ELEMENTI STRANE KULTURE I CIVILIZACIJE U NASTAVI STRANOG JEZIKA

Prema komunikacijskom pristupu, cilj podučavanja stranog jezika ne sastoji se od

podučavanja isključivo jezične sastavnice, već i kulturnih normi izvornih govornika. Jezik je proizvod
društva pa stoga odražava materijalnu i duhovnu stvarnost društvene zajednice kojoj pripada. Kao što
je neophodno ukazivati na mogućnosti gramatičke i leksičke interferencije materinskog jezika,
potrebno je i brinuti se o mogućnostima interferecije vlastite kulture na razumijevanje i svladavanje
strane kulture. Prema Vrhovac (1999), komunikacijska jezična aktivnost dobiva svoje cjelokupno
značenje tek u odnosu prema osnovnim društvenokulturnim znakovima. Kultura u užem smislu riječi
predstavlja kolektivni identitet jednog naroda, koji se odražava u oblicima ponašanja, običajima, stilu i
načinu života toga naroda. Najjednostavniji primjeri razlika koji se istovremeno odnose i na jezik i na
kulturu očituju se u načinu pozdravljanja i međusobnog oslovljavanja. Učenicima je potrebno objasniti
takve razlike, bilo na materinjem ili na stranom jeziku, budući da se one ne mogu dokučiti samo na
osnovi prijevoda odgovarajućih jezičnih iskaza, a bitno utječu na tijek razgovora (Petrović, 1988).
Učenik započinje učenje stranoga jezika s već donekle oblikovanim kulturološkim
predodžbama o jeziku cilju, koje su najčešće rezultat utjecaja medija. U trenucima otkrivanja i
upoznavanja strane kulture sukobljavaju se dvije kulturološke kompetencije što može prouzročiti
pogrešne i netočne predožbe, odnosno stereotipe koje je potrebno ispraviti. Stereotipi se, međutim,
mogu i korisno upotrijebiti kao sustav bitnih obilježja koja se mogu drukčije oblikovati te iskoristiti
kao most prema izgradnji novih predodžaba (Vrhovac, 1999). Na taj način se učenika može potaknuti
na multikulturološki način razmišljanja koji rezultira zanemarivanjem nacionalnih razlika i
razvijanjem tolerancije prema drugima. S običajima i načinom života izvornih govornika učenici
stranog jezika upoznaju se preko autentičnih ili simulirano autentičnih tekstova. Čitanjem ili slušanjem
tekstova u vezi s različitim aspektima života izvornih govornika učenici mogu sami ili uz pomoć
nastavnika uočavati razlike između vlastite kulture i kulture naroda čiji jezik uče (Petrović, 1988)..
Zadatak nastavnika je da kod učenika stvori objektivan stav prema tim razlikama. Prema Ellis i
Brewster (2014), važna nastavnikova uloga je da pomognu učenicima u otkrivanju različitosti između
vlastitih i tuđih svakodnevnih navika i života. Također je važno poticati učenike da pozitivno gledaju
na te razlike.
Jedna od važnih tehnika koje nastavnik može iskoristiti pri upoznavanju učenika sa stranom
kulturom je upravo njihovo samostalno otkrivanje. Umjesto da nastavnik objašnjava i drži predavanja,
trebao bi ohrabrivati učenike u samostalnom otkrivanju informacija, što se može postići raznim
tehnikama. Učenici tako mogu promatrati razne ilustracije ili slike te razgovarati o zanimljivim i
novim detaljima koje primjećuju. Nastavnici, za vrijeme učeničkih promatranja, mogu skretati pažnju
na različite detalje, posebno na one koje učenici možda nisu primijetili. Nastavnici također mogu
ohrabrivati učenike da postavljaju pitanja vezana uz ilustracije, tekstove i jezik iz nastavnih materijala
ili sami postavljati pitanja kako bi zainteresirali učenike. Učenici mogu i uspoređivati različite aspekte
materinske i strane kulture ili povezivati znakove u kulturi s određenom zemljom.
Pri ranom učenju stranih jezika, elementi kulture često se uvode pomoću stereotipnih slika kao
što su hrana, marke automobila, poznate ličnosti, svakidašnji predmeti, poznate građevine i slično.
Učenici će ih znati nabrojati, a pod vodstvom nastavnika ih mogu svrstavati u skupine. Budući da
mlađi učenici vole crtati, nastavnik ih može poticati da različite elemente strane kulture likovno
prikažu. Prema Vrhovac, pjesme, brojalice, bajke i priče dio su folklornoga blaga određenog naroda i,
budući da one prenose sustave vrijednosti društva, rad na njima ne znači samo susret s izvornim
tekstom već i razvijanje cjelokupne komunikacijske kompetencije. Mimika, dramatizacija, simulacija,
igra uloga i sve ostale igre omogućuju učenicima doživljavanje stranoga jezika i kulture u svim
dimenzijama. Medved Krajnović (1999) smatra da su blagdani i praznici kulture stranog jezika
posebno pogodni za obradu kulturološkog materijala iz nekoliko razlika. Prije svega, blagdani i
praznici obiluju kulturološkim sadržajima pa se mogu, uz postupno proširivanje, uspješno koristiti na
svim stupnjevima učenja jezika. U ranoj dobi mogu se prezentirati i obrađivati pjevanjem, pričanjem,
crtanjem, izradom maski i figura od različitih materijala, gledanjem crtanih filmova, video isječaka i
slično, što djeci omogućuje da ostanu u svom svijetu igre, mašte i zabave. Na taj način uključuje se i
kognitivna i emotivna strana djetetove ličnosti u nastavu stranog jezika. Budući da su blagdani i
praznici redovito popraćeni pozitivnim emocijama, atmosfera sreće i zadovoljstva se prenosi u razred,
što olakšava i sam proces učenja. Za obilježavanje blagdana i praznika posebno su pogodni Božić,
Nova Godina, Uskrs, Halloween, St. Patrick's Day i drugi, prilikom kojih djeca mogu samostalno
izrađivati različite materijale i ukrašavati učionicu ili školu. Na taj način učenici stječu dojam da su
doista nešto naučili te razvijaju samopouzdanje, kreativnosti i samostalnost.
Na višim stupnjevima učenja jezika, nastavnik može poticati učenike na samostalno
istraživanje određenih elemenata strane kulture i pomoći im predlažući web stranice, knjige ili neke
druge materijale. Ukoliko je nastavnik u mogućnosti, poželjno bi bilo da u nastavi koristi što više
autentičnih materijala kao što su mape, novčanice, fotografije i razni slični predmeti. S obzirom da
nastava jezika napreduje iz godine u godinu, nastavnik ima dovoljno vremena i mogućnosti, a djeca
dovoljno jezičnog znanja da nauče složeni sustav blagdana i svetkovina anglofonih kultura (Medved
Krajnović, 1999). Učenike također treba ohrabrivati da predstave autohtone blagdane hrvatske kulture
djeci iz drugih zemalja, primjerice, ,,internet-friendu'' (Medved Krajnović, 1999).
Uvođenje kulturoloških sadržaja u nastavu stranih jezika dovodi do mijenjanja stavova i
odnosa prema drugima te pridonosi oblikovanju učenikove ličnosti u smislu tolerancije i poštovanja
onoga što je drukčije od njega. Na taj način razvija se multikulturalnost kod učenika, što je posebno
važna osobina u današnjem svijetu globalne komunikacije. Budući da je svaki jezik odraz i dokaz
određene kulture, njegova kulturološka sastavnica nikako ne može biti izostavljena u podučavanju
stranog jezika.