ODGOVORI EMOCIJE I MOTIVACIJA: I PARCIJALA

1.POGLAVLJE

1.Cilj motivacijskih istraživanja je ispitati neku pojavu (ppoput vježbanja) te

konstruisati teorije i provjeravati hipoteze kako bi se objasnio način na koji
motivacija utječe na tu pojavu.

2.Dva vječna pitanja proučavanja motivacije su:

1.Šta uzrokuje ponašanje?

2. Zašto se intezitet ponašanja mijenja?

Prvo vječno pitanje motivacije može se razraditi u nekoliko segmenata. Možemo

priupitati kako motivacija utječe na: započinjanje ponašanja, ustrajnost i
promjenu u ponašanju, usmjerenost prema cilju i eventualno na prekidanje
ponašanja. Ovo možemo promatrati kao jedno veliko pitanje ili kao pet
međusobno povezanih pitanja. U svakom slučaju, prvi ključni problem u
motivacijskoj analizi ponašanja je razumjeti kako motivacija sudjeluje, utječe i
pomaže u objašnjavanju aktualnog ponašanja neke osobe.

Drugo bazično pitanje motivacije govori o tome da motivacija može biti različita
među različitim ljudima, čak i u istoj situaciji, neki ljudi mogu biti aktivno
uključeni u nešto, dok su drugi pasivni i ravnodušni. Motivacija osobe varira s
vremenom. Kad se motivacija mijenja, mijenja se i ponašanje, ljudi se više ili
manje trude oko nečega, izrazito su ili gotovo uopšte nisi ustrajni. Važno je uočiti
da se pojedinci međusobmno razlikuju u tome što ih motivira i objasniti zašto se
neka osoba u određenoj situaciji intezivno angažira oko nečega, dok neka druga
osoba ne pokazuje takvo ponašanje.

3. Potrebe su stanja unutar osobe koja su ključna i nužna za održavanje života i za

unapređenje rasta, razvoja i dobrobit osobe. Potrebe služe organizmu.
4. Emocije su kratkotrajni subjektivno- fiziološko-funkcionalno-izražajni
fenomeni koji usklađuju reakcije prilagodbe na važne događaje u našem životu.

5. Emocije organiziraju i usklađuju četri međusobno povezana aspekta iskustva:

- osjećaji (subjektivni, verbalni opis emocionalnog stanja).

- fiziološka pripremljenost (način na koji se naše tijelo fizički mobilizira kako

bi udovoljilo situacijskim uvjetima).

-funkcije (šta tačno želimo postići u određenom trenutku).

-ekspresija(način na koji mi javno izražavamo svoje emotivno iskustvo prema

drugim osobama).

6. Vanjski događaji su okolinski poticaji koji imaju sposobnost energizirati i

usmjeravati ponašanje.

7. O motivaciji možemo zaključivati na dva načina. Prvi način je promatrati

ponašajne izraze motivacije. Brzo, žustro i usko ciljano ponašanje upućuje na to
da mora postajti neka sila koja energizira i usmjerava konzumatorno ponašanje.

Drugi način je zaključivanje na osnovi prethodnih uvjeta za koje se zna da

pobuđuju određena motivacijska stanja. Ponekad se motivaciji mora zaključivati
na osnovu njenih izraza: ponašanja, fiziologije i samoiskaza.

8. Šest tjelesnih sistema pobuđenosti koji izražavaju emocije i motivaciju jesu:

srčano-žilni (kardiovaskularni) sistem, krvna plazma, aktivnost oka,
elektrodermalni sistem, aktivnost skeletnih mišića i moždana aktivnost.

9. Sedam teorija u proučavanju motivacije i emocija:

1. Motivacija usmjerena na postignuće (Elliot, 1997)

2. Pobuđenost (Berlyne, 1967)

3. Teorija diskretnih emocija ( Izard, 1991)
4. Nagon (Bolles, 1975)
 5. Samoaktualizacija (Rogers, 1959)

6. Samoefikasnost (Bandura, 1997)

7. Teorija očekivanja (Vroom, 1964)

10.
Energizira i usmjerava:

-ponašanje
PPrethodni Motivacijski Osjećaj „želje za
uvjet status nečim“ -fiziologiju

-samoiskaze

Emocije
Potrebe
Kognicije

2.Poglavlje

1.VOLJA: PRVA VELIKA TEORIJA

Za Descartesa, krajnja motivacijska sila bila je volja. Smatrao je da bi, kada bi

mogao razumjeti volju, razumio i motivaciju. Volja započinje i usmjerava
djelovanje, ona je bila ta koja određuje hoće li se djelovati i na koji način. Tjelesne
potrebe, strasti, užici i bol stvaraju impulse za djelovanje, ali ti impulsi samo
pobuđuju volju. Volja je sposobnost (moć) uma koja, vježbajući svoju moć izbora,
kontrolira tjelesne sklonosti i strasti i to u službi vrline i spasa duše. Pripisujući
volji posebne motivacijske moći, Descartes je području motivacije ponudio prvu
velliku teoriju. Descartes se nadao da će, jednom kada bude razumio volju,
neizbiježno slijediti i razumijevanje motivacije. Razumijevanje motivacije je
svedeno na razumijevanje volje i postalo sinonim.

2.INSTINKT: DRUGA VELIKA TEORIJA

Biološki determinizam Charlesa Darwina utjecao je na znanstveno mišljenje na

dva načina. Prvo, rezultirao je najvažnijom idejom u biologiji (evolucijom). Na
taj se način opća pozornost znanstvenika preusmjerila s mentalističkih
motivacijskih pojmova na mehanicističke i genetičke koncepte. Drugo, Darwinov
biološki determinizam okončao je uvjerljivost dotad prevaldavajućeg stajališta o
dualizmu čovjek-životinja koji je prožimao rana motivacijska istraživanja.
Darwinovo je postignuće bilo u tome što je ovaj motivacijski koncept mogao
objasniti ono što filozofi nisu mogli- odakle uopšte dolazi motivacijska snaga.
Instinkti nastaju iz tjelesne tvari, iz genskog naslijeđa. Postoje u genima, s toga su
fizički stvarni. Prvi psiholog koji je popularizirao motivacijsku teoriju vezanu uz
instinkte bio je William James (1890). James se priklonio intelektualnoj klimi
Darwina i njegovih savremenika te pripisao ljudskim bićima poveći broj tjelesnih
(sisanje, lokomocija) i mentalnih (npr.imitacija, igra, društvenost) instinkata.
Sklonost i predanost psihologije drugoj velikoj teoriji je naglo rasla. Generaciju
nakon Jamesa, William McDougal je predložio teoriju instinkta koja prikazuje
instinkte za istraživanje, borbu, brigu za podmladak itd. Kao što je prethodno
napustila pojam volje, psihologija je napustila i pojam instinkta te se našla u
potrazi za primjerenijim motivacijskim konceptom koji bi objasnio svrhovitu
prirodu ponašanja.

3. Freud je sažeo svoju teoriju nagona pomoću 4 komponente: izovr, poriv, cilj i
objekt. Izvor nagona bio je deficit u organizmu. Nagon je imao neku vrstu pogona
ili pokretačke sile kojoj je cilj postići zadovoljenje. Drugim riječima, cilj nagona
je da pomoću zadovoljenja otkloni nastali deficit u organizmu. Da bi se postigao
ovaj cilj, osoba na psihiološkoj razini osjeća pojačano stanje napetosti ili
anksioznosti, koja motivira potragu (kroz ponašanje) za objektom koji može
otkloniti deficit u organizmu.

4.Unatoč njenoj kreativnosti, Freudovoj teoriji nagona mogu se uputiti barem 3

kritike:
1. Relativno precjenjivanje doprinosa bioloških sila motivacije (i stoga relativno
podcjenjivanje faktora povezanih sa učenjem i iskustvom).
2. Pretjerano oslanjanje na podatke dobivene studijima slučaja osoba sa
poremećajima ( i stoga nedovoljno oslanjanje na podatke iz eksperimentalnih
istraživanja na reprezentativnim uzorcima).
3. Ideje koje nisu bile znanstveno provjerljive (npr. kako konstruirati empirijski
test kojim bi se utvrdilo imaju li ljudi nagon da budu agresivni?).

Ni jedna od ovih kritika nije bila upućena drugoj glavnoj teoriji nagona, onoj
Clarka Hulla.

5. Za razliku od velikih treorija kojima se pokušavalo objasniti cijeli raspon

motivacije, male se teorije usmjeravaju na specifične motivacijske fenomene.
Mini teorije pokušavaju razumjeti ili istražiti jedan određen:
-motivacijski fenomen (npr.optimalno iskustvo)
-okolnosti koje utječu na motivaciju (npr. povratna inf. o neuspijehu)
-skupine ljudi (npr.ekstraverti, djeca, radnici)
-teorijska pitanja (npr. Kakva je povezanost između kognicija i emocija?).

6. Teorija nagona, i Freudova i Hullova verzija, temelje se na 3 fundamentalne

pretpostavke:
1. Nagon proizilazi iz tjelesnih potreba.
2. Redukcija nagona je potkrepljujuća i dovodi do učenja.
3. Nagon energizira ponašanje.

7. Bihevioralno gledište- motivi izranjaju iz okolinskih poticaja i nagrada.

Fiziološko/neurološko gledište- motivi izranjaju iz moždane i hormonske
aktivnosti.
Kognitivno gledište- motivi proizilaze iz mentalnih događaja i načina
razmišljanja.
Socijalno/kognitivno gledište- motivi izranjaju iz načina razmišljanja formiranih
na temelju utjecaja drugih ljudi kao što su osobe koje predstavljaju modele za
učenje uloga.
Evolucijsko gledište- motivi izranjaju iz genskog naslijeđa.
Humanističko gledište- motivi izranjaju iz promicanja ljudskog potencijala.
Psihoanalitičko gledište- motivi izranjaju iz nesvjesnog mentalnog života.

8. Poticaj je vanjski događaj koji energizira i usmjerava ponašanje prilaženja ili

izbjegavanja.

9. Pet mini teorija:

1. Teorija motivacije za postignućem (Atkinson, 1964.)
2. Teorija očekivanja (Vroom, 1964)
3. Teorija postavljanja ciljeva (Locke, 1968)
4. Teorija naučne bespomoćnosti (Seligman, 1975)
5. Teorija samoefikasnosti (Bandura, 1977)

10. Tri povijesna trenda objašnjavaju zašto je u proučavanju motivacije došlo do

napuštanja tradicije velikih teorija i priklanjanja mini teorijama.
Prvo, istraživači motivacije preispitali su razboritost ideje da su ljudi sami po sebi
pasivni.
Drugo, motivacija je, kao i cijela psihologija, postala izrazito kognitivna.
Treće, motivacijski istraživači su se sve više počeli zanimati za primjenjena,
društveno relevantna pitanja i probleme.

3. Poglavlje

1. Tri načela su: Specifične moždane strukture stvaraju specifična motivacijska i

emocionalna stanja, biohemijski posrednici pobuđuju moždane strukture i
svakodnevni događaji pokreću biohemijske posrednike na djelovanje.
1. Specifične moždane strukture stvaraju specifična motivacijska i emocionalna
stanja- podraživanje određenih mjesta u mozgu stvara subjektivni doživljaj
određenog motivacijskog stanja. U nekim slučajevima, motivacijski doživljaj nije
izazvan podraživanjem neke određene moždane strukture, već podraživanjem
neuralnih krugova, brojnih moždanih struktura koje su međusobno povezane.
2. Biohemijski posrednici pobuđuju moždane strukture- ako određene moždane
strukture uzrokuju određena motivacijska stanja tada je iduće pitanje:“Kako ove
moždane strukture uopšte bivaju podražene?“.
Biohemijski posrednici koji podražuju ova mjesta s receptorima jesu
neurotransmiteri i hormoni.
3. svakodnevni događaji pokreću biohemijske posrednike na djelovanje- da bi
sprovodili svoja istraživanja hirurzi i motivacijski istraživači umjetno podražuju
moždane strukture. Na taj način mogu izolirati funkciju specifičnih moždanih
struktura.

2. Znanstvenici koriste nekoliko načina za promatranje šta se događa u mozgu

tijekom motivacijskih i emocinalnih stanja. Prvi način je staromodan, hirurški
način. Drugi način je primjena proizvoda iz reda „visoke tehnologije“, a to je
funkcionalna magnetna rezonancija ( fMr).

3. Ključne limbičke moždane strukture uključuju: hipotalamus, amigdalu,

hipokampus, septalno područje, ventralno tegmentalno područje te vlakna koja
povezuju ove strukture u komunikacijsku mrežu.

4. Ugodni osjećaji povezani su sa hranjenjem, pijenjem, parenjem- hipotalamus.

5. Moždana kora (frontalni riježnjevi)- planiranje, postavljanje cilja, izražavanje

namjera.
6. Ključna uloga amigdale je u učenju novih emocionalnih asocijacija. Amigdala
nam omogućava da se naučimo bojati opasnosti u okolini.

7. Retikularna formacija igra ključnu ulogu u pobuđenosti i procesu pobuđivanja

motivacijskih i emocionalnih stanja mozga. Retikularna formacija je skupina
neourona otprilike veličine malog prsta i nalazi se unutra moždanog debla. Sastoji
se od dva dijela: ulaznog retikularnog aktivacijskog sistema i silazne retikularne
formacije.

8. Septalno-hipokampalni krug podrazumijeva integrirano djelovanje nekoliko

limbičkih struktura, uključujući septalno područje, hipokampus, jezgu gynus
cinguli, forniks, talamus, hipotalamus i mailarna tjelašca.

9. Neurotransmiterski put je termin koji se odnosi na skupinu neourona koji

komuniciraju sa drugim neuronima koristeći jedan određeni neurotransmiter.

10. Postoje četri neurotransmiterska puta relevantna za motivaciju:

Dopamin-koji izaziva pozitivne osjećaje povezane sa nagradom.

Serotin-koji utječe na raspoloženje i emocije.

Norepinefrin- koji regulira pobuđenost i pripravnost.

Endorfin- koji inhibira bol, anksioznost i strah stvarajući pozitivne osjećaje

nasuprost postojećim negativnim osjećajima.

4.Poglavlje

1. Prema teoriji nagona, fiziološka deprivacija i deficit stvaraju biološke potrebe.

Ako se potreba ne zadovolji biološka deprivacija postaje dovoljno snažna da
zaokupi našu pažnju i izazove psihološki nagon. Nagon je teorijski termin kojm
se opisuje psihička nelagoda proizašla iz trajnog biološkog deficita koji je u
podlozi ovog doživljaja.
2. Fiziološka potreba označava neko deficitno biološko stanje, a psihološki nagon
se odnosi na svjesnu manifestaciju nesvejsne biološke potrebe koja se nalazi u
njegovoj podlozi.

3. Homeostaza je pojam koji označabva tendenciju tijela da održi stabilno stanje.

4. Mehanizmi unutar organizma uključuju sve biološke regulacijske sisteme

unutar osobe koji djeluju usklađeno kako bi aktivirali, održali ili prekinuli
fiziološke potrebe koje se nalaze u podlozi nagaona.

Mehanizmi izvan organizma uključuju sve okolinske uzjecaje koji igraju ulogu u
aktiviranju, održavanju ili prekidanju psihološkog nagona.

5. Žeđ je svjesno doživljeno motivacijsko stanje koje priprema tijelo na ponašanja

neophodna za nadoknađivanje deficitia vode. Žeđ se pojavljuje kao fiziološka
potreba jer naše tijelo neprestano gubi vodu znojenjem, mokrenjem, izdisanjem
te čak i zbog gubitka krvi, povraćanja i kihanja. Aktivacija žeđi proizilazi
uglavnom iz dehidriranih stanica.

6. Glad je složeniji motiv u odnosu na žeđ. Regulacija gladi uključuje i

svakodnevne kratkoročne procese koji funkcioniraju po principu homeostatske
regulacije, kao i dugoročne procese koji funkcioniraju po principu metaboličke
regulacije i pohranjene energije.

7. Gojaznost je medicinski termin koji opisuje stanje povećane tjelesne težine

(masno tkivo koje je dovoljno izraženo da uzrokuje zdravstvene poteškoće,
uključujći povećani rizik od srčanih bolesti, dijebetesa, dišne probleme, neke vrste
raka i preranu smrt).

8. Proučavanje ljudskih procjena atraktivnosti karakteristika lica naziva se

facijalna metrika ili metrika lica.

9. Ključna komponenta postpuburtetskih sekusalnih shema je uspostavljanje

seksualne orijentacije, odnosno preferencije seksualnih partnera istog ili drugog
spola. Seksualna orijentacija nije stvar izbora, to je prije nešto što se adolescnetu
događa nego nešto što se namjerno odabire ili nego što je rezultat traženja sebe.

10. Nastojanje da postignemo svejsnu mentalnu kontrolu nad našim fiziološkim

potrebama često nam više šteti nego koristi. Ipak, nastojimo to postići. Kada
mentalna stanja reguliraju fiziološke potrebe govorimo o samoregulaciji. Ljudi ne
uspijevaju u samoregulaciji uglavnom iz 3 razloga. Prvo, ako trenutno ne
doživaljavaju neku biološku potrebu, redovito podcjenjuju njenu motivacijsku
snagu. Drugo, ljudima često nedostaju standardi ili imaju nekonzistentne,
konflikte i nerelane standrade. I posljednje, ljudi ne uspijevaju u samoregulaciji
jer ne uspijevaju neprestano pratiti šta rade, druge im stvari odvraćaju pažnju.

5.Poglavlje

1. Tri osnovne strukture potreba su: fiziološke, psihološke i društvene.

Fiziološke potrebe (glad, žeđ, seks) svojstvene su funkciniranju bioloških sistema.

Psihološke potrebe (autonomija, kompetencija, povezanost) svojstvene su

nastojanjima ljudkse prirode i zdravom razvoju.

Društvene potrebe (postignuće, bliskost, moć) internalizirane su ili naučene iz

prethodnih emotivnih ili socijalizacijskih iskustava.

2. Orgazmičke teorije nziv su dobile prema terminu organizam, entitetu koji živi
i u aktivnoj je mjeri sa svojim okruženjem.

3. Slobodna volja je spremnost na započinjanje neke aktivnosti bez prisile.

4. Ponašanje je autonomno kada naši interesi, preferencije i želje vode proces

odlučivanja o tome hoćemo li započeti neku aktivnost.

5. Pokretači stvaraci su osobe koje na neki način sami iz sebe pokreću vlastito
intencionalno ponašanje. Pijun (metafora preuzeta iz šaha) opisuje iskustvo koje
proživljavamo kada nam moćni ljudi naređuju na isti način na koji to šefofi rade
sa svojim zaposlenicima.
6. Kompetencija je psihološka potreba koja osigurava prirođeni izvor motivacije
za traženje optimalnih izazova za ulaganje napora nepohodnog za svaldavanje
takvih izazova.

7. Potreba za povezanošću je potreba za uspostavljanjem prisnih emocinalnih veza

i za uspostavljanjem privrženosti s drugim ljudima.

8. Interalizacija je proces putem kojeg pojedinac transformira pravila ili

vrijednosti koje su mu nekad bile pripisane izvana, u pravila i vrijednosti koje
time postaju iznutra potvrđene ili prihvaćene.

9. Angažman je termin koji se odnosi na intezitet ponašanja te na kvalitetu emocija

koje ljudi pokazaju kada započinju i izvršavaju neku aktivnost poput učenja u
školi. Kada su izrazito angažirani, ljudi se ponašaju na aktivan način koji im
omogućuje izražavanje pozitivnih emocija, kada su izrazito neangažirani, ljudi se
ponašaju na pasivan način koji uzrokuje izražavanje negativnih emocija.

10. Iskustva koja uključuju i zadovoljavaju psihološke potrebe stvaraju pozitivne

emocije i psihološku dobrobit. Pojednincic su „dobar dan“ smatrali pod terminom
vikenda, dok su drugi smtarali „ dobar dan“ kao dan u kojem je više izražena
kompetentost i autonomija. Jedan od načina na koji ljudi doživljavaju # dobar
dan“ jeste i subjektivni doživljaj vitalnosti.

6. Poglavlje

1.Intrizična motivacija je prirođena sklonost da se bavimo svojim interesima i

uvježbavamo svoje sposobnosti te, dok to činimo, da tražimo optimalne izazove i
svaladavamo ih.

2. Ekstrizična motivacija proizilazi iz okolinskih poticaja i posljedica. Ekstrizična

motivacija se pojavljuje zbog neke posljecice koja je odvoje od same aktivnosti.
3. Poticaji ne uzrokuju ponašanje. Oni utječu na vjerovatnost ponavljanja neke
reakcije. Poticaj je situacijski znak koji singalizira vjerovatnost da će ponašanje
izazvati nagrađujuće ili kažnjavajuće posljedice. Znanje po poticajnoj vrijednosti
nekog podražaja steče se iskustvom.

4. Postoje pozitivni i negativni potrkepljivači. Pozitivni potkrepljivač je bilo koji

okolinski podražaj čija nazočnost povećava vjerovatnost budućeg pojavljivanja
željenog ponašanja. Negativni potkrepljivač je bilo koji okolinski podražaj čije
uklanjanje povećava vjerovatnost budućeg pojavljivanja željenog ponašanja.

5. Kazna je bilo koji okolinski podražaj koji smanjuje vjerovatnost budućeg

pojavljivanja nepoželjnog ponašanja.

6. Bilo koji vanjski događaj (pohvala, novac, ocjene, stipendija, interpersonalno

natjecanje itd) može se izvršiti na relativno kontrolirajući ili informativan način.
Pohvala poneklad služi da bi smo kontrolirali nečije ponašanje, a nekad da bi smo
nekoga informirali kako je dobro obavio posao. Interpersonalno natjecanje daje
još jednu ilustraciju toga kako istninski vanjski događaj može biti pretežno
kontrolirajući ili pretežno informativan.

7. Prednosti interizične motivacije su: ustrajnost, kreativnost, konceptualno

razumijevanje/ kvalitetno učenje, optimalno funkcioniranje i dobrobit.

8. Četri tipa ekstrizične motivacije koji se razlikuju po samoodređenju: vanjska

regulacija, usvojena regulacija, poistovijećena regulacija, itegrirana regulacija.

9. Usvojena regulacija uključuje preuzimanje, ali ne i iskreno prihvaćanje i samo-

odobravanje zahtjeva koje drugi ljudi nameću nama u vezi sa mišljenjem,
osjećajima ili s određenim načinima ponašanja.

10. Tri strategije koje su učinkovite za motiviranje drugih:

 1. Poduprijeti što više poistovijećenu regulaciju priznajući zadatak, iako možda
nije zanimljiv, može biti važan, od osbone koristi ili imatii „skrivenu vrijednost“
u terminu razloga, zašto se isplati završiti ga.

2. Povećati stupanj zanimljivosti nekog zadatka pretvarajući dosadan zadatak u

nešto zanimljivije.

3. Promicati osjećaj kompetentnosti i održati samoodređenje dajući esktrizične

nagrade na vrlo informotivn i nimalo kontrolirajući način.