SUZE SINA RAZMETNOGA

STRUKTURA I KOMPOZICIJA
Seminarski rad

U Splitu, 6. ožujka 2018. godine

SADRŽAJ
1. UVOD.....................................................................................................................................2
2. BAROK U HRVATSKOJ....................................................................................................3
3. IVAN GUNDULIĆ................................................................................................................4
4. SUZE SINA RAZMETNOGA...............................................................................................5
4.1. Struktura djela.......................................................................................................5
4.2. Kompozicija djela...............................................................................................15
5. ZAKLJUČAK......................................................................................................................17
6.LITERATURA.....................................................................................................................18

1
1. UVOD

Barok je epoha književnog stvaralaštva, ali i drugih umjetnosti. Ova epoha započela je
početkom 17. stoljeća završetkom renesanse, a završila pojavom klasicizma sredinom 18.
stoljeća. Ime potječe od portugalske riječi barocco koja označava golem biser nepravilna oblika
kao proizvod bolesne školjke. Barok je od velike važnosti radi razumijevanja povijesti
književnosti, kako europske tako i hrvatske. Svrha ovog rada je da čitatelja upozna s glavnim
značajkama baroka u Hrvatskoj, jednim od glavnih predstavnika hrvatskog baroka, Ivanom
Gundulićem te strukturom i kompozicijom velikog djela Suze sina razmetnoga.

2
2. BAROK U HRVATSKOJ

Barok u Hrvatskoj zapravo je dio europskog baroka, književnoumjetničkog pravca koji se javlja
u 17. stoljeću. To stoljeće je značajno jer je ono razdoblje snažne protureformacije kao reakcije
na protestantizam, a hrvatski barok je direktno vezan uz protureformaciju, kao i ostale katoličke
zemlje, jer protestantizam nije imao većih razmjera u Hrvatskoj osim u Istri. Dolazi i do
osnivanja katoličkog reda isusovaca, stoga se otvaraju brojne isusovačke škole koje šire duh
katoličke obnove. Najstarije škole osnovane su 1607. godine u Varaždinu, Požegi i Zagrebu.
No, uz isusovce u tom razdoblju djeluju još pavlini i franjevci, a svi oni su dali veliki doprinos
hrvatskom jeziku i književnosti.
Glavne značajke baroka u Hrvatskoj su iste kao i Europi, a to su kićenost, gomilanje
ukrasa, pobožan i uzvišen stil, religiozne teme, izazivanje zadivljenosti i bogatstvo metafora, a
forma postaje važnija od samog sadržaja. Što se tiče razvoja književnosti u pojedinim
dijelovima Hrvatske, možemo vidjeti da se počeo širiti i van Dubrovačke Republike i
Dalmacije, a ne kao u renesansi, 'zatočen' samo na Jadranu. Tako imamo četiri književna kruga.
Prvi krug je dakako dalmatinsko-dubrovački književni krug, a glavni predstavnik je Ivan
Gundulić. Uz Gundulića tu su još i Julije Palmotić, Ivan Bunić Vučić, Ignjat Đurđević, Stijepo
Đurđević, Vladislav Menčetić, Petar Bogašinović, Petar Kanavelić, Jerolim Kavanjin i Rafael
Levaković. Drugi krug je kajkavski književni krug, a njegov glavni predstavnik je Juraj
Habdelić, koji je napisao Zrcalo Mariansko, djelo religiozne i moralističke tematike. Treći krug
je ozaljski književni krug, a ovaj krug je karakterističan zbog objedinjenja svih triju narječja.
Glavni predstavnici ozaljskog kruga su Petar Zrinski, Nikola Zrinski, Ana Katarina Zrinski,
Fran Krsto Frankopan i Ivan Belostenec. Četvrti krug je slavonski književni krug, a za ovaj
krug je značajan Antun Kanižlić, isusovac koji piše ep Sveta Rožalija, o svetici iz Palerma.

3
3. IVAN GUNDULIĆ

Gjivo Gundulić, poznatiji kao Ivan od 19. stoljeća, rođen je 1589. godine u Dubrovniku.
Barokni je pjesnik, epik, lirik i dramatik. Bio je pripadnik dubrovačke plemićke obitelji.
Obrazovao se u Dubrovniku, a nakon završetka školovanja 1608. godine postao je član Velikog
vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku pa je tako bio dva puta
knez u Konavlima, a u Dubrovniku je obavljao pravničke poslove. Zbog mirnog i povučenog
života dobio je nadimak Mačica (kućna mačka). Oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao
tri sina. Jedan od sinova je bio Fran Gundulić, austrijski general dok je najmlađi bio Šiško
Gundulić, hrvatski pjesnik. Pred kraj života postao je senator i član Malog vijeća. Umro je u
Dubrovniku 1638. godine nakon dvotjedne bolesti u 49. godini zbog čega nije imao priliku
postati knezom Dubrovačke Republike jer knez nije smio biti mlađi od 50 godina.
Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i pjesama. No, u predgovoru svoje prve
tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida, svoja mladenačka djela nazvao je „porodom od
tmine“ jer su bila za zabavu i nisu odgovarala protureformacijskoj poeziji i ideologiji. Od
dramskih djela sačuvane su drame Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i
Armida, a od izgubljenih su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka
od Šira. Sve spomenute drame ispjevane su osmercem uz uporabu dvostruko rimovanog
dvanaesterca. Nakon što se afirmirao kao kršćanski autor djelom Pjesni pokorne kralja Davida,
a i kasnije vraća se kazalištu djelom Dubravka, dramom u stihu koja sadrži danas mnogima
znanu Himnu slobode. Kao pristaša Tassove književnosti, u posljednjem desetljeću života piše
povijesno-romantični ep Osman u 20 pjevanja od kojih su 14. i 15. izgubljeni, a Ivan Mažuranić
je nadopunio te nedostatke.

4
4. SUZE SINA RAZMETNOGA

1622. godine u Veneciji prvi put se tiska religiozna poema odnosno barokni plač Suze sina
razmetnoga. Kao predložak, Gundulić uzima parabolu iz Lukina Evanđelja (Lk 15:11-32) o ocu
koji sinu oprašta neposluh i suludo potrošen novac nakon što se sin ponizno pokajao i postao
svjestan svojih djela. Gundulić razrađuje temu ostavljajući prepoznatljivim osnovne crte
predloška što je u ovom slučaju parabola iz Biblije, a samo djelo nastaje pod utjecajem djela
talijanskog pjesnika Luigija Tansilla Le lacrime di San Pietro. I dok u Bibliji imamo samo 21
stih o ocu i sinu, Gundulić u svom djelu taj predložak proširuje na sinovljevo razmišljanje o
životu i smrti, o prolaznosti što zapravo čini osnovu barokne književnosti.

4.1. Struktura djela

Poema kao književni termin utjelovljuje karakteristike i lirike i epike i drame što i vidimo u
ovom djelu. Pa tako ono epsko čini razrađena fabula, likovi i pripovjedač, ono dramsko čine
iznimno snažna unutarnja borba lika i monolozi, a ono lirsko čine sama forma, izrazita
nabijenost emocijama, moralno-teološka pitanja i brojne stilske figure kao što su metafore i
antiteze. Djelo je podijeljeno u 3 plača, a svaki plač započinje stihom iz Lukina Evanđelja na
latinskom jeziku.

„Vivendo luxuriose dissipavit substantiam.“ (plač 1.)1

„Et reversus in se.“ (plač 2.)2

„Pater, peccavi, jam non sum dignus“ (plač 3.)3

Iz spomenutog možemo vidjeti i naslove pojedinog plača, pa je tako prvi plač Sagriješenje,
drugi plač je Spoznanje i treći plač je Skrušenje.
Poema započinje in media res pričom o pjesnikovim grijesima gomilanjem stilskih
figura, pogotovo dikcije, a prvim stihom pjesnik nam najavljuje ton cijele poeme.

Grozno suzim gor'k plač sada,

Gorko plačem grozne suze,
Ke razmetni sin njekada
Kajan s grijeha ljevat uze;

1
Evanđelje po Luki, 15:13. Šarićev prijevod: „Ondje prosu imanje svoje živeći raspušteno”
2
— Došavši k sebi. (Evanđelje po Luki 15:17a)
3
— Oče, sagriješih, i već nijesam dostojan nazvati se... (Evanđelje po Luki 15:18b)

5
 Je da i moje grijehe oplaču
Suze u suzah, plač u plaču.

Drugu strofu pjesnik započinje invokacijom gdje se obraća Bogu za nadahnuće, a u

trećoj moli Boga da mu podari Duha Svetog te se u četvrtoj strofi obraća čak i Isusu čime
objedinjuje 3 božanske osobe u Sveto Trojstvo.

Vječnoga Oca, vječna Riječi,

Ka si umrlu put uzela,
Da se od smrti svijet izliječi
Ka svima bješe život spela,
Riječi, u ljudskoj ka naravi
Pravi čovjek si i Bog pravi;

Ti sa neba pošlji odi

Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga oca ishodi
I od tebe sina Boga,
Da on objavi s moga glasa,
Za naš nauk, što ti kaza!

Blag Jezuse, i ti prosti,

Čim razmišljam vrh dubina
Neishitne tve mudrosti,
Uz istinu ka taština
Ako s moje slabe svijesti
Priloži se i namjesti.

Poema govori o ljudskim grijesima i čovjeku koji kao takav nije dostojan Božje milosti,
stoga se autor vještim perom obraća grešniku i cijelom čovječanstvu počevši od sebe i
savjetujući ih da se kolone zla i grijeha kako bi mogli živjeti dostojno uz Boga.

Za otvrdnutu svijes prignuti

Na skrušenje od pokore,
Trijebi je od svijeta spomenuti
Himbe i varke sve najgore,

6
 I da prostit vlas višnja je
Vazda spravna, tko se kaje:

Tako i ljekar s prva od svudi

Istečenu ranu otkrije;
Ni ga smuća, ne ga trudi,
Što nečisti crv izije:
Donijet bo je sva odluka
Dugo zdravlje s kracih muka.

O grešniče, u zlu tvomu

K vječnomu se dobru uteci,
U izgledu viđ ovomu
Sebe istoga, kaj se i reci,
Veće božje da je smiljenje,
Neg sve ljudsko sagriješenje.

Dan večerom, čovjek svrhom

U životu svom se hvali;
Milos Višnji dijeli s vrhom
Svijem, ki su u njega ufali:
Sviđ se, vjeruj, ufaj, sluša',
Što skrušena stječe duša.

Pod česvinam grm prignuti

Gdi u spletenu gaju raste,
A o klisurah strme ljuti
Gledaš visjet divje hraste,
Ter pod snijegom vrsi bijeli
Planinam su posijedjeli.

Nakon iscrpnog razmišljanja pjesnik nastavlja dalje o sebi, odnosno o sinu koji je
napustio oca uzevši mu imetak kako bi uživao u svojoj požudi. Tu susrećemo i bludnicu koju
sin opisuje brojnim antitezama, govoreći u jednom trenutku o njezinoj veličanstvenoj ljepoti, a

7
u drugom trenutku o njenoj tamnoj strani. Sin tako upada u zamku grijeha jer tek kad joj je
donio zlata uspijeva doći i do njezinog naručja. Međutim, ostavši bez zlata dolazi do prosjačkog
štapa i tad dolazi do kratkog shvaćanja da mu je jedino preostalo pokajanje pred Bogom.

Sin, ki dio blaga očina

Rasu, čim se blude tiri,
Sharan stražnik od živina,
Kijeh želudom gora žiri,
Na hrek jedan suh se biše
Naslonio teško odviše.

Tuj, čim skončan u životu

Jedva uzdahne podiraše,
Mrući od glada žirnom skotu
Na jestojsci zavidjaše,
Nasitit se želeć veće
Pićom, ka se prascim meće.
...
Zlato leti u toliko,
I iz mojih bježi ruka;
Blijedi lice sve koliko,
Skončavam se, i od svijeh muka
I od svih šteta život prima
Za svu platu vjetra i dima.

Pjesnik brojnim antitezama također prikazuje sina kako prelazi iz krajnosti u krajnost
pa u početku okrivljuje bludnicu, tu fatalnu ženu za njegovu propast.

Ah na ovo li bludnos tvoja

Dovela me, izdavnice,
Ka pod slikom od pokoja
Dvorne i blage ljubovnice
Na službu me tvu zapisa
Dokli iz mene krv isisa.

8
 Ah, nesvijesna, ka ne gledaš
Ni razloga, ni zakona;
Ah, bezočna, ka spovjedaš
Za istinu laž smiona;
Ka sred srca nemaš svoga
Srama od ljudi, straha od Boga.

No, ipak se okreće kajanju na kraju prvog plača jer polako dolazi do spoznaje da mu je
to jedino preostalo, a tako ujedno i završava prvi plač.

Ja u taštu stratih bludu

Čas i pamet i imanje,
I ne osta mi drugo u trudu,
Neg il žalos i kajanje,
Kad promislim cića jada
Tko sam bio, tko sam sada.

Drugi plač započinje lirskim subjektom sa svojom refleksijom o Božjoj veličini i

postanku svijeta. Također prikazuje razmetnog sina koji se među krdom svinja nada da će
umrijeti od gladi ili makar da će ga zvijeri ubiti. No, s obzirom da je onečišćen duhovno jer je
grešan čak i zvijeri zaziru od njega.

Pokli božja veličina

U početak svijet satvori,
Sred općenijeh najprije tmina
Od svjetlosti zrak otvori,
I ostaše razlučene
S bijelim danom noćne sjene:

Tako u tminah svijeta ovoga,

Zametena svega u sebi,
Kad čovjeka umrloga
Vlas pritvara višnja s nebi,
Prosvitlili ga blago dosti
Najprije zrakom sve milosti.
...

9
 Tim pokliče: "Tko me ovako
Ukopa u skut pustijeh gora,
Da želeći dobro svako
Od glada umrem pun prikora,
Čekajući mješte groba
Da me proždre zvjerska utroba?

Za sve jer bi pravda bila,

Tko god žive kao zvjerenje,
Da i mrtav na sto dila
Od zvjerenja razdrpljen je:
Ako i zvijeri nebi strane
S piće utekle svim pogane.

Sin razmišlja zatim i o svim ljepotama kojih se može sjetiti, a uzrok su zla i grijeha u
njegovom životu pa zaključuje da sve što je lijepo ne može trajati dugo.

Ah! lipoto draga očima,

Ka za zlatom smagneš toli,
Evo plate, ka se prima
Slideć ures tvoj oholi,
Da i zvijeri bježe prike
Ljudsko srce s tve prilike.
...

Jur za zrakom umrlime

Od liposti, ka svim udi,
Slideći ga sve me vrime
U ljuvenoj u požudi,
Mlados kopne, život ginu:
Ah, sad poznam mu krivinu!

Nakon ljepota dobija razmišlja o životu i smrti, o prolaznosti ovozemaljskog života. Iz

stihova možemo čak i iščitati autorovo mišljenje o tome kako je svaki čovjek svojim rođenjem
osuđen na smrt, ali na čovjeku je da svojim ponašanjem osudi svoju dušu na raj ili pakao.

10
 Eto život moj svjedoči,
Kakav svijet je i što daje:
Kad se smije, plač uzroči,
A kad blazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Sdrži nalip i smrt hudu.
...
Ah, nije život ljudski drugo,
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna, koju dugo
Biju vali kao gore:
I sred ovih netom tmina
Čoek se rodi, mrijet počina.

Bježi, kud znaš, što hoć, čini,

Zapad i istok vas obhodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi;
Krij se u jame gorskijeh hridi:
Smrt svuda te slidom slidi.

U posljednjem stihu 43. strofe drugog plača možemo primijetiti glavni moto baroka.

Ah, da u što možeš rijeti,

Da se uzdaš veće odi?
Je da u vrijeme? Vrijeme leti,
I u dohodu svom prohodi;
Zgledaj ga si, svid se, tko si,
Ufaj, kaj se, moli, prosi.

Zadnjom strofom drugog plača pjesnik nam pokazuje želju sina za očišćenjem i
konačnim pokajanjem.

Ah, da li se ne sramuješ
Plemstvo i svitlost tvu veliku
Pocrniti, čijem stanuješ

11
 Zbijena u grijehu tamnu i priku?
Ne, ne, ukaži, sveta odluka!
Da se djelo božjih ruka.

Treći plač započinje ponovnim uzdizanjem Boga, Svemogućeg Stvoritelja.

Od višnje su vlasti s gori

Djela čudna i zamijerna;
Nu od ništa ko se stvori
S primogućstva neizmerna,
Ko htje, može promijeniti
Sliku stvoru svom na sviti.

Pjesnik nam zatim pokazuje vrhunac pokajanja tako što se sin ispovijeda Bogu te mu
Bog oprašta, a njegova duša biva očišćena od svih grijeha koje je počinio. Ganut zbog toga, sin
se odlučuje vratiti ocu.

Tere jedan, ki pun zloba

Biće rasu i iskorijepi,
I sred tmina i gnusoba
Usmrdje se i oslijepi,
Da pogleda, da se skruši
Nov u srcu, čist u duši,

I tko srnu bez zakono

U nepravdah sva godišta,
Tere bludno i smiono
Živuć s grijeha pade u ništa,
Da s milosti gora dane,
Prestvori se i ustane:
...
Kad potisne u nevolju
Grijeh čovjeka i porazi,
Gane Višnji blagu volju,
I satrene čim ga spazi,
Pun milosti, pun ljubavi

12
 Srce i novi duh mu stavi.
...
Za tijem se opet omramori
Studeniji mraza i leda;
Hoće, da riječ izgovori,
Žalos brani, boles neda;
Nu napokon glas uteče.
I on uzdišuć s plačom reče:

"Ćaćko!" I da veće izusti

Svoj grijeh treptje i iščeznu,
Riječ mu umrije posred usti,
A u suzah vas ogreznu;
Tim s bolesti teške umuknu,
Kako da mu srce puknu.

Na povratku k ocu, toplina je zavladala u sinovom srcu, a uz to mu se javio i osjećaj

zahvalnosti za ono što ima. U konačnici dolazi do oca i moli ga za oprost, a otac ga širokih ruku
dočekuje i oprašta mu sve te proslavlja Boga jer mu se sin vratio kući čiste duše i bez grijeha.

Reci srcu: Lijepo ako je

Ovo umrlo vidjet tebi,
Ljepša duša koliko je,
Neumrla ka je u sebi;
A još vele ljepši gori
Višnji, koji dušu stvori.
...
Oče vječni, ne umijem rijeti,
Paček jezik moj je svezan,
Kroz grijeh hudi i prokleti
Koju ćutim ja boljezan:
Zgriješiv, tužan, protiv nebi,
I mom ocu zgriješih tebi.
...
Ćaćko dragi, ćaćko mili,

13
 Ja se vraćam ka tebi opeta,
Za sve da me ti odili.
I ja otidoh s tašta svijeta:
Jaoh, sin tvoj sam, ah, spomeni,
Da ti život poda meni.
...
Ti li, izrode, ime od sina
Dostojan si nosit moga?
Gdje izlazi noćna tmina
Iz obraza sunčnoga?
Bijeli golub sred kijeh strana
Roditelj je crna vrana?
...
Eto, eto, slatki oče,
Ja se kajem od svijeh zloba,
Grozne suze to svjedoče,
Ke u svako lijevam doba,
A ovi uzdasi otkrivaju,
U kom ja sam tešku vaju.
...
Skrušen grešnik reče ovako,
I ne ckneći k ocu odleti;
Nu istom na put dobar tako
Krenu stupaj od pameti,
A otac ga blagi srete
Pun dobrote vječne svete.

Primi od sina ponižena

Molbu i cjelov da mu tada
I sred dvora razvedrena,
Gdje vijek sunce ne zapada,
Povede ga rukom svojom,
Da rasladi trud pokojom.

14
 Tuj čim svijtle prve odjeće
Od čistoće na nj postavi,
I prsten mu poda veće
Za zlamenje od ljubavi,
U veselju i radosti
Hvali božje svak milosti.

Što se tiče pripovijedanja, izgleda kao da postoje 2 naratora. Jedan glas nada se oprostu
i to je sam pripovjedač, dok je drugi glas sina koji griješi. Javnim iznošenjem grijeha pokušava
nadvladati strah od Božje kazne. Od likova su glavni otac, sin i možemo reći bludnica, ali
spominju se još i sinovi prijatelji i rođaci, a poznato nam je iz parabole iz Biblije da je tu bio i
drugi sin.
Mjesto i vrijeme radnje nisu poznati, ali ipak postoji čvrsta i smislena sukcesija događaja
čime znamo što je bilo prije, a što poslije.
Raspon događaja u 3 plača proteže se od sinovljeva boravka u očinskom domu gdje je
živio u blagostanju do njegova povratka kući k ocu čime se fabula zaokružuje. No, osim priče
o sinu, umetnuta je i priča o ljubavnom odnosu, stoga je unutar izvanjskog zbivanja moguće
razlučiti dvije uzajamno povezane fabule.
Što se tiče naslova, ono nas ne upućuje izravno na čovjekovo emotivno stanje nego nam
ukazuje na ugođaj koji vlada cijelim djelom.
Pošto je Katolička Crkva snažno reagirala na reformaciju otvarajući brojne isusovačke
škole diljem Europe, a i sam Gundulić je polazio jednu takvu, ovom poemom vratio se u krilo
Katoličke Crkve nakon mladenačkih „poroda od tmine“.

4.2. Kompozicija djela

S obzirom da je djelo komponirano u 3 plača, pjesnik time simbolizira sveto Trojstvo. Na

početku se nalazi i kratka posveta u prozi Prisvijetlomu gospodinu Jeru Dživa Gundulića,
formalno odijeljena od plačeva u kojoj se autor osvrće na tradiciju dubrovačkog pjesništva i
kratko najavljuje temu. Jezik kojim se Gundulić koristi je štokavska ikavica s ijekavicom čime
tako afirmira jezik, a možemo primijetiti i elemente ekavice.
Djelo je napisano simetričnim osmeračkim sestinama sa stankom na sredini stiha
odnosno nakon 4. sloga. Prvi plač ima 74 strofe, drugi 56 strofi i treći 92 strofe. Skoro svaka
strofa građena je tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prva četiri stiha, zatvarajući

15
tako sestinu u zatvorenu cjelinu. Prvi plač ima 444 stiha, drugi 336 stihova, a treći 552 stiha.
Pjesnik se koristi i „sesta rimom“ – ababcc; što možemo vidjeti u bilo kojoj strofi.

16
5. ZAKLJUČAK

Svrha ovog djela je da nam da moralnu pouku koja se tiče i čitatelja i autora jer autor obrađuje
svoj vlastiti grijeh kojeg je postao svjestan, a koji je nastao u prijašnjim književnim stvaranjima.
Ovo djelo zasigurno možemo smatrati vrhunskim djelom hrvatske barokne književnosti zbog
svih karakteristika kao što je bogatstvo usporedbi i epiteta, mnoštvo metafora te brojne figure
suprotnosti kao što su oksimoroni, paradoksi i snažne antiteze. Također, djelo je obilježeno
alegoričnošću jer priča o odnosu oca i sina što možemo preslikati na odnos čovjeka i Boga.

17