svijeta;
ipak je rečeno da je oboje nejasno. Dovoljno je znati
da je obitavao u gradu visokih zidina gdje jalovi
sumrak vlada, te da je mučno radio cijeli dan sred
sjena i nemira, dolazeći uvečer kući u sobu čiji se
jedini prozor nije otvarao prema poljima i lugovima,
već prema mračnome dvorištu gdje drugi prozori
zuriše u tupom očaju. Sa toga prozorskog krila čovjek
moţe vidjeti samo zidove i prozore, osim kada bi se
ponekad jako nagnuo i zapiljio u visine u male
prolazeće zvijezde. I stoga jer pusti zidovi i prozori
moraju otjerati u ludilo čovjeka koji puno sanja i čita,
stanovnik te sobe se naginjao noć za noću i piljio
naviše da uhvati tračak stvari s onu stranu budnoga
svijeta i sivila visokih gradova. S godinama je počeo
zazivati imenom zvijezde koje su polako jedrile, i
pratio ih u mašti kada su na ţalost kliznule izvan
vida; dok mu se najzad nisu otvorili mnogi
tajanstveni krajobrazi čije postojanje obično oko ne
sluti. Jedne noći je moćni jaz bio premošćen, i nebesa
opsjednuta snovima su se nadvila dolje do prozora
usamljenog promatrača, kako bi se spojila sa
zagušljivim zrakom njegove sobe i učinila ga dijelom
njihova nevjerojatnog čuda.
U sobu su prodrle divlje bujice ljubičastoga
ponoćnog blještavila s prašinom od zlata; vrtlozi
prašine i ognja, kovitlaju se iz krajnjih svemira teški
od parfema onkraj svjetova. Opojni oceani se izliše,
osvijetljeni suncima koje ljudsko oko neće nikada
motriti, koji u svojim virovima nose strane dupine i
morske nimfe nezapamćenih dubina. Bešumni se
beskraj vrtloţio oko sanjara i podigao ga bez da je
taknuo tijelo koje se ukočeno naginjalo kroz osamljeni
prozor; i danima nespomenutim u ljudskim
kalendarima su ga plime dalekih sfera lagano nosile
da se pridruţi snovima za kojima je ţudio; snovima
koje su ljudi izgubili. Na koncu mnogih mijena
ostavile su ga njeţno da spava na zelenoj obali
okupanoj u izlasku sunca; zelenoj obali mirisnoj od
procvjetalih lotosa i posutoj crvenim lopočima.
 Stvar na mjesečini

“Stvar na mjesečini” je kratka priča prvi puta

objavljena u časopisu Bizarre u siječnju 1941., koju je
za objavljivanje pripremio J. Chapman Miske, po
vodeći se za pismom kojeg je H. P. Lovecraft poslao
Donaldu Wandreiju 24. studenoga 1927. Pismo
opisuje san kojega je Lovecraft usnuo, dok je za
potrebe priče Miske dopunio opis toga sna. Većina
objavljene priče je identična originalnom pismu.
 Stvar na mjesečini

Morgan nije pismen čovjek; u stvari ne moţe

niti engleski zboriti s nekom dozom povezanosti.
Zbog toga me čude riječi koje je napisao, iako su se
drugi smijali.
Bio je sam u večer kada se to zbilo. Iznenada ga
je zahvatila neizdrţiva potreba da piše, te uzevši
nalivpero u ruku zapisao je sljedeće:
Moje ime je Howard Phillips. Ţivim u ulici
College broj 66, u Providenceu, Rhode Island.
Dvadeset i četvrtoga u studenom 1927. - pošto sada
ne znam čak niti koja bi mogla biti godina - zaspao
sam i sanjao, te se odonda ne mogu probuditi.
Moj je san započeo u vlaţnoj, trskom zagušenoj
močvari koja je leţala ispod sivoga jesenjeg neba, s
grubom lišajem prekrivenom liticom koja se uzdizala
ka sjeveru. Tjeran nekom nejasnom potragom, uspeo
sam se kroz raspuklinu ili procijep ove isturene litice,
zamijetivši tako crna usta mnogih strahovitih jazbina
koja se šire s oba zida u dubine kamenog platoa.
Na nekoliko je mjesta prolaz bio natkriven
spajanjem gornjih dijelova uske pukotine; ta su mjesta
bila izrazito mračna, i nisu dopuštala opaţanje onih
jazbina koje su tamo mogle postojati. U takvome
mračnome prostoru postadoh svjestan nadiranja
jedinstvenoga straha, kao da mi je nekakva suptilna i
bestjelesna emanacija iz bezdana gutala dušu, ali je
crnilo bilo preveliko da bih nazrio izvor moga nemira.
Naposljetku sam izronio na visoravan
mahovinom obraslog kamena i škrtog tla, osvijetljenu
blijedom mjesečinom koja je zamijenila sferu dana na
izdahu. Bacajući oči uokolo, nisam uočio nikakvu
ţivuću stvar; ali bijah svjestan vrlo čudnog komešanja
duboko ispod mene, sred šaputavog šaša kuţne
močvare koju sam nedavno napustio.
Nakon što prehodah određenu razdaljinu,
naišao sam na hrđave tramvajske tračnice, i od crva
izjedene stupove koji su još nosili mlitavu i viseću
naponsku ţicu. Prateći tu liniju, uskoro sam naišao na
ţuti vagon s ograđenim prostorima na oba kraja,
označen brojem 1852 - jednostavnim zastarjelim
stilom uobičajenim od 1900. do 1910. Bio je prazan, ali
očito spreman za polazak; s trolom dignutom do ţice
dok bi zračna kočnica tu i tamo zalupala ispod poda.
Ukrcao sam se i uzalud potraţio prekidač za svjetlo -
te usput primijetih nedostatak upravljačke ručke, što
je dakako podrazumijevalo kratku odsutnost vozača.
Tada sam sjeo u jednu od poprečnih sjedalica tog
vozila. Tog sam trena začuo šuštanje u rijetkoj travi na
lijevo, i vidjeh tamne obrise dvojice ljudi kako se
naziru na mjesečini. Imali su sluţbene kape
ţeljezničke kompanije, i nisam mogao dvojiti da su to
kontrolor karata i vozač. Jedan od njih onjuši zrak
jedinstvenom oštrinom, i podigne lice da zavija na
mjesec. Drugi padne na sve četiri i potrča prema
vagonu.
Smjesta skočih i luđački potrčim van iz toga
vagona i preko beskrajnih milja platoa dok me
iznemoglost nije natjerala da stanem - učinih to ne
zato jer je kontrolor pao na sve četiri, već jer je lice
vozača bio puki bijeli stoţac ušiljen ujedno
krvavocrveno ticalo ...
Bio sam svjestan da samo sanjam, ali sama
svjesnost nije bila ugodna. Od te strahovite noći,
molim samo za buđenjem - koje nije došlo!
Mjesto toga, našao sam se kao žitelj toga
stravičnoga svijeta snova! Ona je prva noć ustupila
mjesto zori, te sam besciljno tumarao preko
osamljenog prostranstva močvare. Kada je noć stigla,
i dalje sam lutao, nadajući se buđenju. Ali iznenada
razgrnuh trave i vidjeh preda mnom drevni
tramvajski vagon - i pored njega stvar sa stoţastim
licem koja podigne glavu i u bujici mjesečine počne
strano zavijati!
Odonda je isto svakoga dana. Noć me uvijek
odvede na to mjesto strave. Pokušao sam ne micati se,
dolaskom noći, ali moram hodati u svome drijemeţu,
jer se vazda prenem s onom uţasnom stvari kako
zavija preda mnom na blijedoj mjesečini, a ja se
okrećem i luđački bjeţim.
Boţe! Kada ću se probuditi?
To je napisao Morgan. Pošao bih do broja 66 u
ulici College u Providenceu, ali se plašim što bih tamo
mogao pronaći.
 Usud koji je došao u
Sarnath

“Usud koji je došao u Sarnath” je jedna od ranih

Lovecraftovih kratkih priča, koja je prvi puta
objavljena u škotskom amaterskom časopisu fikcije
The Scot, u lipnju 1920. godine.
Usud koji je došao u Sarnath
U zemlji Mnar postoji golemo jezero koje ne
puni nikakva rijeka i iz kojega nikakva rijeka ne
teče. Prije deset tisuća godina ondje je na njegovoj
obali stajao moćni grad Sarnath, ali Sarnath više ne
stoji tamo.
Priča se da je u zaboravljenim godinama kada je
svijet bio mlad, prije no što su ljudi Sarnatha uopće
došli u zemlju Mnar, drugi grad stajao pored jezera;
sivi kameni grad lb, koji je bio star koliko i samo
jezero, i napučen bićima neugodnim za gledanje. Vrlo
čudna i ruţna bijahu ta bića, kao što uistinu i jest
većina bića koja nastanjuju još nedovršen i grubo
oblikovan svijet. Zapisano je na valjkastim opekama
Kadatherona da su bića Iba bila nijanse zelene kao
jezero i izmaglice koje se diţu iznad njega; da su
imala buljave oči, napućene, mlitave usne, i neobične
uši, i da nisu imala glasa. Također je zapisano da su
se spustila jedne noći u magli s mjeseca; ona i golemo
mimo jezero i sivi kameni grad lb. Kako god da bilo,
sigurno je da su štovala morsko zelenoga kamenog
idola isklesanoga na sliku Bokruga, moćnoga
vodenog guštera; ispred kojeg su uţasno plesala kada
je mjesec bio skoro pa pun. I zapisano je na papirusu
u Ilarneku, da su jednoga dana otkrila vatru, i
odonda palila ognjeve na česte ceremonijalne
prigode. Ali nije mnogo zapisano o tim bićima, jer su
ţivjeli u vrlo drevnim vremenima, a čovjek je mlad, te
zna malo
o vrlo drevnim ţivućim stvarima.
Poslije mnogo eona ljudi su došli u zemlju
Mnar; tamni pastirski puk sa svojim vunastim
stadima, koji izgradiše gradove Thraa, Ilamek, i
Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai. A neka plemena,
odvaţnija od ostalih, su prodrla do granice jezera i
podigla grad Sarnath na mjestu gdje su dragocjeni
metali pronađeni u zemlji.
Nisu daleko od sivoga grada Iba lutajuća
plemena poloţila prvo kamenje Sarnatha, te su se
strašno čudili bićima iz Iba. Ali s njihovim je
čuđenjem bila pomiješana i mrţnja, jer su mislili
neprikladnim da bi bića takve vanjštine trebala hodati
po čovječjem svijetu u sumrak. Niti su im se svidjele
neobične skulpture na sivim monolitima Iba, jer su te
skulpture bile uţasne u svojoj golemoj starini. Zašto
su se ta bića i skulpture zadrţali tako kasno u svijetu,
čak do dolaska čovjeka, nitko ne moţe kazati; osim
ako nije zbog toga što je zemlja Mnar sasvim mirna, i
udaljena od većine drugih zemalja. Zemalja izjave i
sna.
Što su ljudi Sarnatha više promatrali bića iz Iba
to je više rasla njihova mrţnja, i nije slabila ni
otkrićem da su bića slaba, i mekana kao ţele na dodir
kamenja
i koplja i strijela. Pa su jednoga dana mladi ratnici,
praćkaši i kopljanici i strijelci, marširali na lb te pobili
sve njegove stanovnike, gurajući nastrana tijela u
jezero dugim kopljima, jer ih nisu htjeli dotaknuti. I
jer im se nisu sviđali sivi skulpturama isklesani
monoliti Iba, također ih pobacaše u jezero; čudeći se
zbog teţine posla kako je uopće to kamenje doneseno
izdaleka, što je moralo biti, budući da nema ničega
tomu sličnoga u cijeloj zemlji Mnar ili u susjednim
zemljama.
I tako ništa od sasvim drevnoga grada Iba nije
bilo pošteđeno izuzev morsko-zelenoga kamenog
idola isklesanog na sliku Bokruga, vodenog guštera.
Njega su mladi ratnici ponijeli natrag sa sobom u
Sarnath kao simbol pobjede nad starim bogovima i
bićima Iba, i kao znak najsnaţnijih u zemlji Mnar. Ali
u noći nakon što je postavljen u hramu morala se
dogoditi stravična stvar, jer su neobična svjetla
viđena iznad jezera, a ujutro su ljudi pronašli kako
idola više nema, a vrhovnog svećenika Taran-Isha
kako leţi mrtav, kao od nekakvoga neizrecivoga
straha. I prije no što je umro, Taran-Ish je naškrabao
na oltar od krizolita22 grubim drhtavim potezima
znak USUDA.
Poslije Taran-Isha je bilo mnogo vrhovnih
svećenika u Sarnathu, ali morsko-zeleni kameni idol
nije nikada pronađen. I mnoga stoljeća dođoše i
prođoše, dok se Sarnath razvijao preko svake mjere,
tako da su samo svećenici i stare ţene pamtili što je
Taran-Ish naškrabao na oltar od krizolita. Između
Sarnatha i grada Ilarneka je uspostavljena karavanska
ruta, pa su dragocjeni metali iz zemlje mijenjani za
druge metale i rijetke tkanine i dragulje i knjige i
oruđa za majstore i sve predmete luksuza koji su
poznati ljudima koji obitavaju uz zavojitu rijeku Ai i
dalje. Stoga je Sarnath rastao moćan i učen i
prekrasan, te je slao osvajačke vojske da potčine
susjedne gradove; pa su s vremenom sjedili na
prijestolju u Sarnathu kraljevi cijele zemlje Mnar i
mnogih okolnih zemalja.
Čudo svijeta i ponos svega ljudskoga roda bijaše
veličanstveni Sarnath. Od ulaštenog mramora iz
pustinjskih kamenoloma su bile njegove zidine, visine
300 lakata i debljine 75, tako da su se bojna kola
mogla mimoilaziti dok ih ljudi voze gore po njima.
Punih 500 stadija23 su se protezale, i bile otvorene

22 krizolit: poludragi kamen tamnozelene ili zeleno-zlatne boje za koji se vjeruje da

ima iscjeliteljska svojstva
23 stadij: drevna grčka mjera za udaljenost različito tumačenih veličina. Po nekim
drevnim filozofima, olimpijski stadij je imao nešto manje od 200 metara.
samo na strani prema jezeru; gdje je valobran od
zelenoga kamena odbijao valove koji su se neobično
podizali jednom godišnje za festivala u čast uništenja
grada Iba. U Sarnathu je bilo pedeset ulica od jezera
do karavanskih vrata, i još pedeset koje ih presijecaju.
Popločane su bile oniksom, izuzev onih po kojima su
konj i i deve i slonovi stupali, koje su bile popločane
granitom. A dveri Sarnatha je bilo onoliko koliko je
bilo krajeva ulica, sve od bronce, i opkoljene
skulpturama lavova i slonova isklesanih iz nekakvog
kamena koji više nije bio poznat među ljudima. Kuće
Sarnatha bijahu od glazirane opeke i kalcedona24,
svaka sa svojim zidom ograđenim vrtom i kristalnim
jezercem. Čudnom su vještinom bile sagrađene, jer
nijedan drugi grad nije imao takve kuće; te su se
putnici iz Thraa i Ilameka i Kadatherona divili sjajnim
kupolama kojima su bile nadsvođene.
Ali još čudesnije bijahu palače i hramovi, i
vrtovi koje je sagradio Zokkar, kralj iz davnina.
Postojalo je mnogo palača, od kojih je i najjadnija bila
moćnija od bilo koje u Thraau ili Ilameku ili
Kadatheronu. Toliko su bile visoke da se čovjek
unutra mogao ponekad zamisliti ispod samih nebesa;
dok su osvijetljene bakljama uronjenim u ulje

24 kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi za fini nakit, te za kojeg
se vjeruje da pročišćuje misli i ublažava loše snove
24 beril: mineral koji je u čistome obliku bezbojan, ali zbog raznih nečistoća može
biti zelen, plav, žut, crven i bijel; uravnotežuje čakre i priziva velikodušnost
Dothura njihovi zidovi prikazivali ogromne slikarije
kraljeva i vojski, divote koje bi istoga trena nadahnule
i zapanjile promatrača. Nebrojeni bijahu stupovi
palača, svi od delikatnoga mramora, i rezbarenim
oblicima neprolazne ljepote. I u većini su palača
podovi bili mozaici od berila30 i lapis-lazulija25 i
sardoniksa32 i granata26 i drugih odabranih materijala,
postavljenih tako da se promatrač mogao zamisliti
kako hoda preko gredica najrjeđega cvijeća. I bilo je
također i česmi, koje bacaše mirisne vode u ugodnim
mlazovima raspoređenima lukavom vještinom.
Zasjenjujući sve ostale stajala je palača kraljeva Mnara
i okolnih zemalja. Na paru zlatnih pognutih lavova
počivalo je prijestolje, mnogo stepenica iznad
svjetlucavoga poda. I bio je izrezbaren iz jednoga
komada bjelokosti, iako više ne ţivi ni jedan čovjek
koji bi znao odakle bi tako golem komad mogao
potjecati. U toj palači bijaše također mnogo galerija, i
mnogo amfiteatara gdje su se lavovi i ljudi i slonovi
borili za uţitak kraljeva. Katkada su amfiteatri bili
potopljeni vodom dopremljenom iz jezera moćnim
akvaduktima, te su se tada priređivale uzbudljive
pomorske bitke, ili borbe između plivača i

25 lapis-lazuli: relativno rijedak poludragi kamen koji se zbog svoje intenzivne plave
boje iskapa od 3. tisućljeća pr. Kr., te se vjeruje da donosi iskrenost i pojačava
kreativnost.
26 granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanoga doba kao drago
kamenje i abraziv; kamen ljubavi i strasti
smrtonosnih podvodnih stvari.
Sarnath je imao sedamnaest tornjevima nalik,
uzvišenih i nevjerojatnih hramova, sagrađenih od
svijetloga višebojnoga kamena nepoznatoga igdje
drugdje. Visok punih tisuću lakata je stajao najveći
među njima, u kojem su obitavali vrhovni svećenici
dostojanstva jedva manjeg od kraljevskog. U razini tla
bijahu dvorane veličine i krasote poput onih u
palačama, gdje se okupljaše gomile da štuju Zo-
Kalara i Tamsha i Lobona, vrhovna boţanstva
Sarnatha, čiji su tamjanom obavijeni oltari bili poput
prijestolja vladara. Nisu poput eikona drugih bogova
bili Zo-Kalar i Tamash i Lobon, jer toliko su ţivotni
bili da se čovjek mogao zakleti da sami milostivi
bradati bogovi sjede na bjelokosnim prijestoljima. A
gore uz beskrajne stube od sjajnoga cirkona nalazila
se toranj-odaj a, odakle su vrhovni svećenici
promatrali grad i ravnice i jezero danju, a tajanstveni
mjesec i znakovite zvijezde i planete, i njihove odraze
u jezeru noću. Ovdje se izvodio vrlo tajni i drevni
obred preziranja Bokruga, vodenog guštera, i ovdje je
počivao oltar od krizolita koji je nosio Taran-Ishovu
USUD škrabotinu.
Prekrasni bijahu i vrtovi koje je sagradio
Zokkar, kralj iz davnina. U središtu Sarnatha su
leţali, pokrivajući velik prostor te okruţeni visokim
zidom. I bili su natkriveni moćnom kupolom od
stakla, kroz koju su sjali sunce i mjesec i zvijezde i
planeti kada je bilo vedro, i s koje su visjeli blistavi
prikazi sunca i mjeseca i zvijezda i planeta kada nije
bilo vedro. Ljeti vrtovi bijahu hlađeni svjeţim
bezmirisnim povjetarcima koji su vješto stvarani
lepezama, a zimi su bili grijani skrivenim vatrama,
tako da je u tim vrtovima bilo vazda proljeće.
Vrtovima su tekli mali potoci preko svijetlih oblutaka,
presijecajući zelene livade i vrtove mnogih nijansi, a
prekoračeni mnoštvom mostova. Mnogo bijaše
vodopada u njihovim tokovima, i mnogo bijaše
ljiljanima krcatih jezerca u koja su se slijevali.
Potocima i jezercima plivaše bijeli labudovi, dok je
glazba rijetkih ptica zvonila u glas s melodijom voda.
Usred uređenih terasa su se uzdizali zeleni nasipi,
ukrašeni tu i tamo sjenicama vinove loze i slatkih
cvjetova, i sjedalima i klupama od mramora i
portira27. I moglo se pronaći mnogo malih oltara i
hramova gdje se čovjek mogao odmoriti ili pomoliti
niţim bogovima.
Svake se godine u Sarhathu odrţavalo slavlje u
čast uništenja grada Iba, za čije je vrijeme u izobilju
bilo vina, pjesme, plesa, i veselja svake vrste. Velike
su počasti odavane sjenkama onih koji istrijebiše
čudna drevna bića, a sjećanjima na ta bića i na

27 porfir: magmatska stijena dobivena hlaĎenjem lave koja u najcjenjenijem obliku

dolazi u zagasito crvenoj boji
njihove stare bogove rugaše se plesači i svirači lütnji
ovjenčani ruţama iz Zokkarovih vrtova. I kraljevi bi
gledali prema jezeru i proklinjali kosti mrtvih koje su
leţale na njegovu dnu. Isprva se vrhovnim
svećenicima nisu dopala ta slavlja, jer su međusobno
prepredali nastrane priče kako je morsko-zeleni eikon
nestao, i kako je Taran-Ish umro od straha te ostavio
upozorenje. I pričali su kako su sa svojega visokog
tornja katkada vidjeli svjetla u vodama jezera. Ali
pošto mnoge godine prođoše bez nesreće, čak su se i
svećenici smijali i proklinjali i pridruţili orgijama
slavljenika. Zaista, nisu li oni sami, u svome visokom
tornju, često izvodili vrlo drevni i tajni obred
preziranja Bokruga, vodenog guštera? I tisuću je
godina bogatstva i uţitaka prešlo preko Sarnatha,
čuda svijeta i ponosa svega ljudskoga roda.
Veličanstveno i izvan pameti bijaše slavlje za
tisućitu godinu uništenja grada Iba. Cijelo desetljeće
se o njemu zborilo u zemlji Mnar, i kako se
pribliţavalo, Sarnath pohodiše na konj ima i devama i
slonovima ljudi iz Traa, Ilameka, i Kadatherona, i
svih gradova Mnara
i okolnih zemalja. Ispred mramornih zidina pred
dugo očekivanu noć su podignuti paviljoni prinčeva i
šatori putnika, i cijela je obala odzvanjala pjesmom
sretnih slavljenika. U svojoj je plesnoj dvorani sjedio
Nargis- -Hei, kralj, opijen drevnim vinom iz trezora
pokorenoga Pnatha, i okruţen slavljeničkim
plemstvom i uţurbanim robovima. Pojedene su
mnoge neobične delikatese na tome slavlju; paunovi s
otoka Nariela u Srednjemu oceanu, mlade koze s
dalekih brda Implana, devine pete iz pustinje Bnazik,
orasi i začini iz Cydathrianških lugova, te biseri s
valovima oplakanog Mtala otopljenih u octu iz grada
Thraa. Umaka je bio neizreciv broj, pripremljenih od
strane najprepredenijih kuhara u cijelome Mnara, i
prilagođenih nepcu svakoga slavljenika. Ali
najcjenjenije od sviju namirnica su bile velike ribe iz
jezera, svaka ogromne veličine, i servirane na zlatnim
tanjurima obrubljenim rubinima i dijamantima.
Dok su se kralj i njegovo plemstvo gostili u
palači,
i promatrali krunu svih jela koja ih je čekala na
zlatnim tanjurima, ostali su slavili drugdje. U tornju
velikoga hrama svećenici odrţavaše pijanke, a u
paviljonima bez zidova su prinčevi okolnih zemalja
imali svoja veselja. I bio je to vrhovni svećenik Gnai-
Kah koji prvi primijeti kako se sjene spuštaju sa skoro
pa punoga mjeseca u jezero, i uklete zelene magle
koje se podigoše s jezera da se spoje s mjesecom i da
omotaju zlokobnom su- maglicom tornjeve i kupole
na propast osuđenoga Sarnatha. Tada oni u
tornjevima i oni bez zidova ugledaše neobična svjetla
na vodi, i spaziše da je siva hridina Akurion, koja je
inače stajala visoko uzdignuta iznad jezera nedaleko
obale, bila zamalo potopljena. I strah je rastao nejasno
ali brzo, tako da su prinčevi Ilameka i dalekoga
Rokola srušili i sklopili svoje šatore i paviljone
i krenuli prema rijeci Ai, premda su jedva znali
razlog svoga odlaska.
Tada, blizu ponoćne ure, sve se brončane dveri
Sarnatha treskom otvoriše i van prokulja
pomahnitala gomila koja zacrni ravnicu, tako da su
svi gostujući prinčevi i putnici pobjegli prestravljeni.
Jer je na licima ove gomile bilo ispisano ludilo rođeno
u nesnosnom uţasu, a na njihovim su jezicima bile
riječi toliko stravične da nitko tko ih je čuo nije zastao
za dokazom. Ljudi čije oči bijahu divlje od straha su
vrištali iz sveg glasa na prizor unutar kraljeve plesne
dvorane, gdje se kroz prozore više ne naziraše obličja
Nargis-Heia i njegova plemstva
i robija, već horda neopisivih zelenih bezglasnih
stvari s buljavim očima, napućenim, mlohavim
usnama, i neobičnim ušima; stvari koje su uţasno
plesale, noseći u svojim šapama zlatne tanjure
obrubljene rubinima i dijamantima. A prinčevi i
putnici, dok su bjeţali iz na propast osuđenoga grada
Sarnatha na konj ima i devama
i slonovima, baciše još jedan pogled na jezero rođeno
u magli i uoče sivu hridinu Akurion posve
potopljenu.
 Kroz cijelu se zemlju Mnar i okolne zemlje
proširiše priče o onima koji pobjegoše iz Sarnatha, pa
su karavane prestale traţiti taj prokleti grad i njegove
dragocjene metale. Prošlo je podosta prije no što se
ikoji putnik zaputio u tom pravcu, a čak i tada samo
su se hrabri i pustolovni mladići udaljene Falone
usudili na taj put; pustolovni mladići ţute kose i
plavih očiju, koji nisu nikakav rod puku Mnara. Ti su
ljudi zaista otišli do jezera da osmotre Sarnath; ali
iako pronađoše golemo mimo jezero, i sivu hridinu
Akurion koja se uzdiţe visoko iznad jezera blizu
obale, nisu ugledali čudo svijeta i ponos svega
ljudskoga roda. Tamo gdje su jednom stajale zidine
od 300 lakata i tornjevi još viši, sada se protezala
samo močvarna obala, i gdje je nekoć ţivjelo pedeset
milijuna ljudi sada su gmizali samo gnjusni zeleni
vodeni gušteri. Nisu ostali čak ni rudnici dragocjenog
metala, jer USUD je došao u Sarnath.
Ali poluzakopan u šašu je pronađen čudan
zeleni idol od kamena; preko svake mjere drevan idol
prekriven algama i isklesan na sliku Bokruga,
moćnoga vodenog guštera. Taj je idol, posvećen u
visokome hramu u Ilar- neku, s vremenom postao
štovan širom čitave zemlje Mnar, podno skoro pa
punoga mjeseca.
 Iranonova potraga

“Iranonova potraga” je kratka priča napisana 28.

veljače 1921., te je prvi puta objavljena u srpanjskom
izdanju časopisa Galleon 1935. godine. U jednome
trenutku Iranon spominje daje ţivio u zemlji Lomar, u
koju je smještena druga Lovecraftova priča “Polaris”,
pa se moţe pretpostaviti daje “Iranonova potraga”
smještena u isti svijet i doba kao i “Polaris”, tj. u
pretpovijesnu Zemlju otprilike 24.000 godina prije
naše ere.
 Iranonova potraga

U granitni grad Teloth doskitala je mladost; ovjenčan

vinovom lozom, njegova ţuta kosa se sjala kao
mirisna smola a grimizna halja bijaše poderana
dračom planine Sidrak koja leţi s druge strane
starinskoga mosta od kamena. Puk Telotha je tmast i
surov, koji obitava u uglatim kućama, i namrgođeno
upitaše stranca odakle dolazi i koje mu je ime te kakva
mu je sudbina. Stoga mladić odgovori:
“Ja sam Iranon, i dolazim iz Aire, dalekoga
grada kojega se sjećam samo kroz maglu ali ga
pokušavam ponovo pronaći. Ja sam pjevač pjesama
koje naučih u tome dalekom gradu, i moj poziv je
stvarati ljepotu stvarima zapamćenim iz djetinjstva.
Moje je bogatstvo u malim sjećanjima i snovima, i u
nadama koje pjevam u vrtovima kada je mjesec blag a
zapadni vjetar komeša lotosove pupoljke.”
Kada su ljudi Telotha čuli ove stvari počeše
šaptati međusobno; jer iako u granitnome gradu
nema smijeha ili pjesme, surovi ljudi katkada u
proljeće gledaju prema Karthianskim brdima i
razmišljaju o lutnjama dalekoga Oonaia o kojima su
putnici zborili. I tako razmišljajući, nagovoriše
stranca da ostane i pjeva na trgu ispred Mlin tornja,
iako im se nije svidjela boja njegovih dronjavih
halja, niti mirisna smola u kosi, niti njegov vijenac
vinove loze, niti mladost u njegovu zlatnom glasu.
Uvečer je Iranon pjevao, i dok je pjevao jedan starac
se poče moliti a jedan je slijepac kazao da vidi
aureolu ponad pjevačeve glave. Ali je većina
stanovnika Telotha zijevala, neki se smijali a neki
otišli spavati; jer Iranon nije govorio ništa
korisnoga, pjevajući samo o svojim sjećanjima,
snovima, i nadama.
“Sjećam se sutona, mjeseca, i njeţnih pjesama,
i prozora pokraj kojeg su me ljuljali u san. A kroz
prozor se vidjela ulica gdje su se palila zlatna
svjetla, i gdje su sjene plesale po kućama od
mramora. Sjećam se kvadrata mjesečine na podu,
koja nije bila poput običnoga svjetla, i vizija koje su
plesale u mjesečevim zrakama kada mi je majka
pjevala. I također, sjećam se sunca jarkoga jutra
iznad mnogobojnih brda u ljeto, i slatkoga cvijeća
nošenog juţnim vjetrom od kojeg je drveće pjevalo.
O Aira, grade mramora i berila, kolike su samo
tvoje ljepote! Koliko sam volio tople i mirisne
lugove sa druge strane hijalinske28 Nithre, i slapove
majušne Kra koja je tekla kroz zelenu dolinu! U tim
su lugovima i u toj su dolini djeca međusobno plela
vijence, a u smiraj dana sanjao sam neobične snove
ispod yath stabala u planini dok sam podno sebe
gledao svjetla grada, i zavojitu Nithru kako
odraţava vrpcu zvijezda.
I u gradu postojaše palače venama
prošaranog i nijansiranog mramora, sa zlatnim
kupolama i obojanim zidovima, i zelenim vrtovima
s aţurnim bazenima i kristalnim fontanama. Često
bih se igrao u vrtovima i gacao po bazenima, i
leţao i sanjario sred blijedog cvijeća podno stabala.
I ponekad bih se u suton uspeo dugom bregovitom
ulicom do citadele i otvorenoga prostora, te dolje
promatrao Airu, čarobni grad mramora i berila,
sveg divnoga u haljama zlatnoga plamena.
Dugo si mi nedostajala, o Airo, jer ja bijah
samo dijete kada smo prognani; ali moj je otac bio
kralj i ja ću ti se vratiti, jer tako je odredila Sudba.

28
hijalin: grčki korijen značenja kristal, staklo; označava tvar koja nalikuje staklu
Kroz svih sam te sedam zemalja traţio, i jednoga ću
dana ponovo vladati tvojim lugovima i vrtovima,
tvojim ulicama i palačama,
i pjevati ću ljudima koji će znati o čemu pjevam, te
se neće smijati ili mi okretati leđa. Jer ja sam Iranon,
koji bijaše princ Aire.”
Te su noći stanovnici Telotha smjestili stranca
u staju, a ujutro mu dođe gradski arhont29 i reče da
mora ići u radionu Athoka postolara, da mu bude
naučnik.
“Ali ja sam Iranon, pjevač pjesama,” on
uzvrati, “te nemam srce za postolarev zanat.”
“Svi u Telothu moraju mukotrpno raditi,”
odgovori arhont, “jer takav je zakon.” Tada Iranon
reče:
“Zbog čega mukotrpno radite; ako ne zbog
toga da moţete ţivjeti i biti sretni? Te ako
mukotrpno radite samo da biste još više mukotrpno
radili, kada će vas pronaći sreća? Vi muku mučite
da biste ţivjeli, ali zar nije ţivot sazdan od ljepote i
pjesme? I ako ne trpite pjevače među sobom, gdje
će biti plodovi vašeg mukotrpnog rada? Muka bez
pjesme je poput iscrpljujućeg puta bez kraja. Zar
nije smrt ugodnija?” Ali arhont bijaše mrzovoljan i
nije shvaćao, te zaprijeti strancu:

29
arhont: titula najviših dužnosnika u mnogim grčkim antičkim polisima
 “Ti si čudan mladić, i ne dopada mi se tvoje
lice niti tvoj glas. Riječi koji si izgovorio su
bogohulne, pošto bogovi Telotha kazaše da je
mukotrpan rad dobar. Naši su nam bogovi obećali
utočište svjetla onkraj smrti, gdje će biti odmora bez
kraja, i kristalne svjeţine sred koje si nitko neće
zamarati um mišlju ili oči ljepotom. Odlazi sada do
Athoka postolara ili nestani iz grada do sumraka.
Svi ovdje moraju sluţiti, a pjesma je glupost.” Stoga
Iranon izađe iz staje i počne hodati uskim kamenim
ulicama između sumornih uglatih kuća od granita,
traţeći nešto zeleno u proljetnome zraku. Ali u
Telothu ne bijaše ničega zelenoga, jer sve je od
kamena. Lica ljudi su se mrštila, ali pored kamenog
nasipa uz tromu rijeku Zuro sjedio je mladi dječak i
tuţnih očiju gledao u vode promatrajući zelene
propupale grane koje su bujice donijele sa brda. Te
mu dječak reče:
“Nisi li to uistinu ti zbog kojeg arhonti
zdvajaše, koji traţiš daleki grad u krasnoj zemlji? Ja
sam
Romnod, rođen krvlju Telotha, ali nisam star kao
što su navade granitnoga grada, i svaki dan čeznem
za toplim lugovima i dalekim zemljama ljepote i
pjesme. S one strane Karthianskih brda leţi Oonai,
grad lutnji i plesa, o kojem ljudi šapuću i govore da
je istovremeno prekrasan i uţasan. Tamo bih pošao
da sam dovoljno star da pronađem put, i tamo bi ti
trebao poći i tamo bi pjevao te imao ljude koji će te
slušati. Napustimo grad Teloth i putujmo zajedno
između proljetnih breţuljaka. Pokazat ćeš mi kako
se putuje a ja ću nazočiti tvojim pjesmama u večer
kada zvijezde jedna po jedna donose snove
umovima sanjara. I moţda se čak dogodi da je
Oonai, grad lutnji i plesa baš divna Aira koju traţiš,
jer priča se da ne poznaješ Airu od davnih dana, a
imena se često mijenjaju. Pođimo u Oonai, o
Iranone zlaćane glave, gdje će ljudi prepoznati naše
čeţnje te nas dočekati kao braću; niti će se ikada
smijati ili mrštiti onome što govorimo.” A Iranon
odgovori:
“Neka bude tako maleni; ako itko na ovome
kamenom mjestu čezne za ljepotom, mora potraţiti
planine i ono onkraj njih, a ja te neću ostaviti da
ţudiš na obali trome Zuro. Ali ne pomisli da
zadovoljstvo i razumijevanje stanuju odmah sa
druge strane Karthianskih brda, ili na bilo kojem
mjestu koje moţeš pronaći za jedan dan, ili godinu,
ili lustrum30 putovanja. Gledaj, kada sam bio malen
poput tebe ţivio sam u dolini Narthos pored ledene
rijeke Xari, gdje nitko nije htio slušati moje snove;

30
lustrum: naziv za period od pet godina u drevnome Rimu
te rekoh sebi da ću kada porastem poći do Sinare
na juţnoj padini, i pjevati nasmijanim jahačima
jednogrbih deva na trţnici. Ali kada sam stigao u
Sinaru pronašao sam jahače jednogrbih deva sve
pijane i vulgarne, te uvidjeh da njihove pjesme nisu
poput mojih, stoga otputovah na splavi niz Xari do
grada Jarena s bedemima od oniksa. Vojnici u
Jarenu me ismijaše te potjeraše, pa sam lutao
mnogim drugim gradovima. Vidio sam Stethelos
koji je ispod golemoga vodopada, a motrio sam i
močvaru gdje je Sarnath nekoć stajao. Posjetio sam
Thraa, Ilamek, i Kadatheron na vijugavoj rijeci Ai,
te sam dugo obitavao u Olathoëu u zemlji Lomar.
Ali iako sam ponekad imao slušatelje, uvijek ih je
bila nekolicina, i znam da će me dobrodošlica
dočekati samo u Airi, gradu mramora i berila gdje
je moj otac nekoć vladao kao kralj. Stoga, Aim ćemo
traţiti, premda je pametno posjetiti udaljeni i
lütnjama blagoslovljeni Oonai sa druge strane
Karthian- skih brda, koji je moţda zaista Aira,
mada ja ne mislim tako. Airina ljepota je pusto
zamišljanje prošlosti, te nitko ne moţe zboriti o njoj
bez zanosa, dok o Oonaiu goniči deva šapuću
cerekajući se.”
U suton Iranon i mali Romnod napustiše
Teloth, i dugo lutaše između zelenih brda i svjeţih
šuma. Put bijaše teţak i nejasan, i kanda se nisu
uopće pribliţavali Oonaiu, gradu lutnji i plesa; ali
sumrakom dok bi zvijezde izašle, Iranon bi pjevao
o Airi i njenim ljepotama a Romnod bi slušao, pa bi
obojica bili sretni poslije predstave. Obilno su jeli
voće i crvene bobice, i nisu zamjećivali prolazak
vremena, jer mnoge su godine morale prohujati.
Maleni Romnod više nije bio tako malen, i zborio je
duboko mjesto kreštavo, iako je Iranon uvijek bio
isti, te i dalje kitio svoju zlatnu kosu vinovom
lozom i mirisnim smolama pronađenim u šumi. Pa
je vremenom došao i dan kada se Romnod činio
starijim od Iranona, iako je bio sasvim malen kada
gaje Iranon zatekao kako promatra zelene
propupale grane u Telothu na kamenoj obali trome
rijeke Zuro.
Tada jedne noći kada mjesec bijaše pun,
putnici naiđoše na planinski greben i dolje
ugledaše nebrojena svjetla Oonaia. Seljaci im rekoše
da su blizu, i Iranon je znao da ovo nije njegov
rodni grad Aira. Svjetla Oonaia nisu bila nalik
onima Aire; jer su bila jaka i blještava, dok su
svjetla Aire sjala blago i čarobno kao što je
mjesečina obasjavala pod pored prozora gdje je
Iranona majka nekoć ljuljala u san pjesmom. Ali
Oonai je bio grad lutnji i plesa, pa se Iranon i
Romnod spustiše niz strmu padinu da bi pronašli
ljude kojima će pjesme i snovi donijeti
zadovoljstvo. A kada su ušli u grad pronašli su
ruţama ovjenčane ljude dobre volje kako se od
kuće do kuće naginju sa prozora i balkona, koji su
slušali Iranonove pjesme pa mu bacali cvijeće i
pljeskali kada bi bio gotov. Tada je na trenutak
Iranon povjerovao da je pronašao one koji su mislili
i osjećali poput njega, premda je grad imao samo
djelić Airine ljepote.
Kada je zora došla Iranon u nevjerici pogleda
uokolo, jer kupole Oonaia nisu bile zlatne na
suncu, već sive i sumorne. A stanovnici Oonaia su
bili blijedi od pijančevanja i tupi od vina, i ništa
nalik ozarenome puku Aire. Ali pošto su mu ljudi
bacali cvjetove i klicali njegovim pjesmama, Iranon
je ostao, a sa njime i Romnod, kojemu se svidjelo
pijančevanje grada te je nosio u svojoj tamnoj kosi
ruţe i cvijet mirte. Često bi noću Iranon pjevao
slavljenicima, ali je bio uvijek kao i prije, ovjenčan
samo vinovom lozom planina i prisjećao se
mramornih ulica Aire i hijalinske Nithre. Pjevao bi
u freskama oslikanim dvoranama Monarha, na
kristalnom podiju podignutom iznad poda koji
bijaše zrcalo, i pjevanjem bi donosio slike svojim
slušatelj ima dok se ne bi činilo da pod odraţava
stare, prekrasne, i poluza- pamćene stvari, a ne od
vina pocrvenjele slavljenike koji ga obasipaše
ruţama. I kralj mu naredi da skloni svoje grimizne
dronjke, i odjene ga u saten i tkanine od zlata, s
prstenjem od zelenoga ţada i narukvicama od
bjelokosti, te ga smjesti u pozlaćenu prostoriju
punu tapiserija na krevet od slatkoga rezbarenog
drva s baldahinom i pokrivačima od svile izvezene
cvjetnim uzorkom. Tako je ţivio Iranon u Oonaiju,
gradu lutnji i plesa.
Nije poznato koliko se Iranon zadrţao u
Oonaiu, ali jednoga dana kralj dovede u palaču
neke mahnite plesače iz pustinje Liranian, i
sumračne svirače flauta iz Drinena na Istoku, a
poslije toga slavljenici bacaše svoje ruţe ne toliko
Iranonu koliko plesačima i sviračima flauta. I iz
dana u dan je Romnod, koji bijaše maleni dječak u
granitnome Telothu, postajao sve grublji i crveniji
od vina, dok nije sanjao sve manje i manje, i slušao
s ugaslim uţitkom Iranonove pjesme. Ali iako je
Iranon bio tuţan nije prestao pjevati, i u večer bi
opet pripovijedao svoje snove o Airi, gradu
mramora i berila. Tada jedne noći crveni i gojazni
Romnod teško zahropće ispod opojnih svila svoga
ukrašenoga kauča te umre u grčevima, dok je
Iranon, blijed i vitak, pjevao sam sebi u udaljenome
kutku. A kada se Iranon isplakao na Romnodovom
grobu i posuo ga zelenim propupalim granama,
kakve je Romnod volio, stavio je na stranu svoje
svile i laţan nakit te pobjegao zaboravljen iz
Oonaia, grada lütnji i plesa, ogrnut samo grimiznim
dronjcima u kojima je došao, i ovjenčan svjeţom
lozom iz planina.
U smiraj dana odluta Iranon, dalje traţeći
svoju rodnu grudu i ljude koji će razumjeti i
vrednovati njegove pjesme i snove. U svim su se
gradovima Cydathrie i u zemljama onkraj pustinje
Bnazik djeca veselih lica smijala njegovim
ostarjelim pjesmama i dronjavim grimiznim
haljama; ali Iranon ostade vazda mlad, i nosio je
vijence na svojoj zlatnoj glavi dok je pjevao o Airi,
uţitku prošlosti i nadi budućnosti.
Pa je naišao jedne noći na bijednu straćaru
prastaroga pastira, pogrbljenog i prljavog, koji je
čuvao mršavo stado na kamenitoj padini iznad
močvare ţivoga pijeska. S ovim je čovjekom Iranon
zborio, kao i s tolikim drugima:
“Moţeš li mi kazati gdje bih mogao pronaći
Airu, grad mramora i berila, gdje teče hijalinska
Nithra i gdje slapovi majušne Kra pjevaju zelenim
dolinama i brdima pošumljenim yath drvećem?” A
pastir, slušajući, promatraše dugo i sa zanimanjem
Iranona, kao da se prisjeća nečega vrlo udaljenoga
u vremenu, te prouči svaku crtu strančeva lica, i
njegovu zlatnu kosu, i njegovu krunu od vinove
loze. Ali bio je star, pa samo zatrese glavom dok je
odgovarao:
“O strance, uistinu sam čuo ime Aira, i druga
imena koja si spomenuo, ali ona mi dolaze iz
sasvim daleke pustoši dugih godina. Čuo sam ih u
mladosti s usana prijatelja s kojim sam se igrao,
prosjakova sina koji je sanjao neobične snove, koji
bi raspredao duge priče o mjesecu i cvijeću i
zapadnome vjetru. Znali smo mu se smijati, jer
poznavali smo ga od rođenja ali se ipak smatrao
kraljevim sinom. Bio je ljepuškast, nešto poput vas,
ali pun gluposti i čudnovatosti i pobjegao je još
malen da pronađe one koji će rado slušati njegove
pjesme i snove. Koliko je samo meni često pjevao o
zemljama koje nikad nisu postojale, i o stvarima
koje nikada ne bi mogle biti! O Airi je zborio često;
o Airi i rijeci Nithri, i slapovima majušne Kra. Tada
bi uvijek rekao da je ondje nekoć ţivio kao princ,
premda smo ga ovdje poznavali od rođenja. Niti je
ikada postojao mramorni grad Aira, niti oni koji bi
uţivali u neobičnim pjesmama, izuzev u snovima
mojeg starog prijatelja Iranona kojeg više nema.”
I u sumraku, dok su zvijezde izlazile jedna po
jedna, a mjesec bacio na močvaru sjaj nalik onome
koje dijete vidi da treperi na podu dok ga ljuljaju
navečer u san, ušetao se u smrtonosni ţivi pijesak
vrlo star čovjek u grimiznim dronjcima, okrunjen
vinovom lozom, zureći ispred sebe kao da vidi
zlatne kupole divnoga grada gdje su snovi
shvaćeni. Te je noći nešto od mladosti i ljepote
umrlo u starome svijetu.
 Nyarlathotep

Nyarlathotep... gmiţući kaos ...ja sam posljednji

... ja ću zboriti prijemljivoj praznini...
Ne sjećam se najjasnije kada je to sve započelo,
ali prošli su mjeseci. Opća napetost je bila strahovita.
Mijeni političkog i društvenog komešanja pridodan je
začudni i koteći nagovještaj odvratne fizičke pogibelji;
pogibelji sveprisutne i posvemašnje, pogibelj kakva bi
se mogla zamisliti samo u najgroznijim opsjenama
noći. Sjećam se kako su ljudi hodali uokolo blijedih i
zabrinutih lica, i šaputali upozorenja i proročanstva
koja se nitko nije ufao svjesno ponoviti ili priznati sebi
da je čuo. Sjenka čudovišne krivice je pala na zemlju,
a iz bezdana između zvijezda prohujaše studene
struje od kojih su ljudi drhtali na tamnim i
osamljenim mjestima. Postojala je demonska
nepravilnost u slijedu godišnjih doba-jesenja je
vrućina zaostajala zloguko, i svatko je osjećao da su
svijet i moţebitno svemir izgubili ovlast poznatih
bogova ili sila; pred bogovima ili silama koji bijahu
neznani.
I tada je Nyarlathotep došao iz Egipta. Tko je
on bio, nitko nije znao reći, ali je bio od stare
iskonske krvi i nalikovao je faraonu. Felahini31
padaše ničice kada bi ga ugledali, ali ipak ne
mogaše reći zašto. Rekao je da se uzdigao iz
dvadesetsedmostoljetne tmine, i da je čuo poruke s
mjesta koja nisu od ovoga planeta. U zemlje
civilizacije je došao Nyarlathotep, crnomanjast,
vitak, i zlokoban, vazda pribavljajući čudne
instrumente od stakla ili metala te ih spajao u još
čudnije instrumente. Mnogo je zborio o znanostima
- o elektricitetu i psihologiji - te drţao izlaganja o
sili od kojih su se gledatelji vraćali kućama bez
riječi, ali koja su ipak napuhnula njegovu slavu do
prekomjernih veličina. Ljudi su savjetovali jedni
druge da posjete Nyarlathotepa, i drhtali. I kamo bi
Nyarlathotep pošao, ostali bi nestajali; jer sitni sati
bijahu ispunjeni krikovima noćnih mora. Nikada
prije nisu krikovi ljudi opsjednutih noćnim morama
bili takav javni problem; sada bi mudraci skoro pa
ţeljeli da mogu zabraniti san u sitnim satima, da
jeziva vrištanja gradova manje uznemiruju blijedi,
31
felah: naziv za seljaka, farmera ili težaka s Bliskoga istoka ili iz sjeverne Afrike
koji se koristio za vrijeme Osmanskog carstva. Dolazi od arapske riječi za onoga koji
ore polje.
saţaljivi mjesec dok svjetluca na zelenim vodama
koje klize ispod mostova, i dok se stari zvonici
raspadaju na pozadini bolesnog neba.
Sjećam se kada je Nyarlathotep došao u moj
grad
- veliki, stari, uţasni grad nebrojenih zločina.
Prijatelj
mi je govorio o njemu, i o privlačnoj fascinaciji i
primamljivosti njegovih otkrića, i ja sam gorio od
čeţnje da istraţim njegove najdublje tajne. Prijatelj
mije kazao da je bio strašan i impresivan onkraj
mojih najgrozničavijih maštarija; da je ono bačeno
na filmsko platno u zamračenoj prostoriji proricalo
stvari koje se nitko doli Nyarlathotepa nije usudio
proreci, i da je u prštanju njegovih iskri uzeto od
ljudi ono što nikada prije uzeto nije, što je inače
svjetlucalo samo u očima. I čuo sam glasine iz
inozemstva kako su oni koji poznavaše
Nyarlathotepa promatrali prizore koje drugi vidjeli
nisu.
Bila je vruća jesen kada sam kročio kroz noć s
nemirnom ruljom da vidim Nyarlathotepa; kroz
sparnu noć i uz beskrajne stepenice u zagušljivu
prostoriju. I osjenčano na filmskom platnu, vidjeh
oblike s kapuljačama sred ruševina, i ţuta zla lica
kako pilje iza palih spomenika. I vidjeh svijet koji
se bori s tamom; protiv kovitlajućih i uzburkanih
valova uništenja iz krajnjega svemira; koji se grče
oko sve tamnijeg, sve hladnijeg sunca. Tada iskre
zadivljujuće zaplesaše oko glava gledatelja, a kosa
se podigla u zrak dok su se sjene, grotesknije no što
mogu kazati, pojavile i čučnule na glave. I kada
sam ja, koji bijah hladniji i znanstveniji od ostatka,
promrmljao drhtavi prosvjed o “podvali” i
“statičkom elektricitetu”, Nyarlathotep nas sve
potjera van, niz vrtoglave stube na vlaţne, vruće,
prazne ponoćne ulice. Viknuo sam iz sveg glasa
kako se ne bojim; kako se nikada ne bih mogao
bojati; i ostali povikaše sa mnom za utjehu. Kleli
smo se jedni drugima kako je grad posve isti, i još
uvijek ţiv; a kada su električna svjetla počela
otkazivati psovali smo i psovali opet, i smijali se
našim izbezumljenim licima.
Vjerujem kako smo ćutjeli da nešto silazi sa
zelenkastog mjeseca, jer kada smo počeli ovisiti o
njegovoj svjetlosti, razmjestili smo se u čudnovate
nesvjesne formacije i činilo se kao da znamo naša
odredišta iako se nismo usudili misliti o njima.
Najednom smo pogledali na pločnik i zatekli
klimave i travom obrasle blokove, s oskudnom
linijom hrđavog metala koja označava gdje su
tramvaji prolazili. I ponovo smo ugledali tramvaj,
samotan, bez prozora, u raspadu, i skoro na svome
boku. Kada smo pogledali po horizontu, nismo
mogli pronaći treći toranj pored rijeke, i
primijetismo da je silueta drugoga tornja odrpana
pri vrhu. Tada smo podijeljeni u uske kolone, od
kojih se činilo da je svaka vučena u svome smjeru.
Jedna je nestala u tijesnoj uličici na lijevo,
ostavljajući samo jeku šokantnog stenjanja. Druga
je prodefilirala kroz travom zagušeni ulaz u
podzemnu ţeljeznicu, zavijajući mahnitim
smijehom. Moja je kolona usisana prema
otvorenom prostranstvu, i istog trena osjetismo
studen koja nije vruća jesen; jer dok smo stajali
ogorčeno u mračnoj vrištini, oko sebe ugledasmo
paklensko mjesečevo blistanje zlih snjegova.
Neprohodni, neobjašnjivi snjegovi, naneseni
napose u samo jednome pravcu, gdje je leţao jaz još
crnji zbog svojih blistavih zidina. Kolona se
doimala uistinu sasvim tankom dok se gegala
sanjivo u jaz. Ja sam zaostajao odostraga, jer je crni
procijep u zeleno osvijetljenom snijegu bio
uţasavajući, i učinilo mi se da čujem odjek
uznemirujućeg zavijanja kako su moji suputnici
iščezavali; ali moja je moć zaostajanja bila slabašna.
Kao da su mi oni iščezli dali znak, napola sam
hodao, napola lebdio između titanskih nanosa
snijega, drhtav i preplašen, ravno u nevidljivi
vrtlog nezamislivoga.
Smrtno osjetljiv, nijemo bunovan, samo
bogovi odavno minulih vremena mogu kazati
kakav. Bijah mučna, tanana sjena koja se grči u
rukama što nisu ruke, i zavitlana slijepo pored
groznih ponoći i kreacija koje trule, leševa mrtvih
svjetova s čirevima koji bijahu gradovi, vjetrova
mrtvačnica koji miluju blijede zvijezde i tjeraju ih
da trepere još tiše. Onkraj svjetova mutnih duhova
čudovišnih stvari; poluvidljivih stupova nesvetih
hramova koji počivaju na bezimenim stijenama
podno svemira i poseţu za vrtoglavim vakuumima
iznad sfera svjetla i. tame. I kroz to odvratno
groblje univerzuma dopire potmulo, izluđujuće
udaranje bubnjeva, i slabašan, monoton cvileţ
bogohulnih flauta iz nezamislivih, neosvijetljenih
odaja s one strane Vremena; gnjusno udaranje i
pištanje na koje plešu polako, nezgrapno, i
apsurdno; gigantski, mračni krajnji bogovi - slijepe,
bezglasne, bezumne vodorige čija je duša
Nyarlathotep.
 Mačke Ulthara

“Mačke Ulthara” su inspirirane radom lorda

Dunsanyja, te su napisane u lipnju 1920. Ovo je jedna
od omiljenih piščevih priča, i smatra se jednim od
njegovih ponajboljih radova. Prvi je puta izdana u
knjiţevnoj reviji Tryout u studenome 1920.
 Mačke Ulthara

Priča se da u Ultharu, koji leţi onkraj rijeke Skai,

nitko ne smije ubiti mačku; i u ovo mogu neosporno
vjerovati dok je promatram kako se predući izleţava
ispred ognjišta. Jer mačka je tajanstvena, i bliska
stranim stvarima koje čovjek ne moţe vidjeti. Ona je
duša antičkoga Aegyptusa* i nositeljica priča iz
zaboravljenih gradova Meroë39 i Ophira40. Ona je rod
gospodara dţungle, te baštini tajne prastare i zlokobne
Afrike. Sfinga joj je rođakinja, te govori njenim
jezikom; ali ona je drevnija od Sfinge, i pamti što je
Sfinga zaboravila.
U Ultharu, prije negoli je izglasana zabrana
ubijanja mačaka, ţivjeli su stari kmet i njegova ţena
koji rado hvataše i ubijaše mačke svojih susjeda. Zašto
su

_________________________________

39
Meroë: drevni grad na istočnoj obali Nila u današnjem Sudanu, koji bijaše
glavni grad moćnoga kraljevstva i gdje danas stoji oko 200 piramida, od kojih
su mnoge u ruševinama

40
Ophir: nikada pronađena legendama luka poznata po svome bogatstvu,
koja se spominje u Bibliji
to radili, ne znam; izuzev toga što je mnogima
mrzak zvuk mačke u noći, i uzimaju za zlo ako
mačke skrovito trčkaraju po dvorištima i vrtovima
u sumrak. Koji god bio razlog, ovi starci su uţivali
hvatati u klopke i ubijati svaku mačku koja bi se
pribliţila njihovoj potleušici; i zbog nekih su
zvukova koji odjekivaše u noći, mnogi seljaci mislili
kako je način ubijanja bio nadasve čudnovat. Ali
seljaci nisu raspravljali o tim stvarima sa starcem i
njegovom ţenom; zbog uobičajenog izraza na
njihovim uvenulim licima, i jer je njihova koliba
bilo sasvim mala i toliko mračno skrivena ispod
širokih hrastova u kutu zanemarenog dvorišta.
Istini za volju, koliko god su vlasnici mačaka mrzili
ovaj začudan puk, još su ih se više plašili; i mjesto
da ih izgrde kao surove ubojice, samo su pazili da
im nikakav dragocjeni ljubimac ili mišolovac ne bi
zalutao ka toj udaljenoj potleušici podno mračnih
stabala. Kada je zbog nekog neizbjeţnog propusta
nestala mačka, i zvuci se čuli u noći, gubitnik bi
nemoćno naricao; ili se tješio zahvalom Sudbini što
nije jedno od njegove djece tako nestalo. Jer puk
Ulthara bijaše jednostavan, i nije znao odakle su sve
mačke u biti došle.
Jednoga je dana karavana neobičnih skitnica s
juga zašla u uske, kamenom popločane ulice
Ulthara. Bijahu to tamne skitnice, nimalo nalik
drugom lutajućem puku koji bi prošao kroz mjesto
dvaput godišnje. Na trţnici bi proricali budućnost
za srebro, i kupovali šarene ogrlice od trgovaca.
Koja je zemlja ovih skitnica nitko nije mogao kazati;
ali je bilo viđeno kako izgovaraju strane molitve, i
kako su oslikali na stranama svojih kola neobične
oblike ljudskih tijela i glave mačaka, sokolova,
ovnova, i lavova. A vođa je karavane nosio
pokrivalo za glavu s dva roga i čudnovatim diskom
među njima.
U toj je jedinstvenoj karavani bio malen
dječak bez oca i majke, te je imao samo sićušno
crno mače za njegovati. Kuga mu nije bila
naklonjena, ali mu je ipak ostavila ovu malu
krznenu stvar da mu ublaţi tugu; a kada je čovjek
vrlo mlad, moţe pronaći golemu utjehu u
ţivahnim ludorijama crnoga mačeta. Stoga se
dječak kojega su tamni ljudi zvali Menes smiješio
više no što je plakao dok je sjedio i igrao se sa
svojim ljupkim mačetom na stepenicama neobično
oslikanih kola.
Trećega jutra boravka skitnica u Ultharu,
Menes nije mogao pronaći svoje mače; i dok je
ridao iz sveg glasa na trţnici, stanoviti su mu
seljaci kazali o starcu i njegovoj ţeni, i o zvucima
koji odjekuju noću. Kada je čuo za te stvari,
njegovo je ridanje prepustilo mjesto promišljanju, i
naposljetku molitvi. Ispruţio je ruke k suncu i
molio jezikom kojeg nijedan seljak nije mogao
razumjeti; iako se ustvari seljaci nisu baš jako
trudili razumjeti, budući da im je paţnju uglavnom
okupiralo nebo i čudnovati oblici koje su poprimali
oblaci. Bilo je to sasvim neobično, ali kako je dječak
izustio svoju molbu, ponad njihovih glava
oblikovaše se sjeno viti, magličasti oblici egzotičnih
stvari; hibridnih stvorenja okrunjenih diskovima
među rogovima. Priroda je puna takvih iluzija koje
ostavljaju utisak na maštovite.
Te su noći skitnice napustile Ulthar, i nikada
više nisu bile viđene. A starosjedioce je mučilo kada
primijetiše da u cijelome selu nema jedne jedine
mačke. Sa svakoga ognjišta je dobro poznata mačka
iščezla; mačke velike i male, crne, sive, prugaste,
ţute i bijele. Stari se Kranon, gradski poglavar, kleo
da je tmasti puk oteo mačke u osvetu za ubojstvo
Menesova mačeta; te prokleo karavanu i maloga
dječaka. Ali je Nith, suhonjavi pisar, objavio da su
stari kmet i njegova ţena vjerojatnije osobe za
sumnju; jer je njihova mrţnja spram mačaka bila
zloglasna i sve većma drska. Ipak, nitko se ne usudi
poţaliti na zlokobni par; čak ni kada se mali Atal,
krčmarev sin, zakleo da je pri sumraku vidio sve
mačke Ulthara u onome prokletome dvorištu
podno drveća, kako koračaju sasvim polako i
svečano u krug oko kolibe, jedna pored druge, kao
u izvršenju nekog nečuvenog obreda zvijeri. Seljaci
nisu znali koliko vjerovati tako malome dječaku; te
iako su strahovali da je zli par začarao mačke u
njihovu smrt, radije nisu korili staroga kmeta dok
se ne suoče s njime izvan njegova mračnoga i
odvratnog dvorišta.
I tako Ulthar zaspi u uzaludnome bijesu, i
kada se narod probudio u zoru - gle! Svaka se
mačka vratila svome priučenome ognjištu! Velike i
male, crne, sive, prugaste, ţute, i bijele, nijedna nije
nedostajala. Vrlo su se uglađene i tuste mačke
doimale, i zvučno su prele od zadovoljstva.
Građani su međusobno razglabali o toj aferi, i
nemalo se čudili. Starije Kranon opet inzistirao da
ih je tamni puk oteo, budući da su se mačke vratile
ţive od kolibe drevnoga starca i njegove ţene. Ali
svi su se usuglasili oko jednoga; to što su sve mačke
odbile pojesti svoju mjericu mesa ili popiti svoje
tanjuriće mlijeka bijaše preko svake mjere čudno. I
dva čitava dana uglađene, lijene mačke Ulthara
nisu taknule nikakvu hranu, već su samo drijemale
pored vatre ili na suncu.
 Napunilo se tjedan dana prije nego li su seljaci
opazili da se nikakva svjetla ne pojavljuju u suton
na prozorima kolibe podno drveća. Tada je
suhonjavi Nith primijetio da nitko nije vidio starca
niti njegovu ţenu od noći nestanka mačaka.
Drugoga je tjedna gradski poglavar odlučio
nadvladati svoje strahove i posjetiti čudnovato
utihnulu nastambu kao stvar duţnosti, iako je
pritom bio obazriv povesti sa sobom kovača
Shanga i kamenoresca Thula kao svjedoke. I kada
su srušili krhka vrata pronašli su samo ovo: dva
savršeno čista ljudska kostura na zemljanome
podu, i nekoliko jedinstvenih buba kako gmiţu
sjenovitim kutcima.
Posljedično je bilo mnogo rasprave među
stanovnicima Ulthara. Zath, mrtvozornik, se
naširoko sporio sa Nithom, suhonjavim pisarom; a
Kranon i Shang i Thul su bili preplavljeni pitanjima.
Čak je i mali Atal, krčmarev sin, bio pomno ispitan
te nagrađen slatkišem. Zborili su o starome kmetu i
njegovoj ţeni, o karavani tmastih skitnica, o
malome Menesu i njegovom crnom mačetu, o
Menesovoj molitvi i o nebu za vrijeme te molitve, o
navadama mačaka u noći kada je karavana otišla, i
o onome što je poslije pronađeno u kolibi podno
mračnog drveća u odvratnome dvorištu.
 I na koncu su zakonodavci donijeli taj osobit zakon
o kojem pričaju trgovci Hathega i raspravljaju
putnici Nira; naime, da u Ultharu nitko ne smije
ubiti mačku.
 Drugi bogovi

“Drugi bogovi” je kratka priča napisana 14. kolovoza

1921., i prvi je puta objavljena 1933. u časopisu The
Fantasy Fan, u izdanju za mjesec studeni. Iako je
najčešće pretpostavljano kako je radnja “Drugih
bogova” smještena u Lovecraftovoj Zemlji snova, neki
kritičari ističu poveznice s drugim Lovecraftovim
pričama, koje bi onda ovu priču smjestile u daleku
prošlost pretpovijesne Zemlje.
 Drugi bogovi

Na vrhu najvišega Zemljina vrhunca obitavaju

bogovi zemlje, i ne dopuštaju nijednom čovjeku da
zbori kako ih je motrio. Nekoć nastanjivaše niţe
vrhunce; ali vazda su se ljudi ravnica pentrali po
padinama kamena i snijega, tjerajući bogove na više i
više planine dok sada nije samo zadnja preostala.
Kada napustiše stare vrhunce, uzeli su sa sobom sve
svoje znamenje, izuzev jednoga; govori se, da su
ostavili urezani lik na licu planine koju nazivaju
Ngranek.
Ali sada su se povukli do neznanoga Kadatha u
hladnoj pustoši kamo nijedan čovjek ne kroči, i gdje
stoluju mrki, ne imajući višega vrhunca kamo bi
pobjegli na dolazak ljudi. Stoluju mrki, i kako su
nekoć dopuštali ljudima da ih pomaknu, sada brane
čovjeku da dođe, ili došavši, da ode. Dobro je za ljude
da ne znaju za Kadath u hladnoj pustoši, jer inače bi
se na njega htjeli nerazborito popeti.
Ponekada kada su Zemljini bogovi nostalgični
za domom, posjećuju u mirnoj noći vrhunce gdje su
nekoć obitavali, i jecaju tiho dok se pokušavaju
igrati starim načinima na upamćenim padinama.
Ljudi osjetiše suze bogova na bijelokapom
Thuraiju, iako su mislili da kiši; i čuli su uzdahe
bogova u ţalosnim vjetrovima zore u Lerionu. U
oblak-brodovima su bogovi navikli putovati, i
mudri kmetovi prepredaju legende koje ih drţe
dalje od određenih visokih vrhunaca noćima kada
je oblačno, jer bogovi nisu popustljivi kao nekoć.
U Ultharu, koji leţi onkraj rijeke Skai, davno
je ţivio stari čovjek ţeljan motrenja bogova Zemlje;
čovjek jako učen u sedam tajanstvenih knjiga
Hsana, i upoznat sa Pnakotskim rukopisima daleke
i zamrznute zemlje Lomar. Njegovo ime bijaše
Barzai Mudri, i seljaci pričaju kako se uspeo na
planinu u noći čudne pomrčine.
Barzai je znao toliko o bogovima da je mogao
predvidjeti njihove dolaske i odlaske, i odgonetati
tolike njihove tajne da su ga i samog smatrali
polubogom. On je bio taj koji je mudro savjetovao
zakonodavce Ulthara kada su donijeli svoj osobiti
zakon protiv ubijanja mačaka, i koji je prvi kazao
mladome svećeniku Atalu kamo crne mačke odlaze
u ponoć Ivanjske noći. Barzai je bio učen u nauku
Zemljinih bogova, te je obuzet čeţnjom da im vidi
lica. Vjerovao je da će ga njegovo golemo tajno
poznavanje bogova zaštititi od njihova bijesa, stoga
je odlučio uspeti se do vrha visokoga i stjenovitoga
Hatheg-Klaa u noći kada je znao da će bogovi biti
tamo.
Hatheg-Kla se nalazi duboko u kamenoj
pustinji s onu stranu Hathega, po kojemu je dobio
ime, i uzdiţe se kao kameni kip u tihome hramu.
Oko njegova vrha magle se igraju vazda ţalobno,
jer magle su sjećanja bogova, a bogovi su voljeli
Hatheg-Kla kada su na njemu obitavali u danima
davno prošlim. Često bi bogovi zemlje posjećivali
Hatheg-Kla u svojim brodovima od oblaka,
bacajući blijeda isparavanja po padinama dok bi
sjetno plesali na vrhu podno bistroga mjeseca.
Seljaci Hathega kaţu da je zla kob penjati se na
Hatheg-Kla u bilo koje doba, a smrtonosno penjati
se noću kada blijeda isparavanja kriju vrh i mjesec;
ali se Barzai nije obazirao na njih kada je došao iz
susjednog Ulthara sa mladim svećenikom Atalom,
koji bijaše njegov učenik. Atal je bio samo krčmarev
sin, i ponekad se bojao; dok je Barzaijev otac bio
pokrajinski grof koji je stanovao u drevnome
dvorcu, stoga nije imao uobičajeno praznovjerje u
svojoj krvi, te se samo smijao ustrašenim
kmetovima.
Barzai i Atal napustiše Hatheg i zađu u
kamenu pustinju usprkos molitvama seljaka, i
razgovaraše o zemljinim bogovima noću uz
logorsku vatru. Putovali su mnoge dane, i izdaleka
ugledaše uzvišeni Hatheg-Kla sa svojom aureolom
ţalobne magle. Trinaestoga su dana dosegli
usamljeno podnoţje planine, te Atal prozbori o
svojim strahovima. Ali Barzai je bio star i učen te
nije imao strahova, pa je poveo put smiono uz
padinu koju nijedan čovjek nije pohodio od
vremena Sansua, koji je opisan jezom u pljesnivim
Pnakotskim rukopisima.
Put je bio stjenovit, i pogibeljan zbog ponora,
litica, i odrona kamenja. Poslije je zahladilo i
zasnijeţilo; i Barzai i Atal bi se često okliznuli i pali
dok su se uporno verali pomaţući se motkama i
sjekirama. Naposljetku je zrak postao rijedak, a
nebo promijeni boju, i penjačima postade teško
disati; ali ipak su se vukli gore i gore, diveći se
stranosti prizora i bili ushićeni na pomisao što će se
dogoditi na vrhu kada mjesec izađe a blijeda se
isparavanja prošire uokolo. Tri su se dana penjali
više, više, i više ka krovu svijeta; tada se ulogoriše
da pričekaju naoblačenje mjeseca.
Četiri noći nikakvi se oblaci ne pojaviše, i
mjesec je hladno sjao dolje kroz tanke ţalobne
izmaglice oko tihoga vrhunca. Tada pete noći, koja
je bila noć punoga mjeseca, Barzai vidje neke guste
oblake daleko na sjeveru, i stane uz Atala gledajući
ih kako se pribliţavaju. Plovili su gusti i
veličanstveni, polako i svjesno prema naprijed;
postrojavajući se oko vrha visoko iznad
promatrača, i skrivajući mjesec i vrhunac od
pogleda. Dugi sat promatrači gledaše, dok su se
isparavanja kovitlala a paravan oblaka bivao sve
gušći i nemirniji. Barzai je bio mudar u nauci
zemljinih bogova, te je osluškivao pomno za
izvjesnim zvukovima, ali je Atal osjetio studen
isparavanja i strahopoštovanje prema noći, i bojao
se poprilično. A kada se Barzai počeo uspinjati i
dozivati ga objeručke, prošlo je dosta prije no što je
Atal slijedio.
Tako su gusta bila isparavanja da je put bio
teţak, i iako ga je Atal naposljetku pratio, teškom je
mukom vidio sivi obris Barzaija gore na maglovitoj
padini u oblačnoj mjesečini. Barzai se nazirao vrlo
daleko naprijed, i činilo se da se usprkos godinama
penje većom lakoćom nego Atal; ne bojeći se
strmine koja je postala strahovita za bilo koga,
izuzev za snaţnoga i neustrašivoga čovjeka, niti
zastajkujući kod širokih crnih provalija koje je Atal
jedva mogao preskočiti. I tako su se penjali divlje
preko kamenja i bezdana, kliţući i spotičući se, i
ponekad se divili golemosti i jezivoj tišini turobnih
ledenih vrhunaca i nijemih granitnih vrleti.
Sasvim iznenada Barzai nestade iz Atalova
vidokruga, dok se penjao na odvratnu liticu koja
kao da se promolila iz ničega i koja je prepriječila
prolaz svakom penjaču inspiriranome zemaljskim
bogovima. Atal je bio daleko niţe, i smišljao što će
napraviti kada dosegne to mjesto, kada sa
zanimanjem primijeti da je svjetlo ojačalo, kao da je
bezoblačni vrh i mjesecom osvijetljeno boţansko
mjesto susreta bilo sasvim blizu. I kako je grabio
naprijed prema izbočenoj litici i osvijetljenome
nebu osjeti strahove šokantnije od svih koje je
doţivio prije. Tada kroz visoku izmaglicu začuje
glas neviđenoga Barzaija kako divlje viče u ushitu:
“Čuo sam bogove! Čuo sam zemaljske bogove
kako pjevaju i banče na Hatheg-Klau! Glasovi
zemaljskih bogova su znani Barzaiju Proroku!
Izmaglice su rijetke a mjesec je sjajan, i ja ću vidjeti
bogove kako divlje plešu na Hatheg-Klau kojega su
voljeli u mladosti! Barzaijeva mudrost ga je učinila
većim od zemaljskih bogova, te su boţanske čari i
barijere ništavne pred njegovom voljom; Barzai će
motriti bogove, ponosne bogove, tajanstvene
bogove, bogove zemlje koji prezirno odbijaju
čovječji pogled!”
Atal nije mogao čuti glasove koje je Barzai
čuo, ali sada je bio bliţe izbočenoj litici i pretraţivao
ju za uporišta za noge. Tada začuje Barzaijev glas
kako biva glasniji i kreštaviji:
“Izmaglice se sasvim rijetke, a mjesec baca
sjene po padini; glasovi zemaljskih bogova su
visoki i divlji, i oni se boje dolaska Barzaija
Mudrog, koji je veći od njih... Mjesečevo svjetlo
treperi, dok zemaljski bogovi plešu na njegovoj
pozadini; ja ću motriti plešuće oblike bogova koji
skaču i zavijaju na mjesečini... Svjetlost je
prigušenija i bogovi se boje ...”
Dok je Barzai vikao ove stvari Atal osjeti
sablasnu promjenu u zraku, kanda su se zakoni
zemlje klanjali pred većim zakonima; jer iako je put
bio strmiji no ikada, uzbrdica je sada postala
strahovito laka, a izbočena se litica pokazala jedva
kao prepreka kada ju je dosegnuo te klizne
odvaţno uz njeno konveksno lice. Svjetlost s
mjeseca je čudnovato zakazala, i kako se Atal
popeo gore kroz izmaglicu začuje Barzaia Mudrog
kako vrišti u sjenama:
“Mjesec je taman, a bogovi plešu u noći; strava
je u nebesima, jer mjesec je potonuo u pomrčinu ne-
pretkazanu u nikakvim knjigama čovjeka ili
zemaljskih bogova... Pala je nepoznata čarolija na
Hatheg-Kla, jer se vriska uplašenih bogova
pretvorila u smijeh, a padine pune leda lete u vis
beskrajno u crna nebesa kamo i ja padam ... Hei!
Hei! Napokon! U prigušenome svjetlu ja motrim bogove
zemlje!”
I sada Atal, skliţući se vrtoglavo preko
nezamislivih vrleti, začuje u tami gnjusan smijeh,
pomiješan takvim vapajem kakvog nijedan čovjek
nije igdje čuo izuzev u Flegetonu32 neprepričivih
noćnih mora; vapaj u kojem odzvanjaše strava i
muka ukletoga ţivotnog vijeka saţetog u jedan
uţasan trenutak:
“Drugi bogovi! Drugi bogovi! Bogovi vanjskih
paklova koji čuvaju slabašne bogove zemlje!...
Skreni pogled! ... Okreni se! ... Ne gledaj! ... Ne
gledaj! ... Osveta beskrajnih ponora... Ta prokleta,
ta ukleta jama ... Milostivi bogovi zemlje, ja padam u

32
Flegeton: u grčkoj mitologiji jedna od pet rijeka podzemnoga svijeta mrtvih,
goruća rijeka ključajuće krvi u kojoj se kuhaju duše
nebesa!”
I kako je Atal zatvorio oči i zaklopio uši i
pokušao skočiti dolje protiv uţasavajuće privlačne
sile iz neznanih visina, odjekne na Hatheg-Klau
onaj strahoviti pucanj groma koji probudi dobre
kmetove ravnica i poštene građane Hathega i Nira
i Ulthara, i natjera ih da pogledaju kroz oblake tu
začudnu pomrčinu mjeseca koju nijedna knjiga nije
predvidjela. I kada je mjesec izašao, napokon je
Atal bio siguran na niţim snjegovima planine bez
natruhe zemljinih bogova, ili drugih bogova.
Pljesnivi Pnakotski rukopisi govore da Sansu
nije pronašao ništa do nijemoga leda i stijena kada
se uspeo na Hatheg-Kla dok je svijet bio mlad.
Ipak, kada su ljudi Ulthara i Nira i Hathega
prevladali svoje strahove i popeli se na tu ukletu
vrlet po danu u potrazi za Barzaijem Mudrim,
pronašli su urezan u golom kamenu vrha neobičan
i kiklopski simbol pedeset lakata širok, kao da je
stijena bila poderana nekakvim titanskim dlijetom.
A simbol je nalik onome kojega su učeni ljudi
razaznali u onim strahovitim dijelovima
Pnakotskih rukopisa koji su predrevni da bi se
čitali. To su pronašli.
Barzaija Mudrog nisu nikada pronašli, niti se
svetog svećenika Atala ikada moglo nagovoriti da
moli za pokoj njegove duše. Štoviše, do ovoga se
dana puk Ulthara i Nira i Hathega plaši pomrčina, i
moli se noću kada blijeda isparavanja kriju vrh
planine i mjesec. I iznad izmaglica na Hatheg-Klau
zemljini bogovi katkad sjetno plešu; jer znaju da su
sigurni, i vole doći iz neznanog Kadatha u
brodovima od oblaka i igrati se na stari način, kao
što su se igrali kada je zemlja bila nova, a ljudima
bilo zabranjeno penjanje na nedostupna mjesta.
 Hipnos

“Hipnos” je kratka priča strave napisana u oţujku

1922., a prvi puta objavljena u svibanjskom izdanju
časopisa National Amateur 1923. godine. Lovecraft je
posvetio ovu priču dugogodišnjem prijatelju Samuelu
Lovemanu, čiji su snovi bili inspiracija za
Lovecraftove priče “Izjava Randolpha Cartera” i
“Nyarlathotep”. Loveman je smatrao da je to najbolji
rad koji je Lovecraft ikada napisao.
 Hipnos

Za S. L.-a

“Apropo sna, te zloguke pustolovine svih naših

noći, moţemo kazati da čovjek svakodnevno lijeţe u
krevet s odvaţnošću koja bi bila neshvatljiva da ne
znamo da je ona rezultat nepoznavanja opasnosti.” -
Baudelaire

Neka milostivi bogovi, ako uistinu postoje takvi,

čuvaju one sate kada me nikakva snaga volje, ili
droge koju lukavost čovjeka osmisli, ne moţe sačuvati
od ponora sna. Smrt je milostiva, jer iz nje nema
povratka, ali onoga koji se vratio iz najdubljih odaja
noći, iznuren i znajuć, mir više nikada ne pohodi.
Budala bijah što zaronih s takvim nekaţnjenim
bijesom u misterije koje nisu suđene čovjeku da
prodre; budala ili bog on bijaše - moj jedini prijatelj,
koji me vodio i išao preda mnom, te koji je na koncu
prešao u strahote koje još stignu biti moje.
Sreli smo se, sjećam se, na ţeljezničkoj postaji,
gdje je on bio središte gomile vulgarno znatiţeljnih.
Bio je u nesvjestici, zapavši u neku vrst konvulzije
koja je dala njegovom tankom, tamno odjevenom
tijelu neobičnu krutost. Predmnijevam da se tada
pribliţavao četrdesetima, jer mu je lice bilo duboko
izborano, blijedo i ispijenih obraza, ali ovalno i
zapravo lijepo, s dodirima sjedina u gustoj,
valovitoj kosi i kratkoj punoj bradi koja je nekoć-
imala najdublje gavranovo crnilo. Njegovo čelo je
bilo bijelo kao mramor Pentelikusa33, a visinom i
širinom gotovo boţansko. Rekoh sebi, sa svim
ţarom kipara, da je ovaj čovjek skulptura fauna iz
antičke Grčke, iskopana u ruševinama hrama i
nekako vraćena u ţivot u našem zagušljivom dobu
samo da bi osjetila studen i pritisak razornih
godina. A kada je otvorio svoje ogromne, upaljene i
divlje sjajne crne oči znao sam da će od toga trena
biti moj jedini prijatelj - jedini prijatelj onome koji
nikada prije nije imao prijatelja - jer vidjeh da su
takve oči morale u cijelosti osmatrati
veličanstvenost i uţas područja s onu stranu
normalne svijesti i stvarnosti; područja koja sam

33 Pentelikus: visoki planinski lanac sjeveroistočno od Atene

gajio u mašti, ali zalud traţio. Stoga dok sam tjerao
gomilu rekoh mu da mora poći sa mnom kući i biti
moj učitelj i vodič nemjerljivim zagonetkama, i on
pristane ne rekavši riječ. Naknadno sam otkrio da je
njegov glas glazba - glazba dubokih viola i
kristalnih sfera. Često smo razgovarali u noći, i po
danu, kada sam klesao biste i rezbario minijaturne
glave u bjelokosti da ovjekovječim njegove različite
izraze lica.
O našim proučavanjima je nemoguće zboriti,
budući da su imala tako malo veze s bilo čime u
svijetu kakvoga ţivući ljudi poimaju. Ona su bila
dio onog šireg i uţasnijega svemira mutnoga
entiteta i svijesti koja leţi dublje od materije,
vremena i prostora, i čije postojanje naslućujemo
samo u određenim oblicima sna - onim rijetkim
snovima onkraj snova koji nikada ne dolaze
običnome čovjeku, a samo jednom ili dvaput u
ţivotu maštovitoga čovjeka. Kozmos našega
budnog znanja, rođen iz takvoga svemira kao što je
mjehurić rođen u luli dvorske lude, dodiruje ga
samo kao što mjehurić moţe dodirnuti svoj
rugajući izvor kada ga natrag usiše ludin hir. Učeni
ga ljudi slute malo, ali ponajviše ignoriraju. Mudri
su ljudi tumačili snove, a bogovi se smijaše. Jedan
je čovjek s orijentalnim očima rekao da su sve
vrijeme i sav prostor povezani, a ljudi se smijaše.
Ali čak ni taj čovjek s orijentalnim očima nije učinio
više od slutnje. Ţelio sam i pokušao sam učiniti više
od slutnje, a moj se prijatelj trudio i djelomično
uspio. Tada smo obojica pokušali zajedno, i na
egzotičnim smo drogama udvarali strašnim i
zabranjenim snovima u ateljeu tornja stare
vlastelinske kuće u prastarome Kentu.
Sred svih agonija tih dana našla se ona
vrhovna muka - neartikuliranost. Ono što sam
naučio i vidio u tim satima bezboţnih istraţivanja
ne moţe nikada biti rečeno - zbog nedostatka
simbola ili sugestija u svim jezicima. Zborim ovo
jer su se od prvoga do zadnjega naša istraţivanja
zbivala samo u naravi osjećaja', osjećaji se ne
poklapaju niti s jednim utiskom kojega je ţivčani
sustav normalne ljudskosti kadar razumjeti. Bili su
to osjećaji, a ipak unutar njih postojaše nevjerojatni
elementi vremena i prostora - stvari koje u suštini
ne posjeduju nikakvo jasno i određeno postojanje.
Ljudsko izraţavanje moţe najbolje prenijeti
općenitu narav naših iskustava nazivajući ih
poniranjima ili lebdjenjima; jer se u svakome periodu
otkrivenja neki dio naših umova hrabro odmaknuo
od svega stvarnoga i prisutnoga, hitajući kroz eter
duţ šokantnih, neosvijetljenih, i strahom ukletih
bezdana, i povremeno se probijajući kroz određene
vrlo upadljive i karakteristične prepreke opisive
samo kao viskozne, grube oblake isparavanja. U
tim smo crnim i bestjelesnim letovima katkada bili
odvojeni a katkada zajedno. Kada smo bili zajedno,
moj je prijatelj uvijek bio daleko ispred; mogao sam
pojmiti njegovu prisutnost unatoč nedostatku
oblika pomoću vrste slikovnog sjećanja u kojem bi
mi se pojavilo njegovo lice, zlatno od neobičnoga
svjetla i strahovito u svojoj čudnoj ljepoti, sa svojim
nenormalno mladim obrazima, gorućim očima,
olimpijskim čelom, i turobnom kosom i zaraslom
bradom.
O prolasku vremena nismo vodili nikakav
zapis, jer vrijeme za nas postade puka iluzija. Znam
samo da smo morali biti upleteni u nešto sasvim
jedinstveno, budući da smo se na koncu čudili kako
više ne starimo.
Naše su rasprave bila nesvete, i vazda gnjusno
ambiciozne - nikakav bog ili demon ne bi teţio
otkrićima i pogibeljima poput onih koje smo mi
šapatom planirali. Drhtim dok o njima zborim, i ne
ufam se biti određen; premda ću kazati da je moj
prijatelj jednom napisao na papir ţelju koju se nije
usudio izustiti jezikom, a koja me natjerala da
zapalim papir i pogledam prestravljeno kroz
prozor u zvijezdama posuto noćno nebo. Dat ću
mig - samo mig - da je imao zamisli koje
uključivaše vladavinu vidljivoga svemira i više;
zamisli kojima bi se zemlja i zvijezde kretale na
njegovu zapovijed, a sudbine svih ţivućih stvari
bile njegove. Uvjeravam vas - kunem se - da ja
nisam imao udjela u takovim krajnjim teţnjama.
Štogod je moj prijatelj moţda rekao ili zapisao
suprotno tome mora biti pogrešno, jer ja ne
posjedujem snagu kojom bih mogao postići uspjeh
u riskiranju neizrecivih bitki u neizrecivim
sferama.
Došla je noć kada su nas vjetrovi nepoznatih
svemira neodoljivo kovitlali u bezgranične
vakuume onkraj svih misli i entiteta. Percepcije
posve izluđujuće i neprenosive sorte su navrle na
nas; percepcije beskonačnosti koje su nas tada
preplavljivale radošću, a koje su pak sada
djelomice nedostupne mome pamćenju, a
djelomice nesposobne prikazivanju drugima.
Viskozne prepreke su bile probijene u hitrom
slijedu stvari, te s vremenom osjetih da smo
odneseni u područja veće zabačenosti od svih koje
smo ranije upoznali. Moj je prijatelj bio u golemoj
prednosti kada smo se strmoglavili u taj strašni
ocean djevičanskog etera, i mogao sam vidjeti
zlokobno likovanje na njegovu plutajućem,
sjajećem, premladom licu-sjećanju. Iznenada to lice
postade mutno i ubrzo iščezne, i u kratkome se
vremenu pronađem zavitlan u prepreku kroz koju
nisam mogao prodrijeti. Bila je poput drugih, a
ipak nemjerljivo gušća; ljepljiva, smolasta masa,
ako se takvi pojmovi mogu primijeniti na analogne
kakvoće u ne-materijskoj sferi.
Bio sam, osjetih, zaustavljen preprekom koju
je moj prijatelj i vodič uspješno prošao. Boreći se
iznova, došao sam do kraja drogiranoga sna te
otvorih svoje fizičke oči prema ateljeu u tornju u
čijem je suprotnom kutu sjedio blijed i još bez
svijesti oblik mojeg su-sanja-ra, neobično iznuren i
divlje lijep dok je mjesec bacao zlatno-zelenu
Svjetlost na njegove mramorne crte. Tada, poslije
kratke stanke, oblik u kutu se promeškoljio; i neka
me saţaljiva nebesa sačuvaju od ponovnog prizora
i zvuka takove stvari koja se odigrala preda mnom.
Ne mogu vam izreći kako je vrištao, ili koji su vidici
neposjećenih paklova bljesnuli na sekundu u crnim
očima bjesomučnima od strave. Mogu samo reći da
sam izgubio svijest, te se nisam pomaknuo dok se
on sam nije oporavio i pro tresao me u svome
bunilu da ga netko sačuva od uţasa i pustoši.
To je bio kraj naših svojevoljnih potraga u
pećinama sna. Potresen, te pun strahopoštovanja i
zle slutnje, moj me prijatelj koji je bio s druge strane
barijere upozorio da ne smijemo nikada više
pohoditi ta područja. Što je vidio, nije se ufao reći
mi; ali je kazao kroz svoju mudrost da moramo
spavati što je manje moguće, čak i ako bi droge bile
potrebne da nas odrţe budnima. Da je bio u pravu,
uskoro me uvjerio neizreciv strah koji me progutao
kada god bi svijest posrnula. Poslije svakoga
kratkog i neizbjeţnog sna doimao sam se stariji,
dok je moj prijatelj stario skoro šokantnom
brzinom. Uţasno je vidjeti bore kako nastaju i kosu
kako sijedi gotovo naočigled. Naš je način ţivota
sada bio potpuno promijenjen. Do sada pustinjak,
koliko ja znam - njegovo pravo ime i porijeklo mu
nisu nikada prešli preko usana - moj je prijatelj sada
pomahnitao u svome strahu od samoće. Noću nije
mogao biti sam, niti bi ga društvo nekoliko osoba
umirilo. Njegova je jedina utjeha bila sadrţana u
pijančevanju najopćenitije i bučne vrste; tako da je
rijetko koje okupljanje mladih i veselih bilo nama
nepoznato. Činilo se da naša pojava ï dob u većini
slučajeva pobuđuju porugu koju sam ţestoko
prezirao, ali koju je moj prijatelj smatrao manjim
zlom od samoće. Naročito se plašio biti sam s
vanjske strane vrata kada su sjale zvijezde, te ako bi
bio prinuđen na ove prilike, često bi krišom gledao
u nebo kao da ga proganja nekakva čudovišna
stvar. Nije uvijek gledao u isto mjesto na nebu -
činilo se da gleda u različita mjesta u različitim
prigodama. U proljetnim večerima bi bilo nisko na
sjeveroistoku. Ljeti gotovo sasvim iznad glave. U
jesen bi bilo na sjeverozapadu. Zimi na istoku, ali
uglavnom u sitnim urama jutra. Večeri sredinom
zime su mu se činile najmanje strahovitima. Tek
nakon dvije godine sam povezao taj strah sa bilo
čime konkretnim; ali tada sam počeo uviđati da
mora promatrati posebno mjesto na nebeskome
svodu čiji se poloţaj u različitim prigodama
poklapao sa smjerom njegova pogleda - mjesto
grubo obiljeţeno zvijeţđem Sjeverne krune.
Sada smo imali atelje u Londonu, nikada se ne
razdvajajući, ali nikada ne raspravljajući o danima
kada smo htjeli ispitati misterije nestvarnoga
svijeta. Naše droge su nas postarale i oslabile, a sve
rjeđa kosa i brada moga prijatelja su postale
snjeţno bijele. Naša je sloboda od dugoga sna bila
iznenađujuća, jer rijetko bi podlegli više od sata ili
dva u komadu sjeni koja je sada narasla u uţasnu
prijetnju. Tada je došao siječanj magle i kiše, kada je
ponestalo novca a droge postale teške za kupiti.
Moje su skulpture i bjelokosne glave bile sve
rasprodane, a nisam imao sredstva za pribaviti
nove materijale, ili energije da ih napravim čak i da
sam ih imao. Patili smo uţasno, i izvjesne je noći
moj prijatelj utonuo u duboko-dišući san iz kojega
ga nisam mogao probuditi. Mogu sada prizvati taj
prizor - pust, kao u rogu mračan atelje u potkrovlju
podno strehe po kojoj pljušti kiša; kuckanje
osamljene ure; umišljeno kuckanje naših satova dok
su leţali na toaletnom stolu; škripa nekog
neučvršćenog prozorskog kapka u udaljenom
dijelu kuće; izvjesni daleki zvukovi grada prigušeni
maglom i prostorom; i najgore od svega - duboko,
jednoliko, zlokobno disanje moga prijatelja na
kauču - ritmično disanje koje se činilo da mjeri
trenutke boţanskoga straha i agonije za njegovu
dušu dok luta sferama zabranjenim, nezamislivim,
i odvratno dalekim.
Napetost moga bdijenja postade surova, i
pomah- nitali vlak trivijalnih utisaka i asocijacija
preplavi moj gotovo poremećeni um. Čuo sam
zvon ure negdje - ne naše, jer to ne bijaše ura sa
zvonom - te moja morbidna mašta u tome pronađe
novu početnu točku zaludnih lutanja. Ure - vrijeme
- prostor - beskonačnost - i tada se moja mašta
povrati na mjesto s one strane krova i magle i kiše i
atmosfere, gdje se Sjeverna kruna dizala na
sjeveroistoku. Sjeverna kruna, koje se moj prijatelj
bojao, i čiji plamteći polukrug zvijezda sigurno čak
i ovoga trena nevidljivo sja kroz nemjerljive
bezdane etera. Najednom moje grozničavo
osjetljive uši kao da su nazrele novu i potpuno
jasnu komponentu u tihoj mješavini drogom
pojačanih zvukova - nizak i prokleto uporan cvileţ
iz vrlo velike udaljenosti; zujanje, galama, ruganje,
dozivanje, sa sjeveroistoka.
Ali nije bio problem onaj daleki cvileţ koji me
lišio sposobnosti i stavio na moju dušu takav pečat
straha koji moţda nikada kroz ţivot neću moći
ukloniti; isti onaj koji je izazivao vrištanja i
pobuđivao konvulzije koje su natjerale sustanare i
policiju da sruše vrata. Nije bio problem to što sam
čuo, već što sam vidio; jer se u toj mračnoj,
zaključanoj sobi zatvorenih kapaka, i navučenih
zavjesa, pojavila u crnome sjeveroistočnom kutu
zraka jezive crveno-zlatne svjetlosti - zraka koja sa
sobom nije nosila nikakav sjaj da rastjera tminu,
nego je samo strujala na prevaljenu glavu
nemirnoga spavača, izvlačeći van u gnjusnoj
duplikaciji sjajeće i neobično mladoliko lice-sjećanje
koje sam viđao u snovima o svemiru bez dna i
neokovanom vremenu, kada se moj prijatelj probio
iza barijere u one tajnovite, najdublje, i zabranjene
pećine noćnih mora.
I dok sam gledao, vidio sam kako se glava
diţe, crne, tekuće, i duboko upale oči otvore u
uţasu, a tanke, proročanske usne se razmaknu kao
za vrisak prestrahovit da bi se izustio. Tamo je
obitavalo na tome groznome i rastezljivom licu, dok
je bestjelesno sjalo, blistavo, i pomlađeno u tami,
više posvemašnjeg, preplavljujućeg, rastrojavajućeg
straha nego što su mi sva nebesa i zemlja ikada
otkrili. Nijedna riječ nije izgovorena usred
udaljenoga zvuka koji se sve više i više pribliţavao,
ali dok sam slijedio luđački pogled lica-sjećanja duţ
one proklete zrake svjetlosti prema njenom izvoru,
izvoru odakle je i cvileţ dopirao, i ja vidjeh na
trenutak ono što je lice vidjelo, te se sruših sa
zvonjavom u ušima u onome napadaju vrištanja i
epilepsije koji je uzbudio sustanare i policiju.
Nikada ne bih mogao kazati, koliko god se trudio,
što je zapravo bilo to što sam vidio; niti će ono
bezglasno lice ikada otkriti, jer iako je moralo
vidjeti više od mene, više nikada neće prozboriti.
Ali vazda ću čuvati straţu od podrugljivog i
nezasitnog Hipnosa34, gospodara sna, i od noćnoga

34 Hipnos, Hipno (grč. "Yjtvoç): personifikacija sna u grčkoj mitologiji. Njegova je

palača mračna pećina oko koje rastu cvjetovi maka, gdje sunce ne sja, i koja nema
nikakve prozore ili vrata da ga škripa šarki ne probudi.
neba, i od luđačkih ambicija znanja i filozofije.
Što se zaista dogodilo je nepoznanica, jer nije
samo moj um bio opsjednut stranom i odvratnom
stvari, već su i drugi bili okaljani zaboravnošću
koja ne moţe značiti ništa drugo do ludila. Rekli su,
ne znam iz kojega razloga, da nikada nisam imao
prijatelja, do umjetnosti, filozofije, te da ludilo
ispunjava sav moj tragičan ţivot. Sustanari i
policija su me one noći tješili, i liječnik mi je dao
nešto da me utiša, ali nitko nije vidio kakav se
noćnomomi događaj tu odigrao. Moj pali prijatelj
nije pobudio u njima nikakvo saţaljenje, već ih je
ono što su pronašli na kauču u ateljeu natjeralo da
mi daju pohvalu koja mi se gadila, a sada imam
slavu koju s prezirom odbijam dok u očaju sjedim
satima, ćelav, sijede brade, pogrbljen, oduzet,
ošamućen drogama, i slomljen; klanjam' se i molim
predmetu kojega su pronašli.
Jer poriču da sam prodao posljednji komad
mojeg kiparstva, te pokazaše u ekstazi na stvar
koju je blistava zraka svjetlosti ostavila hladnu,
okamenjenu, i bezglasnu. Bijaše to sve što je
preostalo od moga prijatelja; prijatelja koji me
vodio k ludilu i uništenju; bogolika glava od
mramora kojega je samo stara Grčka mogla roditi,
oblikovana mladošću koja je izvan vremena, i s
lijepim bradatim licem. Sa zakrivljenim,
nasmijanim usnama, olimpijskoga čela, i gustim
valovitim uvojcima i okrunjena makovim
cvjetovima. Rekoše da je to utvarno lice-sjećanje
napravljeno po uzoru na moje, dok je imalo
dvadeset pet, međutim na mramornoj je bazi bilo
ugravirano jedno jedino ime slovima Atike35 -
„YIINOΣ.

35 Atika: povijesna regija u Grčkoj u čijem je središtu Atena

 Potomak

“Potomak” je djelić nikad završene priče za koji se

vjeruje da je napisan 1927. Prvi je puta objavljen u
reviji Leaves 1938., nakon Lovecraftove smrti.
 Potomak

U Londonu postoji čovjek koji vrišti kada zvone

crkvena zvona. Ţivi posve sam sa svojim prugastim
mačkom u svratištu Gray, i ljudi ga smatraju
bezopasno ludim. Soba mu je ispunjena knjigama
najpitomije
i djetinjaste vrste, i iz sata u sat pokušava se izgubiti
u njihovim njeţnim stranicama. Sve što ţeli od ţivota
je ne misliti. Iz nekoga razloga misao je njemu sasvim
grozna,
i od svega što draţi maštu on bjeţi kao od kuge. Vrlo
je mršav i sijed i naboran, ali postoje oni koji tvrde da
nije ni izbliza star kako izgleda. Strah ima svoje
uţasne kandţe na njemu, i od zvuka zvona će vrištati
 zurećim očima i znojem orošenim čelom. Prijatelje i
drugove izbjegava, jer ne ţeli odgovarati na nikakva
pitanja. Oni koji ga nekoć poznavaše kao učenjaka i
čovjeka istančanog ukusa, kaţu da je vrlo ţalosno
vidjeti ga sada. Odbacio ih je sve pred mnogo godina,
i nitko nije siguran da li je napustio zemlju ili se samo
sklonio od sviju pogleda u nekoj skrivenoj sporednoj
uličici. Sada je već desetljeće otkako se preselio u
gostionu Gray, i
o mjestima gdje je bio nije htio pripovijedati ništa; sve
do noći kada je mladi Williams kupio Necronomicon.
Williams bijaše sanjar, i samo dvadeset i tri godine
star, i kada se doselio u drevnu kuću osjetio je
začudnost i dašak kozmičkog vjetra oko sijedoga
smeţuranog čovjeka u susjednoj sobi. Silio je svoje
prijateljstvo gdje se stari prijatelji nisu ufali siliti
svoja, i divio se strahu koji je opsjedao ovog
koščatog, bijednog promatrača i osluškivača. Jer da
je taj čovjek vazda promatrao i osluškivao, nitko
nije mogao dvojiti. Promatrao je i osluškivao svojim
umom više nego očima i ušima, i nastojao svakoga
trenutka utopiti nešto svojim neprekidnim
proučavanjem šarenih, bljutavih romana. A kada bi
se oglasila crkvena zvona, primio bi se za uši i
vrištao, a sivi mačak s kojim je ţivio bi zavijao u isti
glas dok zadnji zvon ne bi odjekujući odumro.
Ali koliko se god Williams trudio, nije mogao
natjerati susjeda da prozbori o ičemu
dubokoumnome ili skrivenome. Starac nije reagirao
na njegova gledišta i manire, ali bi laţirao smiješak i
veseli ton te grozničavo
i mahnito brbljao o vedrim tričarijama; njegov bi se
glas svakoga trenutka podizao i pojačavao dok se
na koncu ne bi prelomio u pištavi i nepovezani
falset. Njegove bi najtrivijalnije opaske jasno davale
do znanja kako je njegova učenost duboka i
temeljita te Williams nije bio iznenađen čuti da je
pohađao Harrow i Oxford. Kasnije se ispostavilo da
je on nitko drugi do lord Northam,
o čijem su drevnome naslijeđenome dvorcu na
obali Yorkshirea pričane tolike čudnovate stvari; ali
kada je Williams pokušao pričati o dvorcu, i o
njegovom navodnom podrijetlu iz rimskoga doba,
odbio je priznati da tamo postoji išta
neuobičajenoga. Čak se i cerekao oštro kada je
dotaknuta tema toboţnjih podzemnih kripti,
isklesanih iz ţive stijene vrleti koja se mršti na
Sjeverno more.
Tako su izgledale stvari do one noći kada je
Williams donio kući zloglasni Necronomicon ludog
Arap ina Abdula Alhazreda. Znao je za taj
zastrašujući svezak od svoje šesnaeste godine, kada
ga je njegova tek rođena ljubav prema bizarnome
odvela da postavlja neobična pitanja starom
pogrbljenom prodavaču knjiga u ulici Chandos; i
uvijek se pitao zašto ljudi problijede kada zbore o
toj stvari. Stari mu je prodavač knjiga rekao da je
poznato samo pet primjeraka koji su preţivjeli
šokirane proglase svećenika i zakonodavaca, te da
su sve paţljivo stavili pod ključ uplašeni skrbnici
koji se s vremenom usudiše početi čitati to mrsko
gotičko štivo. Ali sada, napokon, ne samo da je
pronašao dostupan primjerak, već ga je učinio
svojim pri apsurdno niskoj cijeni. Bilo je to u
ţidovskom dućanu u sirotinjskoj oblasti Clare
Marketa, gdje je i prije često kupovao čudne stvari,
i skoro pa je umislio da se odrpani stari Levit
nasmiješio iza zapletene brade dok je među
policama naišao na veliko otkriće. Glomazne koţne
korice s mjedenom kopčom su bile tako istaknuto
vidljive, a cijena tako apsurdno niska.
Samo jedan pogled na naslov bijaše dovoljan
da ga baci u trans, a neki od dijagrama smještenih u
nejasno latinsko štivo uzbudiše najnapetija i
uznemirujuća sjećanja u njegovu mozgu. Osjetio je
da je sasvim nuţno odnijeti tu masivnu stvar kući i
započeti s dešifriranjem, te ju je iznio iz dućana s
takvom vrtoglavom ţurbom da se stari Ţidov
uznemirujuće cerekao za njim. Ali kada je
naposljetku bila sigurna u njegovoj sobi on uvidi da
je kombinacija štiva pisanog gotičkim stilom i
nesmjestivih idioma preveliki zalogaj za njegove
lingvističke moći, pa je oklijevajući pozvao svoga
čudnoga, uplašenog prijatelja da mu uskoči u
pomoć s uvrnutim, srednjovjekovnim latinskim.
Lord Northam je usiljeno tepao besmislice svome
prugastom mačoru, i burno se prenuo kada je
mladić ušao. Tada je ugledao svezak i divlje
zadrhtao, i posve se onesvijestio kada je Williams
izrekao naslov. Po povratku svijesti je ispričao
svoju priču; ispričao svoju fantastičnu izmišljotinu
ludila u mahnitim šapatima, da bi uvjerio svojeg
mladog prijatelja da hitro baci u oganj prokletu
knjigu i da nadaleko rasprši njen pepeo.

***

Moralo je biti, šaptao je lord Northam, nešto

sasvim pogrešno na samome početku; ali nikada ne
bi došao do srţi stvari da nije istraţivao predaleko.
Bio je devetnaesti barun loze čiji su počeci sezali
nelagodno daleko u prošlost-nevjerojatno daleko,
ako se maglovitoj tradiciji moţe pridavati paţnja,
jer postojale su obiteljske priče o podrijetlu iz
predsaksonskih vremena, kada je izvjesnom
Gnaeusu Gabiniusu Capitou, vojnom tribunu Treće
Au- gustove legije, tada stacioniranoj u Lindumu36
u rimskoj Britaniji, bilo prijekim sudom oduzeto
zapovjedništvo zbog sudjelovanja u određenim
obredima nepovezanim s bilo kojom znanom
religijom. Gabinius je, kolala je glasina, naišao na
pećinu u boku litice gdje se neobičan puk okupljao
i radio Stariji znak u tami; neobičan puk kojega
Briti37 nisu poznavali izuzev u strahu, i koji su bili
posljednji preţivjeli iz velike zemlje na zapadu koja
je potonula, ostavivši samo otoke s krugovima
ukopanih prstenastih utvrda i svetištima od kojih je
Stonehenge bio najveće. Nije bilo nikakve
sigurnosti, naravno, u legendi da je Gabinius
podigao neosvojivu tvrđavu preko zabranjene
pećine i pokrenuo lozu koju su Pikti i Saksonci,
Danci i Normani bili nemoćni uništiti; niti je bilo
sigurnosti u prešutnoj pretpostavci da je iz te loze
izniknuo smioni sudrug i poručnik Crnoga Princa
kojega je Edward Treći proglasio barunom od
Northama. Te stvari nisu bile sigurne, ali su ipak
često pričane; i istini za volju, obrada kamena na
tvrđi Northam je alarmantno sličila zidarstvu

36
Lindum Colonia: povijesni grad i utvrda u rimskoj provinciji Britaniji, koji se
danas zove Lincoln u Engleskoj.
37
Briti: izraz kojim se u najširem smislu označava domorodačko stanovništvo
keltskih plemena u drevnoj Britaniji prije dolaska rimskih i anglosaksonskih osvajača.
Hadrijanovog zida. Kao dijete je lordNortham imao
čudnovate snove kada bi spavao u starijim
dijelovima dvorca, te je stekao stalnu naviku
kopanja po svojim sjećanjima, traţeći poluamorfne
prizore i uzorke i utiske koji nisu činili dio njegova
budnoga iskustva. Postao je sanjar koji je
doţivljavao ţivot dosadnim i nezadovoljavajućim;
tragač nekoć poznatih stranih kraljevstava i
prijateljstava, koji pak ne leţe nigdje u vidljivim
predjelima Zemlje.
Ispunjen osjećajem da je naš opipljivi svijet
samo atom u golemom i zloslutnom tkanju, i da
nepoznati posjedi pritišću i prodiru u sferu
poznatoga u svakoj točki, Northam je u mladosti i
mladoj muškosti zauzvrat isušio vrela sluţbene
religije i okultne misterije. Nigdje, međutim, nije
mogao pronaći spokoj i zadovoljstvo; i kako je
stario, učmalost i ograničenja ţivota su ga sve više i
više izluđivali. Tijekom devedesetih je petljao sa
sotonizmom, i stalno je ţeljno gutao bilo kakvu
doktrinu ili teoriju koja se činila da obećava bijeg iz
zatvorenih pogleda znanosti i dosadno
nepromjenjivih zakona Prirode. Knjige poput
fantastičnoga izvještaja o Atlantidi Ignacija
Donellyja upijao je naročitim poletom, a desetak
opskurnih uvodnika Charlesa Forta38 ga je
očaravalo svojim hirovima. Putovao bi miljama
slijedeći tajnovitu seosku priču o neprirodnome
čudu, a jednom je otišao u pustinju Arabije da
potraţi Bezimeni Grad rijetkih opisa, kojeg nitko
nikada nije vidio. U njemu je rasla mučna vjera da
negdje postoji lak ulaz, koji bi propustio
moţebitnog pronalazača u one izvanjske bezdane
čije jeke odzvanjaše tako daleko u pozadini
njegovih sjećanja. Mogao bi biti u vidljivome
svijetu, a ipak, mogao bi biti samo u njegovom umu
i duši. Moţda je njegov poluistraţeni mozak čuvao
onu tajanstvenu vezu koja bi ga probudila u starije i
buduće ţivote u zaboravljenim dimenzijama; koja
bi ga vezala za zvijezde, i za beskonačnosti i
vječnosti onkraj njih.

38
Charles Hoy Fort (1874. - 1932.): poznati američki pisac i istraživač okultnih,
nadnaravnih i paranormalnih fenomena.
 Neobična kuća u magli

“Neobična kuća u magli” je kratka priča napisana 9

studenog 1926. godine, a prvi je puta objavljena 1931.
u časopisu Weird Tales u izdanju mjeseca listopada
plaćena 55 dolara.
 Neobična kuća u magli

Ujutro magla dolazi s mora pored litica iza

Kingsporta. Bijela i paperjasta dolazi iz dubina svojoj
braći oblacima, prepuna snova o vlaţnim pašnjacima i
pećinama levijatana48. A poslije, u blagim ljetnim
kišama sa strmih krovova pjesnika, oblaci raspršuju
djeliće tih snova, koje ljudi neće doţivjeti bez glasina
iz davnina, neobičnih tajni, i čudesa koje planeti zbore
drugim planetima samotni u noći. Kada brojne priče
polete špiljama tritona49, a spiralne školjke u
gradovima prekrivenim morskom travom zatrube
divlje melodije naučene od Starijih, tada se velike
ţeljne magle sjate na nebesa krcate magijom, a oči na
stijenama koje gledaju

________________________________
48
levijatan: sinonim za bilo koje veliko morsko čudovište ili stvorenje
nazvano po golemoj mitološkoj vodenoj nemani, po nekim izvorima opisanoj
kao neranjivi divovski kit, gospodar mora i vladar ljudi, koji je u Starome
zavjetu progutao Jonu.
49
tritoni: zajednički naziv porodice vrlo velikih i grabeţljivih morskih
puţeva, čije školjke mogu narasti do pola metra. Ime dobili po sinu boga
mora koji je često prikazivan kako puše u njihovu školjku da uzburka valove
uţasnim zvukom poput rike divljih zvijeri.
k moru su jedini mistični svjedoci, kao da je rub
litice sam rub Zemlje, dok svečana zvonjava bova
odjekuje u vilinskome eteru.
Sjeverno od starinskoga Kingsporta stijene se
penju uzvišeno i neobično, terasa na terasi, sve dok
najsjevernija od njih ne visi na nebu nalik sivome
zamrznutome vjetar-oblaku. Samotna je to, goletna
točka koja strši u beskrajnome prostoru, jer tamo je
obala oštro odrezana gdje se veliki Miskatonik
izlijeva s ravnica onkraj Arkhama, donoseći
legende šumskoga kraja te mala staromodna
sjećanja s brda Nove Engleske. Pomorski puk
Kingsporta podiţe pogled prema toj litici kao što
drugi primorski narodi podiţu pogled prema
polarnoj zvijezdi, u vrijeme kada noćne ure
otkrivaju Velikog medvjeda, Kasiopeju, i Zmaja.
Među njima ona je jedno s nebeskim svodom, i
uistinu, skrivena od pogleda kada magla sakrije
zvijezde ili sunce. Neke od litica ţitelji vole, poput
one grotesknog profila koju nazivaju Otac Neptun,
ili onu čije stupaste stepenice nose ime Prolaz; ali
ove se plaše jer je previše blizu nebesima.
Portugalski se pomorci koji prilaze brodovima
kriţaju kada je prvi puta ugledaju, a stari Jenkiji
vjeruju da bi uspinjanje na nju bila ozbiljnija stvar
od smrti, ako je to uopće moguće. Usprkos tome,
gore na toj litici, stoji drvena kuća i uvečer ljudi
vide svjetla u malim prozorskim oknima.
Drevna je kuća oduvijek bila ondje, i ljudi
kaţu da gore obitava Onaj koji zbori s jutarnjim
maglama koje dolaze iz dubina, te moţda vidi
jedinstvene stvari na oceanu u onim trenucima
kada rub litice postane rubom same Zemlje, a
svečana zvonjava bova odjekuje u bijelome
vilinskome eteru. Ovo su čiste bapske priče, jer ta je
prijeteća vrlet vazda neposjećena, i domoroci
nevoljko upiru teleskope na nju. Ljetni vikendaši su
je doista pretraţili svojim razmetljivim dvogledima,
ali nisu nikada vidjeli ništa više do sivoga
prastaroga krova, šiljatoga i obloţenoga drvenom
šindrom, čije se nadstrešnice spuštaju gotovo do
sivih temelja, a prigušena ţuta svjetlost malih
prozora viri ispod tih nadstrešnica u sutonu. Ti
ljetni posjetitelji ne vjeruju da jedan te isti Onaj ţivi
u drevnoj kući stotinama godina, ali ne mogu
dokazati svoju herezu nijednome pravom ţitelju
Kingsporta. Čak i Uţasni Starac koji zbori s
olovnim njihalima u bocama, i plaća namirnice
vjekovnim španjolskim zlatom, te drţi kamene
idole u dvorištu svoje pretpotopne kolibe u
Vodenoj ulici, jedini moţe kazati da su te stvari iste
kao i kada je njegov djed bio dječak, te da je tako
moralo biti već nezamislivo dugo vremena, još
otkako su Belcher ili Shirley ili Pownall ili Bernard39
bili guverneri provincije Njegova Veličanstva -
Zaljeva Massachusetts.
Tada je jednoga ljeta došao filozof u
Kingsport. Ime mu bijaše Thomas Olney, i
podučavao je dubokoumne stvari na koledţu u
zaljevu Narragansett. Došao je s kršnom ţenom i
razularenom djecom, a oči mu bijahu umorne od
gledanja istih stvari tijekom mnogih godina, i od
promišljanja o istim discipliniranim mislima.
Promatrao je magle s dijademe Oca Neptuna, i
pokušao ušetati u njihov bijeli svijet tajni uz
titanske stepenice Prolaza. Iz jutra u jutro bi leţao
na liticama i gledao preko ruba svijeta u tajanstveni
eter s druge strane, slušajući sablasna zvona i divlje
krikove onoga što su moţda bili galebovi. Tada,
kada bi se magla podigla a more istaknulo
prozaičnim dimom parobrodova, uzdahnuo bi i
spustio se u grad, gdje je volio tumarati uskim
starim ulicama uz i niz brijeg, te proučavati lude
ruševne zabate kuća i začudne dovratke sa
stupovima koji su štitili tolike generacije čvrstoga

39
Jonathan Belcher, William Shirley, Thomas Pownall i sir Francis Bernard: svi
odreda kolonijalni upravitelji britanske provincije Zaljeva Massachusetts u 18.
stoljeću.
pomorskog puka. Čak je i razgovarao s Uţasnim
Starcem, koji nije bio sklon strancima, te je bio
pozvan u njegovu strahovito starinsku kolibu gdje
niski stropovi i crvljive zidne obloge slušaju odjeke
uznemirujućih monologa u mračnim sitnim satima
noći.
Naravno da je bilo neizbjeţno da Olney zapazi
sivu neposjećenu kolibu na nebesima, na onoj ka
sjeveru okrenutoj zloslutnoj vrleti koja je jedno s
maglama i nebeskim svodom. Vazda je visjela
iznad Kingsporta, i vazda su njene tajne šapatom
odzvanjale kroz vijugave uličice Kingsporta. Uţasni
Starac je teškim disanjem pripovijedao priču koju
mu je ispričao otac, o munji koja je jedne noći
poletjela iz te šiljate kolibe prema oblacima viših
nebesa; a Bakica Ome, čije je maleno prebivalište s
kolonijalnim krovom u Brodskoj ulici bilo potpuno
prekriveno mahovinom i bršljanom, je prograktala
nešto što je njena baka čula iz druge ruke,
o oblicima koji su doklepetali iz istočnih magli
ravno u uska i jedina vrata toga nedostiţnog mjesta
- jer su vrata smještena blizu ruba vrleti prema
oceanu, te bijahu viđena samo s brodova na moru.
Na koncu, kako je bio strastven prema novim
čudnim stvarima a nije ga sputavao ni
kingsportovski strah niti uobičajena indolencija
ljetnih turista, Olney je donio sasvim strašnu
odluku. Unatoč konzervativnom odgoju - ili baš
zbog njega, jer jednolični ţivoti gaje snaţne ţudnje
za nepoznatim - prisegnuo je velikom zakletvom
da će se popeti na tu izbjegavanu sjevernu liticu te
posjetiti abnormalno drevnu sivu kolibu na
nebesima. Uvjerljivo je njegova trezvenija strana
zagovarala tezu da to mjesto mora biti nastanjeno
ljudima koji su tamo stigli iz smjera unutrašnjosti
uz lakši greben na strani Miskatonikova estuarija.
Vjerojatno su trgovali u Arkhamu, znajući kako
malo Kingsport voli njihovu prisutnost, ili moţda
nisu bili u stanju spustiti se s litice po kingsportskoj
strani. Olney je hodao duţ niţih litica do mjesta
gdje je ogromna vrlet bezobrazno skočila nagore da
se druţi s nebeskim stvarima, i postao sasvim
siguran da se nijedna ljudska noga ne bi mogla
uspeti ili spustiti po toj isturenoj juţnoj padini.
Istočna i sjeverna strana su se dizale tisućama stopa
vertikalno iz vode, tako da je samo zapadna strana,
iz smjera Arkhama, preostala.
Rano jednoga jutra u kolovozu Olney se
namjerio pronaći put do nedostupnoga vrha.
Napredovao je na sjeverozapad ugodnim
zabačenim cestama, pored Hooperova ribnjaka i
stare ciglene barutane do mjesta gdje se pašnjaci
uzdiţu do grebena iznad Miskatonika i pruţaju
krasan pogled na Arkhamove bijele
predviktorijanske zvonike s druge strane rijeke i
milja poljana. Ovdje je pronašao sjeno vit put za
Arkham, ali u smjeru mora koji je priţeljkivao niti
traga stazi. Šume i polja se naguraše do visoke
obale riječnog ušća, i nisu nosile nikakav znak
prisutnosti čovjeka; čak niti kameni zid ili zalutalu
kravu, već samo visoku travu i divovsko drveće i
grmove divljih ruţa koje su moţda prvi Indijanci
vidjeli. Kako se polako penjao prema istoku, sve
više i više iznad estuarija njemu s lijeva, i sve bliţe i
bliţe moru, put je postajao sve napornijim; dok se
nije zapitao kako su pobogu stanovnici onoga
omraţenoga mjesta uspijevali dosegnuti vanjski
svijet, u svrhu čestih odlazaka na trţnicu u
Arkham.
Tada se drveće prorijedilo, i daleko ispod,
njemu zdesna vidje brda i starinske krovove i
tornjeve Kingsporta. Čak je i Središnje brdo bilo
patuljasto s ove visine, i mogao je jedva razabrati
drevno groblje pored Kongregacijske bolnice,
podno kojega je glasina drţala da se nalaze strašne
pećine ili vrebaju jazbine. Naprijed su leţali buseni
trave i rijetka grmlja borovnice, a onkraj njih gole
stijene vrleti i vitki vrh omraţene sive kolibe. Sada
se greben suzio, i Olneyu se zavrti od vlastite
osamljenosti na nebu. Juţno od njega strahoviti
ponor iznad Kingsporta, a sjeverno vertikalni pad
od gotovo milje do riječnoga ušća.
Odjednom se ispred njega otvori široka
provalija, tri metra duboka, tako da se morao
spustiti rukama i skočiti na nagnuto tlo, i onda
puzeći se popeo uz opasni prirodni tjesnac u
suprotnome zidu. Dakle to je bio put kojim su
ţitelji nevjerojatne kuće putovali između zemlje i
neba!
Kada se uspeo iz provalije jutarnja se magla
skupljala, ali naprijed je jasno vidio visoku i
bezboţnu kolibu; zidovi sivi kao stijena, a visoki
vrhunac je stajao bestidno nasuprot mliječno bijelih
morskih isparavanja. Opazio je da nije bilo
nikakvih vrata s ove kopnene strane, nego samo
par malih rešetkastih prozora s pohabanim
kruţnim oknima obrađenima u stilu
sedamnaestoga stoljeća. Svuda oko njega bijahu
oblaci i kaos, i nije mogao vidjeti ništa ispod sebe,
izuzev bjeline i beskrajnoga prostora. Bio je sam na
nebu s ovom nastranom i vrlo uznemirujućom
kućom; a kada je postrance prišao prednjoj strani i
ugledao da zid stoji u ravnini s rubom litice, tako
da jedina uska vrata nisu mogla biti dosegnuta
osim iz praznoga etera, osjetio je izraziti uţas
kojega visina nije mogla u potpunosti objasniti. I
bilo je sasvim neobično da je tako crvima izjedena
drvena krovna obloga mogla opstati, ili da cigle
toliko izmrvljene još uvijek oblikuj u dimnjak koji
stoji.
Kako je magla bivala sve gušća, Olney se
šuljao oko prozora na sjevernoj i zapadnoj i juţnoj
strani, pokušavajući ih otvoriti ali ih je pronalazio
sve zaključanima. Bilo mu je donekle drago što su
zaključani, jer što je više gledao tu kuću to je manje
ţelio ući unutra. Tada ga zaustavi zvuk. Začuo je
škljocaj brave i udarac zasuna, te uslijedi škripa kao
da se teška vrata polagano i oprezno otvaraju. To je
bilo na morskoj strani koju nije mogao vidjeti, gdje
se uski portal otvorio prema praznome prostoru
tisućama stopa iznad valova u maglovitome nebu.
Tada se začuje teţak, smišljeni topot koraka u
kolibi, i Olney čuje otvaranje prozora, prvo na
sjevernoj suprotnoj strani, a onda na zapadnoj
odmah iza ugla. Sljedeći će na red doći juţni
prozori, ispod glomazne niske nadstrešnice
nedaleko od njega; i mora biti rečeno da mu je bilo
više no neugodno dok je promišljao o mrskoj kući
sjedne strane i praznini gornjega zraka s druge.
Kada je komešanje došlo do najbliţega prozorskog
okna, odšuljao se natrag na zapadnu stranu,
priljubivši se uza zid pokraj sada otvorenih
prozora. Bilo je jasno da je vlasnik došao kući; ali
nije došao s kopna, niti s nekakvoga balona ili
zamislive zračne lađe. Opet se oglasiše koraci, i
Olney šmugne iza ugla na sjever; ali prije nego je
pronašao utočište, glas je njeţno zazvao, i znao je
da se mora suočiti sa svojim domaćinom.
Kroz zapadni prozor virilo je veliko crnobrado
lice čije su oči fosforescentno sjale s utiskom
nečuvenih prizora. Ali glas bijaše njeţan, i
staromodne vrste, tako da Olney nije zadrhtao kada
je smeđa ruka posegnula da mu pomogne preko
okvira i u tu nisku prostoriju crne oplate od hrasta i
rezbarenoga namještaja iz razdoblja Tudora. Čovjek
bijaše odjeven u sasvim drevnu odjeću, i zračio je
nesmjestivom aureolom morske magije i snova
o visokim galijama. Olney se ne sjeća mnogo o
čudima koje je spominjao, ili čak tko je on bio; ali
kaţe da je bio neobičan i ljubazan, i ispunjen
čarolijom nemjerljivih praznina vremena i prostora.
Mala se soba doimala zelena u zagasitom
vodenastom svjetlu, i Olney vidje da dalji prozori
na istoku nisu otvoreni, već zatvoreni pred
magličastim eterom teškim kapcima nalik dnima
starih boca.
 Bradati se domaćin doimao mladim, ali ipak
je gledao očima natopljenim starim misterijima; i iz
priča o čudesnim drevnim stvarima s kojima se
poistovjećivao, dobivao se dojam da je seoski puk
bio u pravu misleći da on razgovara s maglama
mora i oblacima neba još od kada nije bilo
nikakvoga sela koje bi s ravnice ispod njega
promatralo njegovo rezervirano prebivalište. I dan
je istjecao, a još uvijek je Olney slušao glasine o
starim vremenima i udaljenim mjestima. Čuo je
kako su se kraljevi Atlantide borili s ljigavim
bogohulnostima koje su izmigoljile iz pukotina na
dnu oceana, i kako Posejdonov hram pun stupova i
morske trave još uvijek u ponoć promatraju
izgubljeni brodovi, koji njegovim prizorom uviđaju
da su izgubljeni. Godine Titana bijahu prizvane, ali
domaćin postade bojaţljiv kada je zborio o
mutnome prvom dobu kaosa prije bogova ili čak
rođenja Starijih, kada su samo drugi bogovi dolazili
plesati na vrh Hatheg-Kla u kamenoj pustinji
nedaleko Ulthara, s one strane rijeke Skai.
U tome trenutku se začuje kucanje na vratima;
onim drevnim hrastovim vratima, prepunih
masivnih čavala iza kojih je leţao samo bezdan
bijeloga oblaka. Olney se trţne u strahu, ali mu
bradati muškarac pokaţe da bude miran, te se na
vršcima prstiju odšulja do vrata da pogleda van
kroz sasvim malenu špijunku. Nije mu se svidjelo
što vidi, pa je prislonio prst na usne i odšuljao se
natrag da zatvori i zakračuna sve prozore prije no
što se vratio u drevno sjedište pored svoga gosta.
Tada Olney ugleda kako nastrani crni obris
uzastopno prolazi iza prozirnih pravokutnika
svakoga maloga mutnog prozora dok se posjetitelj
radoznalo kretao uokolo prije odlaska; i bilo mu je
drago što njegov domaćin nije odgovorio na
kucanje. Jer postoje čudne stvari u velikome
bezdanu, i tragač snova mora paziti da ne uzbuni ili
susretne pogrešne.
Tada su se sjene počele okupljati; prvo male
tajnovite ispod stola, a tada i one smionije u drvom
obloţenim mračnim kutovima. I bradati čovjek
napravi zagonetne molitvene geste, i upali visoke
svijeće u neobično kovanim mjedenim
svijećnjacima. Često bi bacio pogled na vrata kao da
nekoga očekuje, te konačno kao da je na njegov
pogled odgovorilo jedinstveno kuckanje koje je
moralo slijediti neku sasvim drevnu i tajanstvenu
šifru. Ovoga puta nije ni pogledao kroz špijunku,
nego je podigao veliku hrastovu pregradnu dasku i
udario zasun, otključavši teška vrata i širom ih
otvori prema zvijezdama i magli.
 I tada na zvuk opskurnih harmonija
doplutaše u sobu iz dubina svi snovi i sva sjećanja
Zemljinih potopljenih Moćnika. I zlatni plamenovi
plesaše oko korovom obraslih brava, tako da Olney
bijaše opijen dok im je odavao počast. Neptun s
trozupcem je bio tamo, i veseli tritoni i fantastične
nereide40, a na leđima dupina je balansirala golema
nazubljena školjka kojom je putovao sijedi i uţasni
oblik prvobitnoga Nodensa, gospodara velikoga
bezdana. I spiralne školjke tritona začudno zatrube,
a nereide proizvedu neobične zvukove udaranjem
po grotesknim rezonantnim školjkama nepoznatih
predatora u crnim morskim pećinama. Tada
prastari Nodens posegne naprijed smeţuranom
rukom te pomogne Olneyu i njegovu domaćinu da
uđu u golemu školjku, gdje su spiralne školjke i
udarci činili divlju i fenomenalnu buku. I u
beskrajni eter zatetura fantastična povorka, čija je
buka i vika bila izgubljena u odjeku grmljavine.
Cijelu su noć u Kingsportu promatrali tu
uzvišenu liticu kada im je oluja kroz maglu
dozvolila pogled, i kada su se u sitnim satima mali
mutni prozori zamračili, šaputali su o stravi i
katastrofi. Olneyeva djeca i krupna ţena su se

40
nereide: u grčkoj mitologiji morske nimfe koje često prate Posejdona i znaju biti
od pomoći mornarima u opasnim olujama
molili blagome prigodnome Bogu baptista, i nadali
se da će putnik posuditi kišobran i gumene čizme
ako kiša ne prestane do jutra. Tada zora ispliva
kapajući ovjenčana maglom iz mora, i bove
svečano zazvone u vrtlozima bijeloga etera. Au
podne vilenjački rog zaječi preko oceana dok se
Olney, suh i lak na nogama, spustio s litica
drevnoga Kingsporta s pogledom dalekih mjesta u
svojim očima. Nije se mogao prisjetiti što je sanjao
u kolibi ugnijeţđenoj na nebu, kod onoga još uvijek
neimenovanoga pustinjaka, ili kazati kako je
izmilio niz vrlet koju nije pohodila nijedna druga
noga. Niti je mogao uopće zboriti o tim stvarima
osim s Uţasnim Starcem, koji je poslije mrmljao
nastrane stvari u svoju dugu bijelu bradu; zaklevši
se da čovjek koji se spustio s one vrleti nije u
potpunosti čovjek koji se uspeo, i da negdje podno
sivoga šiljatoga krova, ili sred nezamislivih
predjela te zloslutne bijele magle, još uvijek
oklijeva izgubljena duša onoga koji bijaše Thomas
Olney.
I od te ure, kroz suhoparne i spore godine
sivila i umora, filozof je radio i jeo i spavao i
strpljivo izvršavao djela prikladna građaninu. Više
ne ţudi za čarolijom udaljenih brda, ili uzdiše za
tajnama koje vire poput zelenih grebena iz mora
bez dna. Jednolikost njegovih dana mu više ne
zadaje tugu, a disciplinirane misli su postale
sasvim dovoljne za njegovu maštu. Njegova dobra
ţena biva sve krupnija a njegova djeca sve starija i
prozaičnija i korisnija, i nikada se ne zaboravi
korektno osmjehnuti s ponosom kada prigoda to
zahtijeva. U njegovu pogledu nema nikakvoga
nemirnog svjetla, a ako ikada osluškuje svečanu
zvonjavu ili daleke vilenjačke rogove to je samo
noću kada stari snovi lutaju. Nikada više nije vidio
Kingsport, jer se njegovoj Obitelji nisu svidjele
smiješne stare kuće, te se ţališe da su odvodi
nemoguće loši. Sada imaju dotjerani ljetnikovac u
Bristolskom visočju, gdje se ne uzdiţu nikakve
visoke vrleti, a susjedi su urbani i modemi.
Ali Kingsportom kruţe neobične priče, te čak i
Uţasni Starac priznaje stvar koju ni njegov djed nije
izrekao. Jer sada, kada vjetar burno zapuše sa
sjevera pored visoke drevne kuće koja je jedno s
nebeskim svodom, slama se konačno ona zloslutna
tišina koja je uvijek prethodila propasti
Kingsportovih pomoraca. A stari puk pripovijeda o
ugodnim glasovima koji pjevaju ondje, i o smijehu
koji buja radošću onkraj zemaljske radosti; i kaţu
da su uvečer mali niski prozori svjetliji nego prije.
Kaţu, također, da jarka sjeverna Svjetlost dolazi
češće na to mjesto, sjajeći plavo prema sjeveru s
vizijama zamrznutih svjetova dok vrlet i koliba vise
crni i fantastični nasuprot divljeg bljeskanja. I
magle u zoru su gušće, a mornari nisu posve
sigurni da je sva prigušena morska zvonjava od
svečanih bova.
Najgori od svega, doduše, su grčeviti stari
strahovi u srcima mladića Kingsporta, koji su
postali skloni noću slušati tihe udaljene zvukove
sjevernoga vjetra. Kunu se da nikakvo zlo ili bol ne
nastanjuje onu visoku šiljatu kolibu Jer u novim
glasovima odjekuje radost, i s njima zvon smijeha i
glazbe. Kakve priče morske magle mogu donijeti
tome ukletome i najsjevernijemu vrhuncu, ne
znaju, ali ţude da iznude nekakav nagovještaj čuda
koja kucaju na vrata litice kada su oblaci najgušći.
Patrijarsi se boje da ne bijednoga dana jedan po
jedan potraţili taj nepristupačan vrh na nebu, i
doznali koje se vjekovne tajne kriju ispod strmoga
krova s drvenom šindrom koji je dio stijena i
zvijezda i drevnih strahova Kingsporta. Da bi se
ona pustolovna mladeţ vratila nisu sumnjali, ali
misle da bi svjetlo moglo iščeznuti iz njihovih očiju,
a volja iz njihovih srdaca. I ne ţele da se
staromodnim Kingsportom sa svojim strmim
ulicama i starinskim zabatima kuća ravnodušno
vuku godine dok smijajući zbor, glas po glas, biva
sve snaţniji i neobuzdaniji u tome neznanome i
uţasnome gnijezdu gdje magle i snovi zastaju
odmoriti se na svome putu iz mora k nebesima.
Ne ţele da duše njihovih mladića napuste
ugodna ognjišta i taverne kolonijalnih krovova
staroga Kingsporta, niti ne ţele da smijeh i pjesma
na onome visokome kamenom mjestu postanu
glasniji, jer je glas koji je došao, donio svjeţe magle
s mora i svjeţa svjetla sa sjevera, stoga govore da će
više drugih glasova donijeti još magli i još svjetala,
sve dok se moţda starinski bogovi (čije postojanje
nagoviještaju samo šapatom iz straha da će
kongregacijski pastor čuti) ne uzdignu iz dubina i s
neznanoga Kadatha u hladnoj pustoši te načine
svoje prebivalište na toj opakoj vrleti tako blizu
njeţnim brdima i dolinama tihoga jednostavnog
ribarskog puka. Te stvari ne ţele, jer običnim su
ljudima nezemaljske stvari nedobrodošle; osim
toga, Uţasni Starac često podsjeti što je Olney
kazao o kucanju kojega se osamljeni stanovnik
bojao, i o crnom i znatiţeljnom obliku viđenom
nasuprot magle kroz one nastrane prozore s
kruţnim olovnim oknima.
O svim tim stvarima, ipak, samo Stariji mogu
odlučivati; a u međuvremenu jutarnja magla i dalje
dolazi do onoga usamljenoga vrtoglavog vrha sa
strmom drevnom kućom, do one sive kuće s niskim
strehama gdje se nitko ne vidi već gdje večer
donosi tajanstvena svjetla dok sjeverni vjetar zbori
o stranim slavljima. Bijela i paperjasta dolazi iz
dubina svojoj braći oblacima, prepuna snova o
vlaţnim pašnjacima i pećinama levijatana. A kada
brojne priče polete špiljama tri tona, a spiralne
školjke u gradovima prekrivenim morskom travom
za- trube divlje melodije naučene od Starijih, tada
se velika ţeljna isparavanja sjate na nebesa krcata
magijom; a Kingsport, meškoljeći se nelagodno na
svojim niţim liticama podno onog nevjerojatnog
visećeg straţara od stijene, vidi ka oceanu samo
mističnu bjelinu, kao da je rub litice sam rub
Zemlje, dok svečana zvonjava bova odjekuje u
vilinskome eteru.
 Srebrni ključ

“Srebrni ključ” je kratka priča napisana 1926., i

sastavni je dio Lovecraftovog ciklusa o Zemlji Snova,
s poznatim Randolphom Carterom kao glavnim
junakom. Prvi je puta objavljena u siječanjskom
izdanju časopisa Weird Tales 1929. godine.
Farnsworth Wright, urednik Weird Talesa, je izvorno
odbio objaviti priču kada ju je Lovecraft donio
sredinom 1927. godine, ali ju je naknadno ipak
objavio, objasnivši Lovecraftu da su priču čitatelji
“ţestoko mrzili”. Vjeruje se da priča nije dobro
primljena jer se u njoj Lovecraft odrekao zadrtosti i
predrasuda, koje su u to vrijeme bile jako raširene.
 Srebrni ključ

Kada je Randolph Carter imao trideset

godina, izgubio je ključ od dveri snova. Prethodno
tom razdoblju, borio se s prozaičnošću ţivota noćnim
izletima do stranih i drevnih gradova s druge strane
svemira, te draţesnim, nezamislivim zemljama-
vrtovima preko eteričnih mora; ali kako ga je
sredovječnost pritisnula, osjetio je kako mu te slobode
malo po malo klize iz ţivota, dok najzad nije bio
odsječen u potpunosti. Njegove galije više nisu jedrile
uz rijeku Oukranos pored zlaćanih tornjeva Thrana,
niti su njegovi slonovi gazili kroz mirisne dţungle u
Kledu, gdje zaboravljene palače bjelokosnih stupova
spavaju krasne i nesalomive podno mjeseca.
Mnogo je čitao o stvarima kakve jesu, i
razgovarao s previše ljudi. Dobronamjerni filozofi su
ga poučili da zaviri u logičke odnose, i analizira
postupke koji oblikuju njegove misli i maštarije.
Čuđenje je nestalo, i zaboravio je da je sav ţivot samo
niz slika u mozgu, gdje nema razlike između onih
koje su iznjedrene pravim događajima te onih
iznjedrenih unutrašnjim sanjarenjima, i nema
razloga vrednovati jedne više od drugih. Običaj mu
je zaglušio uši praznovjernim štovanjem onoga što
je opipljivo i fizičko, te ga natjerao da potajno i
posramljeno obitava u vizijama. Mudraci mu rekoše
da su njegove jednostavne maštarije isprazne i
djetinjaste, a on im povjerava jer je uviđao da bi
lagano mogle biti takve. Ono čega se nije mogao
prisjetiti jest da su djela stvarnosti jednako isprazna
i djetinjasta, i još apsurdnija jer njihovi počinitelji
ustraju zamišljajući sebe punima značenja i svrhe
dok slijepi kozmos besciljno melje iz ničega u nešto
pa opet iz nečega u ništa, ne obazirući se niti
znajući za ţelje ili postojanje umova koji na trenutak
zatrepere tu i tamo u tami.
Prikovali su ga za stvari koje jesu, te mu
objasnili kako one funkcioniraju dok misterija nije
iščezla iz njegova svijeta. Kada bi poţalio, i čeznuo
za bijegom u sumračna kraljevstva gdje je čarolija
oblikovala sve male ţivopisne fragmente i vrijedne
asocijacije njegova uma u vidike drhtava
iščekivanja i neutaţiva uţitka, tada bi ga okrenuli
prema novo otkrivenim čudesima znanosti, nudeći
mu da pronađe divotu u vrtlogu atoma i
tajnovitosti nebeskih dimenzija. A kada nije uspio
pronaći te blagodati u stvarima čiji su zakoni znani
i mjerljivi, rekoše mu da mu manjka mašte, i da je
nezreo jer je preferirao iluzije snova pred iluzijama
naše fizičke tvorevine.
Stoga je Carter nastojao biti poput ostalih, i
pretvarao se da su obični događaji i osjećaji
zemaljskih umova bitniji od fantazija rijetkih i
delikatnih duša. Nije se protivio kada su mu
govorili da je ţivotinjska bol zaklane svinje ili
dispeptičnog41 ratara u stvarnome ţivotu vaţnija
stvar od nenadmašne ljepote Naratha sa svojih
stotinu rezbarenih gradskih vrata i kupolama od
kalcedona42, kojega se maglovito prisjećao iz snova;
i pod njihovim je vodstvom razvio srcobolni osjećaj
ţaljenja i tragedije.
S vremena na vrijeme, ipak, nije si mogao
pomoći a da ne vidi koliko su plitke, prevrtljive, i
besmislene bile sve ljudske teţnje, i kako se
isprazno naše stvarne pobude razlikuju od
pompoznih ideala u koje se kunemo. Tada bi
pribjegao uljudnome smijehu kojega je naučio
koristiti kada se netko protivio ekstravaganciji i
neprirodnosti snova; jer je uviđao da je
svakodnevni ţivot našega svijeta do posljednje
trunke jednako ekstravagantan i umjetan, te puno
manje vrijedan poštovanja zbog njegove

41
dispepsija: stanje kojim se označava bol u gornjem dijelu probavnog sustava
42
kalcedon: mineral bijele ili sivoplave boje koji se koristi za fini nakit, te za kojeg se
vjeruje da pročišćuje misli i ublažava loše snove
oskudnosti u ljepoti i njegova luckasta oklijevanja
da prizna vlastiti nedostatak smisla i svrhe. Tako je
postao u neku ruku šaljivac, jer nije vidio da je čak i
humor ništavan u bezumnome svemiru lišenom
bilo kakvoga pravog mjerila dosljednosti ili
nedosljednosti.
U prvim danima svoga suţanjstva okrenuo se
njeţnoj crkvenoj vjeri koju mu je omilila naivna
predaja njegovih predaka Jer odatle su se širile
mistične avenije koje su obećavale bijeg iz ţivota.
Tek je uz pomniji uvid primijetio izgladnjelu maštu
i ljepotu, ustajalu i prozaičnu banalnost, te naizgled
mudru teţinu i groteskne tvrdnje temeljne istine
koja je sveudilj nadmoćno vladala većinom njenih
propovjednika; ili u potpunosti osjetio nezgrapnost
kojom je pokušavala odrţati na ţivotu djetinjaste
strahove i nagađanja primitivne rase koja se
suočava s nepoznatim. Umaralo je Cartera gledati
kako su svečano ljudi pokušavali razabrati
zemaljsku stvarnost u starim mitovima koje je svaki
korak njihove hvalisave znanosti pobijao, pa je ta
krivo usmjerena ozbiljnost ubila privrţenost koju je
moţda imao prema drevnim vjerovanjima. Da su
barem bili zadovoljni pruţanjem zvučnih rituala i
emocionalnih odušaka u njihovoj pravoj krinki
eterične fantazije.
 Ali kada je počeo proučavati one koji odbaciše
stare mitove, pronašao ih je još ruţnijima od onih
koji ih nisu odbacili. Nisu znali da ljepota leţi u
harmoniji, a da ljupkost ţivota nema mjerilo sred
besciljnoga kozmosa izuzev vlastite harmonije sa
snovima i osjećajima koji su već iščezli i slijepo
oblikovali naše male sfere iz ostaloga kaosa. Nisu
vidjeli da su dobro i zlo i ljepota i ruţnoća jedini
omamentalni plodovi perspektive, čija prava
vrijednost leţi u njenoj povezanosti s onom
slučajnosti zbog koje su naši preci počeli misliti i
osjećati, i čiji su finiji detalji različiti u svakoj rasi i
kulturi.
Umjesto toga, ili su nijekali te stvari u potpunosti ili
su ih pripisivali grubim, nejasnim instinktima koje
su dijelili sa zvjeradi i seljacima; tako da su njihovi
ţivoti bili kuţno potrošeni u boli, ruţnoći, i
nesrazmjeru, a ipak ispunjeni smiješnim ponosom
jer su pobjegli od nečega; nečega ništa više
nezdravog od onoga što ih je i dalje drţalo.
Zamijenili su laţne bogove straha i slijepe
poboţnosti za one prekomjerne slobode i anarhije.
Carter nije imao mnogo sluha za ove moderne
slobode; jer se njihova jeftinoća i bijeda gadila duši
koja voli samo ljepotu, dok se njegov razum bunio
na klimavu logiku kojom su njeni prvaci pokušali
primitivne nagone pozlatiti svetošću skinutoj s
odbačenih idola. Uvidio je da većina njih, zajedno s
njihovim propalim svećenstvom, nije mogla pobjeći
zabludi da ţivot ima smisao odvojen od onoga
kojeg čovjek pronađe u snu; te nisu mogli staviti na
stranu grubu ideju etike i obveza onkraj ljepote, čak
i dok je sva Priroda vrištala nesviješću i bezličnim
nemoralom u svjetlu njihovih znanstvenih otkrića.
Izobličeni i zadrti unaprijed smišljenim iluzijama
pravde, slobode, i dosljednosti, odbacili su stare
nauke i stare načine sa starim uvjerenjima; niti su
ikada zastali pomisliti da su oni nauci i oni načini
jedini činitelji njihovih trenutnih misli i prosudbi, te
jedini vodiči i mjerila u besmislenome svemiru bez
čvrstih ciljeva ili stabilnih referentnih točaka.
Izgubivši te umjetne okolnosti, njihovi ţivoti bijahu
ispraţnjeni od usmjerenja i dramatičnoga interesa;
dok najzad nisu počeli teţiti utapanju vlastite
dosade u uţurbanosti i hinjenoj svrsishodnosti,
galami i uzbuđenju, barbarskom izričaju i
ţivotinjskim osjećajima. Kada su se te stvari stopile,
razočarani ili bolesni od odvratnosti, uzgojili su
ironiju i gorčinu, te pronašli grešku u društvenome
poretku. Nikada ne bi mogli shvatiti da su njihovi
primitivni temelji bili promjenjivi i kontradiktorni
kao i bogovi njihovih predaka, i da je zadovoljstvo
jednoga trenutka propast sljedećega. Spokojna,
trajna ljepota dolazi samo u snu, i tu je utjehu svijet
odbacio kada je štovanjem stvarnosti odbacio tajne
djetinjstva i nevinosti.
Sred ovoga kaosa ispraznosti i nemira, Carter
je pokušavao ţivjeti ţivotom prikladnim za čovjeka
pronicljiva uma i dobrog naslijeđa. Kako su mu
snovi blijedjeli pod ruglom godina, nije mogao
vjerovati u ništa, samo ga je ljubav prema
harmoniji drţala blizu načinima njegove rase i
poloţaja. Koračao je neosjetljiv kroz čovječje
gradove, i uzdisao jer se nijedan vidik nije činio
posve stvarnim; jer je svaki bljesak ţute sunčeve
svjetlosti na visokim krovovima i svaki pogled na
trgove s balustradama u prvim svjetiljkama večeri
sluţio samo da ga podsjeti na snove koje je nekoć
poznavao, i da ga učini nostalgičnim za eteričnim
zemljama koje više nije znao pronaći. Putovanja su
bila sprdnja; čak ga je i Veliki rat samo malčice
uzbudio, iako je ispočetka sluţio u francuskoj Legiji
stranaca. Neko je vrijeme traţio prijatelje, ali ubrzo
ga je umorila grubost njihovih emocija, i
jednoličnost i prizemnost njihovih vizija. Bilo mu je
neodređeno drago što svi njegovi rođaci bijahu
udaljeni te nisu odrţavali kontakt, jer ne bi mogli
razumjeti njegov mentalni ţivot. To jest, nitko osim
njegova djeda i prastrica Christophera ne bi mogao,
a oni bijahu odavna mrtvi.
Tada je ponovo počeo pisati knjige, koje je
napustio kada su ga snovi prvi puta iznevjerili. Ali
u tome, također, nije bilo zadovoljstva ili
ispunjenja; jer je dodir Zemlje bio na njegovu umu,
i nije mogao misliti na divne stvari kao što je činio
davno. Ironični je humor rušio sve sumračne
minarete koje je podizao, a prizemni je strah od
nevjerojatnosti uništavao sve delikatno i
nevjerojatno cvijeće njegovih vilinskih vrtova.
Sporazum toboţnjega saţaljenja je obasipao
sentimentalnošću njegove likove, dok je mit o
vaţnoj stvarnosti te značajnim ljudskim
događajima i emocijama degradirao cijelu visoku
fantaziju u jeftinu društvenu satiru i alegoriju
prekrivenu tankim velom. Njegovi su novi romani
bili uspješni kao što njegovi stari nisu nikada bili, i
jer je znao koliko isprazni moraju biti da zadovolje
isprazno stado, spalio ih je i prekinuo s pisanjem.
Bijahu to sasvim draţesni romani, u kojima se
uljudno smijao snovima koje je lagano skicirao; ali
je uvidio kako njihova sofisticiranost iscrpljuje iz
njih sav ţivot.
Nakon toga je gajio namjerne iluzije, te petljao
po utiscima bizarnoga i ekscentričnoga kao
protuotrovom za banalnost. Većina njih je,
međutim, doskora pokazala svoje siromaštvo i
jalovost; i on shvati da su popularne doktrine
okultizma suhe i nefleksibilne poput znanosti, čak i
bez tračka umirujuće istine kojom bi ih opravdao.
Golema glupost, prijetvornost, i zbrčkane ideje nisu
san te ne tvore nikakav bijeg iz ţivota umu
izvjeţbanome iznad njihove razine. Stoga je Carter
kupovao još neobičnije knjige i pomnije traţio
grozne ljude fantastične učenosti; zakopavši se u
arkanu43 svijesti koju su rijetki pohodili, i naučivši
stvari o tajnim ponorima ţivota, legendi, i
nezapamćenih starina koje ga odonda ne prestaju
uznemiravati. Odlučio je ţivjeti na drukčijoj razini,
te je opremio svoj bostonski dom tako da odgovara
njegovim promjenjivim ćudima, jedna prostorija za
svaku, uređene prikladnim bojama, namještene
doličnim knjigama i predmetima, te opremljene
pogodnim izvorima svjetlosti, topline, zvuka,
okusa i mirisa.
Jednom je doznao za čovjeka na Jugu kojega
su ljudi izbjegavali, i kojega se bojaše zbog
bogohulnih stvari koje je pročitao u pretpovijesnim
knjigama i na glinenim pločama prokrijumčarenim

43
arkana: u ovome smislu označava skup ezoteričnih misli ili uvjerenja, to jest, ideja
koje razumije i čuva mala skupina onih koji dijele rijetke i neobične interese
iz Indije i Arabije. Njega je posjetio, te ţivio s njime
dijeleći njegova istraţivanja sedam godina, dok ih
uţas nije zgrabio jedne ponoći na nepoznatome i
arhaičnome groblju, te se samo jedan vratio odakle
su dvojica ušla. Tada se vratio u Arkham, uţasni
vješticama uklet stari grad njegovih predaka u
Novoj Engleskoj, te je imao iskustva u tami, sred
prastarih vrba i oronulih kolonijalnih krovova, koja
su ga natjerala da zapečati zauvijek određene
stranice u dnevniku od pretka divljega uma. Ali ti
su ga uţasi odveli samo do ruba stvarnosti, te nisu
bili prava zemlja snova koju je poznavao u
mladosti; i tako je s pedeset godina očajavao na bilo
kakav počinak ili zadovoljstvo u svijetu
prezaposlenom za ljepotu i prepredenom za snove.
Uvidjevši napokon ispraznost i uzaludnost
stvarnih stvari, Carter je provodio svoje dane u
mirovini, i u čeznutljivim polusjećanjima njegove
mladosti prepune snova. Mislio je da je poprilično
luckasto što se uopće trudi ţivjeti, i dobio je od
svoga poznanika s juga Amerike sasvim neobičnu
tekućinu koja će mu pruţiti zaborav bez patnje.
Inercija i moć navike su ga ipak, natjerale da
odgodi tu radnju te je lebdio neodlučno usred misli
prošlih vremena, skinuvši čudne tapiserije sa svojih
zidova i preuredivši kuću onako kakva je bila u
njegovu ranom djetinjstvu - s grimiznim
prozorskim oknima, viktorijanskim pokućstvom, i
svime ostalim.
Prolaskom vremena postalo mu je gotovo
drago što je bio neodlučan, jer su ostaci njegove
mladosti i odvojenost od svijeta učinili ţivot i
sofisticiranost vrlo dalekima i nestvarnima; čak
toliko da se dodir čarolije i iščekivanja ponovo
ušuljao u njegov noćni drijemeţ. Godinama su ti
drijemeţi poznavali samo iskrivljene odraze
svakodnevnih stvari kao što ih i najobičniji
drijemeţi poznaju, ali sada se vratio treptaj nečega
nepoznatoga i divljega; nekakve nejasne i
veličanstvene prisutnosti koja je poprimila oblik
napetih i bistrih slika iz dana njegova dječaštva,
zbog kojih pomisli na male nepovezane stvari koje
je davno zaboravio. Često bi se probudio zazivajući
majku ili djeda, koji su bili u svojim grobovima
četvrt stoljeća.
Tada ga je jedne noći djed podsjetio na ključ.
Stari sijedi učenjak, jasan kao za ţivota, zborio je
naširoko i ozbiljno o njihovoj drevnoj lozi, i o
začudnim vizijama njeţnog i osjećajnog čovjeka
koji ju se stvorio. Zborio je o kriţaru s ognjem u
očima koji je naučio divlje tajne Saracena koji ga
drţaše u suţanjstvu; i o prvome sir Randolphu
Carteru koji je proučavao magiju kada je Elizabeta
bila kraljica. Govorio je, također, o onome
Edmundu Carteru koji je jedva izbjegao vješanje
zbog čaranja u Salemu, te koji je spremio u
starinsku kutiju veliki srebrni ključ koji se prenosio
generacijama. Prije no što se Carter probudio,
njeţni posjetitelj mu je rekao gdje moţe pronaći tu
kutiju; tu izrezbarenu hrastovu kutiju arhaičnoga
čuda čiji groteskni poklopac nijedna ruka nije
podigla dva stoljeća.
Pronašao ju je u prašini i sjenama golemoga
tavana, odbačenu i zaboravljenu u dubini ladice u
visokoj škrinji. Bila je stopu široka, i njene su
gotičke rezba- rije bile toliko strašne da se nije
čudio što se nijedna osoba nije usudila otvoriti je još
od Edmunda Cartera. Nije proizvela nikakav zvuk
kada ju je protresao, ali je odavala mistični miris
nezapamćenih začina. Da je sadrţavala ključ, bila je
zapravo samo maglovita legenda, čak i otac
Randolpha Cartera nikada nije znao da takva kutija
postoji. Bila je okovana hrđavim ţeljezom, i
nikakva sredstva nisu bila priloţena za otvaranje
strašne brave. Carter je nejasno shvaćao da će u njoj
pronaći nekakav ključ izgubljenih dveri snova, ali
gdje i kako da ga iskoristi, djed mu nije kazao ništa.
Stari je sluga silom otvorio rezbareni
poklopac, tresući se dok su u njega piljila odvratna
lica iz drevnoga drva, s nekom zaboravljenom
sjetom. Unutra, umotan u izblijedjeli pergament,
nalazio se golemi ključ potamnjeloga srebra
prekriven tajanstvenim arabeskama; ali bez
ikakvoga vidljivoga objašnjenja. Pergament je bio
pozamašan, te je sadrţavao samo neobične
hijeroglife nepoznatoga jezika zapisane pradavnom
trskom. Carter prepozna simbole kao one koje je
vidio na stanovitom svitku papirusa koji je
pripadao onome uţasnome učenjaku s Juga koji je
nestao jedne ponoći na bezimenome groblju.
Čovjek je uvijek drhtao dok je čitao taj svitak, kao
što je Carter drhtao sada.
Ali očistio je ključ, i drţao ga pored sebe noću
u aromatičnoj kutiji drevne hrastovine. Njegovi su
snovi u međuvremenu postajali sve ţivlji, i iako mu
nisu prikazivali nikakve strane gradove i
nevjerojatne vrtove iz davnina, poprimali su
nedvojbeni kalup čija svrha nije mogla biti
pogrešno protumačena. Zvali su ga natrag kroz
godine, i s pomiješanom voljom svih njegovih
predaka vukli su ga prema nekakvom skrivenom
izvoru predaka. Tada je spoznao da mora otići u
prošlost i spojiti se sa starim stvarima, i dan za
danom razmišljao je o brdima na sjeveru gdje su
leţali ukleti Arkham i vijugavi Miskatonik i
samotni seoski dom njegova roda.
U plodnom ognju jeseni, Carter se zaputi
starim zapamćenim putom pored draţesnih linija
valovitih brda i livade obrubljene kamenim zidom,
pored udaljene udoline i šumarka, zavojite ceste i
ljupkih farmi, i kristalnih zavoja Miskatonika,
prekoračenoga tu i tamo rustikalnim mostovima od
drva ili kamena. Na jednome je zavoju ugledao
skupinu divovskih brijestova između kojih je jedan
predak neobično iščeznuo prije stoljeće i pol, te
zadrhti dok je vjetar pun značaja zapuhao kroz
drveće. Tada ugleda ruševnu farmu stare Goody
Fowler, vještice, sa svojim malim zlim prozorima i
velikim krovom koji se naginjao gotovo do zemlje
na sjevernoj strani. Ubrzao je automobilom dok je
prolazio pokraj nje, i nije usporio dok se nije uspeo
na brdo gdje su njegovi preci bili rođeni, i gdje je
stara bijela kuća još uvijek ponosno gledala preko
ceste na divnu panoramu kamenitih padina zelene
doline, s udaljenim tornjevima Kingsporta na
horizontu, i natruhama arhaičnoga, snovima
prepunog mora u najdaljoj pozadini.
Tada naiđe na strmiju padinu koja je nosila
staru kuću Carterovih koju nije posjetio preko
četrdeset godina. Poslijepodne je davno prošlo
kada je stigao do podnoţja, i na zavoju na pola
puta zastane da osmotri razastrti seoski krajolik sav
zlatan i slavan u poplavama čarolije istočene iz
zapadnoga sunca. Sva čudnovatost i iščekivanje
njegovih nedavnih snova su se činili prisutnima u
ovome utihnulome i nezemaljskome krajoliku, te
pomisli na nepoznate samoće drugih planeta dok
su mu oči pratile baršunaste i napuštene travnjake
kako se valovito sjaje između srušenih zidova, i
nakupine vilinskih šuma koje naglašavaju udaljene
obrise grimiznih brda onkraj brda, i sablasnu
šumovitu dolinu koja uranja u sjene vlaţne kotline
gdje vode pjevuše i ţubore sred nabubrenog i
izvitoperenog korijenja.
Zbog nečega osjeti da motori ne pripadaju
carstvu koje je traţio, stoga ostavi automobil na
rubu šume, te stavivši veliki ključ u dţep svoga
kaputa, nastavi pješice uz brdo. Šuma ga je sada u
potpunosti progutala, iako je znao da je visoki
breţuljak s kućom očišćen od drveća, osim na
sjevernoj strani. Pitao se kako će kuća izgledati, jer
bijaše prazna i nepohođena zbog njegova nemara
još od smrti njegova čudnoga prastrica
Christophera prije trideset godina. U mladosti je
uţivao u dugim posjetima tome mjestu, te je
pronalazio neobična čudesa u šumi s druge strane
voćnjaka.
Sjene postadoše sve izraţenije oko njega, jer
noć je bila blizu. Kada se procijep u drveću otvorio
s desna, mogao je vidjeti preko milja sumračnih
livada te uoči stari kongregacijski zvonik na
Središnjem brdu u Kingsportu; ruţičast od
posljednjeg rumenila dana, a okviri malih okruglih
prozora su gorjeli reflektirajućom vatrom. Tada,
kada se opet našao u dubokoj sjeni, trzajem se
prisjetio da je pogled morao doći iz djetinjeg
sjećanja, budući da je stara bijela crkva odavna bila
srušena da bi se napravilo mjesta za kongregacijsku
bolnicu. Čitao je o tome sa zanimanjem, jer su
novine kazivale o nekakvim neobičnim jazbinama
ili prolazima pronađenim ispod nje u stjenovitome
breţuljku.
Kroz njegovu zamišljenost piskutavo dopre
glas, i on se ponovo trţne na njegovu poznatost
poslije tolikih godina. Stari je Benijah Corey bio
zaposlenik njegova strica Christophera, i bio je star
čak i u onim davnim vremenima njegovih dječačkih
posjeta. Sada bi morao imati dobrano preko sto, ali
taj piskutavi glas nije mogao doći od nikoga
drugoga. Nije mogao razabrati riječi, ali ton je bio
proganjajuć i nepogrešan. Pomisliti da je “Stari
Benijy” još uvijek ţiv!
 “Gospon Randy! Gospon Randy! Pa gdi ste?
Kaj ţelite sterati svoju tetu Martu v grob? Kaj vam
ni po- vedala da se drţite blizu hiţe po poldan i da
se vmete prije kmice? Randy! Ren ... dii! ... Tom
dečecu niko ni dorasel kad treba zginuti v šumu;
pol svog cajta nori oko onog zmijskog legla gor na
drvljeniku44! ... Hej, ti vrapca, Ran... dii!”
Randolph Carter zastane u mrklome mraku i
protrlja rukama oči. Nešto nije bilo kako spada. Bio
je negdje gdje ne bi trebao biti; odlutao je vrlo
daleko na mjesto kamo nije pripadao, i sada je
neoprostivo kasnio. Nije primijetio koliko je sati na
Kingsportovom zvoniku, iako ga je mogao lako
razabrati svojim dţepnim teleskopom; ali je znao
da je njegovo kašnjenje bilo nešto posve neobično i
bez presedana. Nije bio siguran ima li svoj maleni
teleskop uza se, te posegne rukom u dţep na bluzi
da pogleda. Ne, nije bio ondje, ali bio je veliki
srebrni ključ kojega je pronašao u nekoj kutiji. Stric
Chris mu je jednom rekao nešto neobično o staroj
neotvorenoj kutiji s ključem unutra, ali je strina
Martha naprasno zaustavila priču, rekavši da to
nije stvar za kazivanje djetetu čija je glava već
prepuna nastranih maštarija. Pokušao se prisjetiti

44
drvljanik: mjesto, najčešće uz kuću, gdje se čuva drvna graĎa, ili drvo za ogrjev
spremno za cijepanje
gdje je pronašao ključ, ali sve je bilo vrlo
zbunjujuće. Nagađao je da se to zbilo na tavanu
kod kuće u Bostonu, i nejasno se prisjetio
podmićivanja Parksa s pola tjedne plaće da mu
pomogne otvoriti kutiju te da drţi jezik za zubima;
ali kada se sjetio toga, Parksovo lice mu dođe vrlo
čudno, kao da su bore dugih godina pale na
ţustroga malog Cockneya.
“Ran ... dii! Ran ... dii! Hi! Hi! Randy!”
Lelujavi fenjer izađe iza crnoga zavoja, i stari
Benijah krene ţustro prema tihom i zbunjenom
došljaku.
“Zgromil vas grom, dečec, tu ste! Kaj nemate
jezika v toj vašoj glavi, pa se nemrete javiti? Išćem
vas već pol vure, ste me sigurno odavna čuli! Ste
pozabili da vam se strina Marta sva splaši kad ste
vani v kmici? Bum vas tuţil striki Chrisu kad se
vrne doma! Vi dobro znate da ova šuma i ni baš
najbolše mesto za skitnju v kasnu vuru! V njoj ima
hudih stvari, kak je znal povedat moj stari gazda.
Dojdite, gospon Randy, ili Hannah ne bu već
čekala z večerom!”
Stoga je Randolph Carter potjeran uz cestu
gdje začuđene zvijezde svjetlucaše kroz visoko
jesenje granje. I psi lajaše dok su ţuta svjetla malih
prozora sjala s udaljenoga zavoja, a Plejade su
treperile iznad otvorenoga breţuljka gdje je stajao
veliki kolonijalni krov cm nasuprot tamnoga
zapada. Strina Martha je stajala na dovratku, i nije
ga previše grdila kada Benijah gume zabušanta
unutra. Poznavala je strica Chrisa dovoljno dobro
da očekuje takve stvari od Carterove krvi.
Randolph nije otkrio svoj ključ, već dovrši svoju
večeru u tišini i negodovao je tek kada se primaklo
vrijeme za krevet. Katkada je bolje sanjao budan, a
ţelio je iskoristiti taj ključ.
Ujutro se Randolph rano ustao, i pobjegao bi
do gornjega drvljanika da ga stric Chris nije uhvatio
i posjeo u stolac pored stola s doručkom. Gledao je
nestrpljivo po prostoriji s nagnutim stropovima i
dronjavim tepihom i izloţenim gredama i kutnim
pregradama, te se osmjehnuo samo kada su grane
voćaka zagreble olovno okno straţnjega prozora.
Bio je blizak s drvećem i brdima, te su činili prolaz
u ono bezvremeno carstvo koje je bilo njegova
prava domovina.
Tada, kada je bio slobodan, opipa ključ u
dţepu bluze i uvjerivši se da je tamo odmagli preko
voćnjaka do uzvisine s druge strane, gdje se
šumovito brdo opet penjalo do visina čak iznad
gologa breţuljka. Tlo šume bijaše puno mahovine i
misterija, a veliko se kamenje obraslo lišajem
nejasno uzdizalo tu i tamo u prigušenome svjetlu
poput druidskih monolita sred nabubrenih i
izvitoperenih debala svetoga luga. U svome
usDonu Randolph je naišao na ţustri brzac čiji su
slapići pjevali runske čini vrebajućim faunima i
aegipanima45 i drija- dama46.
Tada je stigao do neobične pećine u šumskoj
padini, ozloglašenoga “zmijskog legla” kojeg je
seoski puk izbjegavao, i na kojega gaje Benijah
upozoravao opet i iznova. Bila je duboka; daleko
dublja no što bi itko osim Randolpha
pretpostavljao, jer dječak je pronašao procijep u
najdaljemu crnom kutu koji je s druge strane vodio
do uzvišenije špilje - ukletoga grobnici nalik mjesta
čiji su granitni zidovi prikazivali neobičnu iluziju
svjesne umjetnosti. Ovom je prilikom puzao kao i
obično, osvjetljujući si put šibicama ukradenim iz
dnevne sobe, i gurajući se kroz posljednju
pukotinu sa ţudnjom teško objašnjivom čak i
njemu samom. Nije mogao reći zašto je prišao
udaljenome zidu takvom samopouzdanošću, ili
zašto je instinktivno izvukao veliki srebrni ključ.
Ali ipak nije zastao, i kada se plešući vratio kući te
noći, nije ponudio nikakve isprike za svoje
45
aegipan: mitsko biće slično faunu ili satiru; čovjek s kozjim nogama
46
drijade: vrlo plahe šumske nimfe iz grčke mitologije koje naročito vole hrastovo
drveće
kašnjenje, niti je najmanju pozornost posvetio
prijekorima koje je primio zbog sveopćeg
ignoriranja podnevnog poziva na jelo.

***

Sada se svi daleki rođaci Randolpha Cartera

slaţu da se nešto zbilo što je pojačalo njegovu
maštu u desetoj godini ţivota. Njegov punih deset
godina stariji rođak, Ernest B. Aspinwall, dipl. iur.
iz Chicaga, se jasno sjećao promjene u dječaku
poslije jeseni 1883. Randolph je vidio prizore
fantazije koje je rijetko tko dragi ikada gledao, i još
čudnije bijahu neke odlike koje je pokazivao, a koje
su se odnosile na svakodnevne stvari. Činilo se da
je razvio začudan dar proricanja te je neobično
reagirao na stvari koje su, iako u to vrijeme bez
značenja, poslije otkrivene da opravdavaju
jedinstvene utiske. U narednim desetljećima kako
su se novi izumi, nova imena, i novi događaji
pojavljivali jedan po jedan u knjizi povijesti, ljudi bi
se tu i tamo ljubopitljivo prisjetili kako je Carter
godinama prije izustio neku neopreznu riječ ili
nedvojbenu poveznicu s onime što je tada bilo u
dalekoj budućnosti. On sam nije razumio te riječi,
ili znao zašto je zbog određenih stvari osjećao
određene emocije, ali je volio zamišljati kako za to
mora biti odgovoran neki nezapamćeni san. Već
1897. godine je problijedio kada je neki putnik
spomenuo francuski grad Belloy-en-Santerre, i
prijatelji se sjetiše toga kada je ondje bio gotovo
smrtno ranjen 1916., dok je sluţio u Legiji stranaca
u Velikome ratu.
Carterovi rođaci puno pričaju o tim stvarima
jer je nedavno nestao. Njegov stari sluga Parks, koji
se godinama strpljivo nosio s njegovim hirovima,
ga je posljednji vidio ono jutro kada se sam
odvezao u svome automobilu s ključem kojega je
nedavno pronašao. Parks mu je pomogao izvaditi
ključ iz stare kutije, te je osjetio kako neobično
utječu na njega groteskne rezbarije na kutiji, i još
neka druga začudna odlika koju nije mogao
imenovati. Kada je Carter odlazio, rekao je da
odlazi posjetiti staru rodnu grudu njegovih
predaka u okolici Arkhama.
Na pola puta uz planinu Brijest, na putu
prema ruševinama stare kuće Carterovih, pronašli
su njegov prijevoz paţljivo parkiran uz cestu; i u
njemu se nalazila kutija mirisnoga drva s
rezbarijama koje su plašile seljake koji bi na nju
nabasali. Kutija je sadrţavala samo nastrani
pergament čije simbole nikakav lingvist ili
paleograf nije uspio dešifrirati ili identificirati. Kiša
je odavna izbrisala sve moguće otiske, iako su
istraţitelji iz Bostona imali što za reći o dokazima
uznemiravanja među palim drvećem oko kuće
Carterovih. Kao da je, tvrdili su, ne tako davno
netko tumarao ruševinama. Običan bijeli rupčić
pronađen sred šumskog kamenja na suprotnoj
strani brda nije uspješno identificiran kao da je
pripadao nestalome čovjeku.
Postoje priče o raspodjeli posjeda Randolpha
Cartera između njegovih nasljednika, ali ja ću se
čvrsto opirati ovom tijeku događaja jer ne vjerujem
da je mrtav. Postoje uvijanja vremena i prostora,
vizija i stvarnosti, koje samo sanjar moţe proreci; i
koliko poznajem Cartera mislim da je samo
pronašao način putovanja tim labirintima. Da li će
se ili neće ikada vratiti, ne mogu kazati. Ţelio je
zemlje snova koje je izgubio, i čeznuo za danima
svoje mladosti. Tada je pronašao ključ, i ja nekako
vjerujem da ga je uspio iskoristiti u svoju neobičnu
korist.
Upitati ću ga kada ga vidim, jer očekujem da
ću ga susresti uskoro u stanovitome snu-gradu
kojega smo obojica svojevremeno pohodili. Glasina
drţi da u Ultharu, s one strane rijeke Skai, novi
kralj kraljuje na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,
onome nevjerojatnome gradu kula, na vrhu šupljih
litica od stakla koje gledaju na sumračno more u
kojemu bradati i perajasti Gnorri grade svoje
jedinstvene labirinte, i vjerujem da znam kako
protumačiti tu glasinu. Naravno, nestrpljivo se
radujem prizoru toga velikog srebrnog ključa, jer u
njegovim tajanstvenim arabeskama moţda stoje
simbolizirane sve namjere i misterije nerazumnoga
i bezličnoga kozmosa.
 Kroz Dveri srebrnoga ključa

“Kroz Dveri srebrnoga ključa” je priča koju je H. P.

Lovecraft napisao u suradnji s E. Hoffmannom
Priceom između listopada 1932., i travnja 1933.
godine. Price otvoreno piše Lovecraftu iskazujući mu
divljenje u vezi njegove ranije priče “Srebrni ključ”, i
govori mu kako njemu najdraţa pripovijetka mora
imati nastavak te mu šalje ideje i nacrt nastavka.
Lovecraft, premda ispočetka suzdrţan i naočigled
nevoljan, potaknut Priceovim entuzijazmom ipak
pristaje na zajedničko stvaranje još jedne pripovijetke
koja se vrti oko Randolpha Cartera. Iako je Lovecraft
odbacio većinu zamisli iz Priceove skice i sam napisao
gotovo sav materijal, priča je prvi puta objavljena pod
imenima obojice spisatelja u srpanjskom izdanju
časopisa Weird Tales (svezak 24, br. 1) 1934. godine.
Price navodi kako je Lovecraft “bio u potpunosti u
pravu odbacivši sve osim glavnog kostura. Mogu se
samo diviti što je uspio učiniti toliko od mojega
neodgovarajućeg i nespretnog početka.”
 Kroz Dveri srebrnoga ključa

Prvo poglavlje

U ogromnoj prostoriji ukrašenoj tapiserijama

neobičnih uzoraka, i obloţenoj sagovima Bonkhata
impresivne starine i izrade, četiri su muškarca sjedila
oko stola prepunog dokumenata. Iz udaljenih je
kutova prostorije, gdje je čudne tronošce od kovanoga
ţeljeza svako malo punio nevjerojatno star crnac u
svečanoj livreji, dopirao hipnotički miris olibanuma58;
dok je u dubokoj niši sjedne strane kucao neobičan
sat u obliku lijesa, čiji je brojčanik pokazivao
zbunjujuće hijeroglife a čije se četiri kazaljke nisu
pomicale u skladu s bilo kojim vremenskim sustavom
poznatim na ovome planetu. Bila je to jedinstvena i
uznemirujuća prostorija, ali sasvim prikladna tada
predstojećem poslu. Jer se u tome, neworleanskom
domu najvećega mistika, matematičara i orijentalista
ovoga kontinenta, konačno sređuje raspodjela
posjeda, gotovo pa jednako velikoga mistika,
učenjaka, pisca i sanjara koji je iščeznuo s lica zemlje
prije četiri godine.

_________________________________
58 olibanum: stablo iz čije se kore, njezinim zarezivanjem, dobiva smola koja
se također naziva tamjan.
 Randolph Carter, koji je cijeloga ţivota traţio
bijeg iz monotonije i ograničenja budne stvarnosti u
dozivajuće krajolike snova i basnoslovne avenije
drugih dimenzija, nestade iz čovječjega vidokruga
sedmoga listopada 1928., u dobi od pedeset i četiri
godine. Njegova karijera bijaše neobična i
usamljena, i bilo je onih koji su izdvojili mnoge
epizode u njegovim začudnim romanima kao
bizarnije od bilo kojeg događaja u zabiljeţenoj
povijesti. Njegova je povezanost s Harleyjem
Warrenom, mistikom iz Juţne Karoline čija su
proučavanja iskonskoga jezika naacal himalajskih
svećenika dovela do posve nečuvenih zaključaka,
bila bliska. Doista, on bijaše taj koji je jedne
maglovite, mahnite i strahovite noći na drevnome
groblju vidio kako se Warren spustio u vlaţnu i
otrovnu grobnicu, i nikada se nije vratio. Carter je
ţivio u Bostonu, ali svi su njegovi preci potekli s
divljih, ukletih brda onkraj prastaroga i vješticama
prokletog Arkhama. I sred tih je drevnih,
tajanstvenih brda naposljetku i nestao.
Njegov je stari sluga, Parks - koji je umro
početkom 1930. - zborio o neobično aromatičnoj i
odurno rezbarenoj kutiji koju je pronašao na
tavanu, i o ne- odgonetivim pergamentima i
nastrano oblikovanom srebrnom ključu kojeg je ta
kutija sadrţavala; stvari o kojima je i Carter također
pisao drugima. Carter mu je kazao kako taj ključ
potječe od njegovih predaka, te da će mu pomoći
otkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva, i
stranih dimenzija i fantastičnih carstava koje je
svojevremeno posjećivao samo u nejasnim, kratkim
i neuhvatljivim snovima. Tada jednoga dana Carter
uze kutiju i njen sadrţaj te se otputi u svome
automobilu, nikada se ne vrativši.
Naknadno su ljudi pronašli njegov automobil
pored stare, travom obrasle ceste u brdima iza
rušev- noga Arkhama - u brdima gdje Carterovi
preci nekoć obitavaše, i gdje je ruševina od
podruma gospodarske zgrade velikoga Carterova
imanja još uvijek zjapila prema nebu. U obliţnjem
je lugu visokih brijestova jedan drugi pripadnik
Carterovih misteriozno iščeznuo 1781., i ne tako
daleko stajala je poluistrunula koliba gdje je Goody
Fowler, vještica, još ranije spravljala svoje zloćudne
napitke. Područje su 1692. naselili bjegunci s
vještičjih suđenja u Salemu, a čak je i sada to isto
područje bilo nadaleko poznato po jedva
predočivim i nejasno zloslutnim stvarima. Edmund
Carter je utekao sjeni Brda vješala u zadnji čas, i
priče o njegovim vračarijama bijahu brojne. Sada je,
sve se čini, njegov jedini potomak otišao negdje da
mu se pridruţi!
U automobilu su pronašli odurno izrezbarenu
kutiju od mirisnoga drva, i pergament kojega
nijedan čovjek ne moţe pročitati. Srebrnoga ključa
nije bilo - po svojoj prilici bio je kod Cartera. Više
od toga, nije bilo nikakvoga sigurnog traga.
Detektivi iz Bostona kazaše da se palo drveće oko
stare kuće Carterovih doimaše neobično pomicano,
i netko je pronašao rupčić na stijenama posutoj,
zlokobnoj šumovitoj padini iza ruševina, nedaleko
izbjegavane pećine nazvane Zmijsko leglo.
Tada su seoske legende oko Zmijskoga legla
stekle novu vitalnost. Farmeri šaputaše o
bogohulnim svrhama kojima se stari čarobnjak
Edmund Carter sluţio u toj jezivoj špilji, i poslije
dodavali priče o sklonosti koju je i sam Randolph
Carter razvio prema njoj kada bijaše dječak. Za
Carterova je djetinjstva prečasno obiteljsko
gospodarstvo s kolonijalnim krovom još uvijek
stajalo i njime je upravljao njegov prastric
Christopher. Često je dolazio u posjetu, i osebujno
pričao o Zmijskome leglu. Ljudi se sjećaju kada je
kazivao o dubokoj pukotini i o nepoznatoj
unutrašnjoj pećini s druge strane, te su nagađali o
promjeni koju je pokazivao nakon što je proveo
cijeli jedan upečatljivi dan u pećini kada je imao
devet godina. To je bilo u listopadu, također - i
vazda nakon toga se činilo kako posjeduje
nadnaravnu vještinu proricanja budućih događaja.
Dokasna je kišilo u noći kada je Carter nestao,
i nitko nije mogao pratiti njegove otiske od
automobila. Unutar Zmijskoga legla sve bijaše
bezoblično tekuće blato, zahvaljujući obilnom
curenju unutar pećine. Samo su neuki seljaci
šaputali o otiscima koje su umislili da vidješe tamo
gdje golemi brijestovi nadsvođuju cestu,
i na zlokobnoj padini nedaleko Zmijskoga legla,
gdje je pronađen rupčić. Tko je mogao obratiti
paţnju na šapate koji kazivaše o zdepastim malim
tragovima, nalik onima kakve su ostavljale čizme
četvrtastog vrha
i kakve je Randolph Carter imao kao mali dječak?
Bila je to suluda misao baš kao i ostali šapati - da su
se tragovi naročitih čizama bez peta staroga
Benijaha Coreya susreli s malim zdepastim
tragovima na cesti. Stari je Benijah bio unajmljeni
radnik kod Carterovih kada je Randolph bio mlad;
ali on je umro prije trideset godina.
Mora biti da su ta šaputanja kao dodatak
Carterovoj vlastitoj izjavi Parksu i drugima kako će
mu srebrni ključ s nastranim arabeskama pomoći
otkračunati dveri njegova izgubljenoga djetinjstva -
potaknula nekolicinu učenika mistike da objave
kako je nestali čovjek zapravo otputovao natrag
putovima vremena i vratio se kroz četrdeset i pet
godina u onaj listopadni dan 1883. kada je kao mali
dječak boravio u Zmijskome leglu. Kada je izašao
te noći, tvrdili su, nekako je prevalio cijeli put do
1928. i natrag; jer nije li otada poznavao stvari koje
će se tek naknadno zbiti? A ipak nikada nije zborio
o ničemu nakon 1928.
Jedan je učenik mističnoga - ostarjeli
ekscentrik iz Providencea u Rhode Islandu, koji je
uţivao u dugoj
i bliskoj prepisci s Carterom - imao još razrađeniju
teoriju, te je vjerovao kako ne samo da se Carter
vratio u djetinjstvo, već je postigao daljnje
oslobođenje, svojevoljno lutajući kroz sablasne
pejzaţe dječačkoga sna. Nakon neobičnog
snoviđenja ovaj je čovjek objavio priču o Carterovu
nestanku u kojoj je dao naslutiti kako izgubljeni
sada kraljuje na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,
onome nevjerojatnome gradu tornjeva na vrhu
šupljih staklenih litica koje gledaju prema
sumračnome moru u kojemu bradati i perajasti
Gnorri grade svoje jedinstvene labirinte.
Taj je starac, Ward Phillips, najglasnije
prosvjedovao protiv raspodjele Carterova posjeda
njegovim nasljednicima - svima odreda daljim
rođacima - na temelju toga daje on još uvijek ţiv u
drugoj vremenskoj dimenziji te bi se mogao lako
jednoga dana vratiti. Protiv njega se postavio
pravni talent jednoga od rođaka, Ernesta K.
Aspinwalla iz Chicaga, čovjeka deset godina
starijeg od Cartera, ali oštroga poput mladića u
forenzičkim bitkama. Četiri je godine spor bjesnio,
ali sada je kucnuo čas raspodjele, i ova će golema,
neobična prostorija u New Orleansu biti kulisa
nagodbe.
Bio je to dom Carterova knjiţevnog i
financijskog izvršitelja - istaknutoga kreolskog
učenika misterija i istočnjačkih starina, Etienne-
Laurenta de Marignyja. Carter je upoznao de
Marignyja za vrijeme rata, kada su obojica sluţili u
francuskoj Legiji stranaca, te mu se otprve drţao
blizu zbog njihovih sličnih ukusa i nazora. Kada je,
za vrijeme upečatljiva zajedničkog dopusta, učeni
mladi Kreol poveo čeznutljivoga bostonskog
sanjara u Bayonne, na jugu Francuske, te mu
pokazao stanovite uţasne tajne u mračnim i
drevnim kriptama koje bijahu ukopane podno
skuta toga, eonima opterećenoga grada prijateljstvo
bijaše zapečaćeno za svagda. Carterova je oporuka
imenovala de Marignyja kao izvršitelja, i sada je taj
strastveni učenjak nevoljko predsjedao raspodjelom
imetka. Bio je to tuţan zadatak za njega, jer poput
starca iz Rhode Islanda ni on nije vjerovao da je
Carter mrtav. Ali kakvu su teţinu imali snovi
mistika protiv okrutne mudrosti svijeta?
Oko stola u toj neobičnoj sobi u staroj
Francuskoj četvrti sjedili su muškarci koji su
potraţivali korist u postupku. Izdani su uobičajeni
pravni oglasi o tome sastanku u novinama gdje god
se pretpostavljalo da Carterovi nasljednici ţive; a
ipak samo su četvorica sada sjedila slušajući
neprirodno kucanje onoga sata nalik lijesu koji nije
pokazivao nikakvo zemaljsko vrijeme, i ţuborenje
dvorišne fontane s druge strane poluskrivenih,
lusterom osvijetljenih prozora. Kako su sati
protjecali, lica četvorice bijahu prekrivena
koprenom uskovitlanih isparavanja s tronoţaca,
koji su se nesmotreno nagomilani gorivom, činili da
dobivaju sve manje i manje pozornosti od strane
tiho lebdećeg i sve nervoznijega starog crnca.
Tamo je bio Etienne de Marigny - mršav,
tamnoput, naočit, brkat, i još uvijek mlad.
Aspinwall, predstavljajući nasljednike, bijaše
bjelokos, apoplektičnoga lica sa zaliscima, te
korpulentan. Phillips, mistik iz Providencea, bijaše
vitak, sijed, dugonos, čisto obrijan,
i pogrbljenih ramena. Četvrti čovjek bijaše
neprepoznatljive dobi - vitak, s tamnim, bradatim,
jedinstveno nepomičnim licem sasvim pravilnih
kontura, okrunjen turbanom visoke brahmanske
kaste, te je zvjerao očima crnima poput noći,
ognjenim, gotovo bez šarenica, koje kao da su
zurile iz goleme udaljenosti iza jakih crta lica.
Najavio se kao svami Chandraputra, stručnjak
mnogih stvari iz grada Benaresa47, s vaţnim
informacijama za podijeliti; i de Marigny i Phillips -
koji su se dopisivali s njime - ubrzo prepoznaše
iskrenost njegovih mističnih pretenzija. Govor mu je
sadrţavao čudnovato usiljenu, šuplju, metalnu
odliku, kao da je korištenjem engleskoga opterećivao
svoju vokalnu aparaturu; a ipak je njegov jezik bio
lagan i idiomatski ispravan kao kod bilo kojeg
izvornog Anglosaksonca. Okvirni izgled njegova
ruha je odavao dojam normalnoga europskoga civila,
ali je široka odjeća na njemu leţala naročito loše, dok
su mu gusta crna brada, istočnjački turban, i velike,
bijele rukavice pridavale ozračje egzotične
ekscentričnosti.
De Marigny, steţući prstima pergament
pronađen u Carterovu automobilu, je imao riječ.
“Ne, nisam uspio ništa doznati iz pergamenta. G.

47
Benares ili Varanasi: grad na obalama Gangesa, najsvetiji i najstariji grad u Indiji u
čijoj je okolici Buda održao svoju prvu propovijed
Phillips, ovdje, je također odustao. Pukovnik
Churchward izjavljuje kako to nije naacal, i ne sliči
nimalo hijeroglifima na onoj ratnoj palici s Uskršnjega
otoka. Rezbarije na onoj kutiji, doduše, neobično
nagoviještaju prikaze s Uskršnjega otoka. Najbliskija
stvar koju mogu usporediti s ovim znakovima u
pergamentu - pogledajte kako sva slova naizgled vise
nadolje s horizontalnog graničnika riječi - je natpis u
knjizi koju je nekoć posjedovao jadni Harley Warren.
Došla je iz Indije dok smo ga Carter i ja posjetili 1919.,
i nikada nam ništa nije htio reći u vezi nje - kazavši
kako je bolje da ništa ne znamo, te natuknuo kako je
izvorno mogla potjecati s nekog mjesta koje nije na
Zemlji. Uzeo ju je sa sobom u prosincu, kada se
spustio u grobnicu na onome starome groblju - ali niti
su on niti knjiga ikada izišli natrag na površinu. Pred
neko vrijeme poslao sam našem prijatelju ovdje -
svamiju Chandraputri - skicu iz sjećanja nekih od tih
slova, te također i fotostatsku48 presliku Carterova
pergamenta. On vjeruje kako bi ih mogao rasvijetliti
nakon određenih referenci i konzultacija.
Ali ključ - Carter mi je poslao fotografiju i toga.
Njegove začudne arabeske nisu bile slova, već kao da
su pripadale istoj kulturnoj tradiciji kao i pergament o
kojem je Carter uvijek govorio da je prijelomna točka
rješenja ove misterije, iako nikada nije odavao detalje.

48
Fotostat: rani projekcijski fotokopirni aparat napravljen početkom 1900-ih
Jednom je postao gotovo poetičan oko sve te zbrke.
Taj starinski srebrni ključ, govorio je, će otkračunati
silne dveri koje nam brane naš slobodni hod niz
moćne hodnike prostora i vremena do same Granice
koju nijedan čovjek nije prešao otkako je Shaddad49
svojim izvanrednim genijem sagradio i sakrio u
pijescima Arabije Petraee50 čudesne kupole, nebrojene
minarete i tisuću stupova Irema51. Poluizgladnjeli
derviši - pisao je Carter - i od ţeđi poludjeli nomadi
vratiše se da bi zborili o tome monumentalnom
portalu, i o ruci koja je isklesana iznad zaglavnoga
kamena luka, ali nijedan čovjek nikada nije prošao
dalje slijedeći njegove stope da bi mogao reći kako
kraljevi otisci nogu na granatom52 posutim pijescima
nose znamen njegova posjeta drugoj strani. Ključ je,
nagađao je, bilo ono što je skulptura kiklopske ruke
uzaludno hvatala.
Zašto Carter nije uzeo pergament zajedno s
ključem, ne moţemo kazati. Moţda ga je zaboravio -
ili ga je moţda izbjegao uzeti zbog sjećanja na onoga

49
Shaddad: povijesni kralj izgubljenoga legendarnoga grada Irama, po Kuranu
izravni potomak Noe, koji je s bratom vladao nad 1000 plemena.
50
Arabia Petraea: povijesna pogranična provincija pod upravom Rimskog Carstva
početkom drugog stoljeća, čiji je glavni grad bio svjetski poznati grad Petra u
današnjem Jordanu.
51
Irem ili Iram: Grad Tisuću Stupova, legendarni arapski izgubljeni grad kojega
Kuran opisuje kao grad štovatelja kamenih idola i okultnoga, te kojega je Bog zbog
izopačenosti gnjevnim vjetrovima zauvijek zakopao u pijesku.
52
granati: skupina minerala koju ljudi rabe još od brončanoga doba kao drago
kamenje i abraziv
koji je uzeo knjigu sličnih znakova u grobnicu te se
nikada nije vratio. Ili je moţda bio zaista beznačajan u
onome što je ţelio učiniti.”
Kako je de Marigny zastao, stari g. Phillips
progovori grubim, hrapavim glasom.
“Moţemo znati o lutanjima Randolpha Cartera
samo kroz ono što sanjamo. Bio sam na mnogim
neobičnim mjestima u snovima, te sam čuo mnoge
neobične i značajne stvari u Ultharu, s one strane
rijeke Skai. Ne doima se kako je pergament bio
potreban, jer zacijelo je Carter ponovo stupio u svijet
njegovih dječačkih snova, te je sada kralj u llek-
Vadu.”
G. Aspinwall je izgledao dvostruko
apoplektično kada je prasnuo: “Moţe li netko
ušutkati staru budalu? Bilo je dosta ove lakrdije.
Problem je u podjeli imetka, i krajnje je vrijeme da se
prihvatimo toga.”
Po prvi je puta svami Chadraputra prozborio
svojim nastrano stranim glasom:
“Gospodo, ima u ovome problemu više no što
vi mislite. G. Aspinwall nije u pravu što se smije
dokazima snova. G. Phillips je zauzeo nepotpuno
stajalište - moţda jer nije sanjao dovoljno. Ja sam, s
druge strane, mnogo sanjao. Mi u Indiji oduvijek to
činimo, kao što su i svi Carteri izgleda činili. Vi, g.
Aspinwall, kao rođak po majčinoj strani, po prirodi
niste Carter. Moji vlastiti snovi, i drugi stanoviti
izvori informacija, mi rekoše mnogo od onoga što vi
pronalazite opskurnim. Na primjer, Randolph Carter
je zaboravio pergament kojeg nije mogao odgonetnuti
- a ipak bi bilo dobro za njega da se sjetio ponijeti ga.
Vidite, zaista sam podosta doznao o onome što se
dogodilo Carteru nakon što je napustio automobil sa
srebrnim ključem u suton onoga sedmoga listopada,
prije četiri godine.”
Aspinwall se glasno podrugljivo nasmijao, ali
ostali se uspraviše u stolicama s pojačanim
zanimanjem. Dim s tronoţaca se povećao, i suludo
otkucavanje onoga sata nalik lijesu kao da je zapalo u
bizarne uzorke, nalik točkama i crticama nekakve
tuđinske i nerješive telegrafske poruke iz svemira.
Hindus se naslonio, napola zatvorio oči, te nastavio
onim začudno napornim a ipak idiomatskim
govorom, dok je ispred njegove publike počela plutati
slika onoga što je zadesilo Randolpha Cartera.
 Drugo poglavlje

Brda onkraj Arkhama su puna neobične čarolije

- nečega, moţda, što je stari čarobnjak Edmund
Carter prizvao dolje sa zvijezda i iz kripti donjega
svijeta kada je pobjegao tamo iz Salema 1692. Čim se
Randolph Carter vratio među ta brda, znao je da je
blizu jednima od vrata koja je nekolicina odvaţnih,
prezrenih ljudi s tuđinskim dušama probila kroz
titanske zidine između svijeta i izvanjske
apsolutnosti. Ovdje, osjećao je, i na ovaj dan u godini,
kako moţe uspješno prenijeti poruku koju je
dešifrirao mjesecima prije iz arabeski onoga
potamnjeloga i nevjerojatno drevnoga srebrnoga
ključa. Znao je sada kako mora biti zakrenut, i kako
mora biti uzdignut nasuprot zalazećeg sunca, i koji
obredni slogovi moraju biti intonirani u prazninu kod
devetoga i posljednjega okretaja. Na mjestu toliko
blizu tamnom polaritetu i pobuđenim dverima poput
ovoga, ne moţe zakazati u svojim osnovnim
funkcijama. Naravno, te će se noći odmarati u
izgubljenome djetinjstvu za kojim nikada nije prestao
tugovati.
Izašao je iz automobila s ključem u dţepu,
hodajući uz brijeg dublje i dublje u sjenovitu jezgru
toga plodnoga, ukletog seoskoga krajolika; kraja
zavojite ceste, lozom obrasloga kamenog zida, crnoga
šumskog kraja, čvornatoga, zapuštenoga voćnjaka,
napuštene farme sa zjapećim prozorima, i bezimene
sjenice. U uru zalaska sunca, kada su udaljeni tornjevi
Kingsporta bljesnuli u rumenom plamenu, izvadio je
ključ i napravio potrebna okretanja i intonacije. Tek je
naknadno shvatio kako je brzo ritual polučio učinak.
Tada u sve mračnijem sumraku začuje glas iz
prošlosti: stari Benijah Corey, prastričev nadničar.
Nije li stari Benijah bio mrtav već trideset godina?
Trideset godina od kada? Što je vrijeme? Gdje je bio?
Zašto bi bilo čudno što ga Benijah zaziva ovoga
sedmoga listopada 1883.? Nije li bio vani kasnije no
što mu je strina Martha rekla da moţe ostati? Kakav
je ovo ključ u dţepu njegove bluze, gdje bi njegov
mali teleskop - kojega mu je poklonio otac za deveti
rođendan, prije dva mjeseca - trebao biti? Da li ga je
pronašao na tavanu kuće? Hoće li otključati
tajanstveni pilon53 kojega je njegovo oštro oko uočilo
usred nazubljenih stijena u pozadini one unutarnje
špilje iza Zmijskoga legla na brdu? To je bilo mjesto
koje se uvijek povezivalo sa starim čarobnjakom
Edmundom Carterom. Ljudi nisu odlazili gore, i
nitko osim njega nikada nije uočio ili se promigoljio
kroz korijenjem zakrčenu pukotinu u onu veliku crnu

53
pilon: u ovome kontekstu grčki izraz za monumentalni ulaz u egipatski hram.
Obično se sastojao od dva velika tornja koji se sužavaše prema vrhu i koje je na pola
visine spajao dio koji je ograĎivao prolaz meĎu njima.
unutrašnju komoru s pilonom. Čije su ruke uklesale-
taj nagovještaj pilona u ţivu stijenu? Staroga
čarobnjaka Edmunda - ili nečega što je čarima dozvao
i čime je zapovijedao?
Te je večeri mali Randolph večerao sa strikom
Chrisom i strinom Marthom u staroj farmerskoj kući
kolonijalnoga krova.
Narednoga se jutra rano ustao i prošao kroz
voćnjak jabuka zapletenih grana do gornjega
drvljanika gdje su usta Zmijskoga legla vrebala
mračna i prijeteća sred grotesknih, preuhranjenih
hrastova. Obuzelo ga je neizrecivo iščekivanje, te nije
čak ni primijetio gubitak rupčića dok je preturao po
dţepu bluze da vidi je li nastrani srebrni ključ na
sigurnome. Puzao je kroz mračni otvor s napetim,
pustolovnim uvjerenjem, osvjetljavajući si put
šibicama uzetim iz primaće sobe. U sljedećem se
trenutku promigoljio kroz korijenjem zakrčenu
pukotinu na suprotnoj strani, te se našao u ogromnoj,
nepoznatoj unutarnjoj špilji čiji se krajnji kameni zid
doimao skoro kao čudovišni i svjesno oblikovani
pilon. Ispred toga vlaţnoga, kapavoga zida stajao je
tih i pun strahopoštovanja, paleći šibicu za šibicom
dok je upijao očima. Da li je ona kamena izbočina
iznad zaglavnog kamena zamišljenoga luka uistinu
divovska skulptura ruke? Tada je izvadio srebrni
ključ, te napravio pokrete i intonacije čijega se
podrijetla samo maglovito prisjećao. Da li je nešto
zaboravljeno? Znao je samo kako ţeli prijeći barijeru
ka nesputanim zemljama njegovih snova i jazovima
gdje se sve dimenzije stapaju u bezgraničnost.

Treće poglavlje

Što se dogodilo zatim, jedvice se moţe opisati

riječima. Bilo je prepuno onih paradoksa,
kontradikcija i anomalija kojima nije mjesto u
budnome ţivotu, već koje pune naše fantastične
snove te su shvaćane kao stvari toka dok se ne
vratimo u naš uskogrudni, kruti, objektivni svijet
ograničene uzročnosti i trodimenzionalne logike.
Kako je Hindus nastavio s pričom, imao je poteškoća
s izbjegavanjem nečega što se činilo kao
- čak više od ideje o čovjeku prebačenom kroz
godine u djetinjstvo - ozračje trivijalne, djetinjaste
ekstravagancije. G. Aspinwall s gađenjem
apoplektično frkne i praktično prestane slušati.
Jer se obred srebrnoga ključa, kojeg je
primijenio Randolph Carter u onoj mračnoj, ukletoj
pećini unutar pećine, nije pokazao uzaludnim. Od
prve gestikulacije i sloga, aura neobične, fenomenalne
promjene postade vidljiva - osjećaj nemjerljivog
poremećaja i pomutnje u vremenu i prostoru, a ipak
bez sadrţanog nagovještaja nečega što bismo
prepoznali kao kretanje i trajanje. Nepojmljivo, stvari
poput protoka vremena i poloţaja u prostoru su
prestale imati ikakav značaj. Dan prije, Randolph
Carter je čudesno preskočio jaz godina. Više nije
postojala razlika između dječaka i muškarca. Postojao
je samo entitet Randolpha Cartera, s određenom
količinom slika koje su izgubile svaku vezu sa
zemaljskim prizorima i okolnostima stjecanja.
Trenutak prije, postojala je unutarnja pećina s
nejasnim nagovještajima čudovišnoga luka i divovske
skulpture ruke na daljem zidu. Sada nije postojala ni
pećina niti odsutnost pećine; ni zid niti odsutnost
zida. Postojao je samo protok utisaka ne toliko
vizualnih koliko moţdanih, usred čega je entitet
Randolpha Cartera proţivljavao percepcije ili
opaţanja svega oko čega se njegov um vrtio, a ipak
bez ikakvog čistog shvaćanja načina kako ih je
primao.
Do kraja obreda, Carter je znao da se ne nalazi
u nikakvome predjelu čiji bi poloţaj mogli odrediti
Zemljini geografi, i u nikakvome dobu čiji bi datum
povijest mogla pronaći; jer mu narav onoga što se
događa nije bila u potpunosti nepoznata. Postojali su
nagovještaji toga u tajanstvenim Pnakotskim
rukopisima, a cijelo je poglavlje u zabranjenome
Necronomiconu ludoga Arap ina, Abdula Alhazreda,
poprimilo značaj kada je odgonetnuo crteţe urezane
u srebrni ključ. Dveri bijahu otkračunate - ustvari, ne
i Konačne dveri, nego one koje vode od Zemlje i
vremena ka onom produţetku Zemlje koji je izvan
vremena, iz kojeg posljedično Konačne dveri vode
strahovito i opasno u posljednju Prazninu koja je
izvan svih Zemlji, svih svemira, i sve materije.
Tamo će pronaći Vodiča - i to sasvim groznoga;
Vodiča koji je bio entitet na Zemlji prije više milijuna
godina, kada je čovjek još bio nedosanjan, i kada se
zaboravljeni oblici doseliše na isparavajući planet te
sagradiše neobične gradove među čijim će se
posljednjim, mrvećim ruševinama- prvi sisavci igrati.
Carter je zapamtio što je čudovišni Necronomicon
nejasno i zabrinjavajuće nagovijestio u vezi toga
Vodiča:
“I dok postoje oni”, napisao je ludi Arapin, “koji
se usudiše iskati prizore s onu stranu Vela, i prihvatiti
NJEGA kao vodiča, bilo bi im razboritije da su
izbjegli trgovinu s NJIME; jer zapisano je u Knjizi
Thotha koliko je strašna cijena jednoga pogleda. Niti
se oni koji prođu mogu ikada vratiti, jer u
prostranstvu koje nadilazi naš svijet postoje oblici
tame koji grabe i sputavaju. Stvar koja tetura u noći,
zlo koje prkosi Starijem znaku, Čopor koji čuva straţu
kod skrivenog portala za kojeg se govori da ga
poneka grobnica ima i koji ţivi od onoga što raste iz
grobnih stanara: sva ta Crnila su manja od NJEGAkoji
čuva Prolaz: NJEGA koji će voditi nesmotrene onkraj
svih svjetova u Bezdan neopisivih proţdirača. Jer ON
je „UMR AT-TAWIL, Najdrevniji, kojega pisar opisuje
kao ONOGA DUGOTRAJNOGA ŢIVOTA.”
Sjećanje i mašta oblikovaše maglovite poluslike
nejasnih obrisa sred vrijućeg kaosa, ali Carter je znao
da su sazdane samo sjećanjem i maštom. A ipak je
osjećao da nije slučajnost gradila te stvari u njegovoj
svijesti, već prije nekakva golema stvarnost, neopisiva
i bezdimenzionalna, koja gaje okruţivala i teţila
prevesti sama sebe ujedine simbole koje je bio
sposoban pojmiti. Jer nijedan um Zemlje ne moţe
pojmiti produţetke oblika koji su utkani u posredne
jazove izvan vremena i dimenzija koje poznajemo.
Tako plutaše ispred Cartera tmurna raskoš
oblika i prizora koje je nekako povezivao sa
Zemljinom iskonskom, eonima zaboravljenom
prošlosti. Čudovišne ţive stvari svjesno se gibaše
kroz krajobraze fantastičnoga predjela koje nijedan
duševno zdrav san nikada nije sadrţavao, i krajolici
bijahu prepuni nevjerojatne vegetacije i litica i planina
i zidarstva bez ljudskih uzoraka. Vidio je gradove
podno mora, i njihove stanovnike; i tornjeve u
velikim pustinjama gdje su kugle i cilindri i bezimeni
krilati entiteti ispaljivani u svemir, ili su kovitlajući
padali iz svemira. Sve je ovo Carter pojmio, iako slike
međusobno nisu imale nikakvu čvrstu poveznicu, a
niti s njime. On sam nije imao nikakav stabilan oblik
ili poloţaj, već samo promjenjive nagovještaje oblika i
poloţaja kakve je njegova uskovitlana mašta
dozvoljavala.
Nadao se pronaći začarane predjele njegovih
dječačkih snova, gdje su galije jedrile uz rijeku
Oukranos pored zlatnih tornjeva Thrana, a karavane
slonova stupale kroz mirisne dţungle u Kledu, onkraj
zaboravljenih palača s bjelokosnim stupovima koje
ljupko spavaju neslomive podno mjeseca. Sada,
opijen širinom vizija, jedva je znao što traţi. Misli o
beskrajnoj i bogohulnoj odvaţnosti su narasle u
njegovu umu, i znao je da će se suočiti sa strahovitim
Vodičem bez straha, traţeći od njega čudovišne i
uţasne stvari.
Sasvim iznenada kao da je parada utisaka
postigla nejasnu razinu stabilizacije. Vidio je gomile
visokoga kamenja, izrezbarenih tuđinskim i
neshvatljivim crteţima i raspoređenih prema
zakonima neke neznane, obrnute geometrije. Svjetlost
je filtrirana kroz nebo bez prepoznatljive boje u
zbunjujućim, kontradiktornim smjerovima, i igrala se
gotovo svjesno iznad nečega što je izgledalo kao
zakrivljeni red divovskih šesterokutnih pijedestala
ispunjenih hijeroglifima, na kojima bijahu plaštevima
zaogrnuti, zloguki oblici.
Bio je još jedan oblik, također, koji nije zauzimao
nijedan pijedestal, već kao da je klizio ili lebdio preko
magličaste, podu nalik niţe razine. Nije bio sasvim
nepromjenjiva obrisa, već je sadrţavao prolazne
nagovještaje nečega što je neznatno prethodilo ili bilo
usporedivo s ljudskim obličjem, iako upola manji od
prosječnoga čovjeka. Činilo se da je potpuno
zaogrnut, poput oblika na pijedestalima, nekakvom
tkaninom neutralne boje; i Carter nije mogao otkriti
nikakve očne duplje kroz koje je mogao gledati.
Vjerojatno nije morao gledati, jer činilo se da pripada
redu bića daleko izvan puke tjelesnosti u sastavu i
sposobnostima.
Trenutak kasnije Carter uvidi da je zaista tako,
jer Oblik progovori njegovu umu bez zvuka ili jezika.
I iako je ime koje je izgovorio bilo strahovito i uţasno,
Randolph Carter nije ustuknuo u strahu.
Umjesto toga, on odgovori, isto bez zvuka ili
jezika, i napravi ona poštovanja koja ga je grozni Ne-
cronomicon naučio da napravi. Jer ovaj oblik nije bio
ništa manje nego onaj kojega se cijeli svijet bojao
otkako se Lomar54 uzdignuo iz mora, i Djeca Ognjene
Magle došla na Zemlju poučiti ljude Starom znanju.
Bio je to uistinu strašni Vodič i Čuvar dveri - „UMR
AT-TAWIL, drevni, kojega je pisar opisivao kao
ONOGA DUGOTRAJNOGA ŢIVOTA.
Vodič je znao, kao što zna sve stvari, o
Carterovoj potrazi i dolasku, i da je ovaj tragač snova
i tajni stajao pred njime bez straha. Nije bilo nikakvog
uţasa ili zloćudnosti u njegovu prijenosu, te se Carter
zapitao na trenutak da li su stravične bogohulne
aluzije ludoga Arapa proizašle iz zavisti i zbunjujuće
ţelje da napravi ono što će se sada dogoditi. Ili je
moţda Vodič čuvao svoj uţas i zloćudnost za one koji
se bojaše. Kako su se prijenosi nastavili, Carter ih je s
vremenom počeo tumačiti u obliku riječi.
“Ja doista jesam onaj Najdrevniji”, reče Vodič,
“kojega poznaješ. Očekivali smo te-Drevni i ja.
Dobrodošao si, iako dosta kasniš. Ti imaš Ključ, i
otkračunao si Prva vrata. Sada su Konačne dveri
spremne za tvoje iskušenje. Ako se bojiš, ne moraš
napredovati. Još se uvijek moţeš vratiti nepovrijeđen,
putem kojim si došao. Ali ako odlučiš napredovati—”
54
Lomar: izmišljena zemlja koja se spominje u više Lovecraftovih priča. Navodno se
uzdignula iz mora nedaleko od Zemljina sjevernoga pola u vrlo dalekoj prošlosti, te
je dom legendom obavijenih Pnakotskih rukopisa.
54
Tatarija: u ovome kontekstu ime koju su koristili Europljani u srednjem vijeku za
Veliku stepu, golemi prostor sjeverne i središnje Azije koji se protezao od Kaspijskog
mora sve do Pacifika; dom mnogim narodima, a izmeĎu ostalih i Tatara
 Stanka bijaše zloslutna, ali je prijenos i dalje bio
srdačan. Carter nije oklijevao ni trenutka, jer ga je
goruća znatiţelja tjerala dalje.
“Ići ću dalje”, prenio je natrag, “i prihvaćam te
kao svoga Vodiča.”
Na ovaj odgovor Vodič kao daje napravio znak
određenim pokretima svoje halje koji moţda je a
moţda i nije uključivao podizanje ruke ili nekakvoga
odgovarajućeg uda. Drugi je znak uslijedio, i zbog
svoje učenosti Carter je znao kako je najzad posve
blizu Konačnim dverima. Svjetlost se sada
promijenila u drugu neobjašnjivu boju, a oblici na
kvazišesterokutnim pijedestalima postanujasnije
definirani. Kako su sjedili uspravnije, njihovi obrisi
postadoše sličniji ljudskima, iako je Carter znao da ne
mogu biti ljudi. Na njihovim prekrivenim glavama
sada kao da su počivale visoke, nejasno obojane
mitre, neobično podsjećajući na one na stanovitim
bezimenim tijelima koja je isklesao zaboravljeni kipar
duţ ţivih stijena u visokoj, zabranjenoj planini u
Tatariji67, dok su u određenim naborima svojih halja
drţali duga ţezla čije su izrezbarene glave
utjelovljivale grotesknu i arhaičnu misteriju.
Carter je pretpostavljao što su i odakle dolaze, i
Kome su sluţili; i pretpostavljao je, također, cijenu
njihove sluţbe. Ali ostao je zadovoljan, jer bi u
jednom silnome pothvatu mogao naučiti sve.
Prokletstvo, sjetio se, je samo riječ kojom se
razbacivaše oni koje vlastito sljepilo tjera da osuđuju
sve koji vide, čak i jednim okom. Čudio se golemoj
taštini onih koji su brbljali o opakim Drevnima, kao
da Oni mogu zastati u svojim vječitim snovima da
sruče svoj gnjev na čovječanstvo. Isto bi tako mogao
mamut zastati da posije mahnitu osvetu na kišnu
glistu. Sada ga je cijeli zbor na nejasnim
šesterokutnim stupovima pozdravljao pokretom onih
začudno rezbarenih ţezla i odašiljući poruku koju je
shvatio:
“Pozdravljamo te, Najdrevniji, i tebe, Randolphe
Carteru, čija te smjelost učinila jednim od nas.”
Carter sada ugleda kako je jedan od pijedestala
prazan, i gestikulacija Najdrevnijega mu reče kako je
rezerviran za njega. Vidio je također jedno drugo
postolje, više od ostalih, u sredini neobično
zakrivljena reda - niti polukruga ni elipse, parabole ni
hiperbole
- kojega su tvorili. Ovo je, nagađao je, bilo Vodičevo
vlastito prijestolje. Krećući i penjući se načinom teško
objašnjivim, Carter zauzme svoje sjedište; i kako je to
napravio, vidi kako je i Vodič sjeo.
Postupno i maglovito postade jasno kako je
Najdrevniji drţao nešto - nekakav predmet
ugnijeţđen u sada otkrivenim naborima njegove halje
kao da pokazuje na uvid, ili na nešto što je sluţilo kao
vid, plaštevima zaogrnutoj Pratnji. Bila je to velika
sfera, ili nešto nalik sferi, od nekakvoga opskurnoga
mnogobojnoga metala, i kako ju je Vodič ispruţio
ispred sebe, tihi, proţimajući, poluzvuk je počeo jačati
i stišavati se u intervalima koji se doimaše ritmičnima
iako nisu slijedili nikakav ritam sa zemlje. Začuo se
nagovještaj pjevanja ili nečega što je ljudska mašta
mogla protumačiti kao pjevanje. Odjednom kvazi-
sfera počne sjati, i kako je svijetlila hladnom,
pulsirajućom svjetlošću neodredive boje,
Carter ugleda kako se njeno treperenje uskladilo s
tuđinskim ritmom pjevanja. Tada se svi Oblici s
mitrama i ţezlima na pijedestalima započnu lagano,
neobično njihati u istom neobjašnjivom ritmu, dok su
aureole neopisiva svjetla - nalik svjetlu kvazi-sfere -
plesale oko njihovih zamotanih glava.
Hindus zastane u svojem pripovijedanju te
pogleda znatiţeljno prema visokome satu koji je
izgledao kao lijes, s četiri kazaljke i hijeroglifima
ispisanim brojčanikom, čije suludo kucanje nije
pratilo nikakav Zemlji poznati ritam.
“Vama, g. de Marigny”, iznenada se obrati
svome učenom domaćinu, “ne treba objašnjavati
naročiti tuđinski ritam prema kojemu su oni
zakrabuljeni Oblici na šesterokutnim stupovima
pjevali i zibali. Vi ste jedini preostali - u Americi - koji
ste okusili Vanjsko prostranstvo. Ova ura -
predmnijevam da vam ju je poslao jogi o kojemu je
siroti Harley Warren običavao govoriti - vidovnjak
koji je rekao da je jedini on od ţivućih ljudi posjetio
Yian-Ho, skrivenu baštinu eonima staroga Lenga, te
odnio stanovite stvari iz toga groznoga i
zabranjenoga grada. Pitam se koliko od njenih
suptilnijih svojstava poznajete? Ako su moji snovi i
tumačenja točni, napravljena je od ruke onih koji
znaju mnogo o Prvim vratima. Ali dopustite mi da
nastavim s pričom.”
Naposljetku, nastavi svami, njihanje i aluzija
pjevanja prestade, sjajne aureole oko sada klonulih i
nepomičnih glava izblijede, dok su zamotani oblici
neobično utonuli u svoje pijedestale. Kvazisfera je,
međutim, nastavila pulsirati neobjašnjivom
svjetlošću. Carter osjeti da su Drevni spavali kao što
su spavali kada ih je prvi puta vidio, i pitao se iz
kojeg ih je kozmičkoga sna njegov dolazak prenuo.
Polako u njegov um počne prodirati istina da je ovaj
neobični pjevni ritual bio naredba, i da je pjevušenje
Najdrevnijega uspavalo Pratnju u novu i jedinstvenu
vrstu sna kako bi njihovi snovi mogli otvoriti
Konačne dveri za koje je srebrni ključ bio putovnica.
Znao je da su u dubinama ovoga sna promišljali o
nemjerljivim prostranstvima posvemašnje i apsolutne
izvanjskosti, i da će ostvariti ono što je njegova
prisutnost zahtijevala.
 Vodič nije dijelio ovaj san, ali činilo se kao da i
dalje da je upute nekim suptilnim, bezglasnim
načinom. Očito je usađivao prikaze onih stvari koje je
htio da Pratnja sanja: i Carter je znao kada svaki od
Drevnih zamisli propisanu misao, roditi će se jezgra
manifestacije vidljive njegovim zemaljskim očima.
Kada su snovi svih Oblika postigli jedinstvo, ta se
manifestacija pojavila, i sve što je trebao se
materijaliziralo, kroz koncentraciju. Vidio je takve
stvari na Zemlji - u Indiji, gdje je udruţena,
projicirana volja u krugu vračeva mogla učiniti misao
opipljivom supstancom, i u pradavnome Atlaanatu, o
kojem su se rijetki usudili zboriti.
Sto su zapravo bile Konačne dveri, i kako se
kroz njih prolazi, Carter nije mogao biti siguran; ali
njime prostruji osjećaj napetog iščekivanja. Bio je
svjestan da ima neku vrst tijela, te da drţi sudbonosni
srebrni ključ u ruci. Masivno visoko kamenje
nasuprot njega kao da je posjedovalo glatkoću zida,
prema sredini kamo su njegove oči neodoljivo bjeţale.
Tada odjednom osjeti kako mentalna strujanja
Najdrevnijega prestaše teći.
Po prvi puta Carter shvati koliko uţasna moţe
biti posvemašnja tišina, mentalna i fizička. Prijašnji
trenuci su svi odreda sadrţavali nekakav opaziv
ritam, ako ništa drugo slabašni, tajanstveni puls
produţetka Zemljine dimenzije, ali sada kao da je sve
prekrio tajac bezdana. Unatoč nagovještaju njegova
tijela, nije imao čujan dah, a sjaj „Umr at-Tawilove
kvazi-sfere postade okamenjen i jednoličan. Moćna
aureola, svjetlija od onih koje plesaše oko glava
Oblika, gorjela je zamrznuto ponad zamotane lubanje
strašnoga Vodiča.
Vrtoglavica opsjedne Cartera, i njegov osjećaj
izgubljenosti u prostoru poveća se tisuću puta.
Neobična svjetla kao da su sadrţavala odliku
najneprobojnije tmine povrh tmine dok je oko
Drevnih, koji bijahu posve blizu na, svojim pseudo-
šesterokutnim prijestoljima, lebdjela eteričnost
zapanjujuće udaljenosti. Tada osjeti kako biva nošen
u nemjerljive dubine, valovima mirisne topline koja
mu je sukljala u lice. Kao da je plutao u ţarkome,
ruţičastome moru; moru omamljujućega vina čiji su
se valovi u pjeni lomili o obale neukrotiva ognja.
Veliki ga je strah uhvatio dok je napola shvatio
golemo prostranstvo uzburkanoga mora koje
zapljuskuje daleku obalu. Ali trenutak tišine bijaše
razbijen - uzburkani valovi mu se obratiše jezikom
koji nije sadrţavao fizički zvuk ili artikulirane riječi.
“Istinoljubivi je onkraj dobra i zla”, oglasi se
glas koji ne bijaše glas. “Istinoljubivi je doputovao do
Sve Je Jednoga. Istinoljubivi je naučio da je Iluzija
Jedna Stvarnost, i da je Supstanca Velika Varalica.”
I tada, u onome uzdignutome zidarskome
uzorku koji je tako neodoljivo privlačio njegove oči,
pojavio se obris titanskoga luka ponešto nalik onome
kojega je vidio tako davno u onoj pećini u pećini, na
dalekoj, nestvarnoj površini trodimenzionalne
Zemlje. Uvidi da se koristio srebrnim ključem -
okrećući ga u skladu s nenaučenim i instinktivnim
ritualom posve bliskim onome koji je otvorio
Unutrašnja vrata. Opojno ruţičasto more koje mu je
oplakivalo obraze je bilo, shvatio je, ni više ni manje
nego nepopustljiva, poput dijamanta čvrsta masa
zida koji je popuštao pred njegovom čarolijom, i pred
vrtlogom misli kojima su Drevni potpomogli njegovu
magiju. Još uvijek navođen instinktom i slijepom
odlučnošću, plutao je dalje - ravno kroz Konačne
dveri.

Četvrto poglavlje

Prolazak Randolpha Cartera kroz kiklopsku

masu zida je bio nalik vrtoglavome padu kroz
nemjerljive jazove između zvijezda. Iz goleme
udaljenosti osjećao je trijumfalne, boţanske struje
smrtonosne slatkoće, a iza toga šuštanja golemih
krila, i utiske zvukova nalik cvrkutu ili mrmljanju
stvari neznanih na Zemlji ili u Sunčevu sustavu.
Gledajući natrag, vidio je ne samo jedna vrata, već
mnoštvo vrata, na nekima od njih su galamili i bučili
Oblici koje se nije trudio upamtiti.
I tada, iznenada, osjeti jezu veću od najveće
koju je bilo koji od Oblika mogao stvoriti - jezu od
koje nije mogao pobjeći jer je bila povezana s njim
samim. Čak su mu i Prva vrata oduzela ponešto
stabilnosti, ostavljajući ga nesigurnog u svoj tjelesni
oblik i u njegov odnos s nejasno definiranim oblicima
oko njega, ali nisu poljuljala njegov osjećaj cjeline. Još
je uvijek bio Randolph Carter, čvrsta točka u
dimenzijskom ključanju. Sada, s onu stranu Konačnih
dveri, shvatio je u trenutku posvemašnje strave da
više nije jedna osoba, već mnogo njih.
Bio je na mnogo mjesta u isto vrijeme. Na
Zemlji, sedmoga listopada 1883., mali dječak imena
Randolph Carter je napuštao Zmijsko leglo u tihome
večernjem svjetlu i trčao niz kamenitu padinu, i kroz
voćnjak zapletenih grana prema kući njegova strica
Christophera u brdima iza Arkhama; a ipak u istome
trenutku, koji je nekako bio u zemaljskoj godini 1928.,
nejasna sjena koja ne bijaše ništa manje Randolph
Carter, je sjedila na pijedestalu između Drevnih u
Zemljinom transdimenzionalnom produţetku. Ovdje
je, također, bio treći Randolph Carter, u nepoznatome
i bezobličnome kozmičkom bezdanu onkraj Konačnih
dveri. I drugdje, u kaosu beskonačno mnogih i
čudovišno različitih prizora koji su ga doveli do ruba
ludila, postojao je beskrajni meteţ bića za koja je znao
da su jednaka njemu kao i lokalne manifestacije sada
s druge strane Konačnih dveri.
Postojali su Carteri smješteni u okolnosti koje
pripadaše svakome poznatome i naslućenome dobu u
Zemljinoj povijesti, i u udaljenija doba Zemljinog
bivstva koje nadilazi znanje, sumnju, i
vjerodostojnost; Carteri oblika istovremeno ljudskih i
neljudskih, kraljeţnjaci i beskraljeţnjaci, svjesni i
bezumni, ţivotinjski i biljni. Štoviše, postojaše Carteri
koji nisu imali ništa zajedničko sa zemaljskim
ţivotom, već su se nečujno kretali kroz pozadine
drugih planeta i sustava i galaksija i kozmičkog
kontinuuma; spore vječnoga ţivota koje plutaju od
svijeta do svijeta, svemira do svemira, a ipak sve
bijahu podjednako on. Neki od prizora dozivaše sno-
ve-blijede i ţivopisne, jedinstvene i ponavljajuće-koje
je imao tijekom mnogih godina otkako je počeo
sanjati; i nekolicina ih je sadrţavala proganjajuću,
očaravajuću i gotovo jezivu sličnost koju nikakva
zemaljska logika ne moţe objasniti.
Suočen s ovom spoznajom, Randolph Carter na
sebe navuče stisak vrhunskoga uţasa - uţasa kakvog
se ne bi moglo naslutiti čak ni na vrhuncu one
stravične noći kada su dvojica ušla na drevno groblje i
u odvratnu nekropolu ispod ogromnoga mjeseca, a
samo se jedan vratio. Nikakva smrt, nikakva zla kob,
nikakva bol ne moţe pobuditi nenadmašni očaj koji
potječe iz gubitka identiteta. Spajanje s ništavilom je
tihi zaborav; ali biti svjestan postojanja a ipak znati da
nisi više jasno određeno biće razlučivo od ostalih bića
- više nemati sebe
- to je neizrecivi planinski vrhunac agonije i strave.
Znao je da postoji Randolph Carter iz Bostona,
ali ipak nije mogao biti siguran da li je - dio ili aspekt
entiteta s druge strane Konačnih dveri - bio baš taj ili
neki drugi. Njegovo ja bijaše uništeno; a ipak on je -
ako u okvirima potpune ništavnosti individualnog
bivstva uopće moţe postojati stvar s nazivom on - bio
podjednako svjestan da je na nekakav nezamislivi
način bio legija samoga sebe. Kao da je njegovo tijelo
odjednom bilo preobraţeno u jednu od onih
mnogorukih i mnogoglavih skulptura napravljenih u
indijskim hramovima, i promišljao je o sveukupnosti
u zbunjenom pokušaju da razlikuje koji je original a
koji su dodaci - ako doista (krajnje čudovišna
pomisao!) uopće postoji original razlučiv od ostalih
utjelovljenja.
Tada, usred tih poraţavajućih misli, djelić
Carterove osobnosti s druge strane dveri bijaše bačen
s nadira55 uţasa ka crnim, proţimajućim ponorima još
temeljnijega uţasa. Ovoga je puta podraţaj došao

55
nadir: točka na nebeskoj sferi točno ispod promatrača, točka krajnje suprotna
zenitu; dakle, krajnje niska točka
izvana - snaţna osobnost koja mu se u jednom
trenutku suprotstavila i okruţila i obuzela ga, i koja je
uz to što je bila prisutna lokalno, također bila dio
njega, i na svojevrstan je način istovremeno postojala
u svim vremenima i podudarala se s cijelim
svemirom. Nije bilo nikakve vizualne slike, a ipak je
osjećaj prisutnosti entiteta i uţasne ideje o
sjedinjenom lokalizmu i identitetu i beskraju sijao
paralizirajući uţas strašniji od ičega što je bilo koji
Carterov aspekt do sada smatrao mogućim da postoji.
Pred licem toga uţasavajućeg čuda, kvazi-
Carter zaboravi na uţas uništene individualnosti. Bio
je to Sve-u-Jednome i Jedan-u-Svemu, u svome
beskrajnom biću i ličnosti - ne puka stvar jednoga
prostor-vremenskog kontinuuma, već biće u savezu s
krajnjom oţivljenom esencijom postojanja u punom
zamahu - u posljednjem, krajnjem zamahu koji nema
međa i koji seţe u maštu koliko i u matematiku. Bio je
to moţda onaj kojega su određeni tajni kultovi na
Zemlji šapatom imenovali kao Yog-Sothotha, i koji je
bio boţanstvo pod drugim imenima; kojega ljuskavci
na Yuggothu Štuju kao Izvanjskoga, te kojega
magličasti mozgovi spiralnih svemirskih maglica
označavaju neprevodivim znakom - a ipak u hipu
Carter-aspekt shvati koliko površni i nepotpuni
bijahu svi ovi koncepti.
I sada se Biće obrati Carterovu aspektu
čudesnim valovima koji udaraju i ţare i grme -
koncentracijom energije koja je bombardirala
primatelja gotovo nepodnošljivom ţestinom, i to nalik
nezemaljskom ritmu neobičnoga njihanja Drevnih, i
treperenju čudovišnih svjetala, u onome
zbunjujućemu predjelu iza Prvih vrata. Kao da su se
sunca i svjetovi i svemiri spojili iznad jedne točke čiji
je sam poloţaj u prostoru bio predmet njihove urote
uništenja udarcem neobranjiva gnjeva. Ali usred
većega uţasa, manji uţas nestaje; jer uţareni su valovi
nekako izolirali Cartera onkraj Dveri od
beskonačnosti njegovih duplikata - da bi mogao
povratiti, kao što je izgledalo, određenu količinu
iluzije identiteta. Nakon nekog vremena slušatelj
počne tumačiti valove kao njemu poznate oblike
govora, i njegov osjećaj uţasa i progona nestane. Strah
postade čisto strahopoštovanje, i ono što se doimalo
kao bogohulno abnormalno, sada se činilo
jednostavno neopisivo veličanstveno.
“Randolphe Carteru”, kao da je govorio, “moje
manifestacije u produţetku tvoga planeta, Drevni,
po- slaše te kao onoga koji se odnedavna vratio u
malene zemlje snova koje je izgubio, ali koji se
oslobođen tjelesnoga jarma uzdigao do većih i
plemenitijih ţelja i radoznalosti. Ţelio si jedriti po
zlatnome Oukranosu, i potraţiti zaboravljene
bjelokosne gradove u orhidejama isprepletenome
Kledu, i kraljevati na prijestolju od opala u Ilek-Vadu,
čije se nevjerojatne kule i bezbrojne kupole uzdiţu
silne ka stanovitoj zvijezdi na nebeskome svodu
nepoznatom tvojoj Zemlji i svoj materiji. Sada,
prolaskom kroz dvoja Vrata, ţeliš uzvišenije stvari.
Nećeš pobjeći glavom bez obzira poput djeteta od
mrskoga prizora u voljeni san, već ćeš skočiti poput
muškarca u te krajnje i najintimnije tajne koje leţe iza
svih prizora i snova.
To što ţeliš, smatram dobrim; i voljan sam
dozvoliti ono što sam dozvolio samo jedanaest puta
bićima s tvoga planeta - samo pet puta onima koje
nazivaš ljudima, ili onima koji im nalikuju. Voljan
sam pokazati ti Konačnu tajnu, i da osmotriš ono što
uništava malodušne. Evo gledaj ispred sebe tu
posljednju i prvu od tajni pred kojom moţeš
iskoristiti slobodni izbor, i vratiti se ako ţeliš kroz
dvoja Vrata, s Velom i dalje nerazmaknutim pred
našim očima.”

Peto poglavlje

Iznenadni prestanak valova ostavi Cartera u

jezivoj i strašnoj tišini prepunoj osjećaja napuštenosti.
Sa svake je strane pritiskalo neograničeno
prostranstvo praznine; ali ipak je tragač znao da je
Biće još ondje. Nakon trenutka zamisli riječi čiju je
mentalnu suštinu bacio u bezdan: “Prihvaćam. Neću
se vratiti.”
Valovi se vrate, i Carter je znao da ga je Biće
čulo. I tada poteče iz toga bezgraničnoga Uma
poplava znanja i objašnjenja koja otvori nove vidike
tragaču, i pripremi ga za takvo shvaćanje kozmosa
koje se nikada nije nadao da će imati. Rečeno mu je
kako je djetinjast i ograničen pojam
trodimenzionalnoga svijeta, i koliki beskraj smjerova
postoji pored znanih smjerova gore- dolje, naprijed-
nazad, desno-lijevo. Pokazana mu je malenkost i laţni
sjaj ispraznih, zemaljskih bogova, sa svojim
sitničavim, ljudskim interesima i odnosima
- njihovim mrţnjama, bjesovima, ljubavima i
taštinama; njihovom ţudnjom za slavom i ţrtvom, i
njihovim zahtjevima za vjerama oprečnim razumu i
prirodi.
Dok je većina utisaka prevodila sama sebe Carteru u
obliku riječi, bilo je drugih na koje su druga osjetila
nudila tumačenje. Moţda s očima a moţda s maštom
spoznao je da se nalazi u predjelu dimenzija s onu
stranu zamislivoga ljudskome oku i mozgu. Uvidio je
sada, u roju sjena onoga što ponajprije bijaše vrtlog
sile a potom beskrajna praznina, čudo kreacije koje
mu ošamuti osjetila. Iz neke nezamislive točke motrio
je na čudesne oblike čiji su višestruki produţeci
nadilazili bilo koji koncept bića, veličine i granica koje
je njegov mozak do tada mogao pojmiti, unatoč
ţivotnom vijeku izučavanja okultnoga. Počeo je
mutno shvaćati zašto bi u isto vrijeme mogao postojati
maleni dječak Randolph Carter na farmi blizu
Arkhamau 1883., magloviti oblik na nejasnom
šesterokutnom stupu iza Prvih vrata, aspekt koji sada
stoji lice u lice s Prisutnošću u beskrajnom bezdanu, te
svi ostali Carteri koje su njegova mašta ili percepcija
mogli predočiti.
Tada dođoše valovi pojačane snage koji mu htjedoše
povećati razumijevanje, pomirivši ga s višeobličnim
entitetom čiji je njegov sadašnji fragment bio
infinitezimalan dio. Rekoše mu da je svako tijelo u
svemiru puki rezultat presijecanja ravnine
odgovarajućeg tijela jedne više dimenzije - kao što je
kvadrat isječen iz kocke, ili krug iz sfere. Kocka i sfera,
u tri dimenzije, su dakle isječene iz odgovarajućih
oblika iz četiri dimenzije, koje čovjek poznaje samo
kroz nagađanja i snove, a ti su posljedično isječeni iz
oblika pet dimenzija, i tako dalje do vrtoglavih i
nedoseţnih visina arhetipske beskonačnosti. Svijet
čovjeka i čovječjih bogova je ništa više do
infinitezimalna faza infinitezimalne stvari -
trodimenzionalna faza te malene cjelovitosti do koje se
stiţe Prvim vratima, gdje „Umr at-Tawil diktira snove
Drevnima. Iako ga ljudi drţe kao jedinu stvarnost, i
smatraju misli o njegovom mnogodimenzionalnom
podrijetlu nestvarnima, istina je posve suprotna. Ono
što nazivamo materijom i stvarnošću u biti su sjena i
iluzija, a ono što nazivamo sjenom i iluzijom jesu
materija i stvarnost.
Vrijeme, valovi nastaviše, je nepomično, i bez
početka ili kraja. Da se kreće i da je uzrok promjene je
iluzija. Doista, u svojoj naravi i jest iluzija, osim
moţda uskogrudnim pogledima bića u ograničenim
dimenzijama za koje ne postoje stvari poput prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Ljudi promišljaju o vremenu
samo zbog onoga što nazivaju promjenom, a ipak i
ona je iluzija. Sve što bijaše, i jest, i što će tek biti,
postoji istovremeno.
Ova otkrivenja se sruče na Cartera boţanskom
silinom koja ga ostavi nemoćnim da sumnja. Iako su
leţala gotovo onkraj njegova shvaćanja, osjećao je da
moraju biti istinita u svjetlu konačne kozmičke
stvarnosti koja proturječi svim lokalnim
perspektivama i uskogrudnim krnjim gledištima; i
bio je dovoljno upoznat s dubokoumnim
špekulacijama te stoga bijaše slobodan od lanaca
lokalnih i krnjih koncepcija. Da nije njegova cijela
potraga bila temeljena na vjeri u nestvarnost
lokalnoga i krnjega?
Poslije impresivne stanke valovi nastaviše,
kazujući da ono što stanovnici malodimenzionalnih
zona nazivaju promjenom, jest puka funkcija njihove
svijesti, koja gleda na vanjski svijet iz raznih
kozmičkih kutova. Kao što se oblici napravljeni iz
rezanja stošca naočigled razlikuju po različitim
kutovima rezanja - postavši tako krug, elipsa,
parabola ili hiperbola ovisno o onome kutu, a ipak su
bez ikakve razlike u samome stošcu - tako da se
lokalni aspekti nepromjenjive i beskrajne stvarnosti
naočigled razlikuju s odgovarajućim kozmičkim
kutom. Ovoj su raznovrsnosti kutova svijesti,
slabašna bića unutrašnjih svjetova robovi, budući da
ih osim rijetkih iznimki ne mogu naučiti kontrolirati.
Svega je par učenika zabranjenih stvari razvilo
nagovještaje te kontrole, te su posljedično porazili
vrijeme i promjenu. Ali entiteti s druge strane Dveri
zapovijedaju svim kutovima, te gledaju bezbrojno
mnoštvo predjela kozmosa u okvirima fragmentarne
perspektive koja uključuje promjene, ili u okvirima
nepromjenjive sveukupnosti onkraj perspektive, u
suglasju s njihovom voljom.
Kako su valovi ponovo zastali, Carter počne
shvaćati, maglovito i zaplašeno, krajnju pozadinu te
zagonetke izgubljene individualnosti koja ga je u
početku toliko prestravljivala. Intuicija mu je spojila
zajedno djeliće otkrivenja, te ga sve više i više
pribliţila shvaćanju tajne. Shvaćao je da bi mu toliko
strahovitoga otkrivenja, bačenog na njega rascijepalo
ego sred bezbroj zemaljskih duplikata unutar Prvih
vrata, da ih nije čarolija „Umr at-Tawila drţala podalje
od njega, tako da on moţe iskoristiti srebrni ključ s
preciznošću potrebnom za otvaranje Konačnih dveri.
Nestrpljiv za jasnijim znanjem, odaslao je valove
misli, traţeći preciznije objašnjenje veze između
njegovih raznih aspekata - dijela njega sada iza
Konačnih dveri, dijela još uvijek na
kvaziheksagonalnom pijedestalu iza Prvih vrata,
dječaka iz 1883., čovjeka iz 1928., raznoraznih bića
predaka koja su stvorila njegovu baštinu i bedem
njegova ega, između bezimenih stanovnika drugih
eona i drugih svjetova koje je onaj prvi odurni bljesak
krajnje percepcije poistovjetio s njime. Polako valovi
od Bića potekoše u odgovoru, nastojeći učiniti
jednostavnim ono što bijaše gotovo onkraj dosega
zemaljskome umu.
Sve linije potomstva bića ograničenih dimenzija,
nastaviše valovi, i svi stadiji razvitka svakoga od tih
bića, su puke manifestacije jednog arhetipskoga i
vječnog bića u prostoru izvan dimenzija. Svako
lokalno biće
- sin, otac, djed, i tako dalje - i svaki stadij
individualnoga bića - dojenče, dijete, dječak,
muškarac - je samo jedna od bezbroj faza istoga
arhetipskoga i vječnoga bića, izazvanih varijacijom
kuta ravnine svijesti koja ga reţe. Randolph Carter
svih dobi; Randolph Carter i svi njegovi preci, ljudski
i predljudski, zemaljski i predzemaljski; svi su oni
samo faze jednoga krajnjega, vječnoga “Cartera”
izvan prostora i vremena - fantomske projekcije koje
se razlikuju samo po kutu kojim ravnina svijesti reţe
vječni arhetip pod određenim okolnostima.
Neznatna promjena kuta moţe pretvoriti
učenjaka današnjice u dijete jučerašnjice; moţe
pretvoriti Rando- lpha Cartera u onoga čarobnjaka,
Edmunda Cartera koji je pobjegao iz Salema u brda
iza Arkhama 1692. godine, ili u onoga Pickmana
Cartera koji će se godine 2169. koristiti neobičnim
sredstvima u odbijanju mongolskih hordi od
Australije; moţe pretvoriti čovjeka Cartera u jedan od
onih ranijih entiteta koji nastanjivaše iskonsku
Hiperboreju56 i štovaše crnoga, plastičnoga
Tsathoggua nakon što je sletio s Kythamila,
dvostrukoga planeta koji je nekoć orbitirao oko
Arktura; moţe pretvoriti zemaljskoga Cartera u
dalekoga pretka i sumnjivo oblikovanoga stanovnika
samoga Kythamila, ili u još udaljenije stvorenje
transgalaktičkoga Strontija, ili u
četverodimenzionalnu plinovitu svijest u drevnijem

56
Hiperboreja: legendarni kontinent unutar arktičkoga kruga. Prije no što su ga
smlavile ledene ploče u pleistocenu, bio je topao i plodan i bogat džunglama te ga
nastanjivaše posljednji dinosauri, mitska bića, i fantastične rase u svojim
veličanstvenim gradovima.
prostor-vremenskom kontinuumu, ili u biljni mozak
budućnosti na mračnome, radioaktivnome kometu
na nezamislivoj orbiti - i tako dalje, u beskrajnome
koz- mičkome ciklusu.
Arhetipovi su, nastaviše pulsirati valovi, narod
Konačnoga ponora - bezoblični, neopisivi, o kojima
nagađaju samo rijetki sanjari u malodimenzionalnim
svjetovima. Glavni među njima bijaše ni više ni manje
nego ovo sveznajuće Biće... koji zaista bijaše Carterov
vlastiti arhetip. Neopipljivi ţar Cartera i svih njegovih
predaka, jer zabranjene kozmičke tajne bijahu
naravna posljedica izvora u Vrhovnome arhetipu. Na
svakome svijetu svi veliki čarobnjaci, svi veliki
mislioci, svi veliki umjetnici, bijahu aspekti Njega.
Gotovo paraliziran strahopoštovanjem, i nekom
vrstom uţasavajućeg zadovoljstva, svijest Randolpha
Cartera je iskazivala čast tome transcendentalnom
Entitetu od kojega je nastao. Kako su valovi ponovo
zastali, promišljao je u moćnoj tišini, razmišljajući o
neobičnim počastima, neobičnijim pitanjima, te još ne-
običnijim molbama. Zanimljive zamisli plutaše
stihijski kroz ošamućeni mozak nenaviknut na takve
poglede i nepredviđena otkrića. Sinulo mu je, ako su
ova otkrića doslovno istinita, da bi mogao tjelesno
posjetiti sva ona beskonačno daleka doba i regije
svemira koje je do sada poznavao samo u snovima,
kada bi samo mogao zapovjediti čaroliji da promijeni
kut njegove ravnine svijesti. Ali zar nije srebrni ključ
imao zalihu te čarolije? Nije li ga isprva promijenila iz
muškarca iz 1928. godine u dječaka iz 1883., te potom
u nešto posve izvan vremena? Začudno, unatoč
njegovoj očitoj trenutačnoj odsutnosti tijela, znao je da
je ključ još uvijek uz njega.
Još dok je tišina trajala, Randolph Carter pošalje
misli i pitanja koja su ga preplavila. Znao je da je u
Konačnome ponoru podjednako udaljen od svakoga
aspekta njegova arhetipa - ljudskoga ili neljudskoga,
zemaljskoga ili izvanzemaljskoga, galaktičkoga ili
transgalaktičkoga; i njegova je znatiţelja vezana za
druge faze njegova bića - naročito one faze koje
bijahu najudaljenije od zemaljske 1928. u vremenu i
prostoru, ili koje su najupornije opsjedale njegove
snove kroz ţivot - bila grozničavo napeta. Osjećao je
kako ga njegov arhetipski Entitet moţe snagom volje
tjelesno poslati u bilo koju od ovih dalekih faza
davno prošloga ţivota mijenjajući njegovu ravninu
svijesti; i unatoč čudesima kojima je svjedočio,
izgarao je od čeţnje da osobno zakorača kroz one
groteskne i nevjerojatne prizore koje su mu vizije noći
djelomično donosile.
Bez neke određene namjere zatraţio je od
Prisutnosti uvid u tajnama ovijen, fantastični planet
koji je sa svojih pet mnogobojnih sunaca, svojim
tuđinskim zvijeţđima, vrtoglavim crnim liticama,
stanovnicima s rakovim kliještima i njuškama nalik
tapirima, bizarnim metalnim tornjevima,
neobjašnjivim tunelima, i tajanstvenim lebdećim
cilindrima opet i iznova uznemiravao njegove
drijemeţe. Taj je svijet, nejasno je znao, u svem
zamislivom kozmosu bio u najslobodnijem kontaktu s
ostalim planetima; i ţudio je istraţiti krajolike čije je
početke kradomice vidio, i uputiti se kroz svemir do
onih još udaljenijih svjetova s kojima su kliještavi,
njuškavi stanovnici trgovali. Nije bilo vremena za
strah. Jer kao i u svim krizama njegova neobičnoga
ţivota, čista kozmička znatiţelja je trijumfirala nad
svim ostalim.
Kada valovi nastaviše svoje fantastično
pulsiranje, Carter je znao da je njegov strahoviti
zahtjev odobren. Biće mu je govorilo o mračnim
jazovima kroz koje će morati proći do neznane
peterostruke zvijezde u neslućenoj galaksiji oko koje
se tuđinski planet okretao, i o ukopanim unutarnjim
uţasima protiv koje se kliještava, njuškava rasa toga
svijeta neprestano bori. Kazaše mu, također, kako kut
njegove osobne ravnine svijesti, i kut njegove ravnine
svijesti u okvirima prostor-vremenskih elemenata
traţenoga svijeta, moraju biti istovremeno zakrenuti
kako bi se na tom svijetu povratio aspekt Cartera koji
je ondje obitavao.
Prisutnost je htjela da bude siguran u svoje
simbole ako se ikada poţeli vratiti s udaljenoga i
tuđinskoga svijeta kojeg je odabrao, te uzvrati natrag
nestrpljivu potvrdu; uvjeren kako srebrni ključ, kojeg
je osjećao uza se i za kojeg je znao da je već zakrenuo i
svijet i osobne ravnine bacivši ga natrag u 1883.
godinu, sadrţi te spomenute simbole. I tada Biće
prihvati njegovu nestrpljivost kao znak spremnosti da
ostvari čudovišni sunovrat u ponor. Valovi nenadano
prestanu, i nastupi trenutačna tišina napeta od
neizrecivog i strahovitog iščekivanja.
Tada, bez upozorenja, do njega dopre vibriranje
i bubnjanje koje nabrekne do stravične grmljavine. Još
jednom Carter osjeti kako postaje ţarišna točka
intenzivne koncentracije energije koja je
nepodnošljivo udarala i bombardirala i ţarila u sada
već poznatom ritmu izvanjskoga svemira, koju nije
mogao svrstati niti kao silnu vrućinu goruće zvijezde,
ni kao okamenjujuću hladnoću krajnjega bezdana.
Tračci i zrake boja potpuno nepoznatih ikojem
spektru našega svemira su plesale i tkale i
međusobno se preplitale pred njim, te postane
svjestan strahovite brzine kojom se kretao. Uhvatio je
jedan prolazni tračak prizora oblika kako samotno
sjedi na maglovitome prijestolju više šesterokutnom
no inače ...
 Šesto poglavlje

Kako je Hindus zastao u pripovijedanju svoje

priče, uvidi kako ga de Marigny i Phillips zadubljeno
promatraju. Aspinwall se pretvarao kako ignorira
priču te je uobraţeno drţao svoje oči na papirima
ispred sebe. Tuđinski ritam sata nalik lijesu je
poprimio novo i kobno značenje, dok su se
isparavanja sa zagušenih, zanemarenih tronoţaca
plela u fantastične i neobjašnjive oblike, te tvorila
uznemirujuće kombinacije s grotesknim oblicima na
propuhom ljuljanim tapiserijama. Stari crnac koji se
brinuo za njih je nestao - moţda ga je neka rastuća
napetost potjerala prestrašenog iz kuće. Gotovo
opravdavajuća neodlučnost proţme govornika dok je
nastavio pripovijedati svojim začudno oteţalim a
ipak idiomatskim glasom.
“Teško ti je povjerovati u stvari pronađene u
bezdanu”, reče, “ali još ćeš teţima za povjerovati
pronaći opipljive i materijalne stvari koje te čekaju.
Takva je narav vaših umova. Čuda su dvostruko
nevjerojatnija kada su prenesena u tri dimenzije iz
nejasnih predjela mogućih snova. Neću ti pokušati
otkriti previše - to bi bila druga i posve drugačija
priča. Kazati ću ti samo ono što apsolutno moraš
znati.”
Carter, nakon toga posljednjeg vrtloga
tuđinskoga i polikromatskoga ritma, pronađe se u
nečemu što mu je na trenutak izgledalo kao njegov
stari uporni san. Hodao je, kao tolikim noćima prije,
kroz vrevu kliještavih, njuškavih bića kroz ulice
labirinta od neobjašnjivo obrađenoga metala podno
svoda raznolikih solarnih boja; i kako je pogledao
nadolje, vidje kako mu tijelo bijaše poput onih oko
njega - smeţurano, djelomice krljuštavo, te neobično
artikulirano ponajviše nalik kukcu a ipak ne bez
karikaturne sličnosti ljudskom obliku. Srebrni ključ je
još uvijek bio u njegovu posjedu, iako ga je sada
drţao u odurnim kliještima.
Sljedećega trenutka snoprikaz nestade, a njega
proţme osjećaj prilično sličan onome nakon buđenja
iz sna. Krajnji bezdan - Biće - entitet apsurdne,
čudnovate rase je dozvao Randolpha Cartera na svijet
budućnosti koji se još nije rodio - neke od tih stvari
bijahu dijelovi upornih ponavljajućih snova
čarobnjaka Zkauba na planetu Yaddith. Bili su
preuporni - ometali su ga u njegovim duţnostima
tkanja čarolija koje drţahu strahovite dholove u
njihovim jazbinama, te su postali pomiješani s
njegovim sjećanjima na bezbroj stvarnih svjetova koje
je posjetio ovojnicama zraka svjetlosti. A sada su
postali kvazi-stvarni kao nikada prije. Ovaj teški,
materijalni srebrni ključ u njegovim gornjim desnim
kliještima, pljunuta slika onog kojeg je sanjao, nije
slutio na dobro. Mora se odmoriti i promisliti, i
posavjetovati se s pločama Nhinga za savjet što
učiniti. Uspevši se metalnim zidom u ulici nedaleko
od glavne promenade, ušao je u svoj stan te prišao
stalku s pločama.
Sedam dnevnih perioda poslije, Zkauba je čučao
na svojoj prizmi u strahopoštovanju i očaju, jer mu je
istina otvorila novi i oprečni niz sjećanja. Nikada više
neće poznati mir bivanja jednog entiteta. Jer u svem
vremenu i prostoru on sada bijaše dvojica: Zkauba,
čarobnjak Yadditha, zgroţen primislima o odbojnome
zemaljskom sisavcu Carteru koji će tek biti i jest on, i
Randolph Carter, iz Bostona na Zemlji, koji drhti na
prizor kliještave stvari koja je nekoć bio, i koja je opet
postao.
Vremenski periodi provedeni na Yaddithu,
zakreštao je svami - čiji je oteţali glas počeo
pokazivati znakove umora - čine pripovijest samu za
sebe koja ne moţe biti prenesena u kratkome
pregledu. Bilo je putovanja na Stronti i Mthuru i Kath,
te druge svjetove u dvadeset i osam galaksija
dostupnih ovojnicama zraka svjetlosti stvorenja s
Yidditha, i putovanja naprijed i nazad kroz eone
vremena uz pomoć srebrnoga ključa i raznih drugih
simbola poznatih Yaddithovim čarobnjacima. Zbile su
se gnjusne borbe s blijedim viskoznim dholovima u
iskonskim tunelima koji su poput saća dubili planet.
Zbila su se fantastična zasjedanja u knjiţnicama usred
skupljenoga znanja deset tisuća svjetova što ţivih što
mrtvih. Zbile su se napete sjednice s drugim
umovima Yadditha, uključujući i onu s Drevnim
vrhovnikom Buom. Zkauba nikome nije rekao što mu
se zbilo s osobnošću, ali kada bi aspekt Randolpha
Cartera isplivao na površinu, mahnito bi proučavao
bilo kakav mogući način povratka na Zemlju i u
ljudski oblik, te bi očajnički vjeţbao ljudski govor
svojim tuđinskim organima u grlu toliko loše
prilagođenima za tu svrhu.
Uskoro je s uţasom Carterov aspekt shvatio da
srebrni ključ nije u stanju utjecati na njegov povratak
u ljudski oblik. Ključ je bio - kao što je prekasno
zaključio iz stvari kojih se sjećao, iz stvari koje je
sanjao, i iz stvari koje je doznao iz znanja Yadditha -
proizvod Hiperboreje na Zemlji; s moćima nad
osobnim kutovima svijesti isključivo ljudskih bića.
Mogao je, međutim, promijeniti planetarni kut te
poslati korisnika kad god bi htio kroz vrijeme u
nepromijenjenom tijelu. Postojala je i dodatna čarolija
koja mu je davala neograničene moći koje su mu sada
nedostajale; ali ona je, također, bilo ljudsko otkriće -
svojstveno prostorno nedoseţnoj regiji, i koju
čarobnjaci Yadditha nisu mogli kopirati. Bila je
zapisana na neodgonetivom pergamentu u odvratno
izrezbarenoj kutiji sa srebrnim ključem, i Carter je
gorko kukao kako je nije ponio sa sobom. Sada
nedostupno Biće iz bezdana ga je upozorilo da bude
siguran u svoje simbole, te je bez dvojbi mislio kako
mu ništa ne nedostaje.
Kako je vrijeme pretjecalo, trudio se sve više i
više iskoristiti čudovišno znanje Yadditha za
pronalazak puta natrag u bezdan i svemoćnome
Entitetu. Svojim novim znanjem mogao bi napraviti
veliki napredak u tumačenju tajnovitoga pergamenta;
ali ta moć, uzevši u obzir trenutne okolnosti, bijaše
jedva ironična. Bilo je dana, međutim, kada je
Zkaubin aspekt bio nadmoćan i kada je teţio izbrisati
oprečna Carterova sjećanja koja su ga mučila.
I tako su prolazila duga vremenska razdoblja
- doba dulja no što ih čovječji mozak moţe pojmiti,
budući da bića Yadditha umiru tek nakon
dugotrajnih ciklusa. Nakon mnogo stotina izmjena,
izgleda kao da je Carterov aspekt dobivao bitku nad
Zkaubinim, te bi provodio goleme vremenske
periode izračunavajući udaljenost Yadditha u
prostoru i vremenu od ljudske Zemlje koja će tek biti.
Brojke su govorile o zapanjujućim eonima i
svjetlosnim godinama onkraj brojanja, ali je drevno
znanje Yadditha podesilo Cartera da shvati takve
stvari. Usavršio je moć da trenutačno usne prema
Zemlji, te je naučio mnoge stvari o našemu planetu
koje prije nije znao. Ali nije mogao sanjati o potrebnoj
formuli s nestaloga pergamenta.
Tada je naposljetku smislio divlji plan
bjekstva s Yadditha - koji je započeo kada je
pronašao drogu koja je drţala Zkaubin aspekt
vazda uspavanim, a ipak bez gubljenja Zkaubina
znanja i sjećanja. Pretpostavljao je kako će mu
njegovi izračuni omogućiti izvesti putovanje u
ovojnici svjetlosti kakvo nijedno biće Yadditha
nije nikada izvelo - tjelesno putovanje kroz
neizrecive eone i preko nevjerojatnih galaktičkih
prostranstava do Sunčeva sustava i same Zemlje.
Jednom na Zemlji, iako u tijelu kliještave,
njuškave stvari, moţda će nekako moći pronaći i
dovršiti dešifriranje neobičnoga pergamenta
ispunjenog hijeroglifima kojega je ostavio u
automobilu nedaleko Arkhama; i s tom će
pomoći - i uz pomoć ključa - povratiti svoju
normalnu zemaljsku vanjštinu.
Nije bio slijep na opasnosti toga pokušaja.
Znao je da će kada podesi planetarni kut na pravi
eon (nemoguća stvar za napraviti dok juri kroz
svemir), Yaddith biti mrtav svijet kojim
dominiraju pobjednički dholovi, i da će njegov
bijeg u ovojnici svjetlosti biti smrtonosan pothvat.
Isto tako je bio svjestan kako mora postići stanje
obustavljenih ţivotnih funkcija, onako kako
vračevi to čine, da bi izdrţao eon-dug let kroz
nemjerljive bezdane. Znao je također -
pretpostavljajući da putovanje uspije
- da se mora nekako imunizirati na bakterijske i
druge zemaljske uvjete neprijateljske prema tijelu
s Yadditha. Nadalje, mora smisliti način
imitiranja ljudskoga oblika na Zemlji dok ne
pronađe i odgonetne pergament i ne povrati svoj
istinski oblik. Inače će ga vjerojatno otkriti i
uništiti ljudi uţasnuti bićem koje ne bi smjelo
postojati. I mora smognuti nešto zlata - srećom
dobavljivoga na Yaddithu - da preţivi tijekom tog
dijela potrage.
Polako su napredovali Carterovi planovi.
Pripremio je abnormalno čvrstu ovojnicu svjetlosti,
sposobnu da izdrţi i čudesni vremenski prijelaz i
besprimjeran let kroz svemir. Provjerio je svoje
proračune, te odaslao ponovo i opet svoje snove ka
Zemlji, šaljući ih što je bliţe moguće 1928. godini.
Vjeţbao je obustavljanje ţivotnih funkcija s čudesnim
uspjehom. Otkrio je bakterijski agens koji mu je točno
trebao, te izračunao varirajući gravitacijski napor na
koji se mora priviknuti. Umješno je izradio masku od
voska i široki kostim koji će mu omogućiti da prođe
među ljudima kao neka vrst ljudskoga bića, te je
stvorio dvostruko snaţnu čaroliju kojom će se obraniti
od dholova u trenutku njegova odlaska s mrtvoga,
crnoga Yadditha iz nezamislive budućnosti. Potrudio
se, također, skupiti veliku zalihu droga -
nenabavljivih na Zemlji - koje će drţati Zkaubin
aspekt neaktivnim dok neće moći odbaciti tijelo s
Yadditha, niti je smetnuo s uma malenu količinu zlata
za zemaljske potrebe.
Dan polaska je protekao u dvojbama i
strahovanju. Carter se popeo na svoju platformu
ovojnice, pod izlikom da će odjezditi do trostruke
zvijezde Nython, te se uspentrao u okvir sjajnoga
metala. Imao je taman dovoljno prostora da izvede
ritual srebrnoga ključa, i kako ga je napravio,
polagano je pokrenuo lebdjenje ovojnice. Uslijedilo je
uţasno komešanje i tamnjenje
dana, i strahovito proţimanje boli. Činilo se kao da se
kozmos neodgovorno zavrtio, a sva zvijeţđa
zaplesaše na crnome nebu.
Sasvim iznenada Carter osjeti novu ravnoteţu.
Hladni međuzvjezdani jazovi su izvana glodali
njegovu ovojnicu, i mogao je vidjeti kako slobodno
pluta u prostoru - dok je metalna građevina iz koje je
krenuo davno već istrunula. Ispod njega tlo je bilo
preplavljeno divovskim dholovima; i čak dok je
gledao, jedan se uspravio visok nekoliko stotina stopa
i zamahnuo svojim blijedim, viskoznim krajem prema
njemu. Ali njegove čarolije bijahu učinkovite, i već je
sljedećega trenutka padao kroz svemir dalje od
Yadditha, neozlijeđen.
 Sedmo poglavlje

U onoj bizarnoj prostoriji u New Orleansu, iz

koje je stari crni sluga instinktivno pobjegao, začudan
je glas svamija Chandraputre bivao sve promukliji.
“Gospodo,” nastavi, “neću traţiti od vas da
povjerujete u ove stvari dok vam ne pokaţem
poseban dokaz. Prihvatite tada, kao mit, kada vam
ispričam o tisućama svjetlosnih godina - tisućama
godina vremena, i nebrojenim milijardama milja
kojima je Randolph Carter jurio kroz svemir kao
bezimeni, strani entitet u tankoj ovojnici od metala
pobuđenih elektrona. Mjerio je svoj period
obustavljenih ţivotnih funkcija najpomnijom brigom,
planirajući da ih ponovo pokrene samo nekoliko
godina prije dolaska na Zemlju točno ili blizu 1928.
godine.
 Nikada neće zaboraviti to buđenje. Zapamtite,
gospodo, da je prije toga eone dugog sna svjesno
ţivio tisućama zemaljskih godina među tuđinskim i
uţasnim čudima Yadditha. Osjećao je kako ga studen
grozno grize u znak prestanka prijetećih snova, te je
bacio pogled kroz očne ploče ovojnice. Zvijezde,
zvjezdana jata, maglice, gdje god je pogledao - i
konačno su njihovi obrisi nosili neke odlike srodstva
sa zvijeţđima Zemlje koje je poznavao.
Jednoga će dana njegov silazak u Sunčev sustav
biti ispričan. Vidio je Kynath i Yuggoth na obrubu,
prošao blizu Neptuna i promatrao paklenske bijele
gljive kojima je prošaran. Naučio je neprepričivu
tajnu kada je pomnije promotrio magle Jupitera, te
vidio stravu na jednome od satelita, i motrio je
kiklopske ruševine koje su leţale po marsovskom
rumenom disku. Kada se pribliţio Zemlji, vidio ju je
kao tanak polumjesec koji je alarmantno brzo rastao.
Usporio je brzinu, iako zbog osjećaja povratka kući
nije ţelio gubiti ni trenutka. Neću vam pokušati
prepričati te osjećaje kao što sam ih ja doznao od
Cartera.
Dakle, konačno je Carter lebdio uokolo u
gornjim Zemljinim slojevima zraka čekajući da danje
svjetlo dođe nad zapadnu hemisferu. Ţelio je sletjeti
odakle se otisnuo - nedaleko Zmijskoga legla u
brdima iza
Arkhama. Ako je itko od vas dugo izbivao od doma -
a znam da jedan od vas jest - prepuštam vam da
prosudite kako je prizor valovitih brda Nove
Engleske, skupa s velikim brijestovima i čvornatim
voćnjacima i drevnim kamenim zidovima morao
utjecati na njega.
Spustio se u zoru na niţu livadu pored stare
kuće Carterovih, te bijaše zahvalan na tišini i samoći.
Bila je jesen, kao i kada je otišao, i miris brda bijaše
melem za njegovu dušu. Uspio je odvući metalnu
ovojnicu uz padinu pored drvljanika u Zmijsko leglo,
makar nije mogla proći kroz travom zagušenu
pukotinu u unutarnju pećinu. Tamo je također
prekrio svoje tuđinsko tijelo ljudskom odjećom i
voštanom maskom koja je bila itekako potrebna.
Drţao je ovojnicu tamo preko godinu dana, dok
određene okolnosti nisu napravile potrebnim pronaći
novo mjesto za skrivanje.
Odšetao je do Arkhama - usputno vjeţbajući
upravljanje svojim tijelom da poprimi ljudsko drţanje
protiv zemaljske gravitacije - i promijenio svoje zlato
za novac u banci. Usput je postavio par pitanja -
hineći da je stranac koji ne poznaje mnogo engleskoga
- te doznao da je godina 1930., samo dvije godine
preko cilja kojem je stremio.
Naravno, njegova situacija bijaše uţasna. U
nemogućnosti da objavi svoj identitet, prisiljen da
cijelo vrijeme ţivi s jednim okom preko ramena, sa
stanovitim poteškoćama vezanim uz hranu, i s
potrebom da štedi tuđinsku drogu koja je drţala
Zkaubin aspekt uspavanim, osjećao je da mora
djelovati što je hitrije moguće.
Otišavši u Boston i uzevši sobu u propalome West
Endu, gdje je mogao ţivjeti jeftino i neupadljivo,
odmah je proveo istraţivanje vezano za imanje
Randolpha Cartera i njegovu podjelu. Tada je doznao
koliko je nestrpljivo g. Aspinwall, ovdje, ţelio da se
imanje podijeli, te kako su se časno g. de Marigny i g.
Phillips borili da ga sačuvaju netaknutim.”
Hindus se naklonio, premda nikakav izraz nije
prešao njegovim tamnim, mirnim, i gusto bradatim
licem.
“Indirektno je”, nastavio je, “Carter osigurao
dobru kopiju nestaloga pergamenta te je započeo
raditi na njegovu dešifriranju. Zadovoljstvo mi je
kazati kako sam bio u mogućnosti pomoći u svemu
tome - jer mi se obratio prilično rano, i preko mene
došao u kontakt s drugim misticima po čitavome
svijetu. Otišao sam ţivjeti s njime u Boston - u bijedan
stan u ulici Chambers. Što se tiče pergamenta - drago
mi je da mogu razriješiti nedoumice g. de Marignyja.
Dopustite mi da mu objavim kako jezik onih
hijeroglifa nije naacal, već jezik R‟lyeha, kojega je na
Zemlju donio okot Cthulhua pred nebrojena doba. To
je naravno, prijevod - postojao je hiperborejski
original milijunima godina prije na iskonskome
jeziku Tsath-you.
Bilo je više za odgonetnuti no što se Carter
nadao, ali u nijednom trenutku nije izgubio nadu.
Rano ove godine je postigao velike pomake uz pomoć
knjige koju je uvezao iz Nepala, i nema dvojbe da će
doskora pobijediti. Naţalost, međutim, razvila se
jedna problematika - nestašica tuđinske droge koja
drţi Zkaubin aspekt uspavanim. Ovo, ipak, nije toliko
velika nesreća koliko se strahovalo. Carterova
osobnost pobjeđuje u tijelu, i kada Zkauba prevlada -
u sve kraćim i kraćim razdobljima, i to samo kada ga
dozove nekakvo neobično uzbuđenje - on je
uglavnom suviše omamljen da poništi išta od
Carterovih napora. Ne moţe pronaći metalnu
ovojnicu koja bi ga odvela natrag na Yaddith, iako
jednom gotovo jest, Carter ju je nanovo sakrio kada je
Zkaubin aspekt bio u potpunosti primiren. Sva šteta
koju je učinio je to što je preplašio par ljudi i
pokrenuo izvjesne noćnomorne glasine među
Poljacima i Litav- cima u bostonskome West Endu.
Do sada, nijednom nije narušio paţljivu krinku koju
je pripremio Carterov aspekt, premda je katkada
zbaci sa sebe pa se dijelovi moraju mijenjati. Vidio
sam što se krije ispod - i to nije ugodno za gledati.
Prije mjesec dana, Carter je vidio oglas o ovome
sastanku, i znao je da mora hitro djelovati da spasi
svoje imanje. Nije mogao čekati da dešifrira
pergament i povrati svoj ljudski oblik. Posljedično je
opunomoćio mene da djelujem u njegovo ime.
Gospodo, kaţem vam da Randolph Carter nije
mrtav; da je privremeno u anomalijskom stanju, ali da
će unutar dva do tri mjeseca biti u mogućnosti
pojaviti se izvana u propisnome obliku i zahtijevati
nadzor nad svojim imanjem. Spreman sam ponuditi
dokaz ako je potrebno. Stoga vas preklinjem da
odgodite ovaj sastanak na neodređeno vrijeme.”

Osmo poglavlje

De Marigny i Phillips zuriše u Hindusa kao

hipnotizirani, dok je Aspinwall proizveo niz frktaja i
urlika. Gađenje staroga odvjetnika je sada već kuljalo
iz njega u otvorenome bijesu i udarao je o stol šakom
s apoplektično nabreklim venama. Kada je
progovorio, učinio je to vrstom laveţa.
“Koliko dugo ćete odugovlačiti ovu glupariju?
Slušao sam sat vremena ovoga luđaka - ovog
prevaranta
- i sada ima prokletog obraza reći kako je Randolph
Carter ţiv - traţiti nas da odgodimo nagodbu bez
pravoga razloga! Zašto ne izbacite ovog nitkova, de
Marigny? Smatrate li nas sve guzicama šarlatana ili
idiota?”
De Marigny tiho podigne ruku te prozbori
mimo. “Razmislimo polako i pomno. Ovo je bila
posve jedinstvena pripovijest, i u njoj postoje stvari
koje ja, kao ne posve neuk mistik, prepoznajem kao
ne toliko nevjerojatne. Nadalje - od 1930. primam
svamijeva pisma koja podupiru njegov iskaz.”
Kako je zastao, stari g. Phillips zatraţi riječ.
“Svami Chandraputra je govorio o dokazima. Ja,
također, prepoznajem mnogo toga što je značajno u
ovoj priči, i ja sam također primio mnoga svamijeva
čudnovata potkrjepljujuća pisma u protekle dvije
godine; ali neke od ovih izjava su posve ekstremne.
Ne postoji li nešto opipljivo što se moţe pokazati?”
Konačno svami bezizraţajnoga lica odgovori,
polako i promuklo, te izvadi predmet iz dţepa
njegova širokoga kaputa i prozborio:
“Dok nitko od prisutnih ovdje nikada nije vidio
srebrni ključ uživo, gospoda de Marigny i Phillips
vidješe njegove fotografije. Da li vam ovo izgleda
poznato?” Mumljajući poloţi na stol, svojom velikom
rukom u bijeloj rukavici, teţak ključ od potamnjeloga
srebra - dug gotovo deset palaca, napravljen
nepoznatom i posve egzotičnom vještinom, i
prekriven od početka do kraja hijeroglifima
najbizarnijih opisa. De Marigny i Phillips zadrţaše
dah.
“To je on!” zavapi de Marigny. “Fotoaparat ne
laţe i ne mogu biti u krivu!” Ali Aspinwall je već
imao spreman odgovor.
“Budale! Što to dokazuje? Ako je to uistinu ključ
koji je pripadao mome rođaku, onda je na ovome
strancu
- ovoj prokletoj crnčugi - da objasni kako je došao do
njega! Randolph Carter je nestao skupa s ključem
prije četiri godine. Kako znamo da nije opljačkan i
ubijen? Sam je bio napola lud, i u doticaju s još luđim
ljudima. Slušaj me, ti crnčugo - gdje si pronašao taj
ključ? Jesi li ubio Randolpha Cartera?”
Svamijeve se crte lica, nenormalno mirne, nisu
promijenile; ali su u pozadini, uvučene crne oči bez
šarenica opasno bljesnule. Govorio je velikom
mukom.
“Molim vas svladajte se, g. Aspinwall. Postoji
još jedan oblik dokaza koji vam mogu predočiti, ali
njegovi učinci na sve prisutne neće biti ugodni.
Budimo razumni. Ovdje imam neka papire očito
ispisane nakon 1930., nepogrešivim stilom Randolpha
Cartera.”
Nespretno je izvadio dugačku kuvertu iz
unutrašnjosti njegova širokoga kaputa i predao je
pocrvenjelom odvjetniku dok su de Marigny i
Phillips promatrali s kaotičnim mislima i sve jačim
osjećajem nadnaravnoga čuđenja.
“Naravno da je rukopis gotovo nečitak - ali ne
zaboravite da Randolph Carter sada nema ruke dobro
prilagođene reproduciranju ljudskih slova.”
Aspinwall uţurbano proleti kroz papire, te
bijaše vidno zbunjen, ali nije promijenio svoje
ponašanje. Prostorija je bila nabijena uzbuđenjem i
neizrecivim strahom, a tuđinski je ritam sata nalik
lijesu imao potpuno dijabolični prizvuk de Marignyju
i Phillipsu, iako se činilo da ni najmanje ne utječe na
odvjetnika. Aspinwall ponovo progovori.
“Ovi papiri izgledaju kao lukave krivotvorine.
Ako nisu, onda moţda znače da je Randolph Carter
doveden pod kontrolu ljudi s lošim namjerama. Moţe
se samo jedna stvar napraviti - uhititi ovoga
prevaranta. De Marigny, hoćete li pozvati telefonom
policiju?”
“Pričekajmo malo”, odgovori njihov domaćin.
“Ne vjerujem da ovaj slučaj zahtijeva prisutnost
policije. Imam određenu zamisao. G. Aspinwall, ovaj
gospodin je mistik stvarnih postignuća. On tvrdi da
uţiva povjerenje Randolpha Cartera. Hoće li vas
zadovoljiti ako moţe odgovoriti na specifična pitanja
na koja moţe odgovoriti samo osoba koja uţiva takvo
povjerenje? Ja poznajem Cartera, te mogu postaviti
takva pitanja. Samo da donesem knjigu za koju
mislim da će posluţiti kao dobar test.”
 Okrenuo se prema vratima knjiţnice, dok ga je
Phillips smeteno pratio nekako automatski.
Aspinwall je ostao gdje je bio, pomno proučavajući
Hindusa koji mu je uzvratio pogled nenormalno
bezizraţajnim licem. Odjednom, dok je Chandraputra
nezgrapno vraćao srebrni ključ u svoj dţep, odvjetnik
grlenim uzvikom zaustavi de Marignyja i Phillipsa u
njihovom kretanju.
“Hej, tako mi svega, sad mi je jasno! Ova
bitanga je prerušena. Uopće ne vjerujem da je Indijac.
To lice - to nije lice, već maska! Vjerojatno je njegova
priča posadila tu ideju u moju glavu, ali je istina.
Nikada se ne pomiče, a ovaj turban i ova brada
skrivaju rubove. Taj čovjek je najobičniji lupeţ! On
čak nije ni stranac - pratio sam njegov izričaj. On je
nekakav Jenki. I pogledajte te rukavice - on je svjestan
kako mu se moţe ući u trag otiscima prstiju. Proklet
bio, skinuti ću tu stvar s
“Stanite!” Promukli, neobičan tuđinski svamijev
glas je sadrţavao ton onkraj svih pukih zemaljskih
strahova. “Rekoh vam da postoji još jedan dokaz
kojeg ću vam predočiti ako to potreba naloţi, i
upozorih vas da me ne izazivate na taj čin. Ovaj stari
nametljivac crvenoga lica je u pravu - nisam zapravo
Indijac. Ovo lice jest maska, a ono što skriva nije
ljudsko. Vi ostali ste pogodili - osjetih to već pred
nekoliko minuta. Neće biti ugodno ako skinem ovu
masku - ostavi je na miru, Erneste. Mislim da je posve
svejedno ako vam sada kaţem da ja jesam Randolph
Carter.”
Nitko se nije ni pomaknuo. Aspinwall je frknuo
i napravio neodređene pokrete rukom. De Marigny i
Phillips su, s druge strane prostorije, gledali
naprezanja njegova crvena lica i proučavali leđa lika s
turbanom koji mu se suprotstavljao. Otkucavanje
abnormalnoga sata bijaše gnjusno, a dim s tronoţaca
je s njišućim tapiserijama plesao ples smrti.
Polugušeći odvjetnik razbije tišinu.
“E, nećeš, ti lopuţo - mene ne moţeš zaplašiti! Ti
imaš svoje razloge zašto ne ţeliš skinuti tu masku.
Moţda bismo tako saznali tko si ustvari. Dolje s njom
Kako je posegnuo za njime, svami uhvati
njegovu ruku s jednim od svojih nespretnih udova u
rukavicama, oglasivši se začudnim povikom
pomiješane boli i iznenađenja. De Marigny skoči
prema njima, ali zastane zbunjen kada se povik
protesta toboţnjega Hindusa promijeni u potpuno
neobjašnjive zvukove klepetanja i zujanja.
Aspinwallovo crveno lice je bilo bijesno, te svojom
slobodnom rukom ponovo posegne za gustom
bradom njegova protivnika. Ovoga je puta uspio u
hvatanju, i od njegova sumanuta trzaja otpadne cijelo
voštano lice ispod turbana
i zalijepi se za odvjetnikovu apoplektičnu šaku.
 Kako je to napravio, iz Aspinwalla odjekne
ustrašeni grgoljavi povik, i Phillips i de Marigny vide
kako mu se lice grči od divlje, duboke, i stravične
epilepsije čiste panike, groznije od bilo koje što su
ikad prije vidjeli na ljudskome licu. Toboţnji je svami
u međuvremenu oslobodio drugu ruku te je stajao
kao ošamućen, proizvodeći zujave zvukove posve
nenormalnih odlika. Tada se spodoba s turbanom
neobično ovjesila u jedva ljudsko drţanje, te započne
čudnovato, fascinirajuće teturati prema satu u obliku
lijesa koji je otkucao svoj kozmički i neprirodni ritam.
Njegovo sada nepokriveno lice bijaše okrenuto od
njih, stoga de Marigny i Phillips nisu mogli vidjeti što
je razotkrio odvjetnikov čin. Tada njihovu paţnju
privuče Aspinwall, koji se teško stropoštao na pod.
Čarolija je bila razbijena - ali kada su došli do njega,
starac je bio mrtav.
Brzo se okrenuvši prema uzmičućim leđima
teturavog svamija, de Marigny ugleda kako je jedna
od velikih bijelih rukavica tromo spala s mlitave ruke.
Dim olibanuma bijaše gust, i sve što je mogao nazrijeti
od razotkrivene ruke bijaše nešto dugo i crno. Prije no
što je kreol dostigao bjeţeću figuru, stari g. Phillips
stavi ruku na njegovo rame.
“Nemojte!” on prošapta. “Ne znamo na što smo
se namjerili - na onaj drugi aspekt, znate - na Zkauba,
čarobnjaka Yadditha...”
 Spodoba s turbanom je sada stigla to
nenormalnoga sata, i promatrači ugledaju kroz gusti
dim kako nejasna crna kliješta petljaju po visokim,
hijeroglifima ispisanim vratima. Petljanje izazove
nastrani škljocavi zvuk. Tada spodoba uđe u kućište
oblika lijesa te zatvori za sobom vrata.
De Marigny se više nije mogao suzdrţavati, ali
kada je stigao do sata i otvorio ga, bio je prazan.
Nenormalno se kucanje nastavilo, udarajući mračnim
kozmičkim ritmom koji okruţuje sva otvaranja
mističnih dveri. Na podu su leţali velika bijela
rukavica, i mrtvac s bradatom maskom u ruci, koji
nisu imali ništa više za otkriti.

***

Godina je prošla, a od Randolpha Cartera ni

glasa. Njegovo je imanje još nepodijeljeno. Bostonsku
adresu s koje je izvjesni “svami Chandraputra” slao
upite raznoraznim misticima u godinama 1930.-31 .-
32., uistinu bijaše zakupio neobični Hindus, ali on je
otišao nedugo prije datuma sastanka u New
Orleansu, te nikada više ne bijaše viđen. Bio je opisan
kao taman, bezizraţajan, i bradat, i njegov je
stanodavac mislio kako mu crnomanjasta maska -
koja bijaše po propisima izloţena - sasvim nalikuje.
Ali nikada ga se, naime, nije sumnjičilo za
povezanost s pojavama iz noćnih mora o kojima su
šaputali lokalni Slaveni. Brda iza Arkhama su bila
pretraţena zbog “metalne ovojnice”, ali ništa ni
pribliţno tome opisu nikada nije pronađeno.
Međutim, sluţbenik u Prvoj nacionalnoj banci u
Arkhamu se ipak prisjećao čudnovatoga čovjeka s
turbanom koji je unovčio začudni komad zlatne
poluge u listopadu 1930. godine.
De Marigny i Phillips jedva mogu sabrati misli o
svemu što se zbilo. Naposljetku, što je dokazano?
Postojala je priča. Postojao je ključ koji je mogao
biti iskovan po jednoj od slika koje je Carter slobodno
dijelio 1928. Postojali su papiri - koji nisu donijeli
nikakvu prevagu. Postojao je zakrabuljeni stranac, ali
tko je sada ţiv vidio što je maska krila? Usred
napetosti i olibanumova dima, onaj je čin nestajanja u
satu lagano mogao biti dvostruka halucinacija.
Hindusi znaju mnogo o hipnozi. Razum nalaţe da je
“svami” kriminalac s pretenzijama na imanje
Randolpha Cartera. Dok je autopsija kazala da je
Aspinwall umro od šoka. Da li ga je samo bijes
izazvao? A tek neke stvari u onoj priči...
U ogromnoj prostoriji ukrašenoj tapiserijama
neobičnih uzoraka, i ispunjenoj dimom olibanuma,
Etienne-Laurent de Marigny često sjedi i osluškuje
pun nejasnih dojmova neprirodni ritam onoga
hijeroglifima ispisanog sata u obliku lijesa.
KIKA