Karol Visinko

JEZIČNO IZRAŽAVANJE U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA – PISANJE

Sastavila: Ana Tafra

Napomena: neki dijelovi koji se odnose samo za OŠ nisu sastavljeni

SLOŽENOST ŠKOLSKOG PREDMETA HRVATSKI JEZIK

Hrvatski jezik najopsežniji je predmet osnovnoškolskog obrazovanja, uz to je bitan i za

učenje i poučavanje u svim ostalim školskim predmetima. Uz hrvatski jezik, programski su

sadržaji školskog predmeta Hrvatski jezik književnost, medijska kultura i jezično izražavanje.

Sadržaji i zadaće svih nastavnih područja, prema načelu unutarpredmetnog povezivanja,

međusobno se prožimaju i dopunjuju, a prema načelu međupredmetnog povezivanja povezuju

se i s ostalim nastavnim predmetima.

Osnovni cilj školskog učenja i poučavanja hrv. jezika je stjecanje komunikacijske jezične

kompetencije koja će učeniku omogućiti uključivanje u društvenu komunikacijsku praksu.

SVRHA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI- 1. razvijati

sposobnosti doživljavanja, spoznavanja, vrjednovanja i prosuđivanja književnih djela, 2.

pravilna uporaba standardnoga jezika u govorenju i pisanju, 3. svijest o potrebi učenja i

njegovanja hrvatskoga jezika, 4. spoznaja o biti, osnovama i značajkama hrvatskoga jezika

Jezično se izražavanje bavi govornom i pisanom uporabom hrvatskoga jezika na

recepcijskoj, produkcijskoj i interakcijskoj razini.

1
 Ustroj školskog predmeta Hrvatski jezik za srednju školu uglavnom se nastavlja na

ustroj istoga predmeta u OŠ. Razlika je u tome što se u SŠ ne bavimo medijskom kulturom te

se nastavni sadržaji od početnih do završnih razreda u nastavi književnosti raspoređuju

kronološki, a ne tematski (kao u OŠ). Usto se razvojnim slijedom uči povijest hrv. jezika i

lingvistički se sustavno obrađuju jezične discipline (fonetika i fonologija, morfologija, tvorba

riječi, sintaksa i leksikologija).

U školskome predmetu Hrvatski jezik učenik razvija komunikacijsku jezičnu

kompetenciju koja obuhvaća lingvističku, sociolingvističku i pragmatičnu kompetenciju

da bi se mogao uključiti u društvenu komunikacijsku jezičnu praksu. To je osnovni cilj

poučavanja i učenja hrvatskoga jezika. Budući da je na prvom mjestu stjecanje

komunikacijske jezične kompetencije, u nastavi će Hrvatskoga jezika prevladavati

komunikacijski pristup kojim se potiču i razvijaju učenikove jezične djelatnosti –

slušanje, govorenje, čitanje i pisanje.

Nastava jezičnog izražavanja usmjerena je na cjelovitu komunikacijsku jezičnu praksu

koja okružuje učenika, nastavu i školu.

U nastavi HJ sagledavamo primjenu triju pristupa:

1. KOMINIKACIJSKI PRISTUP - podrazumijeva jezično-stilsku, tekstovnu i tematsku

raznovrsnost na svim nastavnim područjima, uzimajući u obzir jezična, stilska, estetska i

odgojna mjerila, ponajviše u skladu s doživljajno-spoznajnim mogućnostima učenika

Na predlošcima različitih jezičnih izvora učenik uči i uvježbava svoju govornu i pisanu

uporabu hrvatskoga standardnoga jezika na razini recepcije (primanja), produkcije (stvaranja)

i interakcije (međudjelovanja)

2
 Kom. pristup nadopunjuje čelni oblik rada individualnim i individualiziranim radom te

radom u skupini i u paru

2. KULTUROLOŠKI PRISTUP pridonosi razumijevanju mnogih materijalnih i

duhovnih vrijednosti života i svijeta te njihovih odnosa u središtu kojih je čovjek.

Kulturološki se pristup najbolje očituje u jezičnoj interakciji koja učenike priprema za

komunikacijsku jezičnu praksu sa sugovornicima različite dobi, spola, zanimanja i sl.

3. KOGNITIVNI PRISTUP – učenik se usmjerava na misaone djelatnosti. Učenik je u

prigodi promatrati, zapažati i zaključivati o nekom događaju ili pojavi o kojoj će govoriti ili

pisati u nastavi jezičnog izražavanja ili slušati i čitati u nastavi književnosti.

Nastavnom području jezično izražavanje odgovara posebno mjesto. Sadržaji JI razvidni su

i u ostalim nastavnim područjima Hrvatskog jezika (u nastavi knjiž, medijske kulture i hrv.

jezika). Sposobnost JI i snalaženja u svim jezičnim djelatnostima (slušanju, govorenju, čitanju

i pisanju) važne su za život pojedinca bez obzira čime se bavi.

Prema natuknici u Hrvatskome enciklopedijskome rječniku pismenost obuhvaća vještinu

čitanja, vještinu stvaranja tekstova i vještinu pravilnoga i smislenoga pisanja.

Odrednice pismenosti (10. konferencija o čitanju, Belgija):

 čitati i pisati sa sigurnošću, tečno i s razumijevanjem – znači osigurati temeljnu

uvježbanost u čitanju i pisanju. Tijekom OŠ učenik treba zavoljeti knjigu, treba čitati s

radošću i uživati u razgovorima o pročitanome.

 biti zainteresiran za knjigu i čitati radi uživanja - upućuje na knjigu, a ne na

lektirnu knjigu. U usporedbi s književnoumjetničkim stilom, u nastavi Hrvatskog

jezika premalo su zastupljeni znanstveni, publicistički i znanstveno-popularni stil.

3
  poznavati i razumjeti različite književne vrste - svrha nastave književnosti u OŠ je

odgojna i estetska. Sadržaji nastave knjiž. oplemenjuju, obogaćuju unutarnji život

učenika.

 razumjeti različite stručne tekstove i biti u stanju njima se koristiti - tu ubrajamo i

udžbeničku literaturu koja se smatra osnovnim nastavničkim sredstvom za učenike

koji se njome moraju znati koristiti

 zanimati se za riječi i njihovo značenje te tako obogaćivati rječnik – osobito se

dobro ostvaruje tijekom iščitavanja tekstova.

Učitelj je onaj koji će poticati, uputiti, pratiti i vrednovati učenikov odnos prema

riječima. Da bi učitelj to ostvarivao sa svojim učenicima, treba ponajprije sam

posvijestiti svoj odnos prema riječima.

Među odrednicama pismenosti nalaze se još dvije: biti sposoban planirati i urediti vlastite

tekstove, te imati jasan i čitak rukopis

JEZIČNE DJELATNOSTI

Čovjek najprije sluša i u toj se jezičnoj djelatnosti razvija prije nego u ostalima, zatim

slijedi govorenje, a tek kasnije čitanje i pisanje.

Budući da se slušanje, govorenje, čitanje i pisanje isprepleću, nije moguće govoriti o

jednoj jezičnoj djelatnosti, a ostale potpuno izostaviti.

SLUŠANJE U NASTAVI HJ

- u književnom odgoju i obrazovanju govori se o slušanju umjetničke riječi

- u nastavi književnosti slušanjem se razvija potpuniji doživljaj zvuka i značenja

umjetničke riječi i ulazi u prostore fantazijskog mišljenja

4
 - u nastavi Hrvatskoga jezika slušanje teksta (ne samo književnoga) ima svoje mjesto u

razvijanju svih jezičnih djelatnosti. Na temelju poslušanog teksta, govora, razgovora, u

nastavi JI može se govoriti i pisati.

- zadaci u vezi sa slušanjem mogu se odnositi na: slušanje za estetski užitak – najčešće

se ostvaruje pri slušanju književnog teksta, empatično slušanje – kod tekstova koji sadržajno

upućuju na suosjećanje, slušanje s razumijevanjem, kritičko slušanje – traži opredijeljenost

slušatelja, njegovu odluku u vezi s nekim problemskim pitanjem ili pak njegovu kritičku

prosudbu

GOVORNA UPORABA JEZIKA

Učenika razumijevamo kao govornika u razvoju, kojega određuje predškolsko, školsko i

izvanškolsko jezično iskustvo i spontano usvajanje jezika, a nikako samo iskustvo i znanje s

nastave Hrvatskoga jezika. Prema tome, jezični odgoj i obrazovanje učenik stječe spontano i

organizirano. U svojoj je zajednici izložen različitim jezičnim situacijama te je u prigodi

usvajati (što znači prihvatiti, primiti, shvatiti iz konteksta). To je spontano usvajanje jezika. U

skladu s tim jezična sredstva ovise o socijalnome položaju obitelji učenika, o njezinoj

regionalnoj određenosti i o stupnju njezine jezične razvijenosti. Uz to, u jezični repertoar

učenika ulaze sredstva idioma uže društvene zajednice (mjesta, ulice) te medija.

Od 1. razreda iznimno je važno omogućiti učeniku usvajanje fonologije hrvatskoga

standardnoga jezika, u što je uključena i pravogovorna razina. Uspješno ovladavanje

izgovornim obilježjima hrv. stand. jezika važno je za sve učenike. Usvajanje izgovora novog

jezika odnosno idioma s godinama opada, pa se nakon 12 godine uglavnom i ne može

savršeno usvojiti.

---

Sadržaji za razvijanje govora: (Ivo Škarić)

5
  ortofonija (pravoglasje) – pravilan izgovor glasa

 ortoepija (pravogovor)– izgovor pojedinih glasova, skupina glasova, akcentuacija

 organizacija govorne poruke – cjelovitost govorne poruke u određenom vremenu

 logika u govoru – jasno povezivanje uzroka i posljedice

 poetičnost – stilske figure i pjesničke slike

 konvencionalan govor – vještina u komunikacijskim situacijama, pozdravi, uvodne i

zaključne rečenice u govorima, razgovorima, ritualne funkcije u telefonskim

razgovorima, pri žalovanju, čestitanjima i sl.

 auditivno pamćenje – uvježbavanje slušnog pamćenja

 pozorno slušanje govora – razvijanje sposobnosti slušanja različitih govornika i

različitih tipova govora, slušanje uz bilježenje.

 interpretativno čitanje – višekratno čitanje do postignuća besprijekornog izražajnog

čitanja s potpunim udjelom vrjednota govornoga jezika

ČITANJE

Visinko kaže da najbolje čitaju učenici od kojih učitelj zahtijeva svakodnevno čitanje

različitih tekstova po izboru. To je uvježbavanje svakodnevnog čitanja da vi se razvila

navika čitanja. Što je čitanje više automatizirano to je veće polje čitanja, učenik se sve više

usredotočuje na razumijevanje značenja i pridavanje smisla riječima, sintagmama i

rečenicama u kontekstu.

Razvijanje čitačkih i čitateljskih vještina i navika pridonosi razvijanju svih jezičnih

djelatnosti, pa tako i pisanja.

Čitanje se ostvaruje na trima razinama primanja i obrade: misaonoj, emotivnoj i

fantazijskoj razini.

6
 U nastavnoj praksi želimo postići pomak od reproduktivnog čitanja k produktivnome

čitanju.

U produktivnome čitanju otkrivaju se više razine čitanja:

analitičko – čitatelj raščlanjuje pojedinosti iz teksta

kritičko – čitatelj razvija svoja kritička promišljanja o porukama koje otkriva u tekstu

problemsko – čitatelj zapaža i izdvaja probleme

spoznajno – čitatelj otkriva nove spoznaje

stvaralačko – čitatelj stvaralački odgovara na izraz i sadržaj teksta tako što stvara novi

tekst u pisanom ili govorenom obliku

interpretativno – čitatelj aktivira svoje sposobnosti i vještine primjene govornih

vrjednota u glasovnom čitanju

Kultura čitanja određuje: čitanje s razumijevanjem, brzo i točno čitanje, čitanje u sebi,

naviku svakodnevnog čitanje te razvijen odnos u izboru različitih vrsta tekstova.

- s učenicima je važno uvježbavati razine bilježenja pri čemu je njima važna ona za

samokomuniciranje (za vrijeme učenja), ona za izdvajanje važnih podataka, organiziranje

podataka, planiranje govornoga ili pisanoga teksta

- važnost čitanja tekstova različitih stilova da bi se ostvarilo načelo cjelokupnosti

komunikacijske jezične prakse. U nastavi je prevelik udio književnoumjetničkog stila (u

nastavi knjiž, jez izražavanja i hrv. jezika).

Prema programu PISA čitalačka se pismenost definira kao razumijevanje i uporaba

tekstova te promišljanje o njima. Čitalačka pismenost uključuje 5 gledišta: 1. opće

razumijevanje teksta, 2. pronalaženje podataka u tekstu, 3. tumačenje, 4. promišljanje o

sadržaju teksta, 5. promišljanje o obliku teksta.

7
 Prigode čitanja: čitanje u osobne svrhe, u opće/javne svrhe, u profesionalne svrhe, u

obrazovne svrhe.

OBLICI JEZIČNOGA IZRAŽAVANJA

U poučavanje pisanju trebaju biti uključeni svi tipovi tekstova.

Za školsku je uporabu važno imati što veći broj tekstova realnih sadržaja, s realnim

pošiljateljima i primateljima, jasne svrhe. Nije dobro prevladavaju li književni tekstovi i

zapostave li se one praktične svrhe kao što su bilješke, izvještaji, dnevnici, pisma, kritike,

osvrti, pa čak i tablice, sheme, pravila, upute.

Vrlo je česta pojava pisanje sastavka na predlošku prethodno interpretiranoga

književnog teksta. Nije dobro ako ti zadaci prevladavaju u praksi nastave JI. Potrebno je

okrenut se i ostalim funkcionalnim stilovima, a ne potpuno se podrediti

književnoumjetničkom.

Nije dovoljno učeniku samo objasniti na primjeru pojedini oblik JI, već treba nakon

uvodnog sata o pojedinom obliku uslijediti sati uvježbavanja i ispitivanja.

Nastava JI dobrim se dijelom mora baviti zanatskom razinom pismenosti, dakle

onom koju postižemo učenjem i uvježbavanjem. Učenik treba znati razliku između pričanja,

prepričavanja, izvješćivanja i raspravljanja. U nastavi JI trebamo imati sate uvježbavanja

tijekom kojih će se učitelji i učenici baviti pisanjem određenoga oblika JI. Nažalost, teorijski

se mnogo toga prođe, a kasnije izostanu temeljita uvježbavanja i ispitivanja.

Sastavak literarnog izraza nije i ne može biti najbolja inačica za ispitivanje

postignuća učenikova JI. Učitelji se međusobno veoma razlikuju u prosuđivanju

stvaralačkoga u učenikovu sastavku. Čak i pri vrednovanju sastavnica koje se odnose na

primjenu gramatičke i pravopisne norme učitelji se različito odlučuju.

8
 Svi oblici JI pridonose razvijanju učenikove komunikacijske jezične kompetencije, a usto

se razvijaju socijalne i kulturološke kompetencije. Sastavak literarnog izraza nije dovoljan ni

za stjecanje kompetencija niti za ispitivanje postignuća učenikovih sposobnosti izražavanja.

Također, same vježbe slovopisa, slovnice i pravopisa učenicima neće biti dostatne pri

razumijevanju pisane komunikacije niti će se razviti u kompetentne autore tekstova ili pisce.

PREGLED OBLIKA JEZIČNOGA IZRAŽAVANJA

Vrste oblika JI: PRIPOVIJEDANJE, OPISIVANJE, RASPRAVLJANJE.

PRIPOVIJEDANJE – temeljno je obilježje pripovijedanja vremenski tijek. U središtu su

zapažanja pojave i promjene u vremenu (događaji u društvu i zbivanja u prirodi). Svi oblici

pripovijedanja, prepričavanje, pričanje i izvješćivanje, vrlo su prisutni u životu čovjeka bez

obzira na to čime se bavi i koji su njegovi interesi.

Za razliku od pričanja kojim se oblikuje izvorna građa, stvarna ili zamišljena, smještena u

prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, u prepričavanju je građa preuzeta i to doslovno

(doslovno prepričavanja) ili djelomično (stvaralačko prepričavanje). To znači da se u

pričanju poučava kako stvarati, a u prepričavanju kako preraditi poznati sadržaj. Osobito je

važno sažeto prepričavanje kao oblik rada na tekstu i s tekstom da bismo učenike pripremili

za svekoliko učenje tijekom školovanja.

Vrlo je blisko prepričavanju sažimanje čiji je rezultat sažetak. Pisanjem sažetka

uvježbava se postupak izdvajanja najvažnijega iz pročitanog ili poslušanog teksta. U sažetku

se izriču samo osnovne obavijesti u nekoliko rečenica.

PRIČANJE je pripovijedanje utemeljeno na stvaranju priče o zamišljenom ili stvarnom

događaju. Pripovjedač govori o događaju ili nekom zamišljenom događaju ostavljajući dojam

9
kao da je bio svjedok događaja i pri tome nastoji biti objektivan i održava stalnu napetost kod

čitatelja ili slušatelja.

U svakodnevnom se životu pripovijeda tj. priča iz potrebe za zajedništvom, druženjem. Tako

vježbe pričanja trebaju biti sadržajno usmjerene na konkretnu stvarnost s mnogo

zanimljivosti u skladu s razvojnom fazioom kojoj učenik pripada.

Učenici trebaju stvarati priče od svojih događaja, događaja o kojima su obaviješteni,

dojmova izazvanih slikom, glazbom, prirodom, vlastitih izmišljanja.

PREPRIČAVANJE poučava kako preraditi poznati sadržaj. Građa može biti preuzeta

DOSLOVNO (doslovno prepričavanje) ili DJELOMIČNO (stvaralačko prepričavanje). Svrha

prepričavanja je što prikladnije obavijestiti čitatelja ili slušatelja o najvažnijem u određenom

djelu ili što se čulo u priči, o nekom događaju ili pojavi. Osnovna obilježja su: jasnoća,

kratkoća, ujednačenost u iznošenju događaja.

Može biti: sažeto prepričavanjem , prošireno prepričavanje, prepričavanje s nastavkom

priče, prepričavanje s preinakama (stvaralačko prepričavanje) preinake se mogu odnositi na

promjenu stajališta (npr. iz 1. u 3. glagolsku osobu i obrnuto), promjenu glagolskog vremena

(npr. iz prošlosti u sadašnjost), mogu biti kompozicijske preinake (početka, središnjeg dijela,

završetka, npr. tužan u sretan kraj i obrnuto), mogu se uvoditi novi događaji i/ili likovi;

pomaže usvajanju gramatičkih modela, potiče maštu

Prepričavanje koristi razvoju PSIHIČKIH I MISAONIH FUNKCIJA, u prvom redu PAMĆENJA I

APSTRAHIRANJA.

U pripovijedanje se smješta i izvješćivanje (obavijest, vijest i izvješće).

10
 Životopis (biografija i autobiografija), molba, poslovno dopisivanje.

Dopisivanje (pismo, čestitka, razglednica, pozivnice, SMS poruke, elektroničke poruke).

U procesu sastavljanja svih oblika JI potrebno je razumijevanje i primjenjivanje bilježaka

i natuknica. Oni su povezani s tzv. upućivačkim oblicima JI (objašnjavanje, tumačenje,

predavanje).

U OŠ osobito je razvijeno opisivanje (objektivno i subjektivno).

Raspravljanje (raspravljački oblici JI: problemski članak, osvrt, prikaz, komentar, kritika,

interpretacija, recenzija, rasprava, esej).

Dnevnik, putopis, intervju.

PROCES POUČAVANJA PISANJU

POTREBA ZA PISANJEM

Težak navodi 4 načina prisvajanja tuđih tekstova:

1. prisvajanje teksta u cijelosti

2. posuđivanje pojedinih stihova i rečenica

3. prerađivanje tuđih dijelova tekstova ili tekstova u cijelosti

4. prepisivanje tuđeg teksta s dopuštenjem pravog autora (starijih ukućana, rodbine,

prijatelja)

Zdenka Gudelj-Velaga govori o planiranim i neplaniranim preuzimanjima iz najčešće

književnih tekstova koje u procesu razvijanja učenikova pisanja ne moraju značiti negativno,

nego razvijaju učenički rječnik.

11
 Pisanje u OŠ:

- učeniku je pisanje teško jer je kao dijete sviklo na sugovorniku i uporabu svih govornih

vrjednota koje ne može upotrijebiti u pismu. U pisanju sve valja iskazati precizno i jasno jer

sugovornik nije prisutan.

- zapreke u pisanju: učenik se čudi zašto nije jasno što je napisao: potrebno uvježbavanje

(misli u slikama, a izražava se kao inače u govoru: nerazvijeno, fragmentarno)

Pisanje - upravljanje većim brojem vještina (McClane i McNamee)

- vještine u okviru pisanja odnose se na učenikovo razumijevanje, učenje i uvježbavanje u

nizu faza procesa pisanja: razvijanje temeljne misli koja će se razraditi u tekstu, planiranje

ustroja teksta i prepravljanje napisanog teksta

- poučavanje pisanju ne može biti jednako za sve učenike, ali je važno da se u utvrđenim

obrazovnim ishodima svi učenici mogu više-manje uspješno snalaziti u skladu sa svojim

mogućnostima

- zadaća je poučavanja pisanja razvijati strategije pisanja koje će učenici rabiti osvještenije

što su zreliji

Pristupi poučavanja pisanju

- tradicionalni način poučavanja pisanju je prezentacijski pristup (učitelj je glavni izvor

spoznaje o ustroju i vrstama tekstova. On daje upute učenicima za pisanje, oni pišu te

on potom temeljito ispravlja

- ovaj je pristup 4 puta manje uspješan od interakcijskog pristupa koji je najučinkovitiji

gdje učenici rade u manjim skupinama na zadacima i vježbama pisanja teksta, a zatim

raspravljaju o nastalom tekstu. Učenik s učenicima i učiteljem tada raspravlja o bitnim

sastavnicama pisanja (svrsi, izboru sadržaja, načinu pisanja)

12
- slobodni pristup – učenik bez ograničavajućih uputa samostalno i slobodno stvara

tekst, a objašnjenja i pomoć traži od učenika i učitelja u skladu s potrebom.

- instrukcijski pristup poučavanju glavnih faza pisanja: -planiranje i organiziranje

sadržaja, sastavljanje teksta, prepravljanje napisanog i objavljivanje

Model procesnog pisanja: 3 faze u pisanju

1. faza pripremanja

2. faza izradbe radne inačice

3. faza prepravljanja ( a ako se tekst želi objaviti onda još)

4. faza uređivanja prije objave

5. faza objavljivanja

TIJEKOM PISANJA UČENIK RAZVIJA OVE DVIJE RAZINE PISANJA:

Zanatska razina pisanja Stvaralačka razina pisanja

- tehnički i logički aspekt - odnosi se na sposobnost i

koji se može uvježbati i naučiti vještinu preradbe i obradbe

- učenik zna koja su podataka (teme, motiva), na

obilježja priče, koja izvještaja i način izražavanja (stilske

razlikuje jedno od drugog osobitosti u uporabi riječi i

- odnosi se i na pravopisnu oblikovanju misli)

i slovničku točnost u pisanju, na - stvaralačka razina se

formalno- pojavni izgled teksta može razvijati, ali u većoj mjeri

(slovni sustav i čitkost) i ovisi o sklonosti i darovitosti

kompozicijsko ustrojstvo teksta - potrebno je uvježbavanje

pisanja koje će osigurati njegovo

razvijanje.

13
 Uspješan sastavak spoj je zanatske i stvaralačke razine.

Istraživanje pisanja u školi

- učitelji više vremena posvećuju poučavanju čitanja nego pisanja

- nedostatno poučavanje pisanja iako se najviše vrednuje.

Učenik u procesu poučavanja pisanja

- u poučavanju učenika pisanju njegove se sposobnosti i vještine razvijaju

uvježbavanjem, a uvježbavanju prethodi poučavanje o pojedinom obliku JI

Učenički rječnik

Aktivni rječnik – učenici se služe s njim pri izražavanju, dostupan je iz praćenja njihova

govora, spontanog, usmjerenog te iščitavanja njihovih pisanih radova.

Pasivni rječnik –uključuje leksičke jedinice koje učenik poznaje, razumije ih pri čitanju ili

slušanju tekstova, ali ih ne uključuje u svoje izražavanje. S vremenom leksičke jedinice iz

pasivnog mogu ući u aktivni rječnik.

Bogaćenje učeničkog rječnika

Za kvantitetu i kvalitetu bogaćenja rječnika u svim kasnijim razdobljima iznimno su važni

uvjeti ranog učenja riječi. Koji će uzorak rječničkog razvoja dijete slijediti ovisi o njegovoj

genetičkoj predispoziciji, spolu, socioekonomskom statusu itd.

Roditelji više razgovaraju s prvorođenom djecom i posvećeniji su razvoju njihovih jezičnih

sposobnosti. Roditelji višeg i srednjeg sloja više brinu o jezičnoj naobrazbi

Poučavanje i učenje novih riječi - znanje rječnika promatra se na trima razinama:

14
 1. razina razumijevanja riječi (razlika djelomičnog i potpunog znanja)

2. površinsko ili dubinsko znanje

3. sposobnost procjene i uporabe riječi koja upućuje na receptivno i njemu suprotno

produktivno značenje riječi

Ne mora se učeniku za svaku riječ dati objašnjenje, nekad je korisno da učenik iz konteksta

zaključi o značenju riječi te u razgovoru s drugim učenicima potvrdi zaključke, a tek onda

pročita o riječima u dostupnom rječniku.

Katkad je nužno da učenici rabe rječnik i svojim riječima objasne značenja pojedinih riječi

koje će kasnije susretati u tekstu. Zatim slijedi niz vježbi u kojima će se te riječi pojavljivati

kako bi prešli iz pasivnog u aktivni rječnik Učenje nove riječi razumijeva učenje njezina

izraza i sadržaja, koje je njezino osnovno značenje i njezina višeznačnost, mogućnost

prenesenog značenja itd.

Najčešće su leksičke, tj. rječničke vježbe u kojima se razvija jezična sposobnost uporabe

novih riječi, ali i već poznatih u različitim kontekstima. Vježbe govorenja i pisanja na

predlošku ključnih riječi, novih riječi iz pročitanih tekstova, omogućuju ponovni susret s

tim riječima kako bi se stekla vještina njihove uporabe u različitim kontekstima.

Utjecaj čitanja na bogaćenje rječnika i stila učenika

Matthewov efekt - učenici čiji je rječnik siromašan imaju zapreka u razumijevanju pri čitanju

te zbog toga i čitaju manje pa prema tome i usvajaju manje novih riječi, a učenici čiji je

rječnik bogatiji, lakše i bolje razumiju pisane tekstove, prema tome i čitaju više, čime

usavršavaju svoje razumijevanje.

Rječnik određuje količina vremena provedenog u čitanju i razina kućne pismenosti.

15
Bogaćenju rječnika doprinosi izravno poučavanje te čitanje različitih tekstova u kojima se

iste riječi pojavljuju u različitim suodnosima

Utjecaj različitih izvora na rječnik i stil učenika

Dijete koristi riječi koje najčešće sluša. Prema tome, u bogaćenju će rječnika često pomoći

slušanje i čitanje priča ili pjesama, ali i drugi izvori tiskovine, televizija, internetske stranice...

UČENIČKI SASTAVAK

Pisanje teksta, sastavljanje uključuje čitav sustav znanja i iskustva autora. Nastali vezani tekst,

sastavak završni je čin, rezultat procesa pisanja.

Sastavak sjedinjuje postignutu zanatsku i stvaralačku razinu učenikova pisanja koja

uključuje misli, stavove, osjećaje, sposobnosti (prepoznavanje, zapažanje, razlikovanje,

uspoređivanje), razvija niz navika (postupnost, temeljitost, urednost, jasnoća).

Sustavom vrednovanja i samovrednovanja možemo pratiti učenika u procesu pisanja.

Pisanje dviju školskih zadaća tijekom jedne školske godine nije dostatno za takvo praćenje.

Bolje su mape učeničkih sastavaka u koje ulaze rezultati njihova rada u svakoj fazi

nastajanja sastavaka.

Pisanje treba vrednovati u svim fazama. Vrednujemo li samo konačan rezultat nećemo

dobiti cjelovitu sliku napredovanja.

Učeniku je važan susret s pisanjem drugih učenika u svim fazama. Korisno je objavljivanje

radova jer to osigurava dobar poticaj učenicima

Tekstovni predlošci kao uzorci poučavanju pisanju

Odabir uzorka nije samo na autorima udžbenika nego i zasluga profesora. Treba koristiti

različite uzrke, ne samo književnoumjetničke tekstove.

16
Različite tekstne vrste u učenicima razvijaju različitu shemu o tipičnom ustroju, npr. putopisu,

priči, vijesti..

Vrijeme i mjesto pisanja sastavka

Pisanje u školi, kod kuće, izvanučionička nastava, npr. knjižnica ili terenska nastava

Treba izbjegavati dvije krajnosti: pisanje isključivo u školi ili pisanje samo kod kuće.

Učenike treba poučiti na stvaranje tekstova u određenom vremenu, npr. 35 min za stvaralačko

prepričavanje, 30 min za sastavljanje vijesti.

Dulje pisanje ne znači kvalitetniji uradak jer se razvodnjava usredotočenost na zadatak

Pripreme za pisanje sastavka

Razradba misli koja se odnosi na temu, prikupljanje relevantnih podataka, pripremanje jez.

građe i izradba plana

Misaona priprema u susretu s temom i oblikom izražavanja

Može biti individualna, individualizirana, čelni ili skupni rad te rad u paru

Važna je motiviranost učitelja da postigne oslobođenost misli svojih učenika.

Praksa pokazuje da učenicima lakše kad imaju ograničavajuće čimbenike koje trebaju

poštovati nego slobodu pisanja po izboru.

Zadatak treba biti jasan, a kad je tema slobodnog izbora, učenici se uče nositi s problemom

izbora i to im ne treba uskratiti (izbor teme, izbor sadržaja i motiva, izbor oblika).

Pripremna faza polazi od misaonog obuhvaćanja teme: što učenik zna u vezi s

temom, što bi trebao i želio saznati, kako doći do potrebnih obavijesti, što bi i kako bi

želio o tome pisati.

Prikupljanje podataka i pripremanje jezične građe

Prizivanje podataka iz stečenog znanja, istraživanje čitanjem različitih tekstova koji se odnose

na temu...

Izradba plana

17
Izradba plana zapravo je sažeto sređivanje prikupljenih podataka po nekom ustroju: najčešće

treba odvojiti bitne podatke od manje važnih

U završnici planiranja do izražaja dolazi poznavanje osnove kompozicijske strukture - uvod,

središnji dio, završni dio

Nažalost, iskustva govore da učenici uglavnom pišu bez plana.

Pisanje po planu

Dijelove plana učenik može razvijati u manje cjeline, da bi nakon više inačica odabrao

najbolju

Usavršavanje napisanog sastavka

Prvo usavršavanje odnosi na ispravljanje i dotjerivanje pretežito sadržaja (odnos među

motivima itd.) tek kasnije pristupa se ispravljanju gramatike i pravopisa

Najbolje je vremenski rasporediti proces pisanja tako da učenik može predahnuti dan-dva ili

više da se učini odmak od napisanog. Vraćanje istom tekstu učenik će uočavati novo i vidjeti

drugim očima isti tekst - u toj vježbi učenik krati, dopunjuje, prepravlja i dorađuje napisano

Usavršavanjem vlastitog teksta učenik produbljuje znanje o obliku JI, o njegovu ustroju i

stilskim obilježjima, istodobno posvješćujući umijeće pisanja.

Predstavljanje sastavka javnosti

Jedan od izvrsnih načina vrednovanja učeničkoga sastavka njegovo je predstavljanje javnosti

Učenici su više motivirani za pisanje, češće pišu, dobivaju samopouzdanje u izražavanju.

Dva temeljna zahtjeva

Učenikovo se napredovanje razvija uvježbavanjem

2 zahtjeva:

1. uvježbavanje u svim fazama procesa nastajanja sastavka

18
2. ispitivanje obrazovnih postignuća u pisanom izražavanju na predlošku učenikova

sastavka i dostupnih pisanih tragova učenikova pripremanja (bilješka, plana, nacrta,

radne inačice)

19
 UČENIKOVO PISANJE I NAČELO ZAVIČAJNOSTI

Zavičajni idiom učenika

U školskoj jezičnoj praksi supostoje hrvatski standardni jezik i niz nestandardnih varijeteta,

među kojima je najvažniji zavičajni idiom učenika. Riječ je o učenikovu prvome jeziku

(idiomu), koji usvaja spontano, u okruženju svoga doma, obitelji i zavičaja.

Taj se prvi jezik (idiom) u literaturi različito imenuje: najčešći termini su materinski i

zavičajni idiom, ali i govor, jezik.

Načelo zavičajnosti ima svoje jasno određeno mjesto u svim nastavnim područjima

Hrvatskog jezika, dakle u nastavi JI, knjiž, medijske kulture i hrv. jezika. Načelo

zavičajnosti ostvaruje se i u izvannastavnim aktivnostima i to u literarnoj, novinarskoj,

filološkoj, recitatorskoj, scenskoj i lutkarskoj družini.

Djeca ne donose u školu književni jezik, već narječje koje je osnovom na kojoj imamo graditi.

Ostvarivanje načela zavičajnosti

U hrvatskoj se metodičkoj misli načelo zavičajnosti potvrđuje kao važna uporišna točka

dobroga jezičnoga odgoja i obrazovanja. Učitelj se upućuje na poznavanje i poštovanje

učeničkoga zavičajnoga idioma.

Škola je zaslužna i odgovorna za razvijanje učenikove jezične sposobnosti i komunikacijske

jezične kompetencije, koja mu osigurava uključivanje u društvenu komunikacijsku jezičnu

praksu u hrvatskome standardnome jeziku. No istodobno je zaslužna i odgovorna i za

očuvanje zavičajnog idioma kao bitne sastavnice kulturnoga nasljeđa i nacionalnoga bića.

Pojam višejezičnih učenika afirmirao je Stjepko Težak, a podrazumijeva učenika koji se ne

služi samo idiomom i standardom, nego je posrijedi mješavina dvaju, triju pa čak i više

idioma

20
Načelo zavičajnosti ponajviše se ostvaruje u JI učenika, govornome i pisanome. Govorno

izražavanje u zavičajnom idiomu najčešće se njeguje u nastavi književnosti te u recitatorskim i

scenskim družinama koje rade na interpretacijama i uprizorenjima odabranih tekstova pisanih

u određenome idiomu.

Zavičajnost u učeničkom u pisanom stvaralaštvu

Primjena načela zavičajnosti iznimno je bogata u učeničkom pisanom stvaralaštvu, i to u

nastavi JI i u izvannastavnim djelatnostima, u literarnoj i novinarskoj družini.

Dva temeljna mjerila promatranja pisanih učeničkih radova s gledišta načela

zavičajnosti: jezično i sadržajno. Jezično se mjerilo odnosi na udio zavičajnog idioma u

učeničkom pisanom izražavanju i mogu se utvrditi načini uporabe zavičajnog idioma,

uglavnom u ovim oblicima izražavanja:

- u pripovijedanju, najčešće u pričanju, dakle u stvaranju priče

- u oblicima novinarskog izražavanja, najčešće u razgovoru, reportaži i putopisu

- u dnevniku

- u poeziji

U redovitoj se nastavi Hrvatskoga jezika predviđa pisanje školske zadaće kao

standardiziranoga oblika provjeravanja postignutoga stupnja u pisanome izražavanju. Tada

učenik piše na hrv. standardnome jeziku, a ne na zavičajnome idiomu, što je potrebno

učenicima jasno obrazložiti.

21
 UVJEŽBAVANJE PISANJA SASTAVAKA

RAZINE UVJEŽBAVANJA PISANJA SASTAVAKA

Mnoga su istraživanja pokazala da se obavijesti bolje pohranjuju u dugoročno pamćenje ako

susreti s njima omogućuju primanje s više osjetila. Tako učenik u obliku JI sluša i čita pa

obavijest prima auditivno i vizualno. Ali u procesu proučavanja ni to nije dostatno. Osnovne

kognitivne strategija koje učenicima olakšavaju učenje su: uvježbavanje, elaboracija i

organizacija.

U procesu nastajanja sastava vježbe su nezamjenjive.

Visinko je navela 4 skupine primjera:

1. skupina primjera odnosi se povezivanje nastave JI i knjiž. (polazi se od učenikova

pisanoga izraza prema književnome tekstu)

2. skupina odnosi se na sintetičke vježbe koje sjedinjuju sadržaje nastave hrv. jezika, JI i

knjiž, (vijest, izvješća, putopis, problemski članak – škola bez školske dvorane, opis školske

zgrade, ointervju, sažetak o prošlosti škole)

3. skupina na uvježbavanje kompozicije i njezinih dijelova i

4. skupinu čine vježbe kojima se uvježbava pisanje u pojedinome obliku jez. izražavanja.

1. U nastavi JI često se vježbe ostvaruju na predlošcima prethodno interpretiranih

književnoumjetničkih tekstova. Nakon čitanja književnog teksta i njegove interpretacije

učenik se upućuje na sve oblike pripovijedanja (prepričavanja, pričanja, izvješćivanja),

opisivanja i raspravljanja.

3. Kompozicija i njezini dijelovi – uvod ne bi trebao biti predugačak, razrada u kojoj se tema

razrađuje, završni dio odnosi se na završnu misao u vezi s temom.

22
U raspravljačkome tekstu obilježje je uvoda navođenje problema ili iznošenje teza koje se

zatim razrađuju i argumentima potvrđuju ili opovrgavaju. U zaključku se zaključuje nekim

mogućim rješenjem.

Izvješće također odgovara na 5 temeljnih pitanja (tko? što? gdje? kada? zašto?), ali se

zadržava na šestome pitanju kako? u kombinaciji s jednim ili više prethodnih pitanja.

U opisu obično je uvod u predmet opisa smještaj predmeta u prostor, zatim slijedi postupnost

u opisivanju njegovih sastavnih dijelova.

U pripovjednome tekstu uvodom započinje radnja i može se pratiti njezin vremenski tijek,

logički redoslijed i uzročno-posljedično povezivanje, osim ako nije riječ o retrospektivnome

pripovijedanju.

U pismu je uvod početni pozdrav, zatim slijedi obraćanje primatelju i otkrivanje razloga

obraćanja, a na kraju je završni pozdrav i potpis.

U sklapanju kompozicijskog ustroja teksta učeniku najviše poteškoća zadaje početak i

završetak. Potrebno je redovito uvježbavanje kompozicije u čitanju i pisanju.

23
24
 OBLICI JEZIČNOGA IZAŽAVANJA

Izvješćivanje, životopis, molba, dopisivanje, bilješka i natuknica, opisivanje, problemski

članak, komentar, osvrt, prikaz, kritika, recenzija, pristupi eseju, PowerPoint prezentacija.

U odnosu prema pričanju i opisivanju, koji se dobrim dijelom oslanjaju na

sustvarnosti, slično književnim interpretacijama kojima gradimo sustvarnosti ne bismo li tako

ulazili u više sfere života, izvještavanje i raspravljanje oboružavaju učenike posve

drukčijim instrumentarijem, jezični, idejnim, strateškim i kulturološkim, pripremajući ih za

stvarnosti u kojima se očekuje pragmatično djelovanje. Škola, pa tako ni nastava jezičnog

izražavanja, ne smije biti bijeg od stvarnosti, nego stvarnost sama.

Upravo oblici JI koji nisu literarni približavaju učenika životnim stvarnostima.

Raspravljačka narav tekstova zahtijeva borbu, suprotstavljanje, postavlja upite, predlaže,

procjenjuje, vrednuje, ali sve to može biti u ozračju dobroga, počevši od osvrta do složenih

komentara.

Na primjerima tuđeg i vlastitog stvaranja učenik zapaža, promatra i razumije

vrijednosti zapisivanja istinitosti događanja, istraživanja problema, kritičkoga promišljanja.

Sudjelujući u procesu nastajanja tekstova izvještajnoga i raspravljačkoga obilježja, razvija

svoje samopouzdanje i sigurnost jer se bavi neposrednim okružjem u kojem propituje

događaje i pojave. Učenik složenost raspravljačkih oblika JI doživljava kao dio svoje

uključenosti u zajednicu. Pišući o temama koje ga zanimaju, koje su aktualne u njegovu

školskome ili obiteljskome životu, spremnije razvija svoje JI.

25
 IZVJEŠĆIVANJE

Vrlo je često u svakodnevnom životu, neovisno o novinama i ostalim medijima. U prirodi je

čovjeka potreba da izvijesti druge o nečemu.

Izvješćivanje je objektivno pripovijedanje o nekom događaju ili pojavi u društvu, i ono može

biti sažeto i opširno. Vjerojatno je stoga u programu JI izvješćivanje smješteno u

pripovijedanje, uz prepričavanje i pričanje, s jasnom razlikom da se izvješćivanjem o

događaju izvješćuje i obavješćuje i to objektivno, istinito i točno. To je tip pripovijedanja

koje obilježava točnost, jasnoća, kratkoća, bez vlastitih osjećaja i raspoloženja, osobnih

komentara.

Slijedom oblika jezičnog izražavanja koji se pojavljuje u Nastavnome planu i programu pod

izvješćivanje možemo podvesti obavijest, vijest, izvješće, sažetak i životopis.

Obavijest je vrlo slična vijesti jer odgovara na temeljnih pet pitanja, ali se od vijesti

razlikuje u tome što se u obavijesti obavješćuje o nečemu što će tek biti (što znači da se

događaj može predvidjeti), a vijest se uglavnom odnosi na ono što se netom dogodilo (za što

se uvijek i ne može unaprijed znati da će se dogoditi). Istraživanje učenikova pisanja pokazalo

je da mnogi učenici ne razlikuju vijest od obavijesti, ali ni vijest od izvješća.

Izvješće ne samo što odgovara na 5 temeljnih pitanja nego opširno odgovara i na šesto pitanje

kako?

Funkcionalna i odgojna vrijednost izvještajnog pripovijedanja jest poučavanje redu u

izlaganju, točnosti i istinitosti u prikazivanju činjenica što Visinko govori ovako: u

izvješćivanju učenike poučavamo objektivnosti u pripovijedanju.

26
OBAVIJEST (2,3,6. razred OŠ, 4. r SŠ) (Komunikacijski tekstovi: vijest, obavijest, oglas,

reklama,

zahvalnica, pozivnica, sažalnica – Nastavni plan i program za gimnazije )

Sadržava podatke o događaju koji će se dogoditi, za koji je moguće znati. Najčešće je riječ o

unaprijed dogovorenim sastancima, skupovima, manifestacijama, sajmovima...

Obavijest mora biti jasna, potpuna i kratka, napisana objektivno, što znači bez

subjektivnoga komentiranja. To pretpostavlja istinitost i točnost podataka.

Obavijest može biti tek uputa po kojoj će postupiti oni kojima je upućena. Obavijest, poput

vijesti, može biti i sadržajem zanimljiva ili iznimno važna, može govoriti o kakvoj novosti

koja će se dogoditi.

Primjer zadatka za uvježbavanje pisanja obavijesti: sastaviti obavijest o izletu, sastaviti

obavijest o novim knjigama u knjižnici, ponuditi učenicima nepotpunu obavijest da bi oni

utvrdili njezinu nepotpunost, ponuditi učenicima niz stilski neprimjereno napisanih obavijesti

da bi oni utvrdili nedostatke (npr. da u obavijesti ima emocije, da je posrijedi reklama ili

oglas, a ne obavijest i sl.).

VIJEST 4. r SŠ, 7. razred OŠ

Vijest je temeljni oblik novinarskog izražavanja.

Sadrži pitanja: tko, što, gdje, kada i zašto.

Razlikuje se nekoliko vrsta vijesti: pisane, govorne ili auditivne (radijske i televizijske)

te slikovne ili vizualne (filmske i televizijske vijesti).

Uz klasičan tip pisane vijesti poznate su i interpretativna vijest i vijest u nizu.

U vijesti se može iščitati subjektivna procjena izvjestitelja, odnosno redakcije ili novine u

kojoj se vijest pojavljuje, no vijest ostaje u okvirima informativnih oblika izražavanja te je na

školskoj razini kao takvu treba i uvježbavati

27
Osobitosti su vijesti sažetost, potpunost, aktualnost, točnost i uvjerljivost.

Ovim mjerilima Visinko dodaje još neka mjerila koja bi učitelji trebali imati na umu

prigodom pripremanja procesa poučavanja o vijesti:

utjecaj- koliko su učenici zahvaćeni prikazanim događajem, temom

pravovremenost- je li sadržaj aktualan ili ga je moguće aktualizirati

blizina- je li vijest iz neposredne okoline učenika ili iz učeničkog života

neobičnost- može li vijest zaokupiti učenike, može li im biti zanimljiva

važnost- je li sadržaj vijesti važan sa školskog odnosno odgojno- obrazovnog gledišta

publika- kojoj je publici vijest namijenjena

posljedice- na koji način vijest može djelovati na učenike

ljudski interes – sadržava ljudske vrijednosti

sukob- otkrivanje određenog sukoba

Primjer vježbe: sastavljanje popisa osoba koje učenicima mogu biti izvorima vijesti (primjer

je tekst o osmašima u Dubrovniku)

IZVJEŠĆE

Izvješća se pišu o događajima koji su unaprijed najavljeni (npr. svečanost, izložba, predstava)

i o događajima koji traju dulje vrijeme.

Osim što odgovara na svih 5 temeljnih pitanja tko? što? gdje? kada? zašto? odgovara i na 6.-

kako?

Između izvještaja i vijesti nije razlika u sadržaju već prvenstveno o NAČINU

IZNOŠENJA ČINJENICA. Izvještaj mora primaocu poruke (čitatelju) dati takve podatke o

sadržaju događaja kao da je on sam prisustvovao događaju. Autor kojemu je zadatak napisati

vijest može o činjenicama biti obaviješten na različite načine, no želi li sastaviti dobro

28
izvješće, mora doći pripremljen i pomno pratiti događaj od početka do kraja, voditi bilješke

koje će kasnije raspodijeliti po važnosti.

UVJEŽBAVANJE IZVJEŠĆIVANJA- PRIMJERI ZA VJEŽBU

Pri pisanju vijesti i izvješća učenicima treba ponuditi istinite događaje, a za sastavljanje

istinite podatke, Treba izbjegavati čitanje i pisanje o događajima koji, premda su istiniti, šire

negativno ozračje, zabrinutost, mržnju ili slične osjećaje.

Moguće teme: Novost u školskoj kuhinji, Svečanosti u školi, Izvješća s ekskurzije, terenske

nastave

29
 ŽIVOTOPIS

(2. r. SŠ i 8.r OŠ)

Latinski izraz za životopis je curriculum vitae, tj. CV koji se pomodno izgovara engleski si vi.

Taj izgovor nije u duhu hrv. jezika, prema tome nije primjereno tako se izražavati.

Životopis se najčešće piše u poslovne svrhe, prilaže se uz molbu ili uz prijavu natječaja za

zaposlenje ili za nastavak školovanja na višim i visokim stupnjevima, te kao takav pripada

izvještajnome pripovijedanju.

U životopisu se iznose važni podaci iz života koji se odnose na mjesto i godinu rođenja,

obiteljsko podrijetlo, mjesto stanovanja, sve faze školovanja i prethodna zaposlenja te svi

važniji podaci koji su povezani sa svrhom sastavljanja životopisa.

U literaturi se navode dvije inačice pisanja životopisa- tablični (u natuknicama, posljedica

težnji za brzim pristupom podacima) i narativni. Učenike moramo poučiti i narativnom

pisanju životopisa i tabličnom.

Životopis se piše i radi predstavljanja osobe u različitim prigodama: u knjigama, na

skupovima i sl.

Životopis je poput čovjekove osobne karte -> sažetak znanja i vještina koje posjeduje.

Životopis mora biti pregledan, kratak i jezgrovit te sadržavati sljedeće informacije:

- opće podatke

- podatke o formalnoj edukciji

- podatke o neformalnoj edukaciji

- radno iskustvo

- podatke o znanju stranih jezika i informatičkih programa

- hobije

- preporuke

30
Životopisi hrvatskih književnika pronalaze svoje mjesto u odgojno-obrazovnoj praksi.

Visinko se zalaže za takve životopise koji će obilovati zanimljivostima iz života umjetnika jer

na taj način možemo učenike zainteresirati za njihovo stvaralaštvo.

Učenik mora naučiti zadržati jednostavnost u iznošenju obavijesti o sebi, mora razlikovati

činjenice iz života po važnosti, postići određeni redoslijed.

MOLBA

Molba je uvod u životopis, naslovnica životopisa i ponuda tvrtki kojoj se posloprimac obraća.

Molba je poslovni oblik pisane komunikacije koji je razvidan u stilu izražavanja

(administrativno-poslovni stil).

Formalni izgled molbe podrazumijeva točne podatke pošiljatelja i primatelja. Gotovo kao

naslov, na sredini se stranice navede da je riječ o molbi te koji je predmet molbe. Slijedi

kratak tekst koji sadržava obrazloženje pisanja molbe. Molba završava zahvalom, pozdravom

i potpisom te mjestom i datumom upućivanja molbe.

Nastavna praksa pokazuje da učenicima predstavlja problem jezična i stilska posebnost

molbe, a lako svladavaju formalan izgled molbe. Važno je s učenicima uvježbavati pisanje

molbe već u OŠ.

DOPISIVANJE

Oblik JI koji se koristi u posebnim se prigodama prilikom kojih ljudi upućuju jedni drugima

dobre želje, pozdrave, čestitke.

Zbog različitosti prigoda u dopisivanju govorimo o čestitkama, pozivnicama, sućutnicama,

razglednicama. Ti oblici podržavaju konvencionalan način privatne ili javne komunikacije,

ali u pisanju može doći do izražaja posebnost osobe koja piše.

31
No, danas je najučestalije dopisivanje SMS-om i elektroničkom poštom.

POZIVNICE ŠKOLSKOG TIPA

Ustroj vrlo sličan ustroju pisma sadržavaju pozivnice koje pripadaju skupini oblika jezičnoga

izražavanja za dopisivanje. Primjerene su u stvarnim životnim situacijama u kojima učenici

izravno sudjeluju, a prikladne su za vježbanja pisanja na razini sadržaja i izraza.

U njih možemo ubrojiti različite pozivnice za rođendan, za predstavljanje školske

publikacije, za različite svečanosti u školi itd.

U kreiranju pozivnica učenici sudjeluju svojim pisanim, grafičkim i likovnim zamislima.

Tekst pozivnice može sadržavati ove dijelove: obraćanje onome kome su upućuje pozivnica

(osoba, skupina, djelatnici neke ustanove ili organizacije): kratak tekst od jedne do nekoliko

rečenica u kojoj može biti i kraći tekst ili citat; potpis onoga koji šalje pozivnicu: mjesto i

datum.

ELEKTRONIČKE PORUKE I PORUKE SMS-OM

Danas je najučestalije dopisivanje SMS-om i elektroničkom poštom

Ovaj je oblik dopisivanja ležerniji i jeftiniji i zbog toga je jako popularan osobito među

učeničkom populacijom. Ipak, komunikacija SMS porukama uzrokuje gubitak socijalnih

vještina što ne pogoduje aktivnom razvijanju i izgradnji društvene komunikacijske

kompetencije. Stoga se živa riječ JI zanemaruje. SMS poruke dopuštaju gram, pravopisne i

stilske pogreške, ali elektroničko dopisivanje, posebice poslovno, ne dopušta potpunu slobodu

i podliježe istim pravilima kao ono poslano uobičajenom poštom.

KLASIČNI I SUVREMENI OBLICI ČESTITKE - Pismo, čestitku i ostale oblike

dopisivanja koji su prethodnici SMS-a i elektroničkih poruka ne bi valjalo zanemariti. Ona

32
čestitka koju primamo elektronički ili SMS-om nije prisutna koliko ona koja nam je stigla u

poštanski sandučić.

PISMO (4.r. OŠ, a u 8.r OŠ se proširuje)

Pismo se kao oblik jezičnoga izražavanja pojavljuje u 4. razredu OŠ, a u 8. razredu proširuje

se znanje o osobnom (intimnom) i otvorenom pismu.

U srednjoj se školi, na završetku školovanja učenici bave privatnim i javnim pismom tako

što promatraju komunikacijski proces koji se uspostavlja i razvija posredstvom pisma.

Pretpostavlja se da se na srednjoškolskom stupnju produbljuje bavljenje osobito javnim,

napose poslovnim pismom.

Sadržajem pisma i načinom njegova oblikovanja pokazujemo svoj odnos prema osobi kojoj

pišemo. Zapravo, pismo svojim sadržajem i izrazom predstavlja i onoga tko piše i onoga

komu se piše.

Sugovornik može biti stvarni ili zamišljeni lik.

Pismo je prepoznatljivo po svome formalno-pojavnom ustroju:

1. otvara ga početni pozdrav, obraćanje stvarnom ili pak zamišljenom sugovorniku i

otkrivanje razloga obraćanja

2. glavni dio pisma sadržava razradbu odabranoga predmeta obradbe

3. završni pozdrav i potpis

Nastavna praksa pokazuje da učenici prilično lako svladavaju ustroj pisma i da rado

sastavljaju pisma namijenjena njihovim vršnjacima ili pak bližnjima.

33
 U pristupu osobnom pismu uzorak bi trebao biti jednostavan u izrazu i sadržaju, štoviše,

trebao bi zračiti ljepotom uspostavljenoga odnosa među ljudima, da bi do učenika doprla

odgojna vrijednost komunikacije pismo.

Pismo može biti i književni oblik i tada je riječ o epistolarnoj prozi.

34
 BILJEŠKA I NATUKNICA

7. razred

(upućivački oblici JI)

Riječ je o dvjema vještinama koje su u posljednje vrijeme dobile zasebno mjesto u

Nastavnome programu među temama o jezičnome izražavanju za 7. razred osnovne škole.

BILJEŠKA

Bilješka je kraći ili usputan zapis. Odatle i bilježnica - mala knjižica za pisanje i pravljenje

bilježaka. Onaj tko bilježi pri tom činu razmišlja, odabire iz onoga što sluša, odnosno čita,

organizira zapis što je kraće moguće, a da mu pritom bude sve jasno.

Bilješke mogu biti razgranate (sastavljene od riječi i sintagmi među kojima su

uspostavljene veze crticama i koje su dodatno objašnjene navodima iz teksta), linearne

(zapisi u obliku rečenica i sintagmi s navodima ili bez navoda teksta), vertikalne (zapis

ključnih riječi)

S učenicima valja započeti s vježbama bilježenja na temelju pročitanoga teksta. U učenju

pisanja bilješki učeniku pomaže vježba u kojoj će podcrtavati ključne (važne) riječi u tekstu

koji čita.

Bilješke se prave i tijekom čitanja književnoga teksta. Ono što je bitno je činjenica da učenici

tijekom čitanja lektirnoga štiva oprezno pristupe krilatici „čitanje s olovkom u ruci“ jer ono

što ne bi trebalo činiti je o svakoj lektirnoj knjizi bilježiti na isti način jer svaka lektira

podržava određene posebnosti na koje treba obratiti pažnju.

Pri čitanju lektirnih naslova dvije su bilješke koje ulaze u područje zanatske razine i njih bi

učenici trebali svladati. Prva se odnosi na bibliografsku bilješku- kako se piše i razumijevanje

važnosti. Druga je bilješka o piscu- biografska bilješka, koja se stilski razlikuje od biografije.

Biografske bilješke učenici najčešće susreću u nastavi književnosti

35
Na zanatskoj razini kasnije učenici uče o bilješkama u tekstu, tj. o napomenama i podatcima

koji se odnose na podatke koji se bilježe u podnožju teksta (fusnote)- njima se objašnjava ili

dodaje nešto

NATUKNICA

- može biti podsjetnik za govorenje ili poticaj za sastavljanje. Težak kaže kako je dobra

vježba „pričanje po natuknicama“ u kojoj se učenicima zada deset natuknica kao potencijalnu

okosnicu fabule koja postaje temeljem učenikove priče. Ovom se vježbom može vježbati

stvaranje bilo kojeg oblika HI (vijest, izvještaj).

Potrebno je da učenici usvoje različite vrste natuknica kao što su enciklopedijska

natuknica, rječnička natuknica i natuknica u leksikonu.

VJEŽBE OPISIVANJA

(2, 4, 5. razred OŠ, 1r SŠ)

Postupak se opisivanja svladava na recepcijskoj i dijelom na produkcijskoj razini

Na primjerima tuđeg i vlastitoga stvaranja učenik zapaža, promatra i razumije te zna razliku

između subjektivnog i objektivnog opisa

U opisu se pretežno rabe imenice i pridjevi te glagoli

Osobito se razvija vještina promatranja predmeta opisa; zapažanje i imenovanje predmeta

opisa i njegovih obilježja te zapažanja i imenovanje pojedinosti koje su povezane s

predmetom opisa

Najjednostavnije je vježba koja se bavi redoslijedom u opisivanju

36
 REDOSLIJED U OPISIVANJU

VJEŽBA u kojoj su ispremiješani dijelovi opisa dječaka koji dolazi u Ulicu lipa. Zadatak je

da se pročita svaki dio i naprave bilješke što iz dijela saznajemo o dječaku . Nakon što

naprave bilješke one moraju poslužiti kao pomoć u uspostavljanju reda među dijelovima i na

prazne crte moraju upisati brojke kojima će odrediti pravi redoslijed u opisu

Stvaralački zadatak- Odaberite djevojčicu ili dječaka koju/kojeg biste rado opisali.

Pripremite redoslijed opisa.

OBJEKTIVNO OPISIVANJE

U razumijevanju razlika između subjektivnog i objektivnog opisivanja može se polaziti od

učenikova oblikovanja teksta na temelju zadanih riječi. Izborom riječi zapravo se upućuje na

tekst koji nije literaran.

Vježba - Pročitaj riječi i izraze te zaključi tko bi mogao biti središnji lik teksta u kojemu

bismo mogli upotrijebiti navedene riječi i izraze. Navedene riječi složi u rečenice, a te

rečenice poveži u kraći sastavak.

OPIS PREDMETA

Najčešće se opisuju predmeti iz učenikove konkretne stvarnosti: predmet, mjesto gdje se

nalazi, svojstva i pojedinosti vezane za predmet, izrazi prenesena značenja

VJEŽBA: na temelju odabranih riječi o ormaru učenik treba napisati sastavak i pročitati

ga! Usporediti opis stola i ormara!

STVARALAČKI ZADACI: Odabrati predmet koji nam je dostupan za promatranje,

zamisliti kako bi se on nama predstavio, kako bi sebe opisao, čime bi privukao pozornost,

koja su njegova obilježja i kojom bi rečenicom on zaključio svoj opis o sebi.

37
Usporedni opis predmeta u poučavanju o subjektivnome i objektivnome opisivanju:

- pročitati tekstove o ormaru, usporediti sličnosti i razlike (jedan je objektivan, a jedan

subjektivan), izdvojite riječi i izraze po kojima se drugi tekst osobito razlikuje od prvog

RAZLIČITOST IZBORA PREDMETA OPISA

To je sintetička vježba kojom učenici utvrđuju stečena znanja i vještine u opisivanju i njome

se uspostavlja trajnost u bavljenju sadržajima usvojenima tijekom sljedećih obrazovnih

razdoblja

VJEŽBA: odabrati predmet, promatrati ga, zapisati riječi, skupove riječi, izraze koje

ćemo upotrijebiti u sastavku! Odrediti mjesto i kako to mjesto predmet zauzima, odrediti

svrhu predmeta, kojim se osjetilima predmet može doživjeti, promotriti obilježja predmeta

i onda složiti rečenice u sastavak!

STVARALAČKI ZADACI: Odabrati predmet koji možemo zamisliti i razmisliti po čemu bi

mogao biti zanimljiv drugima! Odabrati predmet koji je stvaran i razmisliti po čemu bi

mogao biti drugima zanimljiv!

OPISIVANJE OSOBE (LIKA)

Učenik će mnogo puta biti u prigodi, željeti ili htjeti opisivati osobe iz svoga okruženja. Stoga

valja razvijati misao o važnosti zapažanja pri promatranju osobe, i to njezina izgleda,

osobina, govora i sl.

Svrha: razvijanje učenikove vještine promatranja i izražavanja zapaženoga, a u vezi je i s

kritičkim razmišljanjem o čovjeku, ljudima u poznatim okruženjima.

Učenik zapaža, razumije i zna razliku između vanjskoga i unutarnjega opisa osobe. Učenik

razumije i poznaje pojam portreta, razvija iskustvo izbora – koga opisivati i zašto?

38
 Učenika upućujemo ga i na opisivanje samoga sebe te na promišljanje o tome kako bi

njega opisala neka osoba iz njegove okoline

Osobito se razvije vještina promatranja i zapažanja vanjskog izgleda te postupaka ,

ponašanja i govora osobe koja je predmet opisa. Razvija se zapažanje fizičkih osobina, ali i

osobina koje su razvidne u postupcima, ponašanjima i govoru osoba

Portretiranje u skupini:

Portret je prikazivanje osobe, njezina izgleda i osobina. Portret je čest u književnost i

likovnim umjetnostima.

VJEŽBA: Odabrati osobu iz razreda koju bismo portretirali! Kako bi što bolje portretirali

osobu moraju je promatrati i razgovarati o njoj. Napravimo plan opisa prema sljedećim

točkama promatranja – izgled (cjelina i dijelovi), pojedinosti u izgledu, pojedinosti koje

vezujete za osobu, zatim unutarnje osobine (postupci – ponašanje – način govorenja)!

Sastaviti rečenice prema planu opisa i pročitati sastavke! Istraživanje: Koje su riječi

korištene za unutarnji, koje za vanjski opis? Odaberite učenika iz razreda i opišite ga tak

da svi učenici u razredu, dok budete čitali svoj opis, po njemu jednostavno zaključe o

kojem je učeniku riječ.

Opisujemo sebe: Kako vidim samoga sebe:

VJEŽBA: Svatko napiše nekoliko riječi kojima bi opisao sebe: moj vanjski izgled, način

govorenja, ponašanje, postupci, osobine! Povezati u kraći opis samoga sebe, pročitati i

doraditi po potrebi! Pročitati pred razredom

Kako me opisuju drugi (individualni rad u skupini):

VJEŽBA: Odabrati: Kako bi tebe opisao tvoj najbolji prijatelj/mama/tata…? Napraviti

plan opisa i opisati se po tom planu!

Dragi likovi iz književnih i filmskih djela:

39
 VJEŽBA: Opisati po sjećanju najdražega lika iz književnoga ili filmskoga djela u

određenome prostoru! Smjestiti lika u određen prostor

Različitost izbora u opisu lika:

VJEŽBA: Sastavite popis likova koje biste rado opisivali: stvarne osobe koje češće

susrećete, s kojima se družite, s kojima živite / likove iz književnih i filmskih djela/ zamišljene

likove! Popis staviti na pano!

OPIS PROSTORA

Učenik zapaža, razumije te zna razliku između opisa otvorenoga i zatvorenoga prostora,

razumije i poznaje pojam pejzaža te razvija iskustvo izbora: koje prostore može opisivati.

Najbolje je kad predmet opisa – otvoreni ili zatvoreni prostor – učenik promatra, zapaža

pojedinosti, bilježi ih i zatim u govornoj i / ili pisanoj uporabi jezika izrazi svoje viđenje i

doživljaj. Najčešće učenika upućujemo na opisivanje prostora u kojima najviše boravi i koje

najbolje poznaje.

Prilikom vježbi učenik osvješćuje svoj odnos prema prostoru koji opisuje te odnos drugih

prema tomu prostoru te razvija vještinu promatranja i zapažanja cjeline i dijelova

prostora te kritičko razmišljanje o povezanosti pojedinosti i ugođaja prostora s izgledom

i s unutarnjim stanjem osoba.

Učenik stječe vještinu promatranja i zapažanja: uči gledati i vidjeti

VJEŽBA (rad u skupinama):

1. skupina: Odabrati otvoreni prostor koji želimo opisivati! Promatrati ga, napraviti plan

opis prema uputama (kakav je taj prostor kao cjelina, što zapažate u vezi s dijelovima tog

40
 prostora, kakav je ugođaj i kakvo raspoloženje budi u vama prostor) napisati sastavak,

pročitati i doraditi po potrebi!

2. skupina: Pročitati dva teksta opisa (Rogan i Robinson Crusoe) i utvrditi razlike!

Zapisati slike prostora koji se javljaju u nama! Zamisliti se u nekom od tih prostora,

opisati ga po sjećanju, napraviti plan opisa (iste upute), napisati sastavak, pročitati i

doraditi!...

STATIČAN I DINAMIČAN OPIS

Učenik zapaža, razumije te zna razliku između statičnoga i dinamičnoga opisa, prepoznaje i

razumije ulogu opisa u pripovijedanju, promatra statični i dinamični opis usporedo, opisuje

bića, stvari i pojave u mirovanju i kretanju

Najbolje je kada učenik sam ili u skupini, promatra, opaža i zapaža pojedinosti predmeta ili

pojave u mirovanju ili kretanju. Time učenik osvješćuje sposobnost zapažanja pojedinosti

statičnoga i dinamičnoga opisa, zna da se u statičnome opisu pretežno rabe imenice i pridjevi

te glagoli kojima se izriče stanje, a u dinamičnome opisu glagoli i prilozi.

VJEŽBA (rad u skupinama): npr.

1. skupina: Ulomak iz romana Koko i duhovi u kojem je opisan tajanstveni zrakoplov!

Obratiti pozornost na način opisa zrakoplova i njegov let – izbor riječi zapisati u tablicu!

STVARALAČKI ZADACI: Koji bismo predmet opisivali u kretanju – zapisati sve čega se

sjetimo, navesti glagole i priloge kojim bismo opisali to kretanje, napisati dinamičan opis,

pročitati i doraditi! Navesti prostore u kojima ćemo promatrati bića, stvari i pojave u

kretanju, napraviti popis i smisliti originalan naslov! Isto napraviti i sa statičnim opisom!

RASPRAVLJAČKI OBLICI JI

41
 Raspravljanje je oblik JI koji podrazumijeva lančano povezivanje rečenica odnosno

stvaranje teksta koji se zasniva na prosudbama odnosa među pojavama i pojmovima.

Učenici se osposobljavaju za vrednovanje svega što zapažaju oko sebe i u sebi.

Raspravljačka je djelatnost izrazito misaona, zahtjeva istraživački odnos prema svijetu da

bi se otkrilo nešto novo, stekla nova spoznaja.

Raspravljački oblici oblikovani su u 3 stupnja. U uvodnom dijelu iznose se temeljne

tvrdnje koje se u središnjem dijelu razrađuju, obrazlažu, odnosno opovrgavaju. U završnom

dijelu tvrdnje se potvrđuju ili odbacuju.

Raspravljački oblici: problemski članak, osvrt, prikaz, komentar, kritika, interpretacija,

recenzija, rasprava, esej.

PROBLEMSKI ČLANAK I KOMENTAR

Komentar – 7. r., Probl. članak – 8. razred

Članak je uopćeni naziv za sastavak na razne teme bez unaprijed zadana sadržaja i načina

pisanja ili u značenju novinski prilog

U literaturi nailazimo na obilježja članka ili novinskoga članka kao najtežeg oblika

novinarskoga izražavanja

Smisao pojave problemskoga članka u osnovnoj školi: izdvajanje problema o kojemu žele

ili mogu raspravljati nakon što su barem unekoliko istražili njegove uzroke, promislili o

svemu u vezi s tim i mogu predložiti neko rješenje. Komentar, međutim, učenike upućuje na

opširnije izražavanje njihova mišljenja o nekom događaju ili pojavi u društvu. Nije uvijek

lako povući granicu između ta dva oblika izražavanja.

Nije dovoljno da se problemski članak obradi samo na teorijskoj razini, učenicima je vrlo

važnija praktična. Jedan pismeni primjerak nije dostatan da se učenik osposobi za pisanje bilo

42
kojeg oblika JI. Potrebno je stalno uvježbavanje u pisanju i redovito nastavničko praćenje i

komentiranje učenikovih postignuća.

Komentar i problemski članak imaju sličan ustroj, no nisu isti

- problemski članak - ustroj:

a) uvod: najavljuje problem u središtu pozornosti i osnovnu tvrdnju u vezi s

problemom

b) razrada problema: iznošenje dokaza da problem postoji, argumenti, ilustracija

problema najmanje jednim primjerom

c) završetak: prijedlog ili prijedlozi za rješenje problema

- komentar – ustroj:

a) uvod: sažeto navodi vijest o događaju ili pojavi koja će se komentirati

b) razrada: interpretacija pojedinosti u vezi s događajem ili pojavom, mišljenja i

stavovi u vezi s tim uz obrazloženje

c) završetak: zaključna misao o tome

PROBLEMSKI ČLANAK

U pisanje problemskih članaka učenike bi trebalo usmjeravati na probleme manjega opsega,

tj. na probleme koji se tiču njihova života i razvoja: (ne)uspjesi u školi, (ne)disciplina na

nastavi…

Potrebno je krenuti od učenikova izjašnjavanja o problemima prema njihovu pisanju jer su oni

sa svojim problemima iskustveno srasli

Individualno, u paru ili skupini odrediti problem, razmisliti o njemu te vježbati sastavljanje

uvoda, istraživati problem (iskustvo, dokazi, primjeri) i sastavljati taj dio, razmišljati o

rješenjima te sastavljati završne dijelove; na kraju se bave cjelinom problemskoga članka,

dorađuju, skraćuju, jezično dotjeruju napisano

43
 - primjeri: problemi koji se pojavljuju u vezi s učenjem, problemi discipline u odjelu i

školi, problemi pravde i nepravde među vršnjacima, problemi u obitelji, problemi

prijateljstva…

- Kasnije učenike upućujemo na probleme koji se tiču šire društvene zajednice: ekološki

problemi u gradu, problemi u sportu…

- primjer- članak Bez vode nema života

KOMENTAR

Ne treba biti dugačak, približno 300 riječi, može izostati središnji dio ustroja (nakon što autor

navede vijest događaju ili pojavi koju želi komentirati, svojim stavovima može odmah

zaključiti tekst)

Komentar može biti humorističan, a temu iz prošlosti ili budućnosti treba spretno aktualizirati

- razvijaju se vještine pisanja, kritičkoga mišljenja, logičkoga povezivanja i

zaključivanja

Teško je povući granicu između komentara i problemskog članka. Ipak, razlika postoji iako se

ista vijest može iskoristiti za pisanje oba oblika. Tako će je jedan komentirati, a drugi iznijeti

problem i predložiti rješenja problema.

OSVRT – PRIKAZ – KRITIKA – RECENZIJA

Prikaz – 2r SŠ, Recenzija – 3.r. SŠ, Osvrt ili prikaz – 8r,

Osvrt, prikaz, kritika i recenzija raspravljački su oblici jezičnoga izražavanja

44
U Nastavnom planu i programu zbunjuje naslov osvrt ili prikaz. Može se misliti da je riječ o

izboru između osvrta i prikaza, ali se može razumjeti i da su posrijedi istoznačnice. Međutim,

osvrnuti se ne znači isto što i prikazati pa se prema tome osvrt i prikaz ne mogu smatrati

istoznačnicama. Osvrnuti se, primjerice na događaj, znači komentirati događaj. To znači da

osvrt ima obilježja komentara, no da se ipak od njega razlikuje (po dužini i načinu

komentiranja).

Prikazati događaj ne znači i komentirati ga. Prikazi se obično odnose na knjige (prikazi mogu

biti napisani i o drugim djelima – filmovi, predstave)

Budući da u prikazima autori znaju unijeti kratku kritičku ocjenu, o njima možemo govoriti

kao o raspravljačkim tekstovima

I osvrti mogu biti na knjigu, predstavu i sl., ali za razliku od prikaza, u njima preteže autorov

komentar, a za razliku od komentara i kritike, osvrti su mnogo blaži u poniranju u dužinu i u

širinu komentiranja djela ili događaja.

OSVRT

Osvrt podržava subjektivno gledište autora, ali nema temeljite raščlambe s mnoštvom

argumenata, kakvu zahtijeva komentar ili kritika, niti donosi prijedloge rješenja.

Osvrt je kratak, subjektivan u pogledu na događaj ili djelo, bez većega udjela autorove

angažiranosti u prosudbi, što ga razlikuje od komentara i kritike

- primjeri u knjizi- Osvrt na knjigu Nevidljivi gradovi Itala Calvina, Osvrt na izložbu

PRIKAZ

Prikaz se najčešće odnosi na kakvo umjetničko ili znanstveno djelo. Prihvatljivo je

objašnjenje da je prikaz kratka kritička ocjena, ali to ni na koji način nije recenzija ni kritika,

jer u prikazu preteže objasnidbeno-obavijesna narav pisanja o djelu.

45
Prikaz obavještava o temi djela, o tome čime se bavi djelo, o ustroju djela, njegovim

dijelovima, što saznajemo iz pojedinog dijela, o načinu na koji je tema prikazana u djelu, o

autoru.

Plan prikaza: 1. autor, naziv i vrsta djela, 2. sažet prikaz kompozicije djela, 3. osnovna

obilježja djela

- učenici će najlakše pisati o nedavno pročitanoj knjizi, kazališnoj predstavi ili filmu

- primjeri- prikazi dviju stručnih knjiga (Doživljaj matematike)

46
 KRITIKA

Kritiku je najbolje promatrati kontrastno s recenzijom.

Recenzija je ocjena djela kojom ocjenjivač izdavaču predlaže objavljivanje ili neobjavljivanje

djela

Kritika je isto ocjena djela, ali dolazi nakon njegova objavljivanja, može biti pozitivna ili

negativna i ne utječe na objavljivanje.

Cilj je i kritike i recenzije prosudba.

U kritiku se unosi: aktualnost teme, istinitost i zanimljivost u otkrivanju ideje i problema u

vezi s odabranom temom, potrebno argumentiranje, navođenje važnih pojedinosti, logičnost u

ustroju teksta, osobito između važnijih i manje važnijih pojedinosti, dobro argumentirane

vrijednosti ili nedostaci, zaključna misao u vezi s tim.

Kritika se može odnositi na osobnu ocjenu djela na temelju znanja i iskustva, a može biti i

prosudba na temelju poznavanja niza podataka o vrijednosti djela

VJEŽBA: Napisati kritiku filma koji je učeniku omiljen (naslov filma, redatelj, scenarist,

glavni glumci, godina snimanja, nagrade, objavljena mišljenja publike, podaci o

gledanosti, objavljena mišljenja filmskih kritičara, mišljenje učenika).

RECENZIJA

Recenzirati znači ocijeniti umjetničko, stručno ili znanstveno djelo koje je još u rukopisu.

Recenzija treba biti objektivna ocjena djela prije njegova objavljivanja. Ako je mišljenje

recenzenta negativno, djelo se ne može objaviti.

Više recenzenata može ocijeniti jedno djelo, ali onda se mišljenja mogu nadopunjavati,

odnosno sukobljavati.

U procesu recenziranja sudjeluju recenzent, autor i urednik, a završna je riječ ipak autorova

jer je i djelo njegovo.

47
Upute za pisanje recenzije prema MZOŠ: nadnevak, podaci o recenzentu, podaci o djelu,

mišljenje recenzenta, vrsta djela, zaključna misao i potpis recenzenta.

Etika recenzenta:

- recenzent ne bi trebao rukopis rabiti u neprofesionalne svrhe (istraživanja objaviti u

svojim izlaganjima, proslijediti rukopis sustručnjacima, raspravljanje sa

sustručnjacima o rukopisu koji je samo njemu povjeren)

Što se hoće postići recenzijom:

Odgovornost recenzenta leži u prosudbi koja odlučuje o objavljivanju rukopisa.

Recenziju ne pišemo na brzinu, pod pritiskom autora ili urednika, u kratkom vremenu.

Rukopis treba pročitati pa ostaviti i zatim mu se ponovno vratiti: uspoređivati, preispitivati,

zapažati, utvrditi… da bismo u konačnici pohvalili, dopustili, predložili ili zahtijevali.

Često se predlažu i/ili zahtijevaju izmjene, dopune i doradbe.

Zaključna misao

Promatrajući ocjenjivačkim očima rukopis umjetničkoga, stručnoga ili znanstvenoga djela,

recenzent istodobno utvrđuje naučen, ponovno uli, poučava i stvara. Budući da je recenzija

važna u životu autora i njegova djela, važna je recenzentska vještina da u svoje tekstu bude

krajnje jasan, precizan, odlučan, strog, ali s mnogo ljubavi i razumijevanja, te da pritom

sačuva samopouzdanje i samopoštovanje. Svakako, važno je biti i stručan.

48
 PRISTUPI ESEJU

4rSŠ

ESEJ U KNJIŽEVNOSTI

Esej je oblik izražavanja čiji naziv znači pokušaj, a u hrvatskoj se literaturi označuje i kao

ogled.

Naziv esej potječe iz 16. stoljeća kada ga je upotrijebio francuski mislilac Michel de

Montaigne koji je 1580. godine objavio svoje eseje.

U književnosti je esej doživio puni procvat krajem 19. i početkom 20. Stoljeća

ESEJ U ŠKOLSKOJ PRAKSI

Učenike poučavamo da je esej prema opsegu i načinu obrade otvoren oblik koji daje velike

mogućnosti za slobodnije, subjektivno izlaganje. U eseju je posvećena jednaka važnost

osobnom senzibilitetu i nazoru pisca ka i problemu koji se razmatra.

Esej se tumači kao raspravljački tekst koji napušta okvire znanstvenoga i približava se

umjetničkome stilu. To znači da sjedinjuje vrijednosti obaju navedenih stilova: znanstvenoga

jer prihvaća dokumentarnost izlaganja, analitičnost, provjerljive činjenice i znanstvene

pojmove, i književnoumjetničkoga, jer temu prikazuje snagom umjetničkoga izraza.

Stjepko Težak piše o eseju ili ogledu kao o posebnoj vrsti rasprave, otvorenoj i prema

znanosti i prema književnoj umjetnosti. Pišući o tom obliku JI, Težak ističe vježbanje pisanja

eseja u završnim razredima gimnazija te kao najčešće navodi književne i jezične teme,

premda učenicima valja dopustiti i nešto širi izbor tema iz umjetnosti i kulture uopće, zatim iz

područja tehnike, sporta, gospodarstva i drugih područja za koje učenici izražavaju zanimanje

ili potrebu.

49
U metodičkoj se literaturi spominje i maturalni završni rad – esej iz književnost, što nije

potpuno u skladu s pojavom eseja danas na državnoj maturi. Pojava eseja na državnoj maturi

nije u skladu sa srednjoškolskim nastavnim programom jer se esej obrađuje u četvrtom

razredu gimnazije, za četverogodišnje strukovne škole je slično kao i za gimnazije, a u

trogodišnjim se školama esej ni ne navodi

Novina u pisanju tzv. školskoga eseja

U zadatku se jezičnog izražavanja na državnoj maturi pojavljuju dva termina: esejski tip

zadatka i školski esej

Školski esej može biti interpretativni školski esej, usporedna raščlamba dvaju ili više tekstova

ili raspravljački školski esej. Primjeri za svaki tip školskog eseja nalaze se na stranicama

NCVVO-a.

Visinko ima primjedbu na nedostatno prethodno teorijsko i praktično uporište u hrvatskoj

srednjoj školi za takav esejski tip zadatka u programu vanjskog vrednovanja jezičnog

izražavanja srednjoškolaca.

Pogled na drugačiji ustroj eseja

Tumačenje eseja u hrvatskoj literaturi razlikuje se u usporedbi s tumačenjem eseja u

engleskome govornom području. Engleski model održava čistoću, jasnoću, preciznost i

krajnju osmišljenost u postupku poučavanja, učenja, uvježbavanja i očekivanja u vrednovanju.

U engleskom govornom području sastavljanje eseja strogo je preciznoga ustroja kojega se

pisac treba obavezno pridržavati. Esej se piše u nekoliko odjeljaka raspoređenih u

trodijelnome ustroju teksta. Prvi je odjeljak uvod koji se sastoji od dvaju dijelova (prvi dio

su općeniti navodi o temi, a u drugom se dijelu svaki utvrđeni navod uobličuje u tezu).

50
Slijedi središnji dio koji može imati dva ili više odjeljaka u kojima se razrađuju teze (svaka

teza ima početnu i zaključnu rečenicu) i zaključak.

Stilistička raskoš nasuprot strogome ustroju

Dok je u engleskom jeziku strogo određen oblik teksta, jasno ustrojen, u slavenskim je

jezicima uobičajena stilistička raskošnost, postupno razvijanje teze s mnogo digresija. To

prepoznajemo i u Hrvatskoj. U nas je to posljedica prevelikog udjela književnosti.

U engleskom se pisanju osjeća usmjerenost na čitatelja, uvjeravanje čitatelja u valjanost misli,

dok se u hrvatskim tekstovima usmjerava na autorovo pokazivanje znanja.

PowerPoint prezentacija

Ppt prezentacije su postale pravilo na svim stručnim i znanstvenim skupovima. Naziv se u nas

pokušao zamijeniti slikokazom (u smislu prikazivanja slikom) za što opravdanje možemo

pronaći u sastavnim dijelovima te prezentacije – slajdovima.

Ppt je spoj niza jezičnih i izvanjezičnih znakova, tako da nije niti sam tekst niti sama slika da

bi se zvao slikokaz.

- Daje mogućnost sažimanja biti izlaganja u riječi i sintagmama kojima se oblikuju natuknice

- mogu se uključiti i: sheme, ilustracije, fotografije, karte, grafikoni…

- prezentacija podržava živu riječ, međusobno se nadopunjuju pomaže govorniku i

slušatelju u primanju sadržaja izlaganja  loše je kada se čita sa slajdova vezani tekst

51
- u svakoj prezentaciji postoji nekoliko logičkih kretanja: od analitičkoga prema

sintetičkome (pripremanje i sastavljanje ppt) te od sintetičkoga prema analitičkome

(izlaganje i primanje izlaganja)

- ustroj je prezentacije u skladu s ključnim pojmovima i sažetkom izlaganja

- cilj se prezentacije objavljuje u uvodu nakon kojega slijedi razrada te zaključak

- podloga treba biti estetski izbor u skladu sa sadržajem da istakne sadržaj

- prezentacija podliježe ograničenom vremenu: u školi je ograničenje na 45 minuta

- izlaganje popraćeno mnoštvom slajdova djeluje zbunjujuće: za izlaganja u trajanju 15-

20 minuta dovoljno je pripremiti 7 do 10 slajdova

- tijekom prezentacije možemo uključiti i prikazivanje isječaka iz važne dokumentacije:

učenički pisani radovi, audioprodukcije ili videoprodukcije

52
 ISPITIVANJE I VREDNOVANJE PISANJA

Pisanje zadaje sve više poteškoća učenicima u procesu nastajanja teksta, a učiteljima u

procesu njegova vrednovanja. Ispitivanje i vrednovanje učenikova pisanja najosjetljiviji je dio

učiteljskog posla. Proces izradbe ispita za bilo koju jezičnu djelatnost iznimno je složen.

Ispitati znači provjeriti i utvrditi znanja, sposobnosti i vještine, a vrednovati odrediti

vrijednost i ocijeniti. Tako se u školskom predmetu Hrvatski jezik vrednovanje provodi na

različite načine, a najčešće je vrednovanje kao rezultat ispitivanja.

Učitelji su zaokupljeni pitanjima što se i kako ispituje i vrednuje u učenikovu sastavku te

postoje različita mjerila ispitivanja i vrednovanja pisanja što je vidljivo u školskom i

vanjskom vrednovanju.

Ispitivanje i vrjednovanje jezičnoga izražavanja

Vrednovanje ćemo naći pod natuknicom vrijediti i znači odrediti/određivati vrijednost koga

ili čega, ocijeniti koliko vrijedi.

Ispitivanje podrazumijeva provjeravanje i utvrđivanje znanja, sposobnosti i vještina

U školskom predmetu Hrvatski jezik vrednovanje se provodi na različite načine, a najčešće

se izdvaja vrednovanje kao rezultat ispitivanja. U ispitivanju sadržaja nastavnih područja

Hrvatskog jezika najosjetljivije je područje jezičnog izražavanja jer je proces izradbe ispita iz

bilo kojeg dijela JI iznimno složen

Vanjsko vrednovanje

Vanjsko je vrednovanje ili nacionalno vrednovanje je vrednovanje odgojno-obrazovnih

postignuća putem nacionalnih ispita. Nacionalni su ispiti standardizirani ispiti iz različitih

područja učenja koji se organiziraju s ciljem praćenja učinkovitosti rada učenika, ali i škole.

53
Učenici srednjih škola polažu završni standardizirani, vanjski vrednovan ispit – državnu

maturu.

Potreba za standardizacijom u ispitivanju i ocjenjivanju javlja se da bi onemogućila

neutemeljenost u izboru sadržaja ispitivanja, u postavljanju pitanja te u bodovanju odgovora.

Tako se osvješćuje važnost znanja iz literature koja se bavi mjerenjem sposobnosti, znanja i

vještina učenika. Pritom se misli na pouzdanost zadataka (bez mogućnosti pogađanja

odgovora), na valjanost (ispitivanje bitnih programskih sadržaja), na objektivnost (razvidna u

primjeni ispita, ispravljanju i ocjenjivanju) te na osjetljivost (razlikovanje izvrsnih učenika

međusobno)

Svrha eksperimentalnoga vrednovanja je osposobljavanje učitelja za operacionalizaciju

obrazovnih ciljeva tj. za znalačko pripremanje ispitnih sadržaja za sve stupnjeve jezičnog i

književnog odgoja.

Vanjsko se vrednovanje postavlja vrlo objektivno prema svakome mjerenju: istražuje što se

ispituje, zašto se ispituje, što se očekuje kao odgovor, koji su mogući odgovori, kako će se oni

vrednovati

Iskustva pokazuju da je sastavnice vanjskoga vrednovanja potrebno primjenjivati i u

školskome vrednovanju kako bi se poboljšala redovita ispitivanja tijekom nastavne godine.

Time se ujedno pridonosi osposobljavanju učitelja i učenika za samovrednovanje nastavnoga

rada, znanja, sposobnosti i vještina

Dosadašnje je vrednovanje pokazalo da su potrebne sustavnije vježbe za oblike jezičnoga

izražavanja jer učenici ne slijede upute, rješavaju ono što se od njih ne traži, površni su i

brzopleti u čitanju zadataka i pisanju rješenja: npr. umjesto riječi ispisuju sintagme

54
 Školsko vrednovanje

Svrha ispitivanja učenikova pisanja

Ispitivanje pisanja provodi se esejskim tipom zadatka. U tom tipu zadatka učenici pišu

opširnije i slobodnije nego u zadacima objektivnoga tipa 1. Zadatak u kojem se traži da učenik

sastavi vezani tekst ulazi po tipu u esejski zadatak. U metodici jezičnog odgoja i obrazovanja

definiran je z pojmu učenički sastavak. Učeničkim se sastavkom ispituje i vrednuje

učenikovo pisanje.

Svrha je ispitivanja učenikova pisanja procjena ovladanosti pisanim izrazom na završetku

određenoga obrazovnoga razdoblja

U ispitivanju pisanja važno je postići standardizaciju postupka ocjenjivanja, a to se odnosi

na sadržaj i način ispitivanja sastavnica relevantnih u procesu i rezultatu učenikova pisanja.

Međutim, standardizaciju valja uključiti i u proces poučavanja učenika pisanju. Neizostavno

je obučavanje učitelja u vezi s oba procesa standardizacije, dakle poučavanja i ispitivanja.

Ispitivanje učenikova pisanja osobito je svrhovito ako je poticajno za učenike i učitelje,

odnosno ako učenici i njihovi učitelji osjećaju napredovanje, potvrdu svojih prethodnih

ulaganja, napora i dugoročnog posla. Stoga, uvijek pri davanju povratne informacije učitelj

treba započeti s onim što se među rezultatima pokazalo dobrim, uspjelim. Zatim treba izložiti

sve zapažene propuste, promašaje, nedostatke rada te organizirati dorade, dopune i dodatna

uvježbavanja s poticanjem i podrškom

1
Zad. objektivnog tipa su:- zadatci višestrukog izbora , zadatci alternativnog tipa, zadatci sređivanja po
određenom mjerilu, zadatci s jednim kratkim odgovorom ili više, zadatci dopunjavanja, zadatci supstitucijskog
tipa, zadatci povezivanja, zadatci otkrivanja

55
 Učenici ispitanici i mjerljivost postignuća

Da bismo došli do većeg uzorka učeničkih sastavaka potrebno je vanjsko vrednovanje koje

zahtijeva solidnu organizaciju, pripremljeno interdisciplinarno stručno vodstvo i potrebnu

financijsku potporu

U području jezičnoga izražavanja po pretežnosti ispitujemo konceptualno i proceduralno

znanje, premda ima i metakognitivnoga i činjeničnoga znanja

Prevladava proceduralno znanje jer učenik pokazuje da zna kako treba sastaviti određenu

vrstu teksta pokazujući vještinu u odnosu prema nizu sastavnica koje se ocjenjuju u

sastavku: ostvarenost teme, interpretacija sadržaja, oblikovanje misli, povezanost u izlaganju,

pisanje po planu, uporaba rječnika i stila u skladu s temom i oblikom jezičnog izražavanja,

izvornost u skladu sa zadatkom, primjena gramatičke i pravopisne norme, slovopis, formalni

izgled sastavka. Provjerava se i učenikova sposobnost pisanja u određenim uvjetima:

ograničeno vrijeme, ograničena dužina sastavka, pravila ponašanja učenika (bez služenja

pravopisom…)

Učenički sastavak u inicijalnome i finalnome ispitivanju

- Visinko je odrednice sastavak u inicijalnom ispitivanju, sastavak u procesu

uvježbavanja i sastavak u finalnom ispitivanju preuzela od Željke Gudelj-Velage

Inicijalno ispitivanje pomoću sastavka najčešće se odnosi na ono s početka nove školske

godine ili kojega drugoga obrazovnoga razdoblja, premda se ono može provoditi prigodom

promjene učitelja (na taj način novi učitelju postaje svjestan učenikova stupnja

osposobljenosti za pisanje)

Finalno ispitivanje pomoću sastavka razvidno je u dvama oblicima, od kojih oba podliježu

standardizaciji, ali se međusobno razlikuju. Standardizirana provjera učenikovih sposobnosti,

56
znanja i vještina koje se odnose na pisanje sastavaka na školskoj je razini pisanje školske

zadaće

Velika je razlika između „unutarnjeg“ ispitivanja u kojem učitelji prate učenike s kojima

tokom cijele godine surađuju i vanjskog u kojem učenik dobije zaporku i njegova se

postignuća slijevaju u pregled postignuća stotine njegovih vršnjaka

- školska zadaća – učenici pišu dvije školske zadaće tijekom školske godine ; ima

trodijelni proces: priprema učenika za školsku zadaću, 45-minutno ili 90-minutno

pisanje školske zadaće, ispravljanje školske zadaće

Vrednovanje učeničkoga sastavka

3 motrišta vrjednovanja učeničkih sastavaka koja učitelje najviše zanimaju: redovito

(kontinuirano) vrednovanje, načini ispravljanja sastavka i načini ocjenjivanja sastavka.

1. redovito (kontinuirano) vrednovanje učenikova pisanja

Tijekom poučavanja pisanom izražavanju učitelj bi trebao redovito pratiti učenikovo

napredovanje. Sama ocjena sastavka nije mjerilo njegovog napretka. Potrebno je ocjenu

potkrijepiti bilješkom o tome što učenik može učiniti, kako reagira na upute, na mišljenja i

postupke ostalih učenika kakav je njegov stav o napredovanju i sl. Bilješke o napredovanju

učenika potrebno je voditi tijekom procesa poučavanja i uvježbavanja, a ne samo ispitivanja

pisanja.

Mogu se organizirati učeničke mape u kojima su pohranjeni svi radovi učenika (sa svim

fazama procesa nastanka sastavka). Učenik razvija kritičko mišljenje o njima, odabire najbolje

radove i slično

Razgovori s učenicima posebno su važni za učitelja jer na taj način upoznaje učenika, ali

i za učenika koji time razvija svoje komunikacijske vještine. Ti razgovori mogu biti

57
 pojedinačni ali i skupni i uglavnom se odnose na učenikovo razumijevanje procesa

pisanja, oblika jezičnog izražavanja, na učenikov način učenja i uvježbavanja itd.

2. načini ispravljanja učeničkoga sastavka

Odnosi se na načine ispravljanja svega što učenik piše (sve učenikove bilješke s nastave i

svi pisani odgovori u vježbama ili ispitima)

Ispraviti znači učiniti ispravnim ono što je pogrešno, loše ili nepotpuno – pravopis,

gramatika, leksik i stil. Ispravljanju podliježe sve ono što učenik piše: bilješke na satu, domaći

rad, vježbe u nast. listićima.

Pogreškom se smatra svako odstupanje od pravopisne, gramatičke, leksičke i stilističke

norme hrvatskoga standardnoga jezika. No svako odstupanje treba promatrati u skladu s

učenikovom dobi, s njegovim znanjem i razvojem djelatnosti pisanja.

Težak upozorava na razlikovanje pogrešaka koje je učenik morao izbjeći, jer je već

naučio odgovarajuća pravopisna i gramatička pravila ili pravila o ustroju rečenice, od

pogrešaka koje učenik čini zato što još ne pozna pravila. Težak dalje navodi razlike

između lake i teške pogreške pa težom pogreškom smatra kad učenik ne stavi točku na

kraju rečenice ili kad nakon učenja o vokativu, u rečenici imenicu u V od ostalih dijelova

ne odvoji zarezom.

U ulozi ispravljača najčešće vidimo učitelja. Ipak, sve se više izražava potreba da u

ispravljanju pogrešaka aktivno sudjeluju učenici. Kada učenici samostalno ispravljaju

pogreške, dakako, s prethodno utvrđenim pravilima ispravljanja i jasno prikazanim mjerilima

što je i kada je pogrešno, riječ je o samoispravljanju. Takvome ispravljanju prethodi niz

vježbi zajedničkoga ispravljanja.

58
Postupci u ispravljanju su različiti. Interveniranje u tekst ispravljanjem pogreške

opravdano je samo ako bi za učenika bio nemoguć napor razmišljati nad oznakom pogreške.

Intervencija u tekst najlošija je inačica koju ispravljač može rabiti. Bolje je pogreške u

učenikovu sastavu obilježiti korektorskim znakovima: pravopisna pogreška jednom crtom,

gramatička dvjema crtama, stilska valovitom crtom, sadržajna isprekidanom crtom. Praktično

je da popis korektorskih znakova bude na razrednom panou i u učeničkim bilježnicama i na

prvoj stranici njihovih školskih zadaćnica. Naznačavanje pogreške učenika primorava na

razmišljanje i sprječava mehanički ispravak. Bolje je da sam istražuje u čemu je pogriješio,

služeći se pritom udžbenikom, gramatikom, pravopisom ili rječnikom.

U početnoj fazi ispravljanja pogrešaka, nakon pregleda svih sastavaka, dobro je istaknuti

postignutu uspjelost, a zatim pregledati najčešće pogreške učenika. Prema potrebi, može se

organizirati i dopunska nastava učenicima koji bi trebali bolje uvježbati neke sastavnice u

pisanju riječi, rečenica i teksta.

3. Načini ocjenjivanja učeničkoga sastava

Propisano je brojčano ocjenjivanje od 1 do 5, koje imaju i svoja pridjevska određenja:

nedovoljan…

Za učitelje nije neuobičajeno isti sastavak ocijeniti dvjema ocjenama, od kojih bi jedna bila

ocjena sadržaja, a druga ocjena izraza.

Težak predlaže i više ocjena, po jednu za svaku važnu sastavnicu, s tim da učitelj na kraju

matematički izvede opću ocjenu.

Poznate su i opisne ocjene. Težak, uz brojčanu ocjenu, predlaže sažeto pismeno obrazloženje

s uputama o otklanjanju pogrešaka ili opisna ocjena kao poticajni komentar

59
Opisna ocjena može biti napisana za pojedinoga učenika ili može biti formulacija kojom se

određuje stupanj koji je učenik postigao u vještini pisanja, kao što su opisnici u Zajedničkom

europskom referentnom okviru za jezike

Raspravljanje o postignućima prvi je korak ka samovrednovanju.

Da bi ocjenjivanje i samoocjenjivanje bilo što sigurnije i objektivnije, najviše će pomoći

analitička metoda popisivanja i opisivanja sastavnica koje možemo mjeriti.

Analitički pristup u vrednovanju učeničkog sastavka

Analitički pristup jamči preciznost u vezi sa svakom sastavnicom, jasna mjerila. U

vrednovanju sastavka moguće je postići objektivnost u onome što nazivamo zanatskom

razinom pismenosti, a pri približnoj objektivnosti ostajemo na onome što određujemo

stvaralačkom razinom pismenosti.

Holistički pristup sastoji se od globalne sintetičke prosudbe; ocjenjivač intuitivno

prosuđuje različite aspekte. Suprotan je holističkom pristupu analitički pristup koji osigurava

veći stupanj sigurnosti u procjenama, više samopouzdanja ocjenjivača, koji će tako utjecati na

razvijanje više sigurnosti i samopouzdanja u učenika.

Stjepko Težak navodi pitanja na koja ocjenjivač mora odgovoriti prigodom ispravljanja,

odnosno ocjenjivanja sastavka. Pitanja se odnose na sadržaj, tekstovnu vrstu, kompoziciju,

stil, gramatiku i pravopis te vanjštinu teksta (urednost, čitljivost.).

Dunja Pavličević-Franić govori o logičkoj strani sastavka (smislenosti, povezanosti,

jasnoći, zanimljivosti sadržaja), kompozicijskoj strukturi (ustrojstvu dijelova, povezanosti

uvoda, glavnog dijela i zaključka), stilskoj razini sastavka (izboru riječi, ustrojstvu rečenica,

60
ljepoti funkcionalnosti stila pisanja), gramatičko-pravopisnoj pravilnosti sastavka (broju,

čestotnosti i vrstama pogrešaka) te o vanjskom izgledu sastavka (urednosti, čitkosti,

preglednosti).

Instrumentarij analitičkog pristupa vrednovanju učeničkih sastavaka jesu opisnici –

ključevi za ispravljanje. Opisnici se odnose na sadržaj (s obzirom na pripadnost temi,

kvalitetu i razvoj u obradbi), ustroj (kompoziciju, unutartekstvnu povezanost,

komunikativnost i sukladnost vrsti teksta) te na jezično oblikovanje (rječnik, morfologiju,

sintaksu, pravopis i stilska obilježja u skladu s vrstom teksta).

OPISNICI pomažu učitelju u vrednovanju učeničkog sastavka. Na temelju pregledno

navedenih opisnika učitelj u učeničkom sastavku zapaža, odnosno utvrđuje učenikova

postignuća u pojedinoj sastavnici. Ima sastavnica koje ćemo vrednovati u svakom učeničkom

sastavku, bez obzira na oblik JI. No ima sastavnica koje se mijenjaju s obzirom na oblik JI. Te

se sastavnice odnose na interpretaciju sadržaja (temu i motive), na ustroj teksta te na

pojavnost stvaralačke razine.

Opisnike možemo podijeliti u tri dijela:

1. sadržaj i kompozicija sastavka

2. jezik i stil

3. formalno-pojavni izgled sastavka

Uvjetne sastavnice su sastavnice na temelju kojih sastavak možemo isključiti iz ocjenjivanja

(diskvalificirati). Npr. ako nema sastavka (učenik nije ništa napisao, napisao je samo 1 ili

nekoliko rečenica), sastavak je napisan velikim tiskanim slovima, sastavak je nečitak, sadržaj

sastavka nije u vezi sa zadanom temom, nije ostvaren oblik JI. U redovitoj nastavnoj praksi

potrebno je utvrditi razloge zašto je učenik tako postupio i odrediti postupke kojima je

moguće popraviti stanje.

61
 PRIMJER ESEJA – VREDNOVANJE

Ispitivanje i vrednovanje učenika u nastavi složen je i kompleksan postupak. Ispitati

znači provjeriti i utvrditi znanja, sposobnosti i vještine, a vrednovati odrediti vrijednost i

ocijeniti. Tako se u školskom predmetu Hrvatski jezik vrednovanje provodi na različite

načine, a najčešće je vrednovanje kao rezultat ispitivanja. U ispitivanju sadržaja nastavnih

područja Hrvatskog jezika najosjetljivije je područje jezičnog izražavanja jer je proces izradbe

ispita iz bilo kojeg dijela JI iznimno složen. Učitelji su zaokupljeni pitanjima što se i kako

ispituje i vrednuje u učenikovu sastavku te postoje različita mjerila ispitivanja i vrednovanja

pisanja što je vidljivo u školskom i vanjskom vrednovanju.

Vanjsko (nacionalno) vrednovanje je vrednovanje odgojno-obrazovnih postignuća

putem nacionalnih ispita. Nacionalni su ispiti standardizirani ispiti iz različitih područja

učenja koji se organiziraju s ciljem praćenja učinkovitosti rada učenika, ali i škole. Kod

vanjskog vrednovanja svi učenici rješavaju iste testove u isto vrijeme u cijeloj zemlji, a

provodi ga vanjska ovlaštena institucija.

Školsko (unutarnje) vrednovanje je vrednovanje postignuća učenika u usvajanju i

razvoju znanja, vještina i sposobnosti. Provode ga učitelji, a rezultat je ocjena. Načini su

vrednovanja pismeni i usmeni.

Učeničkim se sastavkom ispituje i vrednuje učenikovo pisanje. Standardizirana

provjera učenikovih sposobnosti, znanja i vještina koje se odnose na pisanje sastavaka na

školskoj je razini pisanje školske zadaće. Visinko navodi da je ispitivanje učenikova pisanja

osobito svrhovito ako je poticajno za učenike i učitelje. Stoga predlaže da uvijek pri davanju

povratne informacije učitelj treba započeti s onim što se među rezultatima pokazalo dobrim i

62
uspjelim. Zatim treba izložiti sve zapažene propuste, promašaje, nedostatke rada te

organizirati dorade, dopune i dodatna uvježbavanja s poticanjem i podrškom.

U vrednovanju učeničkih pisanih radova Visinko izdvaja redovito (kontinuirano)

vrednovanje, načine ispravljanja sastavka i načine ocjenjivanja sastavka. Tijekom

poučavanja pisanom izražavanju učitelj bi trebao redovito pratiti učenikovo napredovanje.

Sama ocjena sastavka nije mjerilo njegovog napretka. Potrebno je ocjenu potkrijepiti

bilješkom o tome što učenik može učiniti, kako reagira na upute, kakav je njegov stav o

napredovanju i sl. Bilješke o napredovanju učenika potrebno je voditi tijekom procesa

poučavanja i uvježbavanja, a ne samo ispitivanja pisanja.

Načini ispravljanja učeničkoga sastavka odnose se na načine ispravljanja svega što

učenik piše. Ispraviti znači učiniti ispravnim ono što je pogrešno, loše ili nepotpuno.

Pogreškom se smatra svako odstupanje od pravopisne, gramatičke, leksičke i stilističke

norme hrvatskog standardnog jezika. Svako odstupanje treba promatrati u skladu s

učenikovom dobi, s njegovim znanjem i razvojem djelatnosti pisanja. Težak upozorava na

razlikovanje pogrešaka koje je učenik morao izbjeći, jer je već naučio odgovarajuća

pravopisna i gramatička pravila ili pravila o ustroju rečenice, od pogrešaka koje učenik čini

zato što još ne pozna pravila. Težak dalje navodi razlike između lake i teške pogreške pa

težom pogreškom smatra kad učenik ne stavi točku na kraju rečenice ili kad nakon učenja o

vokativu, u rečenici imenicu u V od ostalih dijelova ne odvoji zarezom. Postupci su u

ispravljanju pogrešaka različiti. Preporuča se samo naznačavanje pogreške jer to učenika

primorava na razmišljanje u čemu je pogriješio i sprječava mehanički ispravak koji učenika

pasivizira. Učeničke pogreške naznačavaju se obično podcrtavanjem i to:

 pravopisna pogreška jednom crtom

 gramatička pogreška dvjema crtama

 stilska pogreška valovitom crtom, a

63
  sadržajna pogreška isprekidanom crtom.

Međutim, ima pogrešaka koje učenik na određenom stupnju jednostavno ne može otkriti

jer mu nedostaje potrebno jezično znanje. To govori u prilog kombiniranom načinu

ispravljanja. Nastavnici trebaju naznačiti pogrešku gdje god su sigurni da se učenik neće

naći u nedoumici i da će bez njihove pomoći uspješno ispraviti pogrešku. Gdje nastavnici

sumnjaju u uspješnost učenikova ispravljačkoga zahvata, sami trebaju ispraviti i pojasniti

pogrešku.

Pri vrednovanju i ocjenjivanju učeničkih sastavaka ima mnogo subjektivnosti, a teško

je pronaći sasvim objektivan način, posebno kad se ocjenjuje stil i sadržaj. Subjektivnosti ima

i u ispravljanju gramatičko-pravopisnih sastavnica, a da bi se tu izbjegla samovoljnost,

nužne su ove pretpostavke: učiteljevo savršeno poznavanje gramatičkih i pravopisnih

načela, razlikovanje pogrešaka koje je učenik morao izbjeći jer je morao naučiti odgovarajuća

pravila i razlikovanje lakših i težih pogrešaka.

Težak navodi da je konačna ocjena sastavka sinteza niza ocjena pojedinih sastavnica, a

to su: sadržaj, tekstovna vrsta, kompozicija, stil, gramatika i pravopis te vanjština

teksta. Postoji više načina ocjenjivanja, a još uvijek je uvriježeno ocjenjivanje jednom

brojčanom ili verbalnom ocjenom. Moguće je i ocjenjivanje s više brojčanih ili verbalnih

ocjena za svaku važnu sastavnicu i to tako da se na kraju izvede opća brojčana ili verbalna

ocjena. Poznate su i opisne ocjene. Težak, uz brojčanu ocjenu, predlaže sažeto pismeno

obrazloženje s uputama o otklanjanju pogrešaka ili opisnu ocjenu kao poticajni komentar.

Učenički se sastavci mogu vrednovati pomoću opisnika – ključeva za ispravljanje.

Opisnici se odnose na sadržaj, ustroj te na jezično oblikovanje. Oni pomažu učitelju u

vrednovanju učeničkog sastavka. Na temelju pregledno navedenih opisnika učitelj u

učeničkom sastavku zapaža učenikova postignuća u pojedinoj sastavnici. Opisnike možemo

64
podijeliti u tri dijela: sadržaj i kompozicija sastavka, jezik i stil te formalno-pojavni

izgled sastavka.

Težak navodi dvije metode vrednovanja učeničkih pismenih ostvaraja: društveno

isticanje i stručnu prosudbu. Rad koji je objavljen u školskom listu, u dječjem časopisu, na

radiju i sl. samim tim je već vrednovan i izdvojen od drugih kao vrjedniji. Kao najveću kaznu

i najdestimulativniju metodu Težak navodi nečitanje učeničkih radova. Učenik piše i trudi se,

a nitko mu to ne čita. Ni samo čitanje bez povratne sprege nije dobro, međutim, nije dovoljno

samo pročitati rad i dati ocjenu. Učeniku trebamo objasniti ocjenu. Treba mu iznijeti što je

dobro, a što loše kako bi ubuduće mogao izbjeći istu pogrešku i razviti ono što mu je

otkriveno kao vrijednost.

Vrednovanje učeničkih pisanih radova zahtjevan je i odgovoran posao. Ono može biti i

nagrađivanje i kažnjavanje, a po tome ocjena može poticati, razvijati, ali i kočiti i

zaustavljati učenike. Nastavnici moraju biti svjesni svrhe i posljedica vrednovanja te redovito

vrednovati učeničke radove jer će, na taj način, učenici postati uspješniji u pisanim radovima.

65
 Sastavila: Ana Tafra

Napomena: neki dijelovi koji se odnose samo za OŠ nisu sastavljeni

66
67
SADRŽAJ

SLOŽENOST ŠKOLSKOG PREDMETA HRVATSKI JEZIK............................................................1

JEZIČNE DJELATNOSTI...........................................................................................................2

SLUŠANJE U NASTAVI HJ...................................................................................................2

GOVORNA UPORABA JEZIKA.............................................................................................2

ČITANJE..............................................................................................................................3

OBLICI JEZIČNOGA IZRAŽAVANJA.........................................................................................4

PRIČANJE........................................................................................................................4

PREPRIČAVANJE.............................................................................................................5

PROCES POUČAVANJA PISANJU............................................................................................5

POTREBA ZA PISANJEM.........................................................................................................5

UČENIČKI SASTAVAK.............................................................................................................7

UČENIKOVO PISANJE I NAČELO ZAVIČAJNOSTI....................................................................9

UVJEŽBAVANJE PISANJA SASTAVAKA.................................................................................10

RAZINE UVJEŽBAVANJA PISANJA SASTAVAKA................................................................10

OBLICI JEZIČNOGA IZAŽAVANJA..........................................................................................11

IZVJEŠĆIVANJE.................................................................................................................11

OBAVIJEST....................................................................................................................11

VIJEST...........................................................................................................................12

IZVJEŠĆE.......................................................................................................................12

ŽIVOTOPIS........................................................................................................................13

MOLBA.............................................................................................................................13

DOPISIVANJE...................................................................................................................13

POZIVNICE ŠKOLSKOG TIPA.........................................................................................14

68
 ELEKTRONIČKE PORUKE I PORUKE SMS-OM...............................................................14

KLASIČNI I SUVREMENI OBLICI ČESTITKE.....................................................................14

PISMO..........................................................................................................................14

BILJEŠKA I NATUKNICA....................................................................................................15

BILJEŠKA.......................................................................................................................15

NATUKNICA..................................................................................................................15

VJEŽBE OPISIVANJA.........................................................................................................15

REDOSLIJED U OPISIVANJU..........................................................................................15

OBJEKTIVNO OPISIVANJE.............................................................................................16

OPIS PREDMETA..........................................................................................................16

RAZLIČITOST IZBORA PREDMETA OPISA......................................................................16

OPISIVANJE OSOBE (LIKA)............................................................................................16

OPIS PROSTORA...........................................................................................................17

STATIČAN I DINAMIČAN OPIS......................................................................................17

RASPRAVLJAČKI OBLICI JI....................................................................................................18

PROBLEMSKI ČLANAK I KOMENTAR................................................................................18

PROBLEMSKI ČLANAK..................................................................................................18

KOMENTAR..................................................................................................................19

OSVRT – PRIKAZ – KRITIKA – RECENZIJA.........................................................................19

OSVRT..........................................................................................................................19

PRIKAZ..........................................................................................................................19

KRITIKA.........................................................................................................................20

RECENZIJA....................................................................................................................20

PRISTUPI ESEJU................................................................................................................21

69
 ESEJ U KNJIŽEVNOSTI...................................................................................................21

ESEJ U ŠKOLSKOJ PRAKSI.............................................................................................21

PowerPoint prezentacija.................................................................................................22

ISPITIVANJE I VREDNOVANJE PISANJA................................................................................23

Ispitivanje i vrjednovanje jezičnoga izražavanja.............................................................23

Vanjsko vrednovanje.......................................................................................................23

Školsko vrednovanje........................................................................................................24

Svrha ispitivanja učenikova pisanja.............................................................................24

Učenici ispitanici i mjerljivost postignuća....................................................................24

Učenički sastavak u inicijalnome i finalnome ispitivanju............................................24

Vrednovanje učeničkoga sastavka..................................................................................25

Analitički pristup u vrednovanju učeničkog sastavka..................................................26

PRIMJER ESEJA – VREDNOVANJE....................................................................................27

Načini ispravljanja učeničkoga sastavka......................................................................27

Sastavila: Ana Tafra

Napomena: neki dijelovi koji se odnose samo za OŠ nisu sastavljeni

70