1.

Koji geotehnički parametri, naponi i parametri izvođenja radova

utiču na dimenzije primarne tunelske podgrade tunela koji se izvodi
NATM metodom?

Primarna podgrada se ugrađuje neposredno nakon iskopa cijelog profila ili dijela profila
podzemne prostorije, a mora osiguravati stabilnost poduprte stijene ili tla tijekom
daljnjeg napredovanja iskopa. Podgrađuje se isključivo trajnim materijalima kao što su
čelična podgrada te posebno podgrada slojevima mlaznog betona i čelična sidara, a u
slučaju težih geotehničkih uslova primijenit će se i armaturne mreže, rešetkasti čelični
lukovi, probojna podgrada ili posebni zahvati kao što su primjerice cijevni krov, zaštita
kalote i bokova normalnim odnosno mlaznim injektiranjem ili armiranje čela. Primarna
podgrada treba da bude fleksibilna da bi se smanjio moment savijanja i da bi se olakšao
proces preraspodjele naprezanja. Podgrada mora biti u potpunom kontaktu sa vidljivom
stijenom. Mlazni beton zadovoljava taj zahtjev.
Stvarna mehanička svojstva stijene u masivu je veoma teško odrediti, a ispitivanjima na
malim standardnim uzorcima uglavnom se dobija samo aksijalna čvrstoća a u
proračune, osim nje, treba uvesti deformacijske karakteristike masiva (moduli
elastičnosti, moduli deformacija za pojedina područja prostornog stanja napona). Na
veličine tih modula, između ostalog, utiču raspored diskontinuiteta i ispuna pukotina.
Kako bismo se pobliže upoznali sa geotehničkim karakteristikama i osnovnim
pojmovima koji utiču i koji su potrebni za dimenzioniranje podgrade i građenja tunela
navodim osnovna svojstva stijena.

Zapreminska težina (w/v) jedinica zapremine stijenske mase u njenom prirodnom

stanju. gdje je W= težina stijene koja se ispituje, a V je zapremina stijene koja se
ispituje. Zapreminske težine nekih stijena:
Lapor od 21 do 26 kN/m3
Pješčar od 21 do 24 kN/m3
Vapnenac od 24 do 26.5 kN/m3
Dolomit od 23 do 27.5 kN/m3
Pored zapreminske može se koristiti i specifična težina a razlika je u tome što je
specifična odnos težine suhe kamene mase i zapremine kamene mase.
Poroznost stijenske mase koja j e odnos ukupne zapremine šupljina i zapremine stijenske
mase.
Deformabilnost stijenskih masa; stijenske mase u odnosu na svoja svojstva imaju
izraženu deformabilnost. Ukupna deformacija stijenske mase se sastoji iz dva dijela:
povratne i trajne. Povrati dio deformacije je uvijek elastičnog karaktera, a trajne
deformacije su posljedica zaponjenja pukotina odnosno kod velikog opterećenja one
poprimaju svojstva plastične deformacije.
Deformabilnost se izražava pomoću Modula deformacije D i modula elastičnosti E koji
se određuju na pokusnim uzorcima

1/4
Youngov modul elastičnosti nam može poslužiti da se izračuna produljenje ili suženje
nekog materijala, koji je pod utjecajem neke vanjske sile. Da bi se tačno odredila
promjena obim nekog krutog materijala, pod uticajem sile, potrebno je poznavati i još
neka svojstva materijala, kao što je modul smicanja G, gustoću ili Poissonov koef. υ.
Kohezija (c) i ugao unutrašnjeg trenja (φ) su parametri čvrstoće stijena bez kojih se ne
može riješiti ni jedan problem stabilnosti u inženjerskoj geologiji. Zbog toga je njihovo
određivanje vrlo značajno. Određuju se laboratorijski, ali i terenski. U laboratorijskim
uslovima ovi parametri se najčešće određuju preko: ¾ jednoaksijalne čvrstoće na
pritisak i ugla loma, ¾ triaksijalne čvrstoće na pritisak (prevashodno za slabovezane
stijene), ¾ smicanja po predisponiranim površinama smicanja (direktno smicanje).
Čvrstoća na smicanje se prikazuje sledećim izrazom:

τ = c + σ · tg φ gdje su:

τ – smičući (tangencijalni) napon stijene (MPa)

σ – normalni napon kojem je stijena izložena (MPa)
c – kohezija (MPa)
φ – ugao unutrašnjeg trenja (◦)

Kod nekoherentnih stijena navedeni izraz ima oblik: τ = σ · tgφ (c=0).

Pomenuo bih jos dva parametra koja bitno utiču na proracun debljine podgradog
sistema, a to su: pukotine (diskontinuitet) stijenske mase te stanje podzemnih voda.

2/4
2. Navesti koje su prednosti a koji nedostaci empirijskih metoda
proračuna primarne tunelske podgrade. Objasniti koje predradnje je
potrebno obaviti i koju vrstu podataka je potrebno prikupiti kako bi se
omogućila primjena empirijskih metoda?

Empirijski pristup projektovanju tunela (RMR,Q-sistem,NATM) temelji se na iskustvu

stečenom prilikom realizacije prijašnjih projekata. Osnovu takvih pristupa čine
inženjerske klasifikacije stijenskog masiva, koje omogućuju sistematizaciju stečenih
iskustava sa gledišta odnosa kvalitete stijenskog masiva, načina iskopa i zahtijevane
podgrade tunela.
Nedostatak klasifikacija je ta što je analizom izvedenih tunela stvorena osnova za
buduće otvore a to u sebi nosi opasnost konzervativnosti u primjeni. Pogotovo ako se
ima u vidu stalni razvoj tehnike iskopa koji rezultira u sve manjoj poremećenosti okoline
stijene.
Nedostatak korištenja ovih metoda je u tome što uglavnom ne obrađuju uticaj nekih
bitnih parametara, kao što su postojanost stijenskog materijala i uticaj načina iskopa.

Nedostaci RMR (Rock Mass Rating) sistema pri određivanju podgrade mogu se
predstaviti na sljedeći način:
- ne obuhvaća najlošije uslove kod stijenskih masiva kao što su bijajuće ili
stiskajuće stijene
- nema parametar u kojem je uključena veličina prirodnog naprezanja u stijenskoj
masi
- ne uzima u obzir raspon tunela
- nema popravak za mašinski iskop
Nedostaci Q sistema:
- većina parametara se ne može mjeriti pri prethodo istraživačkim radovima te se
moraju pretpostaviti na osnovu općeg osmatranja
- ne uzima se u obzir uticaj položaja pukotina prema osi tunela
Prednosti pri proračunu primarne tunelske podgrade Q sistemom:
- parametri stijenske mase su jasno i precizno određeni
- u skladu je sa NATM
- tipovi podgrada dati su za praktično sve geološke kombinacije
- uzima se u obzir raspon tunela

3/4
3. Šta je sekundarna tunelska obloga? Koja je njena funkcija? Koje su
njene tipične karakteristike?

Iako se stabilnost tunela postiže inicijalnom ili primarnom podgradom, obično se

projektuje i sekundarna obloga tj. unutrašnja obloga. Sekundarna obloga povećava
sigurnost sistema obloga tunela i daje jednoliku i glatku unutrašnju površinu. Osim toga,
ona omogućava ugrađivanje membranskog sistema kako bi se ostvarila nepropusnost
tunela. Glatka unutrašnja površina je važna za ventilacioni sistem tunela kao i za
održavanje ali i iz estetskih razloga.
Sekundarna tunelska obloga može da se izvede od armiranog ili nearmiranog betona.
Tuneli koji nisu opterećeni vodenim pritiskom generalno su opremljeni nearmiranom
sekundarnom oblogom. Tuneli koji su opterećeni vodenim pritiskom, uvjek su opremljeni
armiranom sekundarnom oblogom. Debljina sekundarne tunelske obloge iznosi od 25
do 30 cm.
U područjima portala, gde su cevi tunela produžene i konstruisane kao „cut and cover“
tuneli, nominalna debljina obloga obično treba da bude povećana. Stoga će se obloga u
tim područjima armirati, bez obzira na stanje pritiska vode.
Iz strukturalnih razloga za unutrašnje obloge treba da se koristi beton klase C 25/30.
Treba da se koriste aditivi kako bi se smanjila ukupna količina vode za betoniranje
unutrašnje obloge (maksimalno 170 l/m3 vode). Uz sve,koriste se i plastifikatori i
aeranti.
U tunelima sa visokim nadslojem, unutrašnja obloga se lije nakon što se deformacije
umire.
Na slici je prikazan profil tunela sa naznakom na sekundarnu (unutrašnju) oblogu
tunela.

4/4