ARHEOLOZI

ŠIME LJUBIĆ (1822.-1896.g.)

- antičar, ali ajd, nije z gorega

- Stari Grad na Hvaru, osnovnu školu išao tamo, gimnaziju u Dubrovniku, studij bogoslovije

- prvi donosi podatke o brojnim naseljima Aenona, Issa, Pharos, Burnum…

- 1871.g. postaje ravnatelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu.

-1878.g. utemeljuje Hrvatsko arkeologičko družtvo, koje će kasnije postati Hrvatsko arheološko
društvo (HAD)

-U sklopu HAD-a, u njegovom vremenu se pokreče prvi arheološki časopis "Viestnik Hrvatskoga
arkeologičkoga društva", kojem je i sam Ljubić postao urednik i koji dan danas izlazi

JOSIP BRUNŠMID (1858. -1929.)

- rođen u Vinkovcima gdje je išao u osnovnu i gimnaziju, u Beču upisao povijest i zemljopis

- najviše se bavio antičkom numizmatikom i epigrafikom

- pionir hrvatske numizmatike

- Jedan od prvih profesora na odjelu za arheologiju na zagrebačkom filozofskom fakultetu

VIKTOR HOFFILER (1877. – 1954.)

- nasljednik Brunšmida, također Vinkovčanin

- upisao studij klasične filologije i arheologije u Zagrebu, a kasnije se premješta u Beč

- od 1900.-te kustos u muzeju u Zagrebu te pomaže Brunšmidu, a kasnije i ravnatelj Arheološkog

muzeja u Zagrebu te predavač klasične arheologije na Sveučilištu u Zagrebu

- organizirao sastanke Hrvatskog numizmatičkog društva

- jedan od zaslužnijih za premještanje muzeja u današnju zgradu (u sklopu te zgrade djelovao i odsjek
za arheologiju sve do gradnje nove zgrade 1965. godine)

GRGA NOVAK (1888. – 1978.)

- rođen na Hvaru, osnovna i dio srednje tamo, a onda u bogoslovnu gimnaziju u Travniku

- nakon toga studij arheologije i povijesti na FFZG, pa nastavio u Pragu i Beču

- sveučilišnu karijeru je započeo u Skoplju

- sustavno je istraživao Markovu i Grapčevu špilju na otoku Hvaru

- bio rektor fakulteta u Skoplju i Zagrebu, dobio titulu sira od engleske kraljice
- jedan od glavnih inicijatora ponovnog osnivanja hrvatskog arheološkog društva

DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ (1916. – 1993.)

- rođen u Splitu, studirao arheologiju u Zagrebu

- izabran za ravnatelja arheološkog muzeja u Splitu te je vodio i Arheološki muzej u Zagrebu

- u Splitu – obnavlja Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku

- jedan od pionira antičke arheologije u Hrvatskoj koji je dao sustavne teze o Rimljanima i Grcima i
ostalima

MATE SUIĆ (1915. - 2003.)

- Postire, Brač, studirao u Zagrebu

- odlazi razrušeni Zadar, gdje sustavno istražuje antičku ostavštinu gdje je stvorio Arheološki muzej
kojem je bio i ravnatelj

- kasnije predavao na Sveučilištu u Zadru i Zagrebu

- najviše pridonio u istraživanjima Zadra, najpoz. djelo: Antički grad na istočnom Jadranu

FANE BULIĆ (1846. – 1939.)

- rođen u Vranjicu, studirao klasičnu filologiju, slavistiku i arheologiju

- borio se za Arheološki muzej u Splitu.

- postavljen za konzervatora antičkih spomenika u Splitu, gdje je najveću pozornost dao

Dioklecijanovoj palači

- jedan od pionira i začetnika hrvatske arheologije

- najvažniji lokaliteti koje je istraživao: Manastirine, Salona, Crkvina

- osnovao društvo Bihać

- ponajviše se bavio antičkim, starokršćanskim i ranosrednjovjekovnim lokalitetima

- istraživao na klasičan način 19. st. – ne sustavno i ne dovoljno temeljito te nije obraćao previše
pažnje na sitnije nalaze poput keramike, stakla i sl.

- Bulićeva istraživanja – privukla brojne strane istraživače

- za vrijeme dok je Bulić bio ravnatelj muzeja u Splitu – ogroman broj arheološke građe pristiže u sam
muzej

- suradnik u pokretanju časopisa "Bulletino di archeologia e storia dalmata" koji će se kasnije

promijeniti u "Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku"

- također, Bulić ustvrdio povijesni početak salonitanske crkve

- aktivno pomagao Luji Marunu u istraživanjima, osnovao Duštvo Bihać s ciljem istraživanja hrvatske
prošlosti

FRANE CARRARA (1812.-1854.)

- začetnik suvremene arheologije u Hrvatskoj, gimnazija u Splitu, Teologija u Zadru

- rođen u Splitu, umro u Veneciji, teologiju završio u Padovi

- otkrio zidine antičke Salone

LUJO MARUN (1857. – 1939.)

- rođen u Skradinu, Stipe Marun

- završio državno-franjevačku gimnaziju u Sinju, pristupio franjevačkom samostanu te od onda Lujo

- 1885. prvi ozbiljni arheološki poduhvat, zbog izgradnje željeznice u Kninu

- 1886. – zbog potreba iskapanja osniva Kninsko starinarsko društvo, a ubrzo i Prvi muzej hrvatskih
spomenika

- sam Marun vršio je brojna istraživanja, no često i pomalo amaterski pristupa lokalitetima

- Marun prilikom istraživanja vodio dnevnike u kojima opisuje same nalaze kao i okolnosti nalaza
spomenika, sakupljao je i kosti te ih davao antropolozima na analizu, a tehničke snimke pronađene
arhitekture davao je tehničarima i arhitektima

- Prvi muzej hrvatskih spomenika – svečano otvoren 1893. godine

- isprva svoje rezultate objavljuje u Viesniku hrvatskoga arkeologičkog društva, a nakon njegovog
gašenja osniva novi časopis, Starohrvatska prosvjeta (na protivljenje Bulića i Jelića)

- Frane Radić – postaje urednikom ovog časopisa

- uz Franu Radića, Lujo Marun pokušava privući još čitav niz školovanih ljudi koji bi pomogli u
financiranju i funkcioniranju muzeja

- u Muzeju starina ostaje do 1931. nakon čega je udaljen

- do svoje smrti 1939. provodi istraživanja brojnih lokaliteta vlastitim novcem

- 1887. – utemeljio Kninsko starinarsko društvo, od 1893. Hrvatsko starinarsko društvo

- istražio velik broj lokaliteta

LOVRE KATIĆ (1887. – 1961.)

- rođen u Solinu 1887., klasičnu gimnaziju završio u Splitu i bogosloviju u Zadru

- tajnik Hrvatskog starinarskog društva

- sudjeluje u brojnim istraživanjima (Biskupija, okolica Knina, Žirje) s Marunom

- koristeći diplomatske izvore, iz njih crpi topografske podatke kojima traži potvrdu na teren od
Omiša do Trogira

- ustvrdio kako se crkva Sv. Stjepana s grobovima hrvatskih kraljeva nalazi na gospinom otoku u
Solinu, a sv. Mojsija na poloćaju Šuplja crkva

- doktorirao u Zagrebu 1933. godine

- nakon Drugog svjetskog rata Lovre Katić skupa s Gunjačom sudjelovao u očuvanju spomenika u
Kninskom muzeju

- došao i do spoznaje kako je crkva sv. Mojsija o kojoj je ranije pisao, ujedno i crkva sv. Petra u kojoj je
okrunjen Zvonimir

- 1947. – postaje kustos u arheološkom muzeju u Splitu

LJUBO KARAMAN (1886. – 1971.)

- rođen u Splitu, diplomirao povijest i zemljopis u Beču 1910.

- u razdoblju između 2 rata konzervator spomenika kulture u Splitu

- sudjelovao na istraživanjima na Šolti, Trilju, Mravincima, Majdanu, Gospinom otoku, Šupljoj crkvi i
Gradini

- u kontaktima s Lujom Marunom i Muzejom hrvatskih starina

- od 1926. član znanstvenog odbora u Hrvatskom starinarskom društvu

- jedan od najzaslužnijih za razmjenu kulturnih dobara između Hrvatske i Italije za vrijeme drugog
svjetskog rata (krsni zdenac kneza Višeslava)

- iako sam po vokaciji nije bio arheolog, bavio se velikim djelom i arheološkim temama kao i
istraživanjima

STJEPAN GUNJAČA (1909. – 1981.)

- povjesničar i arheolog, rođen u Sinju, umro u Splitu, diplomirao 1933. povijest i zemljopis

- 1933. – postavljen za kustosa Muzeja starina Savske i Primorske banovine u Kninu (današnji Muzej
hrvatskih arheoloških spomenika)

- od 1936. do 1939. – vršitelj dužnosti kustosa, a od 1939. kustos

- od 1945. do 1947. – na čelu Arheološkog muzeja u Zadru

- 1947. – ravnatelj Muzeja hrvatskih starina (od 55' Muzej hrvatskih arheoloških spomenika)

- od 58' ravnatelj Instituta za nacionalnu arheologiju, do mirovine 1977.

- doktorirao je 1937. godine

- 1942. – Kninska tvrđava postaje vojnostrateško mjesto te Gunjača seli građu iz muzeja u Sinj te ju
tako spašava od uništenja

- kasnije, ista ta građa prenosi se u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika

- istraživao brojne lokalitete, a prije samog terenskog rada često proučavao povijesne izvore koji bi
mu mogli otkriti podatke uz lokalitet

- istražio preko 50 lokaliteta

- objavio preko 150 bibliografskih jedinica, uredio prvih 10 brojeva III serije Starohrvatske prosvjete

- Gunjačinim odlaskom ukinut Institut za nacionalnu arheologiju

JANKO BELOŠEVIĆ (1929.)

- profesor emeritus na Sveučilištu u Zadru

- u Slatini Svedruškoj kod Krapine

- diplomirao je arheologiju i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1958. -

- magistrirao je 1968. na Filozofskom fakultetu u Beogradu s temom Arheološka ostavština Germana

VI vijeka na obali i širem priobalnom području istočnog Jadrana

- doktorirao na Sveučilištu u Zadru, 1959. zaposlio se kao kustos srednjovjekovnog odjela

Arheološkog muzeja u Zadru, a 78'-79' ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru

- pozornost posvećivao je povremenim tematskim izložbama i terenskim istraživanjima, kao i

kulturnoj-promidžbenoj djelatnosti Muzeja

- u pogledu izložbene djelatnosti, najvažniji je njegov rad na realizaciji stalnog postava

Srednjovjekovne zbirke u novoj zgradi Arheološkog muzeja Zadar, svečano otvorenoj u studenom
1974. Također je uredio i obradio stalni postav (srednjovjekovno razdoblje) arheoloških zbirki u Ninu
(1969.) i Biogradu (1968.-1969.)

- od 1961. – 1964. – bio sudionik istraživanja na Bribiru koje je vodio Stjepan Gunjača

- samostalna istraživanja provodi od 1964. godine

- istraživao: Kašić – Glavčurak, Radovin – Sv. Petar, Nin-Ždrijac, Nin-Sv. Križ, Stankovci – Klarića,
Biljane Donje – Trljuge,Smilčić – Kulica, Galovac – Crkvina, Nin – Sv. Asel

- od 1979. – profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru (i ranije predavao posljediplomcima)

- ostao je na fakultetu sve do mirovine 2000. godine

- jedan je od osnivača poslijediplomskog studija arheologije u Zadru

- dekan fakulteta od 1987. do 1989.

- djela: Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljeća (Zagreb, 1980.). i Starohrvatsko groblje na
Ždrijacu u Ninu (Zadar, 1997.), STAROHRVATSKO GROBLJE NA MAKLINOVU BRDU U SELU KAŠIĆU KOD
ZADRA

- kao ugledni znanstvenik sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu

- 1999. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera
Boškovića za osobite zasluge za znanost, a godine 2000. Hrvatsko arheološko društvo dodijelilo mu je
Nagradu "Fra Lujo Marun" za osobit doprinos razvoju i ugledu nacionalne arheologije te 2006.
Nagradu za životno djelo "Don Frane Bulić". Godine 2009. uručena mu je godišnja Nagrada "Josip
Brunšmid" Hrvatskog arheološkog društva za znanstvenu monografiju Starohrvatsko groblje na
Ždrijacu u Ninu

DUŠAN JELOVINA (1927. – 2008.)

- rođen u Kninu, umro u Zagrebu

- arheologiju završio 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

- 1955. - kustos-asistent u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika i tada pridruženom Institutu za

nacionalnu arheologiju u Splitu

- 1965. – magistrirao na Filozofskom fakultetu u Ljubljani

- 1975. – doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zadru

- od 1977. do 1896. – na čelu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u kojem ostaje i kasnije, sve
do umirovljenja 1993.

- pretežito se bavio istraživanjem srednjovjekovnih groblja na području Dalmacije

- neki od lokaliteta koje je istraživao: Razbojine i Drače u Kašiću kod Zadra 0956.), Biljani Donji kod
Zadra, starohrvatsko groblje na brdu Spas u Kninu i pet srednjovjekovnih grobalja na jednom od
najvećih srednjovjekovnih nalazišta u Hrvatskoj - na Bribiru kod Skradina

- rezultate svojih istraživanja redovito je objavljivao u Starohrvatskoj prosvjeti

Arheolog Dušan Jelovina dobitnik je Nagrade grada Splita i dnevnika lista Slobodna Dalmacija u godini
1977. za osobiti doprinos proučavanju starohrvatske kulture, a također i nagrade Pavao Ritter
Vitezović za 1986. godinu, najvišeg republičkog priznanja za rad na unapređivanju muzejske
djelatnosti. l' toj kolajni visokih priznanja krunu je Nagrada za životno djelo koje mu je Hrvatsko
arheološko društvo dodijelilo 2003. godine

LUKA JELIĆ (1864. – 1922.)

- završio gimnaziju u Splitu te bogoslovni studij u Zadru 1887. godine

- 1891. – 1893. – studira arheologiju , povijest umjetnosti, zemljopis, povijest kao stipendist u Beču

- Od 1893. do umirovljenja 1917. predavao crkveno pravo i crkvenu povijest na visokom

bogoslovnom učilištu dalmatinskih biskupija pri Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru
- obavljao i službu konzervatora umjetničkih i povijesnih starina za sjevernu Dalmaciju

- sudjelovao u radu kninskoga Starinarskoga društva, bio 1894. njegov glavni suradnik u osnivanju
»Bihaća«, hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti, i organizaciji Prvoga međunarodnoga
kongresa za starokršćansku arheologiju

- iskopavao u Biogradu i Ninu te postavio temelje tamošnjemu sustavnomu arheološkomu

istraživanju i razvoju zadarskoga Arheološkoga muzeja

- istraživao i na Murteru te na prostoru između Šibenika i Trogira

Bjelobrdska kultura

- starohrvatsko stanovništvo i bizantska kultura

- istraživači: Željko Tomičić i Josip Brunšmid

- motivi križa – dokaz pokrštavanja

- lokaliteti – Lijeva Bara, Vukovar, Bijelo Brdo II, Sarvaš, Vinkovci, Đakovo

- nakit – karičice s petljom, prstenje, ogrlice, naušnice, dvodijelni srcoliki privjesci, dugmad u obliku
češera

- traje do 12. st. i povezana je sa starohrvatskim stanovništvom na prostoru sjeverne Hrvatske

Karantansko-Ketlaška kultura

- Karantanija – Slovenija, osnovana 6./7. st.

- kultura vezana za prialpske Slavene od 6. do 8. st.

- povezana uz poganske pogrebne običaje, naušnice s petljom, lulaste naušnice, pločaste fibule

Numizmatički nalazi

- srebrni solid Karla Velikog iz Bribira

- nalaz cara Konstantina IV Kopronima

- ostava bizantskih zlatnika Romana III Argina s otoka Maslenika nedaleko od Primoštena

Starohrvatska groblja:

- 5 osnovnih tipova groblja:

1. grobovi sa spaljenim pokojnicima u zemljanim urnama

2. grobovi u zemljanoj raci

3. grobovi u zemljanoj raci s upotrebom kamena

4. grobovi s kamenom grobnom arhitekturom

5. grobovi u drvenim ljesovima

- uz ove osnovne tipove imamo i zidane presvođene grobnice

BISKUPIJA

Selo Biskupija nalazi se 7 km jugoistočno od Knina, i spada među najvažnije lokalitete hrvatskog

srednjovjekovlja. Današnja Biskupija je povijesno selo koje se od 11. do 18. st. zvalo se Kosovo, što

je čest toponim hrvatskog srednjovjekovnog prostora. Nalazilo se u (Petrovom) Polju i bilo je

kraljevsko dobro (villa regalis). Pod imenom Biskupija prvi put se spominje nakon oslobođenja od

Turaka, kada dobiva ime po nekadašnjem posjedu hrvatskog odnosno kninskog biskupa.

Prva arheološka istraživanja započeo je L. Marun 1886., i vodio ih je do 1908., a S. Gunjača je

proveo revizijska istraživanja 1950.-1952. Tijekom 1983. i 2000. provedena su manja zaštitna

iskopavanja (Maja Petrinec se posljednja bavila Biskupijom-Crkvinom u svojoj doktorskoj

disertaciji).

Na Biskupiji se istraživalo na više položaja, a otkrićem arheoloških ostataka pet

ranosrednjovjekovnih crkava utvrđena je vjerodostojnost pisanog povijesnog podatka iz 12. st. oko

položaja pet crkava u mjestu Kosovu (v Petih crikvah v Kosovi) koji se javlja u vezi sa zborovanjem

i ubojstvom hrvatskog kralja Zvonimira. Ostaci crkvenih objekata otkriveni su na položajima:

• Crkvina

• Stupovi

• Lopuška glavica

• Bukorovića podvornica

• sv. Trojica (neistražena).

Srednjovjekovna naseobinska groblja –

Lopuška glavica, Bukorovića podvornica,

Bračića podvornice, Dolovi – govore o gustoj

demografskoj slici, a veličinu i značenje

naselja ilustriraju nalazi iz najvećeg istraženog srednjovjekovnog groblja oko sv. Marije na Crkvini.
1. CRKVINA

BAZILIKA SV. MARIJE

Crkvina je najveće arheološko nalazište u Biskupiji. Nalazi se na današnjem katoličkom groblju. Od

1886. do 1908. Lujo Marun je na ovom lokalitetu iskopavao dvadesetak puta. Tu je u 1. pol. 9. st.

postojala velika bazilika posvećena sv. Mariji (slika gore). Crkva je bila trobrodna sa zidanim

izduženim stubovima (četiri pilona pravokutnog presjeka) koji dijele crkvene brodove. Središnji je

brod bio širi od bočnih. Svetište čine tri pravokutne apside upisane u začelni zid. Na zapadnoj strani

je predvorje koje je sudeći po bogatim grobnim nalazima, zidanim presvođenim grobnicama i

sarkofazima služilo kao mauzolej kneževske porodice. Neki autori smatraju kako je to razvijeni

trodijelni westwerk. Tu se nalazio i zvonik. Crkva je služila kao mauzolej vladarske obitelji

15

Trpimirovića u ranom 9. st. o čemu svjedoče arheološki nalazi grobova kneževske obitelji u

kamenim sarkofazima u predvorju crkve.

Bazilika je predromaničkog porijekla (S. Gunjača) pa bi njeno tlocrtno rješenje ukazivalo na

koncepcije koje se javljaju u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi zapadnog kulturnog kruga, svojstvene

prostorima pod jurisdikcijom akvilejskog i milanskog patrijarhata (M. Jurković).

No postoje i pretpostavke o starokršćanskom porijeklu objekta na Crkvini (V. Klaić) u kojem se po

hrvatskom naseljavanju obnavlja crkvena tradicija, vjerojatno stolne crkve ranije kasnoantičke

biskupije Ludrum.

U 11. st. (1075., Petar Krešimir IV.) u

kraljevskoj se villi Kosovo smješta središte

hrvatskog dvorskog biskupa koji se oko

1040. javlja u pratnji hrvatskog kralja.

Bazilika sv. Marije postaje njegovom

katedralom. U tu svrhu crkvi se dograđuje

sklop sa sjeverne strane za potrebe

katedralnog kaptola. Unutar prezidane

građevine nađeni su grobovi ranog

srednjovjekovnog horizonta koji su nekoć

bili ukopani uz samu crkvu. Crkva dobiva

novi namještaj, a o tradiciji štovanja sv. Marije

svjedoče ranoromanički zabat s likom Madone i

popratnim natpisom (slika gore), te posvetni natpis s

imenom sv. Marije i sv. Stjepana, glavnih titulara

bazilike.

Od 1. pol. 9. do kraja 11. st. nekoliko se puta mijenja

crkveni namještaj bazilike. Utvrđeni su ostaci

predromaničkih oltarnih pregrada iz četiri stilske,

odnosno tri epigrafičke faze, dva ciborija.

Najpoznatiji su dijelovi ranoromaničkog namještaja

iz 2. pol. 11. st. – likovna tranzena s prikazom

Maiestas Virginis i likom hrvatskog dostojanstvenika

(slika desno), četverostrani oltarni ciborij, te zabat s

likom Madone (datira se u doba Zvonimira, oko

1078.).

16

Veći šesterostranični (vjerojatno krstionički) ciborij datira se

na početak 9. st. Od krstioničkog ciborija nađeni su akroterij i

kapitel, a od košare je sačuvano samo nekoliko ulomaka.

Stjepan Gunjača je rekonstruirao ciborij, no Nikola Jakšić drži

kako je ta rekonstrukcija upitna jer kapitele i akroterij pripisuje

"majstoru koljanskog pluteja", a košara ciborija ne pokazuje

iste karakteristike.

Oltarni ciborij je jedan od najljepših takvih spomenika iz

Hrvatske, a nastao je u 2. pol. 11. st. i vjesnik je romaničkog

stila (slika lijevo). Rekonstruiran je, ima četiri arkade

zatvorene u četvorinu nad kojom je četverokutni piramidalni

krov s ljuskastim crijepovima. Na samom vrhu je kitnjasti

akroterij. Kapiteli su ukrašeni životinjskim likovima (orlovi,

golubovi, sove). Inače prevladava šahovnica, dvoprute i

troprute vrpce.

Prema sačuvanim ukrasnim elementima, oprema crkve

sv. Marije u Biskupiji kod Knina uglavnom je proizvod radionica koje su u to vrijeme djelovale na

širem kninskom području (djelo majstora koljanskog pluteja).

U turskom se razdoblju središnji brod prezidava u manju crkvu sv. Luke, koja je uklonjena u

arheološkim istraživanjima 1886.

GROBNI NALAZI

U istraživanjima koja su oko crkve sv. Marije s prekidima vođena od kraja 19. st. otkopan je veliki

broj ranosrednjovjekovnih grobova, s vrlo različitim i značajnim predmetima u njima. Prema

nalazima iz grobova položaj je kao ukopište kontinuirano korišten od kasne antike, a djelomično se

kao groblje upotrebljava i danas. Nalazi iz ranosrednjovjekovnog sloja grobova određuju ga kao

najvažniji arheološki lokalitet tog razdoblja.

Prva iskopavanja koja je od 1886. do 1908. vršio Lujo Marun iznjedrila su najveću količinu

najznačajnijih nalaza, no, na žalost vođena su bez kvalitetne i dostatne dokumentacije.

Revizijska istraživanja od 1950. do 1952. obavio je Stjepan Gunjaca, a najnovija tijekom 2000. Ante

Milošević i Ljubo Gudelj.

Prilikom prvih istraživanja Luje Maruna sigurno se nailazilo na grobove, no njihov spomen

nalazimo tek u trećoj kampanji istraživanja 1888. Tada je istraženo šest grobova.

Godine 1891. istraživanje je nastavljeno, a iz Marunovih dnevnika i objavljenih Izvještaja vidimo

kako je morao pronaći velik broj starohrvatskih grobova (stotinjak naušnica i prstenova, jedan oveći

nož, dvije ostruge). U najdonjem sloju, u predvorju bazilike, nađen je sarkofag od bijelog vapnenca.
17

Na pročelju sarkofaga uklesana su

dva morska konja okrenuta jedan

prema drugome, a na poklopcu,

koji je načinjen na dvije vode,

urezan je križ (slika lijevo).

Sarkofag i poklopac nisu

istovremeno izrađeni. Sarkofag je rimskog porijekla, a poklopac je vjerojatno kasnije načinjen. Kod

stopala pokojnika u sarkofagu pronađene su bogato ukrašene pozlaćene ostruge s garniturom (6

komada) za zakopčavanje. Uz lijevu ruku nađen je zlatni novac bizantskog cara Bazilija I. (867.-

886.), a iznad ramena jedno jajoliko ukrašeno dugme. Povrh glave nađena su dva manja mletačka

novca iz 2. pol. 12. st. Smatra se kako su ti mletački novci dospjeli u sarkofag kroz pukotinu

poklopca, ili su upali prilikom podizanja poklopca.

Blizu sarkofaga otkrivena je jedna presvođena grobnica koja je načinjena od pažljivo zidanog

kamenja oblijepljenog malterom. Do stopala mrtvaca nađene su bogato ukrašene i pozlaćene ostruge

s garniturom za zakopčavanje. U položaju trbuha nađene su dvije pređice. Po dimenzijama ostruga

može se zaključiti da su pripadale mlađoj osobi.

Daljnjim iskopavanjem na Crkvini otkriveno je i istraženo vrlo mnogo grobova. Njihov broj sigurno

se penje i na više stotina. Po nekim procjenama na Crkvini je otkriveno oko 1000 grobova.

Na Crkvini su bila četiri tipa grobova:

• grobovi od neobrađenih kamenih ploča (mrtvac se polagao bez lijesa, pokrov je činilo

nekoliko ploča poklopnica, nad grobove se obično postavljala veća kamena ploča – stećak, u

gotovo svim grobovima nađeno je mnogo naušnica, prstenja, novca i drugih predmeta

ukrasnog karaktera, kao i ostruga)

• sarkofazi koje su Hrvati uzimali s rimskih nekropola i u njih ukapali svoje odličnije

pokojnike

• zidani grobovi oblijepljeni malterom u koje bi mrtvace polagali bez lijesa, pokrili
poklopnicama, a razinom zemlje postavili stećak (relativno vrlo malo nalaza, poneka

naušnica, prsten i novac)

• zidani etažni grobovi (dosta duboki, neki su bili presvođeni, a neki pokriveni povećom

obrađenom debelom kamenom pločom, obično je bilo pokopano više mrtvaca, jedan iznad

drugoga na katove, bili su međusobno odijeljeni kamenim pločama, najčešće su bila tri, a

rjeđe dva kata grobova, pronađeno je oko dvadesetak ovakvih grobova, a nalazili su se u

bazilici i na svim krajevima nekropole, u ovom tipu grobova nalaza uopće nije bilo).

Godine 1950. i 1951. na Crkvini je provedena revizija prijašnjih istraživanja. Na velikom je

prostoru (većinom u jugoistočnom i južnom dijelu) pronađeno 88 netaknutih starohrvatskih grobova.

Po tipu grobovi su podijeljeni u tri vrste:

18

• grobovi u jednostavnoj raki s ostatkom lijesa (jedan grob, u njemu lagane brončane

karolinške ostruge s priborom za zakopčavanje)

• grobovi u jednostavnoj raki bez ostataka lijesa (osam grobova, orijentirani istok-zapad)

• grobovi obzidani običnim kamenjem i pokriveni pločama (79 grobova ovalnog, pravokutnog

i prijelaznog tipa, orijentacija istok-zapad).

U oba ova tipa grobova nađeni su prilozi i nalazi. Posebno se ističu predmeti nakitnog karaktera

(obične karičice, karičice s koljencem, naroskane karičice, S-karičice, jednojagodne naušnice,

trojagodne naušnice, četverojagodne naušnice, razno prstenje, ukrasne aplike, ogrlica od 1040

raznobojnih staklenih perlica) i 6 komada mletačkog novca. Prema ovim nalazima, kao i po

nalazima karolinških ostruga, zaključuje se da otkriveni grobovi na Crkvini u Biskupiji potječu od 8.

do početka 14. st.

Najvažniji pojedinačni grobovi

Grob 1 (slika desno)

Grob se datira na kraj 8. ili početak 9. st.

Istražen je 1892. i nalazi se južno od predvorja

crkve, na dubini od oko 3 m. U grobu u kojemu

je bio drveni sanduk nađeni su: dvosjekli

željezni mač (pripada K tipu, ima kratku

nakrsnicu, jabučicu s pet režnjeva odvojenih

srebrnom žicom, na dvosjeklom damasciranom

sječivu jetkanjem je izvedena radionička

signatura VLFBERHT), dijelovi pojasne

garniture (brončani jezičac štitastog oblika s

završetkom u obliku pupoljka, dva brončana

jezičca srcolikog oblika, dvije brončane kopče,

dvije brončane pređice), bojni nož, par ostruga,

dijelovi garniture za zakopčavanje ostruga (dva jezičca, dvije kopče, dvije petlje), vjedrica, tava i

solidus Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.-775.).

Grob 2 (slika lijevo)

Otkriven je 1892. Datiran je na kraj 8. ili početak 9. st.

U zemljanoj raci nađeni su ostaci drvenog lijesa. Uz

desnu ruku nađen je željezni nožić, uz noge ostruge, a u

ustima bizantski zlatnik Konstantina V. Kopronima i

Lava IV.

19

Grob 4 (slika gore)

Grob 4 je datiran na kraj 8. ili početak 9. st. Otkriven

je 1892. Bio je ukopan u zemlju s ostacima drvene

konstrukcije ili lijesa, djelomično ispod pregradnog

zida u južnoj prostoriji narteksa. Kod lijeve ruke

pronađen je bojni nož s okovom korica, koji su danas

izgubljeni, a kod nogu ostruge s dijelovima jedne

garniture za zakopčavanje (jezičac srcolikog oblika,

kopča, četvrtasta petlja s ukrasom urezanog križića na

gornjoj strani). Na kosturu su bili i ostaci tekstila.

Ostruge su izrađene lijevanjem od srebra s pozlatom.

Ukrašene su motivom spiralnih vitica i križića. Na

lučnom spoju krakova obiju ostruga je ornament

spiralnih vitica.

Grob 6 (slika lijevo)

Grob je datiran na kraj 8. ili početak 9. st. Otkriven je

1892. Bio je ukopan u zemljanu raku u kojoj su nađeni

ostaci drvenog lijesa. Uz lijevu ruku pokojnika bio je

mač (dvosjekli željezni mač, jabučica s pet režnjeva, pripada K-tipu) s dijelovima okova pojasa

(kopča od pozlaćene bronce, četiri okova od kojih je jedan križoliki) koji su bili obavijeni navlakom

od tkanine, uz noge par ostruga i dijelovi jedne garniture za njihovo zakopčavanje (štitasti jezičac,

kopča, petlja), pored glave ostaci vedrice, a u ustima bizantski zlatnik Konstantina V. i Lava IV.

(751.-775.).

20

Grob 7

U tzv. grobu 7, datiranom na kraj 8. i početak

9. st., otkopanom južno od prezbiterijalnog

dijela crkve Sv. Marije 1892., pronađen je par

željeznih ostruga (baza trna, vanjske plohe

krakova i pločice sa zakovicama ukrašene su

nizovima spiralnih vitica) s dijelovima

garniture za sapinjanje (dvije kopče, jezičac

U-oblika ukrašen srebrnim tauširanim

viticama raspoređenim u obliku križa,

četvrtasta petlja s motivom vitica

raspoređenim u obliku križa) kod stopala

pokojnika, veća željezna kopča u predjelu

pojasa i zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima u ustima.

Grob je bio u masivnom drvenom sanduku.

Grob 8 (slika desno)

Grob se datira na kraj ili početak 9. st. Otkriven je 1891. Pokojnik je

bio pokopan u drvenom lijesu, u zemljanoj raci omeđenoj kamenjem. S

lijeve strane pokojnika pronađen je mač (pripada K-tipu) s ostacima

drvenih korica, a na pojasu dijelovi garniture za zakopčavanje mača

(kopča, dvije petlje) i kresivo, a uz noge ostruge i vjedrica.

Grob 88 (slika lijevo)

Grob 88 se datira na kraj

8. ili početak 9. st.

Otkriven je 1950. na

prostoru tzv. Male

Crkvine ispod ostataka

naknadno dograđenog

samostanskog objekta uz

baziliku. U drvenom lijesu u zemljanoj raci, uz noge pokojnika su

pronađene ostruge s dijelovima garnitura za zakopčavanje (dva jezičca

štitastog oblika, dvije kopče, dvije četvrtaste petlje), na predjelu pojasa polukružna pojasna kopča, a

u grobnoj raci šest željeznih čavala lijesa.

21

Grob u zidanoj presvođenoj grobnici u južnom brodu bazilike

Tijekom arheoloških iskopavanja 1892. u južnom brodu bazilike otkrivena je zidana presvođena

grobnica. Grob je datiran u 1. pol. 9. st. Unutar grobnice zamijećeni su ostaci drvenoga lijesa i

tkanine. Oko pojasa i oko nogu nazirali su se ostaci pozlate s odjeće. Na predjelu pojasa bile su dvije
kopče i dvije petlje, a uz noge par ostruga s dijelovima garnitura za zakopčavanje.

Na krajevima krakova nalaze se

pravokutno raskovane pločice sa po osam

srebrnih zakovica optočenih zrnatim

nizom. Poduži trnovi, stožastog oblika,

imaju baze obavijene oplatom, na oba kraja

omeđene zrnatim nizom. Čitava je površina

ukrašena pozlaćenim cizeliranim rozetama.

Pronađena je i cijela garnitura za

zakopčavanje:

• dva brončana jezičca, površina im

je bogato ukrašena cizeliranim

pozlaćenim rozetama

• dvije brončane kopče, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim motivima

• dvije brončane petlje, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je bogato ukrašeno

pozlaćenim, cizeliranim rozetama.

Grob u zidanoj presvođenoj grobnici ispod južnog pregradnog zida mauzoleja

Uspoređujući rezultate revizije iz 2000. i podatke iz Marunovih Starinarskih dnevnika, moguće je s

približnom točnošću rekonstruirati tloris ranosrednjovjekovnog groblja uz crkvu sv. Marije, i to onaj

dio koji je iznjedrio izuzetno važne dostojanstveničke grobove s najraskošnijim predmetima

karolinškog obilježja u Hrvatskoj.

U prostranom zidanom presvođenom grobu, otkrivenom 1983. otkopan je dječji skelet, a uz njega

par ostruga s garniturom za zakopčavanje, četiri praporca i pet malih brončanih karičica.

Neusklađenost velikog groba u odnosu na mali skelet pronađen u njemu, svjedoči ponovnu upotrebu

grobnice koja je tu već otprije stajala, a sudeći prema sitnim ulomcima keramičkih i staklenih

posuda, te fragmentima željeza, najvjerojatnije još od kasnoantičkog vremena.

Na krajevima krakova su pravokutno raskovane ploćice sa po šest srebrnih zakovica optočenih

granulama. Vanjske strane krakova su u izmjeničnom slijedu ukrašene ugraviranim deltoidima

ispunjenima crticama i kružnicama s točkicom u sredini, te s rovašenim viticama. Baze stožastih

željeznih trnova obavijene su srebrnom pozlaćenom oplatom, na kojoj se nalaze rovašeni nasuprotni

trokutići.

22

Uz ostruge je pronađena i cjelokupna garnitura za

zakopčavanje:

• dva srebrna u vatri pozlaćena jezičca

štitastog oblika

• dvije srebrne u vatri pozlaćene kopče, koje

se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je

okov ukrašen nasuprotno ugraviranim

trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,

• dvije srebrne u vatri pozlaćene petlje

trapezoidnog oblika ukrašene rovašenim

viticama.

Nalaz malih luksuznih ostruga u ovom grobu, nastalih pod nesumnjivim karolinškim utjecajima,

treći je par dječjih ostruga do sada pronađen na ovom groblju. To svjedoci o izgrađenoj društvenoj

strukturi onodobne Hrvatske, u kojoj odrasli velikodostojnici na isti način odijevaju sebe i svoje

potomke, odgajajući ih i pripremajući za dužnosti koje im pripadaju po nasljednom pravu.

4. Krstionica kneza Višeslava

Krstionica iz vremena kneza Višeslava dugo je

vremena predstavljala ključni arheološki

spomenik ne samo za pokrštavanje Hrvata, već

i za organizaciju crkvene vlasti u prvom

političkom i vjerskom središtu Hrvata, u Ninu.

No, u stručnoj se literaturi osporila njena rana

datacija i postavilo pitanje njenog podrijetla.

Krstionica, koju je dao izraditi svećenik Ivan, otkrivena je u sklopu župne crkve u Ninu, prigodom

rušenja baptisterija te crkve 1746. Prenesena je u Veneciju, gdje je 1853. otkrivena u kapucinskom

samostanu Redentore na Giudecchi, a odatle je prenesena u Museo Correr na Canalu Grande u

Veneciji. Godine 1942., razmjenom kulturnih dobara između NDH i Italije, krstionica je dospjela u

Zagreb u palaču HAZU, te je 1958. prenesena u MHAS u Splitu. Kopija se nalazi u područnoj zbirci

zadarskog arheološkog muzeja u Ninu.

51 Krstionica je zapravo šesterostrani krsni zdenac za imerziju isklesan iz monolitnog bloka mramora.

Visoka je 90 cm, i ima promjer od 120 cm. Uz brid svake stranice reljefno je isklesan po jedan

tordirani stupić sa stiliziranim kapitelom. Po sredini prednje strane zdenca nalazi se reljef

procesionalnog križa ispunjenog troprutom pletenicom s okulusom u sredini i manjim voluticama na

završecima triju krakova. U višestruko profiliranom gornjem rubnom pojasu teče motiv plastičnog

astragala i epigrafičko polje s natpisom. Natpis teče preko svih stranica i nastavlja se u jednom retku

na plohi pete, a završava s dva retka na polju neukrašene šeste stranice. Radi se o posvetnom natpisu

s naglašenom zavjetnom komponentom. Pisan je u metričkoj formi. Iz natpisa se saznaje kako je

zdenac dao izraditi i postaviti svećenik (prezbiter) Ivan na čast sv. Ivanu Krstitelju u vrijeme kneza

Višeslava.

Prema sačuvanom natpisu starija historiografija datirala je zdenac obično oko 800., kad je došlo do

pokrštavanja Hrvata, povezujući ga s hrvatskim knezom Višeslavom koji je u pisanim povijesnim

izvorima nepoznat, ali ga se smatralo prvim krštenim hrvatskim vladarom. Nepostojanje

historiografskih podataka, osim onih u natpisu krsnog zdenca, koji bi se vezali uz Višeslava i

pomanjkanje čvršćih stilsko-umjetničkih pokazatelja u ukrasu krsnog zdenca, rezultirali su u našoj

historiografiji različitim i nejedinstvenim mišljenjima o datiranju tog spomenika. Dakle, uz

spomenik se veže nekoliko problema:

􀁹 problem datacije (od 8. do 11. st.)

􀁹 problem porijekla (je li nađena u Ninu ili nije)

􀁹 problem historičnosti kneza Višeslava (je li on zaista postojao jer nije potvrđen u povijesnim
izvorima, je li to Visan, vođa polapskih Bijelih Hrvata).

No unatoč svim historiografskim i povijesno-umjetničkim nejasnoćama, dvojbama vezanim uz

mjesto nalaza, te točno datiranje i historičnost kneza Višeslava, čini se kako ukupan izgled zdenca:

oblik, stilsko-likovno rješenje kamenih ploha, te sadržajne komponente natpisa govore o datiranju

spomenika u prva desetljeća 9. st., s pretpostavljenom radioničkom provenijencijom na tlu sjeverne

JELOBRDSKA KULTURA

Općenito o bjelobrdskoj kulturi

Bjelobrdska kultura je naziv kojim se označavaju razni predmeti zajedničkih obilježja kojima

tragove nalazimo u ranosrednjovjekovnim grobljima južne i jugoistočne Slovačke, Mađarske,

jugoistočne Austrije, sjeverne Hrvatske i Slovenije, te zapadne Rumunjske i Vojvodine. Naziv je

prvi put 1920ih upotrijebio češki arheolog Lubor Niederle (1865.-1944.) kako bi označio slavensko

podrijetlo niza arheoloških predmeta, pretežno grobnih nalaza datiranih u 10. i 11. st., te naglasio

udio i doprinos njihovih slavenskih nosilaca arheološkoj ostavštini srednjeg Podunavlja i sjevernih

predjela jugoistočne Europe. Ime je dobila po naselju Bijelo brdo smještenom u istočnoj Slavoniji

dvadesetak kilometara istočno od Osijeka, gdje je u nekoliko navrata tijekom 1895.-1897., ali i

kasnije (1907.) iskopano poveće ranosrednjovjekovno groblje s pokojnicima ukopavanima potkraj

10., i tijekom većeg dijela 11. st. (Brunšmid).

Tada je to bilo samo jedno od mnogih ranosrednjovjekovnih grobalja sličnih obilježja, no

raznolikost i obilje arheoloških nalaza – srebreni, brončani i željezni predmeti (obične karičice,
Skaričice

i O-karičice, grozdolike naušnice, torkvesi, narukvice, prstenje, polumjesečasti privjesci,

praporci), ogrlice od kamenih i staklenih perli, brončani privjesci, praporci, rimski carski brončani

novac, kauri puževi, te keramički lonci i nevelik broj srebrnog novca mađarskih kraljeva (Petar,

1038.-1041., i 1044.-1046., Andrija I., 1046.-1060., Bela I., 1060.-1063.) – bili su presudni da baš to

nalazište postane eponimno.

Bjelobrdska kultura traje od 10. do 12. st., a ishodište ima u panonskoj nizini. Glavni pokretači i

nosioci su joj Panonski Slaveni koji kasnije iščezavaju pod mađarskom vlašću.

No nakon II. svjetskog rata javljaju se i bitno drugačija mišljenja. Posebno se od kraja 1950ih i
početka 1960ih, stalo sve češće negirati isprva slavensku ili pretežno slavensku ulogu u stvaranju te

kulture, te dovoditi u pitanje i samo njeno ime. U isto se vrijeme u mađarskoj literaturi javila

tendencija u kojoj se kao nosioce bjelobrdske kulture prepoznavalo jedino ili gotovo jedino

"mađarski prosti puk" (Dienes, Szöke, Török). Toj se tezi odlučno suprotstavilo jedino u hrvatskoj

arheološkoj literaturi (Z. Vinski).

Češki arheolog Zdeněk Váňa (1924.-1994.) je 1950ih postojeću bjelobrdsku građu razvrstao i

kronološki podijelio u tri faze od oko 970. do oko 1200.

Uočeno je kako je stvaranje bjelobrdske kulture bio složen proces. Udio lokalnog elementa, a

posredno i kulturnog naslijeđa prethodnih razdoblja zasvjedočen je mnogim primjerima. Očit je i

bizantski utjecaj, iako je slabo istražen. U pozadini svega je prožimanje raznih ranosrednjovjekovnih

etnika i njihovo prerastanje u srednjovjekovne narode. Nosioci su podjednako Slaveni i Mađari, ali

slavenski udio nije istoznačan, jer su sjeverna područja pripadala Slovacima, istočna Bugarima, a

južna Hrvatima.

Nastanak bjelobrdske kulture od

tada se smješta bliže 950.,

proučavaju se lokalne značajke

pojedinih prostornih cjelina

unutar bjelobrdske kulture te se

uočavaju etničke raznolikosti.

Do danas je poznato pedesetak

nalazišta bjelobrdske kulture, od

kojih većina nikad nije sustavno istražena. Najznačajnija nalazišta su: Bijelo Brdo, Kloštar

Podravski, Sisak, Popovec kalnički, Svinjarevci, Veliki Bukovec, Vinkovci, Vukovar… Dakle

međurječje Save, Drave i Dunava.

BIJELO BRDO

Bijelo Brdo je selo 15 km jugoistočno od Osijeka. Prije pada pod Osmanlije tu je bilo selo Trnovac.

Lokalitet je važan po arheološkim nalazima iz neolitika i brončanog doba (transdanubijska kulturna

skupina) i dvjema srednjovjekovnim nekropolama. Jedna je avarsko-slavenska iz 8.-9. st., a druga je

bjelobrdska iz 10. st.

Iskopavanja su vršena 1895./96., 1897. i 1907., a vodili su ih Josip Brunšmid i Josip Purić iz

Hrvatskog arheološkog društva iz Zagreba i Karlo Nuber iz Osijeka. Avarsko-slavenska nekropola

je otkrivena 1947./1948. na staroj dravskoj obali, a istražena su 64 groba na redove iz prijelaznog

između 1. i 2. avarskog kaganata (2. pol. 7. st.).

Nekropola bjelobrdske kulture ima 236 grobova na redove,

među kojima je nađeno nekoliko žarnih i kosturnih grobova

iz srednjeg brončanog

doba koji su oštećeni

pokapanjem u srednjem vijeku. Grobovi panonskih Slavena

bjelobrdske kulturne pripadnosti imaju tipičnu orijentaciju istokzapad,

s glavom pokojnika na zapadu i licem okrenutim prema

istoku.

U grobovima je nađen niz

nalaza i priloga – keramičke

zdjele (slika gore), nakit

(obične karičice, S-karičice,

O-karičice, grozdolike

naušnice, torkvesi (lijevo), narukvice (lijevo), prstenje,

polumjesečasti privjesci (slika dolje), praporci, ogrlice od

kamenih i staklenih

perli), oruđe (srpovi,

noževi, žlica, škare), novac (rimski carski brončani

novac, srebrni novac mađarskih kraljeva)…

99

KARANTANSKO-KETLAŠKA KULTURA
Karantansko-ketlaški kulturni krug predstavlja kulturu alpskih Slavena od 7. do 11. st. Taj je

kulturni krug egzistirao u razdoblju naseljavanja i samostalne državnosti u okviru kneževine

Karantanije, a zatim se malo pomalo gubi što je povezano s više-manje nametnutim pokrštavanjem i

uključenjem u njemački feudalni sustav.

Karantansko-ketlaški kulturni krug zauzima prostor današnje Slovenije, austrijske Koruške i

Štajerske, dijelom Gornje i Donje Austrije i talijanske Furlanije. Pojedini elementi ovog kulturnog

kruga mogu se naći i na mnogo širem prostoru.

Paola Korošec podijelila je vremenski i stilski karantansko-ketlaški krug na tri faze:

• grupa s keramikom

• karantanska faza

• ketlaška faza.

Vremensko i kulturno opredjeljivanje određuju prvenstveno različiti nakitni predmeti i dijelovi

nošnje. Groblja pojedinih grupa su negdje odvojena, a češće, na osnovu priloga u grobu i vertikalne i

horizontalne stratigrafije, izlučujemo pojedine kulturne grupe na istoj nekropoli. Ostaci naseobina su

istraživani na Tinju kod Žusma u Štajerskoj, Bled-Pristavi i bledskom otoku, a tadašnja se politička i

upravna jezgra nalazila na Gosposvetskom polju u današnjoj austrijskoj Koruškoj.

Dio Slavena, predaka današnjih Slovenaca, krajem 6. st., pod pritiskom, a i uz podršku Avara,

naselio se u dva vala na prostoru koji sa zapada omeđuje istočni rub Furlanske nizine (izvori Drave i

Mure, rijeke Aniža (Ennsa) i Trauna), sa sjevera Dunav, s juga Kupa i Jadransko more, a sa istoka

Blatno jezero. Na zapadu su im susjedi bili Langobardi, na sjeverozapadu Franci i Bajuvari, na

sjeveru Moravljani, a na istoku Avari. Na prostoru koji su naselili Slaveni, živjeli su i ostaci

romaniziranih starosjedilaca.

Arheološki, razdoblje naseljavanja najslabije je poznato. U potpunosti nedostaju arheološki nalazi

neposredno nakon doseljenja, odnosno bilo kakvi elementi koje su Slaveni donijeli iz pradomovine.

1. GRUPA S KERAMIKOM (sredina 7.-sredina 8. st.)

U 2. pol. 7. st. i početkom 8. st. pojavljuje se grupa s keramikom. Ta grupa nije bila rasprostranjena

samo na prostoru karantanskog kruga, već i na širem prostoru (groblja ili grobne cjeline na prostoru
Slovačke, Češke, Slavonije, Dalmacije i Istre).

Grupa s keramikom javlja se na većim grobljima u skupini grobnih cjelina (npr. pored Šempetrske

crkve u Ljubljani, u Kranju uz župnu crkvu, na Bled-Brdu, na Ptujskom gradu) ili na odvojenom

manjem groblju (Bled-vila Bled, Srednje Bitnje kod Kranja, mnoga groblja u donjoj Austriji).

100

U takvim su grobovima, pored keramičkog lonca, položeni i nož i kresivo, a ponekad i šilo. Nakitni

predmeti su rijetki. Mogu se naći samo karičice s petljom i kukicom kao i naušnice u obliku

polumjeseca, ispletene od tanke brončane žice.

Relativno brz i samostalan društveni i ekonomski razvoj naseljenim Slavenima omogućilo je:

􀁹 odmaknutost i brdovit predalpski kraj izvan neposrednog pritiska Avara s istoka

􀁹 odnosi s germanskim susjedima na zapadu,

􀁹 neposredan dodir sa starosjediocima.

Do sredine 7. st., kad su se u okviru Samovog plemenskog saveza uspjeli otresti avarskog jarma, od

"pokrajine Slavena" nastala je Karantanija sa sjedištem na Krnskom gradu, u neposrednoj blizini

antičkog Virunuma na Gosposvetskom polju. Karantanija je ostala samostalna skoro cijelo stoljeće.

No, nagli razvoj ubrzao je društveno raslojavanje među Karantancima i jačao vlast kneza koji se

oslanjao na plemstvo.

2. KARANTANSKA FAZA (sredina 8.-sredina 9. st.)

Zbog ugrožavanja koje im je prijetilo od strane Avara, Karantanci su se povezali s Bavarcima, a

zbog neuspjelih obračunavanja Bavaraca s Francima, i sami Karantanci morali su se podvrći

franačkoj vrhovnoj vlasti (oko 745.), i to kao poluvazalna kneževina. Uz podršku domaćih knezova i

plemstva počelo se širiti kršćanstvo koje je istovremeno značilo i prodiranje tuđe vlasti, a time i

feudalnog poretka. Širenje kršćanstva i pokrštavanje Slavena olakšavala je misionarska metoda

salzburške biskupije, koja je vodila računa i o starim običajima i o narodnom jeziku. Kad su krajem

8. st. Franci uništili Avare, podčinili su potpuno Slavene u Posavlju, Panoniji i uz Dunav. Poslije

vojno-upravne reforme 828., zbog sudjelovanja Karantanaca u ustanku donjopanonskih Slavena,

slovenske su kneževine reorganizirane u granične grofovije pod vlašću njemačkih grofova. To je

vremenski i povijesni okvir u kojem se formirala karantanska faza karantansko-ketlaške kulture.

Za ovu fazu karakteristični su nakitni predmeti izrađeni od tučenog brončanog lima, okrugle

plosnate fibule, jednakokrake lučne fibule, tanko kovane polumjesečaste naušnice, raznovrsni oblici

naušnica od brončane žice, brončane i srebrne karičice i prstenje.

Plosnate fibule u ovom se razdoblju pojavljuje na vrlo

širokom prostoru. Poznajemo ih još iz antike, a popularne

su i u doba seobe naroda i u ranom srednjem vijeku

(nalazimo ih u starosjedilačkim kulturama Kalaje

Dalmaces u Albaniji, Kestheljskom oko Blatnog jezera i

Pečuha, i u germanskom kulturnom krugu). Karantanske

plosnate fibule izrađene su od tankog brončanog lima

(neke za podlogu imaju čvršću željeznu jezgru). Po obliku

su okrugle (slika lijevo, samo ih je nekoliko pravokutnih).

101

Ukrašene su uglavnom tehnikom kucanja, s

tim što rub fibule ima izgled granulacije.

Česti su stilizirani biljni motivi, ponekad sa

slikom križa, jaganjca (agnus Dei, slika

lijevo) ili orla (slika desno), a ponekad

imitiraju pleternu ornamentiku (slika desno

dolje). Ornamentika tako nosi poruku antičkih duhovnih predstava

prilagođenih tadašnjem vremenu (kentaur, ptice na drvetu života),

kršćanstva (janje, orao, krst) ili imitiranja ornamentike drvenih ili

kamenih arhitektonskih dijelova (pleter).

Čest inventar su jednakokrake fibule čiji su okrugli krakovi ukrašeni

motivom ljiljana. One su se razvile od lučnih fibula, i nalazimo ih u

starosjedilačkom horizontu 6. i 7. st. u istarsko-venecijanskom prostoru,

a pojedine primjerke i na mnogo širem arealu (merovinško-karolinški i vikinški krug) sve do 12. st.

Tanko kovane polumjesečaste naušnice, obično

brončane, a ponekad i srebrne, ukrašene su urezanim

vegetabilnim ili geometrijskim ornamentima. Samo

rijetke imaju neki drugi ornament (lik životinje,

palmete). Naušnice u obliku polumjeseca nalazimo već

u antičko doba. U bizantskom kulturnom krugu 6. i

7. st. od osnovnog polumjesečastog oblika razvilo se

više varijanti naušnica. Nalaze se i u starosjedilačkom

horizontu, a masovnu upotrebu i popularnost stekle su

upravo u karantansko-ketlaškom kulturnom krugu

(slika gore).

Najviše varijanti razlikujemo kod naušnica od tanke

brončane žice koje imaju različito oblikovan donji

dio. Najjednostavnije imaju samo jedan zavoj s donje

strane, dok su bogatije izrađene s tri ili više petlji iz

kojih vise tanki lančići (slika desno). Sljedeću

varijantu predstavljaju naušnice s horizontalno ili

vertikalno udjenutom jednom ili tri staklene ili

kovane jagode. U istovremenim kulturama slične

oblike ne poznajemo, dok u starosjedilačkim

kulturama možemo pratiti idejne uzore za ovakav tip.

102

Prstenje, od tankog brončanog lima i ono žljebasto kovano, možemo s koliko-toliko sigurnosti

pripisati karantanskoj grupi. Neke predmete iz ove grupe nailazimo i na mnogo širem prostoru.

U karantansku grupu nekropola spadaju Bled-Brdo, dijelom Bled-Pristava, Kranj-župna crkva, Ptuj

grad, groblja Hohenberg i Krungl u Austriji, te pojedini grobovi iz manjih groblja.

Karantanska kulturna grupa traje od sredine 8. do sredine 9. st. i paralelna je s kasnim razdobljem

avarske dominacije i stilskim krugom Blatnice.

3. KETLAŠKA FAZA (sredina 9.-11. st.)

Poslije 828. sve se više učvršćuje njemački feudalni poredak. Nakon prodora Mađara u Donju

Panoniju, slovenske kneževine su ukinute i organizirane kao granične grofovije pod njemačkim

grofovima pa su do početka 11. st. združene u okviru vojvodstva Karantanija. Njemački feudalni

sustav je postupno apsorbirao začetke domaćeg plemstva. U okviru tih povijesnih zbivanja formirala

se ketlaška faza karantansko-ketlaške kulture.

Najtipičnija karakteristika novog razdoblja kod nakitnih predmeta je upotreba emajla. U

karolinškootonsko

vrijeme pod utjecajem inzularnog kulturnog kruga (Irska, Britanija), upotrebno posuđe,

relikvijari, dijelovi crkvene opreme, nakitni predmeti i inicijali u knjigama se ukrašavaju dragim ili

poludragim kamenjem i staklenom pastom, ali je vrlo često primjenjivan emajl, zbog većeg efekta u

boji, jeftinosti i dostupnosti. U to su vrijeme vrlo aktivne porajnske umjetničko-zanatske radionice

koje izrađuju predmete u tehnici jamičastog emajla kakav se upotrebljava i na ketlaškim nakitnim

predmetima, a kao takav izlazi iz tipa bizantskog umjetničkog ukrašavanja predmeta. Brojčano se

repertoar predmeta ni u ketlaškoj fazi ne povećava, čak se i smanjuje. Neki nakitni oblici očuvali su

se još iz karantanske grupe. Vodeći nakitni oblici – lijevane naušnice u obliku polumjeseca i okrugle

plosnate fibule, imaju u tehnici jamičastog emajla izvedene stilizirane biljne ili geometrijske

ornamente, kao i likove pantera, orla, janjeta ili križa. Istodobno su još uvijek prisutne i gravirane

polumjesečaste naušnice, ali i veće karičice s petljom u obliku slova S i kukicom, i karičice sa

zadebljanim krajevima. U pojedinim elementima vidi se i velikomoravski kulturni utjecaj koji

možemo vezati s vjerskom misijom braće

Ćirila i Metodija. Na kraju ketlaške faze, tj.

pred kraj 11. st., pojavljuju se i bjelobrdski

utjecaji (grozdaste naušnice, dvodijelne

ogrlice).

Veća groblja ketlaške faze su: Bohinjska

Srednja vas, Bled-Pristava, Kranj-župna

crkva, Mengeš (slika lijevo), Beljak-Judovska

vas (Villach, Judendorf), eponimno nalazište

Köttlach (Kotlje) u Donjoj Austriji…

GROBLJA POGANSKOG HORIZONTA

Uvod

Dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta dosad su najbrojnije istražena na području sjeverne

Dalmacije, na prostoru između Zrmanje i Krke (središnji dio matičnog područja Dalmatinske

Hrvatske). Najznačajnija istražena groblja na tom području su: Nin-Materiza, Nin-Ždrijac, Kašić-

Maklinovo brdo, Kašić-Razbojine, Stankovci-Klarića kuće, kao i mnoga manja. Sa

sjevernodalmatinskog područja treba spomenuti arheološki vrijedno i zanimljivo, ali tek djelomice

istraženo groblje ranog horizonta u Dubravicama kod Skradina. Na tlu srednje Dalmacije, između

Krke i Cetine, dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta mnogo su rjeđa, većim su dijelom

uništena i samo su djelomice istražena. S tog područja najznačajnije je groblje u Biskupiji kod

Knina, s južne strane crkve sv. Marije, s nalazima karolinških mačeva i ostruga, otkriveno još

krajem 19. st. Uz to valja još spomenuti groblja ranog horizonta na području Cetinske krajine, gdje

su otkrivena na više lokaliteta, ali su nažalost većim dijelom uništena, a tek manjim dijelom

sustavno istražena.

Razvoj i osnovne značajke starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. st. na povijesnim

prostorima Hrvata (Janko Belošević, RFFZd 2000.)

Vrijeme nazočnosti Hrvata tijekom 7. i 8. st. znanstveno je najslabije osvijetljeno razdoblje hrvatske

prošlosti. Starohrvatska se groblja dijele na ona ranog i kasnog horizonta. Za određivanje vremena

doseljenja Hrvata, uz malobrojna raspoloživa povijesna vrela, relevantan materijal predstavlja

arheološka građa otkrivena u starohrvatskim grobovima ranog horizonta (7. i 8. st.). Međutim, ta

arheološka građa nije u dovoljnoj mjeri iskorištena u osvjetljavanju doseljenja Hrvata. Mnogo je

jasnija slika hrvatske povijesti i kulture kraja 8. i 9. st. To je vrijeme u kome se razvoj zbivanja može

pratiti na temelju povijesnih vrela, kao i na osnovi arheološke građe. Iz 9. st. poznata su brojna
starohrvatska groblja, u kojima je uz kršćanski kult pokapanja, unatoč već izvršenoj kristijanizaciji

pučanstva, još uvijek zastupljen i poganski način pokapanja. Deveto je stoljeće najznačajnije

razdoblje ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti.

Razvoj najstarije materijalne kulture Hrvata nije bio ravnomjeran na svim područjima koje su Hrvati

naselili. Uzrok tome je autohtoni rimsko-ilirski supstrat tj. antika i kršćanska kultura s kojom su

Hrvati došli u dodir nakon naseljenja. Krajem 8. i tijekom 9. st. veliki utjecaj imaju Franci, a u 10. i

11. st. staromađarska kultura. Svi ti čimbenici koji su utjecali na genezu i razvoj materijalne i

duhovne kulture Hrvata u ranom srednjem vijeku, mogu se pratiti na temelju grobne ostavštine, jer

naseobinski nalazi iz toga razdoblja još gotovo u potpunosti nedostaju, a tu problematiku tek dijelom

osvjetljuje raspoloživa povijesna izvorna građa.

105

Razvoj starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. st. na prostoru između Raše i Cetine, tipološki je

karakterističan. Razlikuje se od hrvatskih grobalja tog vremena na ostalim područjima naseljenim

Hrvatima po načinu gradnje grobova, po grobnim prilozima, i po načinu pokapanja. Ova se groblja

mogu tipološki i kronološki razvrstati na:

1. Groblja spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama – 7. st.

2. Kosturna groblja na redove s poganskim načinom pokopa – okvirno datirana od kraja 7. do

sredine 9. st. s prijelaznim periodom od kraja 8. do sredine 9. st. obilježenim izrazito

karolinškim kulturnim utjecajem u grobnom inventaru.

3. Kosturna groblja na redove s kršćanskim načinom pokopa i tipičnom dalmatinsko-hrvatskom

kulturom bez crkava, sa sporadičnim tragovima karantansko-ketlaške i bjelobrdske kulture –

9.-11. st.

4. Istodobna kosturna groblja na redove s kršćanskim načinom pokopa i tipičnom

dalmatinskohrvatskom

kulturom oko crkava – 9.-11. st., a traju do u razvijeni srednji i novi vijek.

OSNOVNE ZNAČAJKE STAROHRVATSKIH GROBALJA

Najstariji horizont s poganskim načinom pokapanja spada u red grobalja na redove, što je

najkarakterističniji način pokapanja u ranom srednjem vijeku na čitavom prostoru Europe. Ta su

groblja najbrojnije istražena na prostoru Dalmacije, i to sjeverne Dalmacije, dok su u ostalim

krajevima rijetka i neistražena.

Groblja ranog horizonta s poganskim načinom pokapanja smještena su u najplodnijim područjima

sjeverne Dalmacije, u blizini prapovijesnih i antičkih lokaliteta ili izravno na njima (Kašić-

Maklinovo brdo ili Burnum) ili su se smjestila na mjestima prapovijesnih i antičkih nekropola
(NinŽdrijac

gdje je starohrvatsko groblje preslojilo ilirsko, Biljane Donje-Pržine gdje je djelomice

preslojeno prapovijesno i antičko groblje, Kašić-Glavčurak gdje je preslojena kasnoantička

nekropola s pojedinim istočnogotskim grobovima). Smještaj starohrvatskih kosturnih grobalja ranog

horizonta i na ostalim područjima Dalmacije i izvan nje gotovo je srodan s primjerima iz sjeverne

Dalmacije.

Neka su smještena uz grobne humke (Nin-Materiza) ili su ukopana u humke (Krnezi kod Nina). Tu

se nameće pitanje radi li se samo o preuzimanju starog kultnog mjesta za lokaciju groblja ili su

Hrvati sami nakon doseljenja podizali grobne humke? To je zbog nedovoljne istraženosti još

neodgovoreno.

Starohrvatska groblja nastala nakon kristijanizacije tijekom 1. pol. 9. st. bitno se razlikuju od

grobalja ranog horizonta s poganskim načinom pokapanja, prema se ponekad smještaju na istim

lokacijama, ali su uglavnom zasebno locirana.

Groblja nastala tijekom 9. st. s kršćanskim načinom pokapanja velikim dijelom spadaju među

groblja na redove i bez crkvenog su objekta, a najbrojnije su istražena na području Dalmacije, a

izvan tog područja javljaju se sporadično. Pojedina groblja tog kulturnog obilježja prostorno se vežu

na groblja ranog horizonta s poganskim obredom pokapanja, a druga nastaju na zasebnim

lokacijama tijekom 1. pol. 9. st. i kontinuirano traju do u razvijeni srednji vijek.

Uz starohrvatska groblja s kršćanskim načinom pokapanja i bez crkvene arhitekture postoje i brojna

groblja smještena uz crkve (Biskupija-Crkvina, Gornje Koljane-Crkvina, groblje oko sv. Marte u

Bijaćima, Biljane Donje-Begovača, Galovac-Crkvina).

111

U ranom horizontu pet je osnovnih tipova grobova (slika dolje):

1. grobovi sa spaljenim pokojnicima u zemljanim urnama

2. grobovi u zemljanoj raci

3. grobovi u zemljanoj raci s upotrebom kamena

4. grobovi s kamenom grobnom arhitekturom

5. grobovi u drvenim ljesovima.

Grobovi spaljenih pokojnika u

zemljanim urnama zasada su

rijetka pojava, a grobovi u

običnoj zemljanoj raci i oni s

djelomičnom upotrebom kamena

su brojni na starohrvatskim

grobljima ranog horizonta. Oni

predstavljaju osnovne tipove

grobova koji su bili u upotrebi

kod raznih naroda od antike do

srednjeg vijeka.

Uz ove osnovne tipove, treba spomenuti i zidane presvođene

grobnice, koje su u sklopu starohrvatskih kosturnih grobalja

ranog horizonta otkrivene na više položaja u Biskupiji kod Knina

(slika lijevo, Biskupija-Crkvina, ispod južnog pregradnog zida

mauzoleja) i Crkvini u Galovcu. Te zidane i presvođene grobnice pripadaju starokršćanskom,

odnosno kasnoantičkom vremenu i bile su ponovno upotrebljavane u ranom srednjem vijeku.

112

U ranom srednjem vijeku treba spomenuti i uporabu

kamenih sarkofaga u kojima su pokapani pripadnici višeg

društvenog sloja. Ukopi u ponovo upotrijebljenim antičkim

sarkofazima, kao i u sarkofazima isklesanim od antičkih

spolija, dijelova monumentalnih antičkih građevina

registrirani su samo na nekoliko najznačajnijih

starohrvatskih kompleksnih lokaliteta s kontinuitetom

trajanja od starokršćanskog vremena do ranog srednjeg

vijeka – Biskupija-Crkvina, Kapitul kod Knina, sv. Luka na

Uzdolju, Rižinice kod Solina, sv. Marta u Bijaćima,

Bribirska glavica, Crkvina u Žažviću kod Bribira, katedrala

u Biogradu, crkve sv. Marije i sv. Asela u Ninu, te Begovača u Biljanima Donjim. Sarkofazi iz

Crkvine u Galovcu i Crkvine u Biskupiji, izrađeni od antičkih spolija, rijetki su nalazi sepulkralnih

spomenika te vrste, a nastali su u prijelaznom razdoblju kasne antike u rani srednji vijek, te

potvrđuju tradiciju kulta pokapanja u sarkofazima koju u ranom srednjem vijeku prihvaćaju Hrvati

za pokapanje osoba najvišeg društvenog sloja.

Starohrvatska groblja u Dalmaciji iz 9. st. s kršćanskim načinom ukopa imaju kamenu grobnu

arhitekturu, koja je specifična za cijelu primorsku regiju, Istru i šire priobalno područje. Grobne rake

rađene su od neobrađenih kamenih ploča ili su zidane od grubo lomljenog i samo djelomice

obrađenog kamena i bile su pokrivene kamenim pločama. Osnovni su ovalni, pačetvorinasti i

trapezoidni oblik. Najzastupljeniji su grobovi ovalnog i pačetvorinastog tipa.

Dušan Jelovina je utvrdio kako se kronologija grobova ne može odrediti po tipu grobova jer isti

tip grobova traje kroz duži period, već se na temelju grobnog inventara mogu donositi određenije

kronološke determinante grobalja.

Dubina ukopa grobova na grobljima ranog horizonta bila je raznolika i ovisila je o konfiguraciji

terena, a najveći broj grobova nalazio se na dubini od oko jednog metra, a starohrvatski grobovi s

kršćanskim načinom pokopa i kamenom grobnom arhitekturom bili su neznatno plići.

Orijentacija grobova na nekropolama ranog horizonta bila je pretežno istok-zapad, tj. pokojnik je u

grobu ležao tako da mu je glava bila na zapadu, a noge pružene prema istoku, s većim ili manjim

otklonom od tog pravca. Uz tu najbrojniju orijentaciju na pojedinim grobljima bila je zastupljena

orijentacija grobova u različitim pravcima, no to nije učestala pojava.

S pojavom kršćanstva orijentacija postaje ujednačenija, a odstupanja su minimalna. Izuzimaju se

groblja uz crkve, gdje se taj princip nije poštivao.

Način pokapanja tj. ritualno polaganje pokojnika u raku na grobljima ranog horizonta bio je jednak

kod svih ranosrednjovjekovnih starohrvatskih grobalja, istodobnim i mlađima, i na tlu Hrvatske, ali i

kod Slavena uopće. Pokojnik se polagao u grobnu raku na leđa, s ispruženim nogama i rukama

113

spuštenim uz tijelo. Bilo je i drugih načina, ali oni su sporadične pojave.

Pojava pokapanja dviju ili više individua u jedan grob ustanovljena je na više starohrvatskih

grobalja ranog horizonta (Nin-Materize, Nin-Ždrijac, Kašić-Maklinovo brdo, Smilčić-Kulica…). U

starohrvatskim grobovima ranog horizonta ukop je vršen istodobno dok to nije slučaj s kršćanskim

horizontom (tu se radi o obiteljskim grobnicama u koje se pokapalo tijekom dužeg vremena). Pojavu

istodobnog pokopa imamo na grobljima iz doba seobe naroda te na avarsko-slavenskim na tlu

Karpatske doline i Panonije.

U poganskom periodu postojali su i složeni poganski obredni čini. Pri pokopu se vršila pogrebna

gozba što dokazuju prilozi keramike kao i razbijene posude nad grobovima. U posude se stavljalo

jelo ili piće kao popudbina za zagrobni život. One su nekad pokrivene kamenim pločama. Osim

cijelih posuda u grobovima su se nalazili i ulomci ritualnog razbijanja posuda nad grobom, pri

pogrebnim gozbama (daća). Primjer kultnog razbijanja zemljanih posuda pruža nam grob 62 sa

nekropole Nin-Ždrijac, u kojem se na razini kostura pokojnice nalazila razbijena zemljana posuda u

više krupnih ulomaka, od kojih je naknadno sastavljena cijela posuda.

Na istoj nekropoli u grobu 76 nađen je ulomak rimskog stakla. U grobu 173, u kojem je bio pokopan

muškarac i dijete, na kosturu muškarca u stanovitom redu bilo je postavljeno 30 puževih kučica,

vjerojatno u praznovjerju kako puževi imaju magičnu moć.

Značajan ritualni čin je postavljanje kamene ploče na tijelo pokojnika, otkriveno na nekoliko

grobova na nekropolama Nin-Ždrijac i Kašić-Maklinovo brdo. Među poganske običaje spada i

paljenje vatre nad grobovima, što je ustanovljeno na nekropolama Nin-Materize, vatrište na

nekropoli Stankovci-Klarića kuće. Značajnu pojavu poganskog vjerovanja predstavlja i djelomice

spaljen grob 77 na groblju Nin-Ždrijac. Uz spomenute pojave poganskog rituala treba spomenuti i

nalaz novca kao obola u grobu 62 na groblju Nin-Ždrijac.

U grobljima ranog horizonta pokojnike su pokapali u odjeći, o čemu svjedoče ostaci tekstila nađeni

u grobovima, a taj je običaj poznat i kod ostalih Slavena.

U grobove poganskog horizonta stavljani su predmeti kojima su se pokojnici za života služili.

Grobne nalaze s obzirom na namjenu možemo podijeliti na:

• predmete koji su stavljani u grob s određenom kultnom namjenom (npr. zemljani lonac u

koji se stavljala popudbina)

• predmete koji su se u grobu našli bez određene kultne namjene (npr. ukrasni dijelovi nošnje).

U poganskom horizontu grobni su prilozi vrlo brojni i tipološki raznoliki, a mogu se podijeliti

prema funkciji:

• predmeti dnevne uporabe, sitni alat i ostali razni uporabni predmeti

• oružje i nakit

• ukrasni dijelovi nošnje.

114

U bogatom i tipološki raznolikom repertoaru grobnih nalaza, uz temeljnu općeslavensku

komponentu, odražavaju se razni kulturni utjecaji pod kojima se razvijala materijalna i duhovna

kultura Hrvata u novoj postojbini. To su u prvom redu utjecaji kulture autohtonog više ili manje

romaniziranog ilirskog pučanstva, te bizantski i franački kulturni utjecaj.

Od oružja otkriveni su karolinški mačevi (spathae), koplja s krilcima, te listolika koplja, vršci

željeznih strjelica raznih oblika i kraći bojni noževi, a od opreme konjanika ostruge karolinškog tipa

s garniturom za zakopčavanje na obuću.

Među uporabnim predmetima brojni su željezni noževi, dok su noževi-britve dosta rijetki, kao i

željezna kresiva s kremenjem. Željezna šila i ključevi, željezne sjekire, željezni okovi drvenih

vjedrica, željezni srpovi i kameni brusovi spadaju u rjeđe grobne nalaze. Relativno brojni nalazi su

glineni pršljenovi (utezi vretena za predenje).

Od predmeta vezanih uz kult osobitu pozornost zavrjeđuje brojna i tipološki raznolika grobna
keramika. Ona je tehnologijom izrade, strukturom, načinom pečenja i ukrašavanja vrlo rustična i

jednostavna, i predstavlja regionalnu varijantu keramike s neospornim retencijama keramičke

proizvodnje autohtonog življa na njezin razvoj.

Od koštanih predmeta nađeni su češljevi, iglenici, jelenji parošci ukrašeni geometrijskim i

likovnim lovačkim prizorima, kao i prizorima šamanističkog kulta. Spomenuti koštani predmeti

jedinstveni su nalazi te vrste u ranom horizontu starohrvatskih grobalja.

Među unikatne nalaze spadaju dvije staklene čaše i boca, otkrivene na groblju Nin-Ždrijac.

Nakitni predmeti i ukrasni dijelovi nošnje malobrojni su nalazi na grobljima poganskog

horizonta. Od naušnica zastupljene su obične karičice, te više varijanata lijevanih grozdolikih

naušnica, a među naušnicama posebno valja istaknuti naušnice grozdolika tipa izrađene od

plemenitog metala u tehnici filigrana i granulacije. Te su naušnice bizantski import u starohrvatskim

grobovima ranog horizonta. Zastupljeno je i prstenje, ogrlice od staklene paste, srebrni torkvesi i

privjesci, te ukrasni dijelovi nošnje, kao što su praporci, kopče i pređice.

Za upoznavanje materijalne i duhovne kulture Hrvata nastale nakon pokrštavanja tijekom 9. st.

podatke nam pružaju groblja tog vremena. Ona su pretežno bila smještena uz crkve, a bilo ih je i bez

crkava, i po svom se karakteru, a ponajviše sadržajem grobnih nalaza, bitno razlikuju od grobalja

poganskog horizonta. Na grobljima tog vremena pod utjecajem kršćanstva nestaju poganski kultni

običaji, pa se u tim grobljima nalaze samo nakitni predmeti od bronce, srebra, pozlaćene bronce, a

vrlo su rijetki zlatni predmeti. Najbrojnije su bile naušnice, prstenje, ogrlice od staklene paste i

dijademe. Naušnice su zastupljene u više tipova i varijanti, od jednostavnih karičica, karičica s

koljencima i naroskanih karičica, pa do bogato izrađenih pimjeraka u tehnici filigrana i granulacije,

od plemenitih kovina, kao što su naušnice s jagodama. Taj je nakit izrađen u domaćim radionicama

prema bizantskim uzorima.