Skripte EM-valovi I VALNA OPTIKA PDF

EM‐VALOVI
i
VALNA
OPTIKA
( Skripte )

Nina Obradović, prof.
ELEKTROMAGNETSKI VALOVI

1. Elektromagnetski valovi – postanak i svojstva

James Clark Maxwell (škotski fizičar) → osnivač klasične elektrodinamike
U klasičnoj elektrodinamike poznata su 4 Maxwellova zakona, otkrivena 1863. godine :
1. Silnice električnog polja imaju svoj početak i kraj u električnim nabojima.
2. Silnice magnetskog polja su zatvorene krivulje.
3. Svako promjenjivo električno polje inducira u nekoj točci prostora vrtložno
magnetsko polje, čije su silnice okomite na silnice tog električnog polja.
4. Svako promjenjivo magnetsko polje inducira u nekoj točci prostora
promjenjivo električno polje, čije su silnice okomite na silnice tog magnetskog polja.
slika uz 2. i 3. Maxwellov zakon
Te promjene se kroz prostor (vakuum ili zrak) šire
brzinom c, brzinom svjetlosti : c = 3 ⋅ 10 8 m / s

Kroz sva ostala optički prozirna sredstva svjetlost se
širi brzinom v, koja je uvijek manja od c.

I za brzinu svjetlosti vrijedi formula, koja je povezuje sa valnom duljinom i frekvencijom: c=λ⋅ f

Dakle, kod elektromagnetskog vala titraju električno i magnetsko polje. Polja su međusobno u fazi. Titranja se
odvijaju u dvije međusobno okomite ravnine (slika 1. i 2.) → EM‐val je transverzalni val
Jednadžbe titranja pojedinih polja :

⎛ x ⎞ ⎡V N ⎤ ⎛ x ⎞ ⎡ A⎤
E = E 0 sin ω ⎜ t − ⎟ ⎢ = ⎥ H = H 0 sin ω ⎜ t − ⎟ ⎢ ⎥
⎝ c ⎠ ⎣m C ⎦ ⎝ c ⎠ ⎣m⎦
r r
E − jakost električnog polja H − jakost magnetskog polja
Slika 1. E 0 − amplituda električnog polja H 0 − amplituda magnetskog polja
r r r
r
E , H i c su međusobno okomiti vektori
E
r

c
r

H Slika 2.
1
c= = 3 ⋅10 8 m / s
EM‐val (svjetlost) se širi u vakuumu i zraku brzinom c : ε 0 (1)
⋅ μ0
μ 0 − apsolutna magnetska permeabilnost vakuuma
ε 0 − apsolutna električna permitivnost vakuuma važno : EM‐val NE treba čestice
ε 0 = 8,854 ⋅ 10 −12 F / m μ 0 = 4π ⋅ 10 −7 Tm / A da bi se širio kroz prostor

Brzina v EM‐vala u nekom drugom, optički prozirnom sredstvu ovisi samo o njegovim električnim i magnetskim
svojstvima :
1 c
v= =
ε 0 ⋅ ε r ⋅ μ0 ⋅ μr ε r μr

μ r − relativna magnetska permeabilnost sredstva
ε r − relativna električna permitivnost sredstva
(optički prozirno sredstvo ‐ ono sredstvo kroz koje se EM‐val može širiti)

Omjer brzine svjetlosti u vakuumu (zraku) i nekom optički prozirnom sredstvu označava se n, a naziva indeks
loma sredstva :

2 Nina Obradović, prof.

c
n= , to je broj karakterističan za pojedino sredstvo; n ≥ 1 jer je c > v
v

EM‐val se širi kroz prostor kao val → energija vala je NELOKALIZIRANA, jer je polje (čitav prostor) nosilac energije
r ⎡W ⎤
Definira se veličina P , Poyntingov vektor, intenzitet EM‐vala : P = c ⋅ w ⎢ (2)
⎣ m ⎥⎦
2
r r
Smjer vektora P je kao i smjer vektora brzine, c :
energija ⎡ J ⎤
Također se uvodi veličina w : w =
volumen ⎢⎣ m 3 ⎥⎦
r
w − gustoća energije w = wE + wH
P
Sastoji se od dvije komponente :
1
1. gustoće energije električnog polja , wE ⇒ wE =ε0E2
2
1 1 1
w= ε 0 E 2 + μ0 H 2 2. gustoće energije magnetskog polja, wH ⇒ wH = μ 0 H 2
2 2 2
Zbog zakona očuvanja energije, maksimalne energije su jednake : wE0 = wH 0 = w

1 1
ε 0 E 02 = μ 0 H 02 = w (3)
2 2

Znači da je maksimalna gustoća energija električnog polje jednaka maksimalnoj gustoći energiji magnetskog polja.
I, one su, svaka za sebe, jednake trenutnoj gustoći energije.
Sada ćemo izvesti jednu važnu formulu :
1 1
Iz (3) slijedi : ε 0 E 0 = μ0 H 0 2
2
2 2
ε 0 E 0 = μ 0 H 0 (3) zbog (1) to je c, brzina svjetlosti
μ0 μ0 μ0 μ0 1
E0 = H 0 ⇒ E0 = ⋅ H0 = H0 = ⋅ μ 0 H 0 = cμ 0 H 0 = cB0 ⇒ E0 = cB0
ε0 ε0 μ0 ε 0 μ0 ε 0 μ0
Iz teorije magnetizma znamo da vrijedi veza : B0 = μ 0 H 0 , što je iskorišteno gore
EKSPERIMENTALNA potvrda postojanja EM‐valova
Heinrich Hertz (njemački fizičar) → 1888. godine je eksperimentalnim putem potvrdio Maxwellovu
teoriju, tj. detektirao je EM‐valove ( slika 3. i 4. )

Slika 3.
Hertzov odašiljač EM‐valova
i rezonator.

Kako titra električna iskra na šiljcima odašiljača (izvor EM‐valova), tako titra i elektromagnetsko polje u njegovoj
okolini. Da bi to dokazao, Hertz je konstruirao osjetljivi titrajni krug ‐ rezonator. U rezonatoru se pojavila ista
iskra. Ako je frekvencija odašiljača jednaka vlastitoj frekvenciji rezonatora, dolazi do rezonancije.

Hertz je 1888.g. nedvojbeno utvrdio da električna i magnetska polja titraju isto tako kao i električna struja u
aparatu za odašiljanje valova. Titranje električnog polja izazivaju iskre u rezonatoru, kao što zrak pri rezonanciji
prenosi titranje od jednog zvučnog izvora do drugog.

I – iskrište
EM ‐ valovi

T – tipkalo
I

R – radio
Slika 4. T
B B ‐ baterija
R

Danas, gledano tehnički, EM‐valovi nastaju u tzv. otvorenom električnom titrajnom krugu. Da bi se dobio EM‐val
dovoljno velikog intenziteta, treba zatvoreni titrajni krug pretvoriti u otvoreni – to je zapravo zatvoreni titrajni
krug sa razmaknutim pločama kondenzatora. Tako se dobije antena.
Antena je otvoreni LC – krug :

L – duljina antene

LC – krug ; razmiču se ploče otvoreni titrajni krug antena ili dipol
kapacitora

naboj +

naboj t
pola valne ‐

duljine napon
između
A i C

struja u
točci C

antena t

Na anteni nastaje stojni EM‐val, čija se vlastita frekvencija, odnosno period titranja računa po formuli :
1
f = T = 2π LC , Thomsonova formula

T
Fizikalno gledajući, možemo reći da EM‐valovi nastaju ubrzanim gibanjem naboja.


2. SPEKTAR ELEKTROMAGNETSKIH VALOVA

Spektar EM‐valova znači raspodjela EM‐valova prema valnoj duljini, frekvenciji ili energiji.
Valovi su po svojoj fizikalnoj prirodi isti, pa za sve njih vrijede formule :
1 1

1 1 c v= = ⇒ n = ε r μr
c = λf ⇒ λ ∝ c= n= εμ ε 0ε r μ 0 μ r
f ε 0 μ0 v

n – indeks loma je broj koji
E = hf pokazuje koliko puta je brzina EM‐
h = 6,626 ⋅ 10 −34 Js E –energija EM‐vala vala manja u optički prozirnom
h‐Planckova konstanta sredstvu u odnosu na onu u vakuumu
ili zraku

ŠTO JE VALOVIMA KRAĆA valna duljina, to im je frekvencija i energija VEĆA – prodorniji su.

Podjela EM‐valova :
radiovalovi ‐ koriste se u radio i TV‐
komunikaciji
mikrovalovi‐ radarska tehnika i
neke komunikacije
IC‐zračenje ‐ primjena u industriji,
medicini, astronomiji…
vidljiva svjetlost ‐ izvor im je
omotač atoma
ultraljubičasto zračenje ‐ zračenje
atoma i molekula
x‐zračenje ‐ štetno, nastaje u
rendgenskoj cijevi
gama‐zračenje ‐ izvor su im
radioaktivni nuklidi; γ‐zrake su
visokoenergetski elektromagnetski
valovi velike prodornosti
kozmičko zračenje ‐ dolazi iz
svemira


SPEKTAR BIJELE SVJETLOSTI :

370 nm ‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐‐750 nm

Kratki pregled kroz povijest otkrića i primjene EM‐valova :
H. Hertz ‐ nije uočio mogućnost praktične primjene svog otkrića
G. Marconi 1895. ‐ uspio prenijeti signal na udaljenost od par km
N.Tesla ‐ nezasluženo izgubio spor o prvenstvu bežičnog prijenosa EM‐valova; kasnije mu priznat patent
A. Meissner 1913.‐ smišlja radioodašiljač i omogućava prijenos govora i glazbe; prvi prijenos slike ostvaren je tek
1925.

Bežični prijenos govora i glazbe postao je moguć tek kad se EM‐val uspio modulirati(„prilagoditi“‐postupak kojim
se jedna značajka jedne veličine mijenja u skladu s promjenom druge)

Naglasiti važnost EM‐valova u :

‐ elektrotehnici → telekomunikacija, sateli
‐ znanosti → struktura materije, svemir, laserske tehnologije
‐ medicini → color‐Doppler, NMR, CT‐tehnike …
‐ svakodnevnom životu → radio, TV, mobiteli, mikrovalna...

PRIMJERI ZRAČENJA iz SVEMIRA


VALNA OPTIKA
1. Interferencija svjetlosti

Interferencija ‐ zbrajanje (superpozicija) valova koherentne svjetlosti, koja u nekoj točci prostora dovodi do njihovog
pojačanja ili poništenja; nastaje kao prirodna posljedica koherencije.

Uobičajeni izvori (lampe, Sunce ...) daju tzv.
NEKOHERENTNU svjetlost → atomi koji zrače
svjetlosne valove, prelazeći iz stanja više u stanje niže
energije, zrače NEKORELIRANO (neovisno jedan o
drugome) i u vrlo kratkom vremenu ( τ ≈ 10 −9 s ); oko je
tromo pa ima ukupni osjet bijele svjetlosti – neinterferirane)

Da bismo vidjeli interferentnu sliku svjetlosnih valova (stojni
val → tzv. interferentne pruge) potrebno je imati tzv.
KOHERENTNE VALOVE.

Koherentni valovi – to su oni valovi koji ispunjavaju uvjet da su :
• vremenski koherentni : stalni fazni odnosi u određenoj točci prostora u različitim vremenskim trenucima
o f = konst. , tzv. monokromatičnost (jednobojna svjetlost)
• prostorno koherentni : stalni fazni odnosi u različitim točkama prostora u istom trenutku
o Δϕ = konst. , stalna razlika faza ( tj. Δ = konst . , stalna razlika hoda)
Valovi su tada potpuno jednaki ‐ koherentni, što znači da imaju jednake i valne duljine i amplitude.

Koherentni svjetlosni valovi se mogu dobiti pomoću :
• filtera ( f = konst. ) i pukotine ( Δϕ = konst. )
• Youngovih (Jungove) pukotina
• Fresnelove (Frenelova) biprizme
• Fresnelovih zrcala
• lasera

Ovdje ćemo opisati interferenciju na Youngovim pukotinama, tzv. Youngov pokus.

ThomasYoung,(1773‐1829.) bio je engleski znanstvenik, čiji doprinos je velik
u području optike (svjetlost, proces vida), mehanika, energetika ...
Njegova dosjetka je bila sljedeća :
Koherentni izvori se mogu „napraviti“ od jednog običnog, nekoherentnog monokromatskog
izvora.
Thomas Young (jung)

Da bismo razumjeli Youngov pokus, ponovit ćemo neke činjenice koje smo naučili već prije :

HUYGENSOVO NAČELO

Svaka točka valne fronte izvor je
novog elementarnog vala.

Christian Huygens, 17.st.


Osnovni uvjeti potrebni za konstruktivnu interferenciju (zbrajanje dva ili više vala → svijetla pruga u valovima
vidljive svjetlosti) i destruktivnu interferenciju (potpuno poništenje dva ili više vala → tamna pruga u valovima
vidljive svjetlosti) su:

‐ KONSTRUKTIVNA INTERFERENCIJA nastaje kad se valovi superpozicijom pojačavaju
To će biti u slučaju kada se koherentni valovi podudaraju u fazi, tj. kad jedan val za drugim zaostaje za cijeli broj
valnih duljina. (valovi su u fazi)
Δ = kλ k = 0, ±1, ±2, ±3,...
Tada ćemo interferencijom dobiti val čija će amplituda biti dvostruko veća od amplituda valova koji interferiraju.
(valovi su u protufazi)

‐ DESTRUKTIVNA INTERFERENCIJA nastaje kad se valovi superpozicijom poništavaju
Ako jedan val zaostaje za drugim za neparan broj valnih poluduljina, tada će se ta dva vala interferencijom poništiti.
λ
Δ = (2k + 1) k = 0,±1, ±2, ±3,...
2
2π
Veza između razlike hoda Δ i razlike faza Δφ za dva koherentna vala : Δϕ = Δ
λ
Δ − razlika optičkih puteva dvije zrake svjetlosti (vidi poslije)
Općenito je : Δ = n2 r2 − n1 r1
nr − optički put zrake svjetlosti u sredstvu indeksa loma n n

Za n1 = n 2 = n ⇒ Δ = n(r2 − r1 )

Za n = 1 ⇒ Δ = r2 − r1 , razlika geometrijskih puteva („koliko je jedna zraka duža od druge“)

Youngov pokus sa dvije pukotine :
Problem dobivanja koherentnih izvora svjetlosti Young je riješio postavivši monokromatski izvor svjetlosti
( frekvencije f ) na nekoj udaljenosti od zaslona s dvije pukotine. Ako svjetlost dolazi iz dovoljno dalekog izvora
svjetlosti, valne fronte će biti paralelne ( to je tzv. ravni val).

Po Huygensovom načelu svaka će pukotina postati izvor valova, odnosno dobivena su 2 koherentna izvora svjetlosti,
jer su valovi nastali u njima zapravo došli iz jednog izvora. Time je ispunjen nužan uvjet da bi uopće moglo doći do
interferencije – a to je postojanje koherentnih izvora.

Nakon izlaska iz pukotina, valovi će biti kuglasti i koherentni. Postojat će područje u
prostoru u kojem će se oni „prekrivati“, tj. gdje će interferirati. To je tzv. područje
NELOKALIZIRANE interferencije (slika lijevo).

( Interferentno područje ima oblik rotacionih hiperboloida.)

Ako se u područje interferencije postavi zastor (Z), na njemu se dobije interferentna slika – to je tzv. LOKALIZIRANA
interferencija.


povećana slika pruga,
kako se vide na zastoru

2. red interferencije (k = +2)

1. red interferencije (k = +1)
I1
I0 0. red interferencije (k = 0)

I2
1. red interferencije ( k = ‐1)
pukotine

2. red interferencije ( k= ‐2)

itd....

Z , zastor (projekciono platno, ekran)

Na zastoru nastaju svijetle i tamne pruge – stojni val. Svijetle pruge su rezultat konstruktivne, a tamne destruktivne
interferencije. Pruga koja nastaje u nultom redu interferencije je uvijek svijetla pruga – nulti maximum (nema razlike
puteva između zraka iz prvog i drugog izvora), jer je nastala pojačanjem valova, tj. konstruktivnom interferencijom
(na slici dolje to je točka P0). Detaljnije je to pojašnjeno na slici :

Put zrake S1P0 jednak je putu zrake S2P0 što znači
da sve zrake, koje idu tim smjerom, stignu do
zastora istovremeno. Zbog toga se te dvije zrake
interferencijom pojačavaju i u sredini
geometrijske sjene dobiva se uvijek svijetla
pruga koja se naziva nulti maksimum. U točku T1
(odnosno simetrično T1'), dolaze također rubne
zrake iz točaka S1 i S2 .
Ako je točka T1 upravo na takvom mjestu da je
razlika putova tih zraka jednaka polovini valne
duljine ( S1 T1 – S2 T1 =λ/2 ) , tada će se te dvije
zrake interferencijom poništiti, pa na tom
mjestu nastaje tamna pruga.
Ako je u nekoj daljnjoj točci P1 razlika putova
zraka jednaka valnoj duljini (S2P1 ‐ S1P1 =λ), te
dvije zrake će se interferencijom pojačati, pa
nastaje svijetla pruga. Isto vrijedi i za simetričnu točku P1'.

Općenito možemo reći da tamne pruge nastaju kada je došlo do destruktivne, a svijetle pruge kada se radi o
konstruktivnoj interferenciji.

Analiza interferencije na dvije pukotine ‐ formula :

Interferencijske pojave se promatraju na zastoru udaljenom a od zaslona s pukotinama.
(a je reda veličine nekoliko metara, dakle puno je veći od d, koji je reda veličine 10-4 m).
d - udaljenost između pukotina – dva koherentna izvora

a - udaljenost pukotina (izvora) i zastora
s - udaljenost dviju susjednih svijetlih/tamnih pruga = širina interferentnih pruga

Δ s
Iz trokuta ∇ I1I2A slijedi : sin α =
Iz trokuta ∇ BS0Sk slijedi : tan α = k
d a
s Δ
Budući se za male kutove α može uzeti da je tan α ≈ sin α , slijedi da je : k ≈
a d
sd
Ako znak približno „pretvorimo“ u znak „jednako“, imamo : Δ =
a
Pri čemu je : Δ = kλ , za svijetle pruge i Δ = (2k + 1) λ za tamne pruge
2
sk d
Za SVIJETLE PRUGE (pojačanje svjetlosti) imamo : λ =
ka
k – označava red interferentne pruge
sd
Za k = 1 imamo prvi red interferencije : λ =
a

Intenzitet svjetlosti superponiranih valova :
⎛ϕ ⎞
I = I 0 cos 2 ⎜ ⎟ , gdje je I0 maximalni intenzitet svjetlosti (tj., dvostuki od jednog vala i proporcionalan je sa kvadratom
⎝2⎠
rezultantnog polja), a ϕ je razlika u fazi.

Dodatak : Fresnelova biprizma

Augustin‐Jean Fresnel


2. Difrakcija (ogib) svjetlosti

Difrakcija ili ogib valova na je pojava koja nastaje kada se val širi izvan granica
geometrijske sjene (slika desno).
Uvjet za ogib
Koliko će se valovi ogibati ovisi o širini pukotine u odnosu prema valnoj duljini
valova :
- ako je širina pukotine puno manja od valne duljine, ogib je zanemariv
- ako je širina pukotine približno jednaka ili veća od valne duljine, ogib je
osobito izražen
Ukratko, da bi nastao ogib valna duljina svjetlosti mora biti približno jednaka veličini pukotine (prepreke).

Svjetlost koja dolazi iz koherentnih izvora, ogiba se, ali kako u istu točku prostora na zastoru dolaze zrake svjetlosti iz
drugih različitih točaka izvora, zbog razlike u optičkom putu nastaje konstruktivna ili destruktivna interferencija
rezultirajući ogibnom slikom na zastoru (slika dolje).

Parametri ogibne slike ovise o tome koliko je zastor udaljen od pukotine,
valnoj duljini svjetlosti i širini pukotine. Tipična difrakcijska slika dobivena
iz crvenog lasera u ovisnosti o širini pukotine izgleda kao na na donjoj slici:

izvor svjetlosti
Prikaz eksperimenta ogiba laserske svjetlosti

Laser je izvor koherentne svjetlosti.
Budući je presjek laserskog snopa
kružni i ogibna slika je sfernog oblika.
Središnji (centralni) ogibni maksimum je
najvećeg intenziteta jer se tamo susreću
sve zrake laserskog snopa.

intenzitet
d α

λ
kut širenja glavnog maksimuma sin α = d

Uređaj pomoću kojega se može dobiti ogibna slika naziva se :
optička mrežica ( rešetka ) – niz uskih pukotina, koje su međusobno jednako udaljene
‐ sve su pukotine izvor koherentne svjetlosti ( Huygensovo načelo )

‐ pomoću mrežice se dobije tzv. ogibna slika
‐ koristi se za analizu sastava svjetlosti po valnim duljinama

Prvi čovjek koji je opazio difrakciju :
1817.g. – J. Fraunhoffer, njemački fizičar → analiza svjetlosti Sunca i prirodnih izvora
- koristio je počađeno stakalce na kojem je urezivao sitne paralelne proreze
- promatrao je spektar Sunca

d – konstanta optičke mrežice ; udaljenost između dvije susjedne pukotine
1cm
‐ npr. rešetka ima npr. 10000 zareza po 1 cm ⇒ d = = 10−4 cm = 10−6 m
10000
Formula (jednadžba) optičke rešetke

Δ = d ⋅ sin α , razlika optičkih puteva zraka svjetlosti
k λ = d ⋅ sin α jednadžba optičke
Za Δ = k λ dobije se pojačanje svjetlosti mrežice

k = 0, ± 1, ± 2, ± 3, …
λ
Za Δ = ( 2k + 1) dobije se poništenje svjetlosti
2
Često se jednadžba piše i ovako : k λ = d ⋅ sin α k

Time se naglašava da pojedini kut α pripada odgovarajućem redu ogibnog maksimuma.
Zbog velikog broja pukotina, sa prolaskom svjetlosti kroz optičku mrežicu višestruko se pojačava učinak razlike hoda
između zraka svjetlosti iz različitih pukotina. Zato su svijetle pruge, dobivene pomoću optičke rešetke mnogo oštrije i
svjetlije (intenzivnije) od pruga nastalih pri prolasku svjetlosti kroz samo dvije pukotine (Youngov pokus). To je razlog
da difrakcija omogućuje mnogo točnije određivanje valne duljine svjetlosti.

Dodatak : ogib svjetlosti na kristalima → Braggova formula 2d sin θ = kλ

Kristal je optička rešetka za x‐zrake.
upadni snop snop reflektiranih
zraka

mrežne ravnine
kristala
Θ – kut sjaja; kut koji zatvara zraka
svjetlosti sa ravninom kristala
kλ


2a. Analiza formule optičke rešetke

Analiza formule optičke rešetke k λ = d ⋅ sin α k

1) Uvjet za nastanak difrakcije : λ ≈ d
Valna duljina svjetlosti mora biti sumjerljiva veličini pukotine ili prepreke na koju na koju nailazi, jer je :
sin α k ∈ [0,1] ⇒ (uvrštavanjem u jednadžbu opt. mrežice, za k = 1 ) : λ ≤ d
2) Više se ogiba (imati će veću difrakciju) svjetlost veće valne duljine.
λ ∝ sin α
sin α ∝ α

λ ∝α

Za bijelu svjetlost :

cr lj lj cr

3) Određivanje maksimalnog reda difrakcije
a) za svijetle pruge
d
k = k max ⇔ sin α = 1 ⇒ k max ⋅ λ = d ⇒ k max = ∈ (cijeli brojevi)
Z
λ

b) za tamne pruge
k = k max ⇔ sin α = 1 ⇒ (2k max + 1) λ =d

2

λ d 1
k max λ + =d ⇒ k max = − ∈ Z (cijeli brojevi)
2 λ 2


3a. Optička razlika hoda, Δ

( )
Δ = n x2 − x1

geometrijska razlika puteva (hoda)

Uvjeti za :
1. konstruktivnu interferenciju : Δ = kλ

λ
2. destruktivnu interferenciju : Δ = (2k + 1)
2
k = 0,±1,±2,±3,...
Dodatak :
λ
→ refleksija na čvrstom kraju : dolazi do pomaka u fazi za π ( odnosno razlika hoda je )
2
( k o d s v j e t l o s t i s e z a p r a v o r a d i o r e f l e k s i j i n a s r e d s t v u s a v e ć i m i n d e k s o m l o m a n )

Ako postoji neparan broj refleksija vala od čvrstog kraja, uvjeti za pojavu maksimuma i minimuma se mijenjaju zbog
pomaka u fazi za π. To znači, na onim mjestima u prostoru u kojima očekujemo tamne pruge dobit ćemo svijetle
p r u g e i o b r n u t o .

→ refleksija na slobodnom kraju ( zapravo na sredstvu sa manjim indeksom loma n ) : nema skoka u fazi

Interferencija na tankom listiću

λ
U točki A val 1 ima pomak u fazi za π, tj. razliku hoda .
2

Ukupna razlika hoda zrake 1 i 2 je :

Δ = 2 n δ + λ
2

Uvjeti za :
λ
konstruktivnu interferenciju : Δ = kλ ⇒ 2nδ + = kλ
2
λ λ λ
destruktivnu interferenciju : Δ = (2k + 1) ⇒ 2nδ + = (2k + 1)
2 2 2


3b. Interferencija na tankoj niti ili žici

Za ogib na jednoj niti vrijedi jednadžba :
sd
λ=
s − udaljenost susjednih tamnih pruga a

d − debljina niti

a − udaljenost zastora od niti

Interferencija na dvije pukotine ( Youngove pukotine )

sd
Optička razlika hoda zraka svjetlosti : Δ =
a

sk d
Uvjeti : 1. Δ = kλ , za svijetle pruge (pojačanje svjetlosti) ⇒ λ =
ka
k – označava red interferentne pruge

sd
za k = 1 imamo prvi red interferencije : λ =
a

2. Δ = (2k + 1) λ , za tamne pruge

2

Difrakcija (ogib) na jednoj pukotini

d ⋅ sin α = kλ minimum svjetlosti → tamne pruge

λ
d ⋅ sin α = (2k + 1) maksimum svjetlosti → svijetle pruge
2

Difrakcija na optičkoj mrežici

d ⋅ sin α = kλ maksimum svjetlosti → svijetle pruge

λ
d ⋅ sin α = (2k + 1) minimum svjetlosti → tamne pruge
2


3c. Interferencija svjetlosti – optički klin, Newtonovi kolobari

Optički klin kojemu je debljina jednoliko povećana

δ − udaljenost ploča P1 i P2
n − indeks loma
α − kut između ploča
λ
Optička razlika hoda zraka 1 i 2 : Δ = 2nδ +
2

TAMNA PRUGA – destruktivna interferencija :

λ λ
2nd + = (2k + 1) k = 0, 1, 2, 3, ....
2 2
δ
tan α = δ δ
sk Iz slike je vidljivo da vrijedi : s k = , tj. s k =
tan α α

k +1 k k
Udaljenost k‐ te tamne pruge od vrha klina : s = s k +1 − s k = λ− λ ⇒ sk = λ
2α n 2α n 2α n

λ
Razmak između susjednih tamnih (svijetlih) pruga : s =
2α n
zračni klin ... za n = 1

kλ
sk =
2α

, udaljenost k‐ te tamne pruge od vrha klina

λ
s= , razmak između susjednih tamnih (svijetlih) pruga
2α

Newtonovi kolobari
λ
Optička razlika hoda zraka 1 i 2 : Δ = 2nδ +
2
λ
2nδ + = kλ k = ± 1, ± 2, ± 3, ... konstruktivna interferencija
2

λ λ
2nδ + = (2k + 1) k = 0, ± 1, ± 2, ... destruktivna interferencija
2 2
P1
P Sa slike je vidljivo : R 2 = ( R − δ ) 2 + rk2
2
R 2 = R 2 − 2 Rδ + δ 2 + rk2
rk = 2 Rd
2
( 2k − 1)λ R
rk =
polumjer k‐tog svijetlog kolobara
2n

k = 1, 2, 3, ....
u središtu
je tama zbog
kλ R
rk =
skoka u fazi polumjer k‐tog tamnog kolobara
za π n


4. Polarizacija

‐ pojava da svjetlost pokazuje orijentaciju s obzirom na smjer širenja
‐ dokazuje da je svjetlost transverzalni val

Definicije koje ćemo sada naučiti izriču se samo pomoću vektora električnog polja.
Razlog je u tome što naše oko (vidni živac) reagira samo na promjene električnog polja

Ravnina polarizacije – ravnina u kojoj titra vektor električnog polja.

Linearno polarizirani val – onaj kod kojega vektor jakosti električnog polja E titra duž samo jednog pravca u
ravnini polarizacije
simbol linearno polariziranog vala :

Nepolarizirani val – vektor električnog polja može titrati duž svih pravaca
u ravnini titranja; smjer titranja el. polja nasumce se mijenja
simbol nepolariziranog vala :

Uobičajeni izvori ( Sunce, lampe,... ) zrače nepolariziranu svjetlost
Od nepolariziranog vala dobit ćemo polarizirani na sljedeće načine :

1. refleksijom na prozirnom sredstvu, uz određene uvjete ‐ Brewsterov zakon određene uvjetebvcbcvcbvcbvc
2. prolaskom vala kroz polaroide ili optički aktivne tvari

3. laser je izvor polarizirane svjetlosti

polaroid – umjetno naneseni sitni kristali na staklenoj/plastičnoj podlozi
prirodni polarizatori su npr. turmalin, otopina šećera, vinske kiseline, ....

1. BREWSTER‐ov zakon
(Bruster)

Od nepolariziranog vala, refleksijom na optički prozirnom sredstvu nastat će reflektirani, linearno polarizirani val,
samo ako lomljena i reflektirana zraka čine pravi kut (slika dolje).

nepolarizirani val linearno polarizirani α + β = 90 0 ⇒ β = 90 0 − α
val

sin α sin α sin α
n= = = = tgα

α α ( )
sin β sin 90 − α0
cos α

djelomično polarizirani n = tgα
β
val
Brusterov zakon :
Ako je tangens kuta upada nepolarizirane
zrake na neko sredstvo jednak indeksu loma
toga sredstva, onda je reflektirana zraka
linearno (potpuno) polarizirana.


2. Prolazak svjetlosti kroz polaroid

Nakon prolaska kroz polaroid od nepolariziranog vala nastane polarizirani. Polaroid propušta samo neke
komponente titranja svjetlosnog vala, a sve ostale apsorbira.

analizator

polarizator

nepolarizirani
val

vertikalno
polarizirani val
POKUS :
polarizator
izvor nepolarizirane analizator
svjetlosti uzorak

I= I 0 cos2 ϕ , i n t e n z i t e t p r o l a z n e
s v j e t l o s t i

anizotropnost – svojstvo tvari da za određenu
interakciju, ima različite osobine u različitim smjerovima

Optička os

Izotropni kristal Anizotropni kristal

Kalcit zovu još i islandski dvolomac – od jedne
zrake nastaju dvije (obje su linearno polarizirane)

Optički aktivne tvari – mjerenjem kuta zakreta ravnine polarizacije može se odrediti koncentracija otopine

Nastanak 3D ‐ slike

3D ‐ naočale


DODATAK


Skripte EM-valovi I VALNA OPTIKA PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Skripte EM-valovi I VALNA OPTIKA PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

2 Nina Obradović, prof.

3 Nina Obradović, prof.

4 Nina Obradović, prof.

7 Nina Obradović, prof.

d - udaljenost između pukotina – dva koherentna izvora

9 Nina Obradović, prof.

10 Nina Obradović, prof.

11 Nina Obradović, prof.

12 Nina Obradović, prof.

Analiza formule optičke rešetke k λ = d ⋅ sin α k

sin α k ∈ [0,1] ⇒ (uvrštavanjem u jednadžbu opt. mrežice, za k = 1 ) : λ ≤ d

sin α ∝ α

k = k max ⇔ sin α = 1 ⇒ (2k max + 1) λ =d

14 Nina Obradović, prof.

2. Δ = (2k + 1) λ , za tamne pruge

19 Nina Obradović, prof.

You might also like