1 OSNOVNE VELIČINE KOJE UTIČU NA RUDARSKO

PROJEKTOVANJE I MJERILO PRODUKTIVNOSTI

1.1 Uticaj rudišta

Pri eksploataciji rudišta u tehničo – ekonomskom pogledu najvažnija je količina i kakvoća mineralne
sirovine. U tehnologiji podzemne eksploatacije najveći dio proizvodnje, tj. 70-90%, dobiva se iz otkopa,
ali ne treba zanemariti ni proizvodnju iz rudarskih prostorija pripreme i razrade ležišta. U rudnim
ležištima s debelim rudnim naslagama te prostorije izrađuju se u samoj korisnoj supstanci pa se
troškovi izrade umanjuju za vrijednost dobivene rude. Tamo gdje su rudne naslage tanke, pri izradi tih
prostorija mora se uzimati i dio jalovih popratnih naslaga krovine ili podine, čime rudarski rad
poskupljuje.

Izgradnja jamskih prostorija i njihovo osiguranje podgrađivanjem te uspješna primjena otkopne

metode, ovise o naravi rudišta, tj. o fizičko – mehaničkim osobinama rude i popratnih stijena,
tektonskim uticajima, dotoku vode i pojavi jamskog plina.

Proizvodnju mineralnih sirovina često karakteriziraju visoki eksploatacijski gubici, koji nastaju zbog
složenih uslova proizvodnje i prerade ili zbog neotkopavanja nekih dijelova ležišta loše kvalitete.
Nepotpuno iscrpljena rudišta ili jalovnici, s većim sadržajem korisne supstance mogu biti zanimljivi radi
primjene nove tehnologije, strateške važnosti rude ili znatnijeg povišenja prodajne cjene. Svojedobno
se u rudnicima galenita odbacivala ruda sfalerita, pa je u kasnijem razdoblju postala zanimljiva njezina
proizvodnja i iz jalovnika. Limitirajući faktor u rudnicima srebrne rude bio je prevelik dotok vode, što u
novije vrijeme više ne postoji kao tehnološki problem.

Svaka mineralna sirovina (od njih nekoliko stotina) ima svoje genetske, pa i ležišne specifičnosti važne
za projektovanje optimalne proizvodnje. Dosadašnja iskustva iz projektovanja upućuju na potrebu što
bolje upoznavanja karakteristika rudnog ležišta, stalnog uzorkovanja i praćenja kvalitete, strateškog
osiguranja ugrožavanja rudnika od vode i plinova te postizanje tehničko – ekonomskog optimuma
eksploatacije.

1.2 Vrednovanje kvalitete mineralnih sirovina za proizvodnju

Razvoj tehnike i potrebe civiliziranog društva neprestano povećavaju potražnju mineralnih sirovina na
svjetskom i domaćem tržištu. Geološki resursi, koji količinom i kakvoćom mineralne sirovine u ležištu
zadovoljavaju tehničke i ekonomske standarde za uspješnu rudarsku proizvodnju, zovu se rezerve
mineralnih sirovina.

Iskopana i oplemenjena mineralna sirovina prodaje se na tržištu uz uslove ponude i potražnje, ali u
posebnim slučajevima i kao strateški važna ili prijeko potrebna za održavanje i razvoj neke privredne
grane.

Često su ležišta mineralnih sirovina sastavljena od nekoliko korisnih i nekorisnih komponenti, pa

njihova količina i kakvoća nisu jednake u cijelom tržištu. Zato utvrđivanje sirovinske osnove rudnog
ležišta i projektovanje eksploatacije jesu odgovoran radni zadatak.

Snizuje li se kvaliteta mineralne sirovine u ležištu, ili se pri proizvodnji razblažuje sa pratećom
jalovinom, tada se postupkom oplemenjivanja nastoji iz veće mase dobiti još uvijek kvalitetan proizvod.

Navode se okviri u kojima se ocjenjuju pojedine mineralne sirovine za rudarsku prizvodnju u relativno
povoljnim uslovima rada.

Željezo

Sadržaj željeza (Fe) u bogatoj rudi iznosi 55-72%, a u siromašnoj rudi 25-40%. Korisna primjesa je
mangan, a svaki postotak vrednuje se kao dvostruki postotak željeza. Štetne primjese za preradu
željezne rude čine titan (više od 1%), sumpor (više od 0,3%), bakar (više od 0,5%), zatim arsen, klor i
fosfor.

Bakar

Bakar (Cu) pojavljuje se u mnogim sulfidnim, oksidnim i karbonatnim rudama. Bogate rude sadrže 3-
10 % Cu, a zahvaljujući uspješnim metodama oplemenjivanja, eksploatišu se i siromašne rude koje
sadrže 0,2-2 % Cu. Korisne su primjese zlato i srebro, a štetne su cink (više od 5%), arsen (do 2%),
kositar (do 2%), bizmut (do 0,5%) i antimon (do 1%). Prosječni sadržaj Cu u rudi iz rudnika bakra u SAD-
u iznosio je: 1940. godine 1,6%, 1950. godine 1%, 1960. godine 0,75%, a 1975. godine 0,6%.

Aluminij
Boksit je ruda iz koje se dobiva aluminij (Al). Kvalitetan boksit sadrži više od 55% Al2O3, a manje od 5%
SiO2 kao štetne komponente. Donja granica Al2O3 u boksitu je 45%, a gornja granica SiO2 je do 10%.
Dopušta se i sadržaj CaO do 1,5%. Kvalitetan boksit proizvodi se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini,
Mađarsko, Francuskoj i Grčkoj.

Olovo i cink

Olovna ruda galenit (PbS) i cinkova ruda sfalerit (ZnS) javljaju se u rudištima zajedno. Sadržaj olova u
rudi iznosi 2-30%, cinka 3-20%, a korisna je primjesa Ag, čiji sadržaj iznosi i do 260 g/t. Štetne su
primjese: Bi (do 0,25%), As (do 2%), Sn (do 1,5%), Sb (do 2%) i BaSO4 (do 2%).

Srebro

Srebro (Ag) se pojavljuje samorodno i u rudama s olovom, bakrom i zlatom. Prosječni sadržaj srebra u
bogatoj rudi iznosi 2-3 kg/t. U zlatonosnim rudama dostatno je 0,1 do 0,15 kg/t. Štetne su primjese: As
(do 1%), Bi (do 1%), Sn (do 1,5%), Fe (do 8%).

Zlato

Zlato (Au) se pojavljuje samorodno te u rudama bakra i pirita. Prosječni sadžaj zlata u naplavinama
iznosi od 0,05 do 2 g/t, a u stijeni od 5 do 30 g/t. Štetne primjese su: As i Bi (do 1%), Sn i Sb (do 1,5%),
Fe (do 8%). Prosječni sadžaj zlata u rudi iz rudnika Kettle River (SAD) iznosi 6,6 g/t, a u rudi iz rudnika
El Indio (Čile) 4,5 g/t.

Platina

Platina (Pt) se javlja samorodno u rudi i naplavama te u rudama nikla i bakra. Prosječni sadržaj platine
u rudi iznosi od 1 do 8 g/t, a u nanosima 100-500 miligrama na 1m3. Ruda platine iz rudnika u
Zimbabveu sadrži: 2,7 g/t Pt, 2 g/t Pd, 0,21% Ni, 0,14% Cu.

Živa
Ruda žive je cinabarit (HgS) s prosječnim sadržajem žive od 0,6 do 1%.

Kositar ili kalaj

Ruda kasiterit (SnO2) sadrži od 0,3 do 1% kositra, a u nanosima ga ima i do 60 g/t. Štetne primjese su:
Sb, Cu, Bi, As (ako ih ima više od 0,25%).

Antimon

Ruda antimonit (Sb2S3) sadrži od 4 do 15% antimona (Sb). Štetne su primjese: As, Pb, Cu, Zn i Bi. U
prvorazrednoj rudi tolerira se ukupni sadržaj štetnih primjesa do 1,5 %, a u drugorazrednoj rudi do
3,5%.

Krom

Ruda kromit (FeCr3O4) sadrži od 20 do 55% kroma (Cr). Štetna primjesa je SiO2, a tolerira se od 4 do
8%.

Mangan

Od manganovih je ruda najvažnija piroluzit (MnO2), koji sadrži 20-54% mangana. Ruda koja osim
mangana sadrži željezo, smatra se do 12% mangana željeznom rudom, a 12 – 30 % mangana željezno
– manganovom rudom, a s više od 30% mangana manganovom rudom. Štetne primjese su: SiO2 (do
20%), i fosfor (do 0,3%).

Nikal
Rude nikla su sulfidne – pentlandit (Fe, Ni) S, silikatne – garnierit i arsenidne – nikolit (NaAs). Kvalitetna
ruda sadrži od 0,5 do 9% nikla.

Molibden

Molibden (Mo) dobiva se iz molibdenita (molibdenskog sjajnika) MoS2. Molibdenska ruda sadrži
prosječno oko 1% molibdenita, a oplemenjivanjem se dobivaju koncentrati sa 75-85% MoS2.

Magnezij

Magnezija (Mg) ima u morskoj vodi, silikatnim stijenama (serpentin, olivin, azbest), karbonatnim
stijenama (magnezit, dolomit) i u ležištima soli. Magnezit (MgCO3) je ekonomski najvažniji mineral
magnezija. Hemijski čist magnezit sadrži 47,6% MgO i 52,4% CO2.

Volfram

Glavna ruda za dobivanje volframa (W) je volframit, željezo – mangan – volframat (Fe, Mn) WO4, a
vezan je za granite.

Gline

Prema sastavu gline su alumosilikati. Najvažnije vrste glina su:

- kaolin porculanska glina (smjesa minerala kaolinita sa nešto kremena, tinjca i glinenca),
- lončarska glina ( malo željeza i stranih primjesa),
- ciglarska glina (više primjesa željeznih i magnezijskih minerala),
- vatrostalna glina (malo željeza, magnezija, kremena i alkalija),
- uma ili suknarska glina (puno magnezijskih soli),
- bentonitska glina ( sadrži više od 50% montmorilonita).

Kremeni pijesci
Kremeni pijesci čine kvalitetnu industrijsku mineralnu sirovinu sa širokom i raznovrsnom upotrebom u
staklarskoj industriji, metalurgiji, keramičkoj industriji, proizvodnji abraziva i sl. Kremeni pijesak koji se
koristi u industriji stakla mora u svom sastavu imati 93 do 99% SiO2, uz mogućnost povećanja na 97 do
99% u postupku oplemenjivanja, te povoljan granulacijski sastav s pretežnom veličinom zrna od 0,10
do 0,30 mm. Štetne primjese su magnetit, ilmenit, limonit, aluminijski oksid i dr.

Uran

Od oko 80 uranskih minerala desetak ih se ubraja u mineralne sirovine od kojih su najvažnije: uranski
smolinac, klevit i torit (sadrži i do 22% U3O8).

Azbest

Serpentinske stijene sadrže 5-10% azbesta.

Fosfor

Apatiti su glavni sastojci fosfornih ruda ili fosforita. Nalazišta na otocima u okeanima nastala su od
guana. Fosforit je organogeni mineral, kalcij – fosfat ima oko 23% P2O5.

Vermikulit i perlit

Primjena tih mineralnih sirovina postaje u novije vrijeme sve zanimljivija. Zagrijavanjem povećavaju
obim za više od dvadeset puta. Upotrebljavaju se kao najbolji temperaturni izolatori te prigušivači
buke.

Materijali koji se koriste u cementnoj industriji

Za proizvodnju cementa koriste se klasične naslage sastavljene od laporovitih vapnenaca, lapora,

vapnenačkih lapora, zaglinjenih lapora, vapnenaca, numulitnih breča, kalkarenita i drugih glinovito –
laporovitih i vapnenačko – glinovitih mineralnih sirovina. Osnovni je preduvjet da se njihovim
mješanjem postigne ujednačeni sastav mineralne sirovine sa prosječnim sadržajem CaCO3 od oko 70-
75%.

Arhitektonsko – građevinski kamen

Arhitektonsko – građevinski kamen se koristi kao dekorativno – zaštitna i funkcionalna osnova

građevinskih objekata, u arhitekturi i kiparstvu. Arhitektonsko – građevinskom kamenu pripadaju:

- graniti (magmatske i metamorfne stijene),

- mramori (posebne vrste karbonatnih stijena),
- vapnenci (posebnih vrsta i boja).

Kamen u građevinarstvu mora ispunjavati određena fizičko – mehanička svojstva (čvrstoću, otpornost
na habanje i vatru, postojanost na mraz i hemijske agense). Boja kamena i dobra obradivost u pilani,
kao i zdravost, vrlo su važni elementi pri odlučivanju za njegovu upotrebu.

Ugljen

Na osnovu parametara iz tehničke analize (ukupna vlaga, toplinska vrijednost ugljena bez vlage i
pepela, hlapljive tvari, izgled i svojstva koksnog ostatka) izdvajaju se ove vrste uglja (tabela 3):

Tabela 3. Vrste uglja

Donja toplotna vrijednost bez vlage i pepela

Vrsta uglja Ukupna vlaga (%)
(kJ/kg)

Lignit 40 23,020 – 25,121

Mrki i lignit 30 – 40 25,121 – 25,928

Mrki ugalj 10 – 30 25,928 – 30,145

Kameni ugalj 10 29,726 – 35,588

Antracit 10 35,169 – 36,006

Prethodnim su prikazom obuhvaćene glavne mineralne sirovine, a dosta njih, iako vrlo važnih u
industriji, geađevinarstvu nisu spomenuti (beril, cirkon i dr.). Proučavanjem kvalitete pojedine
mineralne sirovine može se odrediti koliko se rude mora iskopati da se dobije određena količina korisne
supstance. Mineralne sirovine koje se proizvode površinskim kopom, uz rudu odstranjuju i pokrovnu
jalovinu, pa se cjena iskopa znatno povećava. Zato pri projektovanju rudarskih objekata, posebno
njihovih kapaciteta, treba dobro poznavati rudište i prilike na tržištu, kako bi se osigurala uspješna
prizvodnja u određenom razdoblju rada rudnika.

1.3 Geografski uticaji na rudarske objekte

Rad rudnika i ekonomski uspjeh zavise i o geografskom položaju i demografskim prilikama.

Uticaj klime i nadmorske visine na rad rudnika očituje se u postizanju radnog učinka uposlenika, u
dopremi i otpremi materijala i proizvedene sirovine, u napučenosti područja u kojem je rudnik i u
plasmanu proizvodnje. Najpovoljniji je umjereni pojas do oko 800 m nadmorske visine (rudarska
naselja, plodnost tla, kraće zime). Raditi se može uglavnom cijele godine s maksimalnim fondom radnih
dana.

Na velikim visinama, zbog nepovoljnih geografskih i klimatskih uticaja, smanjuje se fond radnog
vremena na sezonski rad tokom 6-7 mjeseci. Slične neprilike pojavljuju se u polarnim predjelima, na
puno nižim nadmorskim visinama (psihološki uticaj polarnih noći, izoliranost i dr.). Poznati su rudnici
na velikim nadmorskim visinama u Austriji (željezne i manganove rude), u Italiji (arhitektonsko –
građevinskog kamena), u Čileu (bakrene rude), u Boliviji (kositra). Rudnici na velikim visinama ili u
hladnim pojasima moraju imati bogata rudišta, jer troškovi proizvodnje su uveliko povišeni.

U tropskim područjima pojavljuju se posebni radni uslovi, glede nedostatka vode, specifične prehrane
rudara, transportnih poteškoća i monsunskih razdoblja. Učinak je u tim rudnicima i za 40% manji od
učinka u rudnicima koji se nalaze u umjerenom klimatskom pojasu.

Napučenost područja utiče na uspješan rad rudnika, životni standard rudara, sređenost njihovih
životnih prilika i dr. U novije se vrijeme nastoji rudare nastaniti na povoljnoj udaljenosti od oko 20 do
50 km od rudnika, u naseljima gdje neće osjetiti režim rada pogona. Ako se u blizini rudnika kao stalni
potrošač nalazi industrijska sredina, poslovanje će biti učinkovitije.
Saobraćajne su veze posebno važne za svaku rudarsku proizvodnju. To se naročito odnosi na ugalj,
željeznu rudu, boksit, bakarnu rudu kao i na ostale „masovne rude“. Najčešće ti rudnici moraju graditi
i održavati vlastite saobraćajnice, ali i dio javnih cesta i pruga.

Za manje rudnike koji bi radili na granici rentabilnosti zbog siromašnijeg rudišta (lignit slabije kvalitete
ili boksi), nedostatak saobraćajnica može onemogućiti eksploataciju.

Ruda se prevozi na različite načine, a njezin je prijevoz važna komponenta u poslovanju rudnika. Za
plemenite se rude (zlato, srebro, platina, drago kamenje) isplati svaki način modernog prijevoza. Rude
poput nikla, kroma, kositra, bakra, olovno – cinčane rude, arhitektonsko – građevinskog kamena, često
se prevoze kamionima, žičarama i vozovima. Prijevoz masovnih mineralnih sirovina do neposrednog
potrošača, ili do oplemenjivačkog postrojenja, mora bit jeftin. Pojedini rudnici „masovne rude“ imaju
vlastite željezničke pruge sa brzim teretnim vozovima i specijalnim vagonima (Kiruna – Narvik). Za
rudarske bazene izgrađene su pruge normalnog kolosijeka (Brčko – Banovići i Šamac – Sarajevo u BiH,
te Lupoglav – Štalije u Istri).

Posebnu važnost imaju vodeni putevi (mora, rijeke i kanali). To je i najjeftiniji prijevoz, a naročito ako
je jeftina nafta. Zbog tih razloga, cijena ugla iz Australije, Kolumbije i Amerike, koji je proizveden u
boljim prirodnim uslovima iz bogatijih ležišta, konkurira na europskom tržištu. Takve mogućnosti ima i
željezna ruda iz Južne Amerike.

Izgradnja utovarnih luka za brzi utovar brodova iz velikih rudnih depoa i velikog kapaciteta istovara,
vrlo je važan ekonomski faktor pri prijevozu.

1.4 Kadrovi u rudarstvu

Središte vrijednosti u rudarstvu pripada čovjeku. Stručnost, i disciplina te snalažljivost, kao i stanovita
požrtvovanost, odlikuje rudare pri njihovu radu. Razvoj rudarske djelatnosti tokom dužih razdoblja
popraćen je sve većom zamjenom fizičkog rada stručnim, što je uvjetovalo dopunsko školovanje
rudarskog kadra. Tehnološkim razvojem u rudnicima mijenja se način proizvodnje u smjeru
mehanizacije i sve veće automatizacije tehnološkog procesa. Rezultat toga je prijeko potrebna izmjena
kadrovske strukture uz veći stepen školovanja iz rudarske, mašinske i elektrotehničke struke, kao i
ostalih pratećih djelatnosti u rudarstvu.

Takav razvoj rudarske djelatnosti i strukture zaposlenih temelji se na uvjerenju da će u budućnosti

trebati više mineralnih sirovina za razvoj civilizacije i povećanu populaciju te da će nova tehnologija biti
osnovana u okvirima „humanizacije života i rada rudara“.

Humanizacija rudarskog rada temelji se na smanjenju teških i opasnih radnih procesa te na poboljšanju
radne sredine (prašina, klima, svjetlost, buka, zaplinjenost), smanjenju rizika i bolesti. Poseban je
problem stanovanje te povlastice za rudara ako stanuje u rudarskoj koloniji, odnosno naselju. Rudar
zaslužuje određene povlastice, a jedna od njih je i standard stanovanja. S obzirom na veća radna
opterećenja, standard stanovanja mora biti viši od prosječnog. Prema tome, moderna stambena
izgradnja mora biti potpuno zastupljena u investicijskim programima i projektima rudnika.

U tehničkoj strukturi kadrova izrazit je rast udjela kadrova u istraživanju i razvoju, a smanjuju se kadrovi
u izravnoj operativi. Sve je više potrebno povezivati školske institucije, imajući na umu plan
permanentnog školovanja, koje postaje sve skuplje. U strukturi sistema školovanja treba jačati
istraživačku i informacijsku funkciju te modernizovati sva tehnička pomagala.

Za mjerenje stepena tehničke razvijenosti rudarskog proizvodnog objekta i stepena osposobljenosti

kadrova pri obavljanju rudarske djelatnosti, mogu poslužiti makroekonomske analize, kao što su:

- produktivnost rada,
- brzina širenja tehničkih inovacija,
- intenzitet investiranja,
- stepen mehanizovanosti i automatizacije,
- naučno – istraživačka aktivnost,
- strogost mrežnog planiranja.

U analizi o kvalitetama rudara u njemačkim ugljenokopima bilo je istaknuto da je osim visoke stručnosti
te profesionalnog odnosa i odgovornosti, rudar potaknut na svladavanje nekog rudarskog problema u
radu jednostavno zato da dokaže svoju intelektualnu i fizičku, gotovo sportsku sposobnost. Prema
tome, utvrdilo se da je uz školovanje potrebno poticati i takmičarski duh.

Cjelokupni projektovani sistem potrebne „posade“ rudnika proizilazi iz tehničkih zahvata,

organizacijskih potreba i nadzora. Potreban broj rudara iskazuje se po kvalifikacijama specijaliziranim
za svaki proizvodni proces za podzemni i površinski posao. Razradu treba pokazati po radnim mjestima,
specijalnostima i radnim smjenama.

Pregled potrebnog broja rudara treba projektovati za razvoj pogona u investicijama (prema
vremenskom planu), a posebno za rad rudnika od početka pune projektovane proizvodnje. Rudara
mora biti za oko 15% više od stvarno zaposlenih prema radnim mjestima, radi dopusta, bolesti,
izostanaka i sl.

Pogonska evidencija i statistika kontroliraju proizvodnju za svaki radni dan, odnosno smjenu, sa
učenicima na otkopima u jami i rudniku. Uporedo se prate i normativi materijala i energije. Sve to služi
za praćenje realizacije i za poduzimanje pravodobnih intervencija zbog veće uspješnosti rada. Prema
tome, tehničko – ekonomski pokazatelji su osnove rudarske politike svakog rudnika i služe za
uspoređivanje proizvodnih pogona.

1.5 Granice rizika u rudarstvu

U rudarskoj se praksi svakodnevno mijenja izgled radilišta, a mijenjaju se i prateće opasnosti. Nova
situacija zahtijeva veliku prilagodljivost u radu, a rudari neprestano rade u granicama razumnog rizika.

Osavremenjivanjem tehnološkog procesa i uvođenjem sve više mehanizacije, čovjek postupno napušta
prirodnu sredinu, a okružuje se tehničkom sredinom. Primjena tehnike načelno je u njezinoj raumnoj i
opreznoj upotrebi uz uslov mehanizacije i uspostave pravilnih odnosa u sistemu: čovjek – predmet i
sredstvo rada – okoliš.

Svaki je rudnik opterećen stanovitim stepenom nesigurnosti, jer tehnički razvoj donosi i određene
opasnosti:

- rad vrlo snažnih mašina kao zagađivača na površinskim kopovima i dizelskih mašina u jami,
- razvoj velikih površinskih kopova uz poremećaj akumulacije prirodne podzemne vode i
deformacije terena te narušavanje ravnoteže topografskih masa,
- stvaranje novih industrijskih struktura i naselja uz velike površinske kopove,
- rudarske nesreće kao posljedica više sile, organizacijskih slabosti ili ljdskog uticaja.

Rizik je u rudarstvu povezan i sa rezervama, proizvodnjom, tržištem, političkom stabilnošću područja,

promjenama u inostranstvu, višom silom, realizacijom projekta i pouzdanošću partnera.
1.6 Produktivnost u rudnicima

Pri organizaciji rada u rudniku, određivanju proizvodnosti uvijek se pridavala posebna pažnja.
Promatranjem razvoja rudarstva od razdoblja u kojem se radilo bez mehanizacije i polumehanizovano,
razumljivo je da je za velik broj rudnika bilo i te kako važno odrediti normalan učinak za pojedinca ili za
radnu skupinu. Danas je organizaciona i i tehnološka realnost u rudnicima uvođenje što više
mehaniziranog rada. Sve više se primjenjuje automatizacija i robotizacija, kao i indirektne metode
eksploatacije siromašnijih i manjih rudnika, koja se klasičnim rudarskim radom ne bi isplatilo
iskorištavati.

U rudarstvu ipak još uvijek postoje različite tehnologije, manji i veći rudnici te raznolika mehanizacija.
Zato je potrebno znati kako se utvrđuje učinak na radilištima i u rudniku.

Postoji nekoliko načina utvrđivanja radne norme. Prema pristupu i razradi to su: statistički, iskustveni
i analitički.

Statistički način utvrđivanja norme sadrži niz nasljednih pogrešaka, jer je riječ o raznim radnim
mjestima i prirodnim uslovima. Iskustvo normiranja ili empirijski način osniva se na ocjeni i iskustvu
poslovnih ljudi u rudniku i sadrži više ili manje okvirne norme za određeni način rada. Tehničko
normiranje utvrđuje normu na osnovu snimanja procesa rada u organizacijskoj radnoj sredini. Ciljevi
tehničke norme su: usavršavati metode rada, olakšati rad, platiti rad prema stvarnom učinku, provesti
dobru organizaciju na radnome mjestu i u rudniku, povećati radni zanos te ukloniti tehničke i
organizacijske prekide u radu.

Pri analizi vremena snimanog procesa i operacija, razlikuje se radno vrijeme od prekida, korisno vrijeme
od nekorisnog, glavno vrijeme rada od pripremno – završnog. Nakon rezultata snimanja i analitičkog
nalaza, prilazi se projektovanju strukture vremena i donošenju norme.

Tehnička norma može biti uspješna u dobro organizovanom pogonu, uz relativno visok standard i
stabilan nadzor.
Određivanje i planiranje učinka otkopa i otkopnih polja, revira, odnosno sekcija jeme i cijelog pogona
(u jami i na površini), vrlo je složen posao koji zadire u stalnu operativu rudarskog preduzeća.

Rezultate primjene rudarske opreme (kombajna, utovarnih mašina, otkopnih i zasipnih mašina, bušilica
i dr.) treba utvrđivati prema tehnološkom sustavu i po mogućnosti pokusno u radnoj sredini.
Deklarirana efikasnost mašina izražena je u širokom rasponu, pa je za optimalnu primjenu prijeko
potrebna njihova prilagodba radnoj sredini, odnosno usklađivanje tehnoloških uslova rada njihovim
tehničkim karakteristikama.

Prema tome, snimanje i normiranje mašinske opreme mora se verifikovano provesti, jer je nabavna
cijena uvijek vrlo visoka, a njihova uspješna primjena zahtjeva niz pratećih promjena te opravdanje
smanjenjem broja zaposlenog osoblja.

Unutar rudnika pojedinog bazena, gdje su uslovi jednaki, učinak je dobar pokazatelj uspješnosti rada.
No, u raznim bazenima uvijeti rada se najčešće toliko razlikuju da je usporedba bezuspješna.

1.7 Organizacija izrade projekta

Pri savremenom projektovanju, projekte izrađuje skupina stručnjaka specijalista s vodećim, odnosno
odgovornim glavnim projektantom na čelu. Osim rudara, u radnoj ekipi nalazi se geolog, geotehničar,
mašinac, električar, ekonomist, matematičar, ekolog i ostali stručnjaci iz pratećih djelatnosti, što ovisi
o projektu.

Radi kompletiranja saznanja i provedbe potrebnih korekcija važna je i saradnja projektanta iz instituta
sa stručnim ljudima koji rade u rudniku. Radna ekipa koordinira rad projektanata na postizanju
optimalnih rješenja cjelokupnog tehnološkog procesa.

Polazna osnova za izradu rudarskih projekata eksploatacije ležišta mineralnih sirovina čine ovjerene
bilansne rezerve A+B+C1 kategorije.
Pregled, dobro upoznavanje karakteristika ležišta te konfiguracije terena obavezno je za projektante i
ne smije se zanemariti ni pri projektovanju najmanjeg rudarskog objekta.

Za uspješnu organizaciju izrade projekta potrebna je dobra informisanost i poznavanje naučnih i

praktičnih dostignuća iz rudarske tehnologije, rudarske opreme i mehanizacije.

Izrada cjelokupnog projekta i njegova uspješna realizacija izazov je projektantima. To je dokazivanje

dostignuća rudarske struke u domaćoj i inostranoj praksi.

Idejna koncepcija projekta zaslužuje najveću pažnju, jer je presudna za sve vrijeme dok projekat vrijedi,
za njegovu izvornost i uspješnost. Taj dio projekta osnovna je dužnost rada glavnog projektanta.

Glavni projektant mora biti univerzalni poznavatelj rudarske struke i ostalih pratećih djelatnosti te
imati odgovarajuće poslovne sposobnosti.

Pri izradi projekra, predviđanjem djelatnosti rudnika i bogatstva koje se stvara, razmatranja treba
usmjeriti i na relativno viši standard razvoja te za poučanstvo koje živi u široj zajednici rudnika.

Odvajanje tzv. rente, izgradnja i održavanje saobraćajnica, razvoj kulturnog života i ostale pogodnosti
uživaju svi saradnici u modernom rudarstvu. Treba pomišljati i na to šta će biti sa rudarskim naseljem
nakon iscrpljenja rudnika (turizam prerada itd.) te pravovodno obaviti preorjentaciju.

1.8 Racionalizacija u procesu projektovanja

Naučno – tehnički napredak na povećanju efikasnosti rudnika provodi se kvalitetnim i pravodobnim

ponavljanim projektovanjem (reprodukcijski proces projektovanja). Napredak u tehnici projektovanja
zadnjih godina očituje se u primjeni novih sredstava i metoda razrade te u brzoj pripremi i u upotrebi
podataka o istraženosti ležišta.

Zadaci na projektnom radu rastu progresivno sa potrebama za novim mineralnim sirovinama,

povećanim zahtjevima za količinama prizvodnje i kakvoće, kao i zbog složenosti geoloških struktura i
sve većih dubina rudarenja. Zato je opravdano nastojanje da se poveća uspješnost projektovanja, a
smanji vrijeme i napori za izradu projekta.

Pri projektovanju postoje dvije velike skupine glavnih informacija, a to su:

- saznanje o prirodnim karakteristikama ležišta i

- saznanje o racionalnim tehnološkim uslovima eksploatacije i oplemenjivanja.

Organizacija izvedbe procesa projektovanja teži za time da se brojne aktivnosti, analize, saznanja,
varijante i odluke izvode uporedno, a sređivanje velikog broja informacija i podataka obavlja digitalnom
tehnikom.

Postupci projektovanja načelno ovise o načinu obrade:

- izvorno rješenje kao rezultat lične kreacije,

- ponovljeno rješenje primjenom tipiziranja.

Rješavanje projektnih rudarskih zadaća zahtijeva povećani udio duhovno – stvaralačkog rada.

Intenziviranje procesa projektovanja može se provesti pomoću ovih aktivnosti:

- racionalnom nabavkom, pohranom i upotrebom informacija u prikladnom obliku od

jednostavnih do kompleksnih projektnih rješenja,
- racionalnim planiranjem i vođenjem procesa za pripremu i realizaciju investicija,
- racionalnim izborom i obradom optimalnih tehničkih rješenja,
- primjenom odgovarajućih matematičkih sredstava i elektronskih obrađivača podataka.

Tokom projektovanja donose se različite odluke koje mogu bitno ticati na idejnu koncepciju projekta.
Lične kvalitete projektanta također uveliko utiču na orginalnost i realizaciju projekta.

Kao što se postupa u svakodnevnom životu, takav se postupak preporučuje i pri donošenju odluka o
budućem radu rudarskog objekta:

Pristup
 - skupiti što više informacija o problemu,
- utvrditi odlučujuće faktore,
- sređivati činjenice za pripremu koncepcije projekta,
- utvrditi ima li projekt zdravu osnovu za realizaciju;

Konstatacije

- da se zna dostatno o problemu,

- da su kvalifikacije i fizička sposobnost takve da omogućavaju realizaciju projekta,
- da ima dosta kontrole u radu pojedinaca i ekipe,
- da su mišljenja i emocije usmjerene prema izradi zadatka;

Dokazi

- da se projektna zamisao može realizovati,

- da postoje realni izgledi za ostvarenje rješenja,
- utvrđivanje rizika u radu i u slučaju neuspjeha;

Alternative

- razrada zadatka,
- varijante projekta,
- cjelokupna analiza varijanti i izbor najpovoljnije varijante;

Odluka

- o razradi najpovoljnije alternative u projektu.

1.9 Vremenski planovi u projektima

Izgradnja novog rudnika i sav rad za vrijeme eksploatacije mora se vremenski odvijati prema unaprijed
utvrđenom planu. Prema tome, vremenski plan je sastavni dio svakog projekta. Pri projektovanju
izgradnje novog rudnika vremenski plan određuje uglavnom slijedeće:

- redoslije izvedbe te vrijeme početka i završetka svakog projektovanog rada,

 - potreba broj djelatnika po radnim mjestima i kvalifikacijama u određenim vremenskim
razdobljima, bez prenaglog povećanja ili smanjenja,
- prestizanje pripremnih radova u odnosu prema otkopima,
- redoslijed i opseg otkopavanja,
- dinamika utroška finansijskih sredtava za investicijsku izgradnju.

Pravilan redoslijed izvedbe pojedinih radova mora se planirati, jer često završetak jednog rada
omogućava početak drugog, a usporedna izvedba uveliko skraćuje vrijeme izgradnje rudnika. Osim
navedenog, vremenskim planom mogu se izraziti i količine dobivene iskopine, utrošak pogonskog
materijala i energije za svako razdoblje izgradnje.

Vremenski plan može se prikazati brojkama ili grafički. Brojčani prikaz pokazuje za svako vremensko
razdoblje koliko je metara nekog rada potrebno izraditi ili koliko je prostornih metara potrebno izbiti
za pojedinu rudarsku prostoriju. Taj način prikaza nije dostatno uočljiv i pregledan, pa se daje prednost
grafičkom vremenskom planu.

Pri izradi vremenskog plana rudarskih radova preporučuje se uzimati nešto nižu brzinu izvedbe radova
od računski dobivene, zbog realnih tehničkih i organizacijskih smetnji.

Pri projektovanju novog rudnika potrebno je izraditi ove vremenske planove:

- osnovni plan cjelokupne izgradnje rudnika,

- plan svih kapitalnih rudarskih radova,
- plan izgradnje površinskog objekta,
- plan redovne pune proizvodnje,
- skupni plan za kompletnu životnu dob rudnika.

1.9.1 Grafički način prikazivanja vremenskog plana

Različiti su načini vremenskog prikazivanja rada. Za menje rudarske projekte koristi se gantogramom,
tj. Gantovim načinom prikazivanja. Spomenuti način prikazivanja karakteriše jednostavnost i
preglednost.

U tom planu daje se redoslijed izvedbe rudarskih radova, kvalifikacija i broj izvođača pojedinog rada,
organizovanost izvedbe, trajanje propremnih radova i pune proizvodnje rudnika. Plan može biti
napravljen u vrlo grubim pokazateljima za pojedine cjeline unutar projekta, a može ulaziti i u potankosti
za svaku rudarsku prostoriju.

Za izvedbu većih i komplikovanijih projekata u zadnje vrijeme primjenjuje se mrežno planiranje.

Razvijeno je nekoliko oblika tog planiranja, koji imaju stanovitu prednost u specifičnim rudarskim i
građevinskim izgradnjama s velikim investicijskim ulaganjima. U mozaiku vrlo složenih mreža nastoji se
dobiti što više operativnih podataka za izvedbu i stalnu kontrolu. Metoda tzv. kritičnog puta daje slijed
potrebnih radova, njihovih trajanja i međuovisnost te izraženih preduvjeta kako bi se mogao postići
racionalniji, ali i pouzdaniji put realizacije plana.

Pristup svakom mrežnom planiranju izgleda ovako:

1. Strukturna analiza – određuju se pojedine operacije o cijelom kompleksu plana, međusobni

uticaji operacija i redoslijed izvedbe, finansijska sredstva i oprema potrebna za svaku operaciju,
analitička struktura svakog detalja o kome ovisi izvršenje plana.
2. Planiranje toka radova u mreži s terminima.
3. Kontrola tokom izvedbe radova te vrednovanje izvršenja plana.

Svaki mrežni plan sastoji se od elemenata, i to događaja (a to je početak, odnosno kraj neke radne
operacije) i aktivnosti, odnosno operacije.

1.10 Eksploatabilnost rudišta

Istraženost rudišta propisana je za pojedine mineralne sirovine, ovisno o skupini i podskupini, u

pravilniku o klasifikaciji i kategorizaciji rezervi mineralnih sirovina i vođenja evidencije o njima. Osim
tih normativa, u ležištima složene geološke strukture moraju se provoditi i dopunska istraživanja.

Relativno pouzdaniji rad obavlja se na površinskim kopovima zbog preglednije situacije uslijed većeg
opsega izvođenja rudarskih radova. Prema tome, rudarskim radovima i naknadnim studijima potpunije
se upoznaje rudište.
1.11 Tehničko – ekonomski uslovi eksploatacije

Pri projektovanju rudnika nastoje se postići optimalni tehničko – ekonomski uslovi eksploatacije na
osnovi usklađivanja prirodnih karakteristika, tehnoloških uslova eksploatacije i tehničke opremljenosti.

U ugljenokopima sa više slojeva različitih debljina nastoji se istodobno eksploatisati debele i tanke
slojeve zbog što racionalnijeg iskorištenja ležišta.

Tehničko – organizacijske rekonstrukcije u rudnicima uveliko omogućuju ekonomski uspješnije

rudarske pogone i bazene. Poznata su nastojanja da se iz koncentrisanih otkopa i priprema pojedinih
jama postigne što veća prizvodnja.

Savremeni način širokočelnog otkopavanja u ugljenokopima, metode blokovskog rušenja u rudnicima

metala, masovna bušenja i miniranja na površinskim kopovima, samohodna dizelska oprema
osposobljena za više radnih operacija – tehnička su dostignuća koja su uveliko promjenila rudarsku
tehnologiju i ekonomiku.

U savremenom rudarstvu dobro prosperiraju mineralne sirovine koje sadrže više korisnih komponenti,
kao što su Cu, Au, Ag ili Pb, Zn, Ag. Tehnika oplemenjivanja sa boljim iskorištavanjem pojedinih
sastojaka sasvim mijenja ekonomsku strukturu rudnika. Uz rudarsku proizvodnju u pojedinim se
rudnicima iskorištavaju i mineralne sirovine pokrovne jalovine.

Budući da se hemijska tehnologija i metalurgija neprestano razvijaju, sve se više vrsta mineralnih
sirovina prerađuje za industrijske potrebe, što neprestano potiče rudarstvo na istraživanja i
eksploataciju.

Sve do početka 19. stoljeća dubina rudarskog dosega bila je ograničena zbog sve većeg prodora
podzemnih voda u rudarske prostorije i nemogućnosti mehaničkog crpljenja. Danas pumpe različitih
konstrukcija i vrlo velikih kapaciteta crpljenja jamske vode te specijalne metode zaštite od prodora
podzemnih voda (izrada dijafragme, injektiranja okolnih stijenskih naslaga) uveliko omogućava
rudarske zahvate i u vrlo složenim radnim uslovima. No ipak odvodnjavanje može biti stalni visoki
trošak u cijeni koštanja mineralne sirovine.

Poznato je svladavanje ugroženosti od prodora podzemnih voda u mostarskim rudnicima ugljena,

predodvodnjavanje dubokim bunarima (bušotine velikog promjera) u krekanskom lignitskom bazenu,
kombinovana odvodnjavanja bunarima i spuštajućim filtrima u Velenju, zatim tehnička sanacija glineno
– cementnim injektiranjem i kaverne u ugljenokopu „Raša“ na horizontu 145 m, gdje je voda prodirala
oko 16 m3/min.

Velike je teškoće izazivao tekući pjesak i bujajuće gline u ugljenokopima Hrvatskoga zagorja, gdje su
rudarski radovi u tanjim slojevima ugljena dosezali samo do 120 m dubine.

1.12 Rudarsko – ekonomska politika

Svaka zemlja nastoji što potpunije dokazati i racionalno se što duže koristiti svojim rudnim blagom.
Izgradnja rudarskih pogona, ovisno o veličini i tehnologiji rada, traje od 2-6 godina, a većih rudarskih
bazena i 10-12 godina. Projektovana proizvodna životna dob manjih pogona boksita kreće se od 3-5
godina, a većih rudnika ugljena od 20-40 godina.

Velika investicijska ulaganja u rudnike odražavaju se i na ostale industrijske grane koje se koriste
proizvedenim mineralnim sirovinama. Tako se državnom planskom politikom razvijala energetika na
osnovi uglja, nafte, uranske rude i vodenih potencijala. Teška i laka industrija gradile su se na temelju
raspoloživih ruda metala. Nemetalne mineralne sirovine osnova su cementne, građevinske i hemijske
industrije.

Problemi današnje rudarsko – ekonomske politike uglavnom su:

- osiguranje dostatnih količina svih potrebnih mineralnih sirovina, a posebno strateški važnih za
dugoročni razvoj društveno – ekonomskih zajednica,
- nemir na svjetskom tržištu mineralnih sirovina zbog djelovanja multinacionalnih kompanija
velike moći kapitala na prodajne cijene, dumping, eliminacija konkurencije nekih proizvođača,
pritisak na tržište i dr.,
- velika ponuda mineralnih sirovina, posebno iz zemalja u razvoju, dovodi do nestabilnosti
tržišta,
- neprestana prisutnost političko – ekonomskog faktora na svjetskoj sceni,
- relativno jeftin prekomorski transport mineralnih sirovina, što omogućava da veća rudarska
produktivnost na ostalim kontinentima konkurira neposredno na europskom tržištu (ugalj,
željezna ruda, boksit).