hrana, tvari što ih organizam (biljke, životinje, čovjek) apsorbira ili na bilo koji način unosi u

sebe, a služe mu za naknadu utrošene energije i za izgradnju tijela. Različite vrste živih bića
hrane se, prema stupnju svojega razvoja, na različite načine. Zelene se biljke hrane
anorganskim spojevima (ugljikovim dioksidom, vodom, mineralnim solima), što ih
fotosintetskim putem (uz pomoć Sunčeve energije) pretvaraju u organske tvari. I neke vrste
bakterija, kojima nisu potrebni vitamini, aminokiseline i drugi činitelji rasta, izgrađuju
ugljikohidrate i bjelančevine sintetskim putem (s pomoću energije oslobođene u različitim
kemijskim procesima) iz ugljikova dioksida i anorganskih soli. Taj se način prehrane
naziva autotrofna prehrana. Ostali živi organizmi trebaju za svoj razvoj gotove organske
tvari. To je tzv. heterotrofna prehrana. Tim se načinom hrane sve životinje i čovjek, a od
biljaka paraziti.
Životinje se po procesima hranjenja bitno razlikuju od biljaka, jer su im uz neke anorganske
tvari, kao što su voda i soli, potrebne i bjelančevine, ugljikohidrati (škrob, šećer) i masti.
Bjelančevine su sastavljene od ugljika, vodika, kisika, dušika, sumpora, često i od fosfora i
nekih drugih elemenata. Ugljikohidrati i masti sadrže samo ugljik, vodik i kisik; nemaju
dušika, pa u prehrani životinja i čovjeka ne mogu nadomjestiti bjelančevine, već uglavnom
služe kao izvori energije. Gotovo sav dušik što ga heterotrofni organizmi unose u sebe potječe
od bjelančevina.

Hranidba domaćih životinja

Ispravna organizacija i tehnika prehrane domaćih životinja osiguravaju pravilnu mijenu tvari,
pravilan rast, zdravlje, normalnu plodnost i maksimalno iskorištavanje proizvodnih
mogućnosti životinje, uz najekonomičniju potrošnju stočne hrane (krmiva). Nepotpuna
prehrana, osobito nedostatak vitamina i mineralnih tvari, uzrok je specifičnih stočnih bolesti
(avitaminoza, rahitis); nedovoljna kaloričnost hrane i nedostatak bjelančevina usporavaju rast,
smanjuju proizvodnost i plodnost životinje i slabe njezinu otpornost prema različitim
bolestima. O načinu hranidbe ovisi i kakvoća mlijeka, mesa, masti, vune i ostalih životinjskih
proizvoda.
Domaće životinje dobivaju hranom ugljikohidrate, bjelančevine, masti i mastima slične tvari,
mineralne tvari i vitamine.
– Hranom i napajanjem primaju vodu koja je važna u probavi hrane, apsorpciji hranjivih
sastojaka, u stvaranju tjelesnih sokova (krv, limfa, mlijeko), u reguliranju tjelesne topline
(znojenje), pri uklanjanju otpadnih tvari iz tijela (mokrenje, defekacija).
– Ugljikohidrati su izvor energije i tjelesne topline domaćih životinja. Važni su za stvaranje
tjelesne masti. Masti i mastima slične tvari (steroli, fosfolipidi, voskovi, eterična ulja i dr.)
služe kao izvor energije, za stvaranje tjelesne masti, mlijeka, te pomažu pri apsorpciji
vitamina A i kalcija iz hrane.
– Bjelančevine su potrebne za održavanje, rast i razmnožavanje organizma, za proizvodnju
mesa, mlijeka, kože, dlaka, perja. Mineralne tvari (kalcij, fosfor, željezo, natrij, klor, sumpor,
kalij, magnezij, mangan, fluor, jod, cink i bakar) potrebne su za tvorbu kostiju, tkiva, tjelesnih
sokova i za reguliranje životnih procesa. One održavaju potrebnu kiselost, odn. bazičnost (pH)
probavnih sokova, reguliraju reakciju u tjelesnim tkivima i održavaju normalan sastav krvi.
– Vitamine primaju domaće životinje uglavnom iz biljnih hraniva.
Domaće životinje hrane se hranom biljnog i životinjskog podrijetla. Dobra paša sadrži
dovoljne količine bjelančevina, mineralnih tvari i vitamina. Sijeno je u umjerenome
klimatskom pojasu najvažnija voluminozna hrana za stoku tijekom zime. Kvalitetno sijeno
dobiva se s livada dobra travnog sastava (dobar omjer leptirnjača i trava) pravodobnom
košnjom (prije cvatnje većine trava), pravilnim sušenjem i spremanjem. Leptirnjače (djetelina,
lucerna, grahorica, stočni grašak i soja), kukuruzovina i kukuruzi također služe u hranidbi
domaćih životinja. Od korjenjača i gomoljača najvažnije su krumpir, stočna repa, mrkva i
čičoka. Silaža se daje domaćim životinjama najčešće u doba kada nema zelene hrane.
(→ SILAŽA)
Otkrićem genskih učinaka i uvođenjem hibridizacije stvorene su visokoproizvodne pasmine i
hibridi, koji zahtijevaju odgovarajuću prehranu. Sve se više razvija industrija stočne hrane,
koja u mješaonicama proizvodi kvalitetnu hranu.
Danas visokoproizvodne životinje u uzgoju dobivaju normiranu prehranu, u kojoj se normira
razina energije, bjelančevina, minerala i vitamina. Radi potpunog iskorištavanja hrane
sastavljaju se različiti obroci za životinje različite dobi, odn. različitih vrsta, u kojima se
energija podmiruje iz različitih izvora (mast, škrob, celuloza), a bjelančevine sadržavaju
optimalni odnos aminokiselina, uz točno normiranu količinu minerala i vitamina. U prehrani
životinja naglo se povećava korištenje sintetskih aminokiselina, uz već prije rašireno
korištenje sintetskih vitamina. Takav je razvoj doveo do velikog smanjenja potrebne hrane za
proizvodnju mesa i mlijeka; danas se u tovu svinja (s 20 na 100 kg) za kilogram prirasta troši
samo oko 2,4 kg smjese, a prije 30-ak godina bilo je potrebno 4,0 kg. Kod proizvodnje
kokošjeg mesa takav je odnos 1,7 prema 3,5, kod mlijeka energetsko je smanjenje oko 40%, a
kod proizvodnje jaja oko 50%. Ipak, radi korištenja pašnjačkih površina stvaraju se pasmine i
hibridi životinja za koje je važna proizvodnja u uvjetima prirodne okoline, tj. uz korištenje
prirodnog prirasta trave. Takvi načini proizvodnje imaju status biološke proizvodnje, u kojoj
je ograničena količina unošenja hrane i umjetnoga gnojiva u određeni površinski definirani
sustav stočarske proizvodnje. U takvim sustavima količina, vrsta i kakvoća stočne hrane koja
se unosi u sustav određena je u prvom redu biljnom zajednicom i mineralnim sastavom
zemljišta. Radi ispravne hranidbe mnogi se proizvođači koriste tablicama u kojima su
prikazane norme za hranidbu te kemijski i hranjivi sastav krmiva. U Hrvatskoj su poznatije
tablice F. M. Morrisona, M. F. Tommea i I. S. Popova.