1.

CPR (definicija, svrha algoritam)

CPR je postupak koji se provodi nakon zastoja rada srca (arest) sa svrhom zaštite mozga od oštećenja
zbog nedostatne ili prekinute cirkulacije krvi, uspostave srčano plućne akcije i izbjegavanja
komplikacija. Počinje je obično prvi ko zatekne osobu u arestu.

Glavni cilj izvođenja mjera reanimacije je osigurati dostatnu količinu kiseonika mozgu, srcu i drugim
vitalnim organima, sve dok se složenijim postupcima CPR-a ne uspostavi adekvatna srčana akcija i
spontano disanje.

Koraci koje treba poduzeti kada dođemo u situaciju da moramo pružiti CPR:

1 Provjeriti stanje sigurnosti u okolini

2 Kleknuti pored žrtve, lagano protresti za ramena i upitati: “Da li ste dobro?”

3 Pozvati pomoć (lično, telefonom, ili po nekome)

C Primjeniti vanjsku masažu srca

A Uspostaviti prohodnost disajnih puteva

B Primjeniti vještačko disanje

2. Vanjska masaža srca

Nakon provjere sigurnosnih elemenata u okruženju, kleknemo do žrtve, lagano je protresemo i

upitamo: “Da li ste dobro?” ili “Kako se zovete?”, “Šta se desilo?”. Ukoliko osoba ne odgovara,
pipamo puls nad vratnim arterijama i ako ustanovimo nastanak kardijalnog aresta, ODMAH
počinjemo sa vanjskom masažom srca. Nakon početnih 30 kompresija vršimo čišćenje disajnih puteva
i upuhivanje zraka 2 puta.

Masaža srca izvodi se isključivo u slučaju kada se nestankom pulsa nad velikim arterijama ustanovi
dijagnoza kardijalnog aresta.

Bolesnik mora ležati u horizontalnom položaju na leđima, najbolje na podu. Ako leži u krevetu treba
ga što prije oprezno poleći na pod, na čvrstu podlogu. Spasilac klekne sa strane i neposredno uz tijelo
osobe koju spašava.

Najprije se napipa vrh grudne kosti. On se može naći ako slijedimo rebarni luk prema gore do mjesta
gdje se spaja sa suprotnim rebarnim lukom. 2 do 3 poprečna prsta iznad vrha grudne kosti (processus
xiphoideus) nalazi se mjesto na koje se stavlja dlan.

Na već određeno mjesto na grudnoj kosti stavi se mekani dio dlana (thenar i hypothenar) jedne ruke,
a dlan druge ruke stavi se paraleno iznad prve; prsti moraju biti ispruženi ili “isprepleteni”, ali ne
smiju dodirivati zid grudnog koša.

Laktovi spasioca moraju biti opruženi, a u trenutku izvođenja pritiska njegova ramena moraju biti
iznad grudne kosti. U takvom položaju težina tijela služi za pritisak, koji mora biti kratak i snažan.
Snaga pritiska mora se prilagoditi tjelesnoj građi i uzrastu osobe koja se spašava. Prosječna snaga
pritiska za odraslu osobu treba iznositi oko 50kg i mora utisnuti grudnu kost za 5 do 6 cm.
Masaža srca nikada se ne izvodi sama, već istovremeno sa umjetnim disanjem.

Kad je spasilac sam, reanimacijski postupak mora započeti masažom srca. Izvršiti 30 pritisaka na
grudnu kost brzinom 100-120 pritisaka u minuti. Nakon obavljenih pritisaka, spasilac dva puta
upuhne zrak, kako bi nakon toga ponovo započeo sa masažom srca. Kombinacija masaže srca i
umjetnog disanja nastavlja se ciklusima 30 pritisaka na grudnu kost i 2 udisaja.

Mora se imati na umu slijedeće:

 Nakon 4 kompletna ciklusa (30:2), ponovo se pipa puls nad vratnom arterijom. Ako ga nema,
reanimacijski postupak se nastavlja do dolaska liječnika, te se nakon svakih nekoliko minuta
pokušava ponovo ustanoviti postojanje pulsa i disanja. Vrijeme potrebno za ustanovljavanje
pulsa iznosi 5 sekundi, za disanje 3-5 sekundi. Prekid reanimacijskih postupaka ne smije
trajati duže od 7 sekundi.

Kad spasilac postane umoran, mora ga zamijeniti drugi spasilac. Istovremeni rad dvojice spasilaca
predviđen je samo za uvježbani tim profesionalnog medicinskog osoblja.

3. Kontrola reanimacije

Djelotvoran reanimacijski postupak može se kontrolirati posmatranjem zjenica. Ako su zjenice prije
postupka bile proširene i postaju uže nakon što je započeo reanimacijski postupak, to je znak da je
postignuta cerebralna perfuzija. Djelotvoran pritisak na grudni koš očituje se pojavom pulsa iznad
vratne arterije, a uspostavljen krvotok dovodi do promjene boje kože i vidljivih sluznica.

Po novijim smjernicama, reanimacijski postupak se ne prekida sve dok:

 Ne dođe zamjena koja je obučena da preuzme unesrećenog

 Žrtva ne počne pokazivati znakove povratka svijesti kao što su kašljanje, otvaranje očiju,
govor, svrsishodni pokreti i da počne normalno da diše, ili
 Spasilac postane u toj mjeri iscrpljen da ne može da nastavi sa reanimacijskim postupkom

4. Uzroci opstrukcije disajnih puteva

Osnovni uvjet (bilo za spontano ili za umjetno disanje) jeste da su prohodni disajni putevi. Najčešća
tri uzroka koji dovode do djelomične ili potpune opstrukcije disajnih puteva su:

1. Jezik osobe koja je u nesvjesnom stanju

2. Strano tijelo (obično zalogaj hrane)
3. Aspiracija povraćenog sadržaja i krvi ili retinirani sekret

5. Defleksija glave

Spasilac stavlja jednu ruku ispod vrata onesvješćenog, drugu stavlja na njegovo čelo. Laganim
podizanjem ruke koja je ispod vrata postiže se ponovno normalno zakrivljenje vratne kičme, a
istovremenim pritiskivanjem na čelo glava se zabacuje unatrag; natezanjem vratnih struktura
djelomično se podiže i jezik i epiglotis i otvara disajni put.
 6. Zahvat po Safaru

Primjenjuje se kada se zabacivanjem glave unatrag nije povukao jezik dovoljno naprijed kako bi se
oslobodilo ždrijelo i otvorio ulaz u dušnik. Spasilac se nalazi iza glave bolesnika koja je maksimalno
zabačena unatrag. Prstima šake obuhvati se angulus mandibule s obje strane i donja čeljust potiskuje
prema naprijed tako da donji zubi dođu iznad gornjih. Istovremeno se palčevi stavljaju ispod donje
usne i potiskuju bradu dole, a usta se otvaraju.

7. Bočni položaj

U ovom položaju se postiže odmicanje jezika od stražnjeg zida ždrijela i disajni put je oslobođen. To je
ujedno i drenažni položaj koji omogućuje otjecanje sekreta (slina, krv, povraćeni sadržaj).

 Kleknite sa strane onesviještene osobe. Ruku, koja je uz vaše koljeno, stavite pod pravi ugao
u odnosu na tijelo žrtve; savijte je u laktu i postavite u položaj sa dlanom prema gore. Ruku
na suprotnoj strani privucite uz grudni koš tako da šaka sa dlanom prema dole bude uz vama
bliže rame unesrećenog.
 Prihvatite čvrsto donji dio bedra, neposredno iznad koljena, i podignite koljeno do visine da
stopalo ostane ispruženo na podlozi
 Drugom rukom čvrsto uhvatite rame i povlačite nogu prema sebi i onesviještenog okrenite na
bok
 Donja noga ostane ispružena, a gornju namjestite tako da se nalazi pod pravim uglom u kuku
i koljenu
 Ruku stavite ispod obraza kako bi podržavala defleksiju glave

8. Čišćenje disajnih puteva

Čišćenje disajnih puteva se vrši sljedećim postupcima:

a. Bočni položaj tijela

b. Digitalna eksploracija i eliminacija – podrazumijeva čišćenje usne šupljine i ždrijela uz pomoć
kažiprsta koji je omotan komadićem gaze ili maramicom; to je najjednostavniji način kojim se
mogu odstraniti krupne čestice povraćenog sadržaja zaostale u gornjim disajnim putevima
nakon okretanja bolesnika na bok (kod ozljeda vratne kičme i toraksa se izvodi u položaju
bolesnika na leđima ili trbuhu, samostalno ili u kombinaciji sa nekim sukcijskim sistemom)
c. Čišćenje aparatima za sukciju – u ambulantama
d. Prevencija regurgitacije i povraćanja – javlja se kod bolesnika u komi ili stanju kliničke smrt

9. Heimlich-ov hvat kod osobe u svjesnom stanju

Ako je žrtva gušenja pri svijesti i nalazi se u stojećem ili sjedećem položaju, spasilac dolazi iza njenih
leđa i rukama obuhvata struk žrtve. Stisnuta šaka jedne ruke stavlja se na trbuh, na mjestu koje se
nalazi na sredini između pupka i vrha sternuma; drugom rukom se obuhvati stisnuta šaka i izvrši
snažan i brz pritisak na trbuh, prema sebi i gore, tj. u smjeru dijafragme; ako prvi pritisak nije doveo
do izbacivanja stranog tijela, pritisci se ponavljaju sve dok se strano tijelo ne izbaci ili žrtva ne izgubi
svijest.

10. Heimlich-ov hvat kod osobe u nesvjesnom stanju

Kod onesviještene osobe zahvat se izvodi u ležećem položaju. Spasilac kleči sa strane, ili preko nogu
žrtve, dlanove stavlja na mjesto između pupka i vrha grudne kosti; ramena spasioca moraju biti iznad
trbuha žrtve kako bi se dio i vlastite težine iskoristio za pritisak, usmjeren prema unutra i gore, tj.
prema dijafragmi. Ako prvi pritisak nije bio uspješan, može se ponoviti serija od 6-10 pritisaka. Nakon
toga se vrši postupak prstom: izvodi se oprezno, da se strano tijelo još više ne ugura u dublje dijelove
disajnih puteva.

11. Umjetno disanje usta na usta

Umjetno disanje metodom “usta na usta” direktnim upuhivanjem zraka iz pluća spasioca u pluća
žrtve jednostavna je i brza metoda koja ne zahtjeva nikakva tehnička pomagala, te se može primjeniti
trenutno, na samom mjestu incidenta.

POSTUPAK:

a) OSIGURATI PROHODNOST DISAJNIH PUTEVA. Prva zapreka koja se javlja uvijek pri gubitku
svijesti, vlastiti jezik, uklanja se zabacivanjem glave unazad. Strano tijelo se iz disajnih puteva
uklanja Heimlich-ovim hvatom, digitalno ili instrumentalno. Prije početka izvođenja umjetnog
disanja vrši se vizuelna i digitalna pretraga usne šupljine, po potrebi se odstranjuje zubna
proteza, povraćeni sadržaj i sl.
b) PRILJUBITI USTA NA USTA ŽRTVE I ZAPOČETI SA DVA INICIJALNA UDISAJA. Spasilac kleči sa
strane, u nivou glave žrtve. Stavlja dva prsta na podbradak i podigne donju vilicu uz
istovremeni pritisak na čelo dlanom druge ruke. Spasilac duboko udahne, a palcem i
kažiprstom stisne obje nosnice, uz istovremeni pritisak na čelo. Svojim ustima obuhvati i
čvrsto priljubi usta žrtve, tako da onemogući izlazak zraka sa strane. Svako upuhivanje traje 1
sekundu. Nakon upuhivanja spasilac malo podigne i pomakne glavu, uvlači zrak u pluća i
posmatra spuštanje grudnog koša prilikom pasivnog ekspirija.
c) ODREDITI RITAM DISANJA I VOLUMEN UPUHANOG ZRAKA. Nakon dva početna udisaja,
umjetno disanje se nastavlja u ritmu normalnog disanja (12-14 puta u minuti). Spasilac mora
voditi računa o uzrastu i konstituciji žrtve te o volumenu upuhanog zraka i veličini vlastitog
vitalnog kapaciteta. Dokaz djelotvornosti postupka je širenje grudnog koša za vrijeme
upuhivanja, te strujanje vazduha za vrijeme izdisaja, uz istovremeno spuštanje grudnog koša.

12. Umjetno disanje usta na nos

Preporučuje se u slučajevima kada se ne može provesti tehnika “usta na usta”, a to su teške povrede
usne šupljine kao i situacije kada spasilac ne može svojim ustima obuhvatiti i hermetizirati usta žrtve.
Tehnika je ista kao tehnika “usta na usta”, s tim što se jedna ruka spasioca nalazi na čelu žrtve, a
druga prihvata donju vilicu, koju podiže i tako zatvara usta. Svojim ustima spasilac obuhvata nos žrtve
i upuhuje zrak.

Nakon upuhivanja zraka spasilac podigne i odmakne glavu te posmatra spuštanje grudnog koša.
Istovremeno dopušta da se usta žrtve lagano otvore kako bi zrak mogao izaći i kroz usta zbog toga što
meko nepce može zatvoriti unutrašnje nosne otvore i onemogućiti izlazak zraka.

13. Vještačko disanje kod beba

 Počinje se sa 5 sporih udaha od kojih bar dva moraju biti efikasna. Udasi moraju biti spori (1 - 1,5
sekundi) da bi transport kiseonika u pluća bio maksimalan, a opasnost od napuhivanja djetetovog
stomaka zrakom minimalna.

Nakon svakog udaha zraka, spasilac smanjuje koncentraciju CO2 u predatom zraku. Kod dojenčeta
koristimo tehniku usta na usta i nos. Kod djece koristimo tehniku usta na usta.

Cilj je osigurati vidljivo podizanje grudnog koša bez podizanja stomačnog dijela tijela. Upravo zato
spasilac mora prilagoditi pritisak i volumen izdahnutog zraka uzrastu djeteta.

14. Tehnika sa dva prsta

Postavimo dva prsta jedne ruke preko donjeg dijela sternuma, jedan prst ispod intermamilarne linije
izbjegavajući na taj način pritisak na processus xiphoideus. Pritišćemo sternum za jednu trećinu do
jednu polovinu sagitalnog dijametra djetetovog grudnog koša. Nakon svake kompresije oslobađamo
grudni koš pritiska i omogućavamo mu da se vrati u prvobitan položaj bez pomicanja prstiju sa
grudnog koša.

15. Tehnika sa dva palca

Preferira se kada imamo dva spasioca. Postavimo oba palca jedan do drugog preko donje polovine
djetetovog sternuma, jedan prst ispod intermamilarne linije izbjegavajući na taj način pritisak na
processus xiphoideus. Obuhvatamo djetetov grudni koš podupirući djetetova leđa sa ostalim prstima
obje ruke. Kompresije vršimo na isti način kako je to navedeno gore.

16. Tehnika sa jednim dlanom

Primjenjuje se kod djece 1-8 godina starosti. Postavi se dlan na donju polovinu sternuma, ali paziti da
prstima ne komprimiramo toraks i processus xiphoideus. Spasilac se mora nalaziti vertikalno u
odnosu na grudni koš unesrećenog, sa ispruženim rukama, pritiščući grudni koš za približno jednu
trećinu do jednu polovinu anterio-posteriornog dijametra. Nakon svake kompresije oslobađamo
grudni koš pritiska i omogućavamo mu da se vrati u prvobitan položaj bez pomicanja dlana sa
grudnog koša.

17. Simptomi i znakovi krvarenja

Bolesnik koji je iskrvario osjeća slabost, zamor, pospanost, žeđ. Često zijeva. Prilikom podizanja glave,
naglog ustajanja, ili čak i bez toga osjeća vrtoglavicu, mrači mu se pred očima i čuje šum u uhu.
Povrijeđeni ili bolesnik sa krvarenjem osjeća često jak strah. Bljedilo je vidljivo na licu i po čitavome
tijelu. Što je krvarenje veće, bljedilo je izrazitije. Kod velikih iskrvarenja boja lica postaje blijedosiva
do pepeljastosiva. Sve vidljive sluznice su također izrazito blijede. Lice i tijelo bolesnika postaju
hladni, orošeni hladnim ljepljivim znojem. Disanje postaje ubrzano i bolesnik, u težim slučajevima,
halapljivo guta zrak. Puls raste, postaje tanak, ubrzan, uskoro končast, jedva pipljiv. Na samome
početku krvarenja krvni pritisak raste, ubrzo zatim pada. Konstantan pad pritiska znači nastavak
krvarenja. U početku je pacijent obično nemiran, kasnije postaje miran, nezainteresiran, tup, konačno
gubi svijest. Sve su to, ustvari, znaci šoka i između krvarenja i šoka uslijed krvarenja postoji samo
gradualna razlika.

18. Kompresivne metode hemostaze

DIGITALNA KOMPRESIJA Suština digitalne kompresije je u tome da se snažnim pritiskom prstiju
pritisne uz kost krvni sud iz čijeg sliva krvari. Pritisak se vrši na tipičnim mjestima, uvijek između rane i
srca.

KOMPRESIVNI ZAVOJ je najbolji način privremene hemostaze. Na mjesto krvarenja se stavlja puno
debelih slojeva gaze ili vate. U nedostatku gaze stavlja se mnogo puta presavijeno pogodno čisto i
ispeglano platno. Bitno je da materijal koji se stavlja bude savijen u jastučić, a ne da zahvaća čitavu
cikumferenciju ekstremiteta, već samo da prekrije ranu. Preko gaze, ukoliko je potrebno da jastučić
bude deblji, mogu se staviti i drugi manje čisti materijali, smotani zavoj, pogodan kamen itd. Potom
se turama zavoja ili trouglom maramom jastučić čvrsto fiksira uz dio tijela na kojem je rana. Ovom
fiksacijom jastučić čvrsto komprimira ranu i krvne sudove iz kojih krvari, čime se zaustavlja krvarenje.

ESMARCHOVA POVESKA Može se upotrijebiti u samo dva strogo indicirana slučaja: kada se radi o
traumatskoj amputaciji ekstremiteta pa iz patrljka snažno krvari i kada se radi o samljevenom
ekstremitetu pa će ga svakako hirurg morati amputirati.

HVATANJE KRVNOG SUDA HVATALJKOM PO PEANU Hvataljkom se ulazi u ranu i hvata krvni sud iz
kojega krvari. Hvataljka se ostavi u rani i preko nje se stavlja zavoj.

19. Suportivna terapija krvarenja

Obavezan korak kod iskrvarenja je što je moguće prije otvoriti najmanje jedan venski put!!! Pacijentu
se preporučuje da miruje. Ako je jako iskrvario ili je u šoku ili mu prijeti šok, ako će dugo čekati na
transport ili ako je transport jako dug, pacijenta treba postaviti u položaj autotransfuzije, da se
obezbijedi centralna cirkulacija kroz mozak, pluća i srce. U tu svrhu povrijeđeni se stavlja da leži sa
glavom nadolje. Sva četiri ekstremiteta se dižu u vis. Pacijentu dati kiseonik! Davanje kiseonika može
biti od životnog značaja.

Iskrvareni bolesnik se žali da mu je hladno. Utopljavanje je strogo kontraindicirano. Iskrvarenoga

treba pokriti, a nipošto utopljavati.

Treba intravenozno dati odgovarajuću količinu kristaloidne otopine (fiziološka, 5% glukoza,

Glukosalin, Ringer laktat) ili koloidne otopine, ovisno o količini izgubljene krvi.

Preporučljivo dati sedative, a u cilju smanjenja postojeće boli analgetike. Bolesnici sa krvarenjem su
osjetljivi i na infekcije pa ih je obavezno pokriti i antibioticima preventivno.

Bolesnika što prije transportovati u obližnju zdravstvenu ustanovu gdje se može izvršiti trajna
hemostaza.

20. Masivna hemoptoa

To je krvarenje iz gornjih ili donjih disajnih puteva koje je toliko obilno da bolesnik iskašljava,
odnosno pljuje čistu krv.

Bolesnik već na prvi pogled iskašljava izobilje krvavoga sadržaja, obično je to sama krv, koja je
zapjenjena, a ako je riječ o krvarenju iz donjih disajnih puteva svijetlocrvena. Krvarenje može biti
toliko obilno da dovede do hemoragijskog šoka. Bolesniku redovito treba mjeriti krvni pritisak, puls,
saturaciju kiseonikom, te po potrebi monitoring EKG-om.
UMP. Bolesniku postaviti venski put te mu preko maske dati najmanje 6 l/min kiseonika. Za umirenje
bolesnika i kašlja se može dati kodein i/ili morfij u nižim dozama. Kod masivnog krvarenja
nadoknađujemo volumen kao u šoku. Potrebna je aspiracija i endotrahealna intubacija te umjetno
disanje. Obično je pri intubaciji potrebna sinhrona kontinuirana aspiracija. Intubira se s tubusom
najvećeg mogućeg promjera. Bolesnik leži na zahvaćenoj strani (zahvaćeno pluće je niže od
zdravoga), te po mogućnosti s glavom niže od trupa (drenažni – bočni položaj). U krajnjem slučaju u
obzir dolazi i intubacija u glavni zdravi bronh pluća (isključivanje bolesnog pluća, te sprječavanje
prelijevanja krvi u zdravo pluće).

21. Oblici krvarenja iz probavnog sistema

Najčešći oblici krvarenja iz probavnog sistema su:

1. HAEMATEMESIS – povraćanje krvavog ili tamnosmeđeg sadržaja, najčešće povezano s

krvarenjem iz gornjeg dijela probavnog sistema
2. MELENA – crna, katranasta stolica koja najčešće znači krvarenje iz gornjeg dijela
gastrointestinalnog sistema, dakle iz jednjaka, želuca ili duodenuma.
3. HAEMATOCHESIS – krvava stolica, odnosno pojava svijetlocrvene krvi u/na stolici. U pravilu je
znak krvarenja iz donjeg dijela probavnog sistema

22. Znaci i simptomi šoka

Izvjesni znaci i simptomi su zajednički za sve vrste šoka sa izuzetkom anafilaktičkog koji ima svoje
posebne simptome. Sljedeći znaci i simptomi su zajednički za sve ostale vrste šoka:

 Nervoza i uznemirenost mogu prethoditi svim ostalim znacima

 Slab i ubrzan puls (tahikardija) se često pojavljuje (slab ili se ne palpira)
 Hladna i vlažna koža (obično opisivana kao ljepljiva) predstavlja glavnu reakciju simpatikusa
 Obilno znojenje je često
 Bljedilo, a kasnije i cijanoza, odražavaju smanjeno dostavljanje kiseonika u tkiva
 Plitko, otežano, ubrzano ili nepravilno disanje (naročito ako je povreda grudnog koša
povezana sa pojavom šoka)
 Tup pogled i oči bez sjaja sa raširenim zjenicama pojavljuju se tokom razvoja šoka
 Žeđ može postati intezivna
 Oligurija
 Usporeno punjenje kapilara
 Stisnute periferne vene
 Gađenje ili povraćanje obično ukazuju na druge povrede, ali mogu se pojaviti tokom razvoja
šoka
 Postepeno i stalno opadanje krvnog pritiska je uobičajeni, ali kasni znak.
 Poremećaji ili gubitak svijesti koji se javlja u slučajevima brzog ili jakog šoka

23. UMP šoka

Nadoknada izgubljene krvi zahtijeva trenutačno uspostavljanje iv. puta (uvođenje dviju širokih iv.
kanila G14 ili G16).

Odmah je potrebno zaustaviti ugrožavajuća krvarenja, koja možemo kontrolisati (vanjsko krvarenje).

Položaj bolesnika. Antišok položaj: na leđima, lice prema gore, noge lagano podignute (20-30cm). NE
Trendelenburgov položaj (kosi sa glavom naniže i podignutim donjim dijelom) jer trbušni organi vrše
pritisak na dijafragmu i otežavaju disanje. Polusjedeći položaj: kada to dopušta stanje svijesti
bolesnika i kod pojedinih povreda, npr. glave, grudnog koša ili bolesti kao plućni edem, kardiogeni
šok.

Bolesnika treba utopliti, a ne zagrijavati.

Brza nadoknada volumena. Za tu svrhu služe kristaloidne otopine, koloidne otopine (plazma
ekspanderi) i krv.

Osigurati dobru oksigenaciju održavanjem prohodnosti disajnih puteva i primjenom kiseonika.

Analgetici su važni za suzbijanje bolova, a daju se intravenski.

24. UMP hipoglikemijske kome

Bolesniku postavimo venski put i damo infuziju 10% glukoze. Obično se stanje već nakon nekoliko
desetina mililitara počne popravljati. Infuzija glukoze je potrebna samo dok ne dosegnemo stanje u
kojem je nivo glukoze blizu normalnih vrijednosti, a bolesnik može normalno gutati. Tada glukozu
možemo nadomjestiti slatkim pićem ili hranom.

25. UMP dijabetične kome

 Postaviti venski put (bolje dva)
 Agresivno davati fiziološku otopinu (prvih 2000ml u prvom satu)
 Pratimo EKG zbog mogućnosti pojave poremećaja ritma
 Dajemo inzulin u dozi od 0,1 j/kg/h
 Hitan transport u ležećem položaju, priključen na monitor

Svakom oboljelom od šećerne bolesti koji ima bolove u trbuhu treba provjeriti ŠUK. Inzulin dajemo
samo intravenski, najbolje u kontinuiranoj infuziji.

26. Zbrinjavanje otvorenih rana

 S povrijeđenog dijela tijela treba oprezno skinuti odjeću i obuću i to najprije na zdravoj strani,
a zatim na ozlijeđenoj. Pri tome se ne smije dirati rana da ne dođe do sekundarne infekcije.
 Ako imamo pri ruci alkohol i jod, natopimo gazu ili vatu tim sredstvom pa pažljivo očistimo
samo okolinu rane, od rubova prema van. Kožu ne smijemo čistiti u smjeru prema rani, jer bi
na taj način svu nečistoću iz okoline ugurali na ranu i tako je zagadili. Ranu ne smijemo
ispirati.
 Na ranu treba staviti sterilnu gazu ili prvi zavoj.
 Ako rana krvari, stavlja se kompresivni zavoj: preko rane se položi više slojeva gaze, a ovojne
trake počinju ispod rane i završavaju iznad nje. Ovojne se trake čvrsto pritežu uz ekstremitet
da komprimiraju mjesto krvarenja.
 Ozlijeđeni ekstremitet se imobilizira i drži u podignutom položaju.
 Ozlijeđenog treba odmah transportirati u bolnicu, jer se rana mora primarno obraditi prvih 8
sati od povrede.

27. Znaci prijeloma kosti

 Sigurni:
1. Deformitet uzrokovan pomakom ulomaka
2. Abnormalna pokretljivost – najznačajniji znak (“patološki zglob”)
3. Krepitacija – nije preporučljiva kao dijagnostička metoda jer izaziva jaku bol uz
opasnost od sekundarnog oštećenja krvnih sudova i nerava
 Vjerovatni (nesigurni):
1. Bol na mjestu prijeloma
2. Hematom u okolici prijeloma
3. Poremećaj funkcije (functio laesa)
4. Izlijevanje krvi u zglobnu šupljinu (haemarthros), ako su prijelomi putem fisura u
vezi sa susjednim zglobom.

28. UMP prijeloma kosti

 Uspostaviti i stabilizovati vitalne funkcije pacijenta
 Zaustaviti krvarenje
 Otvoriti venski put
 Antišok terapija po potrebi
 Imobilizacija
 Izbjegavati potpunu repoziciju ukoliko se ne posjeduje adekvatna stručnost
 Pokriti otvoren prijelom sterilnom gazom
 Analgetika
 Hladne obloge
 Hitan transport u odgovarajućem položaju ovisno o lokaciji prijeloma

29. UMP opekotina

 Zaustaviti gorenje i spriječiti dalja oštećenja. Povrijeđenog iznijeti iz ugroženog prostora i
pristupiti gašenju zapaljene odjeće.
 Po gašenju vatre pažljivo skidati odjeću paranjem po šavovima. Ne skidati dijelove tkanine
koji su se prilijepili za kožu.
 Opekotine hladiti u cilju smanjenja boli i bržeg hlađenja opečene površine primjenom čistih
kompresa ili ručnika natopljenih ledenom vodom.
 Opekotinu zaviti (prekriti) suhim sterilnim zavojem ili čistom bijelom plahtom (ako su
opečene veće površine).
 Na opekotine ne stavljati masti, prašak ili slično!
 Povrijeđenom dati da pije što više tečnosti (1l vode + 1g kuhinjske soli + 1,5g sode bikarbone)
  Oštećene ekstremitete lagano podići i imobilisati
 Administracija kiseonika
 Nadoknada izgubljenog volumena davanjem infuzije elektrolita (spriječiti šok)
 Analgetici intravenski
 Antibiotici kod dubokih i opsežnih opekotina
 Ana-Te profilaksa
 Plasirati urinarni kateter i pratiti satnu diurezu
 Teže povrijeđenog što prije transportovati u bolnicu

30. UMP ujeda zmije

 Ustima se rana ne smije isisavati. Usisavanje ustima više će zagaditi ranu usnom florom nego
što će odstraniti otrov. Korisno je isisavanje rane sukcijom u prvih 30 minuta od ujeda kada
se može odstraniti i do 45% otrova ukoliko je ubrizgan supkutano. Koristiti samo sukcionu
pumpicu.
 Ne aplicirati povesku! (oslobađanje tourniquea može rezultirati dramatičnim razvojem jakog
sistemskog otrovanja – intoksikacijom)
 Ne koristiti hladnu kompresu (led) na mjestu ujeda – izaziva lokalnu dodatnu ishemizaciju i
nekrozu tkiva
 Ne zasijecati (ekscidirati) unutar zmijskog ujeda sa nožem ili žiletom
 Ne davati stradalom stimulanse
 Ne davati tečnosti ili hranu
 Kontrola bola ili ranih opasnih simptoma otrova
 Imobilizirati i transportovati

31. Angina pectoris

Od njene, centralne substernalne lokalizacije, koja je najčešća, bol može iradirati u lijevo rame ili duž
unutrašnje strane lijeve ruke do četvrtog i petog prsta a rjeđe u desno rame i ruku, vrat i donju vilicu.
Angiozna bol se obično javlja pri naglom jačem fizičkom naporu, najčešće pri hodu uz brdo ili
penjanju uz stepenice, ali i u toku slabijeg fizičkog napora ako pritom postoje predisponirajući faktori
kao što su nagli izlazak iz tople prostorije na hladno i vjetrovito vrijeme ili poslije obilnog obroka.
Vrijeme trajanja boli je 1-5 minuta i obično naglo nestaje nakon prestanka djelovanja uzročnih
faktora ili sublingvalne primjene nitroglicerina.

Ostale tegobe koje se mogu javiti pri napadu angine pectoris su omaglica, vrtoglavica, palpitacije,
dispneja, znojenje i digestivne smetnje.

32. Klinička slika AIM

Fizikalni nalaz kod AIM varira, ovisno o veličini oštećenja miokarda. Najčešće se nalazi:

 Puls. Obično raste kao odgovor na stres, strah i povredu. Mogu se palpirati nepravilnosti
pulsa.
  Krvni pritisak pada kao rezultat smanjenog udarnog volumena i smanjene mogućnosti srčane
pumpe.
 Respiracija je normalna ako se ne pojavi plućni edem. Tada se javljaju brze, površne
respiracije.
 Opći izgled: pacijent izgleda uplašeno. Često je orošen hladnim znojem, može povraćati. Koža
je sivkaste boje zbog smanjene perfuzije kože. Povremeno se javlja cijanoza kao rezultat loše
oksigenacije krvi.
 Mentalno stanje: jedan od još neobjašnjenih znakova AIM je i osjećaj skoro neizbježne smrti
takvih pacijenata.

Bol je najčešći simptom i opisuje se kao teška, stiskajuća i razdiruća. Po karakteru je slična tegobi kod
angine pectoris, ali je jače izražena i duže traje, obuhvata središnje dijelove grudnog koša i/ili
epigastrija, te se u 30% slučajeva širi u ruke; rjeđe se širi u abdomen, leđa, donju vilicu i vrat. Često je
povezan sa umorom, znojenjem, mučninom, povraćanjem, vrtoglavicom i strahom. Obično počinje
kada je bolesnik u mirovanju; ako počne za vrijeme opterećenja, ne popušta nakon prestanka
aktivnosti.

33. UMP AIM

Ako se bolesnik s bolom u grudnom košu naglo sruši na pod i pritom izgubi svijest treba utvrditi radi li
mu srce i diše li, započeti CPR, pozvati pomoć, staviti ga u bočni položaj.

 Ako je bolesnik pri svijesti treba ga umiriti, namjestiti u ležeći ili polusjedeći položaj.
 Uspostaviti venski put
 U prva 3 sata od nastanka AIM ordinirati trombolitike i.v. (streptokinaza) – razbijamo tromb
koji je doveo do začepljenja koronarne arterije i uspostavljamo perfuziju srčanog mišića.
 Kiseonik preko maske (najmanje 6 l/min)
 Aspirin per os ili acetilsalicilnu kiselinu i.v. da bi se spriječilo stvaranje novih tromba. Aspirin
ne dajemo ako je bolesnik već pouzdano uzeo aspirin u posljednja tri sata ili ako sigurno zna
da je alergičan na acetilsalicilnu kiselinu
 Analgetik
 Antiaritmici
 Sedacija
 Transport

34. Astmatični napad

Znakovi astme su izraženi kroz klasični trijas:

1. Dispnea (inspirij je kratak, a ekspirij produžen i iscrpljujući)

2. Kašalj sa iskašljavanjem gustog žilavog sadržaja
3. Karakterističan disajni zvuk u obliku piskanja (wheezing), uglavnom pri ekspiriju

UMP

 Pozicionirati bolesnika u sjedeći položaj (ako se tome protivi, poštovati njegov izbor)
  Osigurati optimalnu temperaturu u prostoriji (20°C) uz dovođenje svježeg zraka povremenim
otvaranjem prozora
 Dati bronhodilatatore inhalacijom ili intravenski (aminofilin) ili supkutano (adrenalin)

Administrirati kiseonik preko nazalne kanile ili oronazalne maske (2-4 l/min), ali samo kod bolesnika u
astmatičnoj krizi jer je u tom stanju zbog respiratorne insuficijencije ugrožen život oboljelog