Drama o tragičnosti ljubavi na križištu naroda

Sjećanja nam pomažu shvatiti svijet u kojem živimo. I sama ideja identiteta ovisi o ideji
pamćenja, ukoliko identitet shvatimo kao konstantu koja se kroz vrijeme i prostor odražava
pamćenjem. A pamćenje je opet, usko povezano s pričanjem… s onim Andrićevim pričanjem
kao istinskom ljudskom potrebom…. s pričanjem kao obranom od života i pobjedom nad njim…
s pričanjem kao potpunom vlašću čovjeka nad prokletim zbivanjima… A prokletih zbivanja u
zgusnutom prostoru i vremenu… toliko puno da prelaze i rub beskraja.

Dramski spjev Fata potvrda je humanosti kojom se na simboličan način povezuje

osobna i kolektivna sudbina. Drama je to koja daje lirski sadržaj duše i tragičnost ljubavi na
križištu naroda. Drama je to i koja se čita unatrag, ali je i zalog za sutra, jer njena se tema
utače u prošlost turskih vremena, ali ona svjedoči i o tome kako 'svaki čovjek nosi u sebi sve
ljude' i sve ono dobro i manje dobro i zato ona metaforički simbolizira i bliže i dalje prošlosti, i
nadasve sadašnjosti, jer ona je u službi istine i ljudskosti, i čovjekove borbe za istim. Ona
predstavlja put okupljanja oko temeljnih ljudskih vrijednosti i u njoj sloboda, ljubav i rodoljublje
stoje ravnopravno u ovom univerzalnom ljubavnom triptihu.

Fata je drama u tri čina čiju okosnicu čini zabranjena ljubav Fate i Ivana. I njihova
ljubavna drama, zrcaljena već u sukobu imena kao različitih antroponima i ne mora biti ništa
više od neshvaćenih i izoliranih junaka koji se pokušavaju snagom svog karaktera (voljom,
odlučnošću) oduprijeti razornoj sili ljudskog kolektiva, i to kolektiva s etničkim predznakom.
Jer… zbog ljubavi je Fata umrla. Ali… kako govorenje o prošlosti nije sumiranje onoga što se
dogodilo, nego ponekad i intervencija u prošlost… zbog razularene povijesti je Fata umrla. I
ovdje ta ista povijest zadrži dah na identitetu, na omeđivanju od drugih, na onome što jesmo a
koje proizlazi iz onoga što nismo. Mi smo bića višestruko uglavljena u tradiciju, u predaje i
predrasude, koje ne ili ne bi trebale isključivati našu slobodu. Jer upravo nam ona, ta ljudska
povijesnost, omogućuje slobodu odnošenja prema drugima.
Sjećanja nam pomažu shvatiti svijet u kojem živimo, jer i sama ideja identiteta ovisi o
ideji pamćenja, identiteta shvaćenog kroz osjećaj nepromjenjivosti u vremenu i prostoru.

A prostor, a vrijeme… Drama nastaje 1912., u vrijeme moderne, ali Luka Jukić nije onaj
pisac moderne čiji tekst ravnodušno ulazi u korpus tadašnjeg kazivanja, jer on poput
usamljenog Konjanika ili glasnika govori o onome što je povijest bila i onome što je povijest,
sa samo zamijenjenim potrošenim glumcima, bliskije prošlosti, na ovim prostorima. Etničke
konsternacije, politički poredak, običaji, stereotipi, dani kao natruhe pučkog usmenog
kazivanju u mom prvotnom dojmu pročitanog, u funkciji su boljeg razumijevanja i dohvaćanja
univerzalnih istina. I ponovno ljubavi, slobode i rodoljublja, pomalo nespretno, ili nerazrađeno
uklopljenih u dramski obruč ljubavne fabule. Jer, od slika iz prošlosti ostat će samo slike, a
sentencije, čak i bez iščitavanja s granice govora i misli junaka, ostaju kao spoj onoga prije,
onoga sada i onoga sutra: slobode: Naš narod mora biti svoj!; ljubavi: Nikad ne ću/svoju sreću/
prodat radi blaga; i rodoljublja: za narod valja mrijet. I univerzalnost, ovdje, poput vremena ne
staje. Ne boreći se za dominaciju u djelu, i Fata i Ivan, ne-suprotstavljeni u svijetu
suprotstavljenosti, nositelji su istine kako je beskrajna sloboda koliko je i beskrajan zatvor.
 Fata svoju prokletu avliju dokida odlučnošću, dokida ju ljubavlju. Odluku izbora srca ne
prepušta drugima. Ne prihvaća očevu odluku kao povijesnu nuždu i svoju sudbinu. Ljubav ju
pokreće i ljubav ju ubija. Alagin sin Fehrudin nije izbor njena srca. Ona kao nositeljica prava
žene za ljubav, nositeljica je poruke, i njena sudbina (još od Marulića) postaje trajnom temom
u kojoj žena napušta kolektiv, svima i usprkos ocu, koji poput emocionalnog biča usmjerava,
kako povijest, tako i sudbinu kćeri. Fata je daleko od uvriježenog stereotipa. Ona je žena koja
ljubi, koja oprašta i koja umire kad drugačije, povijesno gledano, ne može biti. Svojevrsnom
dekonstrukcijom dovedena je do raspadanja na dijelove da bi onda to isto raspadanje iznjedrilo
najveću poruku ovog djela, poruku oprosta, milosrđa i duboko skutrene nade pokloni život
njem/… Moji časi kratki/neka budu slatki/svijet nek srećom sja. Ovim činom Fata nadrasta
granice žene i postaje vjerna Čovjeku, odnosno svjesno pridonosi humanizaciji politika. Njen
život i njena smrt, u službi istine, i službi ljudskosti, nadvisili su igru moći i otkupili uzroke
međusobne mržnje. Ratovi se preklapaju, stižu točnije nego vlakovi, a ljudi u njima ostaju ljudi
u mjeri u kojoj svjedoče o ne-čovjeku.

Ivan je u ovoj drami drugi pol dobroga. Zbog ljubavi, i za ljubav, i njegov je život ostavila
malo boljim. I puno tužnijim. I njegova hajdučka uloga prelama se preko uloge muškarca koji
poštuje volju i želju voljene žene. I njena pripadnost drugačijima i različitima, kako nije prepreka
za ljubav, isto tako nije prepreka za oprost onima kojima ne bi sam oprostio. Ljudi su gusto
posijani, ali rijetko niču, reče jednom narod i ne zaniječe istinu kako Čovjek nema nacionalni
predznak. Povijest se uvijek nastoji poigrati s ljudima. S onima s kojima može. A oni drugi… a
Ivan… treba moći dušu otvoriti narodu. I zatomiti mržnju, i zatomiti bijes, i postupiti u ime
ljubavi.

I logičan je onda formulativan završetak Fatin utkan u smrt koja katarzično dovodi do
nadljudske snage volje Ivana. Volje kojom put mržnje i put bijesa zatomljuje u ime ljubavi. I
možda se baš zato ovaj tekst utače, poput pletera u kome spava mjesec, u priču o prošlosti.
U priču koja seže u doba hajduka, turske vlasti i ljudske tragičnosti koja onda metonimijski
poprima širu sliku svake tvorevine temeljene na samovolji, sili i neizboru, svake tvorevine u
kojoj se oblici normalnog života dovode u pitanje ili gore, dokidaju. I odatle možda veza ove
drame u stihu i usmene poezije, i odatle možda i baš izbor drame u stihovima.

Ljudskom stvaralaštvu je svojstvena stalna preobrazba. Proces preplitanja poetike

usmenoga i poetike pisanoga, kod nas je bez iznimke u kronološkom slijedu i utok usmene u
pisanu književnost posljedica je pozajmljivanja motiva, jer, kako i sam Bahtin kaže tekst živi
jedino dodirujući neki drugi tekst. Ovdje, kao da se dira usmeno i pisano. I ponekad tekst
upućuje na istinu kako je autoru više stalo do istine nego li do literarnosti. U tekstu nema
razvedenosti fabule, a izražajne mogućnosti široke su koliko i stvaralačke sposobnosti autora.
I didaskalije su šture i oskudne, a ambijenti (čarna gora, hajdučka špilja) nerazrađeni i bliski
narodnoj predaji, kao i stalni epiteti (gorski vuk, soko sivi, zlato moje, vilo moja) u oslikavanju
likova. Jezične karakteristike vremena i kraja, arhaizmi, turcizmi (grjehota, rediti, sužanj, nana,
jazuk, zulum) u suodnosu su s temom, a stihovi koji se ponavljaju sugestivnog su karaktera i
drami daju ritmičnost i melodičnost.

Sprega teksta i glazbenosti u izričaju (djevojke pjevaju: s onu stranu Save/širom rastu
trave) odstupaju od nulte razine i sredstvo su usporavanja narativnog tona i odgode kraja
drame. Dramski konflikt ostvaren je konfrontacijom lika/likova (Fata/Ivan) koji se svojom
dominantnom osobinom, iako su likovi bez dublje psihološke karakterizacije i plošni su,
suprotstavljaju zakonima zajednice. Izbor baš drame u stihu, moguća je posljedica autorove
potrebe za boljom vidljivošću važnih povijesnih, metaforički suvremenih, a onda univerzalnih
prijepora i vrijednosti, budući se ova forma pojavljuje u svim povijesno zanimljivim
razdobljima. Stih u drami predstavlja nultu razinu teksta jer stihom govore svi likovi. Djelo je
sastavljeno u polimeriji, odnosno, stihovi su različite dužine, a prisutna je i šarolikost metričkih
uzoraka i strofičkih kombinacija. Obrađivanjem povijesnosti i pogledom u neku pretprošlost
izvan autorova sjećanja te veličanjem moralnih osobina i univerzalnih motiva povijesno
zbivanje je dovedeno u blisku vezu sa suvremenošću. Sloboda u svim vremenima i svim
rječnicima ima isto značenje. I zlo je uvijek, u svim vremenima samo zlo.

I onda se istine i riječi sa svojim značenjima pobrkaju, ili jednostavno protumače jedne
drugima. I dokinu dosljednost. Konkretna stvarnost… umjetnička stvarnost… Umjetnička je
proizašla iz konkretne i nema je bez povijesne uvjetovanosti i konkretnosti, ali ona nužno živi
prema svojim relativno autonomnim zakonima. I nije jednoznačna. Vile, taj motiv natprirodnih
i mitskih stvorenja i posrednika među ljudima, dio su neugasive tradicije , ali danas i igre našeg
uma. Izbor srca i razuma, taj motiv začet u trenutku prvog čovjeka, dio je neugasive tradicije,
ali i današnjeg uma. Budnički ton poziva na borbu za slobodu, dio je neugasive tradicije, ali i
današnjeg obzora. Zlo vratiti zlom (a očekivati dobro) dio je neugasive tradicije ali i
hamletovske književne i općeljudske dvojbe.

I ako onda ovaj dramski spjev pogledamo kao tvorevinu povijesti i sadašnjosti,
narodnog i pisanog, pojedinačnog i univerzalnog, onda bi ljubavna fabula činila dramsku
jezgru, a ljudska sudbina ljusku. I baš zato, unutar obzora očekivanja i očekivanog, autor kao
predvodnik slobodne misli, možda je ovim spjevom dao najjasniju ljudsku istinu kako nema
turskih, muslimanskih ili hrvatskih, katoličkih prava, nego samo ljudskih. Na ljudski način se
može biti etnik bilo kojeg naroda, i bit čovjeka je biti u službi istine, slobode i ljubavi. Na takvom
mjestu, u kojem obitavaju ovi postulati, i u takvom svijetu, i Bog je dan kao univerzalni
svečovjek, onaj koji prašta, trpi, razumije, i stoji uvijek u prostoru u kojemu su pobrisane
granice, na mjestu koje je između neba i čovjeka.

A čovjek, uvijek i zauvijek u stalnoj ljudskoj borbi za Čovjeka u sebi, može posvijestiti
svoje postojanje samo ukoliko shvati kako, u nevremenima od vremena i onaj koji stoji sam
može biti najsnažniji, i kako poslije ovog života ne ostane ono što smo sakupili nego ono što
smo dali. A čovjek čovjeku daje i život i ljubav i priču.

Poput rasutog perja može se, po prvi puta, rasuti i priča o Fati i Ivanu, i ona onda, može
asocijativno rasipati ulančene priče u pričama o ljudima, vjerama, ratovima, ljubavi, oprostu,
milosrđu… i svaka može biti potka istine i novog shvaćanja i prihvaćanja, i svaka može biti
spona prošlog i sadašnjeg vremena zakačena o prag univerzalnog doma u kojemu je domaćin
sloboda.
Darija Mataić Agičić