UMIJEĆE SVAĐANJA

Pavao Brajša
4. I SVAĐA MOŽE BITI USPJEŠNA I POŽELJNA

4.1. Uvod

 Iz prethodna tri poglavlja smo zaključili, da svađa, konflikt i agresija

mogu biti pozitivne i negativne.
 Tada se nužno nameće pitanje, kako bi trebala izgledati uspješna i
poželjna, humana i poštena, konstruktivna i dobra svađa.
 Odgovor na to pitanje se nalazi u četvrtom dijelu ove knjige.

4.2. Zašto se bojim svađe

 Gotovo nema odgojnog priručnika i obiteljskog magazina u kojima

se ne savjetuje roditeljima, da se ne svađaju, a ako to već rade, da
to ne rade pred djecom.
 To je posljedica konfliktofobične kulture.
 Iz svega ovoga se krije pretpostavka da postoji jedna i to loša
svađa, da su konflikt i svađa uvijek nešto negativno, da se moramo
uvijek samo i jedno voljeti i slagati.
 Takav odgoj protiv svađe praćen je komunikacijom, koja neizbježno
vodi u svađu, tzv. konfliktogenu komunikaciju.
 Umjesto toga, trebali bismo našu djecu odgajati bez straha od svađe
u atmosferi konfliktofiličke kulture, i učiti ih kakvom se
komunikacijom može ljudski i pošteno svađati, što se naziva
konfliktolitička komunikacija.

4.3. Način razmišljanja i svađa

 Tijekom odoja od najranijeg djetinjstva, a pogotovo kasnije kroz

osnovnu školu, naš mozak se razvija u savršeni svađalački aparat.
 Počinje funkcionirati isključivo svađalački.
 Dolazi do enormnog jačanje lijeve svađalačke, na račun desne
nesvađalačke hemisfere kore velikog mozga.
 Takvim mozgom dominira konfliktogeno razmišljanje
tj.svađalačko razmišljanje.
 Postoji istina i laž.
 Istina je logična i racionalna, a sve ono što nije je laž.
 Ništa ne može biti istovremeno i istina i laž.
 Zato kažemo da ne može imati pravo i jedna i druga osoba.
 To je osnovna pozadina svih svađa na ovom svijetu.
 Sve ima uzrok.
 Dokazivanjem vlastitih viđanja uzroka i posljedica, automatski
donose se procjene i presude događanja oko nas.
 Dovodi do neslaganja i svađe.
 Razmišljanje postoji iključivo: ili ovo ili ono, a nikako i ovo i ono.
 Ta razmišljanja vode do svađe, konflikta, neslaganja.
 Takvo razmišljanje je zasnovano na našoj prepotenciji, da je naša
logika jedino ispravna i da je naše zapažanje maksimalno
objektivno.
 U pozadini dobre, kvalitetne svđe nalazi se jedno drukčije
razmišljanje, koje se može nazvati konfliktolitičko razmišljanje.
Samo takvo razmišljanje pretvara svaku svađu u nešto pozitivno,
korisno i potrebno svakom čovjeku.

TAKVO RAZMIŠLJANJE JE:

 Uključivo, a ne isključivo. Sve se uključuje, a ništa isključuje. To je

tzv. „i-i“ , „ili-ili“ , „i ovo i ono“ , a ne „ili ovo ili ono“ razmišljanje. Tu
se sve povezuje i uspoređuje, a ne razdvaja i odbacuje. Ništa se od
prve ne odbacuje nego prihvaća, analizira i pokuša povezati o
postojećim.
 Nedogmatsko, hipotetično i opisno, a ne dogmatsko, apodiktično
i neupitno. Iznose se različita mišljenja, a ne postavljaju
bespogovorne dogme. Razgovara se o alternativnim hipotezama, a
ne inzistira na jedino ispravnom rješenju. Koriste se opisi onoga što
mislimo, osjećamo i zapažamo, a ne pretvara se sve u očite
činjenice u obliku jasnih i tačnih tvrdnji.
 Skromno, kritično i tolerantno, a ne prepotentno, nekritično i
netolerantno. U njemu se prihvaćaju vlastita ograničenja, dozvoljava
mogućnost greške i prihvaća drukčije mišljenje sugovornika.
 Prilagodljivo, pluralističko i nadovezujuće. Priznaje se
mogućnost da i ne moramo uvijek imati pravo, da postoje i druge
istine, da se sve mora međusobno povezivati, prilagođavati.
Drukčije mišljenje poštujemo i na njega se nadovezujemo bez
direktnog napadanja i odbacivanja.
 Cjelovito, cirkularno i sintetizirajuće. Nikada se ne gubi iz vida
cjelina, kontekst. Sve se posmatra u vezi sa svojom cjelinom i
kontekstom. Sve se tumači cirkularnom, povratno-sprežnom, a ne
samo i jedino linearnom uzročnom-posljedičnom vezom. Sve može
djelovati na sve u oba smjera.
 Slobodno, znatiželjno i otvoreno za nepredvidljive zaključke.
U okviru takvog razmišljanja prihvaća se i neočekivano,
nepredvidljivo, neplanirano. Dominira sloboda i otvorenost za sve do
čega se dođe, a ne samo ono što se očekuje i predviđa.
 4.4. SVAĐA UZ UVJETNU ILI BEZUVJETNU LJUBAV

 Ljubav se pretvorila u svađalački instrument.

 U njenoj osnovi nalazi se određeni uvjeti, koji odgovaraju nama, ali
najčešće nikako onome koga pod tim uvjetima volimo.
 Takva uvjetna ljubav vodi do neslaganja, konflikta,svađe. Neobično
izgleda, ali činjenica, da su najčešći uzroci naših svađa upravo u
najintimnijim odnosima onih koje se intenzivno vole.
 UVJETNA LJUBAV:

 Ugrožavajuća i zarobljavajuća, što izaziva u nama reakciju

neslaganja, suprostavljanja, odbrane ili napada. Kako da se složimo
s nekim, koji nas ugrožava, oduzima slobodu i čini o sebi ovisnim?
Jedini je izlaz svađa, jasno neslaganje i protivljenje.
 Netolerantna i isključiva. U njoj se uvijek nešto ili nekoga
isključuje, nešto ili neko ne podnosi. To je ljubav u kojoj se partner
mora intenzivno prilagođavati uz žrtvovanje mnogih svojih potreba i
želja. To je i opet jaki konfliktogeni tj.svađalački element takve
ljubavi.
 Uzimajuća i egoistična.S njom od drugoga uzimamo nešto za
sebe. Drugoga volimo ukoliko nama to treba, a ne njemu. U takvoj
ljubavi se drugi nužno mora braniti i čuvati svoje. On se mora s
nama ne složiti, da bi sačuvao sebe i svoje. To vodi direktno u
svađu.
 Nepoštena i neiskrena, što predstavlja njen daljnji konfliktogeni
čimbenik. I tu nam ne prostaje drugo nego ili odbrana ili napad, a to
nalazimo samo u svađi.
Konfilktolitička ljubav je bezuvjetna. U stanju smo prihvatiti i
voljeti ono što nam se dogodi, a ne samo ono što mislimo, da nam
se mora dogoditi. Samo takva ljubav ne vodi u eskalaciju konflikta.
To je stvarno altruistička, tolerantna i davajuća ljubav, a ne
egoistička, netolerantna i uzimajuća ljubav.
Bezuvjetna ljubav nenametljivo privlači, iskrena je i poštena,
obostrano korisna i udobna. Kao takva ona je konfliktolitička.
Nije nametljiva, odbojna i nepoštena. Ne zarobljava nas niti
ugrožava. S takvim obilježjima ona je savršeni instrument za
rješavanja svih konflikata i za kvalitetno svađanje. Samo takvom
ljubavlju svađa se pretvara u šansu razvoja.

4.5. TRI METODE USPJEŠNOG SVAĐANJA

Thomas Gordon opisuje tri načina ponašanja u vezi rješavanja

konflikta i svađe.

 Prvi način –JA-PORUKE-primjenjuje se kada smo u konfliktu ili

svađi s nekim zbog problema, koji se tiče prvenstveno nas samih.
  Drugi način –aktivno slušanje- primjenjuje se, kada smo u
konfliktu ili svađi s nekim zbog problema koji je prvenstveno vazan
uz tog drugoga.

 Treći način –pobjeda-pobjeda-metoda- primjenjuje se kada smo

u konfliktu ili u svađi s nekim zbog problema, koji je prvenstveno
vazan za međusobne odnose između konfliktnih partnera.

o U prvom slučaju jasnim, otvorenim i iskrenim porukama

iznosimo sugovprniku svoje probleme, u drugom aktivnim
slušanjem pokušavamo čuti i razumijeti probleme
sugovornika, a u trećem ravnopravno i s puno međusobnog
poštovanja i uvažavanja nastojimo izaći iz konflikta i završiti
svađu s obostranom pobjedom, a ne s pobjedom jednog, a
porazom drugoga.

4.5.1 Kada su Ja-poruke u svađi najvažnije?

Bezbroj puta dolazimo u konflikt sa sobom i drugima samo zato jer nismo u
stanju jasno i razgovjetno, direktno i otvoreno izgovoriti sebi i drugima ono što
želimo, ono čemu se nadamo, i ono što bismo htjeli imati i doživjeti. Kada nam
se kod drugoga nešto ne sviđa,tada to ili drugome uopće ne kažemo ili mu to
kažemo na takav način, koji drugoga vrijeđa i u njemu izaziva otpor. Tu u takvi
situacijama nam pomažu JA-PORUKE. Također, iskrene ja-poruke privlače, a Ti-
poruke odbijaju. Prve poruke olakšavaju, a druge otežavaju slušanje i
prihvaćanje. Tako da nije svejedno, da li kažemo: „Ugodnije bih se osjećao, kada
bismo malo tiše!“ ili „Nemojte vikati! Budite tiši!“. Prva Ja-poruka jasno, iskreno i
pošteno locira problem, a druga Ti-poruka pripisuje taj problem sugovorniku, to
najvjerovatnije ne odgovara stvarnosti. S Ja-porukama, izraženo je naše
neslaganje s nečijim ponašanjem, omogućuje prihvaćanje mišljenja druge
strane.

RJEŠAVANJE PROBLEMA KOJE MI IMAMO

JA-PORUKE
Iskrene Ja-poruke

Potpune Ja-poruke

Preventivne Ja-poruke

Uvažavajuće Ja-poruke
4.5.2 Kada je u svađi najvažnije aktivno slušanje?

Da bismo riješili konflikt, u kojem se drugi ne slaže s nama, u kojem

naše ponašanje smeta drugome, potebno je da čujemo njegov
problem, a to je nemoguće, ako ne zašutimo, ako ga ne slušamo.
Najprije moramo zašutjeti, da bismo mogli drugoga i čuti!
Drugi preduvjet rješavanja nečijeg neslaganja s našim ponašanjem
je pokazivanje naše pažnje, našeg uvažavanja, našeg razumijevanja
problema našeg sugovornika. I naš najveći „neprijatelj“ zaslužuje
pažnju i razumijevanje.
Kako možemo tražiti od drugih da nas prihvaćaju, ako mi njih ne
prihvaćamo!
Drugome moramo pokazati ali i kazati da ga slušamo, uvažavamo i
ozbiljno shvaćamo. Jer kada se kraj nas osjećaju ugroženo,
povrijeđeno, poniženo i potupuno neshvaćeni, onda dolazi do ne
slaganja s nama.
Jedan od osnovnih problema u procesu konfliktnog razgovora je
doznavanje stvarnog problema sugovorniku. To se jedino može
ostvariti dijalogom, a ne monologom. Jer dijalog omogućuje pitanja,
a ne dijagnoze, opise i „nepotrebne i objektivne činjenice“. Ako se
ostvaruje takav dijalog onda imamo aktivno, a ne pasivno slušanje.

RJEŠAVANJE PROBLEMA, KOJE IMA SUGOVORNIK

AKTIVNO- SLUŠANJE
Pasivno slušanje – šutnja

Pokazivanje pažnje – neverbalno i verbalno potvrđivanje

slušanja

Pozivi na razgovor – povratna informacija poruke sugovornika

4.5.3 Zašto je važno da iz svađe si izađemo kao pobjednici?

 Ovo je jedna od metoda koje je opisao Thomas Gordon,

takozvana pobjeda-poraz metoda. Ja pobjeđujem, a
protivnik gubi. Ja imam pravo, a protivnik ne. Ja imam sreću,
a on nesreću, itd. Moć koju imam prisiljavam protivnika da
prihvati moje i samo za mene dobro rješenje problema.
Ali tada gubimo sugovornika u realiziranju postignute pobjede.
Tada se u njemu razvija osvetu, agresivno ponašanje.
Nezadovoljan i nesretan sve se više povlači, bježi i zašuti.
 Bježi iz njemu neodgovarajuće stvarnosti u alkohol i drogu.
Jednom riječju, dobili smo pobjedu, a ne rat.

POBIJEĐENI PARTNER :
1. Ljut i bijesan
2. Izbjegava novo saočavanje
3. Nastoji se što prije osvetiti
4. Prekida odnose s nama
5. Spreman na nove i žešće konflikte
6. Ne želi sudjelovati u realizaciji rješenja
7. Sabotira realizaciju rješenja
8. I dalje radi po svom, a ne našem rješenju
9. Nije spreman prihvaćati naše dalje preijedloge makar se s njima i
slagao
10. Prelazi na stranu naših neprijatelja!
Fred Jandt

 Druga je poraz-pobjeda metoda. Protivnik pobjeđuje, a ja

gubim. On ima pravo , a ja ne. On je jači, a ja slabiji. On ima
sreću , a ja nesreću, itd.
Prisiljen sam da prihvatim samo njegovo rješenje za
rješavanje problema.

 Treća je pobjeda-pobjeda metoda. Ne gubimo ni ja ni moj

protivnik. I jedan i drugi samo dobitnici. Nijedan od nas nije
gubitnik.

Pronašli smo zajedničko prihvatljivo rješenje.

Vrlo je važno kod metode pobjeda-pobjeda sa se ti problemi i te
potrebe iznose u obliku iskrenih i jasnih Ja-pouka, a ne međusobno
optužujućih Ti-poruka. Također, treba da bude prisutno aktivno
slušanje. Na taj način donose se bolja i kvalitetnija rješenja,
stvaraju srdačni međuljudski odnosi i dolazi se do bržeg rješenja.