ČAKAVSKO NARJEČJE

PROSTIRANJE U PROŠLOSTI
Prostiranje u prošlosti

• u prošlosti je čakavsko narječje zauzimalo veće područje

• prije velikih seoba čakavsko je narječje sezalo na sjeveru

do Kupe i Save, a istočna mu je granica bila Una – Dinara
– Cetina

• u Istri su starinački čakavski govori samo oni

sjevernočakavskog i buzetskog dijalekta, a svi su drugi
migracijski
DANAŠNJE PROSTIRANJE
Današnje prostiranje

• Istra, Hrvatsko primorje (Rijeka i riječko zaleđe), od

Rijeke do Senja (izuzevši štokavski pojas između Novog
Vinodolskog i Senja), kvarnerski otoci (Krk, Cres, Lošinj,
Unije, Susak, Rab, Pag, Vir, Olig, Silba)

• otoci zadarskog arhipelaga (Ist, Molat, Sestrunj, Dugi

otok, Iž, Ugljan, sjeverni dio Pašmana), kopno oko Zadra
do Biograda

• otoci šibenskog arhipelaga (Zlarin, Prvić, Kaprije, Žirje)

Današnje prostiranje

• kopno oko Vodica, Primoštena, Rogoznice, Trogira,

Kaštela, Splita

• otoci Čiovo, Drvenik, Šolta, Brač, Hvar, Korčula, Vis,

zapadni Pelješac sve do Lastova

• djelomično na dalmatinskoj obali (Split, Zadar)

• Lika, Gorski kotar (Mrzle Vodice, Brestova Draga,

Vrbovsko, Stubica) i Žumberak
Čakavski govori u dijaspori

• čakavske oaze u Austriji (gradišćanski Hrvati),

Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Italiji

• čakavski govori u dijaspori uglavnom pripadaju

srednjočakavskom dijalektu
DIJALEKTI ČAKAVSKOG NARJEČJA

• sjevernočakavski dijalekt
• srednjočakavski dijalekt
• južnočakavski dijalekt
• lastovski dijalekt
• buzetski dijalekt
• jugozapadni istarski dijalekt
NAJSTARIJI SPOMENICI

• Valunska ploča (11. stoljeće)

• Plominski natpis
• Baščanska ploča (oko 1100.)
• Vinodolski zakonik (1288.)
• Istarski razvodi (13. stoljeće)
• Kolunićev zbornik (1486.)
PJESNIŠTVO ČAKAVSKE STILIZACIJE

• najveći procvat od kraja 15. do početka 17. stoljeća

(Marulić, Hekorović, Lucić, Zoranić, Karnarutić, Baraković
i dr.)

• Vladimir Nazor “Galeotova pesan “ i “Ban Dragonja”,

1906.

• pjesnici u 20. stoljeću: V. Nazor, Drago Gervais, Pere

Ljubić, Mate Balota (Mijo Mirković), Marin Franičević i dr.
 ANTOLOGIJSKE ZBIRKE
ČAKAVSKE POEZIJE

• Pere Ljubić “Bodulske pisme” , Šibenik 1927.

• Drago Gervais “Čakavski stihovi”, Crikvenica 1929.

• Dragutin Tadijanović i Olinko Delorko “Hrvatska moderna

lirika”, Zagreb 1933.

• Ive Jelenović i Hijacint Petris “Antologija nove čakavske

lirike”, Zagreb 1934.
ANTOLOGIJSKE ZBIRKE ČAKAVSKE
POEZIJE

• Ive Jelenović “Nova čakavska lirika”, Zagreb 1947.

• Zvane Črnja i Ive Mihovilović “Korablja začinjavaca”,

Rijeka 1969.

• Milorad Stojević “Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća”,

Rijeka 1987.
 STARI RJEČNICI
ČAKAVSKE STILIZACIJE
• Faust Vrančić “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae
linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae”,
Venecija 1595.

• Bartol Kašić “Razlika skladanja slovinskoga”, 1599. (rukopis)

• Jakov Mikalja “Blago jezika slovinskoga”, Loretto 1649.

• Ardelio Della Bella “Dizionario italiano, latino, illirico”, Venecija

1728.

• Josip Voltić “Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika”,

Beč 1803.
ANTUN MAŽURANIĆ
“ČRTICE”
 Mažuranićeve “Črtice”

• 1843. u 3. knjizi Kola analizira Vinodolski zakonik iz

1288. u 23 črtice

• uspoređuje različitoski štokavskog i čakavskog narječja

Mažuranićeve “Črtice”
• ča za što (ča se veže s prijedlozima u akuzativu i tada
otpada vokal a, a č se navezuje na prijedlog: vač 'u što',
nač 'na što', poč 'po što', zač 'za što')

• bil za bio (l > o)

• j za dj (graja, rojen) - *dj > j

• v / va za u (iden v Riku ili va Riku)

• na kraju riječi m > n (iden, velin, pišen, rukun, nogun)

• saki 'svaki', se 'se', zeti / vazeti 'uzeti‘

Mažuranićeve “Črtice”

• ĕ > e, i, ali nikada ije, je (Reka, Rika, svedok, svidok, meriti,

miriti)

• mik za men (pramik, kamik)

• lj, nj > l+j, n+j (vesel-je, ufan-je)

• buki, smoki (bukva, smokva)

• zamjenice se skraćuju prijedlozima, a samoglasnik se ispušta

(nav < na ov, nan < na on, nat < na ta)

• rječca l se naslanja na glagole (pišel Petar? vidimol?)

Mažuranićeve “Črtice”

• jesam, hoću se pokraćuju (sil bil va crikvi? san; ćešil

poć va crikvu? ću)

• u Vinodolu l nije samoglasnik i ne veli se vlći, tlći, dlg,

pln, vlk već vući, tući, dug, pun, vuk

• u kondicionalu su oblici glagola biti bin, biš, bi bimo,

bite, bi, a ne bi u svim licima i brojevima

• imenice m. roda u L jd. -i (na puti, na polji)

Mažuranićeve “Črtice”

• imenice muškog roda u G mn. - i –h

• A mn. = N mn. = G mn. (gonim voli)

• imenice ženskog roda u G jd. –i, -e (žene, ženi)

• N mn. = A mn. = G jd. ž. roda

Mažuranićeve “Črtice”

• G mn. imenica ž. roda tvori se od N jd., samo se

ispusti završno –a (knjig, vod)

• nekada se zbog izgovora u tih imenica umeće

-a (bukav, crikav)

• različiti naglasci u čakavskom (vodà, zemljà) i

štokavskom narječju (vòda, zèmlja)
 JURAJ KRIŽANIĆ
“GRAMATIČNO IZKAZANJE
OB RUSKOM JEZIKU”,
17. stoljeće
Križanić opisuje sličnosti čakavskog narječja i
ruskog jezika te različitosti sa štokavskim
narječjem
• u čakavskom se zadržalo završno l (pisal, hodil, pepel)

• G mn. –ov / -ev,  (bratov, kraljev, rib, let)

• uporaba N umjesto V (o Ivan)

• izostanak sibilarizacije u oblicima drugi, težaki, Vlahi,

dragih, velikih

• ĕ > e, i (tilo, lito, vera, seno)