Professional Documents
Culture Documents
Termodinamika - Prijelaz Topline (Mirko Tadić)
Termodinamika - Prijelaz Topline (Mirko Tadić)
10 PRIJELAZ TOPLINE
Uvod
Izmjena energije između dva sustava koja nastupa zbog njihovih različitih
temperatura, naziva se prijelaz topline. Ako nema drugih uzroka, stanje promatranih sustava
mijenjat će se sve dok se ne uspostavi toplinska ravnoteža, tj. dok se ne uspostavi jednaka
temperatura u oba sustava. Tada prestaje izmjena topline. Pri tome ne treba zaboraviti da je u
realnom svijetu materije toplinska ravnoteža relativan pojam, vezan na stanje materije u
ograničenom prostoru i vremenu.
Tijekom izmjene topline između dva sustava (tijela u krutom, kapljevitom ili plinovitom
stanju) njihove materijalne čestice nalaze se na različitim temperaturama, pa kažemo da se
unutar njih uspostavljaju temperaturna polja. Zbog toga osim vanjske toplinske neravnoteže
između tih sustava (tijela) postoji i unutarnja toplinska neravnoteža unutar svakog od njih.
Na koji način se odvija prijenos topline između dva sustava i unutar samih sustava?
Pri izmjeni topline, dva sustava mogu, ali ne moraju biti u neposrednom dodiru, iz čega se
može zaključiti da su mehanizmi prijenosa topline u tim slučajevima bitno različiti.
FLUID λf
konvekcija α
radijacija
SUNCE ZEMLJA
KRUTO TIJELO
kondukcija
λk
121
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Temperaturno polje
Temperatura je, kao i druge veličine stanja, skalarna veličina koja se opisuje samo s
numeričkom vrijednošću i pripadnom dimenzijom temperaturne skale. Za razliku od modela
klasične termodinamike koji pretpostavlja materiju u unutarnjoj toplinskoj ravnoteži, teorija
prijelaza topline polazi od činjenice da pri izmjeni topline s okolišem čestice materije nemaju
jednaku temperaturu. U materiji postoji trodimenzijsko skalarno temperaturno polje koje se
tijekom izmjene topline vremenom mijenja. Takvo temperaturno polje u pravokutnom
koordinatnom sustavu označava se kao T = T(x, y, z, t), a u cilindričnom koordinatnom
sustavu kao T = T(r, φ , z, t). Zbog ovisnosti o vremenskoj koordinati t takva se polja nazivaju
nestacionarnim temperaturnim poljima. Ako se temperaturno polje s vremenom ne mijenja
tada otpada ovisnost o t, pa se takva polja nazivaju stacionarnim poljima.
Za opis trodimenzijskih prostora najčešće se koriste ortogonalni koordinatni sustavi. Za
probleme koji će se kasnije razmatrati koristit će se pravokutni ili cilindrični koordinatni
sustav koji su opisani na slici 10.2. Pripadni jedinični vektori označeni su slovom e i
indeksom smjera koordinate.
122
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
TEMPERATURNO POLJE
z z
∂T ∂T ∂T
grad T ≡ ∇T = ex + ey + ez , (10.1)
∂x ∂y ∂z
dok je u cilindričnom koordinatnom sustavu:
∂T 1 ∂T ∂T
grad T ≡ ∇T = er + eϕ + ez . (10.2)
∂r r ∂ϕ ∂z
123
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Q& dT
qi = = −λ , W/m2 , (Fourierov stavak). (10.3)
Ai dni
δQ& dT
qx = =−λ , W/m2, (lokalna vrijednost kroz dAx ), (10.4)
dAx dx
dT
Q& = ∫ q x dAx = − ∫ λ dAx , W. (ukupni toplinski tok kroz Ax). (10.5)
A A
dx
T(x)
dT
dA x
δQ&
qx = q x+dx
dAx nx
T nx
dx
x
x x + dx
Slika 10.3 Gustoća toplinskog toka, qx, jednodimenzijskog temperaturnog polja, T = T(x)
124
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
∂T ∂T ∂T ∂T ∂T ∂T
q = q x + q y + q z = −λ −λ −λ = − λ + + = −λ ∇T . (10.6)
∂x ∂y ∂z ∂x ∂y ∂z
Uzrok ove promjene je razlika toplinskog toka koja se provođenjem dovodi i odvodi
susjednim elementima mase, δQ& λ = qi dAi . Na slici 10.4 prikazan je jedan smjer
molekularnog transporta topline, koji se odvija kroz granične plohe elementa u smjeru osi x.
Slično vrijedi i za kondukciju u smjerovima z i y.
U općem slučaju, unutar diferencijalnog volumena, dV = dAx dx = dAy dy = dAz dz, može
postojati izvor ili ponor topline izdašnosti ± Φip, W/m3, koji rezultira toplinskim tokom
δQ& ip = ± Φip dV . Pretpostavit ćemo da su ρ, c i λ konstantni, tj. neovisni o temperaturi.
dU
k onduk cija - ulaz dU& ≡ konduk cija - izlaz
dt
∂q
δQ&λ = qx dAx q x + x dx dAx
∂x
x
izvor/ponor
z δQ&ip = ±ΦipdV
125
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Uzevši u obzir da je dV = dAx dx = dAy dy = dAz dz, dobiva se jednadžba održanja energije za
nestacionarno trodimenzijsko temperaturno polje s izvorom/ponorom u krutom tijelu:
∂T ∂q x ∂q y ∂q z
ρc + + + = ± Φip . (10.8)
∂t ∂x ∂y ∂z
Primjenom Fourierovog stavka dobivamo gustoće toplinskog toka za sva tri smjera (x, y, z):
∂T ∂T ∂T
q x = −λ , q y = −λ , q z = −λ , (10.9)
∂x ∂y ∂z
∂T ∂ ∂T ∂ ∂T ∂ ∂T
ρc − λ − λ − λ = ± Φip . (10)
∂t ∂x ∂x ∂y ∂y ∂z ∂z
∂T ∂ 2T ∂ 2T ∂ 2T Φip
= a 2 + 2 + 2 ± , (10.11)
∂t ∂x ∂y ∂z ρc
gdje se ispred zagrade na desnoj strani jednadžbe (10.11) nalazi koeficijent temperaturne
vodljivosti, a = λ/(ρc), m2/s.
Jednadžba (10.11) može se kraće zapisati pomoću Gibbsove (simboličke) notacije:
∂T Φ
= a ∇ 2T ± ip , (10.12)
∂t ρc
∂ 2T ∂ 2T ∂ 2T
∇ 2T = + 2 + 2 , (10.13)
∂x 2 ∂y ∂z
1 ∂ ∂T 1 ∂ 2T ∂ 2T
∇ 2T = r + + . (10.14)
r ∂r ∂r r 2 ∂ϕ 2 ∂z 2
126
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
U stacionarnom stanju ne mijenja se oblik temperaturnog polja u krutoj tvari, iako tvar nije u
toplinskoj ravnoteži s okolinom. To znači da svaka materijalna točka krute tvari, prima
jednaku energiju (toplinu) od toplijih susjednih materijalnih točaka, koliko predaje hladnijim
susjednim materijalnim točkama. Stacionarno stanje opisujemo iskazom da je Q& = konst.
Ravna stijenka
Za ovaj fizikalni model je karakteristično da je površina plohe kroz koji prolazi
toplinski tok konstantna, A = konst. Kako je u stacionarnom stanju Q& = konst. , to je u ovom
slučaju i gustoća toplinskog toka q = Q& / A = konst.
T
Stijenka
λ∝T
T1
dT λ = konst.
T2
λ ∝ (1/T)
q
dx
δ
x1 x2 x
Q& dT
q= =−λ = konst. , (10.15)
A dx
odnosno
q dx = − λ dT . (10.16)
q ∫ dx = − λ ∫ dT , (10.17)
x1 T1
127
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
q ( x 2 − x1 ) = −λ (T2 − T1 ) . (10.18)
λ
q= (T1 − T2 ) , W/m2, (10.19)
δ
Uočimo da je redosljed indeksa prema matematičkim pravilima, tj. u smjeru pozitivne osi x,
pa je iz tog razloga δ > 0, a pozitivan smjer vektora gustoće toplinskog toka, q, poklapa se sa
smjerom x. To znači da bi u slučaju kada je T1 < T2 dobili q < 0, sa smjerom prema negativnoj
osi x. Obično se pri proračunima na mjestu T1 upisuje veća, a na mjestu T2 manja temperatura
(obje u oC ili K), tako da je rezultat q > 0, smjer toplinskog toka je jasan iz fizikalne situacije.
Jednadžba (10.19) može se se napisati u obliku:
∆T
q= , (10.20)
δ
λ
gdje je ∆T = T1 – T2 uzrok, a (δ/λ) otpor provođenju topline. Temperature se mogu pisati i s
Celsiusovim, kao i Kelvinovim stupnjevima: ∆T = T1 – T2 = ∆ϑ = ϑ1 – ϑ2.
Višeslojna ravna stijenka
Provođenje topline kroz višeslojnu ravnu stijenku može se odrediti primjenom
jednadžbe (10.19) na svaki pojedinačni sloj. Na primjer, za troslojnu stijenku prikazanu na
slici 10.6 mogu se napisati tri jednadžbe:
δ1
q1 = (T1 − T2 ) = q , (10.21)
λ1
δ2
q2 = (T2 − T3 ) = q , (10.22)
λ2
δ3
q3 = (T3 − T4 ) = q . (10.23)
λ3
gdje se u brojniku nalazi razlika temperatura krajnjih ploha, a u nazivniku ukupni otpor
provođenju topline.
128
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Troslojna stijenka
T1 T2 T3 T 4
T
q
λ1 λ2 λ3
δ1 δ2 δ3
x1 x2 x3 x4 x
T1 − Tn +1
q= n
, W/m2, (10.25)
δi
∑i =1 λ i
gdje se u nazivniku na desnoj strani nalazi suma pojedinačnih otpora provođenju topline svih
slojeva stijenke.
Kako svaka ploha, Ai, u svim točkama ima istu temperaturu, Ti, ma kakva ona bila, tada se
ukupni toplinski tok može izračunati prema: Q& = qi Ai = konst .
Cijevna stijenka
Jednoslojna stijenka cijevi
Za razliku od ravne stijenke ovdje je površina, A = A(r) = 2rπL, u smjeru toplinskog toka
promjenljiva. U stacionarnom je stanju toplinski tok konstantan:
dT
Q& = q A = − λ 2rπL = konst . (10.26)
dr
129
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
dobiva se:
T
grijanje
Q& r T1
ln 2 = T1 − T2 , (10.28) q(r)
2πλL r1 T2
T2 dT
q(r)
te konačno: T1
hlađenje
r1 r dr
2πL (T1 − T2 )
Q& = . (10.29) r2
1 r2
ln
λ r1 Slika 10.7 Temperaturna polja u cijevnoj stijenci
dT Q&
r = = konst . (10.30)
dr 2πLλ
To znači da je na manjem radiusu nagib tangente (prema horizontali r) veći. Sukladno tome
su prikazani profili temperature u cijevnoj stijenci na slici 10.7.
2πL (T1 − T2 )
Q& 1 = , W, (10.31)
1 r2
ln
λ 1 r1
2πL (T2 − T3 )
Q& 2 = , W. (10.32)
1 r3
ln
λ 2 r2
130
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Q& 1 r2 r1
r2
T1 − T2 = ln , (10.33)
2πL λ 1 r1
Q& 1 r
T2 − T3 = ln 3 . (10.34)
2πL λ 2 r2
T T1 T2
Zbrajanjem se dobiva izraz za dvoslojnu
stijenku: r1
r2 T3
2πL (T1 − T3 ) r3
Q& = . (10.35)
1 r2 1 r3
ln + ln
λ 1 r1 λ 2 r2 Slika 10.8 Dvoslojna cijevna stijenka
2πL (T − Tn +1 )
Q& = n 1 . (10.36)
1 ri +1
∑
i =1 λ i
ln
ri
131
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
x
V m(x)
Nejednolika razdioba Polje gustoće ρ(x)= m(x)/V
mase u prostoru.
Homogeno gravitacijsko
polje: g= konst.
F ( x)
Polje statičkog tlaka p( x) =
A
A A A
Jedinična površina, A
Prisilna konvekcija
U tehničkoj praksi najčešće se makroskopsko gibanje fluida ostvaruje prisilno, tj. pod
djelovanjem nekog tehničkog uređaja: pumpe, ventilatora i sl. Pokretni dijelovi ovih uređaja
(lopatice) potiskuju čestice fluida prema području nižeg tlaka, pa je razlika tlaka ∆p uzrok
strujanja fluida.
Obično je u takvim slučajevima slobodno gibanje fluida pod utjecajem temperaturnog polja
sasvim potisnuto. Prijenos topline odvija se konvektivnom načinom, tj. makroskopskim i
molekularnim transportom, koji je pod utjecajem brzine bitno pojačan u odnosu na slobodnu
konvekciju.
132
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Mješovita konvekcija
Postoje slučajevi kod kojih je gibanje fluida pod približno jednakim utjecajem ∆T i ∆p. U
tom slučaju se prijenos topline naziva mješovita konvekcija.
NESTABILNO NESTACIONARNO
Laminarno strujanje. Bez obzira na oblik strujnica (zamišljeni put čestica) nema preskakanja
čestica iz jedne strujnice u drugu, tj. nema miješanja. Ipak, zbog različitih brzina, čestice nisu
u kontaktu cijelo vrijeme s istim česticama susjednih strujnica. Zbog toga je molekularni
transport energije (topline) direktno pod utjecajem makroskopskog gibanja. Kod laminarnog
strujanja uspostavlja se stalan (stacionaran) profil brzine, ukoliko se vanjski uvijeti ne
mijenja.
133
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
FLUID
δ(x) T∞
y ∆ T∞
w∞
δ T (x)
T∞ ∆T ∞ δ T (x)
profil brzine
∆T
δ(x) w T ∆T T
profil temperature
y
HMS
ϕ ϕ tangenta
qs x
x STIJENKA Ts Ts qs
x x
Presjek x = konst. Grijanje fluida Hlađenje fluida
za prikaz profila Ts > T∞ Ts < T∞
∂T
q s = − λ , (Fourirov zakon provođnja), (10.37)
∂y y =0
prema kojem je vidljivo da je za određivanje gustoće toplinskog toka, qs, nužno poznavanje
profila temperature, T(x, y, z). Određivanje tog profila zahtijeva matematičko rješavanje često
vrlo zamršenog sustava jednadžbi. Zato se u inženjerskim proračunima obično koriste
empirijske (iskustvene) formule, koje su dobivene analizom eksperimentalnih rezultata.
134
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Takav način računa počiva na pojmu koeficijenta prijelaza topline, α W/(m2 K), koji je
definiran Newtonovim stavkom:
Ovdje je α faktor proporcionalnosti između uzroka, (Ts −T∞) , i posljedice, qs. Često je
temperaturna razlika (Ts − T∞) promjenljiva po površini stijenke, A, pa jednadžba (10.38)
definira lokalni koeficijent prijelaza topline, α(A). Prosječna vrijednost za cijelu površinu, αm,
dobiva se prema relaciji
1
A ∫A
αm = α ( A) dA . (10.39)
gdje su: T1 = (Ts1 − Tf1) i T2 = (Ts2 − Tf2) razlike temperatura stijenke (indeks "s") i fluida
(indeks "f") na početku (indeks "1") i kraju (indeks "2") promatrane površine. Na slici 10.12
prikazan je slučaj hlađenja fluida na stijenci čija temperatura nije konstantna. U praksi se
ovakav slučaj ne razmatra, jer je on samo dio cjelovitog fizikalnog modela u kojem učestvuje
i fluid s druge strane stijenke.
Tf 1
FLUID
Tf (x) fluid
Tf 2
T1
α(x)
STIJENKA λs T2
Ts2
Ts1 Ts(x) stijenka
T
(FLUID)
x
−λ ∂T
α= , (10.42)
Ts − T∞ ∂y y =0
∆T T − Ts
θ= = , (10.43)
∆T∞ T∞ − Ts
y T∞
FLUID w
∂T 1 ∂θ
= (T∞ − Ts ) , (10.44)
∂y L ∂Y
∂ T − Ts
=
αL ∂θ
Nu = = , (10.45)
λ ∂Y T∞ − Ts Y =0 ∂Y Y =0
136
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Oblik profila temperature T(x, y, z), pa tako i profila nadtemperature θ(X,Y, Z), mijenja se pod
utjecajem strujanja fluida. Pri većim brzinama bit će profil bliže stijenci, tj. povećat će se
nagib tangente (∂θ /∂Y)Y=0, a to prema jednadžbi (10.45) znači povećanje Nu broja, odnosno
povećanje koeficijenta prijelaza topline, α .
Iako je kroz hipotetički mirujući sloj (HMS) trensport topline samo mehanizmom
molekularnog gibanja, na taj transport bitno utječe makroskopsko gibanje koje mijenja
gradijent temperature (“pokretačku silu”). Očita je povezanost mikro i makro gibanja, pa se
kod fluida može govoriti o jedinstvenom, zajedničkom efektu koji se naziva jednim imenom -
konvekcija.
EMPIRIJSKE FORMULE
Empirijske formule, temeljene na rezultatima eksperimentalnih ispitivanja, omogućuju
u pravilu određivanje prosječne vrijednosti Nusseltovog broja, Num, na cijeloj površini
stijenke. Zatim se prosječni koeficijent prijelaza topline može odrediti iz relacije:
λ
αm = Nu m , W/(m2 K), (prosječni koeficijent prijelaza topline). (10.46)
L
Toplinski tok kroz cijelu površinu: Q& = q A , određuje se uz upotrebu jednadžbe (10.38):
Poseban način proračuna izmjenjivača topline, kod kojih toplinski tok bitno ovisi o
promjenama temperatura duž površine A, bit će opisan kasnije.
Radi pravilne upotrebe empirijskih formula potrebno je razmotriti faktore koji utječu na
vrijednost Nusseltovog broja. Na prijelaz topline utječe:
- geometrija strujanja; pri čemu se bitno razlikuju otvorena ili vanjska strujanja (pored
ravne stijenke, oko snopa cijevi ili tijela raznih oblika) od zatvorenih strujanja (kroz
cijevi, kanale ili tehničke uređaje različitih oblika),
- vrsta strujanja; slobodna ili prisilna konvekcija,
- oblik strujanja; laminarno ili turbuleno strujanje,
- smjer toplinskog toka; grijanje ili hlađenje fluida,
- fizikalna svojstva fluida: ρ, cp, λ, µ.
137
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Nusseltov broj
αL
Nu = , (10.49)
λ
predstavlja značajku prijelaza topline. Prema jednadžbi (45) Nu je jednak nagibu tangente na
bezdimenzijski profil nadtemperature, θ, na stijenci. Ovaj nagib pod utjacajem je vrste i
oblika strujanja fluida.
Prandtlov broj
µc p ν
Pr = = , (10.50)
λ a
predstavlja značajku fizikalnih svojstava fluida. Dinamička viskoznost fluida, µ Ns/m2,
definirana je s Newtonovim zakonom:
dw
τ=µ , N/m2, (Newtonov zakon trenja), (10.51)
dy
slično kao što je koeficijent vodljivosti topline, λ W/(m K), definiran već spomenutim
Fourierovim zakonom:
∂T
q = −λ , W/m2, (Fourierov zakon provođenja). (10.52)
∂y
Newtonov zakon vrijedi za većinu fluida, kod kojih je deformacija fluida, izražena s dw/dy,
linearno zavisna o tangencijalnom (smičnom) naprezanju, τ N/m2. Fluidi, kod kojih ovaj
zakon ne vrijedi, nazivaju se nenjutnovski fluidi. Često se umjesto µ koristi kinematička
viskoznost, ν = µ/ρ , m/s2.
Kao što je λ povezan s molekularnim transportom topline, tako je µ povezan s molekularnim
transportom impulsa. Prandtlov broj izražava odnos ova dva molekularna transporta.
Reynoldsov broj
ρwL wL
Re = = , (10.53)
µ ν
138
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Grashofov broj
ρ ∞ − ρs gL3
Gr = , (10.54)
ρs ν 2s
predstavlja značajku gibanja slobodnom konvekcijom. Ona izražava uzrok gibanja (uzgon)
čestica fluida uslijed razlike gustoće. Indeks "s" ukazuje na vrijednost pri temperaturi stijenke,
Ts, a indeks "∞" pri temperaturi dovoljno daleko od stijenke, T∞. Za gravitacijsko ubrzanje
obično se uzima vrijednost g = 9,81 m/s2, dok je L karakteristična linearna veličina
promatranog slučaja, npr. visina stijenke, H, ili vanjski promjer cijevi, D.
Kod plinova se obično pretpostavlja da vrijedi jednadžba stanja idealnih plinova, pv = RT, pa
je gustoća ρ = 1/v = p/(RT). Tada se koristi oblik:
Ts − T∞ gL3
Gr = , (10.55)
T∞ ν 2s
139
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Ukoliko se u promatranom slučaju moraju uzeti u obzir i drugi utjecaji, oni se također
izražavaju pomoću bezdimenzijskih veličina. Tako se, na primjer, pri proračunu prijelaza
topline na ulaznom dijelu cijevi uzima u obzir i omjer unutarnjeg promjera i dužine cijevi,
D/L. U tom se slučaju može formirati nova značajka, Graetzov broj, Gz = Pe(D/L). Ako je
strujanje laminarno, potrebno je uzeti u obzir i smjer toplinskog toka uvođenjem omjera
dinamičkih viskoziteta (µ/µ s); prema nekoj srednjoj temperaturi fluida (µ), odnosno
temperaturi stijenke (µs).
Ponekad se u literaturi koristi drukčija značajka prijelaza topline, koja se naziva Stantonov
broj, St = α/(ρwcp), a povezana je s Nusseltovom značajkom na slijedeći način:
St = Nu/(RePr). (10.58)
Pri izboru empirijskih formula mora se posebna pažnja obratiti uvjetima u kojima se ona
smije koristiti, kao i uputama o referentnoj temperaturi prema kojoj se uzimaju fizikalna
svojstva fluida.
PROLAZ TOPLINE
Da bi se odredila toplina koju fluid predaje ili prima od stijenke nužno je poznavati
temperature fluida ϑf i stijenke ϑs, jer je gustoća toplinskog toka opisana jednadžbom
prijelaza topline:
ϑf A(x) FLUID A
ϑf A= konst.
ϑs1
"A
STIJENKA λs ϑf A − ϑf B = konst.
ϑs2
"B
qs
ϑf B = konst.
T
FLUID B
x ϑf B(x)
140
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Ova jednadžba daje točnu vrijednost za toplinski tok Q& s kroz stijenku površine A samo u
slučajevima kada su temperature oba fluida konstantne, pa je i razlika ϑfA − ϑfB = konst. Ipak,
ponekad se primjenjuje i na slučajeve kada se male varijacije temperatura fluida ϑfA(x) i
ϑfB(x) duž površine A smiju aproksimirati s konstantnim srednjim temperaturama, ϑfA i ϑfA.
Osim toga, produkt kA u jednadžbi (10.60) ukazuje na povezanost koeficijenta prolaza topline
i površine, pa će određivanje k ovisiti o geometriji promatranog fizikalnog modela. U
nastavku će se razmotriti dva karakteristična modela stijenke.
Ravna ploča
Površina A kroz koju prolazi toplina jednaka je za oba fluida. Za stacionarno stanje je
&
Qs = konst . , što znači da se temperaturno polje vremenom ne mijenja. Primjer takvog
temperaturnog polja prikazan je na slici 15. Fizikalni model ima tri domene (područja), dvije
domene fluida A i B u kojima se odvija konvektivni prijenos topline, te domenu stijenke u
kojoj se odvija provođenje topline.
ϑ1 ϑ2
A = konst.
STIJENKA
ϑA (srednja)
ϑA − ϑ1 FLUID B
ϑA − ϑB
FLUID A
Qs ϑ2 − ϑB
T αA λs αB ϑB (srednja)
x
δs
Preoblikovanjem tih jednadžbi, tako da na desnim stranama ostanu samo razlike temperatura,
te potom njihovim zbrajanjem, dobiva se:
141
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
Q& s 1 δ 1
+ s + = ϑ A − ϑ B , (10.64)
A α A λ s αB
odnosno
ϑ A − ϑB
Q& s = A. (10.65)
1 δs 1
+ +
α A λ s αB
U nazivniku ove jednadžbe je zbroj pojedinačnih toplinskih otpora: (1/αA) prijelazu topline s
fluida A na stijenku, (δs/λs) provođenju topline kroz stijanku i (1/αB) prijelazu topline sa
stijenke na fluid B. Veći toplinski otpor u nekoj domeni praćen je većom razlikom
temperature u toj domeni. Prema izgledu temperaturnog polja na slici 10.15 slijedi da je
najmanji toplinski otpor onaj od stijenke, jer je razlika temperatura te domene, ϑ1 − ϑ2,
najmanja. Najveći toplinski otpor je na strani fluida B.
Jednadžba (10.65) povezuje toplinski tok Q& s s razlikom temperatura dvaju fluida (ϑA− ϑB),
pa po svom obliku odgovara jednadžbi (10.60).
Stoga zaključujemo da je koeficijent prolaza topline kroz ravnu ploču definiran jednadžbom:
1
k= , W/(m2 K), (koeficijent prolaza topline – ravna stijenka). (10.66)
1 δ 1
+ s +
α A λ s αB
U svim drugim slučajevima toplinski tok, ali ne i koeficijent k, određuje se procedurom koja
je posebno opisana u poglavlju o izmjenjivačima topline!
Cijevna stijenka
142
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
A2 =2r2πL
FLUID A FLUID B
r2
λc
r1 αA αB
CIJEV ϑA
dužine L
T
ϑ1 ϑ2
ϑA − ϑB
Qs
ϑB
r
2πL (T1 − T2 )
Q& s = , (provođenje kroz stijenku – prema jedn. 10.29), (10.69)
1 r2
ln
λ c r1
Preoblikovanjem tih jednadžbi, tako da na desnim stranama ostanu samo razlike temperatura,
te potom njihovim zbrajanjem, dobiva se:
Q& s 1 1 r 1
+ ln 2 + = ϑ A − ϑB , (10.71)
2πL r1α A λ c r1 r2 α B
odnosno,
2 πL(ϑ A − ϑ B )
Q& s = , W, (toplinski tok kroz cijev). (10.72)
1 1 r2 1
+ ln +
r1α A λ c r1 r2 α B
143
Mirko Tadić TERMODINAMIKA
2 r1πL(ϑ A − ϑ B )
Q& s = = k1 A1 (ϑ A − ϑ B ) , (10.73)
1 r1 r2 r1
+ ln +
α A λ c r1 r2 α B
1
k1 = , W/(m2 K), (sveden na površinu A1). (10.74)
1 r1 r2 r1
+ ln +
α A λ c r1 r2 α B
2r2 πL(ϑ A − ϑ B )
Q& s = = k 2 A2 (ϑ A − ϑ B ) , (10.75)
r2 r2 r2 1
+ ln +
r1α A λ c r1 α B
1
k2 = , W/(m2 K), (sveden na površinu A2). (10.76)
r2 r r 1
+ 2 ln 2 +
r1α A λ c r1 α B
Usporedbom jednadžbi (73) i (75) vidi se da vrijedi: k1A1 = k2A2, tj. na manjoj površini A je k
veći i obratno.
Toplinski tok Q& s može se računati iz bilo koje prethodne jednadžbe, ovisno o raspoloživim
podacima temperatura, samo onda kada su te temperature konstantne, ili neznatno variraju
duž površine A. U protivnom se mora koristiti proračun izmjenjivača topline.
144