STRUČNI ISPIT

PITANJA ZA PISMENI DIO STRUČNOG ISPITA

1. Prijem bolesnika u bolnicu

Bolesnik se upućuje u bolnicu kada njegovo stanje zahtijeva intenzivne dijagnostičke ili
terapijske postupke i zdravstvenu njegu koji se ne mogu obavljati na nivou primarne
zdravstvene zaštite.Liječnik upućuje bolesnika sa uputnicom za bolničko liječenje. Bolesnik
sa uputnicom za bolničko liječenje dolazi u prijemnu ambulantu bolnice. Medicinska sestra u
prijemnoj ambulanti utvrđuje identitet pacijenta i ispravnost zdravstvene dokumentacije.
Upisuje bolesnika u ambulantnu knjigu, pomaže mu pri skidanju odjeće i obuće, smiješta ga
na stol za obavljanje pregleda. Mjeri mu vitalne funkcije i asistira liječniku pri pregledu. Kada
liječnik pregledom potvrdi bolničko liječenje ispisuje ambulantno primiće (ispisuje broj pod
kojim je bolesnik uveden u ambulantnu knjigu, ime i prezime bolesnika, odjel na koji se
bolesnik upućuje, dijagnozu) i potpisuje ga. Bolesnik i njegova pratnja odlaze u prijemnu
kancelariju bolnice s dokumentacijom o primanju u bolnicu i tu se upisuje. Iz prijemne
kancelarije sa bonličkom dokumentacijom bolesnik odlazi u prijemni blok. Tu se presvlači i
oblači bolničku odjeću. Bolesnik predaje odjeću i obuću u garderobu i za stvari se izdaje
potvrda u tri primjerka. Jedan ide bolesniku drugi odlazi s odjećom a treći ostaje u bloku. Na
odjelu sestra predaje pacijenta glavnoj ili odgovornoj sestri odjela. Glavna sestra odjela prima
bolesnika, predtsavlja mu se, odvodi bolesnika u sobu. Predstavlja ga bolesnicima u sobi i
pokazuje mu krevet, ormarić.. Zadaće sestre nakon prijema bolesnika : Obavijestiti liječnika o
prijemu bolesnika, uspostaviti liste medicinske dokumentacije, utvrditi način prehrane
bolesnika,izmjeriti bolesniku visinu i težinu i upisati ih u temperaturnu listu. Provjeriti
pokretnost pacijenta. U slučaju hitnosti spremit pacijenta za pregled. Glavna medicinska
sestra ili sestra odjela uzima sestrinsku anamnezu.. Prilikom primanja pacijenta na odjel sestra
mora biti ljubazna.

2. Primopredaja dužnosti
Primopredaja dužnosti je postupak kojim sestra smjene koja završava posao predaje dužnost
sestri koja nastavlja posao. Dužnost se predaje pismeno i usmeno. Pismena primopredaja je
obavezna i provodi se na osnovi sestrinske dokumentacije i temperaturneliste. Usmena
primopredaja se provodi uz bolesnički krevet u samo je dopuna pismenoj primopredaji.

3. Proces zdravstvene njege

Proces zdravstvene njege je unaprijed određen niz aktivnosti usmjerenih ispunjavanju svrhe
zdravstvene njege-održavanju zdravlja pojedinca ili ako je ono narušeno, osiguravanju one
količine i kvalitete zdravstvene njege koju njegovo zdravstveno stanje zahtijeva da bi
ozdravio. Ako se zdravlje ne može vratiti primjena procesa zdravstvene njege mora pridonijeti
postizanju najviše moguće kvalitete života što je duže moguće. Proces zdravstvene njege je
sastavljen od 4 faze:
• Utvrđivanje potreba za zdravstvenom njegom
• Planiranje zdravstvene njege
 • Provođenje zdravstvene njege
• Evaluacija (vrednovanje) zdravstvenje njege

4. Utvrđivanje potreba za zdravstvenom njegom

Da bi se utvrdile bolesnikove potrebe za zdravstvenom njegom, sestra mora prikupiti
raznovrsne podatke o njegovu stanju, ponašanju, bliskim osobama i uvjetima u kojima živi.
Sami podaci o bolesti setri nisu dovoljni da odredipotrebe za zdravstvenom njegom. Sestri su
potrebni drugi specifični podaci. Npr određivanje pokretljivosti pacijenta, smanjene
mogućnosti brige za sebe. Koliko mu je potrebna fizička pomoć. Ako bolesnik npr ima
traheostomu pojačane su mu potrebe za higijenom. Sestra prikuplja podatke od samog
bolesnika, članova njegove obitelji a prema potrebi od drugih ljudi kao i od zdravstvenih
radnika.. Pri tome se koristi intervjuom, promatranjem, mjerenjem i analizom dokumentacije.

5. Planiranje zdravstvene njege

Nakon što su utvrđene potrebe procjenjuje se prioritet, definiraju ciljevi i planiraju postupci.
Proces zdravstvene njege temelji se na dobroj dokumentaciji-planu zdravstvene njege koji
sadrži sestrinsku dijagnozu , ciljeve, intervencije i prostor predviđen za evaluaciju. Planiranje
obuhvata u definiranje izvršitelja. Najčešće je to viša medicinska sestra-vođa tima koja
utvrđuje potrebe, planira zdravstvenu njegu, provodi složenije postupke, i podijeli zadatke u
skladu sa stručnosti sposobnosti i kvalitetama sestara. U kućnoj njezi se osposobljavaju laici
za jednostavnije radnje koje treba cesto raditi (hranjenje bolesnika, vjezbe disanja, promjena
položaja..)

6. Provođenje zdravstvene njege

Provođenje uključuje trajno procjenjivanje bolesnikova stanja i ponašanja te praćenje
uspješnosti zdravstvene njege. Istodobno načela etike i neformalna poduka bolesnika moraju
biti sastavni dio svakoga postupka.Npr medicinska sestra nudi bolesniku a prije jela opere
ruke i donosi mu pribor za pranje ruku, nudi mu da posle jela opere zube upozoravajući ga na
poželjne higijenske navike.

7. Evaluacija zdravstvene njege

Evaluacija je vrednovanje uspjesnosti zdravstvene njege. Planiranje zdravstvene njege
obuhvata i definiranje ciljeva za svaki problem a oni čine osnovu za ocjenjivanje uspješnosti
zdravstvene njege.Zdravstvena njega je orjentirana na ishod zdravstvene njege. To znači da
nije dovoljno provesti određene postupke već oni moraju biti i učinkoviti.

8. Važnost održavanja lične higijene

Kada govorimo o osobnoj higijeni bolesnika tada mislimo na čistoću tijela i sredine u kojoj
bolesnik živi. Održavanjem higijene tijela postiže se otpornost organizma i zaštićuje od
infekcije. Koža i vidljive sluznice štite organizam od vanjskih uticaja i omogućavaju
organizmu normalnu funkciju. Higijena kože je jako bitna. Na koži stanuju bakterije koje nas
štite ali redovnim kupanjem treba otkloniti sve druge negativne agense koji se nastane na
koži.Nedovoljnom higijenom mogu se izazvati brojna crijevna oboljenja kao i mnoge druge
zarazne bolesti. Za medicinsko osoblje je jako bitna dezinfekcija kože da bi se spriječilo
direktno unošenje mikroorganizma u krv pacijenta. Znači pošto koža prije svega ima i zaštitnu
ulogu treba je njegovati i čistiti da ne bi došlo do brojnih upalnih i zaraznih bolesti.

9. Održavanje lične higijene nepokretnih bolesnika

Sestra koja brine o pacijentu mora znati uzroke i stupanj mogućnosti brige o sebi kao i navike
bolesnika kako bi provođenje njege mogla što bolje prilagoditi bolesniku. Sestra provodi
higijenu dijelova tijela koju bolesnik ne može sam obaviti. Nepokretnim bolesnicima
potrebno je osobnu higijenu održavati u određeno vrijeme, na isti način i što više orilagoditi je
bolesniku. Određeni postupci održavanja osobne higijene provode se svakodnevno, više puta
tokom dana ili povremeno. Na tome se zasniva plan i podjela njege nepokretnog bolesnik.
• Dnevna njega : pranje zubi, pranje do pojasa, pranje genitalija, češljanje
• Djelimična njega: pranje zubi, pranje ruku, češljanje, pranje nogu, pranje genitalija
• Povremena njega : kupanje bolesnika u krevetu ili kadi, pranje kose

10. Dekubitus
Dekubitus je ograničeno oštećenje kože ili potkožnog tkiva usljed dugotrajnog pritiska. Spada
u komplikacije dugotrajnog ležanja. Zbog otežanog protoka krvi dolazi do manjka kisika i
hranjivih tvari te do poremećaja metabolizma u tkivu izloženom pritisku. Dekubitus nastaje na
mjestima koja su izložena pritisku, na mjestima gdje su koštani izdanci prekriveni slabije
razvijenim potkožnim tkivom. Najčešće se to događa ako bolesnik dugo leži:
• Na leđima: u predjelu potiljačne kosti, lopatica, laktova, trtice, peta
• Na boku: u predjelu uške, ramena, vanjske strane lakta, kuka, vanjske strane koljena i
gležnja

11. Zadaci medicinske sestre u sprečavanju dekubitusa

- Sestra mora poznavati faktore koji uzrokuju nastanak dekubitusa (vanjski i unutarnji) kako
bi mogla procijeniti sklonost dekubitusu.
- Ona mora planirati i provoditi mjere sprečavanja dekubitusa (ukloniti vanjske činitelje).
- Uočiti na vrijeme početne znakove dekubitusa (crvenilo kože)
- Poduzeti odgovarajuće postupke.
Ako su prisutni faktori koji pogoduju nastanku dekubitusa (loše stanje, inkontinencija stolice i
urina, slab unos hrane i tekućine) sestra će:
• Procijeniti sklonost dekubitusu
• Zabilježiti mogućnost nastanka dekubitusa
• Postaviti cilj da bolesnik neće dobiti dekubitus
• Vrednovati poduzete mjere
Radi sprečavanja dekubitusa sestra mora:
• Održavati ličnu higijenu bolesnika
• Promatrati mjesta sklona dekubitusu
• Mijenjati položaj bolesnika u krevetu
• Primjeniti antidekubitusna pomagala
• Provoditi pravilnu prehranu i nadoknadu tekućine
• Podučiti bolesnika i obitelj o mjerama za sprečavanje dekubitusa
12. Zadaci medicinske sestre i postupak sa bolesnikom koji ima dekubitus
Prvi znak dekubitusa je crvenilo kože koje na pritisak pobijeli, a kada to mjesto oslobodimo
pritiska crvenilo se ponovo javlja. Zahvaćen je epidermis i na tom mjestu koža je topla.
Zadaće sestre jesu:
• Ukloniti vanjske faktore
• Smanjiti pritisak na oštećenom dijelu kože
• Provoditi ostale peventivne mjere
Kod drugog stupnja dekubitusa crvenilo napreduje do cijanoze, ne nestaje na pritisak a koža je
topla. Stvaraju se mjehuri i blaga oštećenja kože. Zahvaćena je koža i djelimično potkožno
tkivo. Zadaće sestre jesu:
• Ukloniti vanjske faktore
• Smanjiti pritisak na oštećeno mjesto
• Provoditi ostale preventivne mjere
• Zbrinjavati ranu na koži ako postoji kao svaku hiruršku neinficiranu ranu (dezinfekcija
okoline rane, dezinfekcija rane, stavljanje na ranu ordinirane terapije, zaštita okoline
rane, sterilno previjanje)
U trećem stupnju dekubitusa koža je smeđe boje a postoji li rana njena je okolina
hiperpigmentirana i u njoj se vidi nekrotično tkivo. U četvrtom stupnju dekubitusa nekrozom
su zahvaćeni svi slojevi kože, potkožnog tkiva i mišića. Liječenje dekubitusa trećeg i četvrtog
stupnja je hirurško uz primjenu ljekovitih sredstava. Zadaće sestre jesu:
• Ukloniti vanjske faktore
• Smanjiti pritisak na oštećene dijelove kože i na ostale dijelove tijela sklone dekubitusu
• Provoditi ostale preventivne mjere (promatrati kožu i mjesta sklona dekubitusu,
održavati osobnu higijenu, provoditi pravilnu prehranu i nadoknaditi tekćinu)
• Zbrinjavanje nekrotičnog područja kao inficirane hirurške rane (dezinfekcija okoline
rane, dezinfekcija rane, stavljanje na ranu ordinirane terapije-antiseptici npr Rivanol
0,01 % , antibiotici,zaštita okoline rane, sterilno previjanje)
Cilj zdravstvene njege je zacjeljivanje dekubitusne rane.

13. Zadaci medicinske sestre pri sprečavanju tromboflebitisa

Tromboflebitis je zapaljenje stijenke vene, kao posljedica prisustva tromba koji nastaje usljed
dugotrajnog ležanja. Sestra mora:
• Poznavati faktore koji uzrokuju nastanak
• Planirati i provoditi mjere sprečavanja flebotromboze, tromboflebitisa i plućne
embolije
• Uočiti na vrijeme nastanak
• Provoditi odgovarajuće postupke u njezi i liječenju bolesnika s navedenim oboljenjima
• Podučiti bolesnika i njegovu obitelj mjere sprečavanja, prepoznavanje simptoma i
znakova flebotromboze, tromboflebitisa i plućne embolije.
Mjere za sprečavanje su usmjerene ka poboljšanju cirkulacije. Rade se aktivne vježbe donjih
ekstremiteta, vježbe dubokog disanja, pravilan položaj i česte promjene položaja u krevetu,
redovno održavanje osobne higijene, redovita masaža,ležanje na leđima sa povišenim
nogama, stavljanje elastičnog zavoja ako bolesnik ima proširene vene prilikom ustajanja, što
ranije ustajanje iz kreveta nakon operacije.
14. Sterilizacija
Pod sterilizacijom podrazumijevamo postupak kojim uništavamo sve oblike
mikroorganizama. Sterilizacija se provodi fizičkim i hemijskim metodama. Kod fizičkih
metoda koristimo se toplotom, a kod hemijskih rastvorima. Fizičke metode sterilizacije su:
Sterilizacija vlažnom toplotom i sterilizacija suhom toplotom.Hemijske metode sterilizacije
su: Vlažna hemijska sterilizacija i suha hemijska sterilizacija.
a) Sterilizacija vlažnom toplotom postiže se sljedećim metodama: Sterilizacija kuhamjem u
ključaloj vodi, sterilizacija vodenom parom pod pritiskom.
Sterilizacija kuhanjem je jedna od najstarijih metoda sterilizacije. Ovom se metodom zapravo
i ne postiže prava sterilizacija jer se temperatura vode može popeti maksimalno na tačku
ključanja dakle 100 °C, a tom temperaturom se ne mogu uništiti otporne spore mnogih
zaraznih klica, pa se ovdje radi zapravo o jednom vidu dezinfekcije. Ovom metodom su se
sterilisali instrumenti. Instrumenti se prije stavljanja u ključau vodu moraju dobro oprati i
prethodno staviti u neki antiseptik te tada staviti u ključalu vodu gdje će se sterilizirati
najmanje pola sata. Međutim ovom sterilizacijom dolazi do tupljenja hirurških noževa i do
korozije hirurških instrumenata te do ostecenja plasticnih i gumenih materijala. Ova
sterilizacija se izbjegava ukoliko su moguće druge metode sterilizacije.
Sterilizacija vodenom parom pod pritiskom: Ova metoda se izvodi u posebnim aparatima koji
se nazivaju AUTOKLAVI. Aparat radi na principu vodene pare pod pritiskom kojom se
postiže znatno povišenje temperature što omogućuje potpuno uništenje svih zaraznih klica i
njihovih spora. Na taj način postiže se potpuna sterilizacija. Temperatura autoklava kreće se
od 115 °C uz pritisak od 1,5 atmosfera, 120 °C uz pritisak od 2 atmosfere i 135° C kod
pritiska od 3 atmosfere. Vlažnom parom se steriliziraju tekstil (plahte, ogrtači,
komprese),metalni predmeti (instrumenti), gumei predmeti (sonde, nastavci) i stakleni
predmeti a ne steriliziraju se ulja ni masti.
b) Sterilizacija suhom toplotom postiže se sljedećim metodama: U suhim sterilizatorima,
sterilizacija plamenom.
Suhi sterilizator je uređaj u kome se sterilizacija vrši vrelim zrakom kome se određeno
vrijeme i na određenoj temperaturi izlaže materijal koji se želi sterilizirati. Potrebna toplina se
dobija električnom strujom a temperature se reguliraju reostatom. Najčešće se upotrebljava
temperatura od 180 ° C a vrijeme sterilizacije od 60 do 90 minuta. Ovaj vid sterilizacije
pogodan je za metalne instrumente jer nema korozivno djelovanje. Plastični i gumeni
materijal ne mogu se sterilizirati na ovaj način.
Sterilizacija plamenom je sve rjeđe u upotrebi. Instrumenti se stave u određenu posudu,
preliju se alkoholom te se potom zapale. Vrijeme trajanja sterilizacije je od 3-5 minuta.
Hlađenje instrumenata se vrši najbolje poljevanjem sterilnom destilovanom vodom.
A) Vlažna hemijska sterilizacija se postiže potapanjem instrumenata (uglavnom onih koji se
ne mogu sterilizirati suhom toplotom) u tečne dezinficijense kao što su alkohol, asepsol,
hibitane u kojima se drže sve do upotrebe.Posebno je značajno držati u pincete, hvataljke,
štipaljke kojima se iz doboša uzimaju sterilni zavojni materijal, operativno rublje te
instrumenti.
B) Suha hemijska sterilizacija je plinska sterilizacija i provodi se antisepticima u plinovitom
stanju kakav je npr etilen-oksid ili formalin. Na ovaj način se steriliziraju najčešće optički
instrumenti-endoskopi, zatim različiti kateteri i sonde koji se izlažu djelovanjem etilen oksida
čije je baktericidno djelovanje veoma snažno. Ako se instrumenti upotrijebi odmah nakon
sterilizacije može doći do oštećenja ljudskog tkiva u vidu opekotine jer se etilen oksid
zadržava neko vrijeme u porama instrumenta. Zato se instrumenti sterilizirani etilen oksidom
mogu upotrijebiti najmanje 24 sata nakon sterilizacije. Ova sterilizacija se danas provodi u
posebnim uređajima-ASEPTORIMA i koristi ih posebno odjeljenje za anesteziologiju jer je
potrebno provoditi odgovarajucu sterilizaciju mnogobrojnog anestezioloskog materijala.
Drugi vid plinske sterilizacije je sterilizacija formalinskim parama koja se izvodi u staklenim
ili plasticnim cilindrima na cijem se dnu nalazi posebno spremiste za smjestaj tableta
formalina čije pare prožimaju instrumente u cilindru. Sterilizacija traje najmanje 48 sati a
prije upotrebe instrumenti se brisu gazom namocenom fizioloskom otopinom da se otkloni
naslagani formalin da ne bi uzrokovao korozivno djelovanje ljudskog tkiva.
Sterilizacija jonizirajućim zracima : je fizikalna metoda i provodi s ejonizirajucim zrakama
odnosno eolektromagnetnim titranjima kratke valne duljine. a) sterilizacija gama zrakama
(njima se izlazu omoti u kojima su složeni instrumenti odnoso materijali za šivanje, plastični
instrumenti i pojedine tečnosti)Ovdje ne dolazi do sekundarnog zračenja koje bi moglo
nauditi živom tkivu. b) sterilizacija ultravioletnim zrakama primjenjuje se za dezinfekciju
zraka u operacionoj dvorani. To se radi pomoću kvarc lampi koje isijavaju ultraljubičaste
zrake. Izlaganje zrakama traje 6 sati a najbolje 12 .
Kontrola sterilizacije: fizička, hemijska i biološka. Fizička metoda: podrazumijeva pravilno
korištenje postojećih mjernih instrumenata ugrađenih na sterilizatoru. Maksimalna željena
temperatura mjeri se reostatom koji prekida dalji porast temperature. Slabost fizičke metode
očituje se u činjenici da je ona samo indirektna metoda kojom se ne postiže potpuna
sterilizacija. Hemijska metoda: Počiva u spoznaji da neke hemijske tvari mijenjaju svoju boju
pri određenim promjenama temperature. U okviru ove kontrole danas se najčešće koriste
indikatori bojom a predstavljaju ih papirnaste trakice impregnirane spojevima nikla hroma ili
bakra. Danas se najviše služe Mikulićevim papirićima. To je papirnata traka na kojoj se
napiše sterilno, premaže štirkom (skrob) te zatim prelije lugolovim rastvorom. Djelovanjem
joda papirnata traka postaje tamna te notirana riječ sterilno postaje nevidljiva. Nakon sto je
osušena traka je spremna za upotrebu. Stavljena u doboš i postizanjem temp iznad 100 ° C
traka dobija ponovo bijelu boju i riječ sterilno se vidi. Biološka kontrola predstavlja
najrazvijeniju jer nas direktno informiše o baktericidnom efektu sterilizatora. Ona se izvodi na
taj način što se bakteriološka kultura najčešće sa sporama antraksa stavlja u materijale koji se
steriliziraju te se nakon završene sterilizacije upućuje na zasijavanje na hranljive podloge.
Nedostatak ove metode je što dugo traje i dugo se čeka. Katkada i nekoliko dana.

15. Intravenska primjena lijeka

Najčešće se daju u lakatno-kubitalnu venu. Najčešće dajemo infuzije i to kod oboljenja koja
su praćena dehidratacijom i gubitkom elektrolita pa se infuzijama nadoknađuje ovaj gubitak.
Intravenskim infuzijama daju se fiziološki rastvori: NaCl 0,9%, glukoza 5 %, Ringerov
rastvor, krvni derivati pa i cjelokupna krv. Intravenska infuzija daje se sistemom boce.
16. Transfuzija krvi
Transfuzija krvi je postupak kojim se bolesniku daje krv ili njezini sastojci. Ključni faktor u
liječenju bolesnika transfuzijom je davalac krvi. Kod nas se krv skuplja putem planskih akcija
darivanja krvi. Dobrovoljni davatelj može biti osoba od 18-65 godina koja ispunjava određene
zdravstvene uvjete. Prije svakog darivanja krvi liječnik pregleda davatelja, upisuje u karton
anamnezu i rezultate pregleda a serološkim pretragama isključuje se hepatitis, lues, aids te
utvrđuje krvna grupa i Rh faktor. Krv se izravno odvodi iz vene davatelja pomoću zatvorenog
sustava u plastične vrećice u kojima se nalazi antikoagulans.Na vrećici se nalazi naljepnica sa
sljedećim podacima: naziv ustanove koja vadi krv i obrađuje, količina uzete krvi, konzervans
(ACD,CPD,CPD-A1,CPD-SAGM), rok upotrebe, reg.br. vrećice, krvna grupa, Rh faktor,
rezultati testova (hepat B, Hepat-c neg, sifilis neg, aids neg. Posttransfuzijske komplikacije
nastaju najčešće zbog ljudske pogreške: u identifikaciji bolesnika, u zamjeni uzorka krvi, u
pogrešnom prepisivanju podataka, u zamjeni krvi, u neadekvatnoj pripremi krvi, u
pregrijavanju krvi, u davanju pothlađene krvi, u davanju lijekova transfuzijom, u prebrzom
davanju krvi. Rane komplikacije su : Alergijsko anafilaktičke, febrilne, pirogene reakcije,
zračne embolije. A kasne reakcije su: hepatitis B, hepatitis C, sifilis, AIDS.Bolesnik može
primiti krv samo pod uslovom da ima istu krvnu grupu kao i davalac.

17. Njega umirućeg bolesnika

Bolesnike u terminalnom stanju neizlječive bolesti nastojimo već kod primanja u bolnicu
smjestiti u mirne male sobe, po mogućnosti jednokrevetne. Ako bolesnik boravi u
višekrevetnoj sobi a njegovo se stanje pogoršava treba ga premjestiti u manju sobu što prije uz
objašnjenje da je to zbog većeg mira, bolje njege, blizine ambulante i sl. Na taj se način
brinemo o psihičkom stanju drugih pacijenata. Umirući bolesnik potpuno ovisi o pomoći
medicinske sestre. Ona redovito mora održavati njegovu osobnu higijenu, njegu kože i
dostupnih sluznica, provoditi mjere sprečavanja dekubitusa, hraniti ga i davati mu tekućinu,
pomagati mu u eliminaciji stolice i mokraće, mjeriti mu vitalne funkcije, primjenjivati
ordiniranu terapiju i pažljivo ga promatrati. Nemirnog bolesnika je potrebno štititi od pada iz
kreveta fiksacijom. Važno je ispuniti svaku realnu želju umirućeg, čak i ako ona nije
doslovice rečena nekada je moramo prepoznati. To se načešćce odnosi na potrebu prisutnosti
posjeta i razgovora. Nastojimo izbjegavati razgovore o smrti i na to upozoravamo bolesnikovu
obitelj. Ako takvi bolesnici žele napisati oporuku dužni smo obavijestiti upravu ili pravnu
službu bolnice. Ako bolesnik umire u prisustvu obitelji, obitelji treba izraziti sućut.

18. Postupak sa umrlim

Kada na odjelu umre bolesnik, sestra treba odmah obavijestiti liječnika i zapisati vrijeme
smrti. Liječnik utvrđuje smrt. Neposredni ali nepouzdani znaci smrti jesu. Prestanak disanja i
rada srca, nereagiranje zjenica na podražaj svjetlom i gubitak svih refleksa. Sigurni i pouzdani
ali kasniji znaci smrti su mrtvačka ukočenost, mrtvačke pjege na koži i mrtvačka hladnoća.
Ako bolesnik umre u sobi gdje ima drugih bolesnika oko kreveta stavimo paravan, izvučemo
jastuke i skinemo pokrivače, skinemo umrloga, nakit skidamo red svjedocima i popisujemo.
Mrtvaca operemo, a ako zbog popuštanja sfinktera izlazi stolica i mokraća odstranimo ih,
operemo predio spolovila i anusa, u debelo crijevo stavimo smotuljak vate. Zubnu protezu ako
je imao stavimo u usta, a ako je imao rane na tijelu uredno ih previjemo. Umrlog položimo na
leđa sa ispruženim rukama i nogama, počešljamo ga i zatvorimo mu očne kapke i na njih
savimo smotuljke vate namočene vodom, a donju vilicu podignemo i učvrstimo zavojem da bi
usta ostala zatvorena. Umrli ostaje na odjelu dva sata. Sestra bilježi u temperaturnu listu
vrijeme smrti bolesnika, stavlja je u povijest bolesti. Ispunjava posmrtni karton koji pričvrsti
na nožni palac umrlog. Liječnik ispisuje sprovodnicu, nalog za obdukciju (ako je potrebna),
otpusnicu iz bolnice i dozvolu za ukop. Bolesnika treba prevesti u mrtvačnicu. Osobne stvari
bolesnika treba skupiti i popisati uz prisustvo i potpis svjedoka i predati obitelji. Obitelj ako
nije bila prisutna u vrijeme smrti treba pažljivo obavijestiti. Kada obitelj dođe treba biti
pažljiv i izraziti sućut i uputiti ih što trebaju činiti te predati im stvari umrlog.

19. Vitalni znaci

U vitalne znake spadaju: temperatura, puls, disanje i krvni pritisak.
Temperatura je stepen zagrijanosti čovječijeg tijela. Normalna temperatura u zdravog
čovjeka iznosi od 36-37 °C uz fiziološka kolebanja ovisno o dobi dana, životnoj dobi,
fizičkom naporu, a u žena ovisno o menstrualnom ciklusu i o trudnoći. Povišenu tjelesnu
temperaturu mogu uzrokovati fizikalni faktori (faktori koji uzrokuju vrućicu i pravilu zbog
nemogućnosti odavanja topline-toplotni udar) i hemijski faktori (oštećuju centar za
termoregulaciju-bakterije, toksini). Vrućica je porast tjelesne temperature iznad gornjegranice
normale i nespecifična je reakcija organizma na štetne fizikalne i hemijske faktore i to je
najčešćce jedan od prvih znakova upale. Temperatura se može mjeriti toplomjerom sa živom,
obojenim alkoholom ili elektronskim toplomjerom. Mjesta mjerenja temperature : Aksilarno
(pazuh)ili prepona, u ustima (ispod jezika ) odnosno oralno, sublingvalno, rektalno i
vaginalno. Subfebrilnost-37,1-37,7 °C
Febrilnost- od 38,8-39 °C
Visoka febrilnost- iznad 39 °C
Temperatura se bilježi u temperaturnoj listi tačkama plavim i spaja u temperaturnu krivulju
(febris continua, febris remittens, febris intermittens, febris recurens).
Puls ili bilo je odraz srčanog rada na perifernim arterijama. Utvrđuje se palpacijom površnih
arterija. Najčešće je to arterija temporalis, a. Carotis, a .brachialis,a.radialis,a.femoralis... u
praksi najčešće palpiramo radijalne arterije. Palpira se jagodicom drugog, trećeg i četvrtog
prsta tijekom jedne minute. Frekvencija pulsa je broj otkucaja bila u jednoj minuti. U zdrava i
odrasla čovjeka normalan broj otkucaja je od 60-80 u minuti a kod novorođenčadi i male
djece je od 100-150. Bradikardija je usporen puls (manje od 60 otkucaja u minuti)i može biti
fiziološki kod sportaša i fizičkih radnika a patološki kod hipotireoze, povišenog
intrakranijalnog pritiska i podrazaja nervus vagusa i znak poremecaja u autonomnom i
provodnom sistemu srca. Tahikardija ili ubrzan puls (više od 80 otkucaja u minuti) može biti
fiziološka pojava kod uzbuđenja ili pri naporu. Javlja se i kod povišene tjelesne temperature.
Puls bi trebao biti ritmičan (u pravim razmacima),ali ako su razmaci nepravilni onda je
aritmičan ili nepravilan.
Disanje je razmjena gasova između organizma i spoljašnje sredine. To je fiziološki proces
koji se neprekidno odvija u živom organizmu. U oksidativnim procesima troši se slobodan
kiseonik, oslobađa toplotna energija i stvaraju se krajnjiprodukti tih procesa, među kojima je i
CO2 koji se iz organizma izbacuje preko pluća. Disanje se sastoji iz dvije faze : Udisaj
(inspirijum) i izdisaj (ekspirijum). Pod frekvencom disanja podrazumijevamo normalan broj
udisaja u minuti (16-18 puta). S obzirom na brzinu disanja razlikujemo : eupneu(normalna
brzina disanja), tahipneu (ubrzano disanje), bradipneu (usporeno disanje), apneu (prestanak
disanja). Disanje može biti normalno (ujednačeno bez napora), produbljeno (s naporom) i
površno (jedva primjetno udisanje). Dispneja je subjektivni osjećaj nestašice zraka. Fiziološka
je pojava kod neadekvatnog sastava zraka pri fizičkom naporu i emocijama ali je često
simptom organskih bolesti, cirkulatornog, krvnog, endokrinog i zivcanog sustava. Patološki
oblici disanja: hiperpnea (duboko i učestalo disanje),ortopnea (prisiljava bolesnika da zauzme
pravilan položaj gornjeg dijela tijela), astmatsko disanje (ekspirij je otežan i produžen),
kussmaulovo disanje (duboko i šumno), čejn-štoksovo disanje (smjene relativno dugotrajnog
prestanka disanja s postupno sve dubljim i plićim disanjem), Biotovo disanje (apnea koja se
smjenjuje s nekolik plitkih i nepravilnih udisaja).
Krvni pritisak je pritisak krvi na zidove krvnih sudova. Postoje dvije vrstearterijski i venski.
Arterijski krvni pritisak je pritisak krvi na arterijske krvne sudove za vrijeme obje faze
srčanog rada tj. za vrijeme sistole i dijastole. Prema tome postoje dvije vrste a.krvnog pritiska:
sistolni ili maksimalni i dijastolni ili minimalni. Visina krvnog pritiska ovisi o : Stanju srca,
količini krvi u organizmu, gustine krvi i elastičnosti krvnih žila. Normalan krvni pritisak ovisi
o životnoj dobi:
• 1 godina 95/65 mmHg
• 6-9 godina 100/65 mmHg
• 10-13 godina 110/65 mmHg
• 14-17 godina 120/8/0 mmHg
• 18 godina i više 120/80-150/95 mmHg
Hipertenzija je stanje trajno povišenog krvnog pritiska u odraslih sistoličkog iznad 160
mmHg, a dijastoličkog 95 mmHg. (oboljenja bubrega, endokrini poremećaji,nervni
poremećaji). Snižen krvni pritisak se javlja kod stanja sa nedovoljnom količinom cirkulacije
krvi, a hronično prati adisonovu bolest, hipotireoidizam, anemiju. Krvni pritisak se mjeri
tlakomjerom na živu međutim sad postoje i elektronski tlakomjeri.

20. Preoperativna priprema bolesnika

Ova faza obrade i njege bolesnika započinje donošenjem odluke da je operacija potrebna i
prihvatanjem bolesnika da se podvrgne operaciji. Prvenstveno je potrebna psihička priprema
pacijenta to jest razgovor ljekara sa pacijentom. Dalje idu laboratorijski i klinički pregledi. Od
bolesnika uzimamo krv za krvne slike, krvne grupe, interakcije, Rh faktora i sedimentacije
eritrocita, kao i za vrijeme koagulacije i krvarenja, nivo šećera u krvi... Prije operacije
bolesnik se podvrgava detaljnom kliničkom ispitivanju srca, bubrega, jetre, pluća i drugih
organa a zavisno od oboljenja vrše se i rendgenski i endoskopski pregledi. Ishrana bolesnika u
preoperativnoj fazi je vrlo značajna. Obroci su lako svarljivi i veoma kalorični, pretežno
tečnog stanja, voće bogato vitaminom C. Njega bolesnika dan prije operacije podrazumijeva
uglavnom fizičku pripremu bolesnika. Bolesnik treba da se okupa. Ukoliko je operacija u
predjelu kosmatih dijelova neophodnoje brijanje. Gastro intestinalni trakt mora biti pročišćen.
Zato bolesnik dobija taj dan laku hranu lako probavljivu a od ponoći ne treba ni da jede ni da
pije. Neposrednoj pripremi blesnika za odlazak u operaciju sestra brine o sledećem: zamoli
bolesnika da ukoliko posjeduje zubnu protezu da ukloni iz usta. Zamolit će bolesnika da
ukloni lak na noktima, i šminku ako ima. Zahtijevat će od bolesnika da sine nakit. Ukazat ce
mu da ne smije jesti, piti niti pusiti. Da prema uputi ljekara uzme premedikaciju koju bolesnik
dobija u sobi 30-60 minuta pred operaciju. Priprema potrebnu dokumentaciju-istoriju
bolesti,najnovije lab. nalaze, dostavnicu trebovanja krvne grupe i drugo.
21. Postoperativna njega bolesnika
Čitav postoperativni tretman ima za cilj da spriječi nastanak mnogobrojnih postoperativnih
komplikacija. Sestra na odjeljenju mora biti spremna za prihvatanje operiranog bolesnika.
Krevet treba biti prethodno namješten. Bolesnik koji je dovezen iz sale najčešće je već budan.
Ako se pacijent još nije dobro probudio potrebno ga je na krevet staviti u leđni horizontalni
položaj s glavom okrenutom na lijevu stranu. Ukoliko se u njegovim ustima još nalazi
gumena cjevčica (airway) izvadit ćemo je tek poslije potpunog buđenja. U fazi buđenja kod
pacijenta se mogu pojaviti različiti incidenti od kojih su najčešći povraćanje koje može
ugroziti dišne puteve be nekada krvarenja na operativnu ranu. Sestra mora stalno biti uz
pacijenta, promatrati njegove vitalne pokazatelje, mjeriti ih svako pola sata te o nastalim
promjenama povremeno obavijestiti hirurga operatora. Posebno mora biti mirna kod pojave
ovraćanja te po potrebi izvršiti oralnu sukciju odnosno pacijentu inhalirat kisik. Mora na
vrijeme uočiti pojavu cijanoze, otežanog disanja zbog zapadanja korijena jezika i
posljedičnog zapušenja dišnih puteva. Zbog ovih komplikacija postoje tzv sobe za
poluintenzivnu njegu na hirurškom odjeljenju koje su snadbjevene posebnim aparatima i
pomagalima kojima se može razriješiti svaka nastala komplikacija. Nakon što se pacijent
uredno probudio sestra će ga obavijestiti o uspješno obavljenoj operaciji i ohrabriti ga da
uspješno izdrži i postoperativni period. Posebnu pažnju sestra treba obratiti na nastanak
postoperativnog šoka, kome čemu je najveći uzrok profuzno krvarenje. Sestra mora stalno
pratiti količinu izlučenog sadržaja na drenove, mora gledati je li prokvasio zavoj krvlju na
operativnoj rani. Ona neće odvijati ranu ali će obavijestitit hirurga. U svim situacijama sestra
ne smije da pravi paniku i da je prenosi na pacijenta, ako su sati posle operacije protekli
uredno sestra će bolesniku vratiti vrjedonosne predmete, staviti zubnu protezu, po potrebi
promijeniti prokvaseno rublje te nastaviti sa terapijom koja je predodređena.

22. Vještačka ishrana (nazogastrična sonda, gastrostoma, rektalna hranljiva klizma)

Nazogastrična sonda- hranjenje preko nazogastrične sonde predstavlja jedan od načina
vještačke ishrane koji se primjenjuje kod bolesnika koji imaju problema sa gutanjem
(oštećena sluznica usne duplje, ugašen refleks gutanja, kod bolesnika u nesvjesnom stanju,
kod nedonoščadi...). Uvođenje sonde vrši se kroz nos . najteža komplikacija koja se može
desiti naročito kod bolesnika u nesvijesti je da sonda uđe u disajne puteve. Zato se unošenje
hrane kroz sondu vrši tek kad se prethodno provjeri da li je sonda u želucu. Ako je sonda
otišla u disajne puteve tada:
• Ako je bolesnik svjestan burno će da reaguje
• Ako se pojavi cijanoza znak je da su disajni putevi zakrčeni
• Ako se slobodni kraj sonde približi uhu osjetit će se strujanje vazduha
• Ako se na kraj sonde stavi ogledalo ono će zamagliti
• Ako se na kraj sonde postavi tanki papir zatreperit će i td.
Sonda mora da bude sterilna i prethodno namazana sterilnim vazelinom. Hrana treba da bude
kašasta ili tečna i da ima odgovarajuću hranljivu vrijednost i da bude topla. Ako se sonda ne
mijenja za svaki obrok onda se mora voditi računa o higijeni nosne sluzokože i kontrolisati
njeno stanje.
Gastrostoma- je otvor na samom želucu stvoren hirurškom intervencijom. Ovom metodom
primjenjuje se hranjenje bolesnika kod oštećenja jednjaka, najčešće kod suicidalnih trovanja
jakim kaustičnim sredstvima. Način ishrane predstavlja posebnu brigu jer se otvor hirurškim
putem njeguje i održava po svm rincipima asepse. Radi obezbjeđenja okolnog tkiva od
izljevanja želučanog sadržaja i HCl-a sestra mora obezbijediti pogodan položaj bolesniku u
kome će se ovo izlivanje spriječiti. Okolina stome tj predio oko uvučenog drena premazuje se
mastima i zaštićuje sterilnim zavojem.
Hranljiva klizma- Hranjenje bolesnika ovim putem danas se rijetko primjenjuje. Ovim putem
unosi se tečna hrana koja mora da bude u izotoničnom rastvoru kako bi sluzokoža rektuma
mogla da je apsorbuje. Da bi za ovu funkciju bila sposbna sluznica mora prethodno da bude
čista i oslobođena fekalnih masa. Zato se prije svake hranljive klizme daje klizma za čišćenje.
Danas se ona rijetko primjenjuje zato što se ne može računati da će se sva tečnost
apsorbovati.

23. Organizacija posjete bolesnicima

Posjete bolesnicima koji borave na odjelima dopuštene su najbližim srodnicima, s time da
bolesnika istovremeno može posjetiti najviše tri osobe. Osobama koje boluju od akutnih
zaraznih bolesti, nije dozvoljeno dolaziti u posjetu bolesnicima. Na odjelima intenzivne njege
posjete su dodatno ograničene. U slučaju pojave epidemija (gripa i sl.) posjete se mogu
privremeno zabraniti. Teškim bolesnicima, te onima koji su u neposrednom postoperativnom
tijeku, dozvoljene su samo kratke posjete. Prilikom posjeta bolesnicima posjeta se mora
pridržavati bolničkog kućnog reda i uputa osoblja. Hranu bolesnicima je moguće donositi, ali
se treba predhodno konzultirati sa bolničkim osobljem, te ju odabrati prema njihovoj
preporuci.

24. Priprema bolesnika za rektoskopiju

Rektoskopija je endoskopska metoda pregleda završnog dijela debelog crijeva(rektuma) u
dubini od 20-25cm.Rektoskop je šuplja,metalna i rigidna cijev male debljine.Cilj pregleda je
uvid u stanje sluznice debelog crijeva.Pregledom je moguce uočiti polipe u analnom
kanalu,rektumu,hemoroide, fisure,kao i tumorozne promjene završnog dijela debelog
creijva.Pregledom se može uzeti isječak(biopsija)sluznice za patohistolosku analizu,kojom se
utvrđje da li se radi o normalnom ili bolesnom tkivu. Indikacije za rektoskopiju su:krvarenja
iz završnog dijela debelog crijeva, bol, nekontrolisana stolica, sumnja na tumorske procese,
izrasline oko rektuma. Za ovaj pregled je neophodno čišćenje crijeva koje se izvodi
uzimanjem nekog laksantnog sredstva. Dan prije pregleda bolesnik ujutro i uveče dobije
klizmu za čišćenje. Za ručak dobija lak obrok tečne hrane, a uveče može da pije čaj ili
limunadu.Na dan pregleda ujutro dobija duboku klizmu sa soda bikarbonom. Dok dobije
klizmu l5 min. Poslije toga leži na desnom boku , a zatim ode u WC. Na stolu,u previjalištu
med.sestra postavi bolesnika u koljeno- lakatni položaj,dodaje ljekaru sterilne rukavice i
rektoskop namazan vazelinom koji se uvlači u završni dio debelog crijeva.
25. EKG- tehnika uzimanja
Elektrokardiografija je zapis električnih potencijala srca provedenih u elektrokardiograf
pomoću elektroda postavljenih na grudni koš i udove. Postoje dvije vrste odvoda: standardni
elektrode za ekstremitete) i prekordijalni (elektrode za grudni koš).
1. Objasniti i raspraviti sa pacijentom postupak snimanja EKG -a.
2. Uputiti pacijenta da oslobodi grudni koš, te donje dijelove ekstremiteta
3. Smjestiti pacijenta u udoban položaj, ležeći ili sjedeći.
4. Prikopčati 10 elektroda: Standardne idu: crvena ide na desnu ruku, a žuta na lijevu ruku.
Crna ide na desnu nogu a zelena na lijevu. Postavlja se šest prekordijalnih odvoda. Zovu se
tako jer se elektrode za njihovo snimanje stavljaju na zid grudnog koša, dakle ispred srca
(prekordijalno). Označavaju se sa V1-V6
V1- 4. interkostalni prostor parasternalno DESNO,
V2- 4. interkostalni prostor parasternalno LIJEVO,
V4 - iktus - jedan prst medialno od medioklavikularne linije, peti interkostalni prostor (IKP),
V3 - izmedju V2 i V4,
V5 - peti IKP u prednjoj aksilarnoj liniji i
V6 - peti IKP u srednjoj aksilarnoj liniji.
5. Zamoliti pacijenta da miruje i pokuša suzdržati se od pokreta, te normalno diše.
6. Pokrenuti snimanje EKG -a, ovisno o vrsti uređaja.
7. Na dobivenoj traci EKG -a, označi: ime i prezime pacijenta, spol, JMBG
8. Pacijenta obavijestiti da ste završili sa snimanjem i da će te otkopčati elektrode.
9. Pacijentu dati ubruse da se obriše te mu pomoći ukoliko mu je pomoć potrebna.
10. Informisati ljekara te mu dati na uvid snimljeni nalaz EKG –a.

26. Zdravstvena njega komatoznog bolesnika

Koma je najteži poremećaj svijesti-besvjesno stanje. Bolesnik ne reagira ni na kakav podražaj
a fiziološki refleksi u dubokoj komi su ugasli. Bolesnik leži mirno i nepokretno. Zdravstvena
njega ovakvih bolesnika svodi se na:
• Promatranje bolesnika (mjeriti i monitorirati mu vitalne funkcije i reagiranje na
podražaje)
• Održavati bolesniku prohodnost dišnih puteva (drenažnim položajima tijela,
aspiracijom sadržaja sterilnim kateterom)
• Provoditi osobnu higijenu bolesnika (pranje, kupanje, masaža, njega usne šupljine i
očiju)
• Brinuti se za eliminaciju otpadnih tvari bolesnika 8kateterizacija mokraćnog mjehura,
eliminacijske klizme, nadzor nad izlučevinama)
• Provoditi mjere za sprečavanje komplikacijia dugotrajnog ležanja (vježbe disanja,
pasivne vježbe i masaža ekstremiteta, promjena položaja, upotreba pomagala poput
antidekubitusnih madraca)
• Provoditi propisanu terapiju
• Smjestiti bolesnika u optimalan položaj (na leđima ili kolemanov i mijenjati ga svako
dva sata)
• Osigurati bolesniku optimalne mikroklimatske uslove (temp., vlažnost i oksigenacija
zraka).
28. Klizma
Klizma je uljevanje tekućine analnim putem u debelo crijevo radi: čišćenja i pražnjenja
crijeva, postavljanja dijagnoze (dijagnostička klizma), davanja lijekova (ljekovita klizma) i
davanja hrane (hranljiva klizma).
Klizma za čišćenje i pražnjenje crijeva se primjenjuje radi odstranjivanja fekalija iz debelog
crijeva, pri opstipaciji, prije i poslije hirurških zahvata, prije poroda i prije dijagnostičkih
postupaka u tom odručju. U tu svrhu se klizmom pomoću katetera ulijeva analno odraslom
čovjeku 500-1000 ml tekućine ugrijane na temperaturu tijela koja osim vode može sadržavati
parafinsko ulje,glicerol,kalijev sapun,čaj od kamilice ili fiziološku otopinu NaCl-a.
Dijagnostička klizma je postupak u radiologiji pomoču kojeg se (poslije čišćenja) u debelo
crijevo ulijeva kontrasno sredstvo u dijagnostičke svrhe 8utvrđuje se prohodnost,
pokretljivost, položaj i oblik debelog crijeva te promjene na njegovoj sluznici tokom punjenja
ili posle pražnjenja kontrasnog sredstva.
Ljekovita klizma je postupak pomoću kojeg se u debelo crijevo unosi otopina lijeka.
Primijenjen lijek ima lokalno ili opće djelovanje.prije ljekovite klizme primjenjuje se klizma
za čišćenje radi boljeg djelovanja lijeka.
Hranjiva klizma se primjenjuje rijetko, kada bolesnik ne može uzimati hranu oralno ili kada
ne raspolažemo sredstvima za intravensku parenteralnu prehranu.

29. Kateterizacija
Kateterizacija je vještačko pražnjenje mokraćne bešike. Ako bolesnik ne može spontano da
mokri, znači da se radi o retenciji urina i zato se vrši kateterizacija. Takođe se vrši i kada se
želi laboratorijski i bakteriološki pregledati urin da bi se isključila kontaminacija urina
vaginalnom florom ili okolinom. Kateterizacija bez obzira u koje svrhe se radi mora se vršiti u
strogo aseptičnim uslovima. Različito se izvodi kod muškarca i kod žene. Potrebno je prije
svega pripremiti pacijenta, prostoriju (zagraditi krevet, zatvoriti vrata i navući zavjese). Od
pribora treba pripremiti sterilni kateter (prema vrsti katetera zavisno od uzrasta), sterilne
rukavice, sterilni tupferi od vate namočeni u dezinfekciono sredstvo 0,3-0,5 % asepsola,
kompresa i nepropusno platno, bubrežnjak, posuda za urin, kesa za urin, sterilna šprica sa
fiziološkim rastvorom 4 ml. Ukoliko se radi trajna kateterizacija pacijenta stavimo u leđno
horizontalni položaj, noge savijene u koljenima i raširene. Otvaramo set za kateterizaciju.
Navlačimo sterilne rukavice, dezinficiramo područje gdje će ići kateter. Kroz otvor uretre
kateter se uvod lagano bez sile dok se ne osjeti lagani otpor unutrašnjeg sfinktera. Kod žene se
taj otpor osjeti poslije 4-5 cm a kod muškarca 12-15 cm. Kad otpor popusti ušli smo u
mokraćnu bešiku i istovremeno kroz kateter počne da teče mokraća. Ne treba je naglo
ispuštati jer može doći do sekundarnog krvarenja. U nastavak na kateteru ubrizgamo
fiziološku otopinu za fiksaciju katetera.

30. Inzulin i način aplikacije

Inzulin je hormon koji luči žlijezda gušterača (pankreas), a služi za regulaciju šećera u krvi, te
metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu. On je transporter koji omogućava glukozi da iz
krvi prodre u tjelesne stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo. Ako inzulina uopće nema ili
ako ga je premalo, šećer ne može nikako, ili samo djelomično, dospjeti u tjelesne stanice.
Ostali šećer se zadržava u krvi, što se može izmjeriti. Normalna koncentracija šećera u krvi
natašte iznosi 3,75 - 6,0 mmol/l. Kada dođe do poremećene regulacije inzulina u tijelu razvija
se dijabetes ili šećerna bolest. Inzulin koji se danas primjenjuje u liječenju dijabetesa
proizveden je genetskim inženjeringom. Njegov hemijski sastav istovjetan je sastavu inzulina
proizvedena prirodnim putem u zdravih ljudi. Vrste inzulina:
• Ultrakratkodjelujući inzulinski analozi (roizvedeni su da započnu djelovati nekoliko
minuta nakon injekcije i njihov učinak traje tri do pet sati)
• Kratkodjelujući inzulin (sigurava nadzor šećera u krvi nakon obroka)
• NPH - srednjedugodjelujući inzulin (Srednjedugodjelujući pripravci, kao što je NPH
inzulin, počinju djelovati nakon sat i pol, a djelovanje traje čak do 24 sata)
• Dugodjelujući inzulinski analozi (Analozi dugodjelujućeg inzulina djeluju do 24 sata.
Pokrivaju bazalnu potrebu za inzulinom i odlikuju se smanjenim rizikom
hipoglikemije)
• Predmiješani inzulinski analozi (kao i predmiješani humani inzulini, sadrže u sebi
dvije komponente: brzodjelujuću koja pokriva potrebe za inzulinom u vrijeme obroka
te bazalnu koja pokriva potrebu za inzulinom između obroka)
• Predmiješani humani inzulin(Ako trebate kombinirati različite vrste inzulina,
predmiješani inzulini praktično su rješenje vaših problema. Oni su mješavine kratko- i
srednjedugodjelujućih inzulina u različitim omjerima. To znači da možete obje vrste
inzulina ubrizgati zajedno, a ne svaku odvojeno)
Inzulin se ne može aplicirati na usta s obzirom da je bjelančevinaste prirode i da ga kao
takvog sokovi probavnih organa lako razlažu. Zato ga apliciramo putem inijekcije duboko u
potkožno tkivo. U slučaju da inzulin iniciran u mišić (diblji ubod), treba očekivati brže
djelovanje i u tom smislu u pogledu uzimanja obroka i raznih aktivnosti treba usmjeriti
pažnju. Mjesta aplikacije inzulina (Pet područja na tijelu imaju dovoljno tkiva ispod kože za
davanje injekcije inzulina), to su:
- postranični dijelovi gornje trećine nadlaktice
- prednji postranični dijelovi natkoljenice
- trbuh
- donji dio leđa
- stražnjica
Treba paziti da ne ubrizgava se inzulin stalno u jednu tačku jer bi se mogla pojaviti kvržica i
učinkovitost inzulina mogla bi biti upitna.
PITANJA ZA USMENI DIO STRUČNOG ISPITA

1. Sterilizacija, vrste
Sterilizacija se provodi fizičkim i hemijskim metodama. Kod fizičkih metoda koristimo se
toplotom, a kod hemijskih rastvorima. Fizičke metode sterilizacije su: Sterilizacija vlažnom
toplotom i sterilizacija suhom toplotom.Hemijske metode sterilizacije su: Vlažna hemijska
sterilizacija i suha hemijska sterilizacija.
a) Sterilizacija vlažnom toplotom postiže se sljedećim metodama: Sterilizacija kuhamjem u
ključaloj vodi, sterilizacija vodenom parom pod pritiskom.
Sterilizacija kuhanjem je jedna od najstarijih metoda sterilizacije. Ovom se metodom zapravo
i ne postiže prava sterilizacija jer se temperatura vode može popeti maksimalno na tačku
ključanja dakle 100 °C, a tom temperaturom se ne mogu uništiti otporne spore mnogih
zaraznih klica, pa se ovdje radi zapravo o jednom vidu dezinfekcije. Ovom metodom su se
sterilisali instrumenti. Instrumenti se prije stavljanja u ključau vodu moraju dobro oprati i
prethodno staviti u neki antiseptik te tada staviti u ključalu vodu gdje će se sterilizirati
najmanje pola sata. Međutim ovom sterilizacijom dolazi do tupljenja hirurških noževa i do
korozije hirurških instrumenata te do ostecenja plasticnih i gumenih materijala. Ova
sterilizacija se izbjegava ukoliko su moguće druge metode sterilizacije.
Sterilizacija vodenom parom pod pritiskom: Ova metoda se izvodi u posebnim aparatima koji
se nazivaju AUTOKLAVI. Aparat radi na principu vodene pare pod pritiskom kojom se
postiže znatno povišenje temperature što omogućuje potpuno uništenje svih zaraznih klica i
njihovih spora. Na taj način postiže se potpuna sterilizacija. Temperatura autoklava kreće se
od 115 °C uz pritisak od 1,5 atmosfera, 120 °C uz pritisak od 2 atmosfere i 135° C kod
pritiska od 3 atmosfere. Vlažnom parom se steriliziraju tekstil (plahte, ogrtači,
komprese),metalni predmeti (instrumenti), gumei predmeti (sonde, nastavci) i stakleni
predmeti a ne steriliziraju se ulja ni masti.
b) Sterilizacija suhom toplotom postiže se sljedećim metodama: U suhim sterilizatorima,
sterilizacija plamenom.
Suhi sterilizator je uređaj u kome se sterilizacija vrši vrelim zrakom kome se određeno
vrijeme i na određenoj temperaturi izlaže materijal koji se želi sterilizirati. Potrebna toplina se
dobija električnom strujom a temperature se reguliraju reostatom. Najčešće se upotrebljava
temperatura od 180 ° C a vrijeme sterilizacije od 60 do 90 minuta. Ovaj vid sterilizacije
pogodan je za metalne instrumente jer nema korozivno djelovanje. Plastični i gumeni
materijal ne mogu se sterilizirati na ovaj način.
Sterilizacija plamenom je sve rjeđe u upotrebi. Instrumenti se stave u određenu posudu,
preliju se alkoholom te se potom zapale. Vrijeme trajanja sterilizacije je od 3-5 minuta.
Hlađenje instrumenata se vrši najbolje poljevanjem sterilnom destilovanom vodom.
A) Vlažna hemijska sterilizacija se postiže potapanjem instrumenata (uglavnom onih koji se
ne mogu sterilizirati suhom toplotom) u tečne dezinficijense kao što su alkohol, asepsol,
hibitane u kojima se drže sve do upotrebe.Posebno je značajno držati u pincete, hvataljke,
štipaljke kojima se iz doboša uzimaju sterilni zavojni materijal, operativno rublje te
instrumenti.
B) Suha hemijska sterilizacija je plinska sterilizacija i provodi se antisepticima u plinovitom
stanju kakav je npr etilen-oksid ili formalin. Na ovaj način se steriliziraju najčešće optički
instrumenti-endoskopi, zatim različiti kateteri i sonde koji se izlažu djelovanjem etilen oksida
čije je baktericidno djelovanje veoma snažno. Ako se instrumenti upotrijebi odmah nakon
sterilizacije može doći do oštećenja ljudskog tkiva u vidu opekotine jer se etilen oksid
zadržava neko vrijeme u porama instrumenta. Zato se instrumenti sterilizirani etilen oksidom
mogu upotrijebiti najmanje 24 sata nakon sterilizacije. Ova sterilizacija se danas provodi u
posebnim uređajima-ASEPTORIMA i koristi ih posebno odjeljenje za anesteziologiju jer je
potrebno provoditi odgovarajucu sterilizaciju mnogobrojnog anestezioloskog materijala.
Drugi vid plinske sterilizacije je sterilizacija formalinskim parama koja se izvodi u staklenim
ili plasticnim cilindrima na cijem se dnu nalazi posebno spremiste za smjestaj tableta
formalina čije pare prožimaju instrumente u cilindru. Sterilizacija traje najmanje 48 sati a
prije upotrebe instrumenti se brisu gazom namocenom fizioloskom otopinom da se otkloni
naslagani formalin da ne bi uzrokovao korozivno djelovanje ljudskog tkiva.
Sterilizacija jonizirajućim zracima : je fizikalna metoda i provodi s ejonizirajucim zrakama
odnosno eolektromagnetnim titranjima kratke valne duljine. a) sterilizacija gama zrakama
(njima se izlazu omoti u kojima su složeni instrumenti odnoso materijali za šivanje, plastični
instrumenti i pojedine tečnosti)Ovdje ne dolazi do sekundarnog zračenja koje bi moglo
nauditi živom tkivu. b) sterilizacija ultravioletnim zrakama primjenjuje se za dezinfekciju
zraka u operacionoj dvorani. To se radi pomoću kvarc lampi koje isijavaju ultraljubičaste
zrake. Izlaganje zrakama traje 6 sati a najbolje 12 .

2. Sterilizacija, kontrola
Kontrola sterilizacije: fizička, hemijska i biološka. Fizička metoda: podrazumijeva pravilno
korištenje postojećih mjernih instrumenata ugrađenih na sterilizatoru. Ona podrazumijeva
korištenje postojećih termomerara pomoću kojih se automatski na vrpci registruju tok
temperature i dužina sterilizacije.Slabost fizičke metode očituje se u činjenici da je ona samo
indirektna metoda kojom se ne postiže potpuna sterilizacija. Hemijska metoda: Počiva u
spoznaji da neke hemijske tvari mijenjaju svoju boju pri određenim promjenama temperature.
Ona se postiže cjevčicama svjedocima. U sredinu materijala koji se steriliše u fazi punjenja
doboša postave se staklene cjevčice ispunjene sumpornim prahom. Pri temperaturi od
najmanje 117 °C sumporni prah se istopi. Često se koristi i kontrola po Mikuliću. Biološka
kontrola predstavlja najrazvijeniju jer nas direktno informiše o baktericidnom efektu
sterilizatora. Ona se izvodi na taj način što se bakteriološka kultura najčešće sa sporama
antraksa ili b.suptilisa stavlja u materijale koji se steriliziraju te se nakon završene sterilizacije
upućuje na zasijavanje na hranljive podloge. Nedostatak ove metode je što dugo traje i dugo
se čeka. Katkada i nekoliko dana.

3. Uloga medicinskog tehničara kod sterilizacije

Uloga medicinskog tehničara kod sterilizacije je jako bitna. Prvenstveno je potrebna priprema
materijala pa tek onda sterilizacija. Medicinska sestra-tehničar nakon upotrebe predmete koji
će se sterilisati treba oprati, dezinficirati, isprati i zatim dobro posušiti. Instrumente je
potrebno složiti u kasete, staviti indikator za kontrolu sterilizacije. Najčešće je to kod nas
Mikulićeva traka na kojoj se napiše odjel, datum sterilizacije i potpis sestre koja je pripremala
sterilizaciju. U doboše se složi već pripremljeni zavojni materijal i takođe se stavi indikator za
kontrolu sterilizacije sa istim podatcima. Ukoliko se pripremaju setovi za određeni zahvat
instrumente je potrebno složiti prema vrsti. Tako pripremljen materijal tehničar stavlja u
sterilizator. Zatvori ga, Uključi sterilizator na određenu temperaturu (180°C). Čeka da se
postigne određena temperatura. I tek postignutom temperaturom započinje sterilizacija.
Željena temperatura se održava onoliko koliko je potrebno (1-2 sata). Zatim se isključi
sterilizator. Materijal se ostavlja u zatvorenom sterilizatoru da se hladi jedan sat. Zatim se
izvadi i zatvore se kutije sa steriliziranim materijalom. Pregleda se indikator da se provjeri
uspješnost sterilizacije. Ako sterilizacija nije uspjela postupak se mora ponoviti.

4. Krvarenje, vrste krvarenja prema vrsti krvnog suda

Krvarenje predstavlja izlazak krvi iz krvnih sudova koji su prethodno oštećeni. Prema tome
koja je vrsta krvnog suda oštećena razlikujemo:
• Arterijsko krvarenje: krv teče u mlazu i ima svjetlocrvenu boju
• Vensko krvarenje: krv curi polagano,razliva se i tamnije je boje
• Kapilarno krvarenje: to je sitno, tačkasto ili petehijalno krvarenje. Međutim najčešće
su usljed ozljeda prisutne sve tri vrste krvarenja.

5. Krvarenje i vrste krvarenja prema sredini

Krvarenje predstavlja izlazak krvi iz krvnih sudova koji su prethodno oštećeni. Prema sredini
krvarenja, krvarenje može biti : vanjsko i unutrašnje.
Vanjsko krvarenje je svako vidljivo krvarenje bilo da se krv izljeva iz oštećenihkrvnih sudova
u vanjsku sredinu ili krv dolazi iz oštećenih krvnih sudova unutar ljudskog tijela kroz prirodne
kanale i otvore u vanjsku sredinu. Takvo je npr krvarenje iz nosa, uha, dišnih puteva.
Unutrašnje krvarenje je isticanje krvi iz krvnih sudova unutrašnjih organa, bilo zbog
pretrpljene povrede ili zbog patološkog procesa. Pri tome se krv izljeva ili u šupljinu samoga
organa ili neku drugu postojeću tjelesnu šupljinu. Krv se može izljevati u grudnu šupljinu
(hematotoraks), trbušnu (hematoperitoneum), u matericu( hematometra), moždane šupljine
(hematocefalus) ali i u patološki stvorene šupljine kao što su ciste jetre, slezene, gušterače,
jajnika i sl. Unutrašnja krvarenja nisu vidljiva pa ih treba dijagnosticirati ili barem posumnjati
na njih prema općim simptomima krvarenja. Opći znaci krvarenja su: sniženje krvnog
pritiska, slabo punjen puls, opća slabost i klonulost, bljedoća kože i vidjljivih sluznica, hladna
koža, vlažno čelo, zbog krvarenja smanjuje se volumen krvi u cirkulaciji pa može doći do
šoka.

6. Uloga medicinara kod zaustavljanja krvarenja

Uloga medicinara kod zaustavljanja krvarenja je pružanje prve pomoći. Pružanjem prve
pomoći postiže se privremeno zaustavljanje krvarenja. U tu svrhu primjenjuje se: Elevacija
(podizanje ekstremiteta-često se samo podisanjem uda iz kojeg krvari može zaustaviti
krvarenje. Međutim ova metoda se ne smije raditi kod preloma), Fleksija (pregibanje
ekstremiteta-može često i uspješno zaustaviti obilnu hemoragiju pogotovu ako se to
pregibanje vrši preko zavojnog smotuljka), kompresivne metode (ova metoda bazira se na
doziranom pritisku bilo na samom mjestu krvarenja ili na udaljenim mjestima gdje je moguće
evikasno komprimirati krvni sud uz čvrstu koštano-mišićnu podlogu) : digitalna kompresija i
kompresivni zavoj, esmarhova poveska, tamponada rane i hvatanje krvnog suda
instrumentom. Digitalna kompresija se vrši pritiskom prstima na odgovarajuću krvnu žilu na
tipičnim anatomskim mjestima. Kompresivni zavoj je metoda kojom se pritisak vrši izravno
na ranu. To se ostiže stavljanjem na ranu smotuljka gaze ili zavoja. Esmarhova poveska je
vrpca koja se upotrebljava kod masivnih arterijskih krvarenja. Tamponada rane je metoda
privremene hemostaze tako što se sterilnim zavojnim materijalom napuni rana i pri tome se
mora paziti na broj koliko se gaza stavilo da ne bi slucajno koja ostala posle. Hvatanje krvnog
suda instrumentom je hvatanje krvnoh suda odgovarajućom hvataljkom, peanom. Preko
instrumenta se stavlja sterilna gaza, zavoj i izvrši imobilizacija.

7. Intrahospitalne infekcije
Intrahospitalna infekcija je svaka infekcija nastala za vrijeme boravka bolesnika u bolnici.
Intrahospitalne infekcije uzrokuju: nesprovođenje odgovarajuće organizacije rada,
zanemarivanje mjera dezinfekcije i sterilizacije, neracionalna upotreba antibiotika (dovodi do
pojave rezistentnih sojeva mikroorganizama), upotreba aparata koji se teže dezinficiraju ili
steriliziraju (aparati za dijalizu, pribor za anesteziju, respiratori).. Intrahospitalne infekcije
danas su važan zdravstveni problem uprkos velikom napretku ostvarenom u liječenju zaraznih
bolesti.

8. Prevencija intrahospitalnih infekcija

Osnovna mjera za sprečavanje intrahospitalnih infekcija je sprečavanje unošenja izvora zaraze
u stacionarne zdravstvene ustanove. Sprečavanje unošenja omogućuje se: odgovarajućim
građevinskim uvjetma zdr.ustanove, pravilnom organizacijom rada, održavanjem higijene,
pravilnim provođenjem svih mjera asepse i antisepse, redovnim mikrobiološkim pregledima
radi dobivanja uvida u higijensko stanje i stupanj bakteriološke kontaminacije bolesničke
sredine, ranim otkrivanjem infekcija i sprečavanjem... Za uspješno provođenje mjera
sprečavanja intrahospitalnih infekcija od velikog značaja su građevinski uvjeti koji
osiguravaju organizaciju kružnih tokova ćistog i nečistog onemogućavajući njihovo križanje
(stubišta, liftovi, ulaz i izlaz operacijski blokovi, intenzivna njega, dječiji odjeli, zarazni
odjeli, centralna sterilizacija...) Dovoljna udaljenost bolesničkih postelja, propisan broj
bolesnika u bolesničkoj sobi, pravilno uklanjanje sekreta i zavojnog materijala, adekvatna
ventilacija, edukacija pomoćnog osoblja, uvođenje propisa periodičnih sanitarnih pregleda
osoblja, minimalne posjete bolesnicima, pravilno korištenje zaštitne odjeće, obuće, maski,
kapa, rukavica..pravilno korištenje dezinfekcionih sredstava i racionalna i pravilna upotreba
antibotika.

9. Uloga medicinara u prevenciji intrahospitalnih infekcija

Zdravstveni djelatnici i djelatnici u zdravstvu moraju se u svome radu pridržavati mjera
osobne zaštite jer time štite sebe, svoje saradnike i bolesnike. Mjere kojih se moraju
pridržavati su: pravilna upotreba zaštitne odjeće i obuće, pravilna upotreba maski i rukavica,
pravilno i redovito pranje ruku, pravilno rukovanje sterilnim materijalom, redovito
provođenje zdravstvenih pregleda osoblja, zabrana kretanja sa jednog odjela na drugi, ulaziti
kroz aseptički propusnik.

10. Ulazna vrata infekcije

Ulazna vrata infekcije su mjesta kud uzročnik može ući u organizam čovjeka. A to su :
 • Probavni trakt (uzročnici crijevnih zaraznih bolesti, uzrocnici bruceloze, antraksa,
salmoneloza, virusni hepatitis..)
• Kroz respiratorni trakt (inhalacijom) (virus gripe,pneumonija, pertusis..)
• Kroz kožu (povrijeđena koža ili inokulacijom preko kukaca ili instrumenta)(tetanus
npr..)
• Kroz sluznice drugih sustava (spolnim kontaktom) (AIDS, gonoreja..)

11. Hidrične infekcije

Inficirana voda je veoma važan put širenja pojedinih zaraznih bolesti. Najčešće se radi o
crijevnim zaraznim bolestima. Voda koja služi za piće i ostale potrebe može se zagaditi na
razne načine ali je uvijek u pitanju kontakt sa izmetom, mokraćom ili otpadnim vodama.
Zagaditi se mogu bunari, cisterne i veliki rezervoari kojima se snadbijevaju čitava naselja i
veliki gradovi. Može doći do zagađenja u samoj vodovodnoj mreži ako zbog oštećenja cijevi
nastane miješanje sadržaja iz kanalizacije i otpadnih voda. Ako je u pitanju centralni vodovod
kojim se služi velik broj ljudi dolazi do velikih hidričnih epidemija. Najveće hidrične
epidemije kod nas bile su epidemije trbušnog tifusa. Vodom se mogu širiti trbušni tifur,
paratifus a,b,c..dizenterija, kolera, virusni hepatitis A, leptospiroze...

12. Prevencija hidričnih infekcija

(edukacija stanovništva i redovne bakteriološke i hemijske kontrole vode)
Primarna-stalno provođenje profilakse: a) opće i higijensko sanitarne b) specifične ili
epidemiološke
Sekundarna-čine one mjere koje se provode kada seodređena bolest već pojavila u jednom ili
više slučajeva.
Opće mjere su: osobna higijena, higijena okoline,pitka, higijenski ispitana voda,dispozicija
fekalija, otpadnih voda i smeća,nadzor nad izgradnjom stambenih, obrtničkih i industrijskih
objekata,nadzor nad čistoćom javnih površina i objekata.zdravstveni odgoj.
Sekundarna prevencija koja se provodi da ne dođe do epidemije: terenski epidemiološki izvidi
ianketiranje pri pojavi epidemije ili pojave cijelog niza zaraznih bolesti.

13. Postupak sa bolesnikom oboljelim od hidrične infekcije

Kod pacijenata sa sumnjom na hidricnu infekciju, prvo se mora utvrditi o kojem uzrocniku je
rijec i izvoru zaraze. Da li je to gradska voda ili lokalna, bunar... Ti pacijenti su pretezno
izolovani. Sestra mora: Zaštititi bolesnika, zaštita osoblja, prevencija širenja zaraze,pravilno
upotrebljavati zastitnu odjecu i obucu, masku i rukavice.. Pravilno i redovno pranje ruku.
Bolesniku ljekar određuje simptomatsku terapiju, a takođe i dijetalnu terapiju. Sestra provodi
tu terapiju kao i zdravstvenu njegu pacijenta. Tim pacijentima je zabranjena posjeta najčešće.

14. Imobilizacija, vrste imobilizacije

Imobilizacija je postupak stavljanja povrijeđenog dijela tijela u nepokretan položaj. Na taj
način smanjuje se bol povrijeđenom, krvarenje i traumatski šok. Ona može biti privremena ili
transportna, i trajna ili terapijska. Privremena imobilizacija je prva pomoć na mjestu nesreće i
služi samo do transporta u zdravstvenu ustanovu. Inače za takvu imobilizaciju koriste se
improvizovana sredstva ili udlage kojima je opremljena prva pomoć. Trajna imobilizacija je
terapijska i jedna je od temeljnih principa liječenja prijeloma. Ona se najčešće provodi :
gipsanim zavojima, gipsanim longetama.

15.Uloga medicinara pri imobilizaciji

Imobilizacija je postupak kojim se povrijeđeni dio tijela stavlja u nepokretan položaj. Uloga
medicinara je da pruži prvu pomoć pacijentu. Da obezbijedi privremenu imobilizaciju.
Pacijenta treba prenijeti pazeći da ne dođe do većeg povređivanja: Ako je bolesnik nemiran
treba ga smiriti, razgovarati s njim. Kod krvarenja treba odmah umotati sterilnim zavojem.
Povrijeđeni ekstremitet postaviti u fiziološki položaj i izvršiti imobilizaciju. Medicinari
trebaju striktno da poznaju metode prve pomoći i imobilizacije da ne bi pogoršali stanje
pacijentu.

16. Dezinfekcija, vrste

Dezinfekcija je pojam suprotan infekciji. To je skup postupaka pomoću kojih smanjujemo
broj mikroorganizama u određenoj sredini ili na određenom predmetu i oslobađamo ih
zaraznosti. Dezinfekcijom ne uništavamo sve prisutne mikroorganizme, već smanjujemo
njihov broj i virulenciju na razinu na kojoj oni više nisu opasni za zdravlje. Metode
dezinfekcije mogu biti prirodne (prirodni cinitelji sa negativnim uticajem na mikroorganizme
i to je sunceva svjetlost, talozenje, filtracija), mehaničke metode (ventilacija), termičke
metode (spaljivanje, žarenje), hemijske, anorganske metode (kiseline, baze).

17. Dezinsekcija
Je skup mjera i postupaka koji se sprovode u cilju suzbijanja štetnih vrsta insekata koji su
prenosioci uzročnika oboljenja ljudi i životinja. Spada u vrlo važnu preventivnu mjeru protiv
infekcija. U suzbijanju štetenih insekata služimo se različitim metodama. Metode suzbijanja
možemo podijeliti u biološke, mehaničke, fizičke i hemijske.
Biološka metoda suzbijanja zasniva se na tome da postoje prirodni neprijatelji iz različitih
grupa živih organizama pa i samih insekata koji su u prirodi važan faktor održavanja prirodne
ravnoteže i samoregulacije. (uporabu kralješnjaka uz dozvolu mjerodavnog ministarstva i
raznih sojeva mikroorganizama koji djeluju selektivno na ciljane vrste štetnih èlankonožaca ili
njihove razvojne oblike, a da pritom ne ošteæuju ili ugrožavaju ostale vrste i okoliš.)
Mehanička metoda suzbijanja je primjena direktnog mehaničkog puta suzbijanja ili
mehanički zahvat koji će onemogućiti razvoj i prehranu štetnih insekata.
Fizička metoda suzbijanja uključuje upotrebu različitih agenasa na koje su štetni insekti
osjetljivi i nakon određenog vremena ugibaju.
Hemijska metoda suzbijanja je upotreba različitih hemijskih sredstava organske ili
anorganske prirode koji su za štetne insekte otrov od kojega ugibaju. Zajednički ih nazivamo
insekticidima.

18. Deratizacija
Deratizacija je uništavanje glodara. To je vrlo važan vid borbe za sprečavanje zaraznih bolesti
pošto su glodari, a posebno miševi i pacovi glavni izvor nekih zaraznih bolesti. Među
bolestima kod kojih je rezervoar infekcije glodar ubrajaju se : kuga, glodarska kuga, trovanje
hranom. Hemijska sredstva za uništavanje glodara nazivaju se RODENTICIDI. Za
deratizaciju unutrašnjih prostorija koriste se hemijska sredstva u plinovitm stanju. Najbolji je
ciklon B (cijanovodonik).

19.Dezinficijensi
Dezinficijens je hemijsko sredstvo kojim se obavlja dezinfekcija. Dezinfekcijsko sredstvo
moze biti bakteriostatično, virustatično, baktericidno, virucidno, fungicidno,inhibitorno (koči
rast i razmnožavanje). Dezinficijensi mogu biti anorganski i organski. Anorganska
dezinfekcijska sredstva:
Kiseline (sumporna, solna, azotna- ali se slabo upotrebljavaju jer ostecuju tkiva i predmete),
Lužine (natrijeva, kalijeva), Halogeni elementi (preparati hlora i joda), Oksidativna sredstva
(vodikov superoksid i kalijev hipermanganat).
Organska dezinfekcijska sredstva : Fenol, Lizol, Formaldehid, Alkoholi, Rivanol.
Idealno dezinfekcijsko sredstvo trebalo bi imati ova svojstva:
- da u malim koncentracijama djeluje baktericidno i brzo
- Da ima sirok spektar djelovanja
- Da nije otrovno
- Da ne ugrozava biolosku ravnotezu
- da ima ugodan miris ili da je bez mirisa
- da ne ostecuje plastiku, tkanine
- da djeluje na razlicitim temperaturama
- da nije skupo

20. Uzorkovanje hrane na terenu

Uzorak se uzima sa mjesta gdje je namirnica najjače kontaminirana, što se kod radiološke
kontaminacije utvrđuje pomoću radiološkog detektora, a kod hemijske eventualnim nalazom
sumnjivih mrlja ili ostaka otrova na namirnici. Uzroci zrnaste hrane, brašna i sl. Uzimaju se sa
površine u sloju 1 cm. Povrće, dvopek, tjestenine i sl. Uzimaju se iz sloja koji direktno
naliježe na ambalažu u koju se sumnja da je kontaminirana. Tečne namirnice se prethodno
promiješaju i onda uzimaju sa površine. Sir, meso i prerađevine uzimaju se sa površine nožem
u debljini 1 cm. Uzorci hljeba se uzimaju sa površine 0,5 – 1 cm. Ako postoji sumnja da su
namirnice namjerno kontaminirane onda se uzima sa dubljeg sloja. Sa uzorcima se uzimaju i
dijelovi ambalaže. Uzeti uzorci se stavljaju u odgovarajuću ambalažu za transport (plastične
kese ili posude) i šalju na analizu. Za bakteriološku analizu se uzimaju u sterilne posude i u
roku od 4 sata se trebaju transportovati do laboratorije.

21. Uzorkovanje vode na terenu

Uzorci vode za bakteriološku analizu uzimaju se u sterilne staklene boce zapremine 250, 300
ili 1000 ml. Boce su prethodno sterilisane i zatvorene staklenim, plastičnim ili gumenim
zatvaračem preko kojih su stavljene kapice od aluminijumske folije. Uzorci vode za
bakteriološku analizu mogu se uzeti i u plastične boce za jednokratnu upotrebu, koje su
prethodno sterilisane etilen oksidom. Uzorak se šalje uz propratnicu na kojoj se napiše vrsta
vodnog objekta, sat uzorkovanja vode, ko je uzorkovao vodu i neke karakteristike vodnog
objekta. Uzorkovanje vode za hemijsku analizu radi se u litarske flaše koje ne moraju biti
sterilne,a moraju biti hemijski čiste i bocu prije uzimanja uzorka properemo par puta vodom
koju uzorkujemo.

22. Porodična medicina-definicija,sestrinski proces u porodičnoj medicini

Porodična medicina pruža pristup njege koji je orjentisan prema pacijentu i koga karakteriše
stvaranje bliske veze kroz vrijeme, između ljekara i pacijenta. Potom promoviše dobro
zdravlje i dobro stanje kroz odgovarajuće, sigurne i djelotvorne intervencije. A zatim čini
djelotvornim i sigurnim upotrebu resursa kroz koordinaciju njege, menadžment upućivanja
pacijenta i kroz uspostavljanje kontakta sa drugim profesionalcima. Medicinska sestra se nosi
sa zdravstvenim problemima pacijenata u njihovim fizičkim, psihološkim, socijalnim i
kulturološkim dimenzijama te pruža kontinuiranu njegu kroz vrijeme i u različitim
okruženjima.
23. Rad medicinara u ambulanti opšte medicine
Medicinska setra u ambulanti radi: u intervenciji, zakazuje redovne i kontrolne preglede
pacijenta, radi u kartoteci, pruža informacije pacijentima, vrši zdravstvenu edukaciju
pacijenata. Medicinska sestra u ambulanti opšte porodične medicine pruža usluge njege u
okviru doma zdravlja a to su:
-Prijem pacijenata i njihovo nadgledanje dok čekaju da ih primi ljekar ili drugi zdravstveni
radnik.
-Davanje imunizacije, injekcija i infuzija po nalogu ljekara.
-Utvrđivanje vitalnih znakova kao što su: mjerenje krvnog pritiska, mjerenje temperature i
antropološka mjerenja.
-Pripremanje materijala i instrumenata za sterilizaciju, dezinfekciju, sterilizacija i kontrola
sterilnosti.
-Primjenjivanje neophodnih mjera reanimacije pacijenta-kod pojave anafilaktičkih reakcija u
okviru stručnog zvanja i utvrđenih ovlaštenja.
-Priprema i obavljanje određenih medicinsko-tehničkih radnji shodno stručnoj
osposobljenosti.
-Stavljanje svih vrsta zavoja, pružanje prve pomoći, pomaganje ljekaru u hitnim slučajevima.
-Davanje savjeta o lijekovima, vježbama. Savjetovanje pacijenta o zdravom životu i
prevenciji bolesti u domenu programa obuke medicinskih sestara i/ili po instrukcijama
ljekara. Savjetovanje roditelja i porodica o načinu vođenja brige o bebama, starijim ljudima,
oboljelim rođacima, trudnicama, hendikepiranim osobama ili onima koji pate od hronične
bolesti.
-Obavještavanje ljekara o nepovoljnim simptomima, problemima ili nepovoljnim događajima.
-Profesionalno usavršavanje.
-Vođenje propisane medicinske evidencije i dokumentacije.
-Pomaganje u obuci pripravnika i drugog osoblja koji mogu biti angažovani u ordinaciji.

24. Rad medicinara na recepciji porodične medicine

Medicinska sestra na recepciji porodične medicine prije svega pruža informacije pacijentima.
Ona zakazuje redovne i kontrolne preglede pacijentima. Vrši zdravstvenu edukaciju
pacijenata. Medicinska sestra treba da primi pacijenta i da ga nadgleda dok čeka da ga primi
izabrani ljekar ili drugi zdravstveni radnik. Ona vodi propisanu medicinsku evidenciju i
dokumentaciju. Pomaže u obuci pripravnika i drugog osoblja koje može biti angažovano u
ordinaciji.

25. Rad medicinara u intervenciji porodične medicine

Medicinska sestra u intervenciji porodične medicine obavlja: davanje imunizacije, injekcija i
infuzija po nalogu izabranog ljekara. Utvrđuje vitalne znakove kao što su mjerenje krvnog
pritiska, temperature i antropološka mjerenja. Priprema materijal i instrumente za sterilizaciju.
Vrši sterilizaciju i kontrolu sterilizacije. Primjenjuje neophodne mjere reanimacije pacijenta
kod pojave anafilaktičkih reakcija u okviru stručnog zvanja i utvrđenih ovlaštenja. Priprema i
obavlja određene medicinsko-tehničke radnje shodno stručnoj osposobljenosti. Stavlja sve
vrste zavoja, pruža prvu pomoć. Pomaže izabranom ljekaru u hitnim slučajevima.
Obavještava izabranog ljekara o nepovoljnim simptomima, problemima i nepovoljnim
događajima. Profesionalno usavršavanje.

26. Edukaciona uloga medicinara u timu porodične medicine

Medicinska sestra u timu porodične medicine ima jako važnu edukacionu ulogu. Ona daje
savjete pacijentima o lijekovima, vježbama. Savjetuje pacijente o zdravom načinu života i
prevencijama bolestu u domenu programa obuke medicinskih sestara i/ili pod isntrukcijama
izabranog ljekara. Savjetuje roditelje i porodice o načinu vođenja brige o bebama..Savjetuje
osobe koje se brinu o starijim pacijentima kako treba da vode brigu o njima.. savjetovanje o
brizi o oboljelim rođacima.. Savjetovanje trudnica..Zatim savjetuje skrbnike kako da se brinu
o hendikepiranim osobama..I savjetovanje osoba oboljelih od hroničnih bolesti: kako da se
najlakše nose sa tom bolesti, o zdravom načinu prehrane u odnosu na određenu bolest..
Pomaže u obuci pripravnika i drugog osoblja koje može biti angažovano u ordinaciji.
Medicinska sestra se stalno mora profesionalno usavršavati.

27. Tim porodične medicine

Tim porodične medicine podrazumijeva ljekara specijalistu opšte ili porodične medicine, sa
jednom patronažnom sestrom i sestrom u intervenciji. Tim porodične medicine je usmjeren na
tačno definisan broj korisnika, čime se osigurava dobro poznavanje populacije na određenom
mikropodručju. Kod nas jedan tim pokriva u prosjeku 1500-2000 stanovnika.

28. Znaci smrti

Znaci smrti imaju veoma važnu ulogu u prosuđivanju smrti. Postoje rani ili nesigurni i sigurni
znaci smrti. Rani znakovi smrti su prestanak disanja i prestanak rada srca, nereagiranje zjenica
na podražaj svjetlom i prestanak svih refleksa. Sigurni znaci smrti su: mrtvačka ukočenost
koja nastupa 1-2 sata nakon smrti, mrtvačka hladnoća (ispod 25 °C), mrtvačke mrlje (tamno
bjeličaste boje koje nastaju 2-3 sata nakon smrti).Sušenje leša nastaje isparavanjem i zavisi od
temperature i vlažnosti spoljne sredine. Kasni znaci smrti su mumifikacija, truljenje i
saponifikacija.
29. Postupak sa lešom umrlog
Kada na odjelu umre bolesnik, sestra treba odmah obavijestiti liječnika i zapisati vrijeme
smrti. Liječnik utvrđuje smrt. Neposredni ali nepouzdani znaci smrti jesu. Prestanak disanja i
rada srca, nereagiranje zjenica na podražaj svjetlom i gubitak svih refleksa. Sigurni i pouzdani
ali kasniji znaci smrti su mrtvačka ukočenost, mrtvačke pjege na koži i mrtvačka hladnoća.
Ako bolesnik umre u sobi gdje ima drugih bolesnika oko kreveta stavimo paravan, izvučemo
jastuke i skinemo pokrivače, skinemo umrloga, nakit skidamo red svjedocima i popisujemo.
Mrtvaca operemo, a ako zbog popuštanja sfinktera izlazi stolica i mokraća odstranimo ih,
operemo predio spolovila i anusa, u debelo crijevo stavimo smotuljak vate. Zubnu protezu ako
je imao stavimo u usta, a ako je imao rane na tijelu uredno ih previjemo. Umrlog položimo na
leđa sa ispruženim rukama i nogama, počešljamo ga i zatvorimo mu očne kapke i na njih
savimo smotuljke vate namočene vodom, a donju vilicu podignemo i učvrstimo zavojem da bi
usta ostala zatvorena. Umrli ostaje na odjelu dva sata. Sestra bilježi u temperaturnu listu
vrijeme smrti bolesnika, stavlja je u povijest bolesti. Ispunjava posmrtni karton koji pričvrsti
na nožni palac umrlog. Liječnik ispisuje sprovodnicu, nalog za obdukciju (ako je potrebna),
otpusnicu iz bolnice i dozvolu za ukop. Bolesnika treba prevesti u mrtvačnicu. Osobne stvari
bolesnika treba skupiti i popisati uz prisustvo i potpis svjedoka i predati obitelji. Obitelj ako
nije bila prisutna u vrijeme smrti treba pažljivo obavijestiti. Kada obitelj dođe treba biti
pažljiv i izraziti sućut i uputiti ih što trebaju činiti te predati im stvari umrlog.

30. Promjena donjeg čaršafa kod nepokretnog pacijenta

Za izvođenje ove radnje potrebna su dva medicinska tehničara koji su prethodno pripremili
čist čaršaf. Medicinski tehničari stanu jedan sa lijeve strane a drugi sa desne strane kreveta.
Jedan tehničar uzima pacijenta za lopaticu i gluteus i pomjera bolesnika na bok a drugi mu
pomaže pri tome. Prljavi čaršaf pomaknemo do pacijenta i do tog čaršafa stavljamo čisti
postavljajući ga i motajući ga u rolnu. Zatim okrećemo pacijenta na drugi bok istom
tehnikom. Drugi medicinar skida prljavi čaršaf i stavlja čisti. Zatim vraćamo pacijenta na leđa
i time završavamo ovu radnju.

31. Uloga medicinara kod transfuzije

Kada liječnik odredi primjenu krvi zadaće sestre su:
Da pripremi pacijenta (psihički i fizički za vađenje krvii davanje transfuzije), da izvadi uzorak
krvi za krvnu grupu i interakciju (ispisati naljepnicu na epruvetu, uputnicu za određivanje
krvne grupe i interakcije i zahtjevnicu za određenu količinu krvi), pripremiti pribor za vađenje
krvi, u obilježenu epruvetu izvaditi krv i dostaviti zavodu za transfuziologiju. Kada krv bude
gotova i spremna za transfuziju ona mora: provjeriti doneseni pripravak krvi (podatke sa
naljepnice usporediti sa podatcima o bolesniku), pogledati vrećicu i iskljuciti ostecenja,
pripremiti pribor za transfuziju krvi, laganim pokretima promijesati krv, staviti sistem za
transfuziju i porpusititi krv. Donijeti pripravak u bolesnicku sobu, identificirati podatke o
pacijentu i sa naljepnice, pripremiti bolesnika, ukljuciti pripravak krvi kao i infuziju,
promatrati bolesnika, po zavrsetku transfuzije iskljuciti kao i infuziju, vrecicu iznijeti iz
bolesnicke sobe. Transfuzijski pripravak koji je donesen ljekar mora potpisati prije primjene.
32. Transfuzija krvi
Transfuzija krvi je postupak kojim se bolesniku daje krv ili njezini sastojci. Ključni faktor u
liječenju bolesnika transfuzijom je davalac krvi. Kod nas se krv skuplja putem planskih akcija
darivanja krvi. Dobrovoljni davatelj može biti osoba od 18-65 godina koja ispunjava određene
zdravstvene uvjete. Prije svakog darivanja krvi liječnik pregleda davatelja, upisuje u karton
anamnezu i rezultate pregleda a serološkim pretragama isključuje se hepatitis, lues, aids te
utvrđuje krvna grupa i Rh faktor. Krv se izravno odvodi iz vene davatelja pomoću zatvorenog
sustava u plastične vrećice u kojima se nalazi antikoagulans.Na vrećici se nalazi naljepnica sa
sljedećim podacima: naziv ustanove koja vadi krv i obrađuje, količina uzete krvi, konzervans
(ACD,CPD,CPD-A1,CPD-SAGM), rok upotrebe, reg.br. vrećice, krvna grupa, Rh faktor,
rezultati testova (hepat B, Hepat-c neg, sifilis neg, aids neg. Posttransfuzijske komplikacije
nastaju najčešće zbog ljudske pogreške: u identifikaciji bolesnika, u zamjeni uzorka krvi, u
pogrešnom prepisivanju podataka, u zamjeni krvi, u neadekvatnoj pripremi krvi, u
pregrijavanju krvi, u davanju pothlađene krvi, u davanju lijekova transfuzijom, u prebrzom
davanju krvi. Rane komplikacije su : Alergijsko anafilaktičke, febrilne, pirogene reakcije,
zračne embolije. A kasne reakcije su: hepatitis B, hepatitis C, sifilis, AIDS.Bolesnik može
primiti krv samo pod uslovom da ima istu krvnu grupu kao i davalac.
Krvni elementi su : plazma i krvne ćelije (eritrociti, leukociti i trombociti). Centrifugiranjem
se doza krvi razdvaja na osnovne sastojke koje nazivamo krvnim pripravcima: koncentrat
eritrocita (crvene krvne stanice) i leukocita (bijele krvne stanice), te plazmu (tekuci dio krvi).
- Svaki krvni pripravak cuva se u posebnim uvjetima do primjene za liječenje.
- Na taj način iz jedne doze darovane krvi pripravlja se više raznih krvnih pripravaka kojima
se može liječiti više bolesnika.

Krvne stanice
-Koncentrat eritorcita
-Koncentrat eritorcita sa smanjenim brojem leukocita (filtrirani eritrociti)
-Koncentrat opranih eritrocita
-Koncentrat trombocita
-Koncentrat trombocita sa smanjenim brojem leukocita (filtrirani trombociti)
-Koncentrat leukocita

Plazma
-Svježe smrznuta plazma
-Plazma za frakcije (albumin, fibrinogen, krioprecipitat, faktori zgrušavanja,
gamaglobulini)čin svaki bolesnik može dobiti kvalitetan sastojak krvi koji mu je potreban za
liječenje.

33. Lumbalna punkcija, uloga medicinara

Lumbalna punkcija je dobijanje likvora iz kičmenog stuba. Ona se može vršiti u terapijske i
dijagnostičke svrhe. U dijagnostičke svrhe vrši se kod: meningitisa, encefalitisa,
kraniocerebralnih povreda. A u terapijske svrhe kod : tetanusa, uremije i kod svih moždanih
oboljenja sa povećanim intrakranijalnim pritiskom. Uloga medicinara je da dan prije
obavijesti pacijenta da će da mu se radi lumbalna punkcija. Treba da mu objasni zbog čega će
da se radi, kakav će položaj zauzeti prilikom intervencije i zbog čega će osjetiti bol. Ona treba
da pripremi materijal za izvođenje zahvata: specijalne igle duge 10-20 cm, široke 0,8-1,5
mm, sterilne igle, aparat za mjerenje pritiska likvora, šprice, sredstvo za dezinfekciju, sterilni
materijal, leukoplast, stalak sa sterilnim epruvetama, čvrst jastuk, bubrežnjak, kompresa za
zaštitu posteljine, sterilne rukavice..Asistira prilikom izvođenja zahvata.

34. Pleuralna punkcija, uloga medicinara

Pleuralna punkcija vrši se u slučajevima u kojim postoji sumnja na prisutnost tečnog sadržaja
u pleuralnoj šupljini. Koristimo je u dijagnostičke i terapijske svrhe kod pleuralnih eksudata,
hematotoraksa, pneumotoraksa... Zadaća medicinske sestre je priprema bolesnika, priprema
materijala, pomoć ljekaru pri izvođenju zahvata u briga da se dijagnostički materijal pošalje u
laboratoriju nakon intervencije, zbrinjavanje pacijenta nakon intervencije. Priprema
materijala: šprice od 20 ml sa nekoliko širih igala, sterilni brisevi od gaze, sredstva za čišćenje
(benzin, alkohol, jod), sterilne rukavice, pincete, nekoliko sterilnih epruveta, bubrežnjak,
leukoplast i dezinfekcijsko sredstvo. Bolensik se stavlja u odgovarajući položaj (fovlerov)-
visoko podignuta ruka u ramenom zglobu sa one strane na kojoj se vrši punkcija. Punkcija se
vrši u 7-mom međurebarnom prostoru u zadnoj aksilarnoj liniji. Intervencija se izvodi u
lokalnoj anesteziji. Sestra asistira prilikom zahvata..Nosi punktat u laboratoriju, smiješta
pacijenta u postelju i rasprema materijal.

35. Davanje inzulina

Inzulin je hormon koji luči žlijezda gušterača (pankreas), a služi za regulaciju šećera u krvi, te
metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu. Normalne vrijednosti šećera u krvi su od 3,5-6,1
mmol/l. Kada dođe do poremećene regulacije inzulina u tijelu razvija se dijabetes ili šećerna
bolest. Inzulin koji se danas primjenjuje u liječenju dijabetesa proizveden je genetskim
inžinjeringom. Tipovi inzulina su : R ili kristalni inzulin-bistri i jedini inzulin koji se može
dati i venski putem infuzija. Humulin M i N su mutni inzulini koji se apliciraju subkutano.
Inzulin se daje u natkoljenicu, nadlakticu i predjelu stomaka. Za davanje inzulina postoje male
takozvane inzulinske igle i inzulinske šprice koje nam omogućavaju lakše i tačnije doziranje
lijeka. 1 ml ima 40 i.j. Inzulin se daje u isto vrijeme svaki dan. Nakon primjene inzulina treba
nešto pojesti 15-20 minuta poslije uzimanja određene doze inzulina.

36. Dijabetes melitus, liječenje

Dijabetes melitus ili šećerna bolest je hronični poremećaj metabolizma zbog oskudnog ili
relativnog nedostatka inzulina kojeg luči gušterača. Simptomi šećerne bolesti su: učestalo
mokrenje, stalna glad, gubitak težine, ozljede teško zacjeljuju, povećan nivo šećera u krvi,
ketoacidoza, dijabetička koma koja je uzrokovana nedostatkom inzulina. Normalne
vrijednosti šećera u krvi su 3,5-6,1 mmol/l. Kod dijabetes ase mogu razviti razne
komplikacije: dijabetička koma, dijabetičko stopalo, oštećenja nerava, može doći do gangrene
stopala i amputacije, koronarna bolest,periferna vaskularna bolest,cerebrovaskularna bolest..
Kod liječenja šećerne bolesti najvažnija je edukacija pacijenta i samozbrinjavanje. Bolest se
liječi pravilnom prehranom i tjelovježbom, nakon čega nastupa liječenje lijekovima
(antidijabeticima). Najčešće se koristi inzulin za liječenje dijabetesa, razne vrste inzulina.
37. Uloga medicinara u edukaciji pacijenta oboljelog od dijabetes melitusa
Uloga medicinara u edukaciji pacijenta od dijabetes melitusa je jako bitna. Cilj edukacije je
obučiti bolesnika što sam sebi može uraditi ,kako bi što kvalitetnije obavljao svoje
životne aktivnosti te kako bi njegov život bio što duži i bez komplikacija .Etape
edukacije:
-potpuno upoznavanje bolesnika o dijabetes melitusu , njenom nastanku , toku i
komplikacijama do kojih može doći.
-potencirati značaj samokontrole i značaj samopomoći
-naglasiti značaj higijensko dijetetskog režima ishrane.
-naglasiti značaj tjelesne aktivnosti
-upoznati bolesnika sa terapijom koju uzima te komplikacije do kojih može doći u toku
upotrebe lijekova.

38. Uloga medicinara prilikom prijema bolesnika u bolnicu

Medicinska sestra u prijemnoj ambulanti utvrđuje identitet bolesnika i ispravnost zdravstvene
dokumentacije. Upisuje bolesnika u ambulantnu knjigu. Vrši pripremu bolesnika za ljekarski
pregled i potom obavijesti ljekara. Kad ljekar odluči za ostanak pacijenta u bolnici medicinska
sestra pristupa sanitarnoj obradi pacijenta, a zatim ga sprovodi do matičnog odjeljenja zajedno
sa dokumentacijom i redaje oboljelog odgovornoj medicinskoj sestri. Odgovorna medicinska
sestra odjeljenja odvodi pacijenta do bolesničke sobe, upoznaje ga sa ostalim pacijentima kao
i sanitarnim prostorijama, smiješta pacijenta u krevet te ga upoznaje sa kućnim redom bolnice.
Po prijemu medicinska sestra mora biti pažljiva, ljubazna, mora pokazati razumijevanje za
pacijenta kao i za pratnjui dai sve informacije vezane za bolesnika npr. vrijeme posjete, šta se
smije ostavljati uz pacijenta, šta donijeti za potrebe pacijenta...).

39. Uloga medicinara prilikom dolaska pacijenta u ambulantu

Uloga medicinara koji radi u prijemnoj ambulanti prvenstveno je da vrši trijažu bolesnika.
Trijaža je formalni proces hitne procjene pacijenata koji dolaze u odjel, a kojim se određuje
kategorija hitnosti, ovisno pacijentovoj tegobi ili ozljedi. Medicinska sestra u prijemnoj
ambulanti utvrđuje identitet pacijenta i ispravnost zdravstvene dokumentacije. Upisuje
bolesnika u ambulantnu knjigu, pomaže mu pri skidanju odjeće i obuće, smiješta ga na stol za
obavljanje pregleda. Mjeri mu vitalne funkcije i asistira liječniku pri pregledu.

40. Uloga medicinara u bolesničkoj sobi bolnice

Prilikom dolaska pacijenta na odjel sestra ga je dužna upoznati sa kućnim redom bolnice.
Upoznaje ga sa sanitarnim prostorijama i sa pacijentima u sobi. Ukoliko pacijent ima neka
pitanja u skladu sa svojom odgovornošću treba mu odgovoriti. Uloga medicinske sestre u
bolesničkoj sobi je ključna. Ona mora prije svega da prosudi pokretljivost pacijenta i
sposobnost samostalnosti. Prati stanje i ponašanje bolesnika. Medicinska sestra namiješta
krevet bolesniku, provodi dnevnu njegu bolesnika, zatim osobnu higijenu nepokretnih
bolesnika, povremenu njegu bolesnika (kupanje bolesnika, tuširanje bolesnika, pranje kose).
Istodobno načela etike i neformalna poduka bolesnika moraju biti sastavni dio svakoga
postupka. Npr medicinska sestra nudi bolesniku da prije jela opere ruke i donosi mu pribor za
pranje ruku, nudi mu da posle jela opere zube upozoravajući ga na poželjne higijenske navike.
Uloga medicinske sestre u kontinuiranom radu je da promatra bolesnika i samim tim primjeti
promjene nastale u njegovom stanju. Sestra mora vršiti prevenciju dugotrajnog ležanja,
mijenjati položaj nepokretnim pacijentima i koristiti antidekubitusna pomagala. Ukoliko dođe
do komplikacija dugotrajnog ležanja ona provodi mjere saniranja tih komplikacija, najčešće
dekubitusa. Sestra hrani pacijenta koji to nije u mogućnosti sam, dijeli ordiniranu terapiju. I
brine se o kućnom redu u bolesničkoj sobi kao i na odjeljenju.

41. Evidencioni obrasci

Osnovna medicinska dokumentacija primarne zdravstvene zaštite je zdravstveni karton,
abecedni registar kartona, protokol bolesnika, knjiga dnevne evidencije, brojeva izdatih
zdravstvenih kartona. Zdravstveni karton vodi se za sva lica koja su se zbog bolesti obratila
ljekaru. Zdravstveni karton otvara se prilikom prve posjete i čuva se u kartoteci. Dnevna
evidencija pregleda i posjeta vodi se u svim službama primarne zdravstvene zaštite koje su
zadužene da svoj rad evidentiraju u zdravstveni karton. Upisivanje podataka o obavljenim
pregledima i uslugama vrši se svakog radnog dana i na kraju mjeseca. Zbrojavanjem podataka
iz dnevne evidencije dobije se mjesečni izvještaj o radu službe. Podatke sadržane u evidenciji
mogu da koriste pojedinci na koje se ti podatci odnose radi ostvarenja svojih prava. Zbirne i
periodične izvještaje zdravstvene ustanove dužne su popunjavati i dostavljati. Zbirni i
periodični izvještaji se popunjavaju: tačan i potpun naziv ustanove koja je sastavila izvještaj,
naziv izvještaja, dio izvještaja u kome su cifreni podaci, datum sastavljanja, potpis ovlaštene
osobe i pečat ustanove. Izvještaj se dostavlja u dva primjerka: jedan se dostavlja zdravstvenoj
zaštiti javnog zdravstva kantona. Zdravstvena zaštita javnog zdravstva kantona sastavlja sve
za sve službe primarne zdravstvene zaštite i dostavlja federalnoj zdravstvenoj zaštiti javnog
zdravstva u rokovima predviđenim programima statističkog istraživanja koje se donosi svake
godine.

42. Prevencija akutnih alergijskih reakcija

Alergija je preosjetljivost organizma na neki faktor. Što se tiče prevencije akutnih alergija
najbitnije to da se pacijent kroz anamnezu ispita da li je slučajno alergičan na nešto, a posebno
na neki lijek. Je li se ikada javila ikakva alergijska reakcija na neki lijek. Ukoliko jeste taj
lijek se neće primjeniti. U svakom slučaju lijekovi i druge supstance koji mogu izazvati
akutnu alergijsku reakciju (penicilin, cefaosporini, sulfonamidi, anestetici) se koriste sa
oprezom. Najvažnija prevencija protiv alergija je da se isključi faktor koji je izaziva.

43. Znaci, simptomi, terapija alergije na lijekove

Pojava alergije na lijekove može nastupiti: češće nakon primjene lijeka u obliku injekcije
(penicilin), nakon dugotrajne primjene visokih doza lijekova i česte primjene istog lijeka.
Pojavu alergije možemo prepoznati: kožni oblik-urtikarija, angioedem, osip po cijelom tijelu..
Osim kože, alergija na lijek može se manifestirati simptomima zahvaćenosti drugih organskih
sustava: dišnog (simptomi rinitisa ili astme, kašalj, plućni infiltrati s eozinofilijom),
probavnog (simptomi upale želuca, tankog i debelog crijeva, hepatitis), mokraćnog
(intersticijska upala bubrega, glomerulonefritis), živčanog (epileptički grčevi, upale živaca),
krvotvornog (eozinofilija, smanjen broj trombocita, hemolitička anemija). Reakcije na
lijekove mogu se manifestirati i istovremenim simptomima više organskih sustava (serumska
bolest i hipersenzitivni sindrom). Najopasnija reakcija na lijek je anafilaktički šok. U slučaju
pojave alergije na lijek svaki bolesnik koji je imao sistemsku reakciju treba biti hospitaliziran
ili barem promatran tijekom 12-24 sata. Treba prekinuti uzimanje lijeka te zabraniti ponovno
uzimanje lijeka iz iste skupine. Ako se alergija manifestovala samo kožnim oblikom dovoljno
je uzeti samo tablete antihistaminika. Svaka jača alergijska reakcija na lijek zahtijeva pregled
liječnika i promatranje bolesnika. Bolesnik se smatra alergičnim na lijek dok se alergija ne
isključi objektivnim testovima. Najvažniji testovi kojima se dokazuje ili isključuje alergija na
neki lijek su podražajni, provokacijski (tzv. challenge) testovi koji se provode u
specijaliziranim ustanovama, uz pažljiv nadzor, u strogo kontroliranim uvjetima, uz pristanak
bolesnika ili roditelja, davanjem postupno rastućih doza lijeka, do konačne terapijske doze.
Anafilaktički šok (adrenalin,aminofilin, antihistaminici, kortikosteroidi).

44. Uloga patronažne sestre u patronaži

Patronaža je zdravstvena edukativna djelatnost medicinskih sestara koja se odvija u obitelji i
zajednici u okviru primarne zdravstvene zaštite. Obuhvaća cjelokupnu populaciju djece,
trudnice, odrasli..). Vezana je uz teren, ne uz liječnika. Cilj patronaže: pozitivno zdravstveno
ponašanje zdrave populacije i odgovornost prema zdravlju; proširenje zdravstvene zaštite
izvan zdravstvene ustanove; aktivno pronalaženje onih kojima je potrebna zdravstvena i
socijalna zaštita; osposobljavanje i pomoć pojedincima i obiteljima da provedu potrebne
mjere zdravstvene zaštite. Uloga patronažne službe: prevencija bolesti promocija zdravlja,
prenatalna skrb, tečajevi za trudnice, skrb za roditelje i novorođenčad, kontrola dojenčadi i
majke, hronično bolesna predškolska i školska djeca, edukacija roditelja. Dužnosti
patronažne sestre su: nadgledanje njege i pažnje koje porodica ili drugi zdravstveni radnici
pružaju bolesnicima. Sprovođenje mjera za sprečavanje dekubitusa. Osmatranje kućnog
okruženja i razvoja djece, davanje savjeta ako je potrebno ili dogovaranje o pružanju dodatnih
zdravstvenih ili socijalnih usluga. Edukacija na terenu. Sarađuje sa ostalim agencijama
edukativnih, zdravstvenih i socijalnih službi. Unapređene zdravstvene zaštite oboljelih od
dijabetes melitusa koji su na inzulinu. Provođenje parenteralne terapije i drugih tretmana u
kućnim uslovima.

45. Izvještaji patronažne službe

Na osnovu protokola i evidencije koju vodi patronažna sestra ona pravi izvještaje. Izvještaji se
prave: izvještaji o obavljenim prvim posjetama (trudnici, djetetu,dijabetes melitus, nepokretni
bolesnici, posjeta radi liječenja, hronični bolesnici,palijativna posjeta, posjeta predškolskim
ustanovama, posjeta školskim ustanovama..), izvještaji o obavljenim ponovnim posjetama,
izvještaji o pruženim preventivnim uslugama (imunizacija, mjerenje krvnog pritiska, mjerenje
šećera u krvi, indeks tjelesne mase, edukacija), izvještaji o pruženim uslugama liječenja
(kontrola TA, kontrola ŠUK-a, procjena i obrada rana, SC injekcije, IM injekcije), izvještaji o
supervizijskim posjetama (15 medicinskih sestara obavlja superviziju 67 patronažnih sestara,
Supervizijske posjete 1 mjesečno,Odlazak sa patronažnom sestrom u kućnu posjetu i/ili u
institucije gdje se održavaju edukativna predavanja), broj održanih promotivno-preventivnih
predavanja, aktivnosti u projektu u tekućoj godini (broj letaka napravljenih, štampanje
priručnika, radionice, evaluacija projekta)

46. Klizma za čišćenje, postupak medicinara

Klizma za čišćenje i ispražnjavanje crijeva je medicinska radnja kojom se unosi tečnost
rektalnim putem radi čišćenja debelog crijeva od fekalnih masa. Primjenjuje se kos
opstipacije, kod pripreme pacijenta za operativni zahvat i kod pripreme za endoskopske i
rendgenske preglede debelog crijeva. Medicinar treba da prije svega pripremi bolesnika
fizički i psihički. Da pripremi prostoriju a ako se klizma radi u krevetu onda se krevet ogradi
paravanom te se na kolica pripremi potreban materijal: sistem za klizmu, mlaku vodu 1-1,5 l
sa potrebnim dodacima (sapun, parafin, glicerin), tuferi od vate, rektalni nastavak, vazelin,
rukavice, mušema sa kompresom, bubrežnjak, metalni stalak, noćnu posudu, irigator
gumenog i rektalnog nastavka. U posudu se pripremi rastvor sa mlakom vodom, parafinskim
uljem, glicerinom ili sapunom. Na gumeni nastavak se montira rektalni kateter namazan
vazelinom, posuda se zakačiiznad kreveta i otvaranjem ventila koji se nalazi iznad gumenog
nastavka ispušta se tekućina. Pacijent se postavi na bok sa savijenim nogama ili na leđa sa
raširenim nogama. Postepeno se ulijeva tečnost i kontroliše se regulatorom.

47. Izdavanje, aplikacija i čuvanje narkotika

Trebuju se iz centralnih apoteka u klinčkim apotekama. Narkotici se čuvaju u sefovima
odjeljenja. Iz kliničkih apoteka na odjeljenske recepte dobivaju se za odjeljenje. Trebuju se na
pacijenta. Za svaki narkotik vodi se evidencija kome je dat, kad je dat i u kojoj dozi. Za
određivanje vrste i doze lijeka zadužen je ljekar. Sestra na osnovu terapijske liste daje
pacijentu u određenom vremenu određenu dozu lijeka i aplicira na način koji je predviđen.

48. Knjiga narkotika

Knjiga narkotika je evidencija čije je vođenje propisano Pravilnikom o uvjetima i načinu
postupanja s narkoticima i psihotropnim tvarima. Knjiga narkotika mora biti uvezana i
ovjerena žigom i pečatom ureda državne uprave, odnosno grada na čijem se čelu obavlja
djelatnost proizvodnje, prometa, upotrebe i zbrinjavanja otrova, a svaka supstanca mora biti
numerirana. Knjiga evidencije primanja i izdavanja opojnih droga vodi se sukladno
pozitivnim propisima. Evidencija mora sadržavati propisane podatke:
1) vrstu primljene odnosno izdane opojne droge,
2) količinu primljene odnosno izdane opojne droge,
3) ime i prezime, prebivalište odnosno boravište i adresu osobe kojoj je izdana opojna
droga uz osobnu iskaznicu,
4) vrstu bolesti osobe kojoj je izdana opojna droga,
5) tvrtku, odnosno naziv zdravstvene ustanove kojoj je izdana opojna droga,
6) ime i prezime zdravstvenog djelatnika koji je izdao recept za izdavanje opojne droge,
odnosno koji je primijenio opojnu drogu u terapiji.
49. Vitalna statistika
Vitalna statistika predstavlja evidencije o vitalnim događajima i obavezna je. U vitalne
događaje spadaju: rađanje, umiranje, sklapanje brakova, rastava brakova i kretanje
stanovništva.
NATALITET- predstavlja broj rođenih u odnosu na broj stanovnika na određenoj teritoriji u
toku jedne godine.
MORTALITET- predstavlja broj umrlih u odnosu na broj stanovnika na određenoj teritoriji u
toku jedne godine.
FERTILITET- broj živorođene djece u odnosu na broj žena fertilne dobi od 15-45 godina.
MORTINATALITET- predstavlja broj mrtvorođene djece u odnosu na broj rođene djece u
toku jedne godine.
MORTALITET DOJENČADI- označava odnos broja umrle dojenčadi i broja živorođene
djece na određenom teritoriju u toku jedne godine.
MORBIDITET- predstavlja broj oboljelih stanovnika jedne teritorije u određenom
vremenskom intervalu.
LETALITET- je broj umrlih od određene bolesti, a predstavlja odnos broja umrlih od neke
bolesti od cjelokupnog broja oboljelih od iste bolesti. PRIRODNI PRIRAŠTAJ- je odnos
između živorođenih i broja umrlih u odnosu na cjelokupno stanovništvo na teritoriji.

50. Sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti

Zarazno područje je ono na kojem postoji jedan ili više izvora zaraze i na kojem postoje uvjeti
za širenje zaraze među stanovništvom. Mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti
mogu biti: opće, posebne i ostale. Opće mjere su: osiguravanje zdravstveno ispravnih
namirnica i predmeta opće upotrebe te sanitarno-tehnički i higijenski uslovi proizvodnje i
prometa.;korištenje zdravstveno ispravne vode za piće; sanitarno-tehnički i higijenski uslovi;
provođenje dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije. Posebne mjere su: rano otkrivanje izvora
zaraze i puta prenošenja; izolacija i briga za oboljelim, prijaviti zarazne bolesti odgovarajućoj
službi, a oni vrše nadzor nad kliconošama i obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju,
zdravstveni odgoj osoba i td. Ostale mjere: uzimanje lijekova i savjeti zdravstvenih radnika,
pravilna higijena kako osobe tako i prostora u kom boravi.

51. Ishrana i njega bubrežnih bolesnika

Pored ordinirane terapije u zavisnosti od oboljenja i njege bolesnika naročitu pažnju treba
obratiti na ishranu. Zavisno od oboljenja primjenjuje se dijeta bez soli i bjelančevina-
nefritična dijeta, acetogena i ketogena. Kod edema se potpuno eliminiše NaCl i ograničava se
unošenje bjelančevina. Bjelančevine se daju u vidu mladih sireva, mlijeka i mesa, a poslije
nekoliko nedjelja i druge vrste bjelančevina. Tek kad dođe do potpunog ozdravljenja u
ishranu se uvodi kuhinjska so. Ishrana treba da bude bogata ugljenim hidratima sa velikom
količinom prijesnog kuhanog voća i povrća i voćnih sokova. Tečnosti se daju u količini u
kojoj je bila diureza prethodnog dana ali ne više od 600-800 ml dnevno, sve dok ima edema.
Najstrožije se zabranjuje uzimanje alkohola i jakih začina. Dijetalna ishrana i pravilna njega
su sastavni dio liječenja. Medikamentozna terapija ubrzava liječenje i sprečava pojavu
komplikacija. Neslana variva radi boljeg ukusa treba začiniti limunom. Redovno treba
kontrolisati uzimanje i izlučivanje tečnosti. Zbog oslabljenog izlučivanja bolesnik dobija na
težini pa redovno treba mjeriti TT. Dijeta i mirovanje u krevetu sprovodi se sve dok se opšte
stanje ne popravi.

52. Ishrana i njega srčanih bolesnika

Ishrana srčanih bolesnika je od velikog značaja za njihovo zdravlje. Kod lakših bolesnika
ishrana je raznovrsna i gotovo slobodna. Srčani bolesnici uzimaju dijetalnu hranu. Kod
dekompenzovanih srčanih bolesnika dijeta je neslana. Kao začin uz jelo se može dodati bijeli
luk, limunov sok, ulje, voćni sokovi i td. čime se može popraviti ukus neslane hrane.
Dekompenzovani srčani bolesnici ne smiju uzimati slani hljeb. Hljeb se ože zamijeniti
kuhanim krompirom. U kasnoj fazi liječenja bolesnik može uzimati bjelančevine, jaja, svježi
kravlji sir, mršavu teletinu, živinsko meso, slatkovodnu ribu ali takođe sve neslano. Obroci
treba da budu količinski manji i da bude što više salate, voća i povrća. Kod srčanih bolesnika
večera treba da bude rano i da je laka. Nekada je dovoljna samo pravilnost u ishrani, uredan
život i dovoljan odmor pa da stanje bude dobro.

53. Ishrana bolesnika koji boluju od hipertenzije

Hipertenzija je povišen krvni pritisak iznad 140/90 mmHg. Ona je jedan od vodećih faktora
rizika za nastanak hroničnih kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih oboljenja. Ishrana je
najvažniji način borbe protiv visokog krvnog pritiska (hypertension), bilo u kombinaciji sa
farmakološkim lijekovima ili kao zamjena za njih. Potrebno je promijeniti životne navike u
prehrani, pokušati reducirati tjelesnu težinu:
2) Smanjiti unos soli, kafe
3) Smanjiti udio masti, osobito zasićenih masnih kiselina
4) Smanjiti konzumaciju alkohola
5) Prekinuti pušenje
6) Povećati fizičku aktivnost
7) Povećati unos kalijuma (ima ga u bananama, narandžastom voću i povrću, kao što su
kajsije, narandža, šargarepa).

54. Ishrana i njega šećeraša

Dijabetes melitus je hronični poremećaj metabolizma zbog apsolutnog ili relativnog
nedostatka inzulina kojeg luči gušterača. Dijabetes se ne može izlijeciti, ali se može držati pod
kontrolom pravilnom prehranom, redovnim vježbanjem, uzimanjem lijekova i cestim
mjerenjem glukoze u krvi. Pravilna kontrola dijabetesa (šecerne bolesti) može omoguciti
kvalitetan, zdrav i dug život. Dijetoterapija dijabetičara u izboru hrane ne razlikuje se bitno od
prehrane zdravih osoba. Pri svakom obroku potrebno je jesti hranu s ugljikohidratima koji se
sporo apsorbiraju (žitarice, riža, obrano mlijeko, zapečeni grah, povrće, vo,e jogurt bez
šećera). Zabranjeno je jesti koncertrirane ugljikohidrate, šećer, kolače, med, bombone,
čokoladu, voćne sirupe, žestoka alkoholna pića, odnosno sve namjernice i pića sa dodatkom
šećera. Dijabetičar se nemora odreći slatkih pića i namirnica ako su zaslađene umjetnim
sladilima (npr. Saharinom, Natrenom, Sladianom). Unos masti treba smanjiti, a pogotovo
hrane bogate holesterolom. Najveći dio potreba organizma zadovoljava se unošenjem
bjelančevina, a prednost treba davati mliječnim proizvodima i nemasnom mesu. Bolesnika
treba upozoriti da ne smije izostaviti niti jedan obrok. Bolesnik koji su na intenzivnoj
inzulinskoj terapiji daju se tri glavna obroka. Dijabetičari koji dobijaju inzulin dva puta na
dan, obroke treba rasporediti na šest dnevnih obroka, i to: tri glavna, dva međuobroka i jedan
obrok prije spavanja (mlijeko ili voće). Najbolje je obroke uvijek uzimati u isto vrijeme.
Važna je fizička aktivnost i održavanje normalne tjelesne težine. Bolesnik mora znati da je
manje otporan na infekcije, drugim bolestima, psihičkim i fizičkim naporima. Pridržavanje
savjetima i održavanje svakodnevne higijene bolesnici mogu uveliko usporiti ili preventirat
pojavu kasnih komplikacija dijabetesa. Preporučljivo je svakodnevno tuširanje. Bolesnik se
treba čuvati ozljeda. Kod pretilih osoba važno je njega pregibnih mjesta, nabora ( ispod odjki
kod žena, kožni nabor, unutrašnjost bedra). O higijeni i njezi stopala i nogu dijabetičar mora
osobito brinuti.

55. Priprema bolesnika za ultrazvučnu dijagnostiku

Ultrazvučnim pregledom izravno prikazujemo veličinu, konture i strukturu parenhimnih
organa. Prije ultrazvučne pretrage abdomena potrebno je a se pacijent drži propisane dijete
temeljene na hrani koja ne nadima (palenta, dvopek, kuhano meso i slično), jer uzimanje
nadimajuće hrane (voće, povrće, gazirani sokovi) izaziva nakupljanje zraka u crijevima te
širenje želuca i crijeva, što onemogućuje kvalitetan pregled. Potrebno je unositi veće kličine
tečnosti radi čišćenja crijevnih vijuga. Takođe se daje medikamentozna terapija za čišćenje
crijeva. Teže je pregledati deblje bolesnike, s obzirom na to da ultrazvučni snop mora "proći"
kroz obilne naslage masti, pri čemu se u znatnoj mjeri rasprši prije nego što stigne do organa
kojeg se želi prikazati. Vrlo je bitno da pacijent surađuje s liječnikom za vrijeme pretrage,
odnosno da zauzme traženi položaj ili zadrži dah kad se to od njega zatraži. Velik problem pri
pregledu stvaraju nepokretni pacijenti i pacijenti bez svijesti. PRIPREMA BOLESNIKA ZA
ULTRAZVUČNI PREGLED MALE KARLICE (mokraćna bešika, prostata, genitalni
organi). Na dan pregleda i to 2 sata uoči pregleda: Bolesnik treba da popije 1 litar tečnosti
(voda, prirodni sok, nezasladjen čaj). Ne mokriti posle toga. Na dan pregleda ne doručkovati.

56. Piprema bolesnika za CT

CT (kompjuterizirana tomografija) je rendgenska dijagnostička metoda stvaranja slike tijela u
slojevima uz pomoć elektronskog računala. Primjenjuje se u dijagnostici parenhimnih organa
(jetra, mozak, slezena, bubreg, gušterača, srce, pluća). CT-pregled ne zahtijeva posebnu
pripremu bolesnika. U tijeku pregleda bolesnik obično leži na leđima, iznimno na trbuhu ili
boku. Za vrijeme snimanja pregledavani dio tijela mora biti potpuno miran, a ako se provodi
pregled grudnog koša ili trbuha, u tijeku snimanja bolesnik mora prestati disati.

57. Izlučevine
Izlučevine su produkt organizma, koje organizam izbacuje u spoljašnju sredinu. Pod
izlučevinama podrasumijevamo ispljuvak, urin, stolicu i povraćene mase. Ispljuvak je ekskret
disajnih organa i nastaje kao rezultat njihovog rada. U normalnim uslovima on je oskudan i
sastoji se iz sluzi, čestica dima i prašine, disajnog epitela, bakterija kao i malog broja
leukocita. Kod oboljenja disajnih organa on postaje obimniji i sadrži veće količine sluzi,
bakterija-izazivača oboljenja, masu disajnog eitela, plućni parenhim, masu leukocita a nekada
i eritrocita. Izbacuje se iz disajnih organa kašljem. Ispljuvak prestavlja važan dijagnostički
materijal kod oboljenja disajnih organa. Ispljuvak se može posmatrati makroskopski,
mikroskopski i bakteriološki. U nekim oboljenjima ispljuvak može da ima karakterističan
izgled (gust i boje hrđe u zapaljenju pluća, malinast u vidu želea kod karcinoma bronha,
pjenušav i svjetlocrvene boje kod edema pluća, a smeđe i prljavo zelene boje se javlja kod
gangrene pluća). Mokraća iz organizma odstranjuje štetne i nepotrebne vari topljive u vodi.
Pregledom mokraće procjenjuje se stanje bubrega ali i drugih organa koji sudjeluju u
njezinom stvaranju te metaboličke funkcije organizma. Kad govorimo o količini izlučene
mokraće onda mislimo na količinu urina izlučenog u toku 24 sata i ona se normalno kreće od
1200-1500 ml. Obilnije mokrenje noću nego danju naziva se NIKTURIJA, potpun prestanak
stvaranja mokraće naziva se ANURIJA, smanjeno stvaranje mokraće naziva se OLIGURIJA,
a povećano stvaranje mokraće naziva se POLIURIJA. A zastoj mokraće u mokraćnom
mjehuru naziva se RETENCIJA. Normalna mokraća je bistra, prozračna i blijedožute boje. Pri
smanjenoj količini boja može biti tamnija. Tamnosmeđa je kad se u mokraći nalazi povećana
količina žučnih boja. Svjetlocrvena je kad se u mokraći nalazi povećan broj eritrocita a
tamnocrvena kad se u mokraći nalazi veća količina krvi. Normalna gustoća mokraće se mjeri
urinometrom i iznosi od 1015-1025. Stolica je naziv za otpadne proizvode probave (feces), a
sam čin pražnjenja sadržaja crijeva je defekacija. U fecesu se nalaze neprobavljeni i
neprobavljivi ostaci hrane, istrošeno tkivo, voda, žučne boje i mikroorganizmi. Izgled i
sadržaj stolice govore o normalnoj ili poremećenoj funkciji probavnog sistema. Zato stolica
predstavlja dijagnostički materijal koj se pregleda kod oboljenja ovog sistema. Ona se može
posmatrati makroskopski i mikroskopski. Makrsoskopski se utvrđuje: količiba, boja,
konzistencija, miris, prisustvo crijevnih parazita. Normalno je da osoba ima stolicu dnevno ili
svaki drugi dan. Stolica treba da bude od 100-300 drama, gusta i zbijena smeđe boje.
Međutim sve to zavisi od ishrane. Ako je peristaltika crijeva ubrzanaonda se ne stigne
apsorbovati tečnost pa je stolica manje više tečna (dijareja), a nasuprot tome ako je
peristaltika usporena onda fekalne mase stoje duže vrijeme i dolazi do opstipacije (zatvor). U
patološkim uvjetima mijenjaju se količina, učestalost, konzistencija, oblik, boja i miris stolice.
Pojava gnoja se najčešće nalazi kod oboljenja rektuma i kolona (uolcerozni kolitis). Varijacije
u boji najčešće zavise od ishrane ili uzimanje lijekova ali i od nekih bolesti. Pa je bijela stolica
zbog manjka žučnih boja zbog opstrukcije žučnog voda. Crna stolica ili katranasta (melena) je
kod krvarenja u gornjim dijelovima probavnog sustava). Crvena stolica zbog krvarenja iz
donjih dijelova probavnog sustava, pomiješana je sa svježom krvi. U stolici semogu naći
crijevni paraziti, njihova jaja. Uglavnom su to okrugle ili pljosnate gliste (ascaris
lumbricoides, taenia saginata, taenia solium..). Povraćanje je refleksna pojava koja nastaje
zbog podražaja centra za povraćanje smještenog u produženoj moždini. Uzrok povraćanja
može biti: u probavnom sustavu (upala sluznice želuca, upala gušterače..), središnji živčani
sustav (upale, tumori mozga poremećaji ravnoteže), endokrini sustav (trudnoća), dišni sustav
(kašalj), cirkulatorni sustav (sinkopa, infarkt miokarda), metabolički sustav (ketoacidoza,
uremija), trovanja, psiha (emocije). Hematemeza je povraćanje svježe krvi tamnocrvene boje
ili sadržaja nalik talogu crne kafe. Uzrokovana je krvarenjem iz oštećenih krvnih žila
jednjaka, želuca i dvanesnika.

58. Migracije i zdravstveni problemi vezani za migracije

Migracije stanovništva su bitna demografska pojava koja za razliku od vitalnih događaja koji
izazivaju prirodno kretanje stanovništva predstavlja mehaničko kretanje, preseljavanje
uglavnom radnog aktovnog društva preko granica određenog područja. Migracijemogu biti
vanjske i unutrašnje. Vanjske migracije su odlazak stanovništva iz države u državu, a
unutrašnje su kretanja stanovnitva unutar države. Prema vremenu trajanja migracije mogu biti
privremene (kraće od godine), trajne (duže od godine), sezonske (sezonski period) i dnevne
(promjena mjesta boravka na jedan dan). U odnosu na pravac kretanja migranata imamo:
imigracije koje predstavljaju odlazak stanovništva iz određenog područja i imigracije koje
predstavljaju ulazak ili odlazak stanovništva u neko područje. Posljedice rada i života u toku
migracija nepovoljno se odražavaju na zdravstveno stanje migranata. Radnici migranti
izloženi su većim rizicima po zdravlje od domaće populacije, pojavljuju se bolesti koje su
sanirane u populaciji zemalja primitka (infektivne i parazitarne bolesti, TBC), povećan je broj
invaliditeta. Učestale su pojave reumatoidnih tegoba te smetnje u krvožilnom sustavu.
Osobito su velike posljedice nepovoljnih uvjeta rada i velikih obiteljskih obaveza na zdravlje
žena migrantica. Zapostavljena je prevencija i rana dijagnostika, postoje komplikacije
trudnoća. Veći je perinatalni mortalitet migrantske dojenčadi a i djeca migranata češće su i
teže bolesna.

59. Uloga medicinara u preoperativnoj pripremi pacijenta

Medicinar od bolesnika uzimama krv za krvne slike, krvne grupe, interakcije, Rh faktora i
sedimentacije eritrocita, kao i za vrijeme koagulacije i krvarenja, nivo šećera u krvi... Njega
bolesnika dan prije operacije podrazumijeva uglavnom fizičku pripremu bolesnika. Bolesnik
treba da se okupa. Ukoliko je operacija u predjelu kosmatih dijelova neophodno je
brijanje.Neposrednoj pripremi blesnika za odlazak u operaciju medicinar brine o sledećem:
zamoli bolesnika da ukoliko posjeduje zubnu protezu da ukloni iz usta. Zamolit će bolesnika
da ukloni lak na noktima, i šminku ako ima. Zahtijevat će od bolesnika da sine nakit. Ukazat
ce mu da ne smije jesti, piti niti pusiti. Da prema uputi ljekara uzme premedikaciju koju
bolesnik dobija u sobi 30-60 minuta pred operaciju. Priprema potrebnu dokumentaciju-istoriju
bolesti,najnovije lab. nalaze, dostavnicu trebovanja krvne grupe i drugo.

60. Uloga medicinara u postoperativnoj njezi pacijenta

Sestra na odjeljenju mora biti spremna za prihvatanje operiranog bolesnika. Krevet treba biti
prethodno namješten. Bolesnik koji je dovezen iz sale najčešće je već budan. Ako se pacijent
još nije dobro probudio potrebno ga je na krevet staviti u leđni horizontalni položaj s glavom
okrenutom na lijevu stranu. Ukoliko se u njegovim ustima još nalazi gumena cjevčica
(airway) izvadit ćemo je tek poslije potpunog buđenja. Sestra mora stalno biti uz pacijenta,
promatrati njegove vitalne pokazatelje, mjeriti ih svako pola sata te o nastalim promjenama
povremeno obavijestiti hirurga operatora. Posebno mora biti mirna kod pojave povraćanja te
po potrebi izvršiti oralnu sukciju odnosno pacijentu inhalirat kisik. Mora na vrijeme uočiti
pojavu cijanoze, otežanog disanja zbog zapadanja korijena jezika i posljedičnog zapušenja
dišnih puteva. Nakon što se pacijent uredno probudio sestra će ga obavijestiti o uspješno
obavljenoj operaciji i ohrabriti ga da uspješno izdrži i postoperativni period. Posebnu pažnju
sestra treba obratiti na nastanak postoperativnog šoka, kome čemu je najveći uzrok profuzno
krvarenje. Sestra mora stalno pratiti količinu izlučenog sadržaja na drenove, mora gledati je li
prokvasio zavoj krvlju na operativnoj rani. Ona neće odvijati ranu ali će obavijestitit hirurga.
U svim situacijama sestra ne smije da pravi paniku i da je prenosi na pacijenta, ako su sati
posle operacije protekli uredno sestra će bolesniku vratiti vrjedonosne predmete, staviti zubnu
protezu, po potrebi promijeniti prokvaseno rublje te nastaviti sa terapijom koja je
predodređena.

61. Krvni pritisak kao vitalni znak

Krvni pritisak je pritisak krvi na zidove krvnih sudova. Postoje dvije vrstearterijski i venski.
Arterijski krvni pritisak je pritisak krvi na arterijske krvne sudove za vrijeme obje faze
srčanog rada tj. za vrijeme sistole i dijastole. Prema tome postoje dvije vrste a.krvnog pritiska:
sistolni ili maksimalni i dijastolni ili minimalni. Visina krvnog pritiska ovisi o : Stanju srca,
količini krvi u organizmu, gustine krvi i elastičnosti krvnih žila. Normalan krvni pritisak ovisi
o životnoj dobi:
• 1 godina 95/65 mmHg
• 6-9 godina 100/65 mmHg
• 10-13 godina 110/65 mmHg
• 14-17 godina 120/8/0 mmHg
• 18 godina i više 120/80-150/95 mmHg
Hipertenzija je stanje trajno povišenog krvnog pritiska u odraslih sistoličkog iznad 160
mmHg, a dijastoličkog 95 mmHg. (oboljenja bubrega, endokrini poremećaji,nervni
poremećaji). Snižen krvni pritisak se javlja kod stanja sa nedovoljnom količinom cirkulacije
krvi, a hronično prati adisonovu bolest, hipotireoidizam, anemiju. Krvni pritisak se mjeri
tlakomjerom na živu međutim sad postoje i elektronski tlakomjeri.

62. Tjelesna temperatura kao vitalni znak

Temperatura je stepen zagrijanosti čovječijeg tijela. Normalna temperatura u zdravog čovjeka
iznosi od 36-37 °C uz fiziološka kolebanja ovisno o dobi dana, životnoj dobi, fizičkom
naporu, a u žena ovisno o menstrualnom ciklusu i o trudnoći. Povišenu tjelesnu temperaturu
mogu uzrokovati fizikalni faktori (faktori koji uzrokuju vrućicu i pravilu zbog nemogućnosti
odavanja topline-toplotni udar) i hemijski faktori (oštećuju centar za termoregulaciju-
bakterije, toksini). Vrućica je porast tjelesne temperature iznad gornjegranice normale i
nespecifična je reakcija organizma na štetne fizikalne i hemijske faktore i to je najčešćce
jedan od prvih znakova upale. Temperatura se može mjeriti toplomjerom sa živom, obojenim
alkoholom ili elektronskim toplomjerom. Mjesta mjerenja temperature : Aksilarno (pazuh)ili
prepona, u ustima (ispod jezika ) odnosno oralno, sublingvalno, rektalno i vaginalno.
- Subfebrilnost-37,1-37,7 °C
- Febrilnost- od 38,8-39 °C
- Visoka febrilnost- iznad 39 °C
Temperatura se bilježi u temperaturnoj listi tačkama plavim i spaja u temperaturnu krivulju
(febris continua, febris remittens, febris intermittens, febris recurens).

63. Puls kao vitalni znak

Puls ili bilo je odraz srčanog rada na perifernim arterijama. Utvrđuje se palpacijom površnih
arterija. Najčešće je to arterija temporalis, a. Carotis, a .brachialis,a.radialis,a.femoralis... u
praksi najčešće palpiramo radijalne arterije. Palpira se jagodicom drugog, trećeg i četvrtog
prsta tijekom jedne minute. Frekvencija pulsa je broj otkucaja bila u jednoj minuti. U zdrava i
odrasla čovjeka normalan broj otkucaja je od 60-80 u minuti a kod novorođenčadi i male
djece je od 100-150. Bradikardija je usporen puls (manje od 60 otkucaja u minuti)i može biti
fiziološki kod sportaša i fizičkih radnika a patološki kod hipotireoze, povišenog
intrakranijalnog pritiska i podrazaja nervus vagusa i znak poremecaja u autonomnom i
provodnom sistemu srca. Tahikardija ili ubrzan puls (više od 80 otkucaja u minuti) može biti
fiziološka pojava kod uzbuđenja ili pri naporu. Javlja se i kod povišene tjelesne temperature.
Puls bi trebao biti ritmičan (u pravim razmacima), ali ako su razmaci nepravilni onda je
aritmičan ili nepravilan.

64. Respiracije kao vitalni znak

Disanje je razmjena gasova između organizma i spoljašnje sredine. To je fiziološki proces
koji se neprekidno odvija u živom organizmu. U oksidativnim procesima troši se slobodan
kiseonik, oslobađa toplotna energija i stvaraju se krajnjiprodukti tih procesa, među kojima je i
CO2 koji se iz organizma izbacuje preko pluća. Disanje se sastoji iz dvije faze : Udisaj
(inspirijum) i izdisaj (ekspirijum). Pod frekvencom disanja podrazumijevamo normalan broj
udisaja u minuti (16-18 puta). S obzirom na brzinu disanja razlikujemo : eupneu(normalna
brzina disanja), tahipneu (ubrzano disanje), bradipneu (usporeno disanje), apneu (prestanak
disanja). Disanje može biti normalno (ujednačeno bez napora), produbljeno (s naporom) i
površno (jedva primjetno udisanje). Dispneja je subjektivni osjećaj nestašice zraka. Fiziološka
je pojava kod neadekvatnog sastava zraka pri fizičkom naporu i emocijama ali je često
simptom organskih bolesti, cirkulatornog, krvnog, endokrinog i zivcanog sustava. Patološki
oblici disanja: hiperpnea (duboko i učestalo disanje),ortopnea (prisiljava bolesnika da zauzme
pravilan položaj gornjeg dijela tijela), astmatsko disanje (ekspirij je otežan i produžen),
kussmaulovo disanje (duboko i šumno), čejn-štoksovo disanje (smjene relativno dugotrajnog
prestanka disanja s postupno sve dubljim i plićim disanjem), Biotovo disanje (apnea koja se
smjenjuje s nekolik plitkih i nepravilnih udisaja).

65. Postupak reanimacije unesrećenog

Prilikom pristupanja osobi za koju sumnjamo da je doživjela zastoj disanja i/ili rad srca kao
prvo moramo provjeriti stanje svijesti (upućivanjem nekog pitanja ili laganim potresanjem
bolesnika) i dali bolesnik diše te dali ima pulsa. KPR se započinje kada je bolesnik bez
svijesti, nema pulsa i ne diše normalno. Glavni cilj izvođenja mjera reanimacije je osigurati
dostatnu količinu kisika mozgu, srcu i drugim vitalnim organima, sve dok se složenijim
postupcima KPR-a ne uspostavi adekvatna srčana akcija i spontano disanje. Onesviještenoj
osobi prohodnost dišnog puta osiguravamo zabacivanjem glave i podizanjem donje čeljusti,
čime podižemo bazu jezika koja najčešće opstruira dišni put u ovih osoba. Isto tako vrlo je
važno odstraniti strana tijela, zubne proteze (samo ako je dislocirana), krv i povraćani sadržaj,
koji također mogu dovesti do opstrukcije dišnog puta. No, prilikom čišćenja dišnih puteva
moramo biti pažljivi kako ne bismo uzrok opstrukcije (npr.strano tijelo) ugurali još dublje.
Strana tijela iz dišnih puteva možemo odstraniti kažiprstom, ako je vidljivo u ustima i zatim
ga pokušati pažljivo ukloniti izvođenjem 5 britkih udaraca u leđa bolesnika ili izvođenjem
Heimlichova hvata (tj. snažnim pritiskom u područje trbuha), čime se povećava tlak u dišnim
putevima i dovodi do izbacivanja stranog tijela. Masažu srca izvodimo tako da meki dio
(korjen) dlana jedne ruke smještamo na sredinu donje polovine prsne kosti te postavljamo
drugi dlan ruke na nadlanicu prve ruke tako da prste prekrižimo. Umjetno disanje izvodimo
metodama usta na usta, usta na nos ili usta na nos i usta kod djece. Masaža srca i umjetno
disanje se izvode zajedno i najbolji omjer je 6 : 1. Medicinsko osoblje hitne
medicinskepomoći umjetno disanje izvode preko nazofaringealnog tubusa, endotrahealnog
tubusa, maske i ambubalona, a rad srca uspostavljaju defibrilatorom.

66. Organizacija rada u stanici hitne medicinske pomoći

Hitna medicinska pomoć je služba koja se nalazi u sklopu doma zdravlja i radi 24 sata
smjenski rad. Svaka smjena ima minimum 2 ljekara pri čemu ¨crvena¨ ekipa izlazi na teren.
Građani imaju na raspolaganju telefonske linije koje idu preko centrale. Ekipe ove službe
zbrinjavaju sva hitna stanja u prehospitalnom periodu. Dijagnostika i terapija se obavljaju u
ambulanti hitne medicinske pomoći pri čemu se pacijenti sa stanjima koja zahtijevaju
bolničko liječenje upućuju u urgentno-prijemni blok. Služba hitne medicinske pomoći je
osposobljena za pružanje adekvatne medicinske pomoći na terenu i u ambulanti u bilo koje
doba dana. Služba radi 24 sata dnevno 365 dana u godini što se ostvaruje kroz dežurstva i
pripravnosti zdravstvenih radnika. Obezbjeđuje transport bolesnika u hitnim situacijama,
transport za bolesnike sa hemodijalize i rehabilitacije i mrtvozorničku službu. Služba treba da
ima najmanje 6 prostorija, 2 ordinirajuća kreveta, kompletno spremljeno dispečersko mjesto,
čekaonicu, veći broj aparata neophodnih za efikasno funkcionisanje službe po svim
protokolima.

67. Uloga medicinara u timu hitne medicinske pomoći

Uloga medicinara u timu hitne medicinske pomoći jeste da pravovremeno i svrsishodno pruži
prvu pomoć. Medicinsko osoblje hitne medicinske pomoći je osposobljeno za pružanje
adekvatne medicinske pomoći u ambulanti i na terenu u bilo koje doba dana. Ukoliko
unesrećeni dođe u ambulantu hitne medicinske pomoći medicinar je dužan da najprije
obavijesti liječnika. Da pripremi pacijenta za pregled što je brže moguće i da asistira ljekaru
ukoliko mu je pomoć potrebna. Da izvrši potrebne dijagnostičke metode koje ljekar odredi
(EKG, ŠUK)..I terapiju koju ljekar odredi da provede. U zavisnosti od stanja unesrećenog
zavisi njegovo zbrinjavanje. Ako stanje pacijenta ne zahtijeva bolničko liječenje i ukoliko se
radi o manjoj povredi medicinar je dužan da zbrine povredu. Ako se naprotiv radi o
urgentnom stanju koje zahtijeva bolničko liječenje medicinar zajedno sa ljekarom pruža prvu
pomoć pacijentu, priprema sve što je potrebno za transport bolensika u klinički centar i ide
kao pratnja sa unesrećenim. Prati stanje unesrećenog i u slučaju novonastale komplikacije
reaguje pružanjem pomoći. Ako ekipa ide na teren, medicinar je dužan da obezbijedi materijal
koji je potreban i koji bi trebalo da posjeduje hitna medicinska pomoć. Prilikom stizanja na
mjesto nesreće uloga medicinara je da izvidi teren (da nije minsko polje, udar elektricne
struje..), zatim zajedno sa ljekarom provodi prvu pomoć..Transportuje pacijenta do bolnice,
prati njegovo stanje. Predaje pacijenta u urgentni prijemni blok.

68. Prijelomi i vrste

Pod prijelomom se podrazumijeva prekid kontinuiteta kosti, a nastaje kao povreda tupom ili
oštrom mehaničkom silom koja djeluje na kost. Prijelom može biti otvoreni i zatvoreni. Kod
otvorenih prijeloma dolazi do prekida kontinuiteta kože i najčešće se povrijeđena kost vidi ili
dijelovi strše vani. Kod zatvorenih preloma nije narušen kontinuitet kože. Zajednički
simptomi su: bol, deformacija na mjestu prijeloma, nenormalna pokretljivost, čujna
pucketanja. Kod zatvorenih preloma krvni podljev a kod otvorenih krv ističe vani. Prema
frakturnoj liniji prelom može biti: poprečni, spiralni, kominutivni (sa više ulomaka) te
subperistalni (kost je napukla ali je pokosnica intaktna). Prema broju preloma može biti
jednostruki i višestruki prelom.U prvoj pomoći treba prenijeti pacijenta pažeći da ne dođe do
većeg povređivanja. Ako je bolesnik nemiran i žali se na bolove dati mu anelgetik. Kod
krvarenja treba umotat sterilnim zavojem. Povrijeđeni ekstremitet postaviti u fiziološki
položaj i izvršiti imobilizaciju.

69. Uloga medicinara u zbrinjavanju preloma

Uloga medicinara u zbrinjavanju preloma je pružanje prve pomoći. Medicinar mora da bude
stručno usavršen za pružanje prve pomoći da ne bi izazvao komplikacije i još više povrijedio
pacijenta.To jest mora da poznaje načela imobilizacije. Pravilnim postupcima medicinar može
uveliko pomoći u nesrećenom da savlada sve nastale poteškoće te da uspješno prebrodi čitav
tok liječenja. Što se tiče imobilizacije preloma treba učiniti nepokretnim slobodan ud, jer se
time izbjegava dalje oštećenje mekanih struktura oštrim koštanim ulomcima i smanjuju se
bolovi. Najstrožije je zabranjeno bilo kakvo povlačenje, izravnavanje i ispravljanje
deformisanog uda jer se tako mogu oštetiti okolne strukture i povrijediti krvni sudovi,
zatvoreni prelom može preći u otvoreni. Ako je prelom otvoren medicinar ce prije svega
zbrinuti ranu. Zamotati je sterilnim zavojem. Pacijentu ce dati anelgetik za bolove. I pricat ce
sa pacijentom da ga smiri. Tako zbrinut pacijent transportuje se do urgentnog prijemnog
bloka.

70. Načini imobilizacije

Imobilizacija je postupak kojim se povrijeđeni dio tijela stavlja u nepokretan položaj. Na taj
način se smanjuje bol povrijeđenom, krvarenje i razvoj traumatskog šoka. Razlikujemo
privremenu i definitivnu imobilizaciju. Privremena imoblizacija se koristi neposredno poslije
povređivanja u toku transporta i izvlačenja. Kod te imobilizacije najčešće se koriste
standardna pomagala (udlage-kramerova, tomasova) i improvizovana sredstva : grana od
drveta, daska, karton, ćebe..Dakle bilo šta što se nađe u blizini a može poslužiti da se izvrši
privremena imobilizacija to jest pruži prva pomoć. Definitivna imobilizacija se stavlja poslije
hirurške obrade preloma. Privremena ili transportna imobilizacija principi: moraju se
imobilizirati dva susjedna zgloba, imobilizaciono sredstvo stavlja se preko odjeće i obuće,
stavljena imobilizacija i zavoj ne smiju ometati krvnu cirkulaciju, zabranjena je bilo kakva
popravka preloma, gdje god je moguće ekstremitet se stavlja u fiziološki položaj,iz rane
stršeći koštani ulomci ne smiju se utiskivati nazad. Za standardnu transportnu imobilizaciju
najbolje služe zavoji, trokutaste marame i navedene udlage. Kod definitivne imobilizacije
prvo se radi hirurška obrada preloma i nakon toga se stavlja gipsani zavoj ili se radi indirektna
metoda ekstenzije (plasiranjem igala i čavala direktno u kost).

71. Uzimanje krvi za dijagnostičke pretrage

Krv se zadijagnostičke pretrage najčešće uzima u jutarnjim satima, obično poslije glavne
vizite u kojoj se preciznije odredi koje sve pretrage treba da se izvrše kod pacijenta. Uzorak
krvi uzima se natašte jer uzimanje neposredno nakon konzumiranog obroka može dati
povišene odnosno pogrešne vrijednosti. Krv za analizu se uzima u sterilnu epruvetu. Danas su
to fabrički gotove epruvete za jednokratnu upotrebu. U tu svrhu medicinska sestra će
pripremiti sterilne epruvete, nekoliko sterilnih igala, mušemu, gumenu povesku, bubrežnjak,
dezinficijens sa smotuljcima vate. Uzorkovanje krvi obavlja se uglavnom iz vene ali se za
neke laboratorijske pretrage uzima arterijska i kapilarna krv. Prije uzimanja krvi neophodno je
pripremiti mjesto uboda. Sredstvo za čišćenje mjesta uboda može bitno uticati na rezultat
pretrage. Ako se zahtijeva analiza alkohola u krvi, mjesto uboda ne smije se očistiti
alkoholom. Značajne greške mogu se učiniti kada se uzme krv iz infuzijskog sistema i npr.
kod analize lijekova u krvi nakon ili u toku stalne intravenske infuzije. Da bi se izbjegle
eventualne greške, koje su posljedica korišćenja različitih vrsta staklenih i plastičnih epruveta,
danas se za uzorkovanje krvi primjenjuju jednokratne vakumirane epruvete. A idealan način
za uzimanje krvi je upotreba zatvorenog sistema tj. upotreba vacutainera. Uzorak se šalje uz
uputnicu na kojoj su ispunjeni podaci: ime, prezime, godište, ime oca, pretrage koje se traže,
pečat doktora i pečat ustanove. Na epruveti takođe treba da piše ime, prezime i godište.
Uzorak je potrebno što prije dostaviti laboratoriji.

72. Uzimanje urina za dijagnostičke pretrage

Uzimanje urina za laboratorijsku obradu jedna je od najuobičajenijih dijagnostičkih pretraga.
Nalaz urina prije svega pokazuje stanje urinarnog trakta i ima poseban značaj u diferencijalnoj
dijagnostici bubrežnih odnosno abdominalnih oboljenja. Urin se uzima u dobro oprane čaše,
koje ne moraju bit sterilne ali moraju biti hemijski čiste. Uzorak se mora odma poslati u
laboratorij jer stajanjem mokraća se taloži i razgrađuju pojedine strukture. Uzorak urina za
laboratorijsku pretragu uzima se spontanim mokrenjem u ćašu ili kateterizacijom.
Kateterizacija se najčešće radi kod žena da ne bi došlo do miješanja urina i ekskretima iz
genitalija. Za bakteriološki pregled uzima se prvi jutarnji urin koji se takođe može dobiti
spontanim pražnjenjem mokraćne bešike, kateterizacijom ili suprapubičnom punkcijom.
Suprapubična punkcija radi se kod djece radi uzimanja urina kada je neophodno dobiti sterilne
uzorke ili kada se sumnja na anaerobnu infekciju. Kod prirodnog pražnjenja potrebno je prvo
oprati genitalije sapunom i vodom. Prvi mlaz mokraće treba pustiti kako bi s njom otišli
mikroorganizmi iz prednjeg dijela mokraćne cijevi a potom srednji mlaz uzeti u sterilnu
posudu.

73. Uzimanje stolice za dijagnostičke pretrage

Za hemijske pretrage stolice uzima se dio koji nije pomiješan s urinom i koji ne dotiče
stijenku posude za nuždu, a s mjesta koje izgleda patološki promijenjeno. Uzorak se stavlja u
hemiski čistu posudu sa poklopcem i s uredno ispunjenom uputnicom šalje se u laboratoriju.
Za mikrobiološke pretrage stolice postupak je isti samo se uzorak uzima žličicom koja se
nalazi u sterilnoj posudi za stolicu i šalje se u mikrobiološki laboratorij. U slučaju kada se u
stolici nalazi krv, gnoj ili sluz za mikrobiološke pretrage stolicu treba uzimati sa takvih
mjesta.

74. Uzimanje brisa nosa i grla

Za uzimanje brisa iz nosa i grla koriste se fabricki pripravljeni brisevi. Bris je štaič (plastični,
drveni,metalni) na čijem jednom kraju je namotana vata, a smješten je u sterilnu žapušenu
epruvetu. Za ovaj postupa treba pripremiti sterilni bris, špatuku, bubrežnjak i čašu vode te
ubruse. Materijal iz grla uzima se tako što pacijent dobro otvori usta, a tehničko lice špatulom
lagano pritisne zadnji dio jezija i brisom obriše promijenjena mjesta. Bris namočen u sterilan
fiziološki rastvor treba lagano okretati oko osovine kako bi bio sa svih strana natopljen
materijalom. Nakon uzimanja bris se vraća u sterilnu epruvetu i zapuši te se šalje sa uredno
ispunjenom uputnicom u laboratoriju. Bris iz nosa uzima se uvlačenjem brisa kroz nosne
hodnike pazeći da se ne dotiču zidov atrijuma.

75. Uzimanje brisa rane

Kod uzimanja brisa rane, ranu je potrebno prvo očistiti sterilnim fiziološkim rastvorom da bi
se odstranile kraste i nekrotični materijal ako su pristuni. Brisom uzeti uzorak sa ruba lezije
rotirajući ga i izbjegavajući normalno tkivo. Bris natopiti sadržajem ruba rane. Kod hronične
rane (dekubitus) bolje je uzeti bioptički materijal ili punktat. Najbolje vrijeme uzimanja
uzorka ako je moguće je prije antibiotske terapije. Tako uzet bris staviti u zapušenu sterilnu
epruvetu i transportovati ga u laboratoriju sa uredno popunjenom uputnicom.

76. Kompresivni zavoj

Kompresivni zavoj je kompresivna metoda privremene hemostaze. Ona se izvodi na taj način
što se pritisak vrši direktno na ranu. To se postiže stavljanjem na mjesto krvarenja prikladnog
smotuljka ili jastučića spravljenog od gaze ili zavoja preko koga se cirkularnim zavojnim
turama stavlja obični zavoj. Kompresija ne smije biti slaba a ni previše jaka. Ona mora biti
optimalna što znači tolika da zaustavi krvarenje iz rane a da pritom ne poremeti normalan
protok krvi. Ako je kompresija prejaka distalno od mjesta kompresije prestat će cirkulacija
krvi i taj dio će poblijediti i postati hladan.

77. Endemija
Endemija je stalna pojava jedne zarazne bolesti u jednom području, ali kod manjeg broja
osoba. Tako na primjer postoje endemije salmoneloza, šigeloza ili dječijih zaraznih bolesti u
velikim gradovima.

78. Epidemija
Epidemija je pojava velikog broja oboljelih od jedne zarazne bolesti na jednom području u
kraćem razdoblju. Epidemične bolesti su između ostalog kolera, gripa, tifus i kuga.

79. Pandemija
Pandemija je naglo širenje neke zarazne bolesti koja se velikom brzinom prenosi preko država
i kontinenata. Pandemijski se na primjer javlja gripa svakih nekoliko godina. Vogralikov laac
zaraze: izvor zaraze (čovjek, životinja), put prenosa (direktan i ndirektan kontakt, zrak, voda,
namirnice, insekti, zemlja), ulazna vrata (oštećena koža, digestivni i respiratorni trakt,
sluznica urinarnog trakta, genitalne sluznice), broj i virulencija klica (sposobnost bakterije da
izazove bolest) i osjetljivost organizma.
80. Uloga medicinara u ispiranju vanjskog zvukovoda
Ispiranje vanjskog zvukovoda vrši medicinar. On priprema bolesnika i materijal. Bolesnik se
postavi u sjedeći položaj. Od materijala se priprema šprica za ispiranje uha, nepropusno
platno i kompresa ili peškir, bubrežnjak i posuda sa već pripremljenom vodom. Voda treba
biti ugrijana na temperaturu tijela. U tako sjedećem položaju bolesniku se postavi nepropusno
platno da se ne skvasi i preko peškir ili kompresa. Navuče se voda u špricu, postavi se
bubrežnjak ispod uha. Uzima se za gornji ugao dio uha slobodnom rukom i povlači nazad da
se obezbijedi bolji prolaz vode kod ispiranja. Zatim istiskamo vodu iz šprice umjereno.
Postupak se ponovi dva, tri puta dok bolesnik ne kaže da bolje čuje.

81. Kateterizacija mokraćne bešike

Kateterizacija je vještačko pražnjenje mokraćne bešike. Ako bolesnik ne može spontano da
mokri, znači da se radi o retenciji urina i zato se vrši kateterizacija. Takođe se vrši i kada se
želi laboratorijski i bakteriološki pregledati urin da bi se isključila kontaminacija urina
vaginalnom florom ili okolinom. Kateterizacija bez obzira u koje svrhe se radi mora se vršiti u
strogo aseptičnim uslovima. Različito se izvodi kod muškarca i kod žene. Potrebno je prije
svega pripremiti pacijenta, prostoriju (zagraditi krevet, zatvoriti vrata i navući zavjese). Od
pribora treba pripremiti sterilni kateter (prema vrsti katetera zavisno od uzrasta), sterilne
rukavice, sterilni tupferi od vate namočeni u dezinfekciono sredstvo 0,3-0,5 % asepsola,
kompresa i nepropusno platno, bubrežnjak, posuda za urin, kesa za urin, sterilna šprica sa
fiziološkim rastvorom 4 ml. Ukoliko se radi trajna kateterizacija pacijenta stavimo u leđno
horizontalni položaj, noge savijene u koljenima i raširene. Otvaramo set za kateterizaciju.
Navlačimo sterilne rukavice, dezinficiramo područje gdje će ići kateter. Kroz otvor uretre
kateter se uvod lagano bez sile dok se ne osjeti lagani otpor unutrašnjeg sfinktera. Kod žene se
taj otpor osjeti poslije 4-5 cm a kod muškarca 12-15 cm. Kad otpor popusti ušli smo u
mokraćnu bešiku i istovremeno kroz kateter počne da teče mokraća. Ne treba je naglo
ispuštati jer može doći do sekundarnog krvarenja. U nastavak na kateteru ubrizgamo
fiziološku otopinu za fiksaciju katetera.

82. Dekubitus i znaci dekubitusa

Dekubitus je ograničeno oštećenje kože ili potkožnog tkiva usljed dugotrajnog pritiska. Spada
u komplikacije dugotrajnog ležanja. Zbog otežanog protoka krvi dolazi do manjka kisika i
hranjivih tvari te do poremećaja metabolizma u tkivu izloženom pritisku. Dekubitus nastaje na
mjestima koja su izložena pritisku, na mjestima gdje su koštani izdanci prekriveni slabije
razvijenim potkožnim tkivom. Prvi znak dekubitusa je crvenilo kože koje na pritisak pobijeli,
a kada to mjesto oslobodimo pritiska crvenilo se ponovo javlja. Kod drugog stupnja
dekubitusa crvenilo napreduje do cijanoze, ne nestaje na pritisak a koža je topla. Stvaraju se
mjehuri i blaga oštećenja kože. U trećem stupnju dekubitusa koža je smeđe boje a postoji li
rana njena je okolina hiperpigmentirana i u njoj se vidi nekrotično tkivo. U četvrtom stupnju
dekubitusa nekrozom su zahvaćeni svi slojevi kože, potkožnog tkiva i mišića.

83. Predilekciona mjesta na tijelu za nastanak dekubitusa, prevencija

Dekubitus nastaje na mjestima koja su izložena pritisku, na mjestima gdje su koštani izdanci
prekriveni slabije razvijenim potkožnim tkivom. Najčešće se to događa ako bolesnik dugo
leži:
• Na leđima: u predjelu potiljačne kosti, lopatica, laktova, trtice, peta
• Na boku: u predjelu uške, ramena, vanjske strane lakta, kuka, vanjske strane koljena i
gležnja
• Potrbuške u predjelu prsne kosti, rebara, unutarnjeg gležnja i gornje strane stopala
Za sprečavanje treba poznavati uzroke nastanka i ukloniti ih. Uočiti na vrijeme prve znakove
dekubitusa i poduzeti odgovarajuće postupke. Treba održavati osobnu higijenu bolesnika i
promatrati mjesta sklona dekubitusu. Mijenjati položaj bolesnika u krevetu, primijeniti
antidekubitusna pomagala, provoditi pravilnu njegu i nadoknadu tekućine i poučiti bolesnika i
obitelj o mjerama sprečavanja dekubitusa.

84. Liječenje dekubitusa

Kod prvog stupnja dekubitusa javlja se crvenilo kože i tad je potrebno ukloniti vanjske uzroke
dekubitusa, smanjiti pritisak na oštećenom dijelu kože, provoditi higijenu i mijenjati položaj
pacijentu. Kod drugog stupnja crvenilo napreduje do cijanoze i javljaju se mjehuri i oštećenja
kože. Tad se opet pored svega ostalog zbrinjava i rana na koži :dezinficira se okolina,
dezinficira se rana i stavlja se na ranu lokalna ordinirana terapija, sterilno se previja. U trećem
stupnju koža je smeđe boje i ako postoji rana u njoj se vidi nekrotično tkivo,a u četvrtom
nekrozom su zahvaćeni svi slojevi kože. Liječenje dekubitusa trećeg i četvrtog stupnja je
hirurško (ekscizija nekrotičnog tkiva i osvježenje rubova rane), uz primjenu ljekovitih
sredstava (sterilne hipertoničke otopine, antiseptici, antibiotici, epitelizirajuća sredstva), a
nekada je potrebna i plastična operacija.

85. Načini mjerenja tjelesne temperature

Temperatura se mjeri između dva nabora kože ili na sluznici u:
• Pazuhu (aksilarno) ili preponi
• Ustima-ispod jezika (oralno, sublingvalno)
• Debelom crijevu (retalno)
• Ženskom spolovilu (vaginalno)

Aksilarno mjerenje temperature je najčešće. Prije mjerenja pazuh treba osušiti jer znoj snižava
temperaturu. Mjerenje traje 5-10 minuta. Normalna temperatura čovjeka u aksili je 36-37 °C.
Oralno (sublingvalno)-toplomjer se stavi postrance ispod jezika. Temperatura se mjeri 3-5
minuta. Normalna temperatura izmjerena sublingvalno je 36,5-37,4 °C. Rektalno se
temperatura mjeri ako se ne može izmjerit aksilarno ili sublingvalno, umale djece ili ako
postoji sumnja na upalni proces u trbušnoj šupljini. Kontraindikovana je kod patoloških
procesa u rektumu i proljeva. Normalna temperaura zdravog čovjeka izmjerena rektalno
iznosi 37,5 °C.

86. Čuvanje sterilnog materijala

Instrumente treba čuvati u zatvorenim metalnim kasetama koje do upotrebe prekrivamo
sterilnom kompresom. Izvađene doboše iz autoklava, pošto su rešetkasti dijelovi otvoreni
odma ih treba zatvoriti. Na vidnom mjestu napiše se sterilno i datum sterilizacije. Zavojni
materijal se čuva u dobošima i kasetama. Materijal treba tog dana upotrijebiti, a ukoliko se to
ne uradi treba ga ponovo sterilisati.

87. Podjela hranjivih materija

Hranjive materije ili nutricijenti se dijele u dvije osnovne skupine:
• Makronutricijenti- bjelančevine, ugljenihidrati, masti i voda
• Mikronutricijenti- vitamini i minerali
Na osnovu uloge u organizmu hranjive materije se dijele na:
• Energetske
• Gradivno plastične
• Zaštitno katalitičke
Energetske materije imaju zadatak da stvaraju energiju za sve životne aktivnosti. To su u
prvom redu ugljeni hidrati i masti. Gradivno plastične materije imaju zadatak da omoguće
izgradnju ćelija i tkiva. To su prvenstveno bjelančevine ili proteini. Zaštitno katalitičke
materije imaju zadatak da sudjeluju u metabolizmu i održavaju imunitet. Tu spadaju vitamini
i mineralne materije.

88. Važnost proteina za organizam

Proteini ili bjelančevine imaju gradivnu ulogu u rganizmu to jest omogučavaju rast i razvoj
organizma. Oni predstavljaju sastavni dio materije živog organizma. Služe kao gradivno
plastična supstanca u izgradnji ćelija, tkiva, organa i tjelesnih tečnosti. Bjelančevine se nalaze
posvuda u organizmu i od velike su važnosti za pojedine stukture i funkcije kao npr. keratin u
kosi, noktima; hemoglobin u eritrocitima; inzulin životno važan protein koji reguliše promet
glukoze i mnogi drugi. Učestvuju u procesima prenosa i pohrane tvari, u procesima
koordiniranih kretnji i mehaničke potpore, imunološke zaštite, stvaranju i provođenju
živčanih impulsa, u kontroli rasta i diferencijacije ćelija i drugim procesima. Bjelančevine
nalaze se u raznim vrstama prehrambenih namirnica. Može se gotovo reći da su u većim ili
manjim količinama zastupljeni u svoj hrani osim u rafiniranim šećerima i mastima. Hrana
životinjskog porijekla poput mesa, riba, jaja, mlijeka, jogurta i sira dobar su izvor proteina u
kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Osim što sadrže mnogo proteina te su namirnice izvor
svih esencijalnih aminokiselina.

89. Važnost ugljenih hidrata za organizam

Ugljeni hidrati (šećeri) su energetske materije koje snadbijevaju organizam energijom za rad i
fizičku aktivnost. Dijele se na : monosaharide (fruktoza,glukoza i galaktoza), disaharide
(saharoza, laktoza), oligosaharide i polisaharide (skrob, celuloza). Uloga šećera u ishrani
čovjeka je višestruka. Potpuno odsustvo šećera je nespojivo sa normalnim funkcionisanjem
organizma. Pod uticajem fermenata i drugih faktora ugljeni hidrati se rastavljaju na prostije
sve do glukoze, a ova se resorbuje u krv, odnosno jetru. Time se, prema potrebama
organizma, vrši dalje razlaganje glukoze do potpunog sagorijevanja. Na ovaj način se stvara
energija (mehanička i termička) kojom organizam podmiruje svoje energetske rashode i ostale
fiziološke potrebe. Kao produkti konačnog sagorijevanja javljaju se ugljen-dioksid i voda i
energija u obliku ATP. Što se tiče njihove plastične uloge treba istaći da šećeri ulaze u sastav
mukoznih memebrana, potpornih tkiva i centralnog nervnog sistema. Nedostatak šećera u
ishrani dovodi brzo da acidoze i acetonurije.

90. Važnost masnoća za organizam

Mast su energetske materije koje sagorijevanjem oslobađaju dva puta više energije nego
ugljeni hidrati. One zadovoljavaju 20-30 % energetskih potreba organizma. Uloga masti u
organizmu je sljedeća:
• Izvor energije
• Stvaranje i obnova ćelijske membrane
• Sinteza hormona
• Sinteza žučnih kiselina
• Apsorpcija liposolubilnih vitamina- A,D,E,K
• Izvor su esencijalnih masnih kiselina- linolna i arahidonska
One su najkaloričniji sastojak namirnica (1gr masti sadrži 9 kalorija). Dijele se na životinjske
i biljne. Životinjske uglavnom sadrže zasićene masne kiseline (izuzetak riblje ulje). Zasićene
masne kiseline imaju velik uticaj na organizam ali i veoma štetan. Masti biljnog porijekla
sadrže nezasićene masne kiseline. Dobijaju se iz maslina, suncokreta, bundeve, soje, lana i
nekih žitarica. Esencijalne masne kiseline organizam ne može sintetizirati a uključene su u
produkciju prostaglandina koji regulišu skor svaki sistem u tijelu (KVS, imuni, endokrini,
digestivni). Esencijalne masne kiseline su neophodne da bi vezivno tkivo i ćelijski zidovi bili
zdravi. Prekomjerno unošenje masti u organizam je opasno jer uzrokuje bolesti kao što su:
gojaznost, dijabetes, oboljenja bubrega, srčana oboljenja kao i neke oblike raka.

91. Značaj pregleda urina

Pregled urina, tj. mokraće je važan da bi se otkrila eventualna oboljenja bubrega i urinarnog
trakta. Mokraća kod zdravih ljudi je bistra svijetlo žute boje, dok kod bolesnih ljudi dolazi do
abnormalnosti. Dolazi do pojave mikroorganizama, većeg broja leukocita, eritrocita ili kristala
raznih lijekova. Kod nekih oboljenja kao što je dijabetes mokraća može mirisati na voće. isoki
pH urina pokazatelj je infekcije urotrakta, ali može pokazivati da mokraća nije svježa.
Ketonska tijela (aceton, acetocetna kiselina i beta-hidroksimalačna kiselina) produkti su
razgradnje masnih kiselina, normalno su prisutni u urinu i krvi u vrlo malim koncentracijama.
Povećane koncentracije ukazuju na razvoj komplikacija šećerne bolesti, te ih nalazimo u urinu
kod dijabetične ketoacidoze, pedijatriskih bolesnika I trudnica. Pojava glukoze u mokraći,
glikozurija, nastaje kada glukoza u krvi prelazi sposobnost reapsorpcije u tubulima i
pojavljuje se u osoba sa povišenom koncentracijom šećera u krvi izazvane različitim stanjima.
Leukociti se u mokraći zdravih osoba normalno mogu naći, ali je njihov povećani broj vodeći
pokazatelj za infekciju urinarnoga trakta, kao i za neinfektivne bubrežne bolesti. Pojava
limfocita povezuje se sa hroničnim upalnim procesima, virusnim bolestima, kao i u
slučajevima odbacivanja bubrežnoga transplatata.

92. Značaj pregleda stolice

Stolica je uobičajen naziv za otpadne proizvode probave (feces). Značaj pregleda stolice je
bitan jer može ukazati na oboljenja probavnog trakta. U patološkim ujetima mijenjaju se
količina, učestalost, konzistencija, oblik, boja, zadah i sastav stolice. Učestale stolice sa
promijenjenom bojom, konzistencijom i zadahom ukazuju na: upale crijeva, neadekvatnu
prehranu, poremećaj resorpcije u tankom crijevu, tumor debelog crijeva. Gustoća stolice se
mijenja kod dijareje i opstipacije. Boja stolice može pokazati pored varijacija u ishrani: bijela
ili aholična stolica je zbog manjka žučnih boja i ukazuje na opstrukciju žučnog voda. Crna
stolica poput katrana ili melena ukazuje na krvarenje u gornjim dijelovima probavnog sustava.
Crvena stolica ukazuje da postoji krvarenje u donjim dijelovima probavnog sustava, u stolici
ili na površini mogu se naći crijevni paraziti ili njihova jaja, krv, gnoj i sluz.

94. Podjela vitamina

Vitamini su materije koje moraju redovno da se unose u organizam. Omogućavaju
oslobađanje energije i pojačavaju bološke funkcije. Vitamini se dijele na : liposolubilne
vitamine (A,D,E,K) i hidrosolubilne vitamine (C i B kompleks). Vitamin A – rast i
regeneracija epitela,uloga u razvoju kostiju, sinteza vidnog pigmenta, odgovoran je za zdravu
kožu. Nedostatak izaziva kokošije sljepilo ili oslabljen vid noću. Vitamin D- utiče na pravilan
razvoj i jačanje kostiju i zuba, olakšava resorpciju Ca i P, omogućava funkciju mišićnog i
nervnog sistema. Nedostatak dovodi do rahitisa. Vitamin E- zaslužan je za zdravu i lijepu
kožu, učestvuje u regeneraciji ćelija i sistema krvnih sudova i kapilara. Vitamin K-pomaže u
pravilnom zarastanju rana ili povreda. Utiče na optimalnu sposobnost zgrušavanja krvi..
KOMPLEKS VITAMINA B- Vitamin B1 je regulator metabolizma šećera i pospješuje
ćelijsko disanje. Vitamin B2- učestvuje u razmjeni ugljenih hidrata i proteina, zatim kod svih
funkcija podržava dejstvo vitamina A. Vitamin B6- neophodan je za pravilnu regulaciju
mišićne mase. Vitamin B12- osigurava stalno obnavljanje krvi, posebno eritrocita. Vitamin
B8- utiče na zdrav, lijep i sjajan izgled kože, kose i noktiju. Vitamin B3- čini organizam
svježim i vitalnim. Vitamin B5- unapređuje rast kose i utiče na pokretljivost. Vitamin C-
zaštitni vitamin. Održava zdravu kožu, zube i kosti, povećava imunitet, detoksicira
organizam. Utiče na pravilno zarastanje rana.

95. Zdravstveno vaspitni rad u ambulanti porodične medicine

Medicinska sestra porodične medicine prije svega pruža informacije pacijentima. Ona
zakazuje redovne i kontrolne preglede pacijentima. Vrši zdravstvenu edukaciju pacijenat.
Pomaže u obuci pripravnika i drugog osoblja koje može biti angažovano u ordinaciji.
Medicinska sestra u timu porodične medicine ima jako važnu edukacionu ulogu. Ona daje
savjete pacijentima o lijekovima, vježbama. Savjetuje pacijente o zdravom načinu života i
prevencijama bolestu u domenu programa obuke medicinskih sestara i/ili pod isntrukcijama
izabranog ljekara. Savjetuje roditelje i porodice o načinu vođenja brige o bebama..Savjetuje
osobe koje se brinu o starijim pacijentima kako treba da vode brigu o njima.. savjetovanje o
brizi o oboljelim rođacima.. Savjetovanje trudnica. Zatim savjetuje skrbnike kako da se brinu
o hendikepiranim osobama..I savjetovanje osoba oboljelih od hroničnih bolesti: kako da se
najlakše nose sa tom bolesti, o zdravom načinu prehrane u odnosu na određenu bolest..
Pomaže u obuci pripravnika i drugog osoblja koje može biti angažovano u ordinaciji.
Medicinska sestra se stalno mora profesionalno usavršavati.
96. Opekotine i stupnjevi opekotina
Opekotine nastaju djelovanjem povišene temperature na površinu tijela. Najveći uzroci su
vatra, vrela voda, vruća para, zapaljive tečnosti i gasovi. U momentu dejstva toplotnog agensa
dolazi do koagulacione nekroze. Ukoliko je temperatura veća i njeno dejstvo duže a
zahvaćena površina opsežnija utoliko je opekotina teža. Dva faktora su bitna za procjenu
stepena opekotine: dubina oštećenja i veličina opečene površine. Razlikujemo 4 osnovna
stepena opekotine:
• Crvenilo kože
• Crvenilo kože sa mjestimičnim mjehurićima
• U trećem stupnju koagulaciona nekroza je zahvatila čitavu debljinu kože te se stvorila
sivobijela, češće mutna i suha krusta nalik na kuhano ili pečeno meso.
• Ugljenisanje- kada su osim kože termičkim učinkom zahvaćene i dublje tjelesne
strukture.
Prvi i drugi stepen su površne opekotine a treći i četvrti stepen su duboke opekotine kod kojih
je zahvaćena cijela debljina kože kao i dublje tjelesne strukture.

97. Uloga medicinara u liječenju opekotina

Uloga medicinara prije svega je da pruži prvu pomoć unesrećenom. Medicinar će unesrećenog
koji gori umotati mokrim čaršafom da se ugasi vatra. Kod opekotina vrelom vodom svući će
vrelu odjeću jer se svakim trenutkom opekotina produbljuje. Kao prva mjera hladiti opekotinu
vodom dok bolovi ne opuste. Opečenu površinu sterilno previti. Unesrećenom dati nešto za
bolove. Započet će prevenciju šoka davanjem rastvora soli. Transportuje bolesnika do
zdravstvene ustanove. U okviru zdravsvene ustanove terapija se dijeli na opštu i lokalnu.
Opšta terapija se sastoji u nadoknadi tečnosti i elektrolita (NaCl, ringer laktat), davanje
anelgetika i sedativa i dobroj oksigenaciji (primjena kiseonika), primjena antibiotika,
vitamina, kalcijuma i dr. Lokalna terapija se svodi na hiruršku obradu opekotine po
principima asepse i antisepse.

98. Njega bolesnika oboljelog od žutice

Virusni hepatitis je akutno infektivno oboljenje. Karakterizira se infekcijom organizma i
simptomoma oboljele jetre. Nakon što je pacijentu postavljena dijagnoza i smješten je u
bolnicu ljekar odinira terapiju. Sestra planira njegu za pacijenta i provodi je. Najvažnija mjera
je mirovanje u prve 4 sedmice bolesti i određena dijetalna ishrana (izbjegavanje začina,
životinjskih masnoća). Simptomatska terapija se provodi davanjem infuzija, šećera i vitamina.
Veoma važno je provođenje lične higijene. Sestra podstiče pacijenta na pranje ruku prije i
poslije jela, pranje zuba, tuširanje. Savjetuje ga o zdravoj ishrani. Prati pacijenta i o svim
promjenama obavještava ljekara.

99. Njega bolesnika oboljelog od meningitisa

Meningitis predstavlja zapaljensku reakciju koja zahvata sve ili neke slojeve meninga. Akutni
bakterijski meningitis je hitno stanje praćeno vrućicom, glavoboljom, zakočenošću vrata,
mučninom, često poremećajima svijestu. Bolesnici zahtijevaju pravovremenu antimikrobnu
terapiju te svu simptomatsku terapiju. Potrebna je ciljana terapija za specifičnog uzročnika.
Prije lumbalne punkcije važno je ustanoviti ima li bolesnik edem papile ili neurološki ispad
jer je rada pretraga kontraindikovana. Njega bolesnika se svodi na provođenje lične higijene
pacijenta, primjenjivanje ordinirane terapije, praćenje stanja pacijenta. O svim nastalim
promenama obavijestiti liječnika.

100. Njega bolesnika oboljelog od kolitisa

Ulcerozni kolitis je kronična crijevna bolest u kojoj je debelo crijevo upaljeno i puno
vrijedova ( čireva) što osim grčeva, proljeva uzrokuje epizode krvavih proljeva nerijetko
popraćenih povišenom tjelesnom temperaturom. Njega bolesnika se svodi na provođenje
ordinirane terapije, provođenje lične higijene i primjena dijetalne ishrane. Najvažniji savjet za
većinu bolesnika je da se konzumiraju dovoljne količine bjelančevina, te da se zadovolje
energetske potrebe organizma, a kako bi se održala poželjna tjelesna masa, te omogućio
normalan rast i razvoj kod djece i adolescenata.

101. Simptomi i znaci trovanja hranom

Pod trovanjem hranom podrazumijeva se bolest izazvana konzumiranjem hrane. Simptomi se
javljaju 12-24 sata nakon uzimanja hrane. Javlja se povišena temperatura iznad 38 °C,
glavobolja, bolovi u stomaku, drhtavica, proliv i povraćanje. Trovanje hranom je posebno
aktuelno tokom ljetnih mjeseci. Hrana koja najčešće bude kontaminirana i izaziva trovanja su
kolači koji sadrže jaja i mesni proizvodi. Važno je spriječiti dehidrataciju primjenom vode u
malim gutljajima. Najčešći izazivači trovanja hranom su : salmonela, staphylococcus aureus,
shigella, vibrio i yersenia.

102. Uloga medicinara kod trovanja hranom

Uloga medicinara kod trovanja hranom je da po dolasku bolesnika u ambulantu obavijesti
liječnika. Pripremi pacijenta za pregled i uzme sestrinsku anamnezu. Asistira liječniku tokom
pregleda. Uzme sve potrebne materijale za dijagnostičke pretrage koje liječnik odredi.
Provodi ordiniranu terapiju koju liječnik odredi.

103. Patronažna dokumentacija

Osnovna medicinska dokumentacija primarne zdravstvene zaštite je zdravstveni karton,
abecedni registar kartona, protokol bolesnika, knjiga dnevne evidencije. Na osnovu protokola
i evidencije koju vodi patronažna sestra ona pravi izvještaje. Izvještaji se prave: izvještaji o
obavljenim prvim posjetama (trudnici, djetetu,dijabetes melitus, nepokretni bolesnici, posjeta
radi liječenja, hronični bolesnici,palijativna posjeta, posjeta predškolskim ustanovama, posjeta
školskim ustanovama..), izvještaji o obavljenim ponovnim posjetama, izvještaji o pruženim
preventivnim uslugama (imunizacija, mjerenje krvnog pritiska, mjerenje šećera u krvi, indeks
tjelesne mase, edukacija), izvještaji o pruženim uslugama liječenja (kontrola TA, kontrola
ŠUK-a, procjena i obrada rana, SC injekcije, IM injekcije), izvještaji o supervizijskim
posjetama (15 medicinskih sestara obavlja superviziju 67 patronažnih sestara, Supervizijske
posjete 1 mjesečno,Odlazak sa patronažnom sestrom u kućnu posjetu i/ili u
institucije gdje se održavaju edukativna predavanja), broj održanih promotivno-preventivnih
predavanja, aktivnosti u projektu u tekućoj godini (broj letaka napravljenih, štampanje
priručnika, radionice, evaluacija projekta).
104. Načini primjene lijekova
Lijek se u organizam može unijeti:
• Enteralno : peroralno, sublingvalno, rektalno
• Parenteralno: intrakutano (u kožu), supkutano (pod kožu), intramuskularno (u mišić) i
intravenski (u venu )
• Lokalno: perkutano 8preko kože), rektalno (kroz čmar), vaginalno (kroz rodnicu),
sublingvalno (ispod jezika), oralno (u usnu šupljinu), preko sluznice uha, nosa, oka.

105. Primjena načela asepse i antisepse

Pod antisepsom podrazumijevamo skup metoda koje imaju za cilj da broj zaraznih klica što su
dospjele na neki dio tijela ili predmet koji dolazi u dodir sa tijelom svedu na najmanju
moguću mjeru. Sredstva kojima se provodi antisepsa nazivaju se antiseptici. Ta sredstva
postižu svoj efekat na dva načina : usporavaju rast bakterija (bakteriostatski) i ubijaju zarane
klice (baktericidno). Dobar antiseptik jeste onaj koji maksimalno smanji broj zaraznih klica na
mjestu njegove primjene. Neki od antiseptika su (vodikov peroksid, kalijev permanganat,
spojevi joda, tinktura joda, etilni alkohol, sapuni kao dezinficijensi,preparati žive i srebra –
srebrni nitrat). Asepsa znači odsustvo kontaminacije. Asepsa je način rada kojim se u
medicini, a posebno u hirurgiji i liječenju rana isključuje svaka mogućnost vanjske
kontaminacije radnog polja i svega što se pri radu upotrebljava. Asepsa se postiže
dezinfekcijom i sterilizacijom. Brojni postupci kojima se ostvaruju uvjeti aseptičkog rada
mogu se složiti u pet osnovnih pravila asepse:
• Priprema bolesnika
• Priprema prostora
• Priprema osoblja
• Priprema pribora
• Postupak s ranom

Načela antisepse i asepse su ključna u borbi protiv infekcije.