Larí Marí

Bjondina & Laura

Mozaik knjiga

2
Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili mjestima radnje
slučajna je i nenamjerna.

3
 Postoji li u svima nama neko breme? Put koji nismo
prokrčili, prepreka koju nismo svladali, pa su sve naše
misli i čini uzrokovane tom prošlošću koja određuje
ostatak našega života?

4
P ucaju rebra. Istječe krhko postojanje čovjeka čiji beznačajni život hlapi iz umornih pluća.
Napuklo je srce suviše slabo da izdrži pritisak istine koja je toliko narasla da se njezin
izlazak odvio silovito i nenadano za sunčana vremena. Umorna svijest potonula je u duboku
tamu u kojoj se koprca i hvata dah pitajući se želi li se vratiti na svjetlo i može li udahnuti onu
istu patnju koja ju je uhvatila za gušu. Smežurana duša spremna je za odlazak iz napaćena
tijela, ali život se dugačkim crnim noktom desnoga nožnog palca drži za škriputava bolnička
kolica koja jure hodnikom odjela za hitni prijam. Za njima se vuče razdražena
umirovljenica čije psovke uznemiruju zadihane bolničare.
— Kako si se usudio??? Kako si se samo usudio razboljeti bez ikakva upozorenja?! —
pokušava ubrzati korak i sustići supruga kojeg namjerava ukoriti.
— Srčani udar! — viče najstariji od trojice liječnika odvozeći pacijenta u operacijsku
salu. Vrata se za njima treskom zatvaraju i Jolanda osjeća kako joj posred lica udarcu šamar
nepravde. Iz jarkozelene plastične torbice izvlači narančasti ruž i ogledalce. Popravlja
šminku koju je putem pojela i namješta jarkonarančastu punđu. Crne ukosnice čvrsto drže
rodino gnijezdo iznad smežuranog tamnoputog lica u koje je duboko utisnut nagnječeni nos
i neprisutne, svijetlosmeđe oči. Osvrće se ne bi li opomenula kojeg bolesnika ili člana osoblja
uvjerena da netko od njih zuri u njezinu kričavožutu suknju. Na njezinu žalost, hodnik je
prazan, ali ogledalce služi svrsi.
— Jojo, sestrice, vidiš li što ti se dogodilo? Osramotio te suprug potkraj života. Nakon
tolikih godina muke i truda da održiš sliku uzorne glavne sestre, on se usudio ne odrezati
nokte. A lijepo sam mu govorila: Milodare, treba voditi brigu o sebi, ne samo radi sebe nego
zbog drugih ljudi. Zamisli da ti se dogodi prometna nesreća i dovedu te k meni u bolnicu, a ti
imaš prljave gaće ili poderane čarape. I sada ti je, sestrice, napravio još gore. Ima nokte kao
kandže, orlovske kandže, i što će liječnici reći nego: Jolanda je kriva, ona je ta prljavica koja
se ne brine o mužu!
Tješi je jedino što je odavno u prijevremenoj mirovini pa se neće morati izlagati
podsmijehu i ogovaranjima bivših kolega. Osjećaji joj poput ubrzale rijeke huče u ušima
pretvarajući se u ružne misli. Naguravaju se u sve stanice njezina mozga stvarajući sve ono
što ljubav nije. Pokušala ga je sažalijevati, činila je to strpljivo i predano prateći suprugove
snove, sve dok se ti snovi u njezinim nemirnim noćima nisu pretvorili u ružne slike. Na
početku ih je vješto potiskivala, čaša vina uz kakvu žestoku rakiju za ručak i dva-tri piva za
večeru činili su čuda. Dugo je i potrajalo dok sav taj alkohol nije zakuhao i erumpirao u mozak
koji je u međuvremenu toliko oslabio da je istoga trena odustao od borbe. Tada je nastupila
depresija. Mozak je bio samo čep kojim je dugo bila začepljena boca otrova. Uskoro se taj
otrov počeo prelijevati kroz Jolandina usta. Na početku je sve to izgledalo bezazleno,
vrijeđala je Milodara pronalazeći manu u svakom njegovu postupku, sve dok ga nije počela i
fizički zlostavljati. On joj je tiho savjetovao da potraži liječničku pomoć, a ta ga je
nepromišljena gesta otjerala u podrum u kojem živi već mnoge godine. Zatvara ruž,
sklapa ogledalce i ubacuje ih u torbicu iz koje izvlači sredstvo za smirenje. Žustrim korakom

5
brza prema toaletu i lomi dvije tablete ne bi li ih lakše progutala. Hladna voda osvježava
naboranu, umornu kožu, a iz ogledala je promatraju mutne svijetlosmeđe oči.
— Podbuhla si, sestrice, kao krafna! — Odavno nije glavna sestra, nego nevažna,
neprimjetna, nekadašnja medicinska sestrica. Na trenutak kao da zaboravlja koji je razlog
njenog dolaska na hitni trakt, ali onaj je strašni crni nokat ponovno probada u prsima.
— Milo, Milo, zbog tebe ću ja dobiti srčani udar! Čuješ li me? — viče zapovijedajući
suprugu da izađe iz operacijske dvorane i da je što prije vodi kući. Teški koraci umiruju se
pred bijelim vratima, a dubok glas podsvijesti udara joj u svijest, zaustavljajući kratke noge
da učine daljnji korak. Bijes prema suprugu sačinjen je od stare patine nereagiranja i
truljenja u vrijeme njihova braka. Otupjela je od nepravde, a svi ti silni sedativi nataložili su
se na njezinu dušu koja više ne raspoznaje nijanse sreće, ne razumije radost i ne vjeruje u
bolju budućnost. Poput broda u boci boli putuje olujnim morem prepuštajući se sudbini,
moleći je da posljednje godine života provede daleko od svega što poznaje i svega što joj je
toliko naštetilo da je zaboravila riječi molitve. Ono što je goni dobro je čuvana i duboko
zakopana tajna koja je zapravo tako blizu da po njoj svaki dan boda. Gazi joj po ugljenoj glavi
moleći je da nestane, ali ona se zlokobno cereka znajući da je ova žena zakasnila i da vrijeme
već dugo ne radi u njezinu korist. Sve što bi nekome nakon tolikih godina ispričala činilo bi
se kao produkt njezine bujne mašte i zato nikada nije pristala na udobnost
psihijatrijskog kauča, na te tople, mile riječi kojima bi liječnik, kao najfinijim kliještima,
izvlačio zahrđale rečenice. Pojela ih je voda osjećaja, utopile su se u razočaranju prema
svećeniku kojemu se prije nekoliko godina obratila. Tada je shvatila da su svi oni povezani
i da liječnik i svećenik rade za onu koja se s ostacima njezina zdrava razuma igrala kao
oglodanim kostima nakon raskošne gozbe. Ali te osobe odavno nema na ovome svijetu,
položena je u crnu raku, a Jolanda je bila jedna od mnogih koji su na njezin lijes bacili cvijeće.
Snuždeno gleda u bijeli mramorni pod osjećajući kako joj se netko približava.
— Gospođo Burata, vaš suprug je preživio. Stanje mu je stabilno. — Mladi joj specijalist
nježno polaže ruku na rame.
„Sva sreća da me ne poznaje, tako mi neće zamjeriti Milodarov divovski crni nokat.“ Ne
diže glavu, nego ljubičastom sandalom, ispisuje slova po ulaštenom podu.
— Zadržat ćemo ga na odjelu dok se ne oporavi. — Tapša je po leđima kao da se ona ne
razumije u srčane bolesti. Jolanda dobro zna da je srce organ koji živi od ljubavi, a suprug joj
je odavno dokazao kako je njegova ljubav usahla. Ne obazirući se na liječnika, rasteže
ovratnik žarkonarančastog, pletenog džempera koji je počinje gušiti. Zapravo nikada nije
vjerovala u ljubav, ali taj ju je luckasti Milo uvjeravao da će je jednom osjetiti. Da je
barem onda progovorila i nazvala sve to pravim imenom, možda bi njezina sudbina krenula
drugim tokom. Ali nisu je tako odgojili, a taj ju je odgoj na kraju koštao zdravlja. Postigla je
samo to da se i kolege prema njoj ponašaju kao da je skrenula s pameti, a dobro zna da bi joj
u ispiranju tog pogrdnog mišljenja mogao pomoći samo suprug. Godinama ga je molila,
kumila i preklinjala da sve što su doživjeli iznesu u javnost. Uvjeravala ga je da su
suučesnici u nečemu što ne vodi dobrome, ali on se oglušio na njezine vapaje. Tada ju je još
više uvukao u molitvu i pjesmu, veselo je i jednostavno uvjeravajući da čine sve ono što bi i
sam Krist učinio. Nasjela je sve do trenutka kad je mračna sila pokazala svoje lice. U pepelu
je ostalo ispisano njezino ime, a anđeli su usnuli dubok san čekajući neko novo, bolje vrijeme.
Jolandina je kosa svježe oprana, ponosna je što joj i odjeća miriše na omekšivač koji oko nje

6
stvara dašak svježine nadajući se da mladi liječnik to primjećuje. Miris bolnice težak je i
koliko god ga deterdženata pokušavalo prikriti, ona udiše miris bolesti. Odrasla je uz tu
bolest i smrt koja joj se uvukla u kožu ne dopuštajući joj da se osjeća zdravom i pita se ima li
ovaj liječnik isti taj nespokojni osjećaj. Već duže vrijeme ne može podnijeti razgovor o tuđim
bolestima.
Odavno joj je bilo potrebno razumijevanje, a kad bi se požalila na svoje migrene i
vrtoglavice, zujanje u ušima ili pritisak u prsima, njezine bi kolege slijegale ramenima. Iz
bolničkog se hodnika pomalja neka sjena, sve je bliže i srce joj se jače steže. Nalikuje na nju,
tu izopačenu ženu koja je naprasno prekinula njihovu humanitarnu misiju.
„Je li se vratila kako bi nam se osvetila?“ Vjeruje da njezina duša ima snagu kojom bi
mogla ugušiti Milodara. Ne želi njegovu smrt, iako bi je ona oslobodila, ušutkala bi glasove
koji joj noćima ispunjavaju sobu. Samo zato bi ga zamolila da pristane na tu žrtvu. On ju je
uvukao pa je red da je i spasi. Liječnikov je glas poput vodopada koji silovito ponire i Šušti, a
u tom hučanju razaznaje da je poziva u šok-sobu. Ona samo želi mir i da u tom spokoju ne
čuje ni dobro ni loše. Jer ako je dobro, opet dobro nije, a ako je loše, mogla bi je grubim
kandžama napasti ona grižnja savjesti koja joj se nije javila još od onoga dana. Vijesti su
pozitivne, a takve vijesti u njezinu svijest prizivaju kolače i svatko tko bi je sad skrenuo s toga
puta postao bi joj najljući neprijatelj.
Lakirane sandale napeto se odbijaju od sterilnog poda brzajući prema izlazu iz bolnice.
Ljutita što nikada nije položila vozački ispit, a previše sparna da bi pozvala taksi, gura
staklena vrata ne obazirući se na liječnika koji je doziva:
— Gospođo Burata, vaš suprug je u šok-sobi. Slobodno ga možete posjetiti! — Jolanda se
pretvara da ne čuje riječi koje bi je dodatno uznemirile. Osjeća da joj pada šećer u krvi, pogled
joj je maglovit, a dlanovi znojni. Um joj opsjeda samo jedan cilj i zato žustro korača prema
Gradskoj kavani. Slatko je nagrada, ono je sedativ njezina djetinjstva koji joj nitko nikada
neće oduzeti.
Slastičarnica je malena utvrda u kojoj caruju osmijesi, a kavana hram u kojem se slavi
život. Nešto poput kazališta, mjesto na kojem se, osim kušanja divnih šećernih delikatesa,
svakoga dana odvija neka druga predstava. Ne shvaća da je om jedina glumica koja izvodi
svoje monologe, a konobari i ostali gosti samo statisti u njezinoj raskošnoj izvedbi.
— Kremšnita, ali da bude svježa, i tri čaše vode! — govori s vrata mladoj konobarici koja
joj se uljudno smiješi, pa se gunđajući odvlači do stola uz prozor koji gleda na fontanu. Lijek
počinje djelovati i zijevajući upada u smeđu kožnatu fotelju, osjećajući kako je obuzima san.
Da može krotiti snove i tjerati ih u željenom smjeru, oni bi govorili o srednjoškolskim
danima, o vremenu kad je snivala da će postati stomatologinja. Tada još nije poznavala
supruga i život je udisala punim plućima zamišljajući kako na glavnoj ulici sjaji mjedena
ploča s njezinim imenom. Gorka sudbina nije joj dopustila da se upiše na fakultet, ali zato joj
je majka bila ugledna medicinska sestra koja joj je nakon završetka srednje škole omogućila
posao na svojemu odjelu ginekologije.
— Muškarci ti nisu ni od kakve koristi. Oni su samo banke sperme — govorila bi joj tijekom
svake užine koju su zajedno provodile. — Da sam znala koliko će me tvoj otac koštati živaca,
odlučila bih se na kupovinu spermatozoida i sama bih te podizala.
To se Jolandi dobro urezalo u pamćenje i zarekla se da neće imati muža poput svoga oca,
neinventivnog truta kojeg žena vodi kroz život. Čuvala se Joja u osamnaestoj, čuvala se i u

7
dvadeset petoj, a u tridesetoj je shvatila da joj otkucava biološki sat. Žarko je željela da je
primijeti kolega iz noćne smjene, taj lijepo razvijeni, ugledni liječnik kojemu je barem jednom
tjedno donosila kolače. On nije bio „kaučar“, kako je nazivala muškarce poput svoga oca, nego
karijerist koji će i nju motivirati na napredak. Ali, nažalost, on je nije primjećivao, a ostali su
se muškarci iz odjela prema njoj odnosili kao da je kužna.
Svakoga bi dana nakon radnog vremena utučeno sjedila u parku želeći da joj svjež zrak
očisti dušu od pakosti koja ju je počela gušiti. Taj isti park održavala je gradska čistoća, a
vozač kamiona bio je upravo Milodar, dobrodušni Milo koji je razgovarao s pticama,
sakupljao šišarke i pomagao kolegama koji su praznili koševe. Tako joj je jednom prilikom
neplanirano udijelio kompliment:
— Lijepa gospođo, možete li se, molim vas, samo malo maknuti s klupe kako bih je
mogao obrisati? — obratio joj se tiho, sramežljivo i skromno s dubokim poštovanjem i uopće
nije zaudarao po smeću. Nije željela kompliment čistača ulica, ali lijepe su riječi legle u
njezino usahlo srce i prihvatila je poziv na piće. Ispaćenoj duši bili su dovoljni treptaji toplih
očiju i nakon mjesec dana pozvala ga je na obiteljski ručak. Kako bi ga njezina majka
prihvatila, izmislila je titulu Šefa komunalnog poduzeća koju mu je s lakoćom prišila, a čim je
na sebe preuzeo brigu o njezinu bolesnom ocu, pristala je na udaju. Nekoliko godina nakon
što je Milodar postao njezin suprug, u Jolandinoj se glavi dogodio kratak spoj kojemu nitko
nije znao uzrok, no mnogi su njezini poznanici smatrali da ga ona kao medicinska sestra
sigurno zna riješiti. Vjerovali su da je njezina živčana prenapregnutost nastala kao posljedica
bolne istine u kojoj ona koja je težila slavi i ugledu ima supruga komunalnog redara s kojim
živi u stanu svojih roditelja.
Ošamućena od sedativa navaljuje na kremšnitu čiji joj je bijeli prah narisao brkove.
— Gdje ti je, Jojice, prohujao život? — gleda se u staklo u kojem tako jasno vidi ostarjelo
lice. — Sedamdeset ti je ljeta, sestro slatka, a ono lijepo što ti se svih ovih godina dogodilo
možeš nabrojiti na prste jedne ruke. Jedne ruke, sestro slatka! — govori glasno, ne obazirući
se na goste za okolnim stolovima. Njezine misli lete prema prošlosti koja joj je pojela mladost.
— Crna jaja. — Ta teška, zagonetna sintagma putuje prema fontani na kojoj je toliko puta
ispirala umorne ruke. — Vjerovala sam da je život jednostavna, prhka krema od bjelanjaka.
Što je više lupaš, ona sve više raste pretvarajući se u ukusan kolač. Život je mućak. Od
kukavičjih jaja ne spravlja se kajgana. I gdje su sad Anđeli u sjeni? Polomljenih krila
i umornih udova ne vjeruju više u svetost života. Gdje je naša Medena? Jedina kći za koju
nikad nismo imali vremena? — pitanje je odaslano čovjeku kojega je nekada voljela.

Milodar maglovito gleda liječnika koji mu se poput uljeza ušuljao u sobu. Splet žica
prikopčan mu je na prsni koš, a u žilu mu polagano utječe infuzija. Posljedice narkoze
umanjuju bijes prema supruzi, njegovoj najvećoj ljubavi čije su mu se uvrede i psovke snažno
zalijepile za umorno i tužno srce. Tako ga nije zaboljelo od dana majčine smrti, onoga dana
kada je odveden iz trošne kolibe na kraju slijepe ulice na mjestu koje je niknula betonska
četverokatnica. Znao je Milo zašto ga je sudbina dovela k Joji. Ta ga je usamljena žena
podsjećala na majku kojoj nitko nije pružio pomoć. A to što je njezin stan bio baš na trećem
katu te zgrade koja je niknula na mjestu njegova odrastanja, doživio je kao prst sudbine koji

8
je bez pogovora poslušao. I što je dobio nakon svih tih godina? Samo prezir i ismijavanje,
uvrede i psovke od kojih se nije znao obraniti.
Trpio je sve to zlostavljanje nakon kojega bi se povlačio u podrum, pretvarajući se da
slaže drva i alat, i jedino je u toj vlazi i tami nalazio mir. Duboko udiše i srčani se ritam
umiruje. Zna da cijeli medicinski tim poznaje njegovu Jolandu i ne voli odgovarati na pitanja
koja bi je dovela u bilo kakvu neugodnu poziciju.
Ponor između bračnih partnera toliko je dubok da mu više ne vidi dno, a kako bi onda
jedan mladi kirurg, ma kakav god specijalist bio, shvatio ozbiljnost nepremostiva problema.
Osjeća žmarce koji mu putuju tjemenom i zna da se sprema njegov neodgodivi pad.
Liječnikovi ga izbočeni predaji zubi podsjećaju na mladoga ponija. Riječi su mu umirujuće, a
nijedna se ne odnosi na njegovu suprugu. Milodar zna da ne smije tratiti vrijeme. Mora ga
uvjeriti da se izvrsno osjeća. Želi posljednji put vidjeti kćer kojoj je dužan otkriti mračnu
tajnu. Liječnik zuri u to potišteno, milo čelo, u ljubičaste kolute koji zaokružuju tople smeđe
oči i u bljedilo lica orošeno znojem koje ne govori o dobrome stanju njegova pacijenta.
Pidžama mu je potpuno mokra i raskopčana, kao da umornom srcu treba zraka koji ne ulazi
kroz začepljene pore smežurane kože opaljene suncem. Posljednjim se atomima snage
pokušava podići i sjesti na krevet. Liječnik ga pridržava važući riječi kojima bi mu objasnio
da mu je neophodan duži oporavak. Pacijent mu ne odgovara, njegova šutnja kuje viteški
oklop u kojem planira bijeg. Osjeća da mu supruga neće doći u posjet i pita se zna li
njegova kći za srčani udar koji je jedva preživio.
„Moja Medena, vrijeme mi nije naklonjeno. Iscurilo je iz ovog izmučenog tijela, poput
gladnih štakora nagrizlo je moje kosti iz kojih zjapi smrt. Gleda me tim svojim razrogačenim
očima. Ne trepće, samo se približava. Vrijeme joj je ručka, a na jelovniku su ispisana
izmučena duša i umorno srce. Taj sam, Medena, taj, dijete moje ogorčeno. Nisam ti se
posvetio. Sve do ovoga časa, u kojem je struja udarila taj mišićavi organ, nisam shvaćao da je
ljubav poštivanje i uvažavanje. Onaj kojemu su topao dom i ukusan objed značili vrhunac
sreće, nije mogao razumjeti tvoje vapaje. Ne zamjeri, morao sam živjeti za druge. Za one
potrebite koji su u lutriji života izvukli praznu srećku. Na tvojoj je, dijete moje, stajao velik
iznos. Onaj koji tvoja majka i ja svih ovih godina trošimo.
Nismo te o tome obavijestili, bez dopuštenja grabeći iz riznice tvoje mladosti,
popunjavali smo svoje praznine. Nema te ovdje uz mene, jer mene nikada nije bilo za tebe.“
Teško udiše zureći u strop na kojemu se nakupljaju tmurni oblaci. „Sivi život
sivoga postojanja nije me naučio sanjati. Bio sam poslušni vojnik, olovni regrut koji je
spašavao tuđe promašaje. Tvoja majka nije izdržala. Moja misija bila je njezina propast.“
Suviše teških misli oduzima mu energiju, a on je mora štedjeti kako bi još jednom vidio
svoju jedinicu. U kosti mu se uvlači mrtvačka hladnoća, tiho i bez boli zauzima milimetre
svoga teritorija.
— U ovoj je bolnici takva zima. — Zidovi su mu sve svjetliji, a ledena je svjetlost protkana
sjenama usahlih, iznurenih ženskih lica koja ga iskrivljena od boli sve snažnije dozivaju,
dozivaju, dozivaju...

Jolanda se diže iz fotelje i žustrim pokretima popravlja suknju. Baca na stol nekoliko
kovanica koje se vrte na staklenoj plohi. Ljutita na supruga koji joj je pomutio planove, izlazi

9
u prohladno jutro žureći prema poznatoj osiguravajućoj kući. Sandale joj škripe kao da hoda
po izmrvljenom ledu, a nesiguran glas zvuči poput stare violine kojoj dugo nisu ugodili žice.
— Dobar dan — ulazi skrušeno glumeći ucviljenu suprugu čiji je muž na samrti.
— Izvolite, gospođo! — poziva je mlada crnka u tamnoplavoj uniformi za svoj stol. —
Kako vam mogu pomoći? — Pokazuje na udobnu stolicu, ali Joja odbija sjesti.
— Ja sam gospođa Burata. Moj suprug Milodar je na umoru i došla sam se raspitati što
vaše osiguranje pokriva u slučaju njegove smrti! — Ceše se ispod pazuha jer se počela
preznojavati. Osjeća se kao jedna od onih neuglednih slika koje ljudi s lažnom ljubaznošću
primaju na dar pa ih nakon gostova odlaska odlažu u neki kut. Tamo ostaju vječno
zaboravljene, tužno okrenute prema zidu dok se na njima gomila prašina. Nesposobne
izboriti se za svoj život, raspadaju se, trunu, boja se topi i curi s njihovih platna, ali nitko ih
ne primjećuje sve dok se okvir ne raspadne.
— Pitate me pokriva li vaše osiguranje bolničke troškove? — unosi prezime i broj police
u najnovije računalo kojim se Jolanda nikad nije naučila služiti.
— Želim znati koliki će mi iznos biti isplaćen u slučaju njegove smrti! — dovoljno je jasna
i glasna da je službenica zgrožena onim što čuje. Joja je mrtva priroda, jedna od nenaslikanih
van Goghovih slika. Da ju je kojim slučajem naslikao, njezina bi se žarkonarančasta punđa
divno uklopila s njegovim suncokretima, a žuti pulover pristajao bi uz klasje žita. No, što bi
učinio s lažnom dominacijom koju prikriva vrijeđanjem i galamom? Zovu je dominantnom
ženom, kažu da joj je takva bila i majka i u njihovoj je kući uvijek vladao matrijarhat. Često
se pitala zašto žena postaje dominantna. Je li joj to u prirodi ili to nastaje iz puke potrebe kad
pokraj sebe ima inertna muškarca? O tome i sada razmišlja jedva susprežući suze.
— Zaslužila sam nagradu za sav minuli rad. Ako si od njih dobio i jednu lipu, uvjerena
sam, Milo, da si novac uložio u životno osiguranje, a ono bi mi trebalo omogućiti da naplatim
svu patnju. — Glas joj je toliko snažan da službenica oklijeva.
Podozriv se pogled zadržava na klijentičinoj naelektriziranoj kosi, na plastičnoj torbici i
žarkonarančastim usnama koje izgovaraju nerazumljive riječi. Jojine se šarenice šire i
sužavaju kao da njima pokušava hipnotizirati to računalo koje još uvijek ne izbacuje nikakve
brojke. Ono ne razumije krvave mrlje na sterilnim gazama i ne sanja vatru koja guta, razdire
i pali živote. Samo registrira, a sva žalost ovoga svijeta u njega je pohranjena kao podatak.
Ne osjeća bol ni tugu, ta. slova i brojke u sebi ne nose patnju, samo informaciju. Ali
informacija ove službenice mogla bi umanjiti Jolandin jad i uvjeriti je kako je njezin prohujali
život imao neku svrhu. Zauzvrat obećava, da će, ako se to dogodi, kupiti najskuplju grobnicu
i lijes obložen najfinijom svilom u kojem će njezin suprug putovati izravno u raj. Svojim je
monologom privukla poglede dvojice službenika i šefa poslovnice koji uznemireno vrti
glavom. Ne obazire se na te mudrijaše kojima su nosovi zabijeni u papire, znajući da nisu
okusili surovi život. Čekanje stvara sve dublji ponor u kojem se vrtlože njezine misli. Sav onaj
hod po vatri nije ništa naspram muka koje priprema suprugu ako ovo računalo ne ispljune
lijepe riječi. Vidjevši s kakvom osobom ima posla, službenica je o svemu obećava telefonski
obavijestiti. Nezadovoljna odgovorom, klijentica snažno lupa vratima i izlazi na bučnu
prometnu ulicu.
— Govorio si da će nam se sav trud isplatiti. Gdje je ta isplata, Milodare? Je li položena
na tvoj tajni račun? Kako god bilo, ja s time nisam upoznata. Ja, koja sam ti mnoge godine
slijepo vjerovala, izuzeta sam iz svih novčanih transakcija. Zaslužila sam taj novac jer sam
10
zbog njega izgubila ugled. — Iskrcava se iz prenapučenog autobusa i mirno šeće do parka na
čijem početku još uvijek stoji drvena klupa na kojoj je upoznala supruga. Zelena svjetlucava
torbica u svojim džepovima skriva tablete raznih boja i različitih djelovanja i Joja izvlači dvije
plave meljući ih u ustima kao najfinije bombone.
— Željela sam oca svojoj Medenoj, samo to, a što sam napravila? — zapomaže držeći se
za punđu koja je počinje stezati i tako teška vuče joj glavu unatrag preko klupe. — Ona te ne
podnosi. — Trlja hladne šake i ponovno ih zavlači u torbu. Dvije crvene tablete miješa sa
šećerom iz vrećice i zalijeva vodom iz plastične bočice. — Željela sam da napreduješ, silno
sam željela da postaneš šef gradske čistoće, ali ti si jedva dogurao do vozača kamiona. I kad
si dobio unapređenje, nisi me pozvao u kino ili na kolače. Po cijele si dane samo radio. Ujutro
na poslu, popodne po tuđim vrtovima, a svaku si pauzu koristio za Ono što ti je bilo najvažnije
u životu.
Milodar Burata nikada nije potrošio novac u nekom baru, a restorani su za njega bili
luksuz koji si nije želio priuštiti. Sva njegova imovina stala je u tamnoplavu, sportsku torbu
koja i sada leži u podrumu. Posljednjih se dana nije osjećao dobro, a hladan i vlažan
podrumski život pogoršao mu je zdravlje i prvo ga je sunce toliko omamilo da je na njemu
proveo tri sata. Susjedi su pozvali kola hitne pomoći u koja se Joja nevoljko ukrcala, a
ugledavši veliki crni nokat, zažalila je što se predstavila kao njegova supruga.
— Platit ćeš mi, Milo, za tu sramotu! — gleda u nebo vjerujući da je Bog na njezinoj strani
u borbi protiv neurednog supruga. Zavlači ruku u čarobnu torbicu koja sve jače svijetli.
Svejedno joj je što pije, samo da zaboravi taj crni nokat.

Zubato ožujsko sunce osvjetljava bolesničku sobu u kojoj se čuje tiha molitva. Milodar
moli Boga da mu usliša posljednju želju. Želi umrijeti u svom podrumu, u sobi svoga
djetinjstva. Iz suhih stopala izviruju dugačke crne kandže. Pustio ih je iz protesta, znao je
koliko će njegova neurednost zaboljeti suprugu. Zajednička vjera u viši cilj pretvorila se u
grubo neprijateljstvo. Ljubav u bol, a nada u jezero gnjeva.
— Doktore, volio bih otići na kućnu njegu. Moja je supruga bila viša medicinska sestra i
vjerujte mi da ću imati prvoklasan tretman — laž mu bolno titra na usnicama.
— To ne dolazi u obzir. Vi ste preživjeli težak srčani udar i barem sedam dana morate
ostati na promatranju — liječnik je neumoljiv.
— Vjerujte mi, moja je Jolanda toliko stručna da ni trenutka ne bih bio bez njezina
nadzora — olovni zadah putuje zrakom.
— Ali vaša se supruga oglušila na moj poziv i napustila je bolnicu! — grubošću ga
pokušava prizvati pameti. Smijeh kojim Milodar želi prikriti tugu toliko je jak da će svakoga
trena grunuti iz njegovih pluća. Liječnik obećava da će razgovarati s kolegama i napušta sobu
kojom se prolama tihi krik. Teški dah i bol pod prsnom kosti ne zaustavljaju ga da počupa
sve žice, izvuče iglu infuzije i preko pidžame navuče kaput. Hodnik je prazan i
njegova staklena površina dopušta mu da pleše staračkim ritmom. Zadihano tijelo drhturi
iako mu je do dizala potrebno samo šezdesetak koraka. Odraz u malenom ogledalu metalne
kutije pokazuje roba sudbine u okovima nepravde.

11
 — Jesam li mogao drugačije nego što su mi moja sirotinjska narav i duša nalagale? —
Korača prema izlazu, svjetlu i glasovima koji dopiru s bolničkog parkirališta. Nitko ga ne
zaustavlja, kao da je duh mrtvoga čovjeka. Jedan od onih koji su odlučili otpješačiti do groblja
i spokojno leći u svoju raku. Bez ceremonije i svećenika, skromno kako se i rodio, uz svjetlost
svijeća i majčin tih uzdah. Samo se nada da će posljednji uzdah njegova ispraćaja biti
onaj njegove kćeri. Znojan i uspuhan otvara vrata jednoga od parkiranih taksija koji čeka
nekog drugog klijenta i teškom se mukom zavlači na stražnje sjedalo. Vozač ga bode
prodornim pogledom ispitujući krije li se u njegovoj bolesničkoj pidžami novac koji će mu
omogućiti vožnju. Milodar mu čita misli, a u njegovu dlanu leži novčanica velike vrijednosti.
Taksist je otima i s gramzivim osmijehom trpa u džep ne paleći taksimetar. Putnik izriče
adresu, ne želi razgovarati jer bi mu nepotrebna konverzacija oduzela snagu koja mu je
potrebna za izvršenje misije. Iz žile mu polagano istječe krv koja niz podlakticu curi na
stražnje sjedalo. Ne obazire se jer je vožnju skupo platio. Pred očima mu je lik majke,
žene kojoj je posvetio život zanemarivši svoju obitelj. Osjeća da mu je ostalo još malo
vremena za iskupljenje.
— Medena, djevojčice moja, ne zamjeram ti što nikada nisi imala vremena za svoga oca
— poruka je ispisana drhtavom rukom koja čvrsto stišće mobilni telefon. — Želio bih te
vidjeti. — Tijelo mu je u grču, a čelo gori u temperaturi. Automobil skreće u slijepu ulicu
zaobišavši park i klupu na kojoj sjedi blijeda žena. Iz visoke krošnje pinije zovu je bijeli
anđeli. Toliko je podsjećaju na njezinu djevojčicu i čini joj se da pjevaju:
Bijelo cvijeće u bunkeru sreće... bijelo cvijeće u bunkeru sreće...
Blijed i znojan, Milo posljednjim snagama izlazi iz taksija. Pred očima su mu kćerini prvi
koraci, njezin smijeh i njihove šetnje ovom ulicom. Držeći se za srce, prilazi zgradi, a pogled
mu leti preko travnjaka sežući sve do osušena humka mahovine pod kojom leži njegova
velika tajna. Pridržavajući se za zid, ulazi u zgradu i spušta se stubama znajući kako njegove
noge na njih staju posljednji put. Otvara teška željezna podrumska vrata i ulazi u grobnicu.
Izuva cipele i čarape i liježe na pohabani madrac, polažući na prsa kćerinu sliku. Koža mu
miriše na vlagu ustajalog podruma, na umor od života, na odumrle snove i ugašene svijeće
čiji mu se vosak zalijepio za kapke. Ne otvara ih, odgovara mu obamrlost. Trebao bi spavati,
ali mozak mu vrti isti film. Aura njegova vječno nasmijana lica već dugo je siva, a u tom sivilu
otvorile su se i crne pukotine duboke žalosti. Prstima snažno stišće staru deku dok mu s lica
klize krupne muške suze. Njegova se čaša strpljenja odavno prelila preko ruba, a voda što
mu tiho teče niz oba uha ne zna kuda bi trebala oteći. Ranjen je jer se njegova
Medena pretvorila u svoju majku. Krenula je stranputicom bijesa, gnjev je njezin vodič, a
vjera davno zaboravljeno utočište.
Sve do prošloga mjeseca, na životu ga je održavala ljubav prema svome djetetu, ali
spoznavši bolnu istinu, počeo je sve više kopnjeti. Udiše, izdiše... udiše... izdiše... i anđeli
odnose njegovu dušu, a u podrumu ostaje samo veliki crni nokat. Skončao je na mjestu svoga
rođenja, u slijepoj ulici.

12
 ***

Usnula je četverokatnica obrasla bršljanom u koji su utisnuti zamračeni prozori. Snažan

vjetar udara o zatvorena okna nekorištenih stanova čiji su vlasnici tijekom recesije
pokupovali nekretnine po povoljnim cijenama. Sumorni zadah zapuštenog stubišta i snažan
vjetar iz praznih podruma stvaraju jezivi zvuk, a on se širi preko obrasla vrta koji su nekada
održavale nježne ruke vrijednih domaćica. U sivilu nastanjenih domaćinstava obitava još
samo troje starosjedilaca, ali oni svih ovih godina nisu pronašli zajednički jezik. Drugi se kat
često trese od udaraca noža pedesetogodišnjeg mesara. Nakon što mu je supruga pobjegla s
njegovim najbogatijim klijentom, barem jednom tjedno iživljava se na odrescima. Na
četvrtom se katu teškom mukom zadržala umirovljena glumica odbijajući agencije
nekretnina koje joj godinama šalje pohlepna rodbina. A između njih nalazi se dvosobni stan
obitelji Burata, naslijedila ga je Milodarova i Jolandina tridesetosmogodišnja jedinica u čijoj
kuhinji od rane zore gori svjetlo. Već je mjesecima muči nesanica koju ne uspijeva suzbiti ni
jednim preparatom i zato satima sjedi uz prozor odbrojavajući minute do odlaska na posao.
Škilji kroz debele naočale preko kojih joj pada tanka, mišje siva, beživotna kosa, čekajući
žrtvu na kojoj bi ispraznila svoje silno nezadovoljstvo.
„Jutrima gledam tu profinjenu, plavokosu damu koja bez imalo srama gazi travu ispred
moje zgrade.“ Pogled joj se lijepi za razigranog pekinezera. „I čekam da opet ne pokupi izmet
u koji sam neki dan stala. Očito misli da bi to netko drugi trebao činiti. Prezirem takve ljude
i znam da ni oni ne podnose mene, baš zato što im uvijek na to skrećem pozornost. Doselila
se nedavno, u staru vilu preko puta. Bogatašica. Glupa je jer misli da se bogatstvo treba
pokazivati.“ Sitne sive oči svijetle iza dioptrijskih stakala poput dviju nemirnih pikula koje
nisu iskorištene za igru. „Vidi je kako je samo otmjena! Ne nose se biseri prijepodne, to
hi svaka dama trebala znati. Te novopečene bogatašice, nekulturne Ruskinje bez istinskih
manira, prepun ih je grad. Pokupovale su sve što vrijedi i sad nam se nameću kao
gospodarice. Već danima slušam njezino udaranje po klaviru od kojega se trese cijela
ulica. Livada nije tvoja!“ Bjesni joj želudac u kojem su se sklupčale sve one vlati izgažene
trave.
— Gospođo! — sedativi koje je popila prije dva sata tek sad počinju djelovati. —
Gospođo... vi, gospođo, s malim psom! — bijesno joj se obraća. Ruskinja pokazuje rukom
prema sebi promatrajući šiljast nos i tanke usnice koje joj dovikuju s prozora. „Ma pogledaj
je, vrti glavom i pretvara se da ne razumije naš jezik. Izaziva mi neslućeni bijes. Jučer sam je
čula kako ga tečno govori dok je u obližnjem supermarketu naručivala delikatesni otočni sir.“
— Vi, gospođo, da... vi koji za svojim psom ne skupljate izmet! Molim vas da se to više ne
ponavlja jer... — Gleda je kako se udaljava prema svojoj vili. Pas trči za njom, ali njegov je
otpad ostao na livadi. Prijeti, njezine riječi dopiru do visoke bijele kapije, prelaze parking i
odbijaju se od bijelih ulaštenih vrata. „Besramna ženetina! Diže mi tlak ovako rano prije
posla. Postojiš li, pravdo, koja bi spriječila da ti bogataši ometaju život nas malih, običnih

13
siromaha?“ Stanom se širi miris zagorjela tosta i prekipjele kave koja se zalijepila za štednjak.
S kuhinjskog ormarića promatra je plastično voće s kojeg odavno nije obrisana prašina.
Pogled joj se zaustavlja na drvenom magarcu, uspomeni koju je njezin otac dobio od
zahvalnog turista i tupa bol žiga je ispod rebara.
— Milodare, nesrećo jedna! — jeca ponavljajući majčine riječi, ne dopuštajući da joj
osjećaji zavladaju razumom. — Milo, Milo, što sam imala od tebe? — stišće zube,
zaustavljajući lijepe riječi koje nikada nisu stigle do neiskvarene očeve duše.
— Tvoje veze, tvoji kontakti, Milodare! Govorio si da poznaješ mnoge važne ljude ovoga
grada, a što si mi sredio? Što, Milo? Posao u dječjem domu. Poznavao si ravnateljicu, održavao
si joj vrt. I sada sam obična odgojiteljica. Medena. Čini mi se da to ime teško vezuju uz moj
lik. Ne ide im, ne mogu ga prevaliti preko usta. Zašto si me, majko, tako nazvala? Jesam li bila
tvoj med, slatka djevojčica koja ti je trebala zasladiti život? Nisam podnosila one kričave
zelene haljine, mrzila sam žute sandale i kidala remene narančastih kaputića. Bila sam samo
tvoja lutka, tvoja i ničija više. Nakon tvoga odlaska, nitko mi više nije uputio nijednu lijepu
riječ. — Krupne suze nakupljaju se na rubovima dioptrijskih naočala i zamagljuju debela
stakla. Uvlači se u traperice i široku pletenu vestu, a iz ogledala je promatra ljutito lice. Struže
nožem crnilo s kruha na koji nanosi debeo sloj maslaca. „Zadužio si je, Milodare, zadužio. Ah,
Milo, Milo, dobri Milo, ta me ravnateljica već godinama sažalijeva.“ Grize jezik kako je osjećaji
prema ocu ne bi preplavili. - Utro si mi blatnjav put kojim teče rijeka suza. - Lupa vratima i
spušta se u svoj crveni, sportski automobil. - Znaš li ti, Milodare, da su ta domska djeca gladna
ljubavi? - Vezuje se širokim pojasom, okreće sportski, kožnati volan i izlijeće na cestu. —
Misliš li da bih im je ja mogla dati? Nisi razmišljao, nisi, naravno, o tome razmišljao! - Udara
malenu, crvenu formulu, privjesak koji pleše s retrovizora. Medena vozi brzo, ne smanjuje
brzinu ni u zavojima. Sanjala je da će postati profesionalna vozačica, ali otac nikada nije
podržao njezine snove. — Molila sam te, Milo, preklinjala sam te da me odvedeš na trkalište
i dopustiš mi da se natječem. Nisi to shvaćao ozbiljno, dopustio si joj da me utegne u kričave
najlonke i da me vodi na čajanke. Uništio si mi snove, Milo, uništio, a onda si poslao poruku.
Htio si me vidjeti. Ma nemoj, prije smrti si me želio vidjeti. A zašto, Milo? Zašto? Da te žalim?
— Medenin se automobil zaustavlja na parkingu dječjeg doma. Bijesno gasi motor i lupa
vratima. „Čeka me ta krmeljiva dječurlija koju moram pripremiti za doručak. Ima li goreg
posla od ovog? Ima li?“
— Dobro jutro, draga djeco! — najmlađe je djevojčice i dječaci čekaju pred vratima. Ona
je njihova odgojiteljica, zamjenska majka i jedina osoba kojoj vjeruju.
— Dobro jutro, teta Medena. Mi te jaaako ljoljimo! — svijetli čuperak petogodišnjeg
dječaka popravlja joj raspoloženje, ali Medenino tvrdo srce ne vjeruje dječjoj iskrenosti. „Što
ovi mali banditi danas žele od mene? Imam cijeli dan da to doznam.“ Pruža mu ruku i vodi ga
u sobu. — Još uvijek niste naučili odjenuti hlače! — prijekor je upućen i njegovom
četverogodišnjem bratu. — Vaša je odgojiteljica s tri godine sama vezivala tenisice, a vi se,
tako veliki dečki, još uvijek ne znate sami obući. — Na koščata joj se koljena uspinje sitna
djevojčica stišćući joj se uz prsa.
— Ti si moja mama. — Sklupčala se kao umiljata mačkica u njezinu krilu, ali Medenine
je dugačke, mršave ruke hladno spuštaju na pod.
— Dosta je bilo cendranja! Idemo svi u vrstu, čeka vas doručak!

14
 Četa malih vojnika korača iza koščate, krakate odgojiteljice koja im strogo zapovijeda da
se popnu na svoje stolice. Njezin zapovjednički glas odzvanja blagovaonicom i djeca dobro
znaju što će ih snaći ako ne sjednu mirno. Zveckaju žlice, plešu nožice i zijevaju malena usta
oko kojih je razmazan čokoladni namaz. Kuharice od ranog jutra plešu nad loncima u koje
pristavljaju ručak. Njihove visoke, bijele kape njišu se u ritmu glazbe koja se razliježe
prostorom i Medena nogom udara taktove hraneći dvogodišnjaka grizom koji mu je mrzak.
„Ovdje si volontirao, Milodare. Popodneva si posvećivao napuštenoj djeci umjesto svojoj
kćeri.“ Žlica leti prema zatvorenim ustima i zabija se u dječakove zube. Suze mu klize niz
zažarene obraze i odgojiteljica je ponovno puni grizom. Sve to odrađuje čučeći, stolovi su
niski, a stolice prilagođene mališanima koji su podijeljeni u dvije skupine. O drugoj se brine
Velimir, visoki, dobroćudni bradonja koji uživa u svome pozivu i čije je lice od ranoga jutra
veselo i nasmijano. Svakom djetetu pjevušeći poslužuje topao kakao i dodaje salamu. Ona
ne podnosi njegovu pozitivnu energiju, taj dub koji ispunjava cijeli prostor podsjeća je na oca
i želudac joj se ponovno steže u čvor. „Ti si se, Milo, brinuo o ovome umjesto o svome domu.
Njegovao si njihove biljke, kosio travu i čistio šljunak. Održavao si poligon za igru i popravljao
im bicikle. A kad si imao vremena za mene? Jesam li ti šapnula da volim trkaće automobile?
Jesam li... ne pravi se, znam da me čuješ!“ Djevojčica je prolila kakao koji curi preko stola i
lijepi se za pločice. Medena se odmiče i brza prema patuljastom toaletu. Saginje se nad nizak
umivaonik i polijeva lice i vrat hladnom vodom. „Koliko ćeš još izdržati?“ Čučeći promatra
svoj lik u ogledalu. „Je li moguće da ti život nije pružio nijednu drugu priliku? Nepravdo,
gurnula si me među stotine pari dječjih čarapa, rasparene cipele i zapetljane vezice.
Obavljena mirisom gulaša i debelih špageta, moram slušati kako me zovu teta. Teta Medena!
Kako to samo smiješno zvuči. Moje ruke koje su vapile za motornim uljem i benzinom
umrljane su čokoladnim namazom i prolivenim mlijekom. I sve je to zbog tebe, ti si
me, Milodare, gurao u ovaj posao zatvarajući oči pred mojim željama. Jesam li mogla reći
majci da želim biti profesionalna vozačica utrka? Pitam te lijepo, što sam joj trebala reći?
Molim te, Jojo, skini mi te drečave haljine i kupi mi kožnato odijelo, i ne zaboravi kacigu. Ti si
me, Milo, trebao podržati. Mogao si mi pomoći da postanem automehaničar, da steknem
iskustvo i približim se svojim snovima. Pretvarao si se da ne vidiš kako je sa zida moje sobe
počupala sve plakate automobilističkih prvaka. I ti si sigurno sanjao da postaneš
bezvremenski, svemogući automobilistički as, da se iz kamiona gradske čistoće vineš u
neslućene automobilske visine. Ja sam taj talent naslijedila od tebe. I onda me nisi podržao,
svoju si djevojčicu poslao da se igra lutkama. Plastični dvorac s gumenim Kenom bio mi je
noćna mora, taj šminker u kabrioletu, muškarac bez pokrića koji baš nikada nije u rukama
držao ni pumpu za bicikl. Patila sam, Milo, kao što patim i sada.“ Dva beživotna, siva oka jedva
se naziru iza zamagljenih naočala koje se ogledaju u niskom ogledalu. U njemu se pojavljuje
krupna šaka koja joj se spušta na leda.
— Kolegice, zove te ravnateljica. Očekuje te u uredu. — Velimirov je glas umirujući poput
seoskih crkvenih zvona. Neutralnost, to Medena najviše mrzi, istinska nezainteresiranost
prikrivenu silnom ljubaznošću. Od toga je satkano ovo visoko tijelo bez kose koje bez imalo
bijesa odrađuje njezine zadatke. Njene se crne radničke cipele penju ulaštenim stubama.
Čistačica je podsjeća na majku koju su na odjelu tako nepravedno degradirali. Grlo joj
se trese: — Jojo, Jojo, majčice. Zašto si dopustila da ponize tvoje umijeće? Bila si viša
medicinska sestra, bolničarka vrijedna divljenja. — Zaobilazi kantu punu pjene i spušta
pogled.

15
 Ne želi pozdraviti osobu koja je vječno uhodi. Vjeruje da je i jutros zapisala vrijeme
njezina dolaska na posao i zna da će je ravnateljica zbog toga ukoriti. „Zašto sam toga dana
došla u bolnicu? Da nisam ostala bez džeparca, nikada ne bih doznala da moja voljena majka
ne mjeri temperature i ne daje injekcije. Zatekla sam te kako ribaš upisane zahode i prazniš
bolesničke guske. Nikada ti nisam priznala da sam te tog popodneva posjetila. Dopustila
sam ti da budeš veličina, važnija od Milodara. Glavna sestra Jolanda Burata. Ona oko čijeg
vrata visi pravo krzno i koja ponosno, uzdignute glave, ulazi sa mnom u Gradsku kavanu. On
je bio taj, majčice, Milodar je bio neinventivan čovjek, a ne ti. Na njega sam povukla loše gene,
one interne, i zato se ne znam izboriti za sebe.
I što si mogla nego degradirati ga. Bio je Čistač ulica i vozač kamiona gradske čistoće, a
ti si ipak bila glavna medicinska sestra, ona kojoj su se ljudi obraćali s dužnim poštovanjem.
Možda sam pogriješila? Sigurno sam došla baš toga dana kada se neka od čistačica razboljela
i ti si, dobrodušna moja majčice, uskočila umjesto nje. Zato si kuću rijetko čistila. Normalno
je da nisi imala snage, potpuno razumljivo kad si na odjelu obavljala dva posla. Ja sam bila
zadužena da ti olakšam život. Pranje posuđa, usisavanje i glačanje rublja za mene su
predstavljali rekreaciju. Razumjela sam da si umorna, razumjela zašto nemaš vremena za
mene.“

— Uđi! Zašto, zaboga, toliko stojiš pred vratima? — ravnateljičin je ton oštar. Podsjeća
je na ton majčina glasa, isti onaj kojim bi joj se obraćala čim bi nešto pogriješila. Kako je rasla,
taj je ton postajao sve učestaliji, a u pubertetu se premetnuo u visoki C i s te je ljestvice rijetko
silazilo.
— Dobro jutro, ja sam... ovaj, vrata su bila otvorena, a nisam vas odmah uočila... - obrazi
joj bukte.
— Pozvala sam te neslužbeno. — Dugački crveni nokti lupkaju po tipkovnici računala
dok sive potpetice izviruju pod radnim stolom na kojem je naslagana Krpa papira. — Sjedi,
raskomoti se i natoči nam kavu — pokazuje na dvije fotelje i stolić. Svijetla punđa učvršćena
je visoko iznad uskog, zategnutog lica i zagonetnih svijetloplavih očiju koje proučavaju
smušenu odgojiteljicu. „Obećala sam Milodaru da ću se uvijek brinuti za njegovu kćer. Bio
je tako vrijedan čovjek, a ona nimalo nije na njega.“ Medenine drhtave ruke uključuju aparat
za kavu, a kapi crne tekućine klize niz bijele stjenke i padaju u šećer. Uznemirena je, očekuje
prijekor i kaznu kakvu bi dobila od majke. Ali u kutu ne vidi drveni tronožac na kakvom je
izranjavala koljena i šake joj se umiruju. Poslužuje kavu čekajući da nadređena, njezina
šezdesetrogodišnja poslodavka, sjedne u istu okruglu fotelju u kojoj se Medenino koščato
tijelo tako neugodno osjeća.
— Ti si lijepa, mlada žena. — Grozdana upotrebljava riječi kojih se odgojiteljica grozi.
Neistina je grize za dušu i još više suzuje neprohodni kanal povjerenja. Medenino kiselo lice
nema mimike. Grimase bi joj smanjile plaću ili joj čak onemogućile jedini prihod, pa hladno
gleda u šalicu kipućeg napitka na čijem vrhu pliva vrhnje. Obožava slatko, poklon obavijen
crvenom mašnom na ravnateljičinom stolu odvlači joj pažnju. „Kad bih samo
kockicom napunila usta, lakše bih podnijela patnju koja mi prethodi.“ Pogledom kida
ljubičasti papir, a tamna se ploča lomi u komade koji putuju prema njezinim ustima. Mliječna
čokolada liježe joj na jezik, karamela klizi niz grlo, a lješnjaci se zaustavljaju u obrazima.

16
 — Pozvala sam te zbog jedne važne stvari. — Ravnateljica ispija kavu i diže se po
čokoladu. Razvezivanje mašne mio je zvuk koji odgojiteljicu potpuno opušta. Kakav god ovaj
razgovor bio, lakše će ga podnijeti pod slatkim sedativom kojemu se veseli kao malo dijete.
Ponuđena je cijelim redom, ne kockicom koja bi je nakratko zavarala, nego mliječnim
vagonom što će joj se ispreplesti među zubima. Kima i uživa, dajući nadređenoj znak da
nastavi priču.
— Moja je davna želja da te upoznam sa sinom svoje najbolje prijateljice. On je drag
čovjek, samac u četrdesetima. Posjeduje dvosoban stan i skup automobil. Dogurao je do
zvanja profesora... dobro, učitelj je u nižim razredima, ali... - Medena je ne čuje. Topla
karamela klizi joj nepcem i slijeva se niz grlo. Ulazi u formulu i pali motor čija se kazaljka za
tri sekunde penje do maksimuma. Dodaje gas i crveni automobil prelazi preko svijetle punđe,
a lijepo lice ostaje pod širokim gumama. Vrući je ispušnik zakačio sivi kostim na kojem ostaju
nagorjele rupe. Ubrzanje širi pistu kojom se vrti i crni trag ostaje na bijeloj, njegovanoj puti.
— Sramežljiv je, nikada nije imao djevojku i zato sam mislila da biste vas dvoje bili
idealan par. Oboje povučeni, mladi ljudi. A vrijeme ide, Medena, vrijeme leti... — Odgojiteljica
prebacuje u treću, četvrtu, petu brzinu i vrela se guma odvaja leteći u tu nepromišljenu glavu.
„Ja sam odgojiteljica, a ne dadilja, kravo glupa. O, Milodare, što si mi učinio? Dopustio si joj
da se sa mnom ovako ophodi. Milo, Milo, crni Milo, pa ona je stekla dojam da posjeduje i tvoju
obitelj. Sada bih još trebala i zabavljati dosadnog učitelja, nesposobnog sina njezine pokojne
prijateljice.“
— Mladen nam je poput sina. Nježan je i pažljiv. Nevješt sa suprotnim spolom, a tako
mio u ophođenju sa životinjama i zato vjerujem da bi bio idealan otac. Čim ga upoznaš, sve
će ti biti jasno. — Proučava debeli, šareni džemper pod kojim se ne ocrtavaju grudi, zuri u
adamovu jabučicu i spušta pogled na žilave šake.
— Njemu baš treba čvrsta ruka, ovako dominantna. U današnje su vrijeme muškarci i
žene zamijenili uloge i mi smo postale čvrste i odlučne, a oni plahi i neinventivni. — Sjetila
se Milodara, tog divnog čovjeka koji je povlađivao svakoj njezinoj riječi, odazivao se na sve
telefonske pozive i odrađivao baš svaki zadatak koji bi mu zadala.

„Da si barem sada ovdje, tvoja je kći tvrd kamen, a put do njezina srca labirint obrastao
šipražjem.“ Obraćala mu se kao najboljem prijatelju, njezinoj jedinoj podršci i čovjeku koji
nikada od nje nije želio ništa više od pukog zaposlenja za svoju kćer. Drugi red čokolade gubi
se u Medeninim ustima, u tom tamnom tunelu iz kojeg ne izlazi odgovor. Ne žvače, čeka da
se otopi i ulije joj snagu.
„Što bih trebala reći ovoj ženi koja me tjera na nezamislive korake? Jesam li ti to dužna,
gazdarice? Možeš li shvatiti da ljudi poput mene imaju pravo na svoj život? Postoji li nepisano
pravilo koje nalaže da bi sve neoženjene, šutljive, sramežljive ljude trebalo strpati u istu
kuglu da se vrte kao na lotu i da vi, gospođo ravnateljice, izvlačite parove? Gledatelji vam
plješću, dive se vašem lijepom, zategnutom licu i vitkom stasu. Opažaju ljupki kostim
i elegantne cipele, a vi im svojim nenametljivim glasom objašnjavate kako sve ovo radite
isključivo u humanitarne svrhe. Zato ste odabrali dva nespojiva primjerka koja ćete svojim
upornim trudom uvjeriti kako su baš njih dvoje rođeni jedno za drugo.“ Nesvjesno vrti
glavom, a s ravnateljičina lica nestaje osmijeh.
17
 — Želiš mi reći da nisi zainteresirana za sastanak s našim Mladenom? A ja sam sinoć iz
ledenice izvukla divlju patku koju moj suprug od ranog jutra nadjeva šljivama i kestenima.
Naručila sam fantastičnu tortu od čokolade i rekla sam tom dragom mladiću da kupi novo
odijelo. Želiš pokvariti svu tu radost, taj posebni trenutak koji sam dugo zamišljala. — Diže
se i ljutito prilazi stolu. Otvara ladicu iz koje izviruje radna knjižica.
„Otpustit će me i onemogućiti mi odlazak na automobilističku utrku u Monzi o kojoj sam
toliko maštala.“ Osmjehuje se razvlačeći usnice tako da joj se vide svi prednji zubi.
— Kako si me prevarila! Tvoj mi je izraz lica govorio da se opireš druženju. Bit će to
veličanstvena večera! Galantan je on mladić, to nadomješta njegovu ranu ćelavost.
„Zašto toliko objašnjavam? Medena ima veliku dioptriju i sigurno to ne bi ni zamijetila.
Zbog čega sam se toliko uznemirila? Obećala sam svojoj pokojnoj prijateljici da ću joj oženiti
sina i sad mi se za to pruža idealna prilika.“
— U koliko je sati večera? — odgojiteljica se podiže s fotelje sretna što nije ukorena zbog
nebrige o djeci ili kašnjenja na posao.
— Ti znaš gdje živim? Otac te jednom doveo, zar ne? — sjeća se kečki koje joj je majka
za tu priliku bila isplela i drečavo narančaste haljinice koju je Medena stalno povlačila kao da
je želi rastrgati. Bilo je to u doba Grozdanine mladosti, slovila je za marljivu odgojiteljicu koja
je pretendirala na mjesto ravnateljice. Nakon nepunih deset godina, taj joj se san i ostvario,
a Milodar je postao volonter u domu. Nagovarala ga je da ostavi slabo plaćeni posao u
gradskoj čistoći, ali dobrodušni je Milo nije slušao: Onome tko mi je pomogao kad mi je bilo
najteže, nikada neću okrenuti leđa. Te moralne rijeci lebde joj pred očima i u njegovoj kćeri
pokušava pronaći barem natruhu toga dobrog karaktera.
— U šest sati. Bit će to divno druženje. - Ispraća je na hodnik i brzo zatvara vrata kako
se odgojiteljica ne bi predomislila. Medena se osvrće, ravnateljičina doušnica više ne pere
stube i koristi prigodu za nešto što već dugo priželjkuje. Sjeda na drveni rukohvat kovane
ograde. Dobro je ulašten i njezin je tobogan spreman za spust. Podiže noge jureći prema
prizemlju. Duh joj je nesputan i ovo su trenuci istinske sreće. Širi ruke i kliče, ponovno je
dijete koje je otac dovodio u ovaj dom. Međutim, radost traje samo nekoliko prekratkih
trenutaka i već je u podnožju. Lagano se prizemljuje pred djecom koja je već duže vrijeme
očekuju.
— Teta Medena, moram napisati zadaću! — vuče je za rukav desetogodišnja djevojčica.
— Ja bih da se igramo lovice! — vrišti petogodišnjak.
— Nemamo vremena za to! — odgovara mu nestašna osmogodišnjakinja. — Uskoro je
priredba i moramo uvježbavati uloge — pokušava stoj na glavi.
— Hoću svoju mamu! Mama, mama!!! — plače dvogodišnjak vukući odgojiteljicu za
nogu.
„Milodare, mora da si me mrzio kad si mi namijenio ovakvu budućnost! Moram se brinuti
o ovim živim bićima. Ja, koja sam još i sama još djevojčica, trebala bih im biti zamjena za
roditelje.“
— Dosta! Radit ćete ono što ja kažem! — šiljasti joj je prst visoka u zraku i da je otac sada
vidi, rekao bi da je pljunuta majka.

18
 Svi idemo na igralište! Lijep je dan i na suncu se možete igrati, vježbati za predstavu i
učiti! Svi za mnom! — okreče se na peti, čekajući da se iza nje stvori kolora. - U vrtu ostajemo
do ručka i da ne čujem više ni riječi!
„Milo, koliko ti je godina bilo u trenutku majčine smrti? Previše da bi te primili u ovaj
dom, a premalo za samostalan život. Prihvatila te komunalna služba, dali su ti smještaj u
svojemu kontejneru i posao čistača ulica koji te održao na životu. Napredovao si do vozača,
to ti je omogućila tvoja vizija. A moju si zatro, zatro si je, Milodare. Zašto si me gurnuo ovamo?
Otkuda potječe taj duševni dug prema ženi koju ću cijelu večer morati podnositi?“ Gleda u
ispušnu cijev svoga automobila koja je prekrivena blatom. Prizor joj toliko smeta da odmah
saziva odred za čišćenje njezine „razjarene zvijeri“. Za usisavanje i pranje prozora zaduženi
su stariji štićenici, dok oni najmanji izvlače kamenčiće iz širokih, niskoprofilnih guma.
Medena je vladarica prskalice, mlaz je toliko snažan da je zanosi. Cilja staklo, prljava voda
klizi niz blatobran i njezine se usne smiješe. Ovo je jedini trenutak u danu koji joj ispunjava
dušu, ali prijekor razbija iluziju.
— Ponavljaš ono za što si opomenuta! — tih glas dopire ispod zažarenog tjemena oko
kojega se zalijepilo nekoliko rijetkih vlasi. — Ravnateljica te višeput ukorila i dobro znaš da
djeca ne smiju prati tvoj automobil! — Čekinjasta brada napeto poskakuje, ali
Velimir pokušava ostati pribran. — Nemoj, molim te, da zbog tvoje nepromišljenosti oboje
izgubimo sigurnu plaću. — Da ga štićenici ne gledaju, odmah bi kleknuo i preklinjao je da se
ostavi tog crijeva.
— Još samo nekoliko minuta! — usisavač bruji, a djeca tresu tepiščiće. Velimirovo srce
snažnije udara jer se svijetla punđa pojavila na prozoru s kojeg ih promatra.
„Danas ću joj progledati kroz prste. Sigurno se priprema za sastanak s mojim Mladenom.
Želi ostaviti lijep dojam, a čist automobil odraz je njezine osobnosti.“ Duboko se zamislila.
„Ma koga ja to zavaravam? Medena je lijena i neuredna. Ona nije žena, to je dijete, dijete u
tijelu žene.“ Gleda u mokru kosu zalijepljenu za debela dioptrijska stakla. „Mladen je tako
usamljen. Nikada nije smogao snage prići djevojci. On je tako mio čovjek o kojemu bih se ja
trebala brinuti. Tako sam se brinula o svome Milodaru. Da samo znaš koliko mi nedostaješ.
Mladen je blijeda kopija, a tvoja kći nimalo ti ne nalikuje.“ Otvara prozor i nervozno dovikuje:
— Medena! Danas možeš otići ranije s posla kako bi stigla na frizuru! —podsjeća je
kakvu bi osobu Mladen želio vidjeti za stolom.
Naručit ću te kod svog frizera! Čim završiš, dođi po adresu! - Zamišlja koja bi kreacija
istaknula njezine potencijale i prikrila nedostatke. Sretna što joj automobil blista,
odgojiteljica veselo pristaje na promjenu stila i preskače stube do ravnateljičina
ureda. Upisuje adresu frizerskog salona i uključuje navigaciju. „Današnji mi je dan započeo
loše, ali počeo se razvijati u pozitivnom smjeru. Grozdana me zbog nevažne večere šalje u
razvikani frizerski salon i pušta me ranije s posla. Vjerujem da joj je taj muškarac
silno prirastao srcu čim je za moju kosu spremna izdvojiti pozamašan iznos.“ Zaustavlja se
pred kućom čija joj je zelena boja iz daljine privukla pozornost. „Nisam se, majko, držala
tvojih savjeta i molbi da barem jednom mjesečno zakažem termin i dopustim vještim rukama
da mi masiraju tjeme i oboje sijede vlasi koje sam prekrila jeftinim šamponom. Što ću kad
sam od Milodara naslijedila tanku kosu i loše gene koji su mi još u tridesetoj počeli bojiti vlasi
u bijelo.“ Pred ulazom su parkirani skupi automobili i njezina se razjarena zvijer gura na
posljednje slobodno mjesto.

19
 Otvara staklena vrata, a miris hidrogena ulazi joj u nosnice i nagriza sluznicu. Kašlje i
džemperom prekriva lice. Para joj zamagljuje naočale i na prvoj stubi shvaća da se spušta u
svijet kojemu nikada neće pripadati.
— Naručena sam na frizuru. Zovem se Medena, Medena Burata. — Prekriženih ruku zuri
u raznobojne ručnike na glavama žena što je znatiželjno promatraju. Zbunjena je više nego
vlasnica salona koja joj želi reći da je pogriješila i da se zasigurno naručila kod djevojaka koje
su tek otvorile salon. Upućuje ju niže niz ulicu, kad iz odgojiteljičinih usta izlazi magična riječ:
— Grozdana! Naručila me ravnateljica Grozdana. — Vlasnica mijenja izraz lica. Medena za
nju od ovog trenutka postaje željena klijentica, ona kojoj se odmah pronalazi slobodna
fotelja. Nude joj kavu i guraju u ruke modne časopise, ali ona samo želi obaviti zadatak koji joj
ulazi u opis posla.
„Čime se vi bavite, dame moje? Možda prodaja nafte ili burzovnih dionica?“ Odmjerava
visoke, crne kožnate čizme i srebrnu bundu što se sjaji s vješalice. „Dok se vi kupate u zlatnim
kadama, teta Medena pere umrljane stražnjice, mijenja pelene i sluša svu tu ciku i vrisku.
Liježete na svilene plahte i gugućete francuske stihove grickajući ušne resice svojih
pohlepnih muževa. Ništa vam ne smeta, ni što su ružni ili stari, ni što ih u svakoj zračnoj luci
čeka druga eskort-dama. Sve vi to podnosite kako biste skupim automobilima mogle doći na
ovakvo mjesto. Umjetne grudi podignute su vam u precijenjene grudnjake, napuhana usta
puna masnoće iz vaših stražnjica, a obrazi toliko zategnuti da se rijetko smijete. Gledate me
svisoka. Ne brinite se, imuna sam na to. Tako su me gledali na majčinu odjelu kad bih
uplakana dotrčala iz škole. Isto su me tako odmjeravali pred školom dok bih se uspinjala u
očev kamion gradske čistoće. Hranite se sitnim pakostima, podsmijesima kojima prikrivate
istinu. Ona će ionako za nekoliko mjeseci pokazati svoje izborano lice i nenajavljeni celulit
koji sakrivate od samih sebe jer vas muževi više ne primjećuju.
— Vi ste na redu. Izvolite! — vitka plavuša pokazuje na crno kožnato sjedalo. Pred njom
je zrcalo koje je toliko silno poziva na razgovor. „Sada ću ti sve reći, Milodare. Imam vremena
da ozbiljno porazgovaramo, a i Velimir me potaknuo na to. Pitam te lijepo, zašto si toliko puta
moju odjeću odnosio u taj dom za nezbrinute? Zašto se nikada nisi zapitao je li mi neka od
tih stvari prirasla srcu? Govorio si da sam je prerasla i da ima djece kojima je prijeko
potrebna. A ono što je bilo potrebno meni, to od tebe nisam dobivala. Razumijevanje, Milo,
meni je bilo potrebno razumijevanje. Zašto bismo svi bili isti, zašto bismo ulazili u kalupe
koje je netko nametnuo? Toliko sam ti puta postavila pitanje na koje mi nikada nisi
odgovorio. Pretvarao si se da me slušaš, a duša ti je, Milo, bila kod nje, u tom domu u kojem
si ostavio najbolje godine.“ Vješte ruke bave se Medeninom kosom, a ona se izvještačeno
smiješi ne znajući Što joj se na glavi događa. „Majčice, ti bi sigurno sve dala da si sada na
mome mjestu. Sjećam se dana kad bismo prolazile ovom ulicom. Zavirivala si preko
zida samo da nakratko osjetiš taj dašak glamura i bogatstva sanjajući da će ti se sreća jednom
osmjehnuti. Produžili bismo do lutrije gdje bi ispunila listić, vjerovala si u zgoditak i
zapisivala planove. Meni si, među ostalim, zaželjela da upišem stomatologiju,
tvoj neostvareni san. Tvoj listić nikada nije izvučen jer sam se ja istoga popodneva molila da
ti se želje ne ostvare. Tvoja je sreća trebala biti moja nesreća, ali i ovako nisam bolje prošla.
Gimnazija. Što sam mogla nakon te škole? Toliko puno učenja, a tako malo korisna znanja. Da
si me barem poslušao i da smo onog jutra, umjesto u tu ogromnu zgradu, skrenuli desno,
uspeli se uzbrdo i prošetali dvije autobusne stanice, stigli bismo pred školu koja me
oduševljavala. Pred njom su se naguravali dječaci, nokti pod kojima se zadržalo crnilo

20
ukazivali su koliko vremena provode uz očeve automobile, uz svoje motore i lance bicikala.
Isto koliko sam i ja provodila u susjedovoj automehaničarskoj radionici.“
Zamagljeno ogledalo sprječava je vidjeti što joj se događa na glavi, ali osjeća kako je peče
topao zrak iz moderne haube nalik svemirskom brodu koji joj mijenja osobnost. „Trebam li
danas postati žena? Vjerovati da tako mora biti i da drugoga puta nema? Prevariti dušu
kreacijom koja će izaći ispod ove kacige što mi se zalijepila za glavu? Nalijepiti umjetne
trepavice i lakirati nokte, popeti se na štikle i mlatiti torbicom? Pokus je upravo završio
i lijepa mi se frizerka smiješi. Briše maglu s ogledala i pokazuje mi svoje djelo. Sličim na
Jolandu u njezinim boljim danima, onima u kojima bismo kao obitelj bili pozvani na kakav
božićni domjenak, godišnjicu Crvenoga križa ili dobrovoljnih darivatelja krvi. Baš ti je ovako
stajala frizura, Jojo. Čvrsta trajna izvučena četkom spuštala se do ramena. Poput onih
pjevačica koje odavno nitko više ne sluša, starih glumica koje se trude održati vječnu
mladost. Od dana kad ste počeli forsirati moj ženstveni izgled, svijet mi se zamutio. Oči su me
zaboljele i zjenice nisu više željele gledati scenografiju na pozornici koja mi nije pripadala.
Nisi se zauzeo, Milodare, u važnim trenucima glas nije izlazio iz tvojih usta. Nikada nisi donio
ni jednu odluku. To je ono što je moja majka kod tebe najviše mrzila. Čula sam te, Milo, čula
sam kako si se mojoj dragoj ravnateljici žalio kako nisi dovoljno jak. To je ono što si
prvo morao naučiti, to je muška uloga u obitelji. Ne košnja vrta, Milo, ne kuhanje ručka,
morao si lupiti šakom o stol kad bi te onako vrijeđala. Trebao si povisiti ton i reći joj da je
pretjerala, ali ti si pokunjeno šutio. Prenio si mi svoju nesigurnost, utro si mi put kojim gazim
dopuštajući da mi je na glavi gnijezdo iz kojega se spuštaju tužne trake.“
— Divna vam je frizura, baš vam pristaje! — uvjerava me osoba čije su ruke izvele ovo
zlodjelo, a ja šutim. Šutim, Milo, jer si me ti tako učio. Da se ne suprotstavljam, da se sklanjam
od sukoba i da svima dajem za pravo. Neka me gaze, a ja ću u svačijim očima ostati ona dobra,
mala, Milodarova kći. Smješkam se bapskoj frizuri, nesretna što nisam ponijela kapu. Hoće li
mi nakon ovoga fijaska dioptrija otići još više u minus? Minusarka, tako su me zvali u školi.
Žgoljava, rahitična minusarka, Kći smetlara Milodara nije pametna, ali je ružna! Govorila su
to zločesta djeca, a ja sada, Milo, moram čuvati djecu koja me toliko bolno podsjećaju na njih.
Većina mojih vršnjakinja imala je očeve koji bi se zauzimali za njih i kad nije bilo potrebno, a
moj otac nije imao vremena jer je održavao tuđi vrt. Je li to dobrota, Milodare? Zove li se takav
čovjek dobričinom? Sigurno u očima drugih, ali ne i u očima tvoje kćeri. Govorim si da ću se
jednoga dana probuditi poput ostalih žena, ali to nije istina. Zapravo, to ni ne želim. Rekla
sam ti to, a ti si piljio u cestu pretvarajući se da me ne čuješ. To je dobrodušnost? Nemati svoj
stav ni svoje mišljenje? Ne pomoći svome djetetu koje se traži? Dobro, ti si tako odabrao, a
zašto si onda tražio da imamo prisan odnos? Ti si ga prvi odbio. Ti, Milo, ti, a ne ja.“ Treskom
zatvara vrata svoga stana koračajući prema zrcalu. „Upropastila me neuka frizerka i sad sam
nakaza spremna za izlazak s jednim istim takvim nikogovićem koji će za dva sata uzbuđeno
lupkati nogom ispod stola svoje dobročiniteljice. Potrudit ću se da zakasnim i preskočim
juhu, pretvarat ću se da sam pojela previše slatkog kako bih izbjegla desert, ali znam da će
me dočekati raskošno glavno jelo i dugačko naklapanje. No meni želudac sada zavija i traži
užinu koju sam preskočila. Moram utažiti glad.“ Pristavlja šest jaja u hladnu vodu. „Za
održavanje snage najvažniji su proteini. Nisam je izgradila na onom sportu u koji si me
usmjeravao. O, Milo, Milo, gdje ti je bila pamet kad si me upisivao na balet? Dobro da je u
susjednoj zgradi bila škola karatea. Istoga sam se dana zahvalila učiteljici i vratila baletne

21
papučice, iskoristivši to isto vrijeme za sport koji mi je pomogao u životu. Kad sam dobila
crni pojas, više mi se nitko nije usudio približiti.
Sjećam se kako je majka silno željela doći na moje baletne nastupe, tako me žarko željela
vidjeti u ružičastoj baletnoj haljinici, a ja sam je dugo uvjeravala da su nam predstave baš
uvijek u terminima njezina dežurstva.
Ponosila sam se svojim žutim pojasom, a ti si, Milo, toga dana bojio ogradu nekoga tuđeg
doma. Položila sam za zeleni, ali tebi je bila zelenija trava u vrtu doma za nezbrinutu djecu.
Stigao je i plavi, ali nije bio toliko plav kao voda u fontani gradskoga parka koju si baš toga
vikenda čistio. Za smeđi ti nisam ni rekla, a crni sam dostojno proslavila. Pijana sam se svukla
i rano ujutro okupala u toj tvojoj čistoj fontani. Tako sam ja, moj Milodare, prošla kroz školu
karatea. Jolanda nikada ništa nije doznala, a ja sam se premetnula u buntovnicu. U
redarstvenika koji je štitio poznanice jer, nažalost, prijateljice nikada nisam stekla. A koji je
bio tvoj orden, tvoj crni pojas za sve zasluge u dječjem domu? Je li to bila povišica od koje
nisam dobila dar ili neka medalja koju nisam uočila? Nije je bilo, Milo, nisi dobio nagradu za
svoj trud jer te nitko nije poštovao. Osjećaj manje vrijednosti, to mi je tvoje nasljedstvo. Lako
mi je bilo udarati rukama i nogama, ali kad je trebalo uzvratiti riječima, oblio bi me hladan
znoj, stala bih zamuckivati i povukla bih se u sebe. Dovoljno da svi koji su imali posla
sa mnom procijene da sam glupača.“ Deset je minuta prošlo i jaja su tvrdo kuhana. Guta tri
komada, a ostala tri, uz dvije kriške tosta i bocu vode, odnosi u dnevnu sobu. „Što si ti prema
nekome bolji, to te on više gazi. To je zlatno pravilo koje si mi, majko, odavno otkrila.
Pretvarala sam se da sam poput tebe, dominantna osoba koja sve drži pod kontrolom, sve
dok te nisu odveli. A tamo ne mogu. Ne tjeraj me, Jojo, da kažem gdje su te smjestili. Od toga si
dana za mene mrtva, na nadgrobnoj ploči dala sam ugravirati i tvoje ime. Tako je najbolje za
sve, da me susjedi ne bi ništa ispitivali. Donesem vam cvijeće, zapalim svijeće i vidimo se čak
četiri puta godišnje. Za Uskrs, Božić i vaše rođendane, više vas ne bih posjećivala, ni da ste
živi. A sada vas pozdravljam jer se moram početi spremati za tu strašnu večeru na kojoj će
me tjerati da trepćem i imitiram ženstvenost.“
Njezina je soba pretrpana odbačenim stvarima koje je Milodar godinama dovlačio
misleći da će mu jednoga dana zatrebati. S pohabane platnene sofe gleda je gola lutka bez
desne ruke, pokraj nje je prljavi medvjed potrganog lijevog uha, a društvo mu pravi plastični
bijeli brodić s jarbolom bez jedara. Koliko god željela baciti taj otpad, on joj je jedini
podsjetnik na oca i svaki bi se put igračke iz koša za smeće vratile na sofu kao da su žive i da
same odlučuju. Najdraža joj je uspomena crna plastična kineska lepeza. Uključi je u struju i
ona osvijetli cijelu sobu, kao da unese neku magiju koja je odvede u divne snove u kojima je
sve moguće. Ta je lepeza njezino svetište, hram kojemu se moli i oltar na kojemu stoje njezine
ispisane želje. Postala je magični predmet obožavanja koji joj osvjetljava tužne večeri ili
neprospavane noći u kojima mašta što bi sve jednoga dana mogla ostvariti. „Moj hramu mira
i spokoja o koji vješam nadu i molim za čudo, jednom sam doživjela neopisiv osjećaj koji trese
noge i tjera srce da izađe kroz nos. Želim ponovno osjetiti stezanje u trbuhu i ružičastu
maglu prepunu spojenih srdaca. Misliš li da se to može dogoditi večeras? Ne, to je promašaj,
pucanj u prazno. Ti to dobro znaš i molim te da me poštediš neugodnosti. Pitam te na koji ću
način onda zadržati posao? Vidjela sam da mi je pijesak u Grozdaninu pješčanom satu
strpljenja gotovo iscurio. Pomozi mi, pošalji mi ideju i spasi me te mučne večere na koju ne
želim poći.“

22
 Uskače u crno odijelo koje je kupila za očev sprovod i u džep zatiče umjetni crveni
karanfil nalikujući na Ciganina koji dolazi isprositi mladenku. Iz rodina gnijezda, obiteljske
frizure koju je oduvijek prezirala, spuštaju se dvije trakice prema ušima.
Učvršćuje ih ukosnicama i briše naočale. „Što sam još spremna otrpjeti za plaću kojom
pokrivam režije i benzin, plaćam popravke svoga bolida i kupujem ono malo hrane što stane
u minijaturni hladnjak? Ne volim te, Grozdana, to osjećaš od moga djetinjstva. Očarala si
Milodara svojim toplim riječima, ali mene nisi prevarila. Neću donijeti ni vino ni cvijeće, neću
ti se dodvoravati jer znam da sam ja dar tvome Mladenu. Ali i ja imam dostojanstvo i nećeš
mi ga oduzeti. Ne može se sve u životu kupiti. A ne, ne, nije Medena potkupljiva.“ Snažno lupa
nogama o stube i otvara prtljažnik. Crveni kožnati kombinezon vraća joj snagu i
dostojanstvo.
Uskače u njega i poteže patentni zatvarač. Sjeda u sportsko sjedalo i zatvara oči. -
Razjarena zvijeri, odvedi me u novi život! — Okreće ključ i snažno pritišće papučicu gasa.

23
 ***

Srce uplakane petnaestogodišnje djevojke snažno tuče u slabašnim prsima, a nježne

bijele šake, kroz čiju se kožu probijaju plavičaste žile, grle petogodišnjeg dječaka. Iznemogla
im, neuhranjena tijela poskakuju na stražnjem sjedalu policijskog vozila koje ih vozi
u nepoznatom smjeru. Brkati policajac suosjećajno im se osmjehuje preko ramena u želji da
što prije obavi svoj zadatak i ovu Badnju večer provede sa svojom obitelji. Nije on taj koji
treba razmišljati o pjegavom dječaku i njegovoj lijepoj crvenokosoj sestri niz čiji prćasti nos
posut sitnim pjegama neprestano klize suze. Sretan što su njegovi najmiliji na toplom i
sigurnom, razmišlja o božićnici kojom će im priuštiti razne darove. Okreće retrovizor kako
ne bi morao gledati dvije glave koje se njišu u zavojima Što ih vode prema njihovom novom
domu. Gorkina brada pritišće Amarovo tjeme koje još uvijek nije svjesno okrutnosti sudbine.
Nosić mu se zalijepio za staklo, a suzne oči gledaju prozore dnevnih soba u kojima se naziru
svjetleće jelke. Pruža ručice prema raznobojnim lampicama omotanim oko ograda sretnih
domova, dok se njegovoj sestri steže grlo. Prošle je godine zamolila Djeda Božićnjaka da im
vrati voljenog oca i da njihovu majku odvede na Sjeverni pol, na hladnoću koja bi joj
razbistrila um, ali taj dobrodušni djedica sve je pogrešno shvatio. Oca su joj iz Afrike donijeli
u lijesu, a majci je poklonio toliko boca alkohola da se već godinu dana ne trijezni. Um joj
slaže slike stravičnog požara iz kojeg je uspjela spasiti sebe i brata.
— Ne brini se, sve će biti dobro. Idemo u divnu vilu punu bombona i igračaka u kojoj nas
čekaju nasmijana djeca. — Ljubi mu slijepljenu kosu u koju se uvukao miris paleži. — Mama
nije željela zapaliti bor, ona je samo...
— Ti si moja mama. - Sklupčao se u njezinu toplu zagrljaju. — Ne treba mi jelka ni
bomboni, ja satno želim da se mi nikada ne odvajamo. — Brada mu se trese i spusta lice na
sestrine grudi koje ga umiruju. Policijski se automobil zaustavlja pred
osvijetljenom, ružičastom trokatnicom iz koje se čuje pjesma. Na mjedenoj ploči ugraviram
su crna slova kojima je ispisano da tu žive djeca o kojoj se nitko nije brinuo. Suznih očiju
gleda u brata.
„Možda se naša majka uskoro pribere i shvati da ima dvoje malodobne djece zbog kojih
bi trebala živjeti.“ Čovjek koji bi mogao znati gdje su je odveli iskrcava njezinu školsku torbu
koju je jedinu uspjela spasiti iz požara. Za pojasom su mu pištolj i palica koji joj daju do znanja
da nije druželjubiv. Sumrak guta dan i Amaro zijeva dok se s kraja ulice čuju eksplozije
petardi.
Dvadeset četvrti prosinca, datum obiteljskog okupljanja i radosti, u Gorkinu će sjećanju
ostati uspomena na dan preranog odrastanja. Ulične svjetiljke osvjetljavaju dva tužna lica
koja zagrljeno hodaju prema novom domu. Svakim korakom postaje im jasnije kakve su
posljedice prouzročili očev rani odlazak i majčino polagano ubijanje.
„Prepušteni smo nekim stranim ljudima koji će nam glumiti roditelje.“ Ljutita na šarene
cipele koje su je trebale odvesti na ples, a ne pred dom za nezbrinutu djecu, potplatima
24
snažno udara o stube. Na ulaznim se vratima pojavljuju muškarac i žena na čijim su usnama
razvučeni blagdanski osmijesi.
— Dobro nam došli, draga djeco! — Velimir je ošamućen šampanjcem kojim su maločas
nazdravljali. Gorka nezainteresirano promatra njegovu gustu bradu pokušavajući zamisliti
da je upravo ušla u luksuzni hotel, dok se Amaro gura prema djeci koja su ga opkolila.
— Ja sam vaša teta Medena. — Odgojiteljičina je lijeva ruka omotana gipsom koji joj seže
do ramena. Pruža je prema djevojci koja bojažljivo proučava njezin povez oko glave pitajući
se što se toj ženi dogodilo. Ispod bijelog turbana gledaju je debele naočale, a mršavo je tijelo
uvučeno u crveni džemper posut bijelim pahuljama. Gorka se predstavlja pokušavajući
zakopčati očev pulover kako bi prekrila tek propupale grudi. Ove zime majka je novcem za
njezin novi kaput kupila drva i vjeruje kako je jeza koja je prožima reakcija na pothlađenost
koja joj se uvukla u kosti.
— Brat i sestra — Velimir miluje Amarovu čekinjastu kosu.
— Amaro i Gorka — čita Medena iz policijskog dosjea dok policajac odlaže djevojčinu
torbu u hodnik i rukuje se s Velimirom.
— Za Božić sam vam donio još dva djeteta. Sretni vam blagdani! — nabija kapu i
pjevušeći izlazi na oštar vjetar.
— Nismo problematična djeca. To što nam je majka zapalila kuću ne znači da ćete s nama
imati problema. — Iako joj se vilica trese, pokušava odglumiti zrelost.
— Nitko ovdje nije problematičan, nego napušten i usamljen. — Odgojiteljeve riječi
ljekovito djeluju na nježnu djevojačku dušu, ali ne i na želudac zbog čijeg se zavijanja ne može
usredotočiti na svoje misli. Hodnikom se širi miris blagdanskih slastica za kojima se izvija
mnoštvo dječjih nosova. Medenino se tijelo kreće u ritmu božićnih pjesama. To više nisu
Grinčeve noge, nego stopala veselog patuljka koji se vrti oko uplašene djevojke.
— Mi smo iz normalne obitelji i nećemo ovdje dugo ostati. To što se mojoj majci dogodilo
moglo se dogoditi bilo kome. Ona bi već sutra mogla doći po nas... — osjeća kako joj bolno
nedostaje očeva zaštita.
— Nemoj se brinuti, ovdje će vam biti jako lijepo. Ovo je hotel u kojem ćeš imati sav
potreban komfor — nježne i umirujuće odgojiteljičine riječi iznenađuju djecu koja je povlače
za rukav.
— Teta Medena, hoće li doći moja mama?
— A moj tata? Čekam ga već dva dana!
Ne obazire se na dvadesetak nosova koji su se prilijepili za staklo ulaznih vrata.
Opčinjena je djevojkom čija pojava budi nemir u njezinu tijelu. Gorka se osjeća poput mrava
koji se sklonio od zime. Sneno sjeda na svoju torbu čekajući da ih odgojitelji odvedu do sobe.
„Ne pripadam ovdje, ja sam dijete ljubavi i potječem iz normalne sredine. Tako ću se i
ponašati i želim da svi to shvate.“ Razgleda prizemlje kojim se širi miris pečenja.
Desno od stuba koje vode na prvi kat nalazi se kuhinja na koju se nastavlja blagovaonica,
a iz nje se čuje blagdanska pjesma. Glazba je tako snažno poziva da joj se tijelo kreće prema
šarenim lampionima iza kojih je sramežljivo promatraju glave muških štićenika i crvene se
lica ljubomornih djevojaka.

25
 — Ti si pjevačica — odgojiteljičine riječi zaustavljaju šarene cipele. Ne sluti kako u
policijskom dosjeu piše da pohađa srednju glazbenu školu i čudi se kako su sitne oči iza
debelih stakala uočile njezin talent.
„Sigurno znaju da sam inženjerova kći. Poslovni uspjeh moga oca upisan je u policijski
dosje i na temelju toga dobit ću sobu za povlaštene djevojke.“ Kima zahvaljujući mu što se i s
oblaka brine o njoj.
— Na prvome su katu sobe za najmlađu djecu. — Velimir pruža ruku Amaru. — Imat ćeš
dobro društvo. — Odvodi ga stubama milujući mu glavu.
— Koliko ti je godina? — Medena ne skida pogled s azurnih očiju koje, bez obzira na
obiteljsku tragediju, živo sjaje.
— Petnaest — petnaest zvonaca zvoni s novogodišnje jelke na koju djeca vješaju
svjetleće kuglice — ali uskoro ću napuniti šesnaest. — Izravnala je leđa kako bi izgledala
višom. Gorkine godine trepere u odgajateljičinim ušima nagovješćujući monsun koji
se nenajavljeno približava.
— Onda ti pripadaš našim najstarijim štićenicima koji su smješteni na trećem katu. — U
ranjenoj joj glavi zuji i zna da se prerano vratila s bolovanja. Gorka uzima školsku torbu
gledajući svoje vršnjake koji je i dalje sramežljivo promatraju iz blagovaonice. Većina je njih
u ovom domu prohodala i pitaju se kako će se ova djevojka uklopiti u njihovu zajednicu.
Odgojiteljica je već na prvom katu s kojega se čuju veseli dječji uzvici. Velimir je
navukao odijelo Djeda Božićnjaka i dijeli im slatkiše pa se troje mališana penje po njegovim
nogama želeći dohvatiti vrećicu s bombonima. Medenina krv je uzavrela, a srce snažnije kuca.
Ruke su joj žeravice, a tijelo oganj. Gorka topi sve njezino razočaranje koje je sada samo zrnce
pijeska u pješčaniku života.
„Bit ću njezina mentorica, osoba od povjerenja, ja ću...“ Poziva je na treći kat na kojem se
nalazi deset soba. Ravnateljica je odlučila da će nova štićenica biti smještena u
četverokrevetnu sobu do kupaonice i njezin je zadatak provjeriti je li spremačica pripremila
krevet i ispraznila ormar djevojke koja je prošloga tjedna napustila njihovu ustanovu.
— Ovdje ćeš se razvijati u radosti i ljubavi. Svi ste vi naša djeca koju podižemo s milošću
i predanošću. — Ton glasa joj je brižan, ali njezina zdrava ruka nervozno lepeće. Gorka gleda
krevete na kat koji je podsjećaju na zatvorsku ćeliju. Namijenjen joj je donji krevet između
vrata i prozora u sobi bez pisaćih stolova u kojoj postoje samo dva ormara. Ponuđena
bliskost stvara joj nelagodu. Prisnost je štipa i lebdi u teškom zraku koji joj se poput
novosašivene haljine navlači na tijelo. Odgojiteljičino je lice gumeno, silikonska maska
uvježbane mimike doima se nestvarnom.
— Ja sam u svojoj obitelji imala i ljubav i radost - pokušava ostati pribrana, iako je tuga
u njezinim grudima kao balon od helija koji će se svakoga časa rasprsnuti. Medena je
iznenađena njezinim čvrstim stavom. „Još uvijek nije svjesna da je napušteno štene.
Samo broj u jednom od mnogobrojnih azila.“ Dopušta da je preplavi blagost koju već dugo
nije osjetila.
— Medena!!! Zašto našu novu štićenicu nisi dovela u moj ured? — Grozdanin visoki ton
trijeznije od iluzije. Ravnateljica nervozno gleda u odgojiteljičina leđa kojima curi hladan
znoj.

26
 — Djevojko draga, dobro nam došla! — pruža joj ruku slušajući njezino ime. — Ja sam
tvoja ravnateljica, ona koja se pobrinula da tebe i brata dovezu u naš dom.
Gorka upada u vrtlog nemoći bojeći se dominantne žene. Ne voli povišene tonove, ne
podnosi grube riječi. Dosta joj je bilo majčine vike. Ova iskrivljena usta i stakleni pogled
previše je podsjećaju na onu koja nije mogla odigrati majčinsku ulogu. Željela bi sve to što
prije zaboraviti i živjeti bezbrižno kao ostale tinejdžerice iz njezine škole. Gleda kroz prozor
zamišljajući da joj je otac kupio kartu za put oko svijeta, a ovo je samo čekaonica u kojoj će joj
provjeriti prtljagu.
— Jeste li se pobrinuli i za našu majku? — želi znati koliko će joj vremena biti potrebno
da se otrijezni i dođe po svoju djecu.
— Vaša je majka dobila najbolju liječničku skrb, ali oporavak će potrajati. —
Ravnateljičine šuplje rečenice ne umiruju mladu dušu.
— Možete li mi barem približno reći koliko? — Gorkin je pogled mrk, a ruke čvrsto
prekrižene na prsima.
— Dijete drago, ja nisam liječnica i zato mi je nemoguće odrediti duljinu njezina
oporavka, ali obećavam ti da tebi i bratu u ovom našem divnom domu ništa neće nedostajati.
— Gleda u ispaćeno, blijedo lice koje toliko nalikuje majčinu.
— Osim roditelja... — djevojka se baca na krevet zabijajući lice u jastuk. Grozdanino
strpljenje je presušilo i gnjev prema odgojiteljici isplivao je na zategnuto lice.
Mjesec je dana čekala da se vrati s bolovanja i čuje kako se zbila prometna nezgoda u
kojoj je jedva izvukla živu glavu. Dvaju je puta posjetila u bolnici, ali oba je puta Medena bila
pod sedativima. Nakon petnaest dana otpuštena je na kućnu njegu, ali se nije odazvala ni na
jedan njezin telefonski poziv, a danas se bez najave odjednom pojavila. Odgojiteljičina se
koljena tresu, a vid joj je zamagljen strahom. Opire se razgovoru, ali ravnateljica je
odlučna. Traži dopuštenje za odlazak u zahod. Dvije tablete plove vodom do njezina želuca.
Bez njih neće moći progovoriti. Nije ju vidjela od onoga dana kada je obećala doći na večeru.
Sedativi počinju djelovati i ulijevaju joj snagu. U hodniku nedostaje kisika, pluća joj se
nadimaju, spuštaju i ponovno pune kao žabi. Najradije bi popila šaku tableta i zaspala pokraj
usnule princeze, ali umjesto toga spušta se na drugi kat i kuca na vrata kaznionice. Nema
snage suprotstaviti se, ne ide joj objašnjavanje i pravdanje. Pod gipsom joj korača jeza, a pod
turbanom od gaze hoda četa nevidljivih buba koje joj nagrizaju tjeme. Kava koju je
ravnateljica poslužila već se ohladila. Osjeća mučninu i sliježe ramenima koja se
opravdavaju i mole za milost odgađajući prijeki sud.
— Možeš li mi, molim te, objasniti kako si umjesto na dogovorenu večeru dospjela čak
trideset kilometara izvan grada? I što ti se dogodilo da si automobilom probila ogradu? —
licem joj putuju panika i bijes. — Koliko sam te puta upozoravala da pratiš ograničenja brzine
jer ćeš unesrećiti sebe i druge! — Kvadratna cipela svojim vrhom ispisuje abecedu, nevidljiva
slova na parketu ureda iritiraju ravnateljicu do te mjere da šakom snažno udara po radnom
stolu.
— Ako mi sada ne daš valjan razlog zbog kojega si sabotirala večeru, bojim se da ću ti
morati uručiti otkaz! Ti si me dovela do ovoga! Nemam više izbora, odavno si potrošila sve
bonuse! — Lice joj je bijelo, sva se krv spustila u šake koje stišću šalicu. Zapečaćene se usne
počinju micati. Glas nije Medenin, kao da su usta posudila tuđi govor. Riječi se kotrljaju
mučno zapinjući o zube:
27
 — Imam mladića. On je bio jako ljubomoran na vašeg Mladena. Molio me da se nađemo
prije večere. Vozili smo se i svađali sve dok nas ograda nije zaustavila. — Laž tako glatko klizi
s njezinih usana da joj je žao što je nije upotrijebila prije. Ravnateljica je duboko iznenađena.
Osupnuto zuri u zamotanu glavu. Osjeća neistinu, ali nema dokaza. Željela joj je uručiti
božićnicu, ali sada je uvjerena da je nije zaslužila. Smiješi se histerično. Medenina pojava u
njoj već duže vrijeme izaziva revolt kojem se opire. Ured je pregrijan i odgojiteljica se znoji.
U nosu joj je prašina koju je njezina abeceda uskovitlala. Hodnikom trešte božićne pjesme.
Dječja radost probija zidove, cika i vriska okupile su se oko jelke. Usta su joj ponovno kruta i
zna da iz njih više neće izaći ni riječ. Ako joj presuda ne bude išla u korist, neće se moći
obraniti.
— Mladen je bio silno razočaran. Duboko si ga povrijedila, toliko da sam ga cijelu večer
tješila — ravnateljičina ruka u ladici prevrće omotnicu s božićnicom. — Nisi postupila
pošteno. Mogla si mi reći da imaš mladića i ja te ne bih prisiljavala ni na što. — Odlučuje da
odgojiteljica mora snositi posljedice. Zaobilazi stol i hladnim joj prstima obuhvaća lice. —
Moraš se početi ponašati zrelo. Uskoro ćeš napuniti četrdeset godina i vrijeme više nije
na tvojoj strani. Ovaj ću ti put oprostiti, ali moj će ti oprost biti jedini božićni dar.
„Oprost! Ne treba mi oprost, treba mi novac kojim ću popraviti automobil. Dovoljna mi
je kazna stopostotna šteta, vi ne znate da ja još uvijek otplaćujem kredit.“ Grozdanine su bore
primjetnije, brazda iznad čela upila je silnu ogorčenost. „Hoću li je otkazom izbaciti na ulicu?
Gdje će se tada smucati ovo Milodarovo nedonošče koje sam si natovarila na vrat?“ Potiskuje
ljutnju i poziva je u veliku prostoriju za učenje u kojoj Velimir i dvije odgojiteljice s
mnoštvom male djece kite božićno drvce. Rastopljene pilule u Medeninu želucu upravo su
doputovale do mozga i omogućile joj blaženo stanje. Ne zanimaju je pladnjevi s mnoštvom
sitnih kolača koji bi joj inače izazivali zazubice, ne vesele je zvončići oko vrata svjetlećeg
soba. Uspinje se stubama Što vode prema svjetlu koje je obasjalo njezinu budućnost. Vrata
Gorkine spavaonice su pritvorena, na krevetu je odložen debeo džemper, a šarene
cipele miruju pod prozorom. Odgajateljičino srce udara u grlu, a tijelom joj hodaju žmarci.
Ponovio se osjećaj kojega se jedva riješila nakon što je punoljetna Štićenica otišla iz dječjeg
doma. Na Badnju večer, nepozvan, nenadan, nenajavljen i puno jači nego prethodni.
Duboki dječji pogled prodire kroz naočale i traži majčinski odgovor, ali izaziva sve osim
toga. Medenino čelo orosilo se znojem, pulover je suviše grije, a zavoj na glavi previše steže.
Davno potisnuta čežnja eksplodirala je u zapanjujuću tjeskobu. Usta su joj suha, a zjenice
neprirodno raširene. Iz desnog džepa izvlači slatkiše i puni djevojčine ruke. Gorkina
izgladnjela usta ispunjena su čokoladom koja joj umiruje mozak. Na krevetu leži
rastvorena školska torba iz koje izviruju knjige i odgojiteljica tek sada shvaća da je to jedino
što je djevojka uspjela spasiti iz požara. Ganuta tom slikom, obećava pobrinuti se za njezinu
odjeću.
— Doista nije potrebno. Moja će majka doći do svršetka zimskih praznika i obnovit će
mi garderobu prije polaska u novi semestar pokušava uvjeriti odgojiteljicu, iako je svjesna
da od očeve smrti nije dobila ni jedan novi odjevni predmet.
Šarene je cipele nose kroz dvije zime, u njima je prohodala i jeseni, pretrčala i proljeća,
sretna što joj stopala ne rastu preko broja trideset osam.
— Uskoro će početi badnja večera, a na nju ne možeš ovako lagano obučena. — Razmišlja
što se sve nalazi u skladištu u koje im svakoga tjedna pristižu donacije. Gorka drhti u tankoj

28
košulji, nepovjerljivo promatrajući odgojiteljicu s bijelim gipsom na ruci i bijelim turbanom
na glavi pa je odjednom obuzima smijeh. Medena uživa u zaraznom, mladenačkom smijehu
koji je vraća u mladost, u godine u kojima se nije usudila krenuti u svoj život, nego se
zadovoljila ulogom ličinke kojoj se nikada nisu razvila krila. Želi da djevojčina radost što
dulje potraje, potrebna joj je poput droge koja joj obećava novi početak. Ne shvaća da je
njezin smijeh zapravo plač, očajnički krik što se pretvorio u grlenu salvu smijeha kojoj je
podlegla i odgojiteljica. Grohot koji izlazi iz Medene sada je toliko snažan da kroz njega
pročišćava svu nakupljenu tugu. Ne može se zaustaviti, vilica joj se trese, a pod naočalama
kaplju suze. Bol koju su obje proživjele počinje ih zbližavati, ali njihovu bliskost prekidaju tri
štićenice koje su se vratile u sobu. Odjeća im miriše na cigaretni dim u kojima su, skrivene
iza doma, uživale dva sata. Odgojiteljica se pretvara da to ne osjeća.
— Djevojke, upoznajte se s vašom novom kolegicom! — gleda prema visokoj, crnokosoj
sedamnaestogodišnjakinji koja joj prva pruža ruku.
— Ja sam Roka, u ovoj sobi najbolja koka! — veselo se smije dok joj konjski repić živo
poskakuje.
— A ja sam Lili! — rukuje se s Gorkom niska četrnaestogodišnjakinja kratke svijetle kose
i lucidnih svijetlozelenih očiju kojima procjenjuje novu štićenicu.
— Šećer na kraju je Linda! - pokazuje na sebe krupna Šesnaestogodišnjakinja bucmasta
lica i kovrčave smeđe kose. — I kad Roka izađe iz doma, meni, prvoj pratilji, predaje lentu -
namiguje prijateljicama koje se glasno smiju.
— Znate li da je Gorka buduća pjevačica? Budite dobre prema njoj jer vas inače neće
pozvati na svoj koncert! — odgojiteljica ih je zainteresirala i zadovoljno napušta sobu znajući
da će Gorka od danas morati naučiti plivati s morskim psima.
— Večera! — domom odzvanjaju Velimirov duboki glas i zvuk zvona koji štićenike
pozivaju na raskošnu gozbu. Medena se hitro spušta prema prizemlju otključavajući
podrumska vrata. Kartonske su kutije neraspakirane, što znači da će se božićna donacija
Crvenog križa razdijeliti tek sutra i da ima dovoljno vremena svojoj štićenici odabrati
najbolju garderobu. Pažljivo otvara kutiju u kojoj pronalazi lijepe crne hlače, jedne od onih
koje je neka djevojka iz sretne obitelji prerasla. Uz njih su složene dvije nove pidžame i dvije
debele pamučne majice za koje vjeruje da će Gorki dobro pristajati. Sretna što su ostali
odgojitelji već za stolom, preskače stube brzajući u djevojačku sobu, koja je na njezino veliko
iznenađenje prazna. Gorka, Roka, Lili i Linda sjede za istim blagovaoničkim stolom gledajući
u tanjure iz kojih se puši riblja juha.
— Draga djeco, uživajte u ovoj finoj večeri koju su nam pripravile naše divne kuharice!
— ravnateljičin se veseo glas širi blagovaonicom. — A nakon večere čeka vas ono što svi
najviše volite, i to je...
— Otvaranje darova! — pjevaju u glas najmlađa djeca, dok se stariji štićenici mršte
znajući da im Djed Božićnjak ni ove godine nije donio darove koje su najviše željeli. Gorka
pogledava brata koji sjedi s novim prijateljima iz svoje sobe. Jedan od njih igra se žlicom koja
mu pada na pod, ali Velimirov je pogled dovoljan da je umiri. Medena je Gorkinu novu odjeću
sklonila u svoj ormar i sad ulazi u blagovaonicu s crveno-bijelom kapicom koju je
jedva navukla preko zavoja. Toliko je smiješna da se štićenici došaptavaju nazivajući je
indijskim Djedom Božićnjakom. Pretvara se da ih ne čuje, njezin je pogled uprt prema
djevojci koja dostojanstveno podnosi ovu atmosferu. Glava joj je spuštena prema tanjuru

29
iz kojega brzo nestaje juha, a za vratom zataknut ubrus koji njezine kolegice s čuđenjem
promatraju. Medena je želi zaštititi od ismijavanja i ružnih riječi kojima će, vjeruje, brzo biti
izložena, i dok Gorka vjeruje da se njezine kolegice smiju odgojiteljičinu turbanu, ona zna da
se radi o tom vražjem ubrusu koji ne bi smio biti na njezinu vratu.
Roka je predvodnica zavidne skupine i na njezin znak sve tri uzimaju krajeve stolnjaka
koje zatiču oko vratova. Njihov postupak toliko nasmijava mladiće za susjednim stolom da
lupaju nogama o pod. Ismijavaju je samo zato jer su njihove glave od početka večere bile
uprte u Gorku, a ne u nju, i sad je dobila zadovoljštinu. Medena je toliko bijesna da bi je
najradije izlupala, ali ravnateljica joj iz kuta blagovaonice daje znak da je ovo badnja večera
u kojoj ne smije provoditi strogoću.
— Mir, djeco! Večeras je Badnjak koji svi želimo provesti u miru i blagostanju - mrko
gleda Ruku koja pokunjeno jede juhu. Gorka je shvatila šalu, ali ne pridaje joj nikakvu
važnost. Njezini su problemi znatno veći od bezazlenog zadirkivanja i kuje plan kako
posjetiti majku u zatvoru. Vjeruje da se nalazi u jednoj od dobro čuvanih ćelija u kojima su
smješteni najgori slučajevi, one žene koje su počinile ubojstvo. „Pristala si na tamnicu kako
bi me zaštitila. Ja sam kriva, majko. Ja sam ga ubila.“ Podiže glavu i promatra odgojiteljicu
koja ne skida pogled s nje. Osjeća jednaku energiju kakva struji i od mladića koji je proždiru
očima i sve je to počinje zbunjivati. U plitkom joj je tanjuru sad poslužena kuglica bakalara
na bijelo i mora požuriti ako iz košare želi dohvatiti posljednji komad prepečenog kruha. U
Lindinu su tanjuru već tri kriške, Lili žvače drugu, a Roka guta ostatak bakalara gledajući u
Gorkin tanjur. Pravila igre prijestolja jasno su postavljena i tko ih ne usvoji brzo će ga
rastrgati divlje zvijeri. Shvaća da u ovoj igri svatko ima saveznika i odlučuje da će njezina
saveznica biti ona koja je dosad dobila najviše poena. To je odgojiteljica, teta Medena koja se
upravo pobrinula da joj iz kuhinje donese košaricu s prepečenim tostom. Ne zna kako bi se
trebala osjećati, jaz između nje i kolegica sad je još dublji i čini joj se kako se povlače na svoj
dio stola. Medenino lice ponosno sjaji, učinila je pravu stvar i može se povući za svoj stol za
kojim sjede ravnateljica, Velimir i dvije odgojiteljice iz suprotne smjene s kojima nikad nije
pronašla zajednički jezik. I na njihovu stolu poslužen je bakalar na bijelo i fileti usoljenih
inćuna. Velimir im toči bijelo vino kojim sve petero nazdravljaju Božiću želeći da prođe u
ugodnu ozračju.
Grozdana promatra sve svoje male pačiće i srce joj se steže. Badnjak joj uvijek izmami
suze koje potiskuje vinom, pretjerujući u njegovoj konzumaciji tako da sve završi u suzama
koje zatvorena guta u svom uredu. Suprug joj radi u Africi, u kojoj će provesti tri zimska
mjeseca, i njezini blagdani već godinama prolaze u krugu jedine obitelji koju ima. Podiže se
kako bi svima zaželjela dobar tek, a zahvalnijoj štićenici u isti glas odzdravljaju. Medenin je
pogled ponovno na nježnom licu kojim putuju tužne sjene.
Želi je što prije upoznati, zaviriti u Gorkinu prošlost i pridobiti trenutke njezine
budućnosti, ali zna da nije jedina koja ima te zamisli. Tamnoputi sedamnaestogodišnjak
prodornih zelenih očiju zagledao se u djevojčinu crvenu kosu koja ga je toliko ošamutila da
nije dotaknuo večeru.
— Kako se zovu ova djeca koja su danas primljena u dom? — odgojiteljica dugačka vrata,
izdužene glave i suviše ispupčenih plavih očiju zanima se za obitelj Mazorski. Medena je
nikad ne oslovljava imenom, ona je za nju jednostavno kokoš.

30
 — Amaro i Gorka. Oni su brat i sestra. — Velimirova su usta puna ribe pa joj mljackajući
odgovara.
— Zar nemaju ni majku ni oca? — nadovezuje se druga odgojiteljica koju Medena zbog
spljoštena lica naziva žabom.
— Otac im je preminuo, a majka je zadobila opekline u požaru i sad je smještena u
bolnicu — ravnateljica ne želi otkrivati pojedinosti koje ne trebaju ni znati.
— Djevojka je iznimno lijepa. U domu nismo imali ovakvu ljepoticu. — Kokoš promatra
Medenu čije selice crveni. — Ta senzualnost i blijeda put... izgleda kao da je došla s nekog
dvora.
— A vidi samo to ponašanje, kakve manire... — žaba se čudi, jer nije navikla da u dom za
nezbrinutu djecu dolaze članovi takvih obitelji.
— Pročitao sam da pohađa glazbenu školu jer želi postati pjevačica — Velimir se hvali
svojim otkrićem.
— To joj baš neće pomoći u životu, osim ako joj otac nije ostavio neko nasljedstvo! —
smije se kokoš. — A da je ostavio novac, možda bi ih uzeo netko od rodbine? - gleda u
ravnateljicu koja iz kuharičinih ruku prima pladanj s pečenom ribom i povrćem.
— Nemaju nikoga od rodbine. — Grozdana ne želi da se glasno raspravlja o djeci čiju
majku odavno poznaje. Medena joj je na tome zahvalna i krajičkom oka promatra djevojku
koja iz svoga fileta plavice pažljivo izvlači kosti. Restorani u koje su je roditelji odmalena
vodili ostavili su traga na njezinu poznavanju ribljega svijeta i dok joj se kolegice muče s
odvajanjem glave, ona se diže kako bi provjerila je li se Amaro snašao sa svojim obrokom.
Kuharice su najmlađoj djeci spravile komadiće paniranih oslića s pireom pazeći da je svaki
komad ribe dobro očišćen, tako da odgojitelji mogu na miru uživati u svojoj večeri. Gorka
ljubi brata u pjegavi nosić, a on joj se vješa oko vrata. Objašnjava mu da svatko mora biti
na katu sa svojim vršnjacima i da se tome ne smije protiviti. Pogledava ravnateljicu koja kima
glavom i vraća se za stol koji izgleda kao da je na njega pala kiša kostiju. U njezinu su tanjuru
četiri riblje glave, a očišćeni fileti završili su u nekim tuđim ustima. Za stolom vlada muk kao
da se služi misa. Sve tri djevojačke glave pognute su prema koljenima i Gorka ne može
uhvatiti ni jedan pogled. Pretvara se kako je sve u najboljem redu čekajući desert kojim bi
utažila glad.
Lindina se ramena tresu, ne može suzdržati smijeh koji obuzima i Lili i Roku. Hihoću se
gledajući u Gorkin tanjur.
— Krštenje! — dobacuje tamnoputi Romeo. — Ne obaziri se, tako prolaze sve djevojke
koje dođu u dom — pokušava je utješiti, ali Gorka je iznad te primitivne zabave. Ne odgovara
mu, nego se uljudno ispričava što se diže od stola. Prilazi odgojiteljici pitajući je za
dopuštenje da napusti blagovaonicu. Ravnateljica je vidjela što se događa za njezinim stolom
i savjetuje Medenoj da zamoli kuharice sendvič s paniranim oslićem i majonezom koji bi
djevojka mogla ponijeti u sobu.
Odgojiteljica hitro maršira prema kuhinji. Njezin je koščati prst uperen u Roku znajući
da je ona najzaslužnija za Gorkino odustaju nje od večere. Lili i Linda sliježu ramenima
pretvarajući se kako ne znaju o čemu se radi, ali Medena nema vremena za raspravljanje jer
se Gorka suznih očiju već popela u svoju sobu. Odgojiteljicu zamotava sendvič u salvetu i

31
preskačući stube brza prema svom ormariću, uzimajući odjeću za štićenicu. Ulazi tiho
gledajući u deku koja se trese od jecaja. Sjeda joj uz noge, ne znajući kako započeti razgovor.
— Donijela sam ti riblji sendvič. Uzmi, pojedi ga dok je topao — pruža ga prema
izgladnjelom tijelu koje se otkriva i sjeda pokraj odgojiteljice, zahvalno je gledajući. — Znam
da su pretjerale, ali sud je važno da se najedeš, a za njih ću se je već pobrinuti — tješi je dok
ona guta sendvič koji joj umiruje drhtavicu.
— Snašla bih se je s njima, ali za danas mi je doista previše ružnih događaja. — Briše
usta salvetom pazeći da joj nigdje ne ostane trag majoneze.
— Meni se možeš povjeriti. Otvori mi dušu, bit će ti lakše. — Gleda u suze koje su se
zadržale u kutovima očiju. — Donijela sam ti ovu odjeću — radosno joj pruža hlače i majice.
Gorki se odjeća ne sviđa, ali ne želeći uvrijediti odgojiteljicu, veselo se smiješi.
— Hvala vam, puno ste mi pomogli. Sad imam dvije odjevne kombinacije i dok mi se
jedna suši, drugu mogu obući za školu. - Sretna je što joj praznici traju još dva tjedna u kojima
će se pokušati priviknuti na novonastalu situaciju.
— Obuci novu odjeću i idemo u salu za druženje. Ondje im možeš pokazati svoje umijeće,
neka vide tko je prava Gorka. — Želi da djevojka otpjeva neku pjesmu kojom bi pokazala svoj
talent.
— Zahvaljujem vam na poticaju, ali današnji je dan bio toliko turbulentan da se osjećam
kao da me netko provukao kroz centrifugu. Ja ću sad poći na spavanje, a vama želim sretan i
blagoslovljen Božić. — Uzima jednu od pidžama i odlazi u kupaonicu osjećajući odgojiteljičin
pogled na svojim leđima.
— I ja tebi želim sretan Božić... draga — šapuće kako je djevojka ne bi čula.

* * *

Medena se cijelu Badnju noć prevrtala sanjajući kako se Roka, Linda i Lili osvećuju Gorki
želeći je baciti kroz prozor, ali u tom je trenutku u sobu upala karate majstorica koja ih je
onesposobila spašavajući tu nježnu djevojku. „Moram je premjestiti u jednokrevetnu sobu.“
Probudila se s tom mišlju koja se cijele noći kotrljala njezinim snovima. „Kako ću to izvesti
kad je Grozdana toliko tvrda?“ Rasteže se gledajući kako joj je na prugastoj pidžami otpalo
gornje dugme. „Možda bih joj mogla predložiti da je smjesti u sobu s bratom? To bi bilo bolje
rješenje i vjerujem da bi ravnateljica na njega pristala.“ Pristavlja kavu, a pogled joj zaokuplja
događaj na livadi. Susjed mesar kroz kuhinjski prozor baca kobasice koje ruski pekinezer
veselo guta. Sav bijes koji joj se cijele noći nakupljao spremanje sručiti se na tu čupavu
životinju koja je uništila cijeli travnjak.
— Bježi kući! — isturila je zamotanu glavu kroz kuhinjski prozor.
Hajde, bježi, kad ti kažem! — tjera ga mašući zdravom rukom, ali psić je ne sluša, nego
razvlači kobasice trčeći u krug. — Sad ću i i ja pokazati! Vidjet ćeš ti, dlakavo stvorenje, koga
ne slušaš! — Oblači debeli skafander i ljutito se spušta u vrt. Toliko je hladno da cvokoće
zubima gledajući u nebo iz kojega bi svakoga trena mogle početi letjeti snježne pahulje.
Pekinezer vuče kobasice prema raskošnoj vili koja se nazire iza visokog zida. — Čekaj samo
32
da te ulovim! - približila se kapiji kroz koju je upravo prošao blindirani srebrni automobil. —
Gazda te pušta da praviš nered po tuđim vrtovima dok se on vozi u skupocjenom automobilu.
— Vidi visoku pojavu ogrnutu crnim kaputom. Crni šešir široka oboda brzo nestaje iza
ulaznih vrata. — Dođe mi da pokupim sva tvoja govna i da mu ih nabijem na taj šešir! —
Okreće se, ali psić je odavno otišao u kuću. Na travnjaku su ostale samo rupe pa livada
izgleda kao da je na nju netko bacao bombe. — Samo su nam trebali takvi susjedi! — ugazila
je u nešto sklisko što joj se zalijepilo za papuču.
„Nije moguće da sam stala u neko od tih govana!“ Pokušava je obrisati o travu na kojoj
ostaje dugačak smeđ trag. „Divno božićno jutro. Još samo nedostaje da mi se golub posere na
glavu i kompletan doručak je poslužen.“ Ljutito gleda vrata na prvome katu na kojima vise
šarene kuglice. Ne poznaje nove vlasnike stana koji dolaze samo za zimskih i ljetnih praznika,
ali jutros je čula njihovo dvoje malodobne djece čije ju je urlanje probudilo. U njezinu stanu
nema lampiona ni bilo kakvih drugih ukrasa. Obitelj Burata nikada nije ukrašavala jelku pa
tako nije bilo ni darova za njihovu djevojčicu. Zato joj svaki Božić izaziva ružno sjećanje koje
joj potiče gnjev. Kava s cimetom i sitni kolači koje je sinoć donijela iz doma samo su mali
znakovi pažnje koje si je danas darovala. Misli joj ponovno zaokuplja djevojka koja jedina
može popraviti raspoloženje. „Tako je plaha, a opet snažna. I u velikoj tuzi odlučna, a u
napadima na njezinu osobnost trezvena i lucidna.“ Divi se toj krhkoj pojavi melodiozna glasa
jedva čekajući da je ponovno vidi. Tuširanje joj je zbog gipsa prava muka i traje dvostruko
duže nego obično, ali više od toga zabrinjava je potraga za odjećom u kojoj bi mogla izgledati
mlađe i približiti se djevojčinoj dobi. U Medeninu ormaru obješene su sive, smeđe i crne
košulje koje je naslijedila od oca, a tih boja su i hlače koje mijenja ovisno o godišnjem dobu.
Otvara nekadašnju sobu svojih roditelja u koju od očeve smrti nije ušla. U majčinu ormaru
uredno su posloženi kričavi puloveri, a na vješalicama su obješene šarene haljine. Medena
nikad samoinicijativno nije obukla haljinu ili suknju, a prigode u kojima ju je majka na to
primoravala ostale su joj jedno od najružnijih sjećanja. Sad joj se čini da bi joj Jolandin
narančasti pulover dobro pristajao uz traperice, a vjeruje da bi neki od ovih ostalih
odgovarali i njezinoj štićenici. Ruka joj zapinje za majčinu crnu bolničku torbu koju
godinama nije vidjela. Pažljivo je izvlači i polaže na okrugli drveni stolić na kojem još uvijek
stoje njezin sat i sunčane naočale. Metalna kopča sakriva unutrašnjost u koju nikada nije
zavirila i osjeća da čini nešto nedopušteno, a opet toliko intrigantno da joj oči sjaje od
uzbuđenja. Hladni predmeti od nehrđajućeg čelika nekada su se koristili u ginekološke svrhe
i pita se zašto ih Jolanda nije vratila na svoj odjel.
U torbi je i mala crna bilježnica u kojoj su upisana mnoga ženska imena, ali koliko god ih
puta pročitala, ni jedno joj od njih nije poznato. Zatvara torbu vraćajući je u podnožje ormara
u kojem pronalazi platnenu vrećicu. Navlači na sebe narančasti pulover, a žuti i zeleni nosi
sa sobom hodajući prema autobusnoj postaji. Toliko je hladno da joj ne pomažu ni debeli
skafander ni kapa kojom je prekrila zavoj. „Nije mi trebala ta nezgoda, osjećam se kao
srednjoškolka koja trči na autobus kojim će se truckati do škole.“ To je razmišljanje ponovno
vraća na milu djevojku koja je udaljena samo dvadesetak minuta vožnje. Dječjim se domom
razliježu zvuci božićnih pjesama i širi miris cimeta, jabuka i muškatnog oraščića. Malena
djeca skližu se u čarapama dugačkim hodnikom prvoga kata, dok je na drugom upaljen TV
na kojem se odvija zanimljiv film. Medena se penje na treći kat. Želi je što prije vidjeti,
zagrliti i čestitati joj Božić, ali u sobi zatječe tri nasilnice iz svoga sna. Lili na krevetu iznad

33
Gorkina lakira nokte, a Linda i Roka puše uz otvoren prozor. Vidjevši odgojiteljicu, bacaju
cigarete koje padaju na zamrznutu zemlju i gutaju dim pokušavajući se opravdati.
— Nijedno vam opravdanje neće pomoći! Vi ste na mojoj crnoj listi još od sinoć! — gleda
ih pogledom ubojice što odmjerava koje bi se od njih prve riješio.
— Odgojiteljice, nismo mi krive, Gorka se budila i derala u snu pa smo je morale prijaviti
ravnateljici! — Linda joj otkriva kako je njezin san imao podlogu u istini. Medena izleti iz
sobe i spusti se na drugi kat. Udarci lijevom šakom o Grozdanina vrata snažniji su i odlučniji
nego ikad. Ulazi bez poziva mašući gipsom kojim pokazuje prema trećem katu. Toliko je
uznemirena da ne može govoriti i ravnateljica čeka da se pribere.
— One su... te divlje djevojke su... i noćas su zlostavljale našu novu štićenicu! — uzima
zrak dok joj srce i dalje divljački tuče.
— Smiri se, sve je u redu! - Grozdana jede božićni kolač uživajući u okusu ruma i
grožđica.
— Nije u redu, vi sjedite u uredu i ne vidite što se događa na trećem katu! Tri zvijeri
napale su nedužno lane! — otkrila je svoje osjećaje pa se pokušava ispraviti. — Vidjeli ste to
još jučer tijekom večere, a isto se zlostavljanje nastavilo i noćas. — Stoji nad ravnateljičinim
stolom kao da će time ubrzano sprovesti svoj naum. — Željela bih da je preselite u drugu
sobu...
— Gorka je noćas premještena u dvokrevetnu sobu koju će dijeliti s bratom. — Guta
kolač sretna što je pravodobno reagirala. — Žao mi je što si sinoć tako rano otišla ine znaš da
sam ja ovdje prespavala. — Uvijek je nekoliko koraka ispred odgojitelja i tako zadržava
njihovo poštovanje. Medena je zatečena. Ne zna što bi odgovorila, zahvalna joj je, a opet i nije
jer je ravnateljica zaslužna za ono što bi njoj otvorilo vrata djevojčina povjerenja. — Taj im
je požar progutao dom, a u njemu i svu garderobu. Jutros sam pregledala kutije s donacijama
i u njima je najviše dječje odjeće. Zbrinula sam Amara, a njoj sam pronašla kaput i cipele, ali
trebale bi joj higijenske potrepštine i donje rublje. Odnijela sam joj čarape, kapu, šal i
rukavice koje su joj izazvale suze. Znaš li da je iz kuće spasila jedino školsku torbu? Tužna
priča, jako tužna, a posebno me pogodilo to što im je majka stradala i ne znam koliko će
vremena trajati njezin oporavak. — Prešućuje istinu koju ne želi podijeliti s nezrelom
odgojiteljicom.
— Ja sam joj pripremila dvije majice. — Maše vrećicom ne znajući hoće li ravnateljici biti
po volji što je štićenici donijela Jolandine pulovere. Grozdana pruža ruku i Medena ih polaže
na stol.
— Ovo su tvoji džemperi? — ne želi je uvrijediti pa taktizira. Odgojiteljica kima glavom
pokazujući na svoj pulover. — Znaš da su djevojke u pubertetu jako osjetljive i da im je vrlo
važno što će obući. Gorka potječe iz imućne obitelji koja joj je omogućavala da prati modu.
Ona je skromna i nikad ne bi odbila tvoje darove, ali ovo je ipak suviše staromodna odjeća za
tinejdžericu u razvoju. — Medena je duboko povrijeđena, ali to vješto prikriva. Trpa pulovere
u vrećicu koju bi najradije odmah bacila u smeće. — Na računu imamo novac za hitne
slučajeve, a slučaj djece iz obitelji
Mazorski jedan je od tih. Nemaju nikoga od rodbine tko bi im pomogao i zato se moramo
potruditi da im pružimo što kvalitetniji život. — Nudi je kolačima koje odgojiteljica odbija.
Povrijedila ju je i rekavši joj da je staromodna i bez stila i ne želi više ni časka ostati ti njezinu
uredu. — Gorka pohađa glazbenu školu i željela bi da joj to i dalje bude omogućeno. Nazvala
34
sam njihovu ravnateljicu koja će mi izaći u susret tako da ću se osobno pobrinuti za
Gorkine školske potrepštine, upoznavanje s profesorima i autobusnu kartu. — Gleda u mrko
lice koje bi joj trebalo zahvaliti, ali u odgojiteljičinim su ustima spremne neke druge riječi
koje izbacuje dok se penje prema trećem katu. Domom zvone zvončići, a hodnicima se širi
miris pečenja koji je prati sve do nove Gorkine sobe. Vrata su otvorena, a nasred poda
rastegnuta je tanka strunjača na kojoj njezin brat ležeći na trbuhu igra igrice. Uz bočne zidove
nalaze se dva kreveta, a uz svaki stoji noćni ormarić i visok ormar. Ispod prozora što gleda
na more, za pisaćim stolom, sjedi djevojka čija se crvena kosa sjaji na božićnom jutru. Na
ušima su joj slušalice i z kojih trešti glazba, a glava joj je nagnuta nad kajdanku u koju upisuje
notnu ljestvicu. Amaro podiže glavu i pozdravlja odgojiteljicu koja i dalje zuri u njegovu
sestru. Promatra ružičastu majicu koja divno pristaje nježnom tijelu. „Pretpostavljam da su
iPad, igrica i ova majica darovi koje im je ravnateljica uručila za Božić. Što joj ja još mogu
ponuditi?“ Okreće se kako bi izašla iz sobe, ali na vratima se pojavljuje tamnoput mladić.
— Moj Romeo, kamo si ti pošao? — majka mu je nadjenula to ime kao da je znala da će
joj sin postati neobuzdani zavodnik. Mladić se meškolji pogledavajući iza odgojiteljičina
ramena, ali nova je štićenica i dalje u svom svijetu glazbe.
— Htio sam Gorki čestitati Božić - smijulji se oslonivši se ramenom o dovratak.
— Čestitao si joj već dva puta — Amaro ga otkriva pa zelene oci uplašeno gledaju u pod.
— Dječak ti je sve rekao. Idemo u tvoju sobu provjeriti jesi li pospremio krevet. —
Medena ga gura prema hodniku u kojem ga čekaju znatiželjni prijatelji.
— Gorka je u ovom domu pod posebnom ravnateljičinom prismotrom i približi li joj se
itko od vas bez mojega znanja, snosit će kaznu kakvoj se ne nada. — Povišen ton i mrk pogled
dovoljni su da se sva četvorica zamisle i ubrzaju prema prostoriji za zabavu. Riješila se jedne
prepreke, ali ona glavna koja joj onemogućuje da sa štićenicom uđe u dublji razgovor još
uvijek se nalazi na podu te iste sobe. Popeo se u sestrino krilo i ona ga njiše položivši
mu jednu slušalicu na uho. Osjećajući da je suvišna u njihovu svijetu, Medena se spušta
prema blagovaonici želeći se najesti kolača koji će joj umanjiti tugu. Prisjeća se tužnog Božića
koji je provela sa svojom čudnom bakom. „I na sam Božić bila sam vam suvišna. Imala sam,
Jojo, samo šest godina, a tvoja je majka ostavila upaljen program na kojem se prikazivao neki
jezivi film. Toliko sam se uplašila da sam se popela na kuhinjski stol na kojem sam sklupčana
spavala sve do vašeg dolaska.“ Ulazi u veliku dvoranu u kojoj je uključen TV ponadavši se da
na jednom od darova ispod jelke piše njezino ime.
— Što tražiš? — ravnateljica je prati kao sjena.
— Mislim da sam sinoć na jednom od darova ugledala svoje ime. — Oči joj sjaje nadom.
— Darovi su za djecu, a ti, Medena, odavno to nisi. — Zamislila se nad svojim riječima
jer je osoba pred njom toliko nezrela da bi je mogla smjestiti u neku od djevojačkih soba. —
Za nas odrasle dar je hladno pivo uz pečenu puncu. — Grli je poput majke primjećujući suze
u njezinim očima. — Svi smo mi jedna velika obitelj. Znam da ti je teško nakon očeve smrti, i
meni je puno značio. — U ovim riječima odgojiteljica vidi priliku za bliži kontakt s
ravnateljicom.
Moram vas pitati nešto što mi se duže mota po glavi. Što je Milodar mislio kad mi je
netom prije smrti u poruci napisao da mi mora nešto važno reći? Otkriti mi tajnu koju nikada
nije podijelio sa mnom? Jeste li vi možda upoznati s time? Možda vam je ispričao ono što do
mojih ušiju nikada nije stiglo? — ponavlja joj se slika koju je duboko potisnula. Stigla je
35
prekasno, a tijelo njezina brata beživotno je ležalo na madracu bez posteljine u zagušljivom,
mračnom i vlažnom podrumu. Na prsima mu je bila njezina slika. Stiskao ju je toliko snažno
da su mu je bolničari jedva iščupali iz zgrčenih prstiju. Sve ovo vrijeme predbacuje si što nije
brže reagirala, ali gnjev na njegovu inertnost toliko je narastao da od njega nije jasno vidjela,
pa tako ni vjerovala, da je to uistinu njegov kraj.
— Ne znam na što misliš. Ako se radi o tome da ga je tvoja majka sustavno vrijeđala sve
dok se nije povukao u podrum, o tome ne znam. — Nije voljela Jolandu i to nikada nije krila.
— Meni se činilo da se radi o nečemu puno zamršenijem i dubljem — nagađa, nadajući
se da će joj Grozdana upaliti svjetlo u Milinom tunelu.
— Tvoj je otac bio samozatajan i šutljiv čovjek iz kojega sam teško izvlačila riječi. Tražio
je da te zaposlim i da se, kad ga više ne bude, brinem o tebi — otkrila joj je zašto joj uvijek
popušta i zbog čega ima mnoge povlastice koje druge odgojiteljice nemaju.
— Je li vam ikada otkrio tajnu koja ima veze sa mnom?
Grozdana se zamislila. — Ne sjećam se da smo ikada razgovarali o nečemu takvom. —
Medena se suviše približila istini koju joj još uvijek nije spremna otkriti, sretna što je tajna
obitelji Burata zakopana duboko pod zemljom.
— Mislila sam da je možda dok ste pili kavu spomenuo nešto... koža pod gipsom toliko
je svrbi da bi je rastrgala.
— Što bi ti željela da je spomenuo? Podsjeti me, možda sam zaboravila neki razgovor
koji bi tebi puno više značio — želi doznati što se nalazi u lubanji u koju nikada nije mogla
prodrijeti. Medena se hvata za glavu opipavajući zavoj.
— Ne osjećam se najbolje. Još me sinoć počela boljeti i zato sam ranije otišla kući. Ne
želim vas uznemiravati, ali čini mi se da mi se stanje svake minute pogoršava. — Gleda prema
kuhinji pitajući se je li pečena purica koja tako divno miriše.
— Iscrpljena si od svega što ti se posljednjih mjeseci dogodilo. Znaš li da osjećaji koje
nakon smrti roditelja potiskujemo isplivaju tek nakon godinu dana? Pojave se u trenutku kad
si najslabiji i potpuno te shrvaju. — Želi joj se približiti, ali ponovno osjeća njezin otpor. —
Boriš se protiv toga i vjerujem da su oni bili uzrok prometne nesreće — rekla je sve što misli
i zna da može očekivati dvije reakcije. Jedna je strašan bijes, a druga nekontrolirane suze.
Spremna je na obje, ali Medena se hladno okreće, napuštajući je bez riječi. Njezini su osjećaji
namijenjeni onoj do koje je teško doprijeti i pita se nisu li njih dvije zapravo puno sličnije
nego što se čini.
„Obje smo usamljene duše koje nitko ne razumije. Drugačije od okoline koja nas
odbacuje. Neshvaćene jedinke u potrazi za ispunjenjem.“ Okreće se prema kraju hodnika s
kojega dopire poznat glas. Mlado tijelo stoji na ulazu sobe onih mladića kojima je zabranila
da joj se približavaju. Pulover je guši, navlači ga marširajući prema objektu koji joj se uvukao
u snove.
— Cijeli dan te tražim kako bih ti čestitala Božić. — Toliko je srdačna da se djevojka
prepušta njezinu zagrljaju koji je duži nego obično i čvršći nego što priliči. Miluje po glavi i
njezina brata koji se, zadubljen u igru, provlači između njih dviju.
— Noćas si, ciljem, imala bumu noć — odgajateljica želi nastaviti razgovor u djevojčinoj
sobi, prijekorno pogledavajući mladiće koji ih zaobilaze.

36
 — Djevojke su se žalile da sam vikala u snu i tražile su da me ravnateljica premjesti u
drugu sobu.
— Sinoć sam joj skrenula pozornost na njihovo ponašanje i spomenula kako bi bilo
nabolje da tebe i brata smjestimo u istu sobu. Drago mi je što me poslušala — pripisuje si
zasluge očekujući zahvalu, ali ona izostaje jer je Gorka usredotočena na bratovu kosu. Čini joj
se da u njoj vidi bube koje mu od jutros stvaraju probleme.
— Imate li možda šampon protiv usiju? Čini mi se da ih je Amaro jučer pokupio od svojih
vršnjaka i ako mu večeras ne operem kosu, mogle bi se proširiti i na moju glavu — treba joj
hitna odgojiteljičina reakcija.
Medena nije dobila zahvalu za ono što je dosad za nju učinila i nevoljko se odvlači do
ormarića za prvu pomoć u kojem pronalazi šampon. Pruža joj ga bez riječi i utučeno se
iskrada iz doma ne znajući kamo bi krenula.

37
 ***

Na Staru godinu i dan svoga trideset devetog rođendana, Medena je naručena na

skidanje gipsa i kontrolu glave. Rana na čelu dobro je zarasla i ožiljak se nalazi ispod kose
koja ga skriva. Lijeva joj je ruka potpuno pokretljiva i maše njome osjećajući se kao da je
oslobođena okova.
— Doktore, kad bih ponovno mogla za volan? — najviše joj je nedostajala vožnja bez
koje ne može zamisliti svoj život.
— Ako nemate vrtoglavice ni mučnine i ako se dobro osjećate, ne vidim prepreku. Samo
nemojte juriti — uvjerava je kako je ovaj put dobro prošla.
— Nezgoda mi se doista slučajno dogodila. Cesta je bila skliska i pred mene je istrčala
mačka. Kako je ne bih pregazila, naglo sam stisnula kočnicu i automobil je otklizao u ogradu
— ne priznaje mu da je na putu prema ravnateljičinom domu stala u tri gostionice u kojima
je ispijala žestoka pića.
— Znate li vi da se prometne nezgode u mnoštvu slučajeva događaju kako bi nas
spriječile da si nanesemo još veće zlo? — zbunjuje ju.
„Možda misli na Mladena? Što bi za mene bilo veće zlo nego da sam pristala na
namještenu večeru i mučnu vezu?“
— Prometna je nezgoda često rezultat bijega od problema i napetosti koje ne znamo
riješiti...
Medena se diže i gleda prema vratima. Ne voli razglabanje o duševnim stanjima i
nagađanja o tuđim životima.
— Ponekad se u našoj duši skupi tolika tuga da ne znamo kako bismo od nje pobjegli.
Pritiskanje papučice gasa trenutačno nas oslobađa, ali je jako opasno.
— Govorite li vi, doktore, o nekom svom iskustvu? — sjeda na stolicu koja više nije ista.
Žulja je i bode pa nikako da se umiri.
Bio sam jako mlad kad mi je umrla majka. Sjećam se da sam tek položio vozački ispit i da
mi je otac darovao polovni automobil u kojem sam provodio cijele dane. Jurio sam raznim
cestama daleko izvan grada, a kad bik stao, pritisak u duši bio bi mi toliko jak da bih ponovno
pojurio snažnije dodajući gas, sve dok se nisam zabio u staru, napuštenu štalu. Tad je iz mene
grunula duboka tuga.
Plakao sam sve dok nisu stigli vatrogasci i hitna pomoć. Tri sam duga mjeseca proveo u
gipsu shvaćajući da sam imao ludu sreću.
Medena se vrpolji. Poslušala je njegovu priču i misli da je potpuno besmislena, ali igla
koja je bode u stražnjicu ne da joj mira.
— Želim postati profesionalna vozačica i za to se pripremam cijeli život. Govorite li mi
možda da bih trebala odustati od svoga sna?

38
 — Niste me dobro razumjeli. Svi mi moramo biti odgovorni za svoj i tuđe živote. Vožnja
u prometu ima pravila koja moramo poštovati, a ako nas nešto tjera da ih ne poštujemo,
moramo se duboko zapitati što se to događa s nama. Ako želite postati profesionalna
vozačica, ne smijete svoj talent isprobavati ugrožavajući druge sudionike u prometu. Vožnja
trkaćih automobila odvija se na automobilističkim stazama u strogo kontroliranim uvjetima.
— Umoran je od pacijenata koji ne razumiju njegove dobronamjerne poruke.
On je ortoped koji ovo čini iz neke svoje unutarnje potrebe, a ovakve ga reakcije toliko
rastuže da se svaki put pita bi li više ikada trebao ukazivati na znakove koji dovode do
nezgoda. Medena se diže kao hipnotizirana. Ovo je prvi muškarac koji je s njom razgovarao
onako kako je to trebao učiniti njezin otac i osjećaji prema Milodaru snažno vriju u njezinim
plućima koja se nadimaju. Toliko ju je uznemirio da joj je hitno potrebno piće. Sjeda u
kafić preko puta bolnice naručujući topao punč koji joj grije tužnu dušu. Započeo je doček
Nove godine i ona osjeća kako joj je i ovih tristo šezdeset pet dana prohujalo u besmislu.
Svaki ispraćaj stare godine ispraćaj je djelića njezina promašena života koji nikad više neće
moći popraviti. Novogodišnje pjesme oraspoložile su goste koji naručuju ture pića časteći i
tužnu odgojiteljicu koja u kutu uz prozor sama ispija svoj punč. Toliko je dirnuta njihovom
gestom ia uzvraća naručujući piće za svih pet muškaraca i četiri žene koje su se nalaktile na
šank. Časti i konobaricu sjedajući na barsku stolicu koja je ponovno bocka. Iz džepa se čuje
zvuk telefona, a na zaslonu je ravnateljičino ime. Javlja se tek nakon desetog zvona.
— Zaboravila si da našu novu štićenicu trebaš povesti u kupovinu donjeg rublja i
higijenskih potrepština? Bit će joj potrebne i jedne tenisice jer u donacijama nisam pronašla
njezin broj. — Odgojiteljičino se raspoloženje naglo popravlja. Licem joj prelazi duga koja
obasjava ostatak dana. — Gorka će se sad ukrcati u autobus i za dvadeset minuta je u gradu.
Pričekaj je na glavnom kolodvoru i obiđite oba trgovačka centra. Dala sam joj karticu doma,
samo, molim te, pazi da ne pretjera. — Zna koliko je Medena šparna pa se uzda u njezinu
kontrolu troškova. — I, molim te, vratite se do večere, kuharice nam pripremaju
novogodišnju gozbu. — Ne čekajući odgojiteljičine komentare, prekida vezu. Medena je
toliko popila da je dva stiže do zahoda u čijem ogledalu vidi svoju zalijepljenu kosu. Odustaje
od popravljanja frizure i nabija vunenu kapu izlazeći na oštar zrak.
Poletna, ali pripita stopala vojnički koračaju u visokim čizmama koje joj dobro služe
dugih deset godina. Toliko je hladno da s krovova visi inje, ali u njezinu se srcu budi proljeće.
Pogled joj je uprt u daljinu, na cestu koju bi poput saga povukla da autobus u kojem je njezina
mila štićenica preleti kilometre i spusti joj se pred noge. Punč joj isparava kroz sve pore, ali
oštar zrak je trijezni, a sat na autobusnom kolodvoru pokazuje da joj je za sreću potrebno još
samo dvije minute. Vunenim rukavicama briše zamagljene naočale koje otkrivaju uzbuđene
oči. Vozač lijeno parkira autobus na posljednjoj postaji. Danas je u njemu lijepa tinejdžerica
ogrnuta uskim, dugačkim, crnim kaputom. Medena zamišlja da joj sa stube skače oko vrata,
ali ona joj se tiho i sramežljivo približava. Priljepljuje se uz odgojiteljicu izbjegavajući nalete
vjetra. Drhti. Ovo je prvi puta da se nakon nesreće vratila u grad. U glavi joj je požar koji guta
njezin dom. U njemu su ostale sve uspomene na sretno djetinjstvo. Pokušava se pribrati.
Mora odglumiti zadovoljstvo, cijelo se jutro pripremala za tu ulogu. Trgovački centar obasjan
je mnoštvom šarenih svjetala, a natpisi na dućanima uvjeravaju kupce da je u njima sve toliko
jeftino da će im biti žao ako propuste ovu priliku. Trgovina ženskoga donjeg rublja nalazi se
na prvom katu, a u izlogu su obješeni izazovni grudnjaci i gaćice u kojima hi dame u
novogodišnjoj noći trebale zavesti svoje partnere. Djevojka zastaje pred čipkanim

39
kompletom bakrene boje čeznutljivo ga promatrajući, kao da je na trenutak zaboravila na
kakav se život mora naviknuti. Odgojiteljica je protrnula, kroz glavu joj prolazi misao koja tu
ne bi trebala postojati. Obje su zaslijepljene blagdanskim ozračjem u kojem žele sve ono što
se možda nikad ne bi usudile poželjeti. Ravnateljičina poruka je jasna i djevojka odabire
bijele gaćice, jednostavne mladenačke grudnjake i raznobojne čarape, sretna što se
odgojiteljica brine za njezine potrebe. Na neonskom se svjetlu doima znatno starije, poput
iskusne dame koja odabire rublje u kojem će se njezino tijelo najbolje osjećati. Pogled joj
bježi prema crnim gaćicama obrubljenim svilom i traži odgojiteljičine oči u kojima iščitava
pristanak.
— Ovo... molim vas, stavite na moj račun — uz gaćice se ugurao i crni grudnjak koji je
dvostruko povisio cijenu i skinuo jedini preostali novac s Medenine privatne kartice. I dok
prodavačica zbraja iznos ostalih artikala koje će platiti karticom dječjeg doma, odgojiteljica
osjeća topao dah duboke zahvale. U božićnom ozračju postoje samo ona i djevojka koja je u
njoj probudila život. Poziva je na piće. Lokal je malen i ugodan, a na prozorima su pahulje
snijega iscrtane sprejem. Gorka je dobila priliku da u opuštenoj, blagdanskoj atmosferi dozna
nešto više o sudbini svoje majke. Ulaže sav šarm kako bi izvukla bilo kakvu informaciju.
Medena je protrnula. Tajnu koju joj je Grozdana povjerila sad bi mogla mijenjati za djevojčine
osjećaje, ali zna da bi je to koštalo radnoga mjesta.
— Tvoja je majka smještena u jednoj poznatoj austrijskoj bolnici. — To je laž koju u
dogovoru s ravnateljicom mora stalno ponavljati. Djevojka je svjesna da će se za istinu morati
puno više približiti ovoj zatvorenoj, staromodnoj odgojiteljici koja joj postaje sve više sklona.
— Reci mi koja je tvoja božićna želja, a ja ću ti je pokušati ostvariti — Medena skreće s
teme, pokušavajući održati privid sreće koji je obje snažno obasjao.
— Želim uspješnu pjevačku karijeru. — Nježnije dlan nesvjesno prekrio grubu, suhu
šaku koja se rastapa i lijepi za stolnjak. — Moram skupiti novac za dodatne sate solo pjevanja.
Radila bik bilo što. Pomagat ću vam u domu s najmlađim štićenicima...
— Ja sam bogata i neće biti potrebno da zbog rada zapostavljaš učenje. — Čini joj se kao
da postoje dvije Medene. Jedna je samozatajna, skromna odgojiteljica, a druga razmetljiva i
bogata nasljednica. Problem je jedino što tu bogatašicu dosad nije upoznala i morat će je
upitati gdje drži sav taj novac. Djevojka se smiješi, dopušta da je odgojiteljica miluje po kosi
s koje otpada ukosnica. Medena je vrti prstima utonuvši u analizu svih dodatnih poslova koji
joj se vrte pred očima. Ovaj beznačajni komad plastike daje joj motiv za prekrajanje svoje
sudbine. U odgojiteljičinim se prsima odvija revolucija, osjetila je prasak i gomilu energije
koja joj se od pupka penje sve više, oblijevajući joj srce starom poznatom toplinom. Onom
koju je zaključala u metalnu kutiju i sakrila daleko u tamu zatvorivši za njom pet gvozdenih
vrata. Ta ukosnica s milijun vlasi spaja dvije stijene iznad ponora i gradi klimav most koji ona
s vremenom učvrstiti i pretvoriti u zlato. Čini joj se da je život pretjecao mimo njezinih
zatvorenih kapaka, a ona je živjela u tmini svoje duše koja se nikada nije usudila podići
zastore. Prvi put u ruke uzima uzicu kojom ih polagano podiže, a oni namotavaju u klupko
dopuštajući joj da iskorači iz svoje sjene.
Hipnotizirana Gorkinom pojavom, odlučila je otkriti svoju pravu prirodu koliko god je
taj iskorak stajao. Ova je mila djevojka njezin pokretač, važna kao kisik koji udiše jer u tom
zraku sada postoje pozitivni i oni, znatno jači nego nakon kiše. Pršte poput onih pucketavih
prašaka koje je kao djevojčica stavljala pod jezik misleći da takvu povlasticu imaju samo

40
astronauti koji su ih donijeli s nekog drugog planeta. Na dan rođendana, ponovno je otvorila
svoju davno otkrivenu, ali dobro skrivenu slabost. Uhvaćena u zamku osjećaja, koprca se
znajući kako je Gorka biće za koje bi podnijela bilo koju žrtvu. Ta je slaba točka privlači poput
crne rupe koja usisava sve pred sobom, ali ona joj se ne može oduprijeti. I upravo u ovome
trenutku dok joj čestita rođendan i na njezinu obrazu ostavlja svoj slatki cjelov, Medena
postaje svjesna da joj je pružena nova prilika.

***

Dani se ubrzano kotrljaju, a odgojiteljica još uvijek nije pronašla dodatni izvor prihoda
kojim bi omogućila Gorkine privatne satove pjevanja. Djevojka se svakim danom udaljava od
nje i osjeća kako je gubi. Jutarnja joj je kava sve gorča. Ispija je naslonjena na kuhinjski
prozor, zureći u livadu i čekajući žrtvu na koju bi se otresla.
„Evo je! Ogrnula se krznom koje grije njezin okićeni vrat.“ Ruskinja otkopčava uzicu
posutu sitnim kristalima i njezin pekinezer urinira po travi. „Prijavit ću te, prijaviti, ruska
bogatašice, pa će on srati i pišati na tvojoj terasi.“ S mora puše jugo, a Medena jedva podnosi
taj pritisak pred kišu.
— Padni više, spusti se na zemlju! — psuje gledajući oblake. — Udari munjo, sijevni
grome i otkloni mi ove muke! — trpa u usta pregorjeli tost i zalijeva ga vrelom kavom. „Bez
problema i bez briga, takve su ove bogatašice. Ne znaju one što mi, obični građani, prolazimo
u životu.“ Naočale su joj pale na sredinu nosa i sada vidi samo livadu po kojoj koračaju skupe
cipele otmjene dame. Želi viknuti, sočno opsovati, ali mozak joj opsjeda svijetla misao. „Kako
se toga nisam prije sjetila? O, medu, medeni, i tvoja glava često zakaže!“ Izlijeće iz stana i
ubrzava prema livadi.
— Dobro jutro, draga susjedo! — maše joj, umiljato gledajući psića. Pekinezer reži
osjećajući negativnu energiju. Životinju ne može prevariti, ali gazdarica je uljudno
pozdravlja.
— Jeste li vi ona gospođa koja mi je jednom s balkona nešto dovikivala? — mutno se
sjeća ružnih riječi i lica ove neugledne žene.
— Zaželjela sam vam dobrodošlicu u našu ulicu — rumenilo joj oblijeva obraze. —
Mislila sam vam predložiti da bih mogla šetati vašeg ljubimca. Znate, u blizini se nalazi veliki
park do kojeg vjerojatno još niste stigli... - Pekinezer podigne nogu i mokri joj po cipeli.
Mokraća prodire kroz vezice i natapa sportsku čarapu. Zatomljuje vrisak i gladi ga po glavi.
— Ako imate previše posla i premalo vremena, ja bih drage volje svakoga dana šetala vašeg...
— Popija! — Ruskinja se predstavlja. — Saša, Saša Aleksandrovna, a vi ste? —
znatiželjno je proučava.
— Ja sam Medena Burata, susjeda s trećeg kata.
Humor opušta Ruskinju koja je spremna pružiti joj priliku.
Vi biste bili spremni moga Popija svakoga dana izvoditi u šetnju i brinuti se za njega dok
sam ja na putu? — težak zrak lijepi joj kosu za sneno lice.

41
 „Voli putovanja, to će mi omogućiti veću satnicu. Koliko bih za to mogla tražiti? Cijena se
formira prema financijskim mogućnostima primatelja usluge. Zar me upravo ti nisi poučila o
tome, majko?“
Jutarnja bi se šetnja odvijala od šest do sedam, a večernja nakon moga posla u isto
vrijeme. — Pruža ruku prema svijetlosmeđoj kožnatoj rukavici. Saša kima glavom, kaže da
bi je voljela vidjeti večeras. Želi dogovoriti detalje i novčanu naknadu. Predlaže čaj u šest,
čekat će je u svojoj kući. Sivi se oblaci nakupljaju i zaklanjaju sunce dok Medenine crne cipele
žure na autobusnu postaju.
"Taj bih novac mogla štedjeti za novi automobil, ali Gorki je sada potrebniji. Mora
ostvariti svoj san, pružit ću joj mogućnost koju meni nitko nije dao. Živjet će svoje snove u
kojima ću i ja pronaći mjesto.“ Uskače u autobus i sjeda u posljednji red. U staklu vidi svoj
odraz koji joj se nimalo ne sviđa. Odlučuje se za veliku promjenu. Izlazi na prvoj postaji i brza
prema frizerskom salonu. "Moraš se prilagoditi, medu medeni, moraš, to više nije
pitanje, nego zapovijed.“ Ulazi u maleni prostor s dvjema frizerskim stolicama, sušilima za
kosu i ogledalima koji joj govore: Mi ćemo te učiniti privlačnom. Vjeruje im i sjeda na bijelu
kožu. Frizerka, čiji prsti smrde po nikotinu, razvlači jezikom žvakaću gumu. Predlaže joj
kratku, modernu frizuru obojenu svijetlim tonovima. Pokazuje joj časopis i Medena upire
prstom u gitarista na čijoj je glavi željena frizura. Prepušta se škarama koje režu njezinu
prošlost, mrtve vlasi staroga života. Hidrogen joj peče tjeme pod kojim se odvija koncert.
Gorka pjeva i pleše, publika vrišti, a u pozadini se pojavljuje vješt gitarist koji visoko skače
izvodeći solo dionice.
Pjevačica ga ljubi, a mnoštvo urla tražeći bis dok svjetla osvjetljavaju njegovu fantastičnu
frizuru...
— Sviđa li vam se? — frizerka je izvlači iz magične slike. — Baš vam lijepo pristaje, još
kad biste naočale zamijenili kontaktnim lećama, vaše bi lice došlo do izražaja.
Medena skida naočale bez kojih vidi samo obrise u ogledalu.
— Kontaktne leće ili laserska operacija, doista postoje razne mogućnosti — frizerka
ubacuje novu žvakaću gumu u usta. Medena ostavlja napojnicu zadovoljna izgledom koji ju
je potpuno promijenio. Slika u ogledalu toliko joj se sviđa da te ružne, debele okvire naočala
mora pod hitno odstraniti s lica. Nervozna je što je frizerka to uočila prije nje. „Sigurno i
Gorka misli da sam staromodna odgojiteljica bez stila. Dogovorila sam dodatni posao i sad si
mogu priuštiti kontaktne leće.“ Ulazi u prvu optiku i naručuje se za pregled vida. Prodavač je
vrlo ljubazan i odvodi je u liječničku ordinaciju. Iznenađena je što su pronašli slobodan
termin, vjerovala je da će na pregled čekati barem tjedan dana, a sada sjedi pred liječnicom
koja joj se ljubazno smiješi. „Kako se toga nisam ranije sjetila? Zašto sam toliko čekala čučeći
u koži neprimjetne odgojiteljice? Sjedi li sreća daleko od mene? Ne vidim joj lice. Njezina je
kosa izblijedjela, a pogled prazan. Sjeća li me se još? Sjeća li se one malene, blijede djevojčice
koja je dugo pokušavala izgovoriti slovo r? Liba libi glize lep. Čini mi se da je upravo tako.
Vrtim se u tom začaranom labirintu znajući da negdje postoji izlaz.“
— Kad ste prvi put primijetili da vam slabi vid? — liječnica je profesionalka u ranim
šezdesetima. Slovi za izvrsnu dijagnostičarku koja duboko zađe u duševno stanje pacijenta.
— Čini mi se da sam se rodila slabovidna — duša joj je izložena aparatu na koji naslanja
lijevo oko.

42
 Želite mi reći da ste kao dijete imali još lošiji vid? — prebacuje aparat na desno oko i zuri
kroz njega kao da će joj odati dugo čuvanu tajnu.
Čini mi se da nikada nisam progledala. Možete li mi vi pomoći u tome? Skinuti mi ovu
mrenu i napisati dozvolu s kojom i nogu slobodno kročiti u svoj život?
Vaša je dioptrija minus četiri, ali nema ni traga mreni.
Da ste bolje pogledali, vidjeli biste potpunu pomrčinu na oba oka. Ja sam, doktorice,
slijepac bez štapa, bez psa vodiča i abecede koja bi mi pomogla lakše živjeti. Postavite mi
dijagnozu i udarite pečat. Želim opravdanje za svoj promašeni život.
— Nemojte biti tako strogi prema sebi. Mnoge žene osjećaju se manje lijepima kad im
ovako velike naočale pokrivaju polovinu lica. Sada je došlo vrijeme da to riješimo. Znanost je
napredovala i dvije male kontaktne leće stvorit će vaš novi pogled na život. I dok dva komada
prozirne plastike liježu na njezine oči, Medena se prisjeća djetinjstva.
— Majko, obuci mi plave hlače s naramenicama, danas ćemo se utrkivati biciklima.
— Ti si djevojčica koja nosi haljine, a takve hlače oblače divlji dječaci.
Jolanda je bila oštra i autoritativna majka. Ogledalo je i toga dana moralo podnijeti tužne
oči ispunjene suzama koje su postajale sve mutnije. Crvena je haljina bila navučena na
mršavo tijelo, ali Medenine je oči već tada nisu dobro vidjele. Sakrivala je to od roditelja sve
dok joj ocjene nisu postale toliko loše da ih je ravnatelj pozvao u školu. Tek je tada priznala
da ne piše zadaće jer su joj slova s ploče nečitljiva, a svaki matematički zadatak predstavljao
joj je silan problem. Dioptrija joj je već u toj dobi bila zabrinjavajuća.
— Želim se upisati na nogomet! — čvrsto je stiskala susjedovu loptu.
— Djevojčice se bave gimnastikom! — autoritativna majka ugušila joj je želju.
Milodar ju je poveo u gimnastičku dvoranu u kojoj ih je čekala članska iskaznica. Ispisali
su je tek kad je pala s ruča i slomila ruku na visokoj gredi.
— Oče, ja bih vozila automobilističke utrke. To je moj životni san — zamolila je
petnaestogodišnjakinja u krivome trenutku.
Roditeljsko neodobravanje rezultiralo je još većom dioptrijom. Od toga se dana Medena
predala životnoj struji koja ju je bacala i kovitlala sve dok je u dvadesetoj godini nije dogurala
u dom za nezbrinutu djecu.
— Recite, vidite li me sada čisto i potpuno jasno? - liječnica se smiješi.
— Ovo je čudo! Ja sam se ponovno rodila! — njezine oči postale su ukras lica, a rumeni
obrazi razvučeni sretnim smiješkom već koračaju ulicom. Vedrina kojom zrači prati je sve do
ulaza doma, ali na vratima gubi samopouzdanje. Samosvijest je strpala u kutijicu iz koje
izvlači pilulu za hrabrost. „Hoće li Gorka prihvatiti moj novi izgled? Možda joj se neće
svidjeti.“ Korača prema djevojčinoj sobi. „Ako joj se ne svidim, sva je ova promjena uzaludna.“
Svakim korakom raste joj napetost.
Iza vrata čuje smijeh. Grčevita šaka stišće hladnu kvaku. Suočavanje s istinom uslijedit
će za nekoliko sekundi. Lice joj je napeto, spremno na razočaranje. Srce joj nepravilno tuče,
lupa u nosu, udara u grudima, osjeća ga i na zatiljku. Ne vidi ništa do čiste ljubavi, one
mladenačke, nepatvorene, iskrene. Ne smeta joj ni Amaro koji se sestri drži za noge ne želeći
izići iz sobe. Odgojiteljica mu se smiješi osmijehom zle maćehe koji djevojka snažno

43
osjeća. Željela bi postati nevidljiva, jedino bi tako izbjegla ovaj prodorni lisičji pogled koji je
užasava.
— Lijepo jutro puno radosti! — želi se uklopiti, odglumiti stariju sestru u koju će oboje
steći bezgranično povjerenje.
— Vi ste, teta Medena, potpuno nova osoba — Gorka je zamijetila promjenu, ali njezin je
sud indiferentan i Medenino strpljenje kopni. Amaro se izvlači iz sestrina zagrljaja i ona ga
ispraća tužnim pogledom. Osjeća se okovanom, lanci joj stežu jezik kojim bi trebala izreći
pohvalu upućenu odgojiteljičinu novom izgledu. Ako to ne učini, neće moći tražiti uslugu i
njezina će pjevačka karijera biti zaustavljena. Sjaj u djevojčinim očima toliko je jak da je
Medena potpuno opčinjena.
— Zašto me ne zoveš Medena? Nisam toliko stara da mi se obraćaš kao kakvoj gospođi.
Vjeruj da moja duša ima tvoje godine. - Miluje ju pogledom tražeći u njezinim očima
natruhu osjećaja. Gorka je u stanju sve snažnijeg očaja. Pita se koja je djevojka do jučer
spavala na ovom tvrdom madracu, moleći se da je roditelji što prije izbave iz labirinta
nerazumljivih osjećaja. Medena se zbog nje odlučila na korjenitu promjenu i zato želi makar
jednu lijepu riječ, malenu pohvalu koja će je nagraditi za sav budući trud.
— Vi ste moja odgojiteljica i ja vas poštujem — pametna je glava shvatila koji bi odgovor
bio primjeren da ne izazove odgojiteljičin bijes. Sramežljivo se smiješi sklanjajući pogled s
Medeninih zažarenih obraza. Ponuđena prisnost je izazovna, ali joj ne godi. Ona je poput
lisičje jazbine na čijem ulazu stoje djevojačke kosti. Polagano dotiče svoju kosu, to čini uvijek
kad osjeća nelagodu.
— Odlučila sam uložiti novac u tvoju pjevačku karijeru. Vjerujem u tvoj dar. — Gorku
obuzima golema sreća, ali suzdržana je jer u odgojiteljicu još uvijek nema povjerenja. Medena
je očarana tihom nenametljivošću i nježnim rukama koje sve snažnije mrse kosu. Nagovještaj
ljubavi udara je u pleksus, ne može mu se oteti i opčinjeno pruža ruke prema tijelu koje se
toliko uvuklo u oklop da je iz njega gledaju samo dva prestrašena oka.
— Pružit ću ti sve ono na što si navikla — prodornim joj pogledom daje do znanja da
očekuje zahvalnost. Prisnost lebdi u teškom zraku koji udišu i treća nepozvana pluća.
— Vidim da je tvoja promjena stila izvedena tijekom posla! — ravnateljici ne ljutite oči
zadržavaju se na Medeninoj kosi. Gornja granica njezine izdržljivosti odavno je probijena.
Tjera je iz sobe u svoj ured.
— Nova frizura! Takav odmak od prosjeka! Je li se noćas spustio kakav svemirski brod
u kojem su na tebi izvršili zahvate? A naočale? — maše rukama ispred njezina nosa. — Vidiš
li me? Zašto si ih skinula? — hvata je za ramena i unosi joj se u lice. - Pa ti imaš leće! Znaš li
koliko to košta? Ova frizura i novi vid stajali su te polovinu mjesečne plaće!
— To nije vaša stvar! — neplanirane riječi izlijeću iz Medeninih usta poput topovskih
kugli koje Grozdanu gađaju ravno u čelo.
— Nije moja stvar? — ne snalazi se u novonastaloj situaciji. — Nije moja stvar? — ne
vjeruje kako joj se to Milodarovo derište usudilo suprotstaviti. Medenina je hrabrost samo
nakratko izvirila i sada ponovno čuči u grudima koje se nadimaju. Crna cipela buši pod, želi
se sakriti, zavući u Gorkin krevet.
— Od danas ćeš morati snositi posljedice za svoje ponašanje. Prošli sam ti put progledala
kroz prste, a sad si prevršila svaku mjeru. — Razmišlja o primjerenu ukoru koji bi

44
odgojiteljicu prizvao pameti. — Mislim da će pranje dječjih zahoda biti zadatak dostojan
tvoga prkosa. Čistačica je na godišnjem odmoru i ti ćeš joj biti idealna zamjena. — Suze u
kutovima očiju ne dopuštaju Grozdani daljnje zapovijedi. „Osjećam, Milodare, tvoj šapat.
Moliš me da ovo ne činim, ali to je još jedino što mogu prije negoli je otpustim.“
Medena se trese. Ravnateljičina kazna duboko ju je uvrijedila.
„Jesam li ti rekla, majko, da nas tretiraju na isti način? Poniženje mi je u genima koje sam
naslijedila od tebe.“ Uniforma čistačice ne prelazi joj preko ramena. Ostaje u potkošulji koja
otkriva ravna, nerazvijena prsa i mišićave ruke. „Ne dopušta mi da napredujem. Jesi li
primijetila kako je zavidna? Nije pohvalila moj novi izgled koji je odmah uočila. A zašto? Zato
što je ostarjela babetina ljubomorna na mladost. Godine se ne mogu vratiti, sve možeš kupiti
osim zdravlja i vitalnosti. Moju prednost želi ugušiti u malim zahodskim školjkama i
minijaturnim umivaonicima. Uskoro ćemo Gorka i ja pobjeći iz ovog doma. Pobrinut ću se da
naš zajednički život započne daleko od ove ustanove.“ Zaključava se i puni kantu vodom. „Ta
mila djevojka ne smije vidjeti koliko sam ponižena.“ Na rukama su joj žute gumene rukavice
usklađene s novom frizurom. Zapisana daska lijepi se za školjku, ali sredstvo za čišćenje
nagriza i odstranjuje smrad koji joj štipa oči. „Jesmo li mi, majko, rođene da nas ljudi
ponižavaju, otkriju naše slabosti i na tome grade svoju sreću? Umjesto da sam vozačica, ja
sam, Milodare, čistačica. Za to si se borio, jesi li zato svoju mladost ostavio u ovome domu?“
Krpom za pod obrisala je treći zahod. Dezinficijens u spreju služi joj kao pištolj kojim u
ogledalu gađa svoj lik, kapljice se slijevaju niz glatku plohu koja otkriva svijetlosive oči.
„Popravila sam vid kako bih vidjela gorku istinu. Na trenutak sam te, srećo, uhvatila za rep,
ali ti si se ponovno dobro skrila. Pronaći ću te, pronaći, ne zvala se je Medena.“
Sretna što je odradila kaznu pere oznojene pazuhe i navlači džemper. Izlazi na igralište
kojim trče malena djeca. Kiša je prestala i južina ih izvlači iz kaputa. Nježne zrake griju
njezinu izmučenu dušu.
— Naša teta Medena ima novu frizuru. Je li tako da je lijepa, djeco? — Velimir želi da joj
svi zajedno udijele kompliment.
— Teta Medena izgleda kao pilići — desetogodišnjak je iskren i glasno se smije.
— Kao žuti pilić! — dometne njegova sestrica uživajući na klackalici.
— A pilići su lijepi, zar ne, djeco? — Velimir im ljubi rukice koje plješću.
— Teta Medena više nema naočale! — viče osmogodišnjakinja koja je izgubila čizmu i
sada je navlači sjedeći na kamenu. Velimir uočava i tu promjenu,
— Ti si, Medena, progledala? - smiješi se očinski. — Jako velike promjene u tvome životu.
— Pomaže joj da se popne na vrtuljak i snažno ga okreće.
Igralište se vrti. Glava joj je zabačena, a raširene ruke uživaju u kaosu koji stvaraju kuće
što se sve brže izmjenjuju. Osjeća da će poletjeti, vinuti se u nebesa i mahati ovom
prizemnom čovjeku, Grozdaninom poslušniku, tom stupu doma kojega obožavaju sve dobi.
Vrtuljak je završio svoj ples i djeca trče prema toboganu pred kojim se stvorio red. Medena
se jedva drži na nogama. Želi prileći i otploviti u carstvo snova u kojemu je sve dopušteno.
Kolega će pripaziti njezine štićenike, a ona će samo malo zaviriti u Gorkinu sobu. Sretna što
zimski praznici još uvijek traju, ubrzava hodnikom kloneći se hobotnice koja u svakom kutu
ima svoje pipke. Ulazi tiho, na prstima koje zaustavljaju jecaji.

45
 — Zašto nisi došla? Zbog čega nas, majko, još uvijek nisi posjetila? - nježno se tijelo trese
na krevetu, a lice zabijeno u jastuk ne primjećuje odgojiteljičinu prisutnost.
— Reci mi, mila, otvori srce, meni se možeš povjeriti. — Sjeda na krevet i prima uplakanu
glavu u svoje krilo. — Olakšaj si dušu, otpusti strahove i dopusti da ih proživimo zajedno. —
Pruža joj maramicu koja Gorki olakšava disanje.
— Prijavila sam vlastitu majku. Pozvala sam policiju. — Jecaji su sve tiši. — Koja bi kći
to napravila?! — tijelo joj se nekontrolirano trese.
— Nisi ti kriva, učinila si najbolje, spasila si sebe i brata. — Nježno joj polaže kosu iza
uha. Pokušava je nagovoriti da joj ispriča što se dogodilo te kobne Badnje večeri, a ona će
slušati mile tonove utopljena u ovom bezvremenskom trenutku.
— Toga dana... toga nesretnog dvadeset četvrtog prosinca, moja je majka krenula u
obližnju trgovinu po svoju dnevnu dozu, litru pelinkovca. Njime je liječila tugu za preminulim
suprugom.
Težak hropac izlijeće iz pluća prekrivenih tankom košuljom. — Trećinu svoga sedativa
ispila je u parku u kojem je upoznala nekog lutalicu. Pozvala ga je u naš dom. Na radiju su
svirale božićne pjesme koje sam počela mrziti. Podsjećale su me na litre ispijenog alkohola i
zagorjelu puricu koju ćemo imati na jelovniku tijekom zimskih praznika. Cijeli sam dan
osjećala neki nemir. Pred ulaznim sam vratima čula majčin grlen smijeh i dubok muški
bariton. Oboje su bili toliko pijani da je jedva otključala vrata kroz koja je uvela propalicu.
Neobrijani lutalica vonjao je po kupusu i jeftinu vinu. Rekla sam mu da to nije njegova kuća i
neka se zato ponaša kao gost. Pljunuo je na pod pred moje papuče. Mutan pogled i stisnuti
zubi uvjerili su me da se povučem u spavaću sobu u kojoj je Amaro još uvijek slatko snivao.
— Gubi dah. U predjelu srca silno je probada. Lice joj je bijelo kao zid s kojega ne
miče umorne oči. Kiselina iz želuca tjera je na povraćanje. Medena je privija na svoja prsa.
Gorka se želi oteti, ali snaga joj kopni. Čuje odgajateljičino srce, ritam koji je bodri da nastavi.
— Pojačala sam radio, a božićne su pjesme prikrivale majčine uzdahe. No toga je dana Sibila
pokupila manijaka i pedofila koji se uputio na vrata naše sobe. — Duboko udiše dok joj niz
bradu teku suze. Medena u Sibili vidi Jolandu, dobro razumije što znači imati
rastrojenu majku i duboko suosjeća.
— Pokrila sam brata i sebe dekom preko glave pokušavajući mu ispričati božićnu priču.
U tome mi se trenutku ukazao jasan očev lik koji mi je rekao: Zovi policiju! Skočila sam s
kreveta i nazvala policijsku postaju. Mobilni sam telefon prislonila uz vrata koja su se u tome
trenutku otvorila. Na njima je stajao gol, dlakav muškarac. Čula sam Amarovo zapomaganje
i majčin krik. Sibila je uhvatila borovu granu na kojoj su bili privezani papirnati
ukrasi. Zapalila je jedan po jedan dok se grana nije pretvorila u buktinju. Prilazila mu je
držeći rasplamsalu granu i vičući da pusti njezinu djecu. Gorući su ukrasi otpadali s grane,
prvi je zapalio tepih, a drugi zavjesu našega prozora. Manijak se prestrašio za svoj
život. Pokušao je pobjeći, ali ja sam ga snažno odgurnula. Pao je i glavom udario u ormarić za
cipele. Vatra je gutala sve pred sobom, ali ja sam uspjela brata i majku izvući iz kuće.
Vatrogasci su kasno stigli i naša je kuća potpuno izgorjela. Policija je golo, dlakavo, nagorjelo
tijelo majčina ljubavnika jedva odlijepila s poda. Našu su majku pokušali otrijezniti hladnom
vodom, ali Sibila je stalno ponavljala: Ubila sam ga, ja sam ga ubila!
Brada joj se grči. Obrazi su izgubili osjet.

46
 — Teta Medena, ja sam ubila toga čovjeka, ali oni su optužili moju majku koja je preuzela
krivicu na sebe. — Plave usne mole za oprost grijeha.
— Ne boj se, zlato, nisi učinila ništa loše. To će ostati naša mala tajna. Odmori svoju
lijepu, umornu glavu. — Polaže je na jastuk i privija se uz leđa djevojke Čije srce snažno udara
od nemoći. — Nemoj se brinuti, za tvoju tajnu nitko neće doznati. — Miluje joj kosu sve do
lopatica na kojima zaustavlja dlan. Njezina ju je priča vratila na mračnu tajnu obitelji Burata.
Na zagonetku koju je njezin otac ponio u grob.
— Vjerujem da je moja majka u zatvoru. — Gorka se povlači u kut kreveta. — Osjećam
da mi skrivate istinu. — Odgojiteljičina dugačka šutnja govori u prilog tome. Digla se i
nervozno lamata rukama.
— Sutra će početi novi dio tvoga života. Uplatit ću ti privatne satove pjevanja i tako ćeš
zaboraviti svoje muke — skreće je s teme II koju se ne smije petljati.
— Molim vas, pomozite mi da je pronađem — suze natapaju Gorkina koljena. Medena je
nemoćna. Mora popiti tabletu, ona će joj uliti snagu. Samo da se dočepa zahoda i začas će
postati odlučna i zrela osoba. „Moja je tajna veća od tvoje“, ponavlja dok je iz ogledala gledaju
prestrašene oči. „I ja sam osjećala miris paleži za koji nikada nisam smjela pitati. U mojoj se
duši odvijala drama o kojoj ni s kim nisam smjela razgovarati. Možda si ti ta osoba kojoj ću
se povjeriti. Moja jedina prijateljica, moja...“, sjeda na spuštenu zahodsku dasku. „Osjećala
sam, Milo, miris paleži koji se zadržao na tvojoj radničkoj jakni. Iščitala sam nemoć na tvome
licu i čula majčino zapomaganje. Bila sam suviše mala da bih vas išta pitala, a kasnije sam to
duboko zatomila. Gorkina me priča vratila u prošlost. U njoj leži ono što mi nisi stigao
ispričati.“ Vraća se osnažena, zajapurena lica i umrtvljena uma. Svjesna je praznoga kreveta,
svjesna da se predugo zadržala. S pisaćeg stola gleda je poruka.

Teta Medena,
otišla sam na druženje s prijateljicama. Potreban mi je odmor od
svega. Molim vas da razumijete moje stanje.
Gorka

„Zar mi otkrivanjem svoje boli nije dala do znanja da sam ja njezina jedina i najbolja
prijateljica?“ Zujanje u ušima i pritisak u lubanji znak su da se njihova bliskost ne kreće u
dobru smjeru.
„Prevarila me, osjetila je moju slabost koju je lukavo iskoristila. Ljutita je jer joj skrivam
istinu o majci. Revoltirana zbog laži koju joj serviram.“ Navlači kapu i omata se šalom koji joj
prigušuje zujanje u ušima. Ne zamarajući se što nije odradila svoju smjenu, izlazi na vjetar.
Koraci tuge utopljeni su u suzama koje joj se slijevaju niz zažareno lice. „Ja sam ti željela
najbolje. Žele li ti to i te tvoje prijateljice?“ Autobusna je postaja prazna i u autobusu
brzo pronalazi slobodno mjesto. „Sve je ovo posljedica mojih praznih obećanja. Danas ću
započeti posao kojim ću joj dokazati da imam novca. Krivo si me procijenila. Ja sam sposobna
i vrijedna osoba, dostojna da ti budem najbolja prijateljica.“
Vila ruske obitelji Aleksandrijevič samodopadno svijetli na vrhu brežuljka koji počinje
iza Medenine stambene zgrade. Bijela kapija je otvorena, a iza velikih staklenih stijena na
katu čuje se Popij evo režanje. Medena je ohrabrena novim tabletama, promijenila je kutiju i

47
pojačala dozu kako bi izdržala druženje s pekinezerom. Iskoračila je iz svoga sumornog,
tužnog života prema blještavilu koje je privlači i osjeća da će današnji razgovor
početi mijenjati njezinu budućnost. Elegantna srebrna slova na ulaznim vratima ispisuju
prezime otmjenog para. Dovoljno da se ponovno osjeća bezvrijedno. Na zvono nitko ne
odgovara i već pet minuta zabrinuto stoji pred vratima. Večernja je temperatura
deset stupnjeva niža od dnevne i žali što nije navukla rukavice. Puše u crvene prste tražeći
sporedni ulaz. Vrata staklenog zimskog vrta blago su odškrinuta i provlači se u mračnu
kuhinju koju osvjetljava svijećnjak na kuhinjskom stolu. Boca crnog vina otvorena je
i dekantirana, ali čaše su čiste. Crkveni sat otkucava šest, a s kata se čuje televizor. Oprezno
koraca ne znajući koga bi sve mogla zateći. Dnevna je soba blago zatamnjena, ispunjena
dimom kubanske cigare. U kutu do kamina od bijelog mramora šepuri se sjajni, bijeli
pijanino, a pokraj njega svira stari gramofon na kojem se vrte ruske šansone. Tihi jecaji vode
je prema crnom kožnatom trosjedu. Na njemu leži ruska bogatašica Saša Aleksandrovna.
Popi reži i kezi zube, dajući joj do znanja da nije dobrodošla.
— Gospođo Saša! Ja sam, vaša susjeda Medena! — prilazi bliže kauču na koji je pekinezer
skočio. Lavež mu je prijeteći, zubi iskeženi , s njih curi pjena. — Imale smo dogovor...
— Idite, molim vas, idite. Sutra ćemo razgovarati. — Saša jedva govori, ne želi da je
susjeda vidi u takvu stanju.
— Što vam se dogodilo? — ne sluša njezinu molbu, želi zaraditi i lovac i odvesti Gorku
na obećanu poduku. Iz sobe dopire snažniji miris cigara, osjeća da je netko promatra. Leđima
joj prolazi jeza. Ne osvrće se. Imala je dogovor s gospođom Sašom Aleksandrovnom i ona bi
joj trebala objasniti zašto je tjera iz svog doma.
— Molim vas, idite. Sutra ću vam se javiti. — Tepih je natopljen votkom, a kristalna boca
leži na bijelom mramoru.
— A Popi? Smijem li ga povesti u šetnju? Sigurno mu treba svježeg zraka. - Ne dobiva
odgovor i povlači se prema stubama. Iz kupaonice se čuje puštanje vode i težak kašalj.
Medena izlijeće iz vile. Iznad krova njezine zgrade bjesni oluja. Munja para nebo i pogađa
naboranu morsku površinu. U glavi joj je košmar, košnica neshvatljivih poriva i zid
prešućene istine. „Ogavni bogataš. Što li je napravio toj nejakoj ženi?“ Hod joj je čvrst, a
stisnute šake grubo taru džepove hlača. „Da sam ga barem vidjela. Čuo bi me... čuo bi me, taj
beskičmenjak.“ Licem joj klize sitne kapi kiše. Lijepe se na svježe obojenu kosu koja mrtvo
pada prema obrvama. Grozi se svoje oronule zgrade i neukusno namještenog, skučenog
stana. Nakon luksuza koji je osvijestio njezino ništavno postojanje, ne želi više najlon preko
prastarog kauča i prozirnu futrolu koja štiti daljinski upravljač od prerane starosti. Skida te
kabanice koje su na pokućstvo navukli njezini roditelji. Baca i gumeni stolnjak s kuhinjskog
stola na kojem je godinama stajala vaza s umjetnim cvijećem. „Sve je mrtvo, nepostojeće.
Nametnuli ste mi gumeno postojanje. Odbacujem ga, odbacujem ove plastične cipele u
kojima mi se znoje noge i rješavam se plastičnog voća koje me tako tupo gleda s kuhinjskog
ormarića.“ Glava joj je lakša, a um ispražnjen. Slobodan primiti nove poruke njezine svijesti.
„Gospodin Aleksandrijevič, ruski bogataš kojemu je sve dopušteno. Zbog čega bi ti imao
lijepu ženu i raskošan dom, a ja se moram sramiti svoje jazbine?“ Blindirani automobil dao
joj je do znanja da se s takvim čovjekom ne valja nadmudrivati. Pristavlja čaj grijući rukama
šalicu oslikanu poljskim cvijećem i čeka da planinska aroma zamuti vodu. „Izgledala je tako
krhko ispod kućnog ogrtača.“ Saša Aleksandrovna izazvala je njezino sažaljenje i spremna je

48
pomoći joj. Topao napitak ljekovito djeluje na Medenin stres, opušta joj mišiće i njezino tijelo
tone u sivu fotelju od gruba štofa. Prvi put leđima ne dotiče hladan najlon, stražnjicu joj grije
meka tkanina, a ruke slobodno plešu po daljinskom upravljaču. Okreće sportski program.
Formule startaju, a srce joj uzbuđeno poskakuje. Sanja da će jednoga dana skupiti dovoljno
novca kako bi kupila takav automobil. Preračunava koliko bi sati šetnje s pekinezerom
morala odraditi i već je u svojoj dubokoj starosti. Spoznaja je deprimira. Utučeno gleda
široke gume što klize trkaćom pistom, pojačava ton i ne čuje mobilni telefon. Komentator
viče, njegov njemački jezik pojačava dramatiku sudara koji se upravo zbio. Medena skače iz
fotelje i napeto zuri u ekran. Formula je zabijena u ogradu i snažan plamen zahvaća njezin
prednji kraj. Bolničari izvlače mlitavo tijelo u crvenom kombinezonu. Crna kaciga visi na
njihovim rukama. Niz lice joj teku krupne suze.
— Drži se, brate! Nemoj nas napustiti! — kleči pred televizorom i ljubi mu ruku koja visi
s nosila. Vatreni obruč guta automobil i komadi lima lete prema užasnutoj publici.
Komentator je nijem. Njegov i Medenin uzdah spajaju se s ganutim gledateljima diljem
svijeta. Na trenutak je sretna što nije na njegovu mjestu i zapušteni dom postaje joj svjetliji.
Ugodnost fotelje dobiva neko novo značenje, a gutljaji čaja griju joj dušu.
„To sam mogla biti ja.“ Zanimanje koje je godinama proganja ne stvara joj više toliko
snažan pritisak. „Možda i nije toliko strašno biti odgojiteljica.“ U misli joj se vraća Gorka,
djevojka čiji joj je glas u ovom trenutku toliko potreban. Želi joj poslati poruku, ali na telefonu
je crvena munja, oznaka koja joj ukazuje na propušten poziv. Broj je ravnateljičin i priprema
se na ružne riječi. Grozdana joj nikada nije bila prijateljica, podnosi je zbog Milodara i ne
zna dokad će to moći trpjeti. Uzvraća poziv koji joj napinje vilicu.
— Medena! - glas joj je uplašen. - Naša se štićenica Gorka još uvijek nije vratila u dom! -
Odgojiteljica je više ne čuje. „Gdje si se izgubila, djevojčice moja? Kako sam te samo tako
nepromišljeno mogla pustiti da odeš? Zaokupljena šetnjom ruskoga pseta, obuzeta
blještavilom bogatstva, zaboravila sam na tebe, dragulju moj jedini.“
— Dokad joj je bio dopušten izlazak? Je li se tebi obratila za dopuštenje? — ravnateljičin
je glas tih. Umorna je od sve te djece koja joj ponovno kvare godišnji odmor.
— Ja sam otišla u pet sati. U popodnevnoj su smjeni ostale dvije odgojiteljice. — Medena
želi odagnati krivnju. — One su trebale kontaktirati s njom, imala je dopuštenje za izlazak do
osam.
— Znači, ti si bila upućena u njezino izbivanje? — ton joj je visok, nadglasava njemačkog
komentatora. — Zar ti nije jasno da je ta djevojka još uvijek pod nadzorom socijalne službe?
Nakon onoga Što se zbilo u njezinu domu, pod povećalom je, a time je pod lupom i naša
ustanova. — Brujanje automobila se nastavlja. Komentatorov glas je razdragan jer je
automobilistički as preživio strašni sudar. To joj ulijeva snagu i odlučno se suprotstavlja:
— Ja sam svoju dužnost savjesno odradila. Danas sam s njom provela nekoliko vrlo
intenzivnih sati zadobivši njezino povjerenje i držala sam da ga neće izigrati. — Rečenica je
bila toliko dugačka da je tek sad izdahnula.
„Njezino povjerenje? Njezino bi povjerenje izigrala i djeca iz vrtića. Što ona to umišlja?
Sposobnosti odgoja su joj na pubertetskoj razini.“ Bijesna je što će joj Medenina
neodgovornost poremetiti odlazak u Francuske Alpe.
— Lijepo sam ti rekla kako nemaš ovlasti! Odlučivanje o važnim stvarima je izvan tvoje
nadležnosti! Jesi li me razumjela? — sluša ubrzano disanje i ispuhivanje nosa. - Samo nam je
49
to trebalo, samo to, Medena! Ako se do ponoći ne pojavi, moram pozvati policiju. —Više ne
vidi svoje tijelo u alpskoj kućici, noge joj ne navlače nove pancerice i ne spuštaju se na
modernim skijama.
— Ja ću je pronaći! — Medenin je ton odrješit i Grozdana se čudi kako joj ulijeva
povjerenje. — Iz ovih stopa krećem u potragu. — Završava poziv ne mareći što ravnateljica
očekuje dublje objašnjenje. Unosi Gorkin broj, ali na poziv joj odgovara
automatska sekretarica. Nježni glas snimio je pjesmu koja pozivatelju otkriva njezine
glasovne mogućnosti. Prsti joj ubrzano pišu poruku:
Gorka, što ti se dogodilo? Poprilično si zakasnila! Hitno mi se javi!!!

Živjeti u domu za Gorku znači plivati u bazenu punom morskih pasa, u nadi da joj neki
od njih neće odgristi ruku ili nogu. Ona pliva toliko brzo da joj tijelo lebdi iznad vode dok joj
je pogled uprt u daljinu. Tamo je more, a negdje na toj beskrajnoj pučini postoji njezina
majka. Možda je samo kap vode, zrno soli, sićušna školjka ili meduza, ali ona je Gorkin i
Amarov jedini spas. Nije joj trebalo puno da shvati kako odgojiteljica skriva informacije koje
će teško izvući. Tijelo joj se trucka na stražnjem sjedištu autobusa dok joj pogled luta ulicom.
Nada se da bi neka od tih ubrzanih stopala mogla biti majčina. Val nervoznih tijela gura je
prema izlazu. Izašla je u nadi da će je ugledati. Dozvat će je, potrčati joj u zagrljaj, a ona će se
opravdavati kako nije znala da su joj djeca završila u dječjem domu. I sada želi vjerovati da
je ta voljena, smušena žena negdje u vrtlogu ovih torbi i kaputa koji skreću u razne sporedne
ulice. Ovo je postaja njezina djetinjstva, ona na kojoj se s majkom toliko puta iskrcavala. Bilo
je to u danima obiteljske sreće dok su njih dvije iščekivale čovjeka kojega su obožavale.
Amaro se još nije rodio i Sibila joj je često ponavljala da je ona njezino najdraže dijete
stvoreno iz čiste ljubavi. Tih je godina inženjer Mazorski dolazio kući samo dvaput godišnje.
Radio je u Egiptu, put je bio dugačak, a šest mjeseci teške razdvojenosti sporo je prolazilo
tako da su majka i kći jedna drugoj bile jedina utjeha. Željela bi da se to ponovi, da je susretne
u ovoj ulici i da zajedno iščekuju bolju budućnost. Onu u kojoj će njihov maleni
čovjek dovoljno narasti da preuzme očevo mjesto i brine se za njih obje. Amaro će postati
uspješan poslovni čovjek i njih će dvije ponovno moći spokojno šetati ruku pod ruku ovim
malenim parkom i napučenom ulicom koja vodi prema zatvoru. Te joj riječi bruje u glavi.
„Koliko smo puta gledale u te zidove zamišljajući koji se sve zločinci kriju iza njih? Možda si
i ti, majko, u jednoj od ovih ćelija? Okrivljena umjesto svoje maloljetne kćeri koja je poslala u
smrt tvoga ljubavnika.“ Vjeruje kako je to razlog zbog kojega ravnateljica i odgojiteljica kriju
istinu od nje. Korača k utvrdi prema kojoj osjeća strah i poštovanje. Utučenost je sve
snažnija, njezina izgorjela obiteljska kuća, koja se nazire na kraju ulice, udara je kao snažni
pečat stvarnosti. Sada je žigosana, a na prsima joj je utisnut natpis: DIJETE IZ DOMA ZA
NAPUŠTENU I NEZBRINUTU DJECU. Taj žig može izbrisati jedino žena koju će pokušati
izvući iz zatvora. Svjesna je da je odgovorna za svoju majku. Iako nije punoljetna, njezina je
odgovornost snažna, a tjeskoba još snažnija. Sjećanja na strašan događaj još su svježa,
a svježe rane najviše bole. Oči su joj pune suza, ali njezina je misija jača od razuma koji joj
postavlja pitanje: Jesi li spremna podnijeti toliku odgovornost? Izvučeš li je iz zatvora, tebe će
smjestiti u onaj zloglasni dom za maloljetne prijestupnike, a tvoja se majka neće moći brinuti o
Amaru. Socijalna služba poslat će je na liječenje od alkohola, a tvoj će brat ostati u ovom

50
dječjem domu, bez sestre keja će se brinuti o njemu. Glas je toliko snažan da ga pripisuje ocu.
Koliko god se potraga za istinom činila važnom, toliko je sad odgurava ne znajući hoće li se
uspjeti nositi s teškoćama života kakav su njih troje vodili nakon očeve smrti. Zatvor je
neprobojna utvrda. Bedem koji štiti njezinu majku od nje same i čini joj se da bi u njemu
mogla imati znatno bolji život nego što bi ga sama uspjela skrojiti. Upravo su zato Gorkini
koraci slični rakovima. Dva koraka naprijed, jedan natrag. Žuri, a zapravo ne želi imati majku
na brizi. Ta je misao vodi u zarobljeništvo, a ona prema njemu nevoljko korača. Njezino
jedino oružje njezin je razum koji će morati odložiti pred vratima na kojima će priznati svoj
grijeh. Između dviju ljubavi odabire jaču, a ona se odnosi na maleno biće ovisno o sestri.
Prepušta se strepnji koja je vodi do ulaza. Želi biti odrasla, odglumiti ženu, ali to je lice
djevojčice koju policajac na ulazu strogo odmjerava.
— Budite ljubazni, tražim svoju majku Sibilu Mazorski. Mislim da je vaša zarobljenica —
zapetljala se u vlastite riječi, koje zvuče dječje i nesigurno.
— Naša zarobljenica, kažeš? — izaziva mu simpatiju, ali i smijeh koji ne uspijeva
zatomiti. — Misliš li da mi bez razloga zatvaramo ljude ili oni ipak nešto zgriješe? — Gorka
ne odgovara. Nije joj do šale, samo želi znati je li joj ovdje smještena majka. Policajac
prepoznaje duboku žalost i ganut je tugom na mladome licu. Ulazi u portirnicu i pokreće
računalo u kojem pokušava pronaći zatraženo prezime.
— Gospođice Mazorski! — Od očeve smrti nitko je nije tako oslovio i oči joj ispuni rijeka
suza koje nezaustavljivo klize preko bljeđih obraza. — Jesi li sigurna da je tvoja majka u
našem zatvoru? — Nije pronašao ženu toga imena i ponovno pregledava popis svih
zatvorenica čija prezimena počinju istim slovom.
— Nisam sigurna... zapravo... pretpostavljala sam da je ovdje jer nam se na Badnjak
dogodila tragedija. — Već je suviše rekla i razum joj postavlja branu.
— Tvoja majka nije u ovom zatvoru. Ne znam bi li zbog toga trebala biti sretna ili tužna,
ali bit će mi drago ako sam ti obznanio lijepu vijest. — Ispraća je do izlaza, napominjući joj
da bi sve ostale informacije trebala imati policijska postaja koja se nalazi tek nekoliko koraka
od njih. Gorka mu zahvaljuje pitajući se je li joj donio lijepu vijest. „Ako nije u zatvoru, onda
je možda u nekoj od bolnica.“ Na um joj pada umobolnica u koju odvode alkoholičare. Skuplja
ostatke lažne hrabrosti spuštajući se prema plavoj zgradi iz koje izlaze tamnoplave uniforme.
Strah je ovoga puta toliko narastao da tvori auru oko njezine glave. Zna da ovdje čuči prava
istina, a problem je u tome što je ona ne želi čuti. Jednako tako zna da će se, ako sada
odustane, cijeloga života kajati. Načelnikov ured nalazi se na drugom katu, portir ju je
ljubazno dopratio nakon što je odglumila da je sve dokumente ostavila kod kuće. Smeđe se
kožnate fotelje pretaču u smeđi drveni stol, a on se uklapa sa smeđim parketom i taj je topao
ugođaj umiruje. Ljubazno ga pozdravlja i izgovara svoje prezime koje na načelnikovom licu
stvara zabrinutost.
— Jesi li razgovarala s ravnateljicom doma? — zakon mu ne dopušta da maloljetnicima
daje ikakve informacije bez pratnje staratelja.
— Gospođa Grozdana rekla mi je da je naša majka smještena u austrijsku bolnicu u kojoj
se oporavlja od opeklina, ali ja ne vjerujem u to. Upoznati ste s tragičnim događajem nakon
kojega smo brat i ja odvedeni u dom za nezbrinutu djecu i nakon toga našoj se majci gubi
svaki trag. Molim vas, recite mi, što se s njom uistinu zbilo? — preklinje ga da joj otkrije istinu.

51
 — Zakon je kod nas, draga djevojko, svetinja i ja ga ne smijem prekršiti. — Iako je ganut
njezinom krhkom pojavom, načelnik ne odustaje od propisanih pravila. — Mogu ti samo reći
da tvoja majka nije optužena za smrt onog nasilnika i da su protiv nje odbačene sve optužbe.
Vjeruj mi da se ravnateljica za nju izvrsno pobrinula. — Zna da je slučaj tako brzo zataškan
da nikada nije dospio u medije. Gorka je vrlo lijepa mlada dama i to mu nije promaknulo. Na
umu mu je da su djeca Sibile Mazorski maloljetna, ali već dugo nije susreo tako nježnu i
senzualnu djevojku koja ga je poput vremeplova vratila u mladost. Onu u kojoj se ovakvim
djevojkama nikada nije usudio približiti. — Tvoja je majka smještena u jednu od naših
najboljih ustanova — podigao je obrvu, ukazujući na to da bi se mogla nalaziti znatno bliže
nego što ravnateljica tvrdi. Gorka mu zahvaljuje na toj ljubaznoj gesti i izlazi na hladan zrak
koji joj se uvlači pod kaput prodirući sve do kostiju. Neki veliki magnet vuče je prema
nekadašnjem domu i ona mu se ne opire. Ali taj isti magnet kao da joj iz želuca vuče one
strašne slike koje je svezala u čvor da nikada više ne pronađu put do njezine svijesti.
Ponovno se suočava s dramatikom očeva pogreba, majčinim kricima koji su se prolamali duž
ulice i pogledima svih onih susjeda koje su je tješile gurajući joj u ruke vodu sa šećerom i
tablete za smirenje. Sakrivena iza žbuna, čekala je da Sibilina predstava mine, jer koliko god
bila tužna i očajna, njezina je majka bila i vješta glumica koja je sve ovo izvodila kako bi
zauvijek otjerala sve te lažne dobročiniteljice koje su joj se planirale miješati u život.
Tih nekoliko mjeseci dok su se još svojski trudile, savjetovale su joj da se ponovno uda
za nekoga tko će je voditi kroz život. Shrvana domaćica nudila ih je pićem koje su joj donosile,
a njezina je čaša uvijek bila dupkom puna i nakon nekog vremena, alkohol joj je postao jedina
utjeha. Tako je dvoje malodobne djece ostalo samo sa ženom koja se o njima sve manje
brinula i kći je s vremenom postala majka, a ona koja je tu ulogu trebala odigrati pretvorila
se u problematično dijete koje je stvaralo sve veće probleme. Gorka bi željela da je ova ulica
popločana idiličnim slikama njezine mladosti, ali hoda po krhotinama koje je vode na
zgarište. Crni jezici tuge ostavili su trag na pročelju što tone u sumrak i progutali prozore i
vrata iza kojih je gleda dugačko grlo srama. Suočavanje s boli i gubitkom nikada nije bilo jače
i tužnije nego na ovome groblju uspomena. Vatra se bila toliko rasplamsala da je progutala
sav namještaj, zavjese, odjeću i slike, pa joj se čini da je zakoračila u ništavilo.
— Sibila! Majko! - zaziva je tiho kao utvaru koja živi na ostacima lomače, a riječi joj se
odbijaju od tišine. Tuga je željeznom šakom stišće za vrat dok stoji u kutu nekadašnje dnevne
sobe. Očeva je fotelja željezni kostur, mehanizam koji se spuštao pod njegovom težinom dok
bi zadovoljno mijenjao televizijske programe. Čudno je što u ovom trenutku ne misli na oca,
nego na onog slinavog manijaka koji je želio spavati s njom. „Da sam mu malo ljepše
pristupila i odglumila zainteresiranost, mogla sam ga namamiti u park iz kojeg bih pobjegla,
a naš bi dom ostao netaknut.“ Kad bi se ponovila ista situacija, ona bi se žrtvovala za viši cilj,
ne mareći za svoju sigurnost. Tuga je nosi prema njezinoj sobi. Klavir koji joj je otac kupio
pri upisu u osnovnu glazbenu školu sad je samo hrpa ugljena preostala nakon buktinje u
kojoj su joj izgorjele fotografije, računalo i sva garderoba. Vrtoglavica je sve snažnija i tjera
je prema kuhinji. Pokušava pronaći čašu iz koje bi popila vodu. Toliko je loše da se jedva vuče
prema štednjaku uz koji se klonulo spušta na pod. Samo će se malo odmoriti, tama je sve
bliža i povlači je u dubok san.
Medena navlači crne gumene čizme i sivi kišni kaput. Ljutita što nema automobil, poziva
taksi kojemu daje adresu bara u središtu grada. Oluja povija stabla koja plešu u ritmu
snažnoga vjetra. „Njišeš li se ti ovako u nekom lokalu?“ Zamišlja tijelo uspaljenog mladića

52
koje se tare o leđa i stražnjicu njezine štićenice. „Čuvaj se, mila, sirove seksualnosti bez duše.
Odolijevaj iskušenjima, bježi, sakrij se dok ne stignem!“ U glavi su joj najgori scenariji. U
jednom od njih, njezina draga djevojka pleše u krilu pohotnog starca koji joj u grudnjak zatiče
novčanice.
— Ubrzajte, čovječe! Dajte gas, pitanje je života i smrti! — želi preuzeti volan i pokazati
tom netalentiranom vozaču koliko je nevješt. Središte grada bliješti okićeno novogodišnjim
ukrasima pod kojima su niknule drvene kućice prepune delikatesa. Kuleni, slanina i čvarci
zamamno privlače kupce koji iskrcavaju ostatke plaća i mirovina. Zastaje pred policom na
kojoj bliješte crni tartufi. Kupuje malenu teglu i trpa je u džep. Vjeruje kako će pronaći svoju
dragu djevojku i uskoro joj servirati tu delikatesu koju ni ona nikada nije probala. Lokal čije
joj je ime ostalo utisnuto u pamćenje pretrpan je mladim alkoholiziranim tijelima. Glazba
je glasna, njihova su tijela priljubljena. Probija se, odmiče ih laktima i gura se do šanka.
Pretražuje i zahod, ali ishod njezine potrage odvodi je prema susjednom lokalu. U njemu su
još stariji i još pijaniji muškarci.
Pogledavaju je ispod oka, osmjehuju joj se i pozivaju je na piće. Lakti su joj se ušiljili, a
pogled ubojice prekriva joj lice. „Ako ju je netko od vas dotaknuo, odrezat ću mu jaja.“
Zaviruje u zadimljene separee, pregledava skladište, ispituje konobare, ali nitko nije upamtio
djevojku koju im opisuje. Uzbuđena i znojna sjeda na hladne kamene stube. Obišla je sva tri
kafića o kojima joj je Gorka govorila. U neosvijetljenoj ulici vidi dva mlada tijela koja se
strastveno ljube i crnilo joj prekriva um. Mašta je obeshrabruje, nije joj saveznica u misiji
koja će sada obuhvatiti noćne klubove. Prošlo je deset sati i vjeruje kako su je prijateljice
odvele baš onamo. „Nemoj napraviti neku glupost koja će nas razdvojiti.“ Na ulazu noćnog
kluba stoji visok, mišićav redar. Moli ga za pomoć, ali grdosija je bezosjećajna. Ne sjeća se
nikoga, za njega su svi gosti jednaki. Medena kupuje ulaznicu i skida kišni kaput. Ušla je
u kotao, toplinski val tjera je na znojenje i džemper je suviše steže. Masa polugolih tijela klizi
prema osvijetljenom podiju na kojem se uvijaju mlade stražnjice. Nikada nije bila na ovakvu
mjestu. Milodar i Jolanda bili su strogi roditelji koji bi je nakon deset sati zaključavali u sobu.
Zbog te se njihove suvišne kontrole njezina prva, velika i jedina dosadašnja ljubav odvila u
stanu. Te se godine dogodilo ono što joj je obilježilo život. Bila je sveta, tako čista i neokaljana,
sve dok je Joja nije nazvala pogrdnim imenom. Zelenim pićem odmiče misao. „Ja nisam
prljava! Nisam prljava, majko! Ti si me spriječila. Oduzela si mi ljubav.“ Raznobojna svjetla
udaraju joj u oči. Mora skinuti majicu inače će joj glava puknuti od topline. Potkošulja je
bijela, Milodarova. Mišićave ruke čvrsto stišću vuneni pulover zamotan u kišni kaput.
Zaboravlja Gorku, samo želi zaplesati. Otpustiti traumu koja joj se dogodila u
petnaestoj godini. Odlaže stvari na barsku stolicu i gumene čizme vuku je prema podiju. Ruke
joj se same podižu otkrivajući neobrijane pazuhe. Oko nje se stvara obruč, mlada je tijela
podržavaju. Medena je atrakcija kojoj se nisu nadali. Zvižde i plješću misleći kako je retro
ikona izvučena iz ormara prošlosti marketinški trik noćnoga kluba. Oko nje se oduševljeno
uvijaju djevojke u oskudnim majicama. Odgojiteljica je u transu, napokon živi, nastavlja iz
trenutka u kojemu je zastala. Java je toliko snažna, trlja oči shvaćajući da to nije san. Medena
Burata izašla je iz kalupa, pleše i veseli se, a da nije popila ijednu tabletu. U ovom trenutku
najviše na svijetu voli DJ-a koji pušta glazbu osamdesetih. Sve je to vraća u pubertet, vrijeme
u kojem je njezina duša zastala. Gola istina osvijetljena je jarkim svjetlima koja joj tuku u lice.
Jasno vidi sliku zbog koje joj je drago što je njezina majka u ustanovi u koju je pokušala
odvući nju. „Kako si mi to mogla učiniti? Zbog tebe svih ovih godina nisam živjela. Umirala

53
sam, venula pod širokim džemperom i velikom dioptrijom.“ Baca ruke i noge, glava joj
nekontrolirano kruži i DJ je poziva na binu. Moli je da otpjeva jednu pjesmu. Publika plješće,
glazba je sve glasnija, a laserske su joj zrake uperene u lice. Zastaje svjesna da bi na ovoj
pozornici trebala biti Gorka. Njezina štićenica, djevojka koju bi trebala potražiti. Zahvaljuje
se i probija kroz gužvu. Oznojena tijela ne dopuštaju joj proći. Ona je maskota večeri, zovu je,
mole za još jedan nastup, ali Medena se uspijeva probiti do ulaza gdje navlači džemper i kišni
kaput. Ponovno izgleda kao mračna istražiteljica. Odaje ju jedino crveno lice koje se na zimi
brzo hladi. Zavlači ruku u džep, želi provjeriti je li se Gorka javila. Na zaslonu mobilnog
telefona stoji poruka: Dođite po mene. Ja sam na zgarištu svojega nekadašnjeg života. Brzo
shvaća gdje se njezino drago stvorenje nalazi. Adresu je davno zapamtila i nada se da je još
uvijek ondje. Sat iznad taksimetra pokazuje da će za petnaest minuta otkucati ponoć. Izgubila
je kompas, zaludila se glazbom i noćnim životom ne razmišljajući što se njezinoj štićenici
moglo dogoditi. Automobil ulazi u mračnu ulicu i staje pred neosvijetljenom kućom. U daljini,
na kraju hodnika, vidi se slabašno svjetlo svijeće. Korača betonskim prilazom moleći se
da nije zakasnila. Poruka je stigla prije više od sata i dosad se moglo svašta dogoditi. Uski,
dugački, pocrnjeli hodnik vodi je prema kuhinji iz koje se čuje tiho jecanje. Na napuklim
pločicama savijeno je tijelo. Na prsima stišće izgorjelog medvjeda kojemu pjeva neku
nerazumljivu pjesmu. Tiho joj se približava, sjeda na pod i nježno joj polaže glavu u svoje
krilo.
— Što ti se dogodilo, zlato moje? Zašto si došla ovamo?
Gorka je nijema. Ponovno je proživjela užas o kojemu više ne želi govoriti. Diže se
osjećajući kako je noge jedva drže. Oslanja se na odgojiteljicu, dopuštajući da je odvede u
automobil. Sliku koju je pronašla čvrsto stišće u džepu. Ove je noći shvatila da ona i brat nisu
slučajno završili u tom čudnom domu.

54
 ***

Ravnateljica je doznala za Gorkino istraživanje i kazna se rastegla na sedam predugih

mjeseci obuhvativši i ljetne praznike, što joj je onemogućilo daljnju potragu za majkom.
Grozdana je uvela strog režim kojim je dokazala svoju odgovornost prema štićenicima doma,
sretna što policija i javnost nisu otkrili detalje noćne potrage. Medena, koja je prozvana
suučesnicom, dobila je zabranu prilaska djevojčinoj sobi pa je za to vrijeme brižno skupljala
novac: Šetnje ruskog pekinezera postale su joj svakodnevna rutina i sretna što se bliži Gorkin
šesnaesti rođendan, detaljno je razradila plan iznenađenja kojim joj se ponovno nastoji
približiti. Činilo se da je djevojka gotovo preko noći izrasla u ženu. Njezin nepokolebljiv duh
odražavao se u uspravnom držanju koje je isturilo jedre grudi, u cipelama s potpeticom koje
je tajno obuvala za školu, a dokaz je bio i ruž čiji bi joj trag sve deblje ostajao na
putenim usnama. Medena je bezuspješno uvjeravala ravnateljicu da je ona još dijete, nevina
djevojka kojoj se omaknuo noćni izlazak. Prava je istina ostala njihova tajna. Pijesak se
postupno pretvarao u biser, a on je sve više želio biti primijećen. Njezina želja za noćnim
izlascima toliko je narasla da je Medena obećala razgovarati s ravnateljicom, iako je to
obećanje bilo lažno. Razmišljala je o njezinu skorom rođendanu i daru kojim će joj dokazati
svoju privrženost. Upravo to natjeralo ju je da se sa Sašom Aleksandrovnom zbliži više nego
što je planirala. Dopuštala joj je da s njom i Popijem odlazi u duge šetnje slušajući priče o
estetskim zahvatima, dalekim putovanjima i problemima na burzi. Danas se ranije iskrala s
posla planirajući zatražiti maleni predujam, ali Saša ju je iznenadila novom poslovnom
ponudom. Predložila je održavanje njihova voznog parka kojem pripada ijedan trkaći
automobil.
— Nitko ga ne vozi. Stoji u garaži na trkalištu, skuplja prašinu i košta me ležarine. —
Ruskinja odjednom više nije dosadna bogatašica, nego žena koja bi joj mogla približiti san.
— Ja ću ga prati, čistiti i točiti gorivo. Sve ću učiniti samo kad biste mi dopustili da ga
isprobam. — Tijelo joj lebdi, a duša dotiče zvijezde.
— Vjerujem da će to biti moguće, ali moram razgovarati... — misli su joj odlutale i
Medena zna da je svako daljnje inzistiranje uzaludno. „Taj Aleksandrijevič, bogati tajkun čiji
trkaći automobil skuplja prašinu, sigurno ne bi dopustio da ga vozi neugledna odgojiteljica,
susjeda koja im čuva psa.“
— Hoćete li možda danas večerati sa mnom? Provele smo tako divan dan da bih vas rado
pozvala u svoj dom. Vjerujte mi, sasvim solidno kukam. — Sunce pada na njezine dijamantne
naušnice koje Medenu podsjećaju na Gorkin dar.
— Ako vaš suprug neće imati ništa protiv. — Želi ponovno razgledati kuću iz koje je
onako kukavički pobjegla. Saša se zagonetno smiješi.
— Nitko neće imati ništa protiv. Očekujem vas oko šest sati. — Popijevo se tijelo izgubilo
iza kapije koja se počela zatvarati i Medena se uhvatila kako im razdragano maše.

55
 Istodobno, u dječjem domu sunce obasjava dvije tužne glave čiji se nosovi dotiču. Amaro
plače pokušavajući sestri objasniti kako su ga stariji dječaci zadirkivali.
— Hoću mamu! Želim svoju mamu! — piskutav glasić moli je da pobjegnu iz doma i
potraže ženu koja ih je rodila.
— Tiho, probudit ćeš ostalu djecu! — stavlja mu dlan preko usta njišući ga u krilu. Znojna
mu je kosa zalijepljena pod crvenom šiltericom koju je nabio na glavu tijekom utrkivanja
biciklom. Na cilj je stigao posljednji, što je izazvalo salve smijeha, a ismijale su ga čak i mlađe
djevojčice.
— Želim kući. Tu je sve ružno. — Pritišće topao dlan na njezin obraz. — Molim te,
sestrice, idemo mami.
— Mama je otputovala. — Miluje mu lijepo lice promatrajući dva tužna, tamna oka. —
Zar misliš da ne bi došla po nas? Došla bi da je u gradu, ali posao ju je odveo daleko i zato je
moramo čekati. — Pubertetski bijes izbacio je na lice sitnu bubuljicu koja je od ranog jutra
silno uznemiruje.
— Naša mama ne ide na posao. Ona ne radi. — Brat je napredan za svoju dob i Gorka
mora smisliti uvjerljiviju priču. Ukosnica se otkačila i uvojak crvene kose nemirno joj pada
na lice.
— Pronaći ću je. Obećavam ti da ću je pronaći. — Gleda ga dok pokunjeno izlazi na
hodnik, znajući kako više ne vjeruje njezinim obećanjima.
„Prošlo je toliko vremena od nesreće, a ona nas nije posjetila. Je li u onoj ustanovi čije mi
je ime teško prevaliti preko usana?“ Zamišljeno promatra grad u daljini. „Nismo te izgubili
sada, izgubili smo te, majko, nakon očeve smrti. Ostao je samo oklop, ljuštura Sibile Mazorski
koja je glumila savjesna roditelja uvjeravajući susjedstvo da svakoga jutra odlazi u trgovinu
po kruh i mlijeko. Jesi li svjesna do čega si nas dovela? Do jučer sam bila kći
inženjera Mazorskog, a sada sam štićenica doma za nezbrinutu djecu. Kolika god zvijezda
postala, dovoljno je da netko za mnom vikne: Dijete iz doma! i da sve moje samopouzdanje u
trenu potone. A što bi vikali da znaju za tebe? Gorka je sirotica, kći alkoholičarke koja sada
drogirana tabletama leži u ludnici. Jesu li te tamo smjestili? Moram to što prije doznati. Jedina
mi je saveznica ta čudna odgojiteljica koja me obasipa neželjenom pažnjom. Priča mi da
posjeduje vilu i sportski automobil, hvali se pekinezerom koji nosi ogrlicu od skupih kristala
i udovoljava svim mojim željama. Ne razumijem zašto tako bogata žena radi na ovakvu
mjestu, ali nadam se da ću to uskoro doznati. Dotad moram biti obzirna, pretvarati se da mi
ne smetnu njezini nenadani ulasci u sobu. Ravnateljici nisam posebno draga, drugi me
odgojitelji ne zamjećuju i ona je moja jedina nada. Dokad će sve to trajati? Pokušavam glumiti
veselje, ali jednostavno ne pripadam ovamo. Sudbina je zabunom uzela scenarij nečijega
tuđeg života. Najbolji bi mi prijatelji trebali postati štićenici iz susjednih soba, izgubljene
duše s kojima nemam zajedničke teme ni poglede na život. Kimam glavom i razvlačim usnice
u širok osmijeh objašnjavajući im kako se ne bismo trebali zbližavati jer ja neću dugo ostati
u domu. Amaro se tako brzo uklopio u ovu zajednicu. Sićušan i simpatičan, svima je mio. I
za mene kažu da sam im draga, ali što mi to znači? Ne želim da me uspoređuju s tim
djevojkama koje ne teže k višem cilju. Jednoga ću dana upoznati čovjeka poput svojega oca i
on će me voditi kroz život.“ Sve ovo prolazi lijepom glavom u koju muški štićenici gledaju ne
dišući, a teta Medena se svojski trudi kako bi ih što više udaljila od tog svetog bića. Izlazi na
hodnik koji bruji od dječjih povika. Zanima je otkuda dolazi takva radost. Usklici veselja

56
izlaze iz usta najmlađih štićenika koji se guraju oko velike kartonske kutije. Velimir im iz nje
dijeli igračke. Gorkino se srce steže jer je najglasniji, onaj koji najviše pruža ruke, njezin brat.
„Amaro se priklonio, prihvatio je životni tijek i zaplivao nametnutom rijekom koja će ga
odnijeti u neku novu obitelj. Osjećam da će nas uskoro razdvojiti. On je malen i njega će htjeti
mnogi parovi koji ne mogu imati djecu. Ostat ću ovdje sve do svoje punoljetnosti. Za koji dan
ću napuniti šesnaest. Kome treba tinejdžerica, nezrelo biće čiji je uzor negdje na nebu? Majko,
jesi li živa? Što se s tobom dogodilo? Pitala sam tetu Medenu, ali svakoga se puta oglušila na
moje molbe. Nakon odlaska u načelnikov ured, otišla sam k ravnateljici iznoseći joj svoje
sumnje. Nije ih porekla, nego mi je odredila kaznu koju sam mjesecima odrađivala. Prije nego
što napravim daljnje korake, željela bih imati neke konkretne dokaze.“ Hodnik je pust, a vrata
ravnateljičina ureda bliža su nego ikada. Čini joj se da blistaju i odišu nekim magičnim sjajem.
Nikada nije provaljivala u tuđe prostore, ali ona ju je natjerala na to. „Želim odgovore, samo
želim znati što mi se dogodilo s majkom.“ Dugo je ovo planirala i zato u sobi ima odvijač koji
je posudila iz Velimirove kutije s alatom. Brava je čvrsta, ali njezina je želja još čvršća. Dječja
radost ide joj u prilog, ali strah joj na trenutak paralizira ruke, „Ne smijem stati, u ladici onog
pisaćeg stola zapisana mi je budućnost.“ Pod trenirkom osjeća hladan znoj. Šake joj se
nekontrolirano tresu, ali brava popušta i ravnateljičin joj ured otvara vrata. Srce nabija u
nosu koji se nadvio nad ravnateljičin radni stol. Ladice su otključane, a u svakoj stoje uredno
posloženi fascikli s podacima svih štićenika. „Je li moguće da ovako važne dokumente ne drži
pod ključem?“ Radost joj preplavljuje umornu dušu. Abecedni redoslijed vodi je do treće
ladice zdesna u kojoj su svi štićenici čija prezimena počinju slovom M. Prilazi im polako,
smireno izvlači svaki fascikl, shvaćajući da njezina prezimena nema ni na jednom. „Mazorski,
gdje si se skrio?“ Pregledava sva slova prije i poslije, ali nigdje ne pronalazi željene
dokumente. Na lijevoj strani pisaćeg stola nalazi se zaključana ladica. „Sigurno ga je ovdje
spremila. Mi smo novi štićenici čije podatke još uvijek nije unijela u registar.“ Odvijač
ponovno služi svrsi, ali u ladici su samo papiri na kojima su ispisane velike humanitarne
donacije. Jedna od njih je iz Nizozemske. Na njoj stoji ime njezina brata. Amaro Mazorski bit
će udomljen u nizozemsku obitelj. Pripreme su u tijeku. Grčevito stišće papir, ne može
probaviti nepravdu. Njihova majka potpisala je izjavu kojom se odriče djece. „Nije moguće, to
jednostavno nije moguće.“ Suze joj se skupljaju u grlu. „Tko će mi pomoći? Brat i ja smo sami
na ovome svijetu.“ Zatvara ladicu i na prstima se iskrada iz ureda. Dom je tih, a hodnik i
dalje prazan. Dokumente je ostavila u ladici dok ne smisli način da ih fotokopira. „Moram
spasiti brata. Imam samo njega i ne smiju nas razdvojiti.“ Borba za preživljavanje tek počinje.
Drhtavom rukom zavrće posljednji čavao, zahvaljujući anđelima koji je čuvaju. Zna da bi zbog
ove provale mogla završiti u popravnom domu. Trpa odvijač pod trenirku i ošamućeno
otvara vrata svoje sobe.
— Seko, vidi što sam dobio! — Amarovo je lice obasjano srećom, a dječje ruke drže
daljinski upravljač dok se sportski automobil zabija u kutove sobe. Poslali su mi ga neki dobri
ljudi iz Nigdjezemlje. Gdje li je ta čudna zemlja? Kaže naš odgojitelj Veliki da su oni
jako bogati. — U Gorkinoj glavi glasno tutnji. „Kako mi to nisi rekla? Medena, odgojiteljice
čije isprazne priče danima slušam namještajući osmijeh, preskočila si mi tu tajnu informaciju
koja utječe na moju budućnost. Kome da se obratim? Majko, ti si nam bila jedina nada. Prvi
krug pakla odavno sam prošla, ali umjesto prema izlazu, labirint me vuče sve dublje.“
Odgojiteljičin broj je na brzom biranju njezina mobilnog telefona. Javlja se automatska
sekretarica.

57
 — Gdje je, sestrice, ta Nigdjezemlja? — brat je povlači za ruku u kojoj drži telefon.
— Nizozemska je zemlja u koju je otputovala naša mama i ona ti šalje ovaj lijepi dar. Ne
postoje nikakvi bogati ljudi koji malenoj djeci šalju darove. — Amaro je zadovoljan
odgovorom i njegov se crveni automobil ponovno zabija u ormar.
„Gdje ste sada kad vas najviše trebam? Javljate mi se deset puta na dan, kontrolirate moje
školske sate i tjerate me da vas nazovem čim izađem iz škole, a kad ste mi uistinu potrebni,
vi ste isključeni!“ Ljutito baca telefon na krevet ne znajući što se događa u odgojiteljičinu
stanu.

Medena je sretna što će uz brigu o Popiju održavati i vozni park obitelji Aleksandrijevič,
a opet iz nje kulja neko duboko nezadovoljstvo. Šeće po kući nesvjesna da je zbog prazne
baterije propustila vrlo drag telefonski poziv. „ Mogla sam. biti bogata. Ti si, Jojo, kriva što mi
nisu isplatili očevo osiguranje. Rekli su mi da si ga ti ubila. Držala si ga u nehumanim uvjetima
i tjerala da spava u vlažnom podrumu. Zbog tebe sam financijski osakaćena.“ Pojačava
nogometnu utakmicu koja je uvijek opušta. „Gdje si sad da mi zabraniš uživanje u nogometu?
Sigurno bi mi rekla da se noge ne drže na stoliću ili da odmah vratim najlon na kauč. Nema
te, ne čujem tebe ni tvoju staru majku. Pokrivala si uši od njenog čangrizava tona. Tako sam
ih i ja pokrivala rukama da ne čujem tvoju histeriju. Znaš li koliko mi je mjeseci trebalo da
se usudim koristiti se dnevnom sobom? Jesi li svjesna da sam tjednima čamila u svojoj
spavaćoj sobi čekajući da se odnekud pojaviš i ukoriš me reumatičnim prstom uprtim u moje
namrgođeno lice?“ Osmjehujući se, gleda prema plakatima sportskih automobila koje je s
pažnjom sakupljala. „Objesila sam sve svoje slike po tvojoj dnevnoj sobi. Skinula sam one
ružne izvezene gospođice koje u travi beru cvijeće i gledam u formulu koja mi krasi zid iznad
televizora.“ Zuri u zeleni travnjak po kojem leti nogometna lopta.
— To! Daj je glavom. Ma ne, nemoj je dočekivati na prsa!!! — utakmica je silno živcira i
osjeća kako joj je hitno potreban alkohol. „Tako bih popila votku, ali moja je plaća isparila.
Saša Aleksandrovna, ti imaš skupa pića i moja duša već korača prema tvome domu. Nisi ti,
Medena, više bilo tko, ti si sada važna osoba. Za šetačicu pasa unajmila te bogata Ruskinja
koja želi tvoje društvo.“ Kreće prema ormaru u kojemu još uvijek stoje očeva odijela.
Tri odijela za tri prigode i sva su pokrivena najlonima. Plavo u kojem se oženio i odlazio na
ženidbe svojih kolega.
Sivo za važne domjenke na kojima se osjećao ponosno i crno za sprovode na kojima je
uvijek nosio lijes ili vijenac. „Eh, Milo, kako si ti bio jednostavan čovjek. Toliko jednostavan
da ja zbog toga nemam u čemu otići na ovako finu večeru. Morat ću se zadovoljiti bijelom
košuljom i crnim hlačama. To je sigurno prigodno za neformalnu večeru.“ Uvlači se ujedine
elegantne hlače i steže remen. Košulja joj savršeno pristaje na široka ramena i zadovoljno se
pogledava u ogledalu. „Nisi loša, medu medeni. Nova frizura i bistar vid otvaraju nove
prilike.“ Zaboravlja mobilni telefon i lupa vratima. Do vile joj je potrebna minuta žustra hoda
preko uzbrdice koju toliko dobro poznaje da je može prijeći žmirećki. Na umu joj je novac
kojim će svojoj štićenici priuštiti željeni dar. Kapija je pritvorena, ali se uspijeva provući do
kuće. Popi ju je nanjušio i razdragano laje, a Saša Aleksandrovna otvara joj vrata.
— Drago mi je što ste pristali na večeru. Popi i ja smo sami i vaše će nam društvo
neizmjerno goditi. — Bijela tunika žustro se kreće prema štednjaku s kojeg miriše boršč. —

58
Jeste li ikada jeli juhu od cikle? — smije se susjedi čiji je pogled prilijepljen uz bocu votke.
Medena kima iako nije čula o kakvom se jelu radi. Nije došla zbog hrane i ako joj domaćica
dopusti da se posluži pićem, progutat će sve ono što skuha. — Slobodno se poslužite. Samo
imajte na umu da je ruska votka snažan alkohol! — Gleda u čašu koja se brzo puni i još brže
prazni.
— Vi pijete kao da ste Ruskinja! — glasan smijeh odzvanja skupocjenom kuhinjom.
Svaka srebrna drška crnoga kuhinjskog ormarića vrijedi više od Medenine plaće, ali nakon
velike čaše alkohola, neugodnost i osjećaj manje vrijednosti polako se gube. Sjeda za crni
lakirani stol prekriven crnim svilenim stolnjakom na kojem stoji kristalna vaza sa sedam
bijelih ruža.
— U našoj je kući često kuhao moj otac. — Upravo poslužena crvena juha podsjetila ju
je na Milodarova kulinarska eksperimentiranja.
— I koji vam je bio njegov najdraži specijalitet? — Saša Aleksandrovna ugodna je
sugovornica koju istinski zanima na kakvoj je hrani odrasla ova neuhranjena, blijeda žena.
Medena pokušava odvagnuti treba li joj reći kako su njegovi stalni specijaliteti bili grah
s kobasicama, nerijetko i bez kobasica, punjene paprike, sarme i gulaši. Shvaća da to nije
odveć profinjena hrana i odlučuje se za talijansku kuhinju, samo se ničega osim pizze ne može
dosjetiti. Odugovlači odgovor i natače punu čašu votke koja joj tako lijepo žari grlo i potiče
maštu.
— Često je spravljao francusku juhu od luka. — Ponovno se pita odakle je to izvukla.
Govori o jelu koje nikada nije kušala, ali sada je prekasno i čeka da Ruskinja zatraži recept.
— Baš mi je drago da volite neobične juhe, onda će vam se sigurno svidjeti i ova moja.
Nazdravlje! — podiže čašu crnoga vina i nazdravlja pripitoj ženi čija se žlica zaglavila u gustoj
juhi. „Pojest ću ja ovo, moja Aleksandrovna, sve za luksuz, sve za ulazak u svijet glamura.“
— Pričajte mi o svome ocu. Kakav je čovjek bio? Što je u životu najviše volio?
Popi se penje po gazdaričinoj nozi i ona ga podiže u krilo hraneći ga kockicama
prepečenog kruha.
„Što je ovoj ženi? Želi da joj pričam o očevu radu u komunalnom poduzeću ili o
uređivanju tuđih vrtova?“ Čaša joj je ponovno dopola puna, ali domaćica je ne sprječava.
Votka joj razvezuje jezik i riječi same teku.
— Milodar je bio ljudina. — Želi se ugasiti, ali jezik kao da živi svoj život i priča neku
nepoznatu bajku. — Muškarac kojim se moja majka ponosila — pred očima joj je mutno, ali
vidi Sašin osmijeh.
— Jeste li ga voljeli? — pitanje je snažno udara u prsa iz kojih izlijeće jecaj. Debele suze
kotrljaju se ispod novih leća koje ju neopisivo žuljaju. „Što je u ovoj juhi? Je li me ova žena
drogirala?“ Glava joj pada sve niže i osjeća kako joj nova frizura tone u boršč.
— Medena! Medena!!! — čuje glas iz mekog nepostojanja u koje je uronila. Plovi u tišini.
Iznad nje su samo sivi oblaci.

59
 ***

Sunčane zrake miluju glavu u kojoj sijevaju posljedice jučerašnjeg pijanstva. Žilave se
ruke rastežu na nepoznatom kauču, a tijelo bespomoćno leži na udobnim jastucima. „Mozak
mi se raspada.“ Pokušava se sjetiti što se sinoć zbilo. „Došla sam na večeru k
Saši Aleksandrovnoj. Ponudila me votkom i ja sam malo pretjerala.“ Osvrće se po dnevnoj
sobi, suviše slaba da bi pozvala domaćicu. „Sigurno još spava. Izvući ću se iz kuće pretvarajući
se da se ništa nije dogodilo.“ Pseće dahtanje sve je bliže. Popi skoči na kauč i penje joj se na
trbuh. Jezikom joj oblizuje cijelo lice, veselo mašući repom.
— Čupavko, gdje ti je gazdarica? - sunce sve jače prodire kroz zavjese i Medena shvaća
da je zakasnila na posao. Spušta psa na pod i podiže se u sjedeći položaj, istežući noge. —
Pogledaj kako sam izgužvala hlače! Sigurno je i košulja u istome stanju. — Ustaje i traži
ogledalo, tiho i bojažljivo zazivajući domaćicu. Njezin se glas odbija od staklenih stijena kroz
koje vidi svoju kuhinju. Shvaća da su je Rusi odavno mogli promatrati. Traži zastor koji bi
navukla da zaštiti svoju i njihovu intimu. Dnevna je soba obitelji Aleksandrijevič poput
ogoljele duše u koju svatko može zaviriti. Medenoj smeta to nepotrebno otkrivanje
privatnosti i sve više voli svoj skriveni dom natrpan mnogim bezvrijednim stvarima koje joj
život čine smislenim. Ova je razgolićena vila potpuno izbacuje iz ravnoteže. Na prvi pogled
sve izgleda tako jednostavno, vlasnica je više nego ljubazna, međutim, svih ovih mjeseci još
ni jednom nije susrela tajanstvenog bogataša, gospodina Aleksandrijeviča. Osjeća se kao slon
u staklenoj vitrini i pjevušenjem pokušava prikriti uznemirenost. Dosad nije primijetila da je
okružuje toliko predmeta od stakla. Osim velike staklene stijene, tu je i stakleni stolić, visoka
staklena vaza, staklena komoda puna ruskoga kristala i kristalnih čaša, staklena ograda na
stubama koje se iz dnevne sobe spuštaju u kuhinju, pa čak i staklena četka za kosu. Stakleni
misterij djeluje na nju kao ledeni šiljak koji joj busi mir. „Tko zna jesu li ikada gledali u moju
kuhinju?“ Promatra veliki prozor iza kojega se nazire stol. „Možda su i oni nekad imali
dosadne večeri u kojima su ispijali vino pitajući se tko sve živi iza pročelja obrasla
bršljanom.“ Vrti glavom i rasteže ruke. „Moram probuditi Sašu Aleksandrovnu. Sigurno voli
duže spavat. Takve su te žene milijardera, spavaju do podne, onda skuhaju neku juhu od cikle
i slobodne su za popodnevno pustošenje trgovina. Možda je i on došao. Što ću ako ga
zateknem u kući? Bolje bi bilo da se iskradem i pođem na posao, a navečer ću doći po Popija
i sve će teći ustaljenim ritmom.“ Gleda na sat svjesna da će pas jutarnju nuždu morati izvršiti
pred vratima. „Trideset je minuta do osam. Kad bih barem mogla ostati u ovom blaženstvu.“
Spušta se u kuhinju promatrajući stol s kojeg je uklonjeno posuđe. Popi grebe po ulaznim
vratima, ali Medenin se pogled zaustavlja na visokoj kristalnoj vazi na koju je naslonjen veliki
bijeli papir. Rastvara ga i čita retke koji joj izazivaju usklik oduševljenja.

Poštovana Medena,
jučer sam vas pozvala na večeru kako bih vas zamolila da prihvatite posao čuvarice našega
doma. U vas sam stekla neograničeno povjerenje pa se nadam da vam uz brigu o Popiju to neće
predstavljati veliku obvezu. Imam neodgodive sastanke i ne vjerujem da ču se vratiti do idućeg
mjeseca. Na stolu sam vam ostavila rezervne ključeve kuće i oba automobila pa vas molim da i

60
o njima vodite računa. U omotnici vam je plaća za ovaj mjesec i nagrada koju ste zaslužili
iznimnim trudom oko našeg ljubimca. Hvala vam na svemu i do skorog viđenja!
Saša Aleksandrovna

Ushit koji osjeća potpuno je preplavljuje. „Mjesec dana ti ćeš, Medena, biti vlasnica ovoga
luksuznog doma i još ćeš za to primiti plaću. Na raspolaganju ti je njezin hladnjak, sva pića i
automobil kojim ćeš Gorku moći voziti u školu. Svevišnja pravednost napokon je pokazala
svoje lice.“ U omotnici je svežanj eura kojim je nagrađena za brigu o četveronožnom
ljubimcu. Otvara mu vrata i dopušta da se istrči po livadi. Više je nije briga ako zakasni na
posao jer plaća u domu ne iznosi ni dvadeset posto iznosa koji čvrsto stišće u ruci. „Nećeš
me, Grozdana, više imati u šaci. Slobodna sam i neovisna, i od danas ću postaviti neke druge
uvjete. Upoznat ćeš novu Medenu.“ Popijev se rep previše udaljio, a tih lavež i duboko
dahtanje tjeraju je da potrči niz proplanak prema svojoj zgradi. Malene šape otkopavaju
svjetlucavi predmet, a snažni zubi vuku ga iz rupe.
— Popi, donesi mi to! Donesi odmah! — Pekinezer uspuhano vuče oštećenu srebrnu
žensku cipelu visoke pete čije su šljokice prekrivene zemljom. Medena je podiže s tla gladeći
ga po glavi. „Čija li je ovo cipela? Nalikuje na štikle onih djevojaka iz noćnoga kluba, ali koja
bi od njih zalutala u ovu slijepu ulicu? Sigurno je Sašina. Ruskinje vole te svjetlucave
predmete. Popiju je izvukao iz ormara i odnio na livadu gdje je zakopao svoj trofej.
Pregledat ću njezinu spavaću sobu, vjerujem da ću tamo pronaći drugu cipelu.“ Zviždukom
poziva psa kojemu briše njušku umrljanu zemljom. I dok on uživa u prvom obroku, Medena
se pjevušeći penje na kat. Na bijelom bračnom krevetu stoji samo jedan jastuk presvučen u
bijelu svilu, a na bijeloj svilenoj posteljini odložena je bijela svilena spavaćica. „Čini se da se
nakon one svađe gospodin Aleksandrijevič odselio. To je divna vijest, neću mu se
morati suprotstavljati braneći uplakanu ženu. Sva fina pića klizit će samo niz moje grlo, a čim
se Saša vrati, zamolit ću je da mi dopusti vožnju njegovim trkaćim automobilom.“ Otvara
bijeli ormar u kojem vise divne bunde. Lijevu polovinu ormara zauzimaju krzna od nerca, a
desnu ona polarne lisice. Pod svakim stoje crne i bijele svilene haljine i lakirane cipele visokih
potpetica. Miris nove kože tjera je da izvuče jednu od cipela kojoj proučava
nekorišten potplat. Razgledava svaki par skupocjenih, posve novih, visokih štikli
neprimjerenih za šetnju. Pogled joj privlači noćni ormarić na kojem stoji ogrlica od bijeloga
zlata. Prilazi joj polako, poput tigra koji vreba plijen. Zna da će Saša Aleksandrovna odmah
uočiti njezin nestanak pa prekapa ladice u nadi da će u njima pronaći kakav zametnut prsten
ili stare naušnice kojima će svojoj štićenici dokazati privrženost. U svim trima ladicama
pronalazi svilene bijele rupčiće na kojima je srebrnim vezom izvezeno prvo slovo moćnoga
prezimena. Silna znatiželja odvlači je do druge sobe. Vjeruje kako se iza vrata obloženih
tigrovom kožom krije soba gospodina Aleksandrijeviča. Ta joj spoznaja tjera srce u divlji kas
i podiže sitne dlačice na vratu. Bojažljivo stupa u prazan prostor na čijoj sredini stoji stolac
bez naslona presvučen tigrovom kožom. Prilazi mu osjećajući kako je netko promatra.
Okreće se, a sa zidova je gledaju poznate oči. Na njima više ne stoje dioptrijske naočale koje
skrivaju sitne zjenice. Uznemireno sjeda na stolac osjećajući kako joj se duša cijepa na
trideset devet jednakih dijelova. Toliko je visokih ogledala u kojima se odražava njezin lik.
Svako od njih priča neku drugu priču o osobi koja je protratila tolike godine svoga života.
Zuri ravno, u ono najveće koje potpuno iskrivljuje pogled na njezino biće. U njemu se ogleda
istina i čuči zgažena sreća na kojoj se zalijepilo natrpano smeće nepravde. Hipnotizirano se
61
diže i noktima grebe glatku površinu tražeći iza nje vrata koja bi je odvela do odgovora.
Strašilo je bilo odraz nesigurnosti u koju su je tako davno gurnuli da je zaboravila na kojoj je
strani izlaz. Podiže glavu prema stropu na kojem su naslikani veliki tabani osjećajući kako joj
gaze po mozgu. Gnječe joj sve godine uzaludno provedenog života tražeći od nje da se
usredotoči na duboko zakopanu ranu koja će je odvesti na put sreće. Pritisak je neizdrživ i
Medena se raspada. Zgureno tijelo savilo se na stolcu koji upija njezine bolne urlike. Nakon
katarze slijedi smiraj koji je odvodi iz te čudne sobe. Vijugave stube vode na drugi kat koji
je magično privlači pa, iako noge žele krenuti prema svome stanu, tijelo joj se giba uz njih,
pridržavajući se za staklenu ogradu. Hod na prstima i plitko disanje doveli su je pred staklena
vrata koja se povlače u zid propuštajući je u veliku radnu sobu nasred koje stoji stakleni radni
stol. Toliko je uplašena da ukopano stoji bojeći se napraviti ijedan korak. Očekuje kako će joj
se svakoga trena iza leđa pojaviti gospodin Aleksandrijevič koji će je grubo izbaciti iz kuće.
Sekunde se pretvaraju u vječnost u kojoj osjeća njegovu željeznu šaku na svome vratu.
Smišlja opravdanja, ali sva se čine tako lažnima. Prošle su tri minute u kojima joj se ništa
ružno nije dogodilo i stopala joj se kreću prema staklenom stolu na kojem stoji bijelo
računalo. Zadiranje u posao njezinih poslodavaca bilo bi krajnje neprimjereno i pokušava se
oduprijeti toj pomisli. Bijeli mramorni pod ulašten je toliko da u njemu vidi svoj odraz koji
joj govori koliko je nedozvoljenih koraka prešla. Još jedan i mogla bi ostati bez svih blagodati
i povjerenja koje joj je Saša Aleksandrovna ukazala. Trčeći se spušta u kuhinju i doziva psa
obećavajući mu da će se brzo vratiti s posla. Njezin joj stan sad nalikuje sobi kakvoga
staračkog doma u kojoj se ne želi zadržavati više nego što joj je potrebno za tuširanje.
Osvježena, ali i dalje smetena, misli samo na svoj cilj. Daljinski otvarač otvara klizna vrata
garaže u kojoj su parkirana dva automobila. Blindirani srebrni terenac vozi gazda i ona se
odlučuje za crni sportski automobil u kojem je često vozila Sašu i Popija. Ovog je jutra
doživjela toliko različitih osjećaja da bi ih teško mogla ikome opisati. Uskače u sjedalo i
pali motor, kazaljke skaču, a miris crne kože dopušta joj da se osjeća kao slavni i bogati
automobilistički prvak. Kilometri ceste suviše brzo protječu i polagano parkira pred dječjim
domom. San se prekida u hodniku kroz koji se guraju djeca sa školskim torbama.
— Medena! — prolama se ravnateljičin glas s kraja hodnika. — Odmah dođi u moj ured!
— Odgojiteljica se pretvara da je ne čuje. Njezina je misija stići do djevojčine sobe i s te
putanje ne želi skrenuti. Ubrzava korak, a namješten joj krevet govori da je zakasnila. „Samo
ću malo prileći.“ Glava joj se sagiba prema jastuku pod koji podvlači ruke. Osjeća njezine
obraze i miris kose, utapa se u nježnosti pamuka na kojem je ležala gubljena glava.
Ruke joj se spajaju i podižu jastuk, ljubi ga i miluje dopuštajući da joj dodiruje lice.
Prevrće se po krevetu udišući miris Gorkina parfema. Vrata se naglo otvaraju, a na njima stoji
bijesna ravnateljica.
— Pretvaraš se da ne čuješ moje pozive? Rekla sam ti da više ne smiješ napraviti nijednu
pogrešku, a ti... ti si ih nakupila... Čiji je automobil kojim si se danas dovezla? Jesi li opljačkala
banku ili samo moj ured?
— Vaš ured? — razbudila se pitajući se tko bi se od štićenika usudio provaliti u
ravnateljičin ured. — O čemu govorite? Zašto bih ja ulazila u vaš ured? — sjedi na krevetu i
maše nogama poput malenog djeteta.
— Ništa nije ukradeno, ali rasklimana je brava na vratima i ladici mog pisaćeg stola. Znaš
li što o tome ili bih trebala pozvati policiju?

62
 — Ja sam sinoć bila pozvana na večeru kod susjede kojoj činim uslugu i povremeno
šećem psa pa mi je zato i posudila svoj automobil — ne može sakriti veseo smiješak.
— U zaključanoj ladici bio je dopis iz Nizozemske. Lijepo sam ti rekla da nitko ne smije
doznati za to. — Grozdani su iskočile žile na vratu.
— Nikome nisam rekla, vjerujte mi.
— Ni toj maloj, njegovoj sestri, s kojom si se suviše zbližila?
— Nikome, ni njoj.
— Dobro znaš da već dugo trpim tvoj nerad i čudno ponašanje, i da ti u svakom trenutku
mogu dati otkaz. Jesi li svjesna toga? — Gleda u pokunjenu glavu koja tenisicom ispisuje
osmice. — Moramo surađivati, Medena. Dom ne živi od državnog novca, da je tako, ti bi
odavno morala potražiti drugi posao. Borimo se za boljitak naše ustanove i usrećujemo
mnoge parove koji ne mogu imati djece. S donacijom koju ćemo dobiti za malog Amara, moći
ćemo preživjeti cijelu godinu. Ako nam to uspije, njegova će sestra imati bolje uvjete od
ostalih štićenika. - Primjećuje kako odgojiteljičine oči sjaje. — Gorka će te ispitivati o majci.
Ne smiješ joj priznati gdje je završila. — Dlanom joj podiže bradu. — Dosad je sve išlo po
planu. Sve smo ove godine uspješno svladali i nećemo dopustiti da nas išta skrene s puta. Jesi
li vidjela koliko su ona posvojena djeca sretna? Marko je u Americi, Zlata u Italiji, Zvonko u
Beču, Mihael u Španjolskoj, a evo, i naš će Amaro uskoro u Nizozemsku. Bogati su to ljudi,
izdašne donacije omogućuju da dobiju djecu preko reda i zato mi obećaj da ništa nećeš
poremetiti.
— Obećavam. — Glava joj je klonula na prsa. — Sve obećavam, samo mi to više nemojte
ponavljati. — Gleda u sive cipele koje nestaju iza zatvorenih vrata. Baca se na jastuk i zatvara
oči. Vrata se ponovno otvaraju, ali ona je suviše umorna da bi se dignula.
Rekla sam da sve obećavam — ponavlja tiho ne otvarajući oči.
— Što to obećavate? — Gorka je probdjela cijelu noć čekajući da joj se odgojiteljica javi.
— Zašto mi sinoć niste odgovarali na pozive? — sjeda na krevet pitajući se što Medena radi
u njemu. Odgojiteljica opipava džepove.
— Oprosti mi, ali ja sam izgubila telefon. Jučer sam bila kod susjede na večeri, a danas
sam na njega potpuno zaboravila. — Podiže se i sjeda do izmučenog lica dubokih podočnjaka.
—A što se zbilo s tobom? Što ti se dogodilo da nisi u školi i izgledaš ovako umorno? —
uzima meke dlanove u svoje ruke.
— Morate mi reći što ste obećali ravnateljici. Vidjela sam je da izlazi iz moje sobe.
Sigurno se obećanje odnosilo na mene.
— Obećala sam da ću naći krivca koji je provalio u njezin ured. Znaš li ti možda išta o
tome? — proučava obraze koje prekriva rumenilo.
— Željela sam doznati što mi je s majkom! To je moje pravo! — lupa je šakama o prsa.
— Vi me ne volite, ne volite me! Da me volite, rekli biste mi za nizozemsku obitelj koja želi
posvojiti Amara, rekli biste mi da nas žele razdvojiti. Niste nikakva prijateljica! — Njezine
riječi duboko pogađaju Medeninu dušu, ali strah je jači od želje da joj udovolji.
— To je bio samo prijedlog. Nizozemci su tražili muško dijete i Amaro im se svidio, ali
sve je to zaustavljeno. Ja sam rekla ravnateljici da te ne smiju odvojiti od brata. — Nježno joj
briše suzne oči. — Naviknut ćeš se. Pametna si djevojka i shvatit ćeš da opiranje sudbini
oduzima puno energije. — Pokušava joj približiti daljnji razvoj događaja, ali u Gorkinim su
63
ušima slušalice kroz koje struji snažna glazba. — Prkos nikome nije donio ništa dobro —
ponavlja ravnateljičine riječi šibajući je pogledom punim gorčine. I dok se Gorka presvlači,
odgojiteljica obilazi ostalu djecu provjeravajući jesu li svi njezini štićenici otišli u školu. Vraća
se u sobu razmišljajući o jutru koje ju je još snažnije pokrenulo u borbi za realizacijom svojih
osjećaja. Na nježnim djevojčinim trepavicama sjaji se crna maskara koja joj toliko mijenja lice
da izgleda poput studentice.
— Nije li to malo pretjerano za školu? — zatečena je njezinim novim izgledom.
— Zaboravljate da ja idem u glazbenu školu? Što mislite kako ću nastupati na televiziji
ako se već sada ne počnem šminkati? Za nekoliko dana punim šesnaestu godinu i više nisam
dijete.
Medenoj titra usnica. Zna da ovakvo ponašanje ne vodi u dobru smjeru.
— Nisi dijete, ali ovakvim ćeš izgledom suviše odudarati od svojih vršnjakinja. — Moli
je da obriše maškaru.
— Ne znate vi, teta Medena, kako izgledaju djevojke iz moje škole. Gotovo su sve puno
više našminkane. — Smijulji se izazovno, raspaljujući odgojiteljičin bijes.
— Vidim da je došlo vrijeme da posjetim tvoju školu. — Razmišlja zašto svih ovih mjeseci
to nije učinila.
— Moje su ocjene izvrsne i vjerujte mi da za time nema potrebe. Ravnateljica je nedavno
bila na roditeljskom sastanku nakon kojega me pohvalila. — Ne želi da joj se odgojiteljica
miješa u nastavu.
— Mislim da je početak nove školske godine idealno vrijeme da se i ja upoznam s tvojom
razrednicom. Uzmi torbu, danas ću te ja odvesti u školu. — Pjevušeći se spušta prema
parkingu. Njezine teniske ne dotiču stube. Ovoga jutra ona je automobilistička zvijezda. Maše
nevidljivim gledateljima, šalje im poljupce i podiže ruke zahvalna na ovome danu. Izvlači
daljinski upravljač i usmjerava ga prema automobilu. Gorka je ugodno iznenađena, ali
pretvara se nezainteresiranom dok sjeda na crnu kožu. Medena je ustreptala i vrhom tenisice
dodiruje gas. Automobil se pali na dugme, osjeća se kao da je u svemirskom brodu kojim će
se otisnuti na Mars. Ne dvoji, odmah bi to učinila jer na Zemlji ne postoji biće koje bi radije
povela. Ta joj misao u sjećanje priziva test kojim ju je ravnateljica jednom prilikom testirala
i zna da će njime najbolje provjeriti djevojčine osjećaje. Glazba je sve jača i Gorka je utonula u
sportsko sjedalo. „Što ću reći prijateljima? Tko mi je ova žena? Ne mogu lagati da mi je majka,
iako Sibilu nikada nisu upoznali. Najbolje da je predstavim kao tetu, ona to i jest, teta
Medena.“
Odgojiteljica pokušava voziti što sporije želeći da njihovo druženje potraje. Prvi put u
životu ne želi stisnuti gas i ludo sjeći zavoje. Gorka je njezin sedativ i osjeća da bi uz tu
djevojku mogla postati uravnotežena osoba.
— Jesi li spremna za jednu zanimljivu igru? — ruke joj se znoje od uzbuđenja i čvrsto
stišće volan.
— Ne znam o čemu se radi — uvijek je oprezna.
— Izvuci iz bilježnice komad papira i uzmi olovku. To je sve što ti je potrebno. —
Djevojka priprema bilježnicu i sluša upute. — Zamisli da će se za pola sata dogoditi
kataklizma. Ti imaš svemirski brod i mogućnost da ukrcaš deset najdražih ljudi kojima ćeš
spasiti život. Svi drugi stanovnici Zemlje će umrijeti.

64
 Gorka razmišlja čemu služi test. Polagano upisuje brojeve, a uz svaki je broj neko drago,
dobro promišljeno ime. Odgojiteljičina je ruka na kutiji s glazbenim diskovima. Izvlači onaj
na kojemu piše romantika stvarajući ugođaj. Djevojka je na muci, ne bi nikoga od dragih ljudi
željela ostaviti na Zemlji, ali slobodnih je mjesta sve manje. Medena je na iglama, zanima je
na kojem je broju njezino ime. Prebacuje u nižu brzinu kako ne bi prebrzo došla pred školu.
— Prvi je Amaro, druga je mama, treći je tata, iako ga nema među nama, ali da je ovdje,
vjerujte mi da bi on zauzeo prvo mjesto. Četvrta je moja najbolja prijateljica iz ulice čija se
obitelj, nažalost, nedavno odselila u Dansku. — Medenoj je jako toplo, otvara prozor i
uključuje klimu. Jedva izdržava to iščekivanje. — Peta je moja razrednica iz osnovne škole
koja je u prvom razredu prepoznala moj glazbeni talent nagovorivši roditelje da me upišu
u glazbenu školu. Na šestom, sedmom i osmom mjestu su mi najbolje prijateljice iz vrtića i
osnovne škole koje su mi drage, iako sam s njima nakon očeve smrti izgubila svaki kontakt.
Na deveto ću mjesto staviti svoju novu srednjoškolsku prijateljicu... — Češka se po kosi
razmišljajući je li koga izostavila. — Deseto mjesto pripada liječniku, on uvijek dobro dođe
— smije se svojoj domišljatosti očekujući pohvalu.
Medena više ne može gutati. „Ja nisam ni na posljednjem mjestu. .. Nije me se sjetila. Ona
me nije ukrcala...“ Odgojiteljica je više ne čuje. Suznih očiju cilja cestu. Ne govori. Šutnjom će
joj sve reći. Dopušta da prolaze minute.
Gorka je u svojim mislima. Ne pita što je trebala značiti ta igra i mirno sprema bilježnicu
uvjerena kako je dala pravi odgovor. Ne primjećuje odgojiteljičino smrknuto lice.
Romantična glazba nije primjerena energiji koju ona odašilje. Tinejdžerica pjevuši.
U njezinoj je glavi samo pozornica. Svjetla reflektora osvjetljavaju novu glazbenu zvijezdu
koja fantastično pjeva.
— Znate li da se pripremam za televizijsko natjecanje glazbenih talenata? Najveća mi je
želja pobijediti i snimiti album. — Ne dobiva odgovor. Medena je toliko povrijeđena da ne
može progovoriti. „Nije me ukrcala. Pustila me da umrem. Da se barem sjetila kad je
svemirski brod poletio, da mi je onda bacila ljestve. Ugurala je na popis sve prijateljice iz
vrtića i obiteljskog liječnika. A svoju Medenu? Onu koja te ovakvim automobilom vozi u
školu? Koja odvaja novac za tvoje satove pjevanja?“ Usta su joj se osušila. Dodaje gas jer mora
nekako odagnati tugu. Automobil leti zaobilaznicom i siječe zavoje. Brzina joj umiruje um,
guta suze i čvrsto stišće volan. Gorka je oduševljena. Nije znala da odgojiteljica posjeduje
takvo umijeće. Leđa su joj se prilijepila za sjedalo. Uživa u adrenalinu i mijenja glazbu. Jak
ritam razbuđuje vozačicu koja na prvom izlazu skreće prema školi.
— Odlično vozite, uživala sam u svakom kilometru! — tople riječi tope led koji je zarobio
odgojiteljičino srce. Pohvala joj godi i počinje normalno disati. — Trebali ste biti
profesionalna vozačica. — Gorka ponovno zauzima najvažnije mjesto u njezinoj duši.
— To mi je neostvareni san — riječi trepere poput zlatne prašine.
— Zar vam ga nitko nije omogućio? — ne vjeruje da žena koja se bori za njezine snove
nije ostvarila svoje.
— Duga je to priča - tužno uzdiše. Prilaz školi onemogućen je zbog radova i Gorka je ljubi
u obraz zahvaljujući na divnoj vožnji.
— U koliko ti sati završava nastava? — Medenoj se lice rumeni.

65
 — Zadnji sat završava mi u tri — nevoljko odgovara ne želeći da je čeka pred školom.
Vrijeme nakon nastave posvećeno je njezinoj prijateljici s kojom odlazi na kavu kako bi
pretresla sve pubertetske ludosti u koje odgojiteljica ne treba biti upućena.
— U tri sata dolazim po tebe i vodim te na ručak u najbolju i najpoznatiju pizzeriju u
gradu. — Djevojka joj maše i ulazi u školu pred kojom stoji skupina mladića. Medena
promatra njihovu modernu garderobu. Frizure su im nalik njezinoj, ali odgojiteljičina odjeća
silno odudara od slike u modnim časopisima. Nakon što Gorki kupi rođendanski dar, počastit
će se novom garderobom. Sretna što ju je Saša Aleksandrovna bogato nagradila, čvrsto stišće
omotnicu koračajući prema agenciji koja prodaje ulaznice za koncerte. Gorka danima
ponavlja kako joj je velika želja prisustvovati koncertu najdraže pjevačice čiji ju je divan glas
potaknuo na glazbenu karijeru. Medena ne žali novca i kupuje karte za VIP ložu u kojoj bi se
mogle dodatno zbližiti.
Zadovoljna svojim odabirom, zastaje pred izlogom u kojem sjaje raznobojne košulje.
Pozornost joj privlači brončana, svjetlucava, koja je toliko skupa da bi Milodar za nju kupio
deset svojih bijelili. Uz nju pristaju crne hlače i lakirane brončane cipele. Slika u ogledalu
toliko je iznenađuje da se ne želi presvući. Staru joj garderobu pakiraju u najlon i nova
osobnost izlazi iz dućana. „Vidiš li me, Milodare? Spusti glavu s oblaka i pogledaj svoju
jedinicu. Jesam li ti rekla da se ne postiže sve teškim radom? Gdje si? Ne vidim te! Održavaš
li i gore red i čistoću zračnog prostora?“ Nakon dva pića neka je viša sila podiže sa stolice
tjerajući je prema automobilu.
Opijeno i nesvjesno vozi prema groblju. „Zbog čega me zoveš?“ Kožnate cipele koračaju
po šljunčanom prilazu omeđenom visokim čempresima. Smijeh joj se razlijeva licem
prisjećajući se kako je Jolanda govorila da Čempresi rastu iz stražnjica pokojnika. Ne želi
razmišljati o majci, ovo je vrijeme rezervirano za oca. Od pogreba nijednom nije posjetila
njegov grob i zato u vazi stoji suho cvijeće, a svijeću je vjetar davno otpuhao. Crni, prašnjavi
mramor posut je iglicama visokog drveta i ta je prljavština živcira.
— Zašto sam došla, Milo? Reci mi, zašto si me pozvao? — pogled joj privlače umjetne
orhideje sa susjednoga groba. Uzima ih i trpa u vazu iza koje je ime obitelji Burata. Milodar i
Jolanda poznata su joj imena, ali Rustika, to joj ime stvara nelagodu. Očeva majka bila je žena
o kojoj se nije smjelo govoriti. — Zašto si mi uvijek stavljao ruku preko usta kad bih te pitala
nešto u vezi bake? Jesi li i me pozvao da mi to kažeš? Da mi otkriješ svoju dugo čuvanu tajnu?
— Želi kleknuti, ali koljena su joj kruta i nesavitljiva kao i duša. — Jesi li me pozvao da mi
napokon otkriješ taj misterij? Jer ako nisi... — puše u iglice koje se ne pomiču s mramora. —
Slušam, Milo, otvorila sam sva čula i želim spoznati svoje korijene. — Siri i like osjećajući
kako joj je kap kiše pala na čelo. — Sijevajte munje, udarite gromovi i nagovorite ga da
progovori! Ne otkriješ U mi tada tajnu, kunem se da više neću doći na ovaj grob! — Snažan
vjetar povija čemprese koji plešu sanjivi ples. Mršavo tijelo raširenih tuku čeka čudo ne
osjećajući kako joj se s leđa približava grobar.
— Bio je dobra duša — šapće kako je ne bi prestrašio, ali Medena skače objema nogama
na grob.
— O, čovječe, kako ste me prepali! Zašto se, pobogu, ovako šuljate? — silazi na beton
gledajući u otiske svojih cipela na crnome mramoru.
— Kakav je to čovjek bio. Ljudina. A nitko ga ne posjećuje. — Pogrbljeni
šezdesetogodišnjak razgovara sam sa sobom. — Toliko mi je puta pomogao oko ovih stabala.

66
Dobri moj Milodare, zašto si tako rano napustio ovaj svijet? — šapće ne gledajući u
Medenu koja mu se unosi u lice.
— I što je imao od tog pomaganja? Samo crne nokte! — Želi da je pogleda, ali grobar se
moli.
— Crni nokti, bijela duša. Tako je uvijek govorio.
— Bijela duša! Je li, a što je tako bijelo bilo u njegovoj duši? Recite mi ako znate! Hajde,
otkrijte mi tu tajnu!
— Vrlo ćete brzo shvatiti. Ne okrivljujte oca, on je bio više nego dobar čovjek. Napravio
je nešto što većina ljudi nikada ne bi učinila. - Iz džepa izvlači bijelu svijeću, pali je i polaže
ispod prijateljeva imena. - Neka te čuvaju anđeli. — Okreće se i nestaje među grobovima.
Medeninu košutu počinje natapati kiša. Toliko je iznenađena da zaboravlja molitvu i brzim
se korakom udaljava prema automobilu. Grom udara u jedan od čempresa na vrhu groblja
i lice joj se grči. Niz obraz joj klizi suza, ali srce potiskuje ljubav. Glavna cesta je blokirana pa
vozi sporednim ulicama kojim će se, zaobiđe li veliki park, začas spustiti u središte grada.
Kiša pojačava i brisači ubrzano čiste staklo kroz koje se jedva vidi. Usporava gađajući cestu i
to joj godi. Ne sjeća se da je ikada ovoliko sporo vozila, uočavajući pritom koliko u glavnom
gradskom parku raste vrsta stabala. Pokušava im pročitati imena s pločica nabijenih u
zemlju, ali uz jednu od njih leže oštećen bicikl i ozlijeđena djevojka. Rupa na njezinu čelu
toliko je velika da je jedva pri svijesti. Tako je slaba da ne može podići ruku. Medena koči i
izlijeće na kišu. Ako je pomakne, mogla bi je još više ozlijediti, ali ako je ne unese u automobil
iskrvarit će i... Ne želi razmišljati, prebacuje djevojčinu ruku preko ramena i podiže je. Pad je
bio toliko silovit da joj je lijevo rame iskočilo iz zgloba i ruka joj nepomično visi niz tijelo. Iz
rupe na glavi polagano istječe krv i strahuje da će djevojka izgubiti svijest. Moli je da popije
vode i namješta sjedalo u ležeći položaj. Vozi brzo ispitujući je što se dogodilo. Doznaje da su
joj otkazale kočnice i da se pri velikoj brzini zabila u stablo. Hitna je blizu i automobil staje
pred ulaz. Panično ulijeće dozivajući liječnicu koja brza do pacijentice i mjeri joj tlak. Mora
joj i mobilizirati ruku kako bi je premjestili na nosila. Vozačica je moli da požuri zbog rane
na glavi. Iz ambulante izlijeću dva bolničara koji donose stolicu. Pomažu biciklistici da sjedne
na nju, ruka joj je imobilizirana, ali glava joj pada prema bradi. Unose je u zgradu bitne
pomoći zahvaljujući vozačici koja joj je spasila život. Medenu preplavljuju nepoznate
emocije. Sada zna kako se osjećala njezina majka koja im je svakoga dana prepričavala
junačke podvige sa svoga odjela. Pred očima joj je žarkonarančasti pulover iznad kojeg se
brzo otvaraju i zatvaraju narančasta usta. Pokraj nogu joj je vječno stajala crna kožnata torba
iz koje su izvirivali instrumenti i gaze. Torba kojom se silno ponosila skrivala je veliku tajnu.
„Tvoja je tajna u moj život privukla misterij koji mi ni nakon svih ovih godina nije jasan.
Na vrata našega stana jednoga je sumornog ljetnog jutra pozvonila mlada djevojka. Mislila
sam da traži tebe ili Milodara, ali uskoro sam shvatila da je došla zbog mene. Zvala se Vita.
Vjerovala sam da je pogriješila stan, ali od trenutka kad mi je položila prst na usta, više je
ništa nisam ispitivala. Bila je ljepša i od jedne filmske junakinje, crna joj je kosa blistala,
a zelene su oči izgarale životom u koji me željela uvesti. Dolazila je svakoga dana tijekom
tvojih kućnih posjeta, kao da je čekala da se iskradeš iz kuće. Bila je samo nekoliko mjeseci
starija, ali njezino je razumijevanje ljubavi premašivalo sve moje iskustvo sakupljeno iz
stotine odgledanih filmova. Postala je cijeli moj svijet. Nisam željela razbiti iluziju u kojoj smo
provele tri najljepša mjeseca moga života. Trajalo je sve dok se jednoga dana nisi vratila

67
ranije s posla. Njezino ti je lice isisalo svu krv iz obraza. Pokazala si prstom prema vratima i
ona je pokunjeno izašla. Od tada je nikada više nisam vidjela. Vjerujem da si znala njezino
prebivalište. Molila sam te, klečala sam preklinjući adresu jedine osobe koju sam voljela, ali
ti si me strašila. Rekla si mi da ćeš me, ako ustrajem na tome, smjestiti na mjesto na kojem će
mi izbrisati sva sjećanja, a sada si na tome istome mjestu ti završila. Obilježila me silina
njezine ljubavi u kojoj sam se utopila. Moja je duša zaglavljena u dalekoj prošlosti. Kaznila si
me, ali ne onako kako si željela. Kazna je puno dublja i opasnija nego što se čini i zbog nje
sam zamalo popustila i predala se. Da sam se razboljela i umrla, oplakivali bi me na onom
istom grobu govoreći kako sam bila divna djevojka.“ Utonula je u kožnato sjedalo
skupocjenog automobila.

Profesorica Skarabej gleda prema posljednjoj klupi u kojoj se dvije djevojačke glave silno
zabavljaju.
— Mazorski i Faras, prevršile ste svaku granicu! Hajde nam ti, Gorka, lijepo reci, čemu
se vas dvije tako slatko smijete? — podiže dirigentski štapić dajući joj riječ. Djevojka se
nevoljko diže, a usne joj se ne miču. Široko postavljene profesoričine oči umorno je
promatraju. - Imaš divan glas i neosporan glazbeni talent, ali tvoje ponašanje je nedopustivo!
— Čupava, razbarušena sijeda kosa pada joj preko naočala debelih stakala. — Zaboravljaš
koliko si prošle školske godine izostajala s nastave i umjesto da to marljivo nadoknađuješ, ti
si sjela uz kolegicu s kojom se zabavljaš!
Riris Faras, koju svi od milja zovu Ris, visoka je, mršava, mišićava djevojka koja boju
kose mijenja ovisno o godišnjem dobu, a za početak nove školske godine odabrala je
žarkozelenu čupavu frizuru. Prekriva dlanom nos kako profesorica ne bi vidjela njezinu novu
naušnicu. Prije trideset minuta bila je opomenuta zbog žvakanja žvakaće gume koju je
zalijepila ispod stola i zna da će nakon druge opomene morati napustiti učionicu.
— Ako mi nemate što reći, molim vas da obje napustite moj sat! — gleda u dugačke noge
koje snažno lupaju o pod dok učionica podrhtava.
— Ionako kasnim na trening! — dobacuje košarkašica preko ramena izazivajući smijeh
cijelog razreda. Gorka se pokunjeno izvlači za njom. Razmišlja što će se dogoditi ako
profesorica nazove ravnateljicu. „Mogla bi me smjestiti u popravni dom. To će joj biti
opravdanje da me odvoji od brata kojeg će onda sigurno poslati u Nizozemsku.“
Ris navlači kožnatu jaknu. — Što kažeš da odemo na piće? Mislim da smo danas dovoljno
istrošile grlo. — Povlači je za ruku i Gorka pristaje jer se u njezinu društvu osjeća zaštićenom.
— Zar ti ne moraš na trening? — prijateljica joj ulijeva takvu sigurnost da bi je pratila
kamo god ona pošla. — Mogla bih te gledati dok treniraš. — Želi proširiti radijus kretanja
koji se sveo na školu i dječji dom.
Ris joj dodaje kacigu i ona se penje na motocikl, potiskujući razmišljanje o sastanku s
odgojiteljicom čiji se automobil zaustavlja pred školom. U rukama joj je velika čokolada
kojom krati čekanje. Guta mliječnu ovisnost koja joj pospješuje nastanak serotonina, onoga
tako potrebnog hormona sreće, pogledavajući djevojke koje se zabavljaju ispred škole. „I ja
sam nekada bila ovako mlada. Tinejdžerica koja se nije mogla riješiti dosadnih bubuljica,
prišteva koje bih svake večeri nakon treninga karatea tako snažno pritiskala, a ujutro bi mi

68
izbrazdano lice bilo još crvenije. Zato sam, Jojo, voljela taj sport koji mi je omogućivao da se
obračunam sa svakim tko mi se rugao. Vita me jedina voljela baš ovakvu kakva jesam, a ti si
je otjerala. Da si mi dopustila ljubav, da me nisi zaključala u mrak u kojem sam danima
plakala, ja bih se odavno realizirala.“ Gleda u žuto pročelje glazbene škole očekujući svoju
nadu i svjetlo života. „Pomoći ću joj da ostvari svoje snove, a onda će ona ostvariti moje. Ta
nježna i profinjena mala dama postat će poznata pjevačica. Znaš li, Jojo, da će nakon
četverogodišnjeg glazbenog školovanja dobiti zvanje glazbenika solopjevača?“ Izvlači papir
na kojem je raspored Gorkine nastave. „Danas ima osam nastavnih sati. Hrvatski jezik,
solfeđo, harmoniju, polifoniju, povijest, zbor, povijest glazbe i korepeticiju. Za neke od njih
nikada nisam čula. A ti, majko? Harmonija ti je slaganje glasova, kao i polifonija, samo na
nekoj višoj razini. Korepeticija. Jesi li ikada čula za to? To ti je ono kad radi s profesoricom
klavira, Gorka pjeva, a ona je prati na klaviru. Na svu sreću, nije on, nego ona, neka
profesorica Skarabej. Ali zabrinjava me što pjeva i u zboru, a zbor je mješovit. Što ću učiniti
ako se netko od tih mladića zagleda u moju Gorku? Najdraže mi je solopjevanje. Na tom je
satu sama s profesoricom koja je prepoznala njezin veliki talent i kod nje pohađa
dodatnu nastavu. Solopjevanje imaju samo dva do tri puta tjedno, a njoj to nije dovoljno. Nije
ako želi uspjeti. Ona to silno želi, a ja je podržavam. Znaš li da solopjevač mora obvezno
završiti i sviranje klavira i zborno pjevanje? I te joj satove dodatno plaćam. Za maturu će
pripremiti solokoncert i punoljetnost će začas zakucati na vrata. Dotad moram zaraditi
dovoljno novca za naš lagodan zajednički život. Nećeš me više spriječiti, ovaj put ću ostvariti
svoj san.“ Ubacuje u usta još jedan red čokolade koja joj otvara tek. „Moje su srednjoškolske
kolegice uvijek imale novca za odlazak u pizzeriju. Sanjala sam to mekano, rahlo i podatno
tijesto preliveno umakom od rajčica na koji bi se lijepili sir, šunka i šuma gljiva, ali vi mi, moji
roditelji, nikada to niste priuštili. Nisam tražila da posjećujemo skupe restorane ni da
odlazimo na godišnje odmore. Ali zar nisam bila zaslužila ni proslavu svoga rođendana u
skromnoj, zavučenoj i nerazvikanoj pizzeriji? Napravila si tijesto, dobro se sjećam te tvoje
neuspješne kućne izrade. Nisi bila talentirana kuharica, a izrada tijesta bila ti je najlošija
strana. Jeli smo tvrdu i zagorjelu kućnu pizzu koju nisam podnosila. U džepu mi je omotnica
s novcem, a u ruci telefon kojim upravo rezerviram dva mjesta u najelitnijoj i najskupljoj
pizzeriji u gradu. Možeš li zamisliti koliko košta tijesto na kojem je nojevo meso, prepeličja
jaja ili kavijar? Ne želim ti reći jer u ustanovi u kojoj si smještena to sigurno ne poslužuju.
Gorka i ja uskoro ćemo uživati u mirisima i okusima razvikanog Napolija. Želim je iznenaditi.
Priuštit ću joj sve ono što ti nisi pružila meni. Još samo nekoliko minuta i lepršavo će došetati
do ovog skupocjenog automobila ponosna što je čekam pred školom.“ Pogledava na sat koji
odudara od njezine garderobe. Ofucani kožnati remen i kvadratni, srebrni brojčanik bili su
Milodarov dar. Rekao joj je da ga je pronašao pokraj kuće, u njihovu vrtu, na livadi njezina
odrastanja, i da je sigurno čekao baš nju, njegovu Medenu. Staromodni ženski sat nikada se
nije uklapao s njezinom fizionomijom, a brojke su bile tako sitne da je često čitala pogrešno
vrijeme. - Došlo je doba da ti odeš u zaborav. — Gladi brojčanik razmišljajući o sportskom
satu koji je vidjela u središtu grada. „Dobila sam crni pojas, zaslužila sam taj najviši stupanj
u karateu, a ti mi nisi mogao darovati obični, crni, plastični, digitalni sat kakav su nosili svi
moji vršnjaci. Zbog čega sam baš svime uvijek morala odskakati? Moje ime nikada nije bilo
vezano za neke lijepe planove, nego uz psovke i zabrane. U tome sam odrasla, u vječnim
zabranama, tako da sam se počela bojati vlastite sjene. Bili ste usmjereni prema
humanitarnom radu, ali niste bili humani roditelji. Je li normalno da mlada osoba do
osamnaeste godine spava u sobi s roditeljima, a da joj punoljetnost obilježi preseljenje u
69
bakinu sobu, u krevet u kojem je prije tjedan dana izdahnula? Mojim su prijateljicama
roditelji nakon mature uplatili vozački ispit, a ja sam za to morala čekati svoju prvu plaću.
Sve ono što ste mi uskraćivali ja sam s vremenom realizirala pa vam, evo, sada objavljujem
da ću realizirati i ljubav.“ Napreže oči, ali nijedna od mladih djevojaka nije njezina Gorka.
„Sigurno te zadržao netko od tih dosadnih profesora. A što ako je u pitanju neki mladić?“
Izlijeće iz automobila i lupa vratima. Prostranim mramornim holom razliježe se tužna glazba.
Koštunjavo tijelo, čija je uzavrela krv ispunila obraze, poput vihora korača impozantnom
zgradom. U glavi joj bruji rečenica koju Gorka često izgovara: U mojoj duši postoji satno
glazba. Natpisi na vratima ništa joj ne kazuju. Pita se zašto su na njih nalijepili notnu ljestvicu
umjesto imena profesora ili violinski ključ koji zamjenjuje broj učionice. Njezino se
samopouzdanje mrvi u prah koji joj pada s predugih hlača. Izgradila ga je na lažnoj sreći koju
joj je netko od ovih visokih mladića oduzeo.
„Nisi mi, valjda, to učinila? Jer ako jesi, vjeruj mi da ću te spriječiti u napredovanju. Da ću
ti onemogućiti školovanje i da ćeš vrlo brzo biti premještena u običnu gimnaziju koju
pohađaju prosječni učenici.“ Promatra trombone i viole, gitare i trube u rukama
srednjoškolaca koji je mimoilaze. Neki su je i očešali ramenom, ali Medenina su ramena
čvrsta i ne savijaju se tako lako. Traži profesoricu čije je ime ravnateljica mnogo puta
spomenula. Poput vjetra otvara vrata praznih učionica dopuštajući da se uz tresak za njom
zatvaraju. Posljednja je zbornica, čvrsto i odlučno stišće šaku kojom udarao tanka vrata. Ne
čekajući, stupa u veliku prostoriju čiji središnji dio zauzima dugački stol. Za njim
sjedi pognuta figura razbarušene sijede kose. Vid joj je toliko slab da joj je nos prilijepljen za
imenik.
— Dobar dan! — glasno pozdravi, ali stara žena ne diže glavu. U zamjenu za dobar vid,
profesorica Skarabej dobila je istančan sluh i po koracima zna da pred njom stoji plaha osoba
puna lažnog samopouzdanja.
— Izvolite! — namješta naočale gledajući prema brončanoj košulji iz koje izviruje
mršavi vrat, ali ne može razaznati stoji li pred njom muškarac ili žena.
— Tražim profesoricu Skarabej! — Medenin je ton glasa toliko visok da prelazi u
histeriju.
„Ovo je sigurno majka nekog djeteta kojemu sam dala negativnu ocjenu. Što mi to treba?
Zbog čega se iscrpljujem prisiljavajući ih da uče? Zar mi nije jednostavnije podijeliti odlične
ocjene? Ionako o njima ovisi hoće li uspjeti u glazbenoj karijeri.“ Škilji kroz jedno oko
lupkajući prstima po imeniku, spremna za žučnu raspravu.
— Ja sam profesorica Vesna Skarabej. — Bilo bi joj draže da je ranije otišla iz škole.
— Vi ste profesorica mojoj štićenici Gorki Mazorski? Čini mi se da kod vas pohađa
dodatne satove solopjevanja. — Pokušava se nasmiješiti, ali usta se iskrivljuju u kiselu
grimasu.
„Došla me ukoriti jer sam Gorku izbacila s nastave?“ Ispočetka joj je popuštala znajući za
njezinu tešku životnu situaciju, ali posljednjih se tjedana njeno ponašanje na satu toliko
pogoršalo da ju je danas morala kazniti.
— Nastava je odavno završila! — izlijeće iz suhog grla. — A ona nije zaslužila dočekati
kraj moga sata! — Povlači se stolicom unatraške, bježeći od mrka pogleda i stisnutih šaka,
razmišljajući je li danas popila svoju dozu lijeka koji joj sprječava grušanje krvi.

70
 — Nisam vas razumjela. Vi ste profesorica Skarabej kojoj dodatno plaća satove
solopjevanja i baš ste je vi izbacili s nastave?
Profesorica se ponaša poput miša pred mačjom pandžom. — Vaša je štićenica već duže
vrijeme vrlo rastresena. Na satu se hihoće ne prateći nastavu, a dodatne satove pjevanja u
posljednje vrijeme sve rjeđe pohađa. — Leđa su joj zalijepljena za naslon stolice koji
joj pritišće lopatice. Medenoj se zbornica okreće, ne može udahnuti i polaže dlan na prsni
koš.
— Govorimo li o istoj djevojci? — gleda u imenik u koji su unesene sve njezine ocjene.
— Nažalost. Ocjene su joj izvrsne, ali njezino mi vladanje zadaje velike probleme. —
Profesorica se ohrabruj e.
— Rekli ste mi da ne pohađa redovito dodatne satove solo pjevanja? Jesam li ja to krivo
čula? — jedva se drži na nogama. Kroz glavu joj prolaze sve silne šetnje s Popijem i proživljeni
strah u kući Aleksandrijeviča. Njezina joj voljena laže, a ona je na sve to nasjela. Pitanja na
koja želi što brže odgovore pritišću joj mozak.
— Njezina je prijateljica još neposlušnija, ona je navodi na sve te silne ludorije kojima
ometaju nastavu. - Profesorica vrti prstom po praznoj šalici kave gledajući kakvu joj je
sudbinu ispisao crni talog.
— Prijateljica! Koja prijateljica? — odgojiteljici tek sada postaje jasno da se ne radi o
mladiću, nego da se njezina Gorka spetljala s nekom djevojkom.
— Riris Faras, njezina najbolja prijateljica od koje se ne odvaja. Zovu je Ris. Zar je ne
poznajete? — profesoričina su tanka usta ljubičasta crta gnjeva.
— Želite mi reći da je Gorka s njom ranije otišla s nastave i da se s tom djevojkom druži
umjesto da pohađa vaše dodatne satove? — koljena joj se tresu, a groznica žari grlo.
— Uvijek su u paru. Stvaraju buku i na satu i na hodniku, ali su omiljene u razredu koji
ih uvijek podržava. Jeste li znali da je Ris predsjednica razreda, a Gorka njezina zamjenica?
To vam govori koliko ih kolege vole, a to mi dodatno otežava nastavu. — Ispija gutljaj vode
koji joj teško klizi niz grlo.
— Vi ste se sigurno zabunili. Gorka je tiha, mirna i povučena djevojka. Jeste li sigurni da
mislimo na istu osobu? — Uzima profesoričinu čašu i ispija vodu. Čini joj se da je propješačila
pustinju u potrazi za ovim gutljajem koji joj nije pomogao. Ona je mrtvac u živom pijesku koji
se sve dublje povlači.
—Vjerujte mi, u našoj školi postoji samo jedna Gorka. Taje posebna djevojka pjevačica
iznimna talenta, ali njezino me vladanje svakim danom sve više zabrinjava. — Umorna od
objašnjavanja duboko udiše i počinje razmišljati koliko joj je mjeseci ostalo do mirovine.
Medena je zatečena. Gorka joj laže i uzima njezin novac koji troši s nekom prijateljicom.
Povlači se unatraške mašući rukama kao da se brani od neželjenih vijesti. Odbija istinu ne
dopuštajući da joj se zalijepi za dušu. Ne želi ništa više čuti, ne želi razmišljati. Potreban joj
je alkohol i tableta, ta će kombinacija umiriti njezin mozak.
—Sigurno su već u košarkaškom klubu. Znate, Ris je vrsna košarkašica, toliko je dobra
da igra u juniorskoj reprezentaciji. — Nevidljiva lopta udara odgojiteljicu posred čela i ona
odlazi bez pozdrava. „Sve je izmaklo kontroli. Grozdana je samo figura koja obožava medije
i ne mari što se događa iza pozornice. Došlo je vrijeme da ti, Medena, preuzmeš ovu ozbiljnu

71
situaciju u svoje ruke.“ Znojni dlanovi mašu hodnikom, vojnički korak nabija mramornim
holom, a na umornom su čelu iskočile plave žile.

Iste su takve žile iskočile na oznojeno košarkaško čelo visoke djevojke koja je upravo
pogodila koš. Ruke njezine prijateljice snažno plješću s tribina, ozareno je bodri uživajući u
talentu koji sama ne posjeduje. Na parketu se odigrava prava borba koja Gorku toliko
zaokuplja da je zaboravila na dogovor s odgojiteljicom. Utonula je u sjedalo praznog
gledališta uživajući u virtuoznosti vižljastih tijela.
Svjetlucaju dresovi na kojima se ističu sjajni brojevi i zaboravljena toplina ispunjava
njezinu osakaćenu dušu. Otac joj je bio perspektivan košarkaš u usponu čiju je karijeru
zaustavila teška ozljeda skočnog zgloba. Osjeća kao da joj nedostaje dio mesa, butine koje su
je vječno njihale. Gorka nije visoka na oca, njezina je visina slična majčinoj. Ruke su joj
profinjene, nježni prsti nikada se nisu bavili sportom čuvajući se za sviranje klavira. Nisu
snažne i zato se pita otkuda je pronašla snagu da gurne onog manijaka. Željela je spasiti
jedino biće koje voli, dječaka kojemu je silom prilike postala majka. Iz unutarnjeg džepa
jakne izvlači fotografiju koju je pronašla u spaljenoj kući i dugo je promatra. Nosi je uza se
kako je odgojiteljica koja voli preturati po njezinim stvarima ne bi pronašla. Na ovoj je
fotografiji nešto što nikako ne smije vidjeti. Žena i djevojčica. Djevojčica bi joj trebala biti
bliska, topla, ali iz tih očiju zrači hladnoća. Žena odiše dubokim zadovoljstvom, ali njezina joj
je pojava toliko odbojna. „Sibila i Grozdana. Naša majka i ravnateljica su se poznavale. Gdje
je nastala ova fotografija? Je li slučajno ostala u limenoj kutiji ili si se ti, majko, vratila kako
bi mi ostavila neki znak?“ Pitanja plutaju nemirnim licem koje više ne prati događaje na
terenu. Ne primjećuje prijateljicu koja joj maše objašnjavajući joj da je trening gotov i da
odlazi na tuširanje. Ova je fotografija muči već mjesecima, ali što duže razmišlja, čini joj se da
je sve dalje od odgovora. „Je li moguće da su moja majka i odgojiteljica povezane na neki
neobjašnjiv način? Nije li bila slučajnost da smo dospjeli baš u njezin dom?“ Noćima se
prevrće u bunilu koje ni s kim nije podijelila.

Medena razjareno ulijeće u automobil. „Radim dodatni posao kojim plaćam Gorkin
provod. To je ta prijateljica s kojom se onoga dana našla.“ Unosi adresu u navigacijski sustav
koji joj pokazuje da će za četiri minute stići do košarkaške dvorane. „Svaka je minuta
dragocjena! Svaka može donijeti neku bludnu radnju daleko od mog nadzora.“ Izlijeće na
glavnu cestu prateći glas koji je vodi uzbrdo. „Bila sam sretna što ne ide u gimnaziju misleći
kako je glazbena škola rasadnik dosadnih i nesretnih ljudi koji satima bulje u svoje
instrumente. Vjerovala sam da će je ta Škola ukalupiti i da će joj izlasci sa mnom biti
neslućeno zadovoljstvo. Kako sam se prevarila. Nisam slutila da bi se i u ovu školu
mogao uvući neki crv koji ruje protiv pravila. Kukolj koji povlači moju Gorku u zabranjenu
zonu.“ Dodaje gas i odredište je sve bliže. „Ja u tvoje talente ulažem sve što imam, a ti mi lažeš.
Rekla si da ćeš imati dužu nastavu. Planirala si provesti vrijeme u druženju s njom i onda se
naći sa mnom sakrivajući mi tu tajnu. Zar sam to zaslužila? Sav moj trud bačen je u vjetar.
Tvoja laž ugrizla me je za srce. Zar ti toliko malo značim da si već pri prvom spoju
izigrala moje povjerenje?“ Crni se automobil približava velikoj dvorani na čijem se krovu

72
okreće srebrna košarkaška lopta. Medena poput otrovne biljke pušta korijene preko
parkirališta. S gnušanjem ulazi na glavni ulaz dajući portiru svoje podatke. Crv sumnje
uvukao joj se kroz uši i ruje, prodire duboko do njezine duše. Proučava visoke, mišićave
mladiće koji je mimoilaze. „Gdje si, zlato moje? Promatraš li je, diviš li se njezinu vretenastu
tijelu i borbenu duhu? Mogla sam to biti ja, mogla si gledati kako osvajam crni pojas, ali
spriječile su nas godine. Vrijeme je umiješalo svoje prste i isplelo mrežu u kojoj se koprcam.“
Tribine su potpuno prazne, a na parketu je ostao znoj čiji vonj duboko udiše. Uspoređuje ga
s mirisom mokrili konja zatvorenih u staji. Konja s kojima je jednom kad je pobjegla od kuće
dijelila sijeno, njihovu bodljikavu postelju koja joj je pomogla da se skloni od kiše. Želi
kriknuti, ali zna da će, ako to učini, biti izbačena iz zgrade.
Baulja prema razdraganim glasovima koji se čuju iz svlačionica. Ulaz joj je zabranjen.
Upozorena je natpisom koji joj ne predstavlja prepreku i sada se pred njom njišu muške
stražnjice. Mladići joj se smiješe i pozivaju je pod tuš dok joj para obavija tijelo i uvlači je u
ovu jazbinu u kojoj je možda zaglavilo njezino zlato. Ne mari za zvižduke, proviruje u zahod
i pregledava svaku klupu izbjegavajući mokre ručnike i prevrnute tenisice, mišićava leđa
i znatiželjne poglede. Ne odgovarana pitanja, smatra da se njih ne treba ticati koga to ona
traži. Lice joj je zaleđeno jezero, očima joj plutaju nejasne sjene. Pretvara se u brižnu majku
koja traži svoje čedo. Tako se predstavlja na ulazu u žensku svlačionicu, ali njezine se riječi
odbijaju od praznili zidova. Zakasnila je, postaje toga bolno svjesna dok motocikl s dva mlada
ženska tijela juri prema središtu grada.
Lokal pred kojim Ris parkira prepun je opuštenih ljudi koji polagano ispijaju svoje kave.
Gorka osjeća da više ne pripada tu, dani njezine bezbrižnosti odavno su završili, a nedostatak
novca uzrokuje joj manjak samopouzdanja. Mora ga prikriti, tome služi humor kojim već pri
upoznavanju osvaja markantnog crnokosog vlasnika. Smješta ih u najbolji separe časteći ih
pićem koje mu je ulaznica u njihovo društvo. Ris se smiješi, dovoljno ga poznaje i zna da je
njezina prijateljica njegov tip djevojke. Vlasnikovo je afektiranje tjera u smijeh.
— Nismo djeca, možeš govoriti jezikom odraslih. — Ubacuje žvakaću gumu u usta.
Muškarac je promatra, želi joj dati do znanja da je višak, ali se boji da bi i prijateljica pošla za
njom. Odlučuje ih napiti, tako će se obje opustiti i njegov će naum biti lakše izvediv.
— Znam da niste djeca, zato sam vas pozvao na piće. — Oko njih se stvara gomila, ljudi
se guraju kao da se u lokalu nešto besplatno dijeli. Gorka ne zna da je ovaj muškarac zalizane
kose i kazališni glumac. Koristi se svojim talentom za osvajanje svake dame koja mu zapne
za oko i djevojke shvaćaju da su ih okružile lijepe žene kojima je prošlih dana pričao iste
priče. One su potrošena roba, isprobane igračke koje mu napadno mašu, nabacuju se i
upadaju u razgovor. Misle da je ignoriranje dio njegove zavodničke igre i da će se ponoviti
strast koju su doživjele. Gorka ne želi strast, nego ljubav, ne zanimaju je obećanja, nego djela.
Potreban joj je čovjek koji stoji iza svojih riječi. Zato je privlače muškarci, a ne
mladići. Procjenjuje da bi mogao imati trideset godina, to joj ulijeva sigurnost, ali oprezna je.
Ne odaje gdje živi, govori malo i puno se smije. Na njegova pitanja odgovara šalom i to ga još
više privlači. Ne vjeruje da pred njim sjedi pametna djevojka koja ne podastire svoju
privatnost za dva pića. Želi je bolje upoznati, moli adresu jer bi je večeras volio izvesti. Gorka
se crveni, ne zna kako da se izvuče iz ove situacije i napeto gleda u Ris.

73
 — Moja je prijateljica suviše mlada za tebe. Usto je i talentirana pjevačica koja ne smije
gubiti noći povlačeći se po zadimljenim prostorima. — Ispija piće zadovoljna svojim
odgovorom.
— Htio sam te pozvati na svoju predstavu. Večeras je premijera.
Gorka je zainteresirana. „I on je umjetnik, imat ćemo puno tema za razgovor. Tko me
može bolje razumjeti nego slična duša?“ Prijateljica shvaća kako izgara od želje da izađe s
glumcem koji bi joj mogao osigurati nova poznanstva u umjetničkim krugovima. Pomoći će
joj da se našminka i uredi za premijeru. Pod stolom se lupaju koljenima, razumiju se bez
riječi, sretne što su osmislile dobar plan. U Gorkinu trbuhu plešu leptirići i dok se voze
prema kući obitelji Faras, krotiteljica neposlušnih djevojčica vozi prema središtu grada.
Pizzerija Napoli otvorila je kamena usta iz kojih se širi primamljivi miris pečenog tijesta.
Nada je jača od boli koju Medena osjeća i gura je prema drvenom šanku kojim kruže petorica
konobara. Plameni jezici plešu u peći iz koje kuhar izvlači pečene pizze. Gladna je, cijeli dan
nije pojela ništa osim one čokolade. Sinoć joj se glava zaglavila u tanjuru boršča koji nije ni
okusila i njezina snažna želja za jelom odvlači je do rezerviranog stola.
Konobar joj oduzima nadu uvjeravajući je da je nitko nije tražio. U inat naručuje dvije
pizze, jednu za sebe, a drugu za onu koju očekuje. „Sad će se pojaviti. Poljubit će me i ispričati
priču kojom će me uvjeriti kako me njezina profesorica obmanula. Imala je nastavu,
zasigurno je bila u nekoj od učionica koje nisam stigla obići.“ Votka joj snažno peče prazan
želudac, zalijeva ga novom uživajući u vatri utrobe koja je snažnija od duševne boli. Napokon
je slobodna, živi svoj život i ima novca da si priušti izlazak na ovako elitno mjesto, i onda joj
se događa ovakva nepravda. Zamor glasova nadjačava sve glasnija glazba. Mikrofon za
kojim stoji nježna pjevačica otvara joj gnojnu ranu. Naručuje najljuće feferone, želi da oni
ublaže pobunu što joj pleše pred očima. Nastoji je odvući prema tom školovanom glasu, ali
Medena se opire. Pjevačica nije njezina neuzvraćena ljubav. Ljubav. Kako ta riječ sada nema
nikakvo značenje. Izgovara se ljepljivo kao stara smola odrezanog stabla čiji su tragovi ostali
po suhim cjepanicama. Svakoje slovo teško olovo koje je vuče prema podu, ali ona se
čvrsto drži za stol. Zavrće rukave sjajne košulje spremna navaliti na hranu, ali čini se da je
konobar zaboravio njezinu narudžbu. Podiže ruku i upućuje mu strelovit pogled. Prazne čaše
zamjenjuju pune dok joj valovi zatomljene seksualnosti udaraju u mozak. Tolike se godine
čuvala pripremajući se za onu koja će joj uzvratiti iskrene osjećaje. To je još jedan od razloga
zbog kojega je odabrala to nevino, mlado, neiskvareno biće. „Neiskvareno?“ Počela je
sumnjati u svoju procjenu. Gnjev koji joj izbija kroz sve pore počinje je gušiti, pa otkopčava
dva dugmeta ne bi li lakše udahnula. „Lažljiva i neodgovorna.“ Te joj se riječi same nameću.
Nisu to epiteti namijenjeni njezinoj djevojčici, ne pristaju uz to lijepo lice, ali lijepe se za taj
karakter i Medena im se više ne opire. Njezino je zlato stigmatizirano i ako se uskoro ne
pojavi, ona ne odgovara za svoje daljnje postupke. Nalaktila se na stol ne primjećujući da
joj konobar pokušava poslužiti jelo. Tijesto je previše toplo, ali ona ga guta osjećajući kako
joj se nojevo meso poput kamenja taloži na želudac obložen ljutim papričicama. „Još nekoliko
minuta i rigat ću vatru; zato bi bilo dobro da se pojaviš prije toga.“ Gleda u Gorkinu pizzu koja
se hladi. Jaja malenih prepelica tako je tužno promatraju da ih što prije mora pojesti.
Pjevačica je neumorna i njezin joj glas buši mozak. Medena se želi dići i prekinuti tu muku,
ali nestabilna je na nogama koje su nekada bile toliko čvrste.
— Vi ste tako poželjna dama, a ja tako usamljen muškarac — neželjene rečenice nižu joj
se iza ramena na kojem osjeća strani dlan. Vjeruje da je ovo Gorkina šala i da glas pripada
74
jednom od konobara kojega su nagovorili da je malo izaziva. Ne okreće se i ne odgovara mu.
— Što tako lijepa žena radi sama? — Promatra pet praznih čaša osjećajući zadah koji se
pomalja iza zubi u kojima se zaglavio kavijar. Sjeda na praznu stolicu i polaže joj ruku na
bedro očekujući pristanak. Krvoločne se crvene oči okreću prema strancu koji kasno shvaća
koliko je pogriješio. Vilica se zabija u šaku koja si je dopustila takav nesmotren čin. I dok se s
tih napućenih usana želi oteti jauk, njezina se glava zabija u njegovo lice. Krik sprječava krv
koja mu se iz nosa slijeva u grlo i Medena poziva konobara koji gospodina polaže na pod dok
ne stignu kola hitne pomoći. Ostavlja veliku napojnicu koja će ublažiti sav nered koji je za
sobom ostavila. Spušta se noć i njezino će zlato možda zalutati u kakvu mračnu ulicu. Mora
je potražiti. Konobari kasno shvaćaju što je učinila njihovu gostu i dok liječnica ulijeće u
pizzeriju, sjajne je lakirane cipele mirno napuštaju. „Možda ti nisam rekla da je naš ručak
trebao biti na ovom mjestu? Nisi ti kriva, mila, ja sam ti zaboravila reći ime pizzerije“ Noge
joj se sapleću, ali hladan je zrak trijezni. „Sve sam umislila, ti se nikada ne bi tako bezobzirno
ponašala. Je li tako, Gorkice? Je li tako, dušo moja?“ Mirno sjedi za volanom čekajući da joj se
cesta prestane vrtjeti. „Sigurno si već u domu i čekaš moj poziv, ali ja sam zaboravila mobitel i
zato sam kažnjena.“
Cesta se umirila, ali onaj crni gnjev toliko je narastao da njegov duh ispunjava cio
automobil. Diše poput hobotnice koja se bori za život. Pali motor i polagano vozi prema kud.
Crvena je svjetla upozoravaju, a zelena gone, ali ona vozi smireno i uravnoteženo kao
vozačica koja je ovoga trenutka položila vozački ispit. Pali radio i pojačava glazbu koja je
umiruje.
Samo nekoliko kilometara odatle, ista se pjesma ori djevojačkom sobom. Ris je ispraznila
majčin garderobni ormar nudeći prijateljici mnoštvo svjetlucavih haljina, ogrlica i torbica
koje savršeno odgovaraju događaju kao što je večerašnja premijera. Odabrala je malu crnu
haljinu i, sretna što gospođa Faras nosi isti broj cipela, uskočila u visoke crne štikle. Pred
prijateljicom se stvorila potpuno nova Gorka. Izazovne kretnje i način na koji prstima vrti
majčinu ogrlicu Ris posve zbunjuju.
— Mala, izgledaš fantastično! — ležeći udara boksačku vreću koja joj se sa stropa spušta
do sredine kreveta. Gorka je ne čuje, toliko sliči svojoj majci da joj u grlu stoji snop sijena
kroz koji jedva prolazi zrak. Pokušava sakriti suze koje joj razmazuju maskaru. Mračna sila
vuče je u prošlost kojoj se snažno odupire i ponovno je mala djevojčica koja se sakrila u
majčin ormar.
— Beskrajno te volim — očeve su ruke oko majčina vrata. — Ova ogrlica maleni je dar za
moju kraljicu. — Biseri se sjaje na Sibilinu dugačku, bijelu vratu.
— Tebi sam kraljica, a njima kurva! — zarila je glavu u njegovo rame.
— Tko bi se usudio takvo što reći za moju suprugu? Ti si moja najveća ljubav. Svetica.
— Tvoji roditelji. Dobro znaš kako me nazivaju! — grca i kašlje gušeći se u suzama. —
Misle da te nisam dostojna. — Objesila mu se oko vrata želeći da je mala djevojčica koju će
vječno štititi.
— Oni su nevažni, kao i sva moja rodbina. Za mene postojite samo ti i djeca.
Dobro sakrivena iza mnoštva vješalica, Gorka prvi put shvaća razlog majčinih čestih
depresija.

75
 — Nisam ti rekla istinu. Sigurna sam da mi majka nije u austrijskoj klinici. Vjerujem da
je nakon požara završila na psihijatriji gdje se još uvijek oporavlja. Jesi li spremna pronaći mi
da je pronađem? — crna se maskara slila sve do crvenih usana koje su teško izgovorile poziv
u pomoć. Prijateljica skače s kreveta i snažno je grli, ali Gorka je nesvjesno odguruje. Sva se
odbojnost prema odgojiteljici slila u taj nenadani pokret kojim je povrijedila najbolju
prijateljicu. Ris je zatečena njenom reakcijom. Sjeda na krevet očekujući ispriku.
— Oprosti mi, ne znam što mi je bilo!
— Jesi li bila zlostavljana? — čitala je da zlostavljani ljudi dugo mogu potiskivati svoju
bol koja se često pretvara u sličnu reakciju. Gorka odmahuje glavom, ali sluti tko je u njoj
izazvao ovakav revolt. Postaje jasno kako je zaboravila na njihov dogovor. Mučnina koja je
sve više mori zaustavlja njezinu silnu želju za odlaskom u kazalište. Briše šminku i skida
haljinu shvaćajući koliko je pogriješila kad je pomislila da bi opet mogla biti bezbrižna
tinejdžerica. Odlučuje odgojiteljici poslati poruku isprike.

— Kažu pozitivno misli i pozitivom će ti se vratiti. Ti portali žive od laži koje serviraju
naivnim ljudima. Želim nestati s ovog planeta. Usnuti i probuditi se u nekoj ljepšoj stvarnosti
— s tankih usana izlaze nerazgovijetne riječi dok ključ treći put promašuje bravu. - Vjeruj u
čuda i čuda će ti se dogoditi. — Medena treskom otvara vrata ruske vile puštajući pekinezera
da istrči na livadu. Mlitavo se vuče kuhinjom pripremajući mu večeru, ali boca votke toliko je
neodoljivo privlači da si prvo toči piće.
— Ukusno je meso ove ptice trkačice. — Spusta mu zdjelu gledajući kako malena glava
roni i uživa u svakom zalogaju kvalitetnog mesa koje je i ona danas prvi put okusila. — I tvoja
je Medena obična ptica trkačica. — Gladi mu tijelo dok joj pseći repić veselo zahvaljuje. — Ja
sam ti noj koji cijeli život zabija glavu u tuđa govna ne shvaćaj ući da imam dugačke noge koje
su me trebale odvesti u neki drugi život. Daleko od ovoga grada i ljudi koji me koče vukući
me svojim pipcima u okvire lažnoga morala. - Zdjelica je prazna i odlučuje ga povesti do
svoga stana u kojem je zagubila mobilni telefon. Siva je četverokatnica poput jazbine u kojoj
počivaju umorne duše. Bršljan skuplja vlagu koja im se uvlači u kosti. Sa stropa se spuštaju
teški udarci. Umirovljena glumica često izvodi monologe iz svojih predstava. Medena je
navikla na njezin scenski nastup zbog kojega ponekad razmješta pokućstvo. Dopušta joj tu
sitnu radost jer starica ne zadire u njezinu privatnost. No, večeras joj se rezak zvuk stola koji
povlači po parketu strelovito zabija u ranjeno tjeme. Pali televizor i traži prijenos
automobilističke utrke. Popi skače na kauč uvlačeći joj se pod ruku. Nesvjesno ga miluje
tepajući mu kao malom djetetu, što mu se neobično sviđa. Njezin omiljeni vozač vodi u
posljednjem krugu. Napeto iščekuje veliku završnicu, ali glazba s gornjeg kata toliko je jaka
da ne čuje komentatorove riječi. Ovoga puta prati je divljačko lupanje kuhinjskim
ormarićima koje uznemiruje pekinezera do te mjere da počinje režati. Žestoko laje gledajući
prema lusteru čije ga njihanje dodatno uznemiruje. Topot nogu prelazi njezinim katom
i penje joj se iznad glave. Vrata se zatvaraju takvim treskom da joj dva najdraža plakata
uokvirena u staklo padaju na parket. Zgrada se trese, ali mesar, koji za sve imaju neku
primjedbu, ne reagira. Njezin je najdraži vozač dobio utrku, a ona nije vidjela ulazak u cilj.
Ljubi pehar podižući ga visoko iznad glave dok iznad Medene tutnja divljačka glazba. „Što se
dogodilo toj starici?“ Odavno su se prešutno dogovorile da će se poštivati bez razmjene

76
suvišnih riječi. Činilo joj se da je prije mjesec dana malo slabije hodala, držala se za stube
teško dišući, ali Medena tome nije pridavala posebnu pozornost. Nevoljko odlučuje otići do
njezinih vrata, ne voli suvišna zbližavanja sa starim ljudima jer je vraćaju u prošlost iz koje
se jedva iščupala. Gospođa je bila prijateljica njezine bake, Milodar i Jolanda nastavili su
uljudnost koja se podrazumijevala na sastancima koje bi sazivao upravitelj zgrade, ali svojoj
kćeri u nasljedstvo nisu ostavili takvu obvezu. Ona ne voli ta rutinska zaduženja, dosadne
sastanke na kojima se gotovo nikada ne donese konstruktivna odluka. Iz podruma im zimi
miriše meso koje mesar s drugoga kata svake godine suši, a po tom istom podrumu ljeti šeću
miševi stvarajući buduće naraštaje koje nijedna deratizacija nije uspjela istrijebiti. ,,U takvom
je podrumu spavao moj otac.“ Čini se kao da joj je alkohol otpustio jedan vijak u mozgu, i to
baš onaj kojim je začepila sve ružne stvari o kojima nije željela razmišljati. ,,U smradu
svinjskih nožica, među miševima, u vlazi i hladnoći, trunule su njegove kosti.“ Čini joj se da
će spašavanjem susjede iscijeliti svoju dušu, pa zato preskače stube i snažno pritišće zvono.
Iza vrata se čuje žensko hihotanje, a glazba je naglo utišana.
Njezin se prst ne diže s električnog zvonca koje prisiljava jednog od tih divljaka da se
dovuče do ulaza. Tri škljocaja brave i polagano otvaranje vrata otkrivaju duhanski dim kroz
koji jedva vidi Što se u stanu događa. Iz nikotinske magle izranja mladić kojega ne poznaje.
Crvenim bjeloočnicama putuju izbuljene zelene oči koje se ne mogu zaustaviti na susjedinu
pogledu. Usta su mu iskrivljena u komičnu grimasu, a njegova publika dobro je skrivena.
Medena zna raspored, stan je identičan njezinu i uvjerena je kako je gomila neobuzdane
djece u dnevnoj sobi. Pita ga za staru gospođu, a on joj objašnjava da je njezin nećak,
nasljednik stana. Obavještava je da je njegova teta u staračkom domu iz kojeg se više neće
vratiti i da je on jedini vlasnik kojemu je u vlastitome stanu dopuštena zabava. Alkohol
nastavlja svoje djelovanje, Medena nogom otvara vrata i ulazi ravno u osinje gnijezdo,
dnevnu sobu pretrpanu muškim i ženskim tijelima. Guši je dim marihuane, sjaji u proširenim
zjenicama koje zure u nju s kauča i poda.
— Stvarate nesnosnu buku! — podiže glas, ali nitko od tinejdžera ne reagira. — Ovdje
živi obitelj s malom djecom i bolesni ljudi. Zamislite da su to vaši roditelji, bake i djedovi.
Biste li se onda ovako ponašali? — glas joj ne drhti. Odlučna je i sigurna. Sada je ona bič i
batina, ista Grozdana.
— Ja sam punoljetan! — čuje glas mladica s kojim je razgovarala na ulazu. Stupa pred
nju. — Mi smo studenti i valjda se u ovim godinama možemo malo zabavljati! — i dalje se
podsmjehuje vjerujući da mu to susjeda ne može zabraniti.
— Zbog vaše zabave, meni podrhtava strop, ljulja mi se luster i pale su mi dvije slike sa
zida. — Pokušava promijeniti taktiku. — Radim u dječjem domu i potreban mi je mir. Rano
ustajem i molim vas da se utišate — cvrkuće tako nježno, ne prepoznajući svoje ponašanje.
— Oprostite, molim vas, nećemo više biti toliko glasni - mladić je umiruje. Sretna što je
uspjela u svome naumu, s noge na nogu spušta se u svoj stan. Tek joj sada kroz glavu prolazi
da bi i njezina Gorka mogla zalutati u ovakvo društvo, među razjarene tinejdžere i gomilu
droge. Loš osjećaj vodi je prema dnevnoj sobi u kojoj svijetli mobilni telefon na koji Popi
glasno laje. Na ekranu je djevojčina poruka:

Teta Medena,
oprostite što vas nisam obavijestila da mi danas nastava traje znatno

77
 dulje. Nakon škole morala sam do prijateljice po neke skripte, ali sad
se vraćam u dom. Zao mi je što nisam mogla stići na naš dogovor.
Sve ću vam to nadoknaditi.
Gorka

Odgojitelj i čine su vlasi naelektrizirane. Pas osjeća njezino stanje i nemirno se vrti u
krug pokušavajući si ugristi rep. Medena se drži za zid. Laž je toliko bolna da je probada oko
srca. Riječi dopiru, ali mozak ih teško upija. Ne može podnijeti nanesenu mu nepravdu. „Njih
dvije na košarkaškom treningu, njih dvije u prijateljičinoj kući.“ Registrirao je užarene riječi
koje su se utisnule u njega. „Prijateljica... prijateljica...“, odzvanja u duguljastoj lubanji iz koje
izlaze žute trake koje hvataju sve jače vibracije sa stropa. Gnjev koji je obuzima toliko je
snažan da bi uzela mitraljez i bez razmišljanja potamanila svu onu neodgovornu gamad s
gornjega kata pridružujući im i tu Gorkinu prijateljicu. Popila je tablete za smirenje. Zalijeva
ih vodom čekajući da joj umire svijest. „Da ti oprostim... Kažeš da ti je žao što si mi nanijela
nepravdu.“ Tablete su naletjele na ostatak alkohola koji je u želucu zapalio oganj. Glazba s
četvrtog kata ponovo je sve glasnija i prisiljava je da uzme kuhinjsku stolicu. Uzvraća im tako
Što njezinim naslonom snažno udara o strop dnevne sobe. Toliko snažno i dugo prosvjeduje
da su joj se na prstima otvorile krvave rane, a drveni se naslon odvojio od ostatka stolice.
Novi je susjed prihvatio igru i sada njegovi prijatelji povlače sav namještaj kako bi
stvorili energični orkestar koji Medenoj rastvara mozak. Uzima visoku gipsanu vazu, izvlači
iz nje umjetne ruže i čvrsto je držeći udara o strop s kojega joj po kosi pada žbuka. Susjed je
započeo zborno pjevanje. Muškarci viču iz svega glasa, a žene vrište popunjavajući praznine.
Čini se da je poražena, ali prevario se svatko tko ju je krivo procijenio. Naziva policijsku
postaju i prijavljuje buku, drogu i nemoralno ponašanje, približavajući telefon stropu. Pali
cigaretu, što čini u stanjima potpune rastrojenosti. Vrištanje i glazba toliko su glasni da se
čuju na petsto metara od zgrade i policajci snažno lupaju na vrata. Mladić ne otvara misleći
da je to ponovno njegova dosadna, staromodna susjeda.
Organi reda i mira legli su na zvono sve dok nije otvorio. Medena sluša tišinu pa
policijske korake u sobama i kuhinji. Zamišlja kako sakupljaju ostatke marihuane i odvode ih
u postaju na ispitivanje. U zgradi ponovno vlada mir, ali u njoj stvara nemir
uzrokovan pretjeran ina razmišljanjem. Odlučuje da Gorki više neće pomagati jer je prevršila
svaku mjeru i izdala njezino povjerenje. ,Ja radim honorarni posao kako bih ti platila privatne
satove pjevanja, a ti moj novac trošiš s nekom prijateljicom... prijateljicom... prijateljicom..."
nabija joj u glavi. „Nije Medena glupača!“ Pritišće broj Sašina telefona na koji joj se javlja
sekretarica. Na zvuk njezinih toplih riječi, iz nje provaljuje strašan plač.

78
 ***

Gorka se toga dana tako kasno vratila u dom da je ravnateljičina kazna sustigla i Medenu
koja je suspendirana četiri mjeseca. Šetnje kućnog ljubimca obitelji Aleksandrijevič ostale su
joj jedini izvor prihoda i zato je imala opravdanje za ukidanje Gorkine dodatne pjevačke
naobrazbe. Sjedi u fotelji ispijajući kavu koju joj je Ruskinja poslužila. Po površini pliva
gomila šlaga prekrivena karamelom i posuta raznobojnim čokoladnim mrvicama. Saša
Aleksandrovna osjeća njezinu ogromnu tugu čekajući da joj otvori dušu, ali Medena
pokušava zadržati profesionalan odnos. Ne želi započinjati temu koja bi je mogla odvesti u
neželjenom smjeru i zato mudro šuti, potvrđuje i smješka se. Smatra da bogata Ruskinja voli
isprazne priče, prati je po dućanima u kojima ona odabire porculansko posuđe, ispijaju velike
koktele i vode dugačke, neobvezne razgovore dobro pazeći da ni jedna ni druga ne pređu
prag površne uljudnosti. Sretna je što je odoljela iskušenju da suviše zabada nos u život svojih
poslodavaca, ali čini joj se kako se sama uplela u mrežu lagodnog života u koju je
trebala uplivati njezina zlatna ribica. Trlja si grlo kao da traži nevidljivu udicu kojom je
upecana. Saša raspreda o novoj kolekciji mladoga sovjetskog kreatora koji ju je pozvao na
svoju izložbu, a Medena se pretvara da je sluša razmišljajući kako je prije nekoliko
dana uplovila u četvrto desetljeće.
— Tom sam divnom, mladom dizajneru pomogla na početku karijere, a sad bih željela
darovati novac u dobrotvorne svrhe. Razmišljala sam kako bi bilo divno da ga uplatim na
račun doma za nezbrinutu djecu. — Pogodila je temu i njezina je susjeda očarana tom
zamišlju.
„Ako uplati novac na račun doma, Grozdana će to smatrati mojom zaslugom. Ishitreno je
reagirala. Suspendirala me zbog svoga bijesa. Bila je ljutita što je ona nizozemska obitelj
odustala od usvajanja malog Amara.“
— Vjerujte mi, Saša, taj novac nikome nije više potreban. Razveselit ćete toliku djecu
kojoj ćemo moći priuštiti sve ono o čemu su maštali.
— A o čemu ste, Medena, vi maštali? — dodaje joj tople štrudle od jabuka koje je sama
ispekla.
— O vašem trkaćem automobilu koji stoji u garaži na trkalištu? — srce joj snažno udara
i val sreće trese joj tijelo. Adrenalin je toliko snažan da ne želi čekati ni časka.
— Taj automobil jedva čeka da ga netko provoza! — Saša se smješka, a Medena osjeća
kao da je steže neki nevidljiv obruč sreće koja joj se za četrdeseti rođendan ipak osmjehnula.

U isto vrijeme sumnja koja mori Gorku toliko je jaka da je odlučila posljednje školske
sate odvojiti za odlazak na psihijatriju kako bi pronašla majku. Ris je bez razmišljanja

79
podržala njezin plan i sada koračaju prema glavnoj gradskoj umobolnici ne znajući od kojega
bi kata trebale započeti istraživanje.
— Načelnik policije rekao mi je da mi se majka nalazi u nekoj ustanovi — šapće joj dok
prilaze čuvarovoj kućici. — Čini mi se da bi to mogla biti ova umobolnica u kojoj je odjel za
liječene alkoholičare. — Predstavljaju se kao studentice medicine koje u bolnici imaju
praksu.
— Jesi li sigurna da tvoj otac nije uplaćivao strano osiguranje? Možda ti majka doista leži
u nekoj skupoj austrijskoj bolnici. — Ris se češka po ramenu na koje je prije nekoliko dana
stavila tetovažu risa.
— To je osiguranje jako skupo, ona ga nakon smrti moga oca nije mogla plaćati. Prije bih
rekla da ga je unovčila i da je taj novac odavno popila. U samo godinu dana potrošila je svu
ušteđevinu i mi smo sad u pravom smislu dvoje siročadi ovisnih o domu za nezbrinutu djecu.
— Duboko udiše gledajući u prijateljičinu torbu. — Jesi li donijela liječničke kute?
Ris ih izvlači iz ruksaka. U bolničkom parku navlače krinku koja bi im trebala omogućiti
ulaz. Psihijatrija ima tri kata i ne znaju na koja bi vrata trebale pozvoniti. U prizemljuje pusta
čekaonica. Bijele drvene klupe stvaraju loš predosjećaj, a bijela vrata bez kvake unose
odbojnost koja ih tjera prema izlazu. Studenti znaju da se kroz njih ne može lako proći, ali ne
i dvije srednjoškolke, glazbenice koje se nikada nisu našle na ovakvu mjestu. Pokraj vrata je
električno zvonce, pogledavaju se i Ris ga pritišće. Strah je obuzima poput potresa koji joj
trese visoko tijelo. Više od svega voljela bi da nitko ne otvori vrata pakla iza kojih je umrla
njezina baka. Nikada nikome nije ispričala tu noćnu moru s kojom se prvi put suočava. Gleda
u tamne bolničarove oči predstavljajući ih kao studentice medicine koje su poslali k njima na
praksu.
Gorka se grčevito drži prijateljičine liječničke kute kao dijete koje ne ispušta majčinu
suknju. Bolničar ih propušta na hodnik kojim se prolama jezovit krik. U pogledima
maloljetnica, tananih umjetničkih duša, ogleda se panika kojoj ne mogu uteći. Snažnija šaka
hvata nježniju ruku pokušavajući joj uliti barem malo sportske hrabrosti koja nju napušta.
Svaka soba ima zaključana vrata, ali događaji u njoj mogu se pratiti kroz prozorčić. Glava koja
mu se primakne isti tren požali što je i na trenutak pomislila da je taj komad stakla ekran na
kojem će vidjeti neobičnu predstavu. Muško je tijelo svezano za krevet. Kožnati remeni ne
dopuštaju mu pomicanje iako se njegovi mišići tresu neobjašnjivim elektricitetom. Gorka mu
želi pomoći, razvezati strune i odvesti to biće izvan ove jezive ustanove. Mozak joj pokušava
prizvati lijepe slike, ali prisjeća se samo prvoga majčina pijanstva u kojem je tako
halucinirala da ju je morala zavezati za stolicu. Niz Risino lice teku krupne suze. Bol koju je
pokušala umanjiti tetovažama i bušenjem jezika sada je eskalirala i potpuno je preplavila.
„Bako, bila sam suviše mala. Oprosti mi što ti nisam znala pomoći.“ Topla lava bijesa klizi joj
niz zažarene obraze. „Liječnici te nisu razumjeli, za njih si bik samo luda starica.“ Stisnute
šake žele iščupati vrata, podići krevet i zajedno ga s ovim nemoćnim čovjekom odnijeti u
dnevnu sobu svojih roditelj a. Prijateljica je vuče za kutu i njihove su oči začas na drugom
prozorčiću. Ne žele vidjeti glavu koja udara o zid, ne žele sanjati krvavo čelo i nokte što grebu
beton. Odmor traže na trećem otvoru nadajući se ljepšem prizoru. Starac se čvrsto drži za
rešetke kreveta o koji se opire stopalima. Iz njegovih se usta čuje zvuk motora. On je vozač
autobusa koji ukrcava putnike i veselo maše poznanicima. Taj ih prizor na trenutak
nasmijava, ali Gorka osjeća da moraju požuriti dok netko od osoblja ne shvati njihovu

80
prijevaru. Iduća soba otkriva jezovit prizor koji im ledi krv u žilama. Ona je divlja životinja
čiji su bijes zatvorili u kavez. „Koliko li je ta žena opasna?“ pitaju se obje glave čije duše ne
izdržavaju daljnju potragu.
— Vi ste nove studentice koje je fakultet poslao na praksu? — bradati je liječnik viši od
košarkašice koja mu gleda u naočale. Gorka potvrdno kima glavom jer joj je prijateljica
shrvana. — Molim vas, pokažite mi svoje fakultetske iskaznice! — sumnjivo
promatra njihovo prekopavanje torbi. Smrknuta ih lica ispraća do izlaza. — Ono što ste
vidjele bit će vam dovoljan podsjetnik da se više nikad ne uvlačite na ovakva mjesta. —
Psihijatar za njima ljutito zaključava vrata pozivajući portira koji ih odvodi daleko od
umobolnice.
— Dobro smo prošle. Nisu nas prijavili policiji. — Ris je odahnula znajući da se više ni
zbog kojeg razloga ne bi upuštala u ovu avanturu.
— Ali postoje još dva kata. Možda je moja majka na nekom od njih! — Gorka ne želi otići
dok se ne riješi tajna majčina nestanka.
— Sjetila sam se kako ćemo to doznati. Vodim te na ručak, vjeruj mi, moja je majka
izvrsna kuharica. — Koračaju prema parkiralištu na kojem je ostavila motocikl.

Motor trkaćeg automobila snažno odjekuje praznom stazom. Pritiskom papučice gasa,
Medena izbacuje sav gnjev koji joj se ova četiri mjeseca nakupljao. Izmiješan s ushitom tjera
je da vrišti dok se crveni bolid okreće u zavojima. Istodobno proživljava neočekivanu sreću i
nezamislivu tugu pa na trenutak pomišlja podignuti ruke i dopustiti volanu da otpleše
oproštajni ples. Jedva podnosi toliko snažnu buru adrenalina i pritisak emocija. Svaka
stanica uživa u njezinu crvenom, kožnatom kombinezonu, a bijela kaciga pristaje joj kao
salivena. Zamotana šalom i ogrnuta debelim krznom, Saša Aleksandrovna s tribina
zainteresirano prati Medenino umijeće kojim vješto izvlači automobil iz zavoja i brzinu
koja je svakim odvoženim krugom sve veća. Čini joj se da je vozačica probila sve postavljene
rekorde, a to joj potvrđuju i oči stručnog tima koji prati svaki prijeđeni metar. Pogledi su im
sada usmjereni prema Ruskinji pretpostavljajući da je ona menadžerica vozačice za koju
nikada nisu čuli. Žele je u svome timu, ali ne mogu pretpostaviti kolika joj je cijena i zato su
oprezni. Polagano joj prilaze i pružaju ruke. Prvi je trener ženske automobilističke
reprezentacije, a drugi predsjednik kluba. Obojica nose crvene šilterice, razlika je samo u
tome što ispod trenerove raste žuta kosa, a pod predsjednikovom crna.
— Imate iznimnu vozačicu! — trener pruža Saši ruku.
— Ovakav rezultat u našoj zemlji još nije zabilježen — predsjednik je očaran pa mu
izlijeće pohvala koja bi ga mogla skupo koštati. Ruskinja se zagonetno smiješi. Ne otkriva
istinu jer zna da bi Medena ovim talentom mogla zaraditi lijep novac.
— Mi smo mali klub. Naši su prihodi skromni i... — trener pokušava sniziti imaginarnu
cijenu, ali predsjednik ga prekida.
— Ali imamo sponzore i oni bi je mogli plaćati. Ako bi vaša vozačica vozila za naš klub,
mogli bismo sudjelovati na europskom prvenstvu. — Njegov je ushit toliko velik da pristaje
na sve uvjete. Zamišlja se kako stoji uz novu automobilističku zvijezdu dajući dugačke

81
intervjue. Njegovo je lice na svim naslovnicama jer je on taj koji je prepoznao ogroman
potencijal i doveo je u njihov tim.
— Mene zanima godišnja premija i sve pogodnosti koje bi uz nju pripale mojoj klijentici.
— Promatra automobil čije se gume hlade. — Ja idem do svoje automobilističke zvijezde, a
vi pripremite ponudu i pričekajte nas u uredu.
Medenino je tijelo zalijepljeno za školjkasto sjedalo. Licem joj curi znoj, a srce udara u
grlu. Sreća koja ju je obuzela graniči s ljubavlju koju je doživjela samo jednom u životu. To su
dva najjača osjećaja kojima se nije ni mogla ni željela oduprijeti. Sašin veseo bod i mahanje
rukama donose joj divne vijesti, ali nema vremena objašnjavati novonastalu situaciju.
— Predsjedništvo kluba zainteresirano je za tebe. — Još uvijek ne vjeruje kako ta
neprimjetna šetačica njezina ljubimca posjeduje takvo vozačko umijeće. — A ti ćeš im morati
objasniti gdje si dosad trenirala i jesi li vozila za neki klub. — Gleda u susjedu za koju je bila
uvjerena da ne posjeduje ni ti jedan izniman talent. — Misle da sam ti ja menadžerica pa ti
preporučujem da ih ostavimo u tom uvjerenju.
Medena skida kacigu. Potreban joj je kisik. Duboko udiše pitajući se je li ovo java ili jedan
od onih snova iz kojeg će je probuditi nervozna budilica, a njezin će se pogled zaustaviti na
svjetlećoj lepezi kojoj će se kao i svakoga jutra pomoliti za ostvarenje ogromne želje. Duša joj
je toliko narasla i čini joj se kako će se kombinezon raspuknuti. Snažan vjetar nosi njezino
uzbuđeno tijelo prema uredu automobilističkog tima. Zgrada je to koju je toliko puta
promatrala s tribina zamišljajući što se u njoj odvija, a sada će baš ona, Medena Burata, biti
sudionica važnog razgovora. Nitko joj nije rekao koje je vrijeme postigla i zato ulazi oprezno
vjerujući da će netko od tih uvaženih ljudi viknuti: Ulaz je dopušten samo članovima! Ali nitko
ne dovikuje takvo što, nego je dočekuju raširenih ruku, kao dugo očekivanu automobilističku
zvijezdu koja ih je počastila svojim dolaskom.
— Izvolite, pridružite nam se! — rezultat koji je postigla govori više od imena kojim se
predstavlja. Saša Aleksandrovna ne gubi vrijeme i postavljajući se poput prave sportske
agentice, traži iznos koji bi odgovarao njezinoj klijentici. Medena je ponovno
malena djevojčica, samo njezina majka ovoga puta nije stroga i nepovjerljiva Jolanda, nego
širokogrudna i širokoumna Ruskinja. To joj ostavlja mogućnost da lebdi svojim zamišljenim
prostorom koji je stvorila u ranom djetinjstvu. Ulična utrka biciklima završila je njezinom
pobjedom, a dlanovi njezinih roditelja bih su jedini koji nisu pljeskali jer svoje dragocjeno
vrijeme nisu trošili na bodrenje svoje djevojčice. Neisplakane suze zaostale u tom dalekom
trenutku kroz uske cjevčice stižu prema svijetlim očima pa ubrzano trepće trudeći se ne
zaplakati.
— Postigli ste iznimno vrijeme. Čestitam vam u ime cijeloga tima! — predsjednik joj
pruža ruku koja je snažno trese. Čude se kako je u ovim godinama postigla bolji rezultat od
njihove najbolje vozačice.
— Jeste li svjesni da je vaš rezultat bolji od vremena koje je na posljednjoj utrci postigla
državna prvakinja?
I trenerov je stisak snažan, ali njegove riječi Medenoj ne znače puno jer je svoje rezultate
uvijek uspoređivala s onim muških vozača. Ne odgovara mu upadajući u rupu prošlosti koja
je snažno povlači u njezinu petu godinu. Ponovno je na onoj plaži na kojoj je jednom od
dječaka otela automobil. Bio je to trkaći automobil s pedalama za kojim je cijelo ljeto žudjela,
ali njezini roditelji vapaje i molbe nisu ozbiljno shvatili. Iskoristila je trenutak u kojem je bio

82
zauzet lizanjem sladoleda, uletjela u automobil i pritisnula papučice. Željela je poletjeti,
vinuti se među galebove koji su je nadlijetali. Čvrsto je stisnula volan i krenula prema kraju
plaže. Kočnica joj je samo smetala, automobil je dobio ubrzanje i ona je raširila ruke
dopustivši da zajedno polete u more. I sada su oko nje ti silni povici, povišeni tonovi. Saša
Aleksandrovna pokazuje prstom na papir koji je Medenoj ponuđen, a ona se osjeća kao da je
katapultirana u svemir. Godinama je tajno vježbala na odbačenim trkaćim automobilima
vozeći ih pustim šumskim stazama. Nakon potpisa, u ruke joj guraju čašu šampanjca i ona
nazdravlja pitajući se koliko će još trgati ovaj lijepi san.
Isto se pita i njezina miljenica koja stoji pred prijateljičinim domom. Objekt od sedamsto
kvadrata šepuri se na raskošnom travnjaku koji se proteže pod voćkama sve dokle ga ljudsko
oko može obuhvatiti. Ovo je drugi put da dolazi u posjet obitelji Faras, ali njihov dom
ponovno joj izmamljuje dubok uzdah. Ris je odvodi uz teniski teren prema obiteljskoj tiskari
koja se naslanja na kuću. Potreban joj je telefon s kojega će nazvati bolnicu. U očevu
uredu postoje odbačeni mobiteli otpuštenih radnika. Oni su idealni za lažni poziv. Gorka je
zadivljena velikim strojevima i pedesetoricom radnika koji ih veselo pozdravljaju. Poslovođa
govori Ris da joj je otac na poslovnom ručku, pa one produžuju prema uredu pretrpanom
papirima.
— Nadajmo se da će mi i ova uloga uspjeti. — Ris naziva psihijatrijsku ustanovu
predstavljajući se kao obiteljska liječnica koja se zanima za svoju pacijenticu Sibilu Mazorski.
— Oprostite, doktorice, ali mi na odjelu nemamo pacijenticu toga imena — odvrati
sestra s drugoga kata. Doktorica Faras moli je da provjeri na svim odjelima i s nestrpljenjem
iščekuje odgovor. — Nažalost, čini mi se da ste pogriješili bolnicu. Ni na jednom katu nije
smještena bolesnica Mazorski — bolničarka je vrlo ljubazna i ona se zahvaljuje na
informaciji.
— Majka ti nije na psihijatriji. Barem ne u ovoj ustanovi. — Ponovilo se sjećanje na baku
koje joj stišće prsni koš.
— Potraga za njom čini se kao ulazak u labirint. Moram pronaći kraći put. — Nakon dugo
vremena pred očima joj je odgojiteljica. Jedina osoba preko koje bi mogla ostvariti svoj naum.
— Ja ću ti uvijek biti od pomoći, ali, molim te, ne tjeraj me više nikada na psihijatriju.
Ono što sam danas vidjela toliko me uznemirilo da će mi jedino glazba otjerati tugu. —
Otključava podrumska vrata i propušta prijateljicu u ogroman svijetao prostor ispunjen
instrumentima. — Pijanino za tebe, bubnjevi za mene i gitara za nekoga tko će nas pratiti! —
pokazuje joj prema novim instrumentima koji njezinu prijateljicu očaravaju. Gorka još uvijek
nije svjesna da Ris ima uhodan sastav kojemu je nedostajala pjevačica.
— Zar ti ne želiš biti Članica sve uspješnijeg glazbenog sastava? — košarkašica uzima
palice i udara po bubnjevima.
— Misliš da bismo nas dvije uz gitarista mogle nastupiti kao glazbeni sastav? —
zaboravila je sve ružne događaje koji su je u posljednje vrijeme pratili.
— Kao najbolji sastav koji vjeruje u pobjedu! — dometne dvadesetpetogodišnjak čije se
visoko tijelo uvlači kroz vrata.
— Gorka, upoznaj našega gitarista i menadžera, čovjeka čije se vizije uvijek ostvare i
osobu koja ima brojne kontakte u svim medijima. Rene je, draga prijateljice, moj brat. Taj

83
izdanak naše loze završio je glazbenu školu, a potom se otisnuo u Ameriku gdje je diplomirao
menadžment i marketing.
Toliko joj je sličan da se smije prijateljičinu iznenađenju.
— Moja sestrica želi reći da ja našem glazbenom sastavu nedostajala samo jedna izvrsna
pjevačica, a koliko sam o tebi čuo, čini mi se da ćeš biti idealna članica našeg benda. — Nježno
uzima gitaru i počinje svirati romantičnu melodiju koja Gorku odvodi u neko sretno vrijeme.

84
 ***

Dječje oči pune nade gledaju blindirani automobil koji se zaustavlja pred njihovim
domom. Gomila rukica maše kroz staklo ulaznih vrata izgovarajući odgojiteljičino ime.
Ruskinju povlače za rukav moleći je da ih odveze daleko izvan grada, na mjesto gdje se
skrivaju njihovi roditelji. Saša Aleksandrovna dijeli im lijepo umotane poklone. Radoznalo
otvaraju darove pristigle iz svijeta i nade tražeći u njima odgovore. Ona ih miluje i nježno
tepa milozvučne riječi. Osjećaju dobrodušnost koja iz te žene isijava. Dvije djevojčice drže je
za ruke dok joj se trojica majušnih dječaka mota oko nogu. Starije se štićenice drže po strani.
Njihova su leđa priljubljena uza zid hodnika koji vodi do ravnateljičine sobe.
Medena pozdravlja odred dobrodošlice dok Ruskinja svakome od njih u ruku gura
novčanicu. Zure u papirnate smotuljke koji ih nakratko uveseljavaju. Uvjereni su da će bogata
došljakinja odabrati jednog od štićenika i nadaju se da bi to mogao biti netko od njih.
Smiješe se, popravljaju frizuru i pokazuju prema svojoj maloj braći i sestrama. Njihova lica
uzvikuju:
— Kupite nas u paketu! Nemojte odabrati samo malenu djecu!
I mi vrijedimo, i mi smo u duši ta ista malena siročad, samo su nam tijela odrasla!
Saša Aleksandrovna sve to razumije, ali svrha njezina dolaska druge je prirode. Ne želi
nikoga izdvojiti, nego im želi omogućiti lagodnije odrastanje. Ravnateljica se smiješi, biserni
su zubi danas posebno ispolirani, a crveni ruž majstorski nanesen. Frizerski se salon cijelo
jutro bavio njezinom punđom koju donatorica prvo zamjećuje. Grozdana je pozdravlja
srdačnim osmijehom šireći ruke u prijateljski zagrljaj. Saša se ne grli. Učtivo se predstavlja
sjedajući na ponuđenu fotelju.
— Možete govoriti hrvatski jer ga dobro razumijem. Ne živim dugo u vašoj zemlji, ali
sam. odlično svladala vaš jezik. — Smiješi se prebacujući nogu preko koljena. Medena sjeda
u drugu fotelju trudeći se da ravnateljici ne gledam oči. Opčinjena svojom novom karijerom,
skupila je hrabrost i nazvala dom kako bi je obavijestila o velikodušnoj donaciji. Grozdana je
ushićena, ruke joj podrhtavaju dok prinosi kavu i konjak.
— Vaša je gesta vrijedna divljenja. Sigurno niste svjesni koliko mali broj bogatih ljudi
odvaja novac za siročad, a njima je najpotrebniji. — Ravnateljica se nikako ne može
namjestiti. Stolica je pritišće kao da je izvučem iz centrifuge. Ruskinja ne odgovara, otvara
torbicu i ispisuje ček.
— Vi možete ispuniti adresu i primatelja. — Ne želi hvalospjeve. Ona odrađuje svoju
dužnost za koju će biti posebno nagrađena.
— Ja sam... znate... ako nemate ništa protiv, pozvala novinare i televiziju da zabilježe
ovakvu velikodušnost. Mi ćemo vašim novcem obnoviti dječje sobe, kupiti računala i...
nećemo morati zatvoriti ustanovu. Vi ste nas, gospođo draga, spasili, a ja vam, evo, još uvijek
ne znam prezime. — Grozdana suviše trepće, a s lica joj ne silazi ljubazna grimasa.

85
 — Aleksandrijevič, ovo je donacija obitelji Aleksandrijevič — pruža ček koji
ravnateljičina drhtava ruka ne prima. Na suviše svjetlucavo čelo izbijaju sitne kapljice znoja.
Lice joj gori, a plave oči tonu u užarenu lavu. Suhe usnice ne žele prihvatiti istinu, guta slinu
i duboko udiše. Radijatori klopoću i uvlače sav kisik. Mora razmaknuti zavjese i otvoriti
prozor inače će se ugušiti. Medena prati njezine neočekivane reakcije. Pogledava Ruskinju
koja mirno odlaže ček na stolić.
— Molim vas, bez medija. — Čeka da se ravnateljica nadiše svježeg zraka. U daljini se
naziru pahulje snijega. Grozdana miriše hladnoću i smrt, ono na što je snijeg uvijek podsjeća.
Saša Aleksandrovna unijela je miris tamjana koji joj steže grlo. Ček je ispisan križem
umočenim u krv. Zna da ga ne smije primiti. Pogazila bi sve ono što je dosad mukotrpno
gradila. Svib ovih godina pokušavala je isprati grijeh utkan u svaku svoju stanicu i ova joj je
ustanova u tome pomogla. „Hram svetosti pokušavam spasiti prljavim novcem.“ Trese se pod
naletima hladnoga vjetra. ,,A ako ga odbijem, sva će ova djeca završiti u tko zna kakvim
domovima. Morat ću prodati petero najmlađih štićenika obiteljima koje nitko ne provjerava.
Onima najviše platežne moći. Nije li to isti grijeh?“ Okreće se prema dobročiniteljici ponovno
se smiješeći. Umjetni je cerek gotovo histeričan, oči su joj streljiva kojima bi gađala cipelice
đavla koji se ponovno dovukao u njezin svijet.
— Aleksandrijevič! - ponavlja spuštajući se na stolicu za svojim radnim stolom. Pretvara
se da prvi put čuje to prezime i zapisuje ga na čist papir. — Znači, bez medija. - Zapisuje i to
kao hipnotizirana, buljeći u prazninu koja je vraća u daleku prošlost.
— Ako smo sve obavili, ja vas lijepo pozdravljam. — Saša Aleksandrovna pruža joj ruku
koju jedva prihvaća. Uhvaćena u zamku, osjeća se poput malene djevojčice ovisne o zlim
silama koje će joj krojiti budućnost. Medena je zatečena. Ravnateljičin ushit u trenu se
pretvorio u mrzovolju i tugu koje sobu zavijaju u crninu. Tamjan je toliko snažan i čini se da
izlazi iz radijatora obavijajući tri figure u čudesnoj igri koju ni jedna od njih zapravo ne
razumije. Mediji kucaju, ali ravnateljica im ne odgovara. Šalje odgojiteljicu koja bi im trebala
prenijeti poruku. Medena je u hodniku punom fotoaparata i kamera koji su uprti u nju.
Mikrofoni pod bradom žele da nešto kaže. Njezina skupocjena garderoba, moderna frizura i
novostečeno samopouzdanje govore im da je upravo ona ta ruska bogatašica.
— Ja sam Medena Burata, odgojiteljica ovoga doma za nezbrinutu djecu. — Na
novinarskim licima čita se zbunjenost. — Gospođa
Saša Aleksandrovna, ruska bogatašica, darovala je novac našem domu, ali ne želi
medijsku pompu.
— O kojem je iznosu riječ? Željeli bismo razgovarati s gospođom Sašom i s vašom
ravnateljicom — izvijaju se glave koje približavaju mikrofone.
— Ona je samozatajna osoba i zato je primopredaja čeka obavljena još rano jutros. —
Ponaša se poput glasnogovornice čudeći se tom svom dijelu ličnosti koji dosad nije upoznala.
Krajičkom oka pogledava prema kraju hodnika na kojem su se natiskale radoznale glave
štićenika. Gorka se probila u prvi red.
Znatiželjno je promatra i to joj ulijeva dodatno samopouzdanje. — Zamolila me da vam
prenesem njezine pozdrave. — Uzima mikrofon i čvrsto ga steže promatrajući djevojku koja
joj se približava.
— Ali, gospođa Saša Aleksandrovna svoj je novac uložila i ujedan veliki talent. Novu
pjevačku zvijezdu, štićenicu našega doma, Gorku Mazorski. Dođi, Gorka! — Kamere se okreću
86
prema zbunjenoj djevojci koja se smiješi. Cijelo se jutro dotjerivala slušajući o tome kako će
u dom stići uvažena gošća čiji će dolazak pratiti mediji. Sve dosad nije željela da itko zna kako
je štićenica ovoga doma, ali ovo shvaća kao pruženu priliku, odskočnu dasku koja će je
lansirati na svjetla pozornice. I dok odgojiteljica uživa u ulozi glazbene agentice, Ruskinja
koristi priliku i iza njihovih se leđa izvlači iz doma. Gorkina ljepota i melodičan glas
mamac su za novinare koji joj postavljaju mnoštvo pitanja. Na većinu ne odgovara, drži se
svoje glazbene karijere i koristi se njima kako bi je gledatelji dobro upamtili. Medena sjaji od
ponosa, ona joj je omogućila ovu medijsku pozornost i srce joj snažno udara. Potisnuta ljubav
sada je još jača i rasplamsala se u svim duginim bojama. Stoji joj iza leđa poput majke koja je
bodri. Novinari su dobili zadovoljštinu i njihovi automobili napuštaju parking doma u kojem
vlada histerija. Stariji štićenici vrte se oko Gorke ispitujući je o pjevačkoj karijeri, ali
ravnateljica razbija magiju pozivajući odgojiteljicu u svoj ured.
— Gdje si je upoznala? Kako je ta žena došla do tebe? — Grozdanine su stisnute usnice
ravna crta mrzovolje.
— Ona je moja susjeda kojoj duže vrijeme čuvam psa. — Ne ispituje uzrok ravnateljičina
stanja. Ne tiče je se jer više ne planira ostati u ovom domu. Ravnateljica ju je nakratko udaljila
s posla, a ona će njoj sada uručiti otkaz.
— I ništa ne znaš o njezinu podrijetlu? O poslu kojim se bavi i razlogu zbog kojega je
našem domu dala toliki novac? — ispija veliku čašu konjaka koji joj umiruje drhtave ruke.
— Nisam je ispitivala. Plaća mi za moj rad i ja ne ulazim u njezin privatni život. — Na
vrijeme se zaustavila kako ravnateljica ne bi stekla pogrešan dojam smatrajući je njuškalom
koje je pretraživalo Ruskinjinu kuću.
— Njezino ti prezime ništa ne govori? Nikada o njemu nisi ništa čula? — pali cigaretu i
odsutno otpuhuje dim.
„Sigurno je želi ocrniti kako bi me držala u šaci. Medena više nije tvoja glupača. Napokon
imam svoju karijeru i svoj novac. Možeš ti, Grozdana, misliti o njoj što god želiš, ali ona mi je
omogućila ono o čemu nisam mogla ni sanjati.“ Vrti glavom i sliježe ramenima.
— Ti si lakovjerna osoba. Pijun kojim se bez problema upravlja. — Vrijeđanje više ne
pogađa metu koja je navukla automobilistički štit.
— To možda vi, ravnateljice, mislite, ali ta mi je žena pomogla da krenem u svoj život i
ja sam joj na tome zahvalna. Među ostalim, došla sam dati otkaz. Dosta mi je bilo vašeg
omalovažavanja. Svih ovih godina nisam od vas čula lijepu riječ i zato neću žaliti za ovim
radnim mjestom. — Izvlači papir na koji je čitko sročila otkaz. Polaže ga na radni stol,
udahnuvši prve sekunde slobode.
— Ne znaš u što si upletena. Nemoj mi, molim te, za mjesec dana doći uplakana moleći
me da te ponovno primim na posao. — Gleda u papir na kojem stoji Medenin potpis.
— Zašto vi ne poderete ček s ovim ogromnim iznosom? Nećete li i vi biti upleteni ako
dirnete i novčić s tog računa? — novi dio njezine ličnosti s prvim je trenucima slobode toliko
procvjetao da se teško zaustavlja.
— Želite mi možda reći da kupuje malu djecu pa ih u Rusiji skuplje prodaje?! - viče iz
svega glasa braneći svoju novu poslodavku.
Grozdana zna da je ova bitka unaprijed izgubljena i sprema njezin otkaz u ladicu s
Ruskinjinim čekom. O tim će dvama papirima morati duboko promisliti. Tek sada kad bi je

87
mogla izgubiti, shvaća koliko joj je ta čudnovata odgojiteljica važna. Gleda naglašenu
adamovu jabučicu što napeto poskakuje čekajući odgovor. Htjela bi joj reći koliko će joj
nedostajati njezina prisutnost. Kako zapravo voli te krakate noge koje snažno koračaju
hodnikom doma i tu nepromišljenu glavu iz koje svakoga dana izlaze bizarne zamisli.
„Neka misli da je ne volim i da su moje uvrede nastale iz mržnje.“ Ljutito pokazuje
prstom prema vratima i Medena razočarano izlazi na hodnik. Grozdana dlanovima prekriva
lice i glasno jeca. „Nisam te uspjela preodgojiti. Tvoja je majka imala suviše jak utjecaj.“ Suze
joj klize niz dlanove namakajući zlatni sat ispod kojega je ugravirana Milodarova posveta.
„Nikada ti neću otkriti istinu. Sada si dokazala da je nisi dostojna.“ Sluša kako se
njezini koraci glasno udaljavaju.
„Što li je željela reći o obitelji Aleksandrijevič?“ Medenin bijes jenjava i dopušta joj
rasuđivanje. „Ako se netko u toj obitelji bavi nekim prljavim poslom, to sigurno nije ruska
dama, nego njezin tajnoviti suprug. Koji bi to posao mogao biti? Da je prodaja droge, već bih
to po nečemu naslutila. Ako je to preprodaja djece, u ovih bi me godinu dana pitali za neko
dijete iz doma želeći da im u tome pomognem. Možda je prostitucija? Ali to zasigurno nije u
ovoj zemlji jer bi o toj javnoj kući mediji već odavno pisali. Nećeš me, Grozdana, uvući u svoje
izmišljene priče. Suviše si me zaustavljala, dovoljno omalovažavala i vezivala za svoju
ustanovu. Nisam imala financijske uvjete i zato dosad nisam otišla. Reci mi lijepo, zbog čega
bijedna ruska bogatašica meni, šetačici njezina ljubimca, pomogla da ostvarim svoj poziv?
Kako bi to njoj išlo u korist?“ Stoji pred vratima iza kojih se ori pjesma. Gorka za
svoje prijatelje iz doma izvodi pobjedničku pjesmu s Eurosonga. Pjesma je završila i vidjevši
odgojiteljicu, djeca se razilaze po sobama.
— Divan nastup - ne zna kako bi joj se nakon toliko vremena ponovno približila. Gorkino
ozareno lice još uvijek je na pozornici s koje ne želi tako brzo sići.
— Zar je bogata Ruskinja doista uložila u moju karijeru? — želi vjerovati u odgojiteljičine
riječi.
— Saša Aleksandrovna je moja dobra prijateljica koja je domu darovala velik novčani
iznos, a u tvoju ću karijeru ja uložiti svoj novac. Od danas više neću biti tvoja odgojiteljica,
nego menadžerica koja će pratiti tvoj glazbeni put. Samo bih te unaprijed zamolila za više
discipline i poštivanja naših dogovora, inače nećemo moći surađivati. — Lijepa slika bez tona
nešto je čega se Medena najviše boji.
Djevojka zbunjeno gleda u pod.
— O čemu razmišljaš? — želi joj ući u glavu, vladati njezinim mislima, uzurpirati joj dušu
i okrenuti srce da kuca samo u njezinu smjeru. Gorkina glava tone u ramena, njezin je duh u
podrumu obitelji kojoj sve više želi pripadati.
— Moj brat.. . molim vas, recite mi kome je obećan? — snažan jecaj trese napaćeno tijelo.
Njezina bivša odgojiteljica zatečena je odgovorom koji se premetnuo u pitanje. Nudi joj ono
što će umiriti djevojčinu dušu.
— Ruskinja je darovala domu velik novčani iznos i nema potrebe da bilo tko od djece
odlazi u inozemstvo. — Grli je, želi utješiti jedino biće zbog kojega se zadržala u ovoj zgradi.
Traži veću zahvalu, gestu kojom će djevojka pokazati da joj je doista stalo do nje. Okreće
Hrapav obraz na kojem su popucale sitne kapilare. Gorka se po prvi put pita kamo vodi ovaj
prisni odnos s odgojiteljicom. Pokušavala ju je gledati kao stariju sestru koja će je voditi kroz
život, ali osjećaji koje joj pokazuje nadilaze taj odnos.
88
 — Ne želiš mi zahvaliti? — zacrvenjela se kao tinejdžerica, dopuštajući joj da se ponovno
nametne kao snažniji karakter.
— Zahvalit ću vam ako mi pomognete pronaći majku. — Odrješit odgovor zbunjuje
nerazvijeno tijelo čija se široka ramena naglo odmiču. Šaka koju primiče ustima nema
nijedan neizgriženi nokat koji bi zagrizla da prikrije iznenađenje.
— Majku... — odavno je zaboravila na tu ženu koju je ravnateljica smjestila na dobro
čuvano mjesto. „Zašto joj ne bih pomogla? Više nisam vezana za ovu ustanovu i ne ovisim o
Grozdaninoj dobroj volji.“ Drhtava se žilava ruka približava sjajnoj kosi.
— Sve bih učinila za tebe, baš sve. — Ljubi namršteno čelo. Sitne djevojčine šake
prekrivaju lice kojim klize suze. Jarka svjetla reflektora osvjetljavaju pozornicu. Glazba je
toliko jaka da se u njoj utapaju sve suvišne misli i neželjene rečenice. Snažan ritam ispunjava
joj srce i um. v Draga moja — odgojiteljica miluje crvene vlasi — sve mi možemo riješiti, baš
sve, ali velike se stvari rješavaju postupno. O tome bismo trebale razgovarati. — Vreo se
dlan zadržava među djevojčinim lopaticama, a gromki glas izlijeće iz slabašnih pluća:
— Ne želim razgovarati, želim rješenje! — gleda odgojiteljičine ledene oči.

— Večeras... večeras! — glas joj se trese. — Dođi večeras k meni i dobit ćeš sve odgovore.
— Djevojka se oslobađa snažnog stiska i duboko udiše.
— Obećavate? — Gorkin hladni glas vraća je u djetinjstvo podsjećajući je na učiteljice
koje su je često ovako okrutno prozivale za mnoge nepodopštine koje su činili njezini
vršnjaci. Kima glavom pokušavajući zauzeti nadmoćan stav, ali u prevelikim hlačama stoji
mala Medena čije se prestrašene oči ne snalaze u igrokazu života. Kroz stisnuto grlo ne izlaze
riječi, traži zagrljaj, želi neuzvraćenu nježnost, nastavak oduzete ljubavi i prekinute mladosti.
— Već te četiri mjeseca u mojoj vili očekuje rođendanski dar. — Baca mrežu sporo je
povlačeći. Ribica se bori, bacaka i prevrće, ali ne nalazi izlaz. Umorila se od borbe za
slobodom i pristaje na sve ribarske priče. Medena je umirena. Gura joj u ruku novac za taksi i
adresu na kojoj će je očekivati za jedan sat. Njezin će dar sam došetati u vilu ruske obitelji
koja joj je ponovno dana na raspolaganje. Čini joj se da gubi dodir sa stvarnošću. Ushićeno
poziva taksi nadajući se da je njena poslodavka već otputovala. Ključem pogađa bravu iza
koje se čuje pseće dahtanje. Ljubi Popija pokazujući mu osjećaje na kakve nije navikao. U
kutu sobe na staklenom stoliću stoji stari gramofon. Uz njega su ploče klasične glazbe.
Medena se u nju razumije kao što se razumije u balet. Nasumce odabire Beethovenovu Odu
radosti koja joj budi nadu. Pokušava upaliti vatru u kaminu što joj nakon podosta muke i
uspijeva. Temperatura je centralnim grijanjem podešena na dvadeset stupnjeva, ali ona želi
još topliju atmosferu. Ravnateljičine je riječi toliko bodu da se ne uspijeva othrvati daljnjem
istraživanju. Kraj hodnika tako je blizu, a iza zatvorenih vrata krije se neistraženi svijet.
Lajavi četveronožac mota joj se oko nogu grebući po njima kao da su u sobi njegove igračke.
Strah joj je najveći neprijatelj koji stvara šumove i razvija maštu, ali pod visokim stropom
nalaze se samo police s knjigama. Ugodna knjižnica od poda je do stropa ispunjena literarnim
djelima na raznim svjetskim jezicima i Medena se osjeća kao da je zakoračila u magični svijet
kojem ne pripada. Udobne fotelje prizivaju je da utone u svijet priča, ali ona želi odgovor
na tajnu o kojoj joj je ravnateljica tako malo rekla. Zvono na ulaznim vratima toliko je snažno
da je sprječava u daljnjoj potrazi, a pekinezer upotrebljava svu snagu kako bi se što prije na
89
njima stvorio. Djevojka obožava životinje i Popijevi slinavi poljupci izazivaju joj radost koju
prekida pomisao na večer koja je pred njom. Želi iskopati odgovor, preskočiti skupa pića i
silna predjela koja će satima žvakati kako bi došla do istine. Navlači umjetni osmijeh,
uvjerena da će je odgojiteljica pokušati obmanuti. Impozantna vila magično je privlači, a
pijanino je potpuno razoružava. Profinjeni prsti klize bijelim tipkama stvarajući ugodnu
melodiju koja se uklapa s glazbom s gramofona. Popi se smjestio u košaru i uskoro utonuo u
san. U kristalnim se čašama sudaraju kocke leda prelivene votkom. Pristaje na vatreno piće
kojim osnažuje srce. Luksuz kojim je okružena počinje je opuštati i kazaljke srebrnog sata
prizivaju sumrak u kojem se sve ugodnije osjeća. Željela bi da je odgojiteljica njezina majka,
ali taj je osmijeh patvoren.
— Teta Medena! — blijedo je lice puno dugo potiskivanog očaja. — Ja ne želim da nas
usvoji neka strana obitelj! — dlanovi se sakupljaju u snažnu molitvu. — Obećali ste, samo me
odvedite do nje i ja ću vam biti vječna dužnica. — Kleči na bijelom tepihu glasno zazivajući
majčino ime. Medena joj polaže dlan na tjeme.
— Sutra ujutro. — Pomaže joj ustati. — Večeras je naša večer. — Odvodi je prema
spavaćoj sobi iz čijih ormara izviruju krzna. — Želim da moja zvijezda zablista novim sjajem.
Odaberi sve što želiš. — Djevojka je opčinjena, a odgojiteljica se povlači u dnevnu sobu. U
njezinoj se torbi krije rođendanski dar za koji očekuje silnu zahvalu. Gorka svlači traperice i
uskače u visoke štikle. Njezina majica toliko odudara od svilene bijele haljine i skupocjenog
bijelog krzna da ostaje ležati na krevetu. Bogatstvo kojem se ne uspijeva othrvati nameće
pravila. Elegantni koraci u visokim Štiklama približavaju se upaljenom kaminu. Romantična
glazba pokreće Medenino tijelo, pripija se uz meko lice upijajući miris propupale kože.
Nježno polaže njezin dlan u svoju šaku. Gorkin je duh na pozornici. Nastup prati gomila
obožavatelja, a u prvom redu sjedi njezin otac. Otvara usta, ali ona ne razumije njegove
riječi. Tamne su to rečenice koje joj bodu uši. U velikim se staklenim stijenama ogleda istina.
Krzno je skliznulo na pod i polugolo tijelo okruženo je žilavim rukama. Odmiče ih. Sram i
nelagoda posežu za pićem iako bi željeli narkotik koji bi izbrisao crnu sliku. Na ulaznim se
vratima oglasilo zvono. Dostava iz francuskog restorana unosi upaljene svijeće i rashlađen
šampanjac.
Ukusna hrana prekriva osvijetljen kuhinjski stol. Konobari zadovoljni izdašnom
napojnicom pogledavaju na gornji kat s kojeg se čuje glazba, ali domaćica ih tjera prema
izlazu. Sve to može sama ponijeti i poslužiti u dnevnoj sobi pokraj vatre što ugodno pucketa.
Naručila je specijalitete koje ni ona nikada nije kušala, iako se predstavlja kao vrsna
gastronomska stručnjakinja. Gorka premeće vilicom po raguu od puževa. Njezina ih šutnja
sve više udaljava. Medena je bila je uvjerena kako će je afrodizijaci navesti na nesmotrene
postupke, ali djevojka je tvrd orah. Gusja jetra njezinoj štićenici teško klizi niz grlo. Zalijeva
je šampanjcem kojim odgojiteljica najavljuje važan trenutak. U omotu se kriju karte o kojima
je Gorka maštala. Djevojka pažljivo razmotava papir otvarajući crvenu kutiju. Ulaznice o
kojima je godinama snivala ostavljaju je posve zbunjenu. Koncert svoje najdraže pjevačice
pratit će iz lože s nekim tko će u toj glazbi uživati koliko i ona. Na pamet joj pada njezina
najbolja prijateljica i usne joj se razvlače u iskren osmijeh. Medena vjeruje kako je odabrana.
Nazdravljaju. Kristalne čaše zveckaju kao i dva uzbuđena srca. Raznobojni
makaroni upotpunjuju doživljaj koji prekida melodija djevojčina telefona.
— Hej, Ris, upravo sam razmišljala o tebi. — Iza njezinih se leđa spušta crni zastor
Medeninih kapaka. — Dobila sam karte za koncert Idemo na nastup naše najdraže pjevačice
90
— toliko je uzbuđena da poskakuje s kauča, — Naravno da ću povesti tebe... — Kasno shvaća
značenje posljednje rečenice. Odgojiteljica se diže i odvlači stolicu do staklene stijene. Sjedi i
tupo gleda svoju staru, oronulu zgradu prekrivenu gustim bršljanom koji izvrsno
opisuje stanje njezina duha. Pita se gdje je pogriješila. Gorka se želi iskupiti, ispraviti
nepravdu nanesenu svojoj dobročiniteljici. Svijeće osvjetljavaju vitku figuru koja se uvija u
ritmu glazbe. Nastup je namijenjen onoj koja ulaže u njezinu karijeru. Ne smije ju razočarati
jer bi kotač slave brzo mogao krenuti nizbrdo. Pjevuši. Njiše se izgovarajući tihe riječi.
Medena se ne osvrće. Izgubila je bitku, ali ne i rat. Osjeća ruke položene na svoja ramena i
prihvaća nježnu ispriku. Djevojka je dovukla stolicu i dotočila šampanjac. Odgojiteljičine
suzne oči izazivaju joj duboko kajanje. Želi je oraspoložiti i priča smiješne zgode iz svoga
djetinjstva.
— Ris ti je draža od mene? — ne gleda je jer bi se rasplakala.
— Ona mi je školska prijateljica — uzima grubu šaku — a vi ste mi... vi ste mi prijateljica
iz doma. — Preklapa je drugim dlanom.
— To je ona košarkašica koja te odvukla iz škole onoga dana kad smo imale dogovoren
sastanak? — suzdržava se da ne brizne u plač.
— Ne pretjerujte. Zašto ne uživate u blagodatima koje vam život pruža? Zamislite da
živite ondje — pokazuje prema Medeninoj zgradi. Sigurno nikada niste zamišljali kakav život
vode stanari one oronule četverokatnice. Možda su to ljudi koji jedva krpaju kraj mirovine s
krajem plaće svoje djece. Žive u minijaturnim stanovima ili unajmljenim garsonijerama, a vi
imate sreće. Bogata ste nasljednica koju je život mazio.
— Je li tvoja prijateljica bogata? — glavom joj se mota djevojka koja joj otima snove.
— Naspram vaše vile, njezina je kuća posve prosječna — udovoljava joj, smirujući zle
duhove koji polagano napuštaju dnevnu sobu. Medena je sretna što je nikada nije pozvala u
svoju zgradu i otkrila svoj pravi život,
— A lijepa? — zamišlja putenu plavušu dugih nogu.
— Moja Ris je vrlo zabavna i pametna djevojka.
— Tvoja Ris... čime je ona zaslužila biti tvoja? — utučena je što nju nikada nije tako
oslovila.
— Pomogla mi je u potrazi za majkom — navodi je na sklizak teren.
— I ja ti želim pomoći u tome.
— Zato smo ovdje, zar ne? Ne mogu dočekati jutro. — Rasteže se, zijevajući. — Što prije
pođem u krevet, ranije ćemo krenuti. — Okreće se prema kaminu u kojem dogorijeva
posljednja cjepanica. — Nadam se da nećete imati ništa protiv da prespavam u dnevnoj sobi.
Ovdje je tako ugodno i toplo, a ja se volim buditi ranom zorom. — Izbjegava odlazak u bračni
krevet i povlači se u kupaonicu kako bi se presvukla u pidžamu. Medena ubacuje velike
cjepanice u kamin. Razgrće žar osjećajući kako joj prži obrve. Čekat će trenutak u kojem će
realizirati svoju žudnju. Djevojka se sklupčala na kauču i ona je pokriva dekom milujući joj
kosu. „Ne primjećuješ kišu iza mojih očiju. Neisplakane slapove, neprolivena jezera
i podignute brane. Za mene su, Gorka, godine prohujale u besmislu. Smisao daje ljubav, a kad
ti je oduzeta, onda tapkaš u mjestu, ne postojiš, a vrijeme prolazi. Ne doživljavaš njegove
posljedice, a datumi u osobnoj iskaznici uvjeravaju te u suprotno. Ne bojim se starosti jer
duša mi ne može više umrijeti. Daj joj impuls, umjetno disanje kojim ćeš je uvjeriti da vrijedi

91
živjeti. Ako mrtav živiš, nitko to ne primjećuje, a kad mlad umreš, svi te oplakuju. Jesam li
trebala umrijeti, nestati s ovog svijeta kako bi me oplakivali? Da sam ptica, ja bih odletjela,
da sam medvjed, usnula bih zimski san iz kojega se ne bih budila. Ali nisam ni ptica ni
medvjed. Trebala bih umjeti ono što mi nije prirodno. Moju želju nazivaju slabošću. Slaba
sam na osjećaje koji me vuku k tebi. Mogu im se opirati, ali zatvorim li im vrata, ući će kroz
prozor. Mogu čak i zazidati prozore, ali oni će pronaći put kroz podrum. Žrtva sam svoje
slabosti, slabić, obična kišna glista. Reci mi da nisam glista, uvjeri me da vrijedim, da sam ti
potrebna, samo tvoja, jedna jedina, voljena. Uvjeri me, a ja ću se pretvarati da je sve to tvoja
ideja i uživat ću kao dijete. Neiskvareno i sretno. Za naš odnos nitko neće znati. Ja neću
nikome reći, a ti? Hoćeš li, Gorka, ikome reći da me voliš? Voliš li me? Makar malo, toliko sitno
da se ne vidi golim okom, ali da ja to osjećam. To bi mi bilo dovoljno.“ Usnulo tijelo ne
razumije koliko ju je povrijedilo. „Koprcam se i hvatam zrak moleći za milost. Zašto nisam
mirno živjela ne tražeći ljubav? Ljubav boli. Ljubav skupo stoji.“ Vraća se na stolicu kako
bi promatrala ulične svjetiljke koje su joj toliko puta pomogle zaspati. Slijepa ulica šapuće
tajnu koja se krije tu pred njezinim očima. Napreže pogled pokušavajući otkriti što se zbiva
u tišini betonskih domova, iza mnogih vrata čiji prag nikada nije prekoračila. Na četvrtom
katu u stanu umirovljene glumice ne gori svjetlo. Čula je da su roditelji njezinu nećaku
oduzeli ključeve i ponovno vlada mir. Čezne za svojim skučenim prostorom,
minijaturnom sobom i svjetlećom lepezom koja je pridonijela ispunjenju njezine velike želje.
San joj se ostvaruje. Od idućeg joj tjedna započinju treninzi koji će je pripremiti za veliko
prvenstvo. „Pobijedit ću za tebe, vidjet ćeš da postoji zanimljiviji sport od košarke.“
Primiče se trosjedu, ali nježno tijelo otplovilo je u svijet snova. Nesanica je vodi prema kraju
hodnika. Ne zanima je dvorana za vježbanje i prostorija za pranje rublja. Pogled joj ponovno
bježi prema drugom katu. Ravnateljica joj je unijela nepotreban nemir koji je vuče iza
staklenih vrata. Na staklenom radnom stolu više ne stoji bijelo računalo. Osjeća da je Saša
preduhitrila njezine namjere i nezadovoljna razvojem situacije sjeda na staklenu stolicu
polažući glavu u dlanove. Potreban joj je odmor od životne skučenosti i nerazumijevanja.
Suze padaju na staklenu površinu koju pokušava obrisati rukavom košulje.
Ispod radne plohe nalazi se staklena ladica, a u njoj kutija od bijeloga zlata. Zna da je ne
bi smjela otvoriti, ali ne uspijeva se suzdržati i njezina ruka skida poklopac. Ispod njega je
nešto manja kutija i ova je igra podsjeća na ruske babuške. Ispod drugog poklopca od bijelog
zlata nalazi se poruka.
— Nada — čita naglas misleći da se radi o ženskom imenu. Treća je kutijica još manja i
bojažljivo čita poruku.
— Vjera! — Sad joj tek ništa nije jasno i najmanju kutijicu odlaže po strani pokušavajući
pogoditi što bi se u njoj moglo nalaziti. Ne izdrži, nego čita poruku koja joj steže dušu. —
Ljubav. - Klonula je glava zalijepljena za stakleni stol. — Ljubav — ponavlja, razmišljajući tko
je složio ove poruke koje joj stvaraju napetost. Potreban joj je svjež zrak. Prilazi malenom
prozoru s kojega se vidi krov njezine zgrade. Iz njega vire antene, a na samom kraju terase
stoji čudan komad željeza. Nalikuje teleskopu koji dosad nije uočila. „Možda netko od stanara
uhodi obitelj Aleksandrijevič?“ Znatiželja je odvlači iz vile i tjera da se popne na krov svoje
četverokatnice. Na posljednjem katu postoje željezne stube navrh kojih stoje
drvena vratašca. Skida zasun i za čas je na prostranoj terasi koja je u vrijeme njezina
djetinjstva služila za druženje susjeda. Približava se željeznoj napravi uperenoj prema livadi.
Zakočena glava teleskopa gleda prema brežuljku koji Medena proučava. Mjesto na kojem

92
je pronašla srebrnu štiklu ni po čemu nije posebno osim što ga Popi svakoga dana obilježava.
„Mora postojati razlog zbog kojega je netko od stanara pričvrstio ovu napravu na krov.“ Čini
joj se da se to odavno zbilo jer je teleskop zahrđao. Ulične svjetiljke osvjetljavaju brežuljak
prekriven mahovinom koja se neprirodno zeleni. Sluša unutarnji glas koji joj govori da krene
prema njemu. Gleda prema osvijetljenoj dnevnoj sobi prelijepe vile. Gorka je zaspala i ima
vremena za istraživanje. Zatvara krovna vratašca i spušta se prema svome stanu. Onaj ju je
brežuljak toliko zainteresirao da odlučuje uzeti baterijsku svjetiljku. Izlazi na livadu
koračajući preko suhe trave. Žute vlati okružuju crne lakirane cipele koje se ubrzano penju
prema izbočini prekrivenoj taninom mahovinom. „Nikada nisam obratila pozornost na veliki
kontrast koji se tako jasno vidi s moga prozora. Što bi se tako zanimljivo moglo kriti pod ovim
mekim sagom?“ Opipava rub zelenog prostirača pod koji podvlači prste. Ogledava se. Noć
proždire zgradu njezi na odrastanja. Pod rukom osjeća komad željeza. Što više
odmiče travnati pokrivač, to više otkriva veliki željezni pokrov. „Bunker. Ulaz pod zemlju sve
je ove godine bio toliko dobro sakriven.“ Odmiče zahrđali pokrov otkrivajući željezne stube
koje vode u tamu. Vlaga joj se uvlači u suho grlo dok osvjetljava mračan prolaz ne znajući
čemu je služio. Skliske su stube obložene mahovinom i zato se čvrsto drži za rukohvate koji
joj nagrizaju dlanove. Cijuk prestrašenih štakora ledi joj krv u žilama, ali njezino hrabro srce
ne odstupa od misije. „Još samo tri stube i stat ću na čvrsto tlo.“ Tješi se ne znajući teče li pod
zemljom kakva voda. Ne čuje nikakve šumove i to je umiruje. Bunker ima betonski pod
koji osvjetljava slabašnim svjetlom. Baterija je na izmaku i potrajat će još koju minutu.
Medena se nada da će joj to vrijeme biti dovoljno za istraživanje prolaza kojem ne vidi kraj.
Vlažni su zidovi obrasli mahovinom koja se rasteže po stropu s kojega se spuštaju
željezne kuke. „Čini se da je ovdje postojala neka sušionica mesa.“ Pokušava se sjetiti kamo
bi bunker mogao voditi. „Sigurno prolazi ispod moje zgrade i izlazi na more. Zašto bi mesar
izabrao ovaj stari ratni bunker za svoju sušionicu? Suviše je vlažan, more je sigurno
na njegovu početku nataložilo sol i ovo nije idealno mjesto za takav posao.“ Pokušava se
kretati držeći se za zidove.
Pod prstima desne ruke otpada mahovina otkrivajući crveni zid. „Sigurna sam da su
ovdje vješali životinje. Njihova se krv još uvijek nije isprala sa zida.“ Hoda između puževa
osjećajući kako joj gmižu preko cipela.
— Uhuuhuu! — dere se kako bi preduhitrila kakvu sablast. — Ima li koga? — baterijska
je svjetiljka njezino jedino oružje protiv čudaka koji bi se na ovom mjestu mogao sakrivati.
Sretna što joj nitko ne odgovara, osvjetljava lijevi dio zida na kojem stoji zahrđali željezni
ormar. Boji se da bi iz njega netko mogao iskočiti. Kuca, ali odgovor je samo jeka, odjek
njezinih prstiju po starom željezu. Ormar je zaključan i to joj izaziva još veću znatiželju.
Bunker je širok tri metra, dovoljno da dvije osobe njime zajedno hodaju. Bila bi sretna da je
Gorka uz nju, ali ovo je misterij koji sama mora odgonetnuti. Da ju je pozvala, morala bi joj
priznati zbog čega se popela na krov zgrade i gdje zapravo živi, a to bi njihov odnos odvelo u
neželjenu smjeru. Svilena se košulja lijepi uz mršavo tijelo čiji su mišići spremni za obranu.
— Izađi da se obračunamo! — dere se kako bi joj bilo lakše, a iz mraka izlazi crna mačka.
Medena skače u zrak i hvata se za zidove. — Koji... koji si ti stvor? — baterijska joj svjetiljka
pada na pod osvjetljavajući malene mačiće koji su se sklupčali uza zid. Strah ju je potpuno
preplavio, ali mačje mijaukanje umiruje ludo udaranje njezina srca. — Kako ste me
isprepadale! Zašto se skrivate u ovom mraku? Tko vas hrani? — razgovor je smiruje pa
podiže svjetiljku koja je nakon pada proradila i sada jače osvjetljava tunel. Četiri crne

93
mačkice, dvije šarene i jedna bijela motaju se oko majke koja ih štiti. — Neću vam ništa, samo
vi spavajte. — Korača dalje prema tmini kojom struji hladan zrak. „Netko ovamo dolazi, hrani
mačke i svoje tajne drži zaključane u onom željeznom ormaru. Tko bi to mogao biti?“
Pokušava se sjetiti čime se bave stanari koje slabo poznaje. „Ovaj prostor nije pogodan za
skladištenje, u takvoj vlazi i mahovini svaka bi roba propala “ Noga joj zapinje o nešto široko
i tvrdo. Spušta svjetlo i gleda u kauč iz kojega vire opruge, a jastuke su zaposjele mačje dlake.
Uz kauč stoji željezna vješalica kakva se nekada mogla naći u starim kavanama. Na njoj je
obješena šarena marama, a pokraj nje leži srebrna ženska cipela. Par onoj koju je Popi
iskopao na livadi. „Što se to ovdje događa?“ Jeza joj trese vilicu. „Izgleda kao čekaonica
nekog ureda, ali nigdje ne vidim vrata koja bi me odvela do odgovora." Osvjetljava pod , hoda
prateći mačji trag, ali glavom udara o zid. Tetura i drži se za bolno čelo.
— Koji je ovo vrag? — opipava svjež beton, njime je sakrivena cigla koja joj onemogućuje
daljnje istraživanje. „Netko je nasred bunkera podigao zid. Jesu li ga to moji ludi susjedi
podijelili na više dijelova rabeći ga kao smočnicu?“ Na zidu je veliki crveni bolnički križ. Isti
onakav kakav se nalazio na kolima hitne po moći koja su onog popodneva došla po Milodara.
Medenoj ništa ne ulijeva strahopoštovanje kao taj znak. Udaljava se unatraške tarući leđima
zid prekriven mahovinom. Gleda u strop pokušavajući shvatiti gdje se nalazi. Čini joj se da bi
mogla biti u blizini svoje zgrade. Pogled joj je zamrznut, a usne nijeme. Imena na vrhu zida
lede joj krv u žilama.

Cijelu je noć prosjedila uz staklenu stijenu promatrajući travnati brežuljak koji skriva
zamršenu tajnu, ne osvrćući se na djevojku koja je mirno snivala na kauču. Minute se protežu
kao velike kišne gusjenice, iste kakve je pronašla ispod mahovine koju je jedva navukla na
otvor bunkera. Na grad se spustila gusta magla iz koje rominja sitna kiša. Uspavljuje se
pjevajući neku staru pjesmu:
— Mala, mala, mala... kome si svoju tajnu odala! — čula bi majku za južnoga vremena,
kad bi joj kapci postajali teški, a suze se zadržavale na podočnjacima. „Zašto te nikada nisam
pitala o čemu pjevaš? Jojo, i ti si bila zagonetka koju nikada nisam dokučila.“ Proteže noge
gledajući u zidni sat koji otkucava sedam. Spušta se u kuhinju kako bi pristavila kavu čiji će
miris probuditi uspavanu ljepoticu. Umorne ruke nisu svjesne koliko snažno udaraju vratima
ormara i Gorka se budi ne znajući gdje se nalazi. Sneno se pridružuje svojoj odgojiteljici koja
smrknuta lica postavlja stol.
— Dobro jutro, teta Medena. Kako ste spavali? — rasteže se zijevajući. Medena joj ne
odgovara, ovo je prvi put da nije sretna što je ta mila djevojka u njezinoj blizini. Posljednjih
se sati dogodilo toliko čudnovatih, nepovezanih spoznaja koje stalno premeće po glavi.
„Pretvara se da je ljutita samo kako ne bi ispunila obećanje i odvela me k majci. Ja sam
svoj dio odradila i sada je red na njoj.“ Trepće gledajući u ruke koje joj poslužuju bijelu kavu.
„Sigurno će predložiti da me odveze natrag u dom. Ne smijem pristati na to.“ Grize topao
sendvič upućujući pohvale nijemoj domaćici. Sir joj curi niz bradu koju Medena odsutno
promatra. Razmišlja o Sibili, djevojčinoj majci, i ravnateljici Grozdani. O dva imena koja su
ispisana na crvenom zidu vlažnoga bunkera.
— Vani je tako gusta magla i pada kiša — pokušava Gorku odvratiti od potrage za
majkom. Iako zna gdje je smještena, potpisala je papire kojima se zarekla na čuvanje tajne.

94
Grize sendvič koji joj vraća snagu izgubljenu bdijenjem. Djevojčin je tanjur prazan i ona je
već neko vrijeme promatra.
— Obećali ste, a ja sam uvijek vjerovala u vaša obećanja. — Gle da je duboko u oci, ne
skidajući pogled. — Nemojte me razočarati jer više nikada nećete steći moje povjerenje! —
pogađa odgojiteljičinu ranjivu dušu.
— Ja uvijek ispunim svoje obećanje. Što čekaš? Presvuci se i krećemo! — navlači osmijeh
promatrajući Gorku kako se penje na kat. „Grozdana mi je dužna mnoge odgovore. Obećala
sam ču vati tajnu u koju nisam upućena.“ Diže se sa stolice i izlazi na livadu kojom Popi
trčkara. Kanom je zorom tražio doručak kako bi bio spreman za potjeru neke kujice koja se
već nekoliko danu mota oko njegove kuće. Toliko je uznemirena da bi se najradije ukrcala u
prvi zrakoplov za Moskvu. Mora odlučiti što će za nju biti bezbolnije. Ako ne udovolji
Gorkinoj molbi, mogla bi je zauvijek izgubiti, ali zna da će je ta odluka odvesti u ralje
ravnatelji čina gnjeva. Pekinezer se veselo vraća kući skačući visoko kako bi je poljubio.
— Barem si se ti proveo — mazi ga po njušci. — Stvarno si srećković. — Dolijeva vodu
u njegovu zdjelicu, pružajući mu komad šunke koji hvata u zraku. — Sada si se istrčao i
vrijeme je za spavanje
Ja moram na jedno mjesto na kojem ne primaju životinje i zato te molim da me pričekaš
i budeš dobar. — Gorka ne čuje njezino tepanje. U rukama joj je ona ista slika koju je pronašla
u svojoj spaljenoj kući. Zna da joj je Medena jedini put do istine i pita se kolika je cijena ovoga
što će za nju učiniti. Hineći veselje, ulazi u automobil. Na odgojiteljičinoj je glavi šilterica, a
na licu crne naočale. Vjeruje kako je nitko od osoblja umobolnice neće prepoznat i Gorka je
bespomoćno dijete čija budućnost ovisi o odgojiteljičinoj dobroj volji. Medenina ruka prelazi
na suvozačko mjesto. Traži djevojčin dlan, maleni znak ljubavi kojim bi joj dokazala da se ova
potraga isplati. Šesnaestogodišnjakinja je ogrnuta plaštem hladnoće. Odbojnost prema
odgajateljici izlazi kroz svaku poru i širi se poput guste magle koja ispunjava automobil.
Medena polaže glavu na njezino kruto, podignuto rame. Ona je djevojčica koja traži ljubav,
ali Gorka vidi pumu koja se umiljava prije nego što napadne svoj plijen. Utučeno uključuje
glazbu. Odlučila je platiti cijenu slobode, iako ne zna kamo će je ona odvesti. Spušta sjedalo i
poput mrtvaca sklapa oči. Medena njezin čin shvaća kao revolt i pali automobil koji klizi
prema izlazu iz grada. Neiskustvo u ljubavnim odnosima ograničava je i zaustavlja bujicu
pitanja koja je željela uputiti ovom mladom biću. Čvrsto drži volan gutajući gorčinu. „Ti si
pupoljak u razvoju koji zalijevam pažnjom sve dok ne izraste u prekrasan cvijet. Ne želim
grubo razdvajati latice. Želim samo uživati u tvome rastu koji me hrani.“ Ponašanje ove
ljupke djevojke posve je zbunjuje. Nadrasla ju je i vodi igru u kojoj je četrdesetogodišnjakinja
loš igrač. Ispustila je konce i sada zuri u zamršeno klupko koje se odmotava prema vratima
umobolnice koja je sakrivena u dubokoj šumi. Gorkine su oči veće od lica u koje su urasle.
Izlijeće iz automobila trčeći prema ulazu. Portir je propušta i njezin se pupoljak gubi među
zidinama u koje ona više nikada ne želi ući. Boji se da bi je zamijenili s nekim pacijentom i da
se više nikada ne bi vratila u svoje maleno utočište koje joj pruža mir. Tuga joj navire na oči
prekrivene tamnim staklima. Vjeruje da je pod ovom krinkom u automobilu ruskih tablica ni
rođena majka ne bi prepoznala. Majka koja se nalazi u nekoj od ovih zvučno izoliranih soba.
„Dobro znaš da se nikada nismo slagale. Naš je prijateljski odnos završio onoga dana kad si
je otjerala. Bila je nevina djevojka koja me uvela u svijet ljubavi sve dok je nisi ocrnila
nazvavši je kurvom. Toga sam se dana zarekla da te više neću smatrati majkom. I ne smatram
te, zato te ne posjećujem. Mogla bih ovako danima sjediti u automobilu, a da te ne potražim.
95
Ne značiš mi ništa. Ubila si moju čistu ljubav, iščupala srce nevinosti i otela mi mladost. Sada
je pokušavam oživiti, krenuti s onoga mjesta na kojem si me zaustavila. Njezinih je godina i
jednako lijepa, samo sto ja više nisam tako mlada. Za moje si propadanje ti zaslužna.
Zabranila si mi sve što sam voljela i sve sam ove godine trunula. Moje se sjeme nije razvilo u
cvijet koji bi se usudio podići glavu iznad zemlje. Sada klija, počeo se razvijati prije
godinu dana, onoga trenutka kad sam je upoznala. Rastemo zajedno i ti nas u tome više ne
možeš spriječiti. Njezinu mladost moram nagraditi, kupiti vrijeme koje želi provoditi sa
mnom. Moglo je biti drugačije. Da si me pustila da živim svoj život, ja bih bila sretna. Trebala
sam pobjeći, izaći za djevojkom koja je u moj život unijela radost. Vita me voljela unatoč
mojim naočalama i bubuljičavu licu. Ali nisam bila dovoljno hrabra. Hrabrost sam stjecala
na karateu, a kad sam je trebala pokazati, nijedan mi crni, smeđi ni zeleni pojas nije pomogao.
Bila sam suviše mlada da ti se suprotstavim. Suviše sam te voljela da odem. Da, majko, do
toga sam te trenutka voljela, ali ništa od toga sada više nije važno. Zamisli okrutnu igru
sudbine. Moja nova ljubav sada korača hodnicima tvoga novog doma, a ti toga uopće nisi
svjesna.“ Ulazna vrata se otvaraju, a na njima stoji uplakana djevojka. Lice joj je prekrivano
dlanovima kroz koje probija glasno jecanje. Toliko se trese i čini se da će pasti u nesvijest.
Tijelo joj posrće prema automobilu i Medena joj otvara vrata.
— Moja je majka... ona je... odavno... umrla — novi val tuge zarobljava dječju dušu koja
se savija prema koljenima. Odgojiteljica ne pronalazi prave riječi. Ne zna što u ovakvim
trenucima treba reći. — Obećali ste, obećali ste da ću je pronaći! — otirem slinav nos i
Medena joj pruža papirnati rupčić. Prima krivnju koju nije zaslužila i počinje se loše osjećati.
Duša joj je sve niža. „Možda se ista stvar dogodila s mojom majkom?“ Nenadani osjećaji
naviru iz duboke nutrine. Neobjašnjiva je sila tjera iz automobila, pritišće zvonce i pozdravlja
portira. Mora pronaći osobu od koje nikada nije dobila osjećaje što ih je toliko godina
priželjkivala. Sve do danas vjerovala je da je ne voli i da je ljubav prema majci progutao
duboki ponor razočaranja, ali sada kada pomišlja da je mrtva, više ne može kontrolirati
emocije.
— Molim vas, recite mi gdje je smještena moja majka Jolanda Burata? — Medicinska je
sestra odvodi prema kraju dugačkoga bijelog hodnika. Skreću u krilo zgrade koje Medena
nikada nije razgledala. Čini joj se da pod pleše, a zid joj se obraća dubokim tonom. Omaglica
joj sprječava brz hod, stopala je ne slušaju i kiselina joj se iz želudca penje prema nosu.
— Ovo je soba vaše majke — bolničarka je drži za rukav. — Molim vas, pazite kako joj
se obraćate. Ona je u posebnom stanju i ne znam koliko će vas razumjeti. — Propušta je u
prostranu bijelu sobu nasred koje stoji bijeli krevet željeznog okvira. Iz bijele spavaćice gleda
je ispijeno lice na kojem su velike smeđe oči.
— Majko! — tako je godinama nije nazvala. Stoji na dovoljnoj udaljenosti kako bi lakše
otrpjela prvu uvredu, ali ona ne izlazi iz suhih usta. Bojažljivo se kreće bijelim pločicama koje
škripe pod njezinim cipelama. Hvata se za okvir kreveta koji je bjelji od kose koja više nije
narančasta. S jastuka je gleda starica čiji je kostur utonuo u debeo madrac. — Ja sam, tvoja
kći, Medena! — sjeda na rub kreveta i traži njezinu ruku koja mlitavo leži na bijelom
pokrivaču. — Reci nešto, pokaži mi da me razumiješ!
Iz suhih usta ispali su zubi pa njihovo otvaranje nalikuje tamnom tunelu iz kojega izlaze
riječi:

96
 — Ja sam im samo pomagala. To je bio moj posao... moja struka, a oni mi nisu dali... —
Bijes preplavljuje bjeloočnice, a koščata šaka grčevito steže kćerin kažiprst.
— Tko, majko? Kome si pomagala? Tko te to zaustavljao? — ne razumije kome se obraća.
Čini joj se da i dalje živi na odjelu ginekologije s kojega se njezin duh nikada nije maknuo.
— Imala sam svu opremu, toliko sam ih puta spasila... toliko sam se puta žrtvovala. —
Pokriva lice dlanovima. Medena više ne ispituje vjerujući da se radi o bolesnicima s njezina
odjela. Žao joj je što joj majka živi u prošlosti i što nije svjesna njezine prisutnosti.
— Sve zbog tebe, Milodare. Molio si me da im pomognem i ja sam to činila. — Glas joj je
sve tiši. — I kakvu sam zahvalu dobila? — čupa kosu i gleda prema ulaznim vratima. — Živio
si za njih, a ruža mene. Zato te više nisam voljela. — Okreće glavu prema ukočenoj kćeri koja
ne vjeruje što izlazi iz majčinih usta.
— Tko je to bio, majko? Neki susjedi? — pokušava odgonetnuti zagonetne rečenice.
— Susjedi. Ti si govorio da su oni tvoji susjedi i tvoja prošlost, a ja sam bila tvoja
medicinska sestra. Bolničarka koja ih je zbog tvoje ljubavi spašavala. — Pruža ruku prema
kćerinu licu.
— Voljela sam te, Milodare, ali ti si me prisiljavao da im pomažem i onda kada to više
nisam mogla podnositi. Zbog toga sam te počela mrziti. — Lice joj se izobličuje u čistu mržnju.
Kroz vrata ulaze kolica s doručkom i medicinska sestra joj daje do znanja da je njezin posjet
završio.
— Vidite daj oj je razgovor bio zamoran. Ona ne živi u sadašnjosti. — Proučava zlu
grimasu koja se opušta u dobrodušno lice.
— Čini se da je u životu mnogo propatila. Neke su je traume toliko obilježile da je ostala
u prošlosti. Vidjela je nešto što je za njezinu dušu bilo suviše bolno, a to je stanje predugo
trajalo. Miluje ju po kosi prinoseći suhim ustima šalicu čaja. — Sve će biti dobro. Nema više
tih zlih ljudi. Svi vam ovdje žele samo dobro. — Velike se smeđe oči sklapaju i tonu u san. —
Sada bi bilo dobro da pođete. Vaša se majka mora dobro odmoriti. Svaki je posjet jako uzbudi.
— Svaki posjet? Zar nju itko posjećuje? — Medena se hitro digne s kreveta.
— Povremeno dolazi neka žena. Ne mogu se sjetiti imena, ali čini mi se da joj je vaša
majka jako draga. Uvijek joj donosi fine kolače u kojima uživa cijeli odjel. — Popravlja jastuk
na koji je usnula glava klonula.
— Ta gospođa... je li starija dama svijetle punđe? — misli na Grozd anu koja njezinu
majku posjećuje iz samilosti i duga prema Milodaru.
— Ona je crnka, žena vaših godina. Predstavlja se kao rođakinja. Dugo smo mislili da joj
je ona kći. — Sestra gleda u kolica na kojima stoji netaknut doručak. Medena je zbunjena. Bila
je uvjerena da je ta žena Grozdana. Da je Ruskinji pričala o svojoj majci pomislila bi da je ona
ta dobročiniteljica. — Moram ovo vratiti u kuhinju, a i vama je vrijeme da pođete jer se vaša
majka neće probuditi do ručka. — Vodi je prema izlazu. — Čini mi se da ima puno neriješenih
osjećaja prema vašem ocu. Po cijele dane izgovara njegovo ime sve dok se ne umori ili dok
ne pobjesni pa je moramo umiriti injekcijama. — Medena je zatečena. Svih ovih godina
mislila je kako Jolanda ne podnosi Milodara i kako se za njega udala pukom igrom slučaja, a
sada je medicinska sestra na hodniku umobolnice uvjerava u majčine osjećaje. Ne zna što bi
trebala odgovoriti pa kima glavom.

97
 Zaboravlja pitati o Sibilinoj smrti i pokunjeno izlazi na kišu. Potrebna joj je duga šetnja
koja će joj razbistriti misli. Korača kroz maglu koja je potpuno obavija, a iz nje izranjaju dva
preplašena oka.
— Kamo ste krenuli? — Gorka pokušava držati korak. — Jeste li doznali što o mojoj
majci? — Vjeruje da je odgojiteljica ispitala slučaj koji ju je toliko uznemirio da baulja
šljunčanim putem. Svjež zrak povrati joj mir.
— Tvoja je majka udahnula je previše ugljikova monoksida koji joj je remetio disanje.
Ovdje je bila smještena svega dva mjeseca.
Izdahnula je u humanim uvjetima i svoj mogućoj pažnji koju joj je ova ustanova pružila,
a za sve se pobrinula ravnateljica. — Brzo smišljena laž ne umiruje djevojku koja se odmiče.
— Zašto nam ravnateljica to nije rekla? Bila nam je majka i trebali smo prisustvovati
njezina pogrebu. — Želi da se odgojiteljica zauzme za nju, da je odvede ravnateljici koja će
joj objasniti zbog čega je sve ovo vrijeme krila njezinu smrt.
— Ravnateljica ju je dobro poznavala i zato se za nju pobrinula. — Ne zna zbog čega su
ove riječi izašle iz njezinih usta, ali čine joj se toliko istinitima da nastavlja: — Tvoja je majka
umrla naglo, a ti si još uvijek bila u šoku zbog onog požara. Čekala je da prođe vrijeme, da
dođe pravi trenutak u kojem bi prihvatila njezinu smrt.
— Nikada nije pravi trenutak za prihvaćanje majčine smrti. Gorka je ogorčena, svi su
njezini planovi samo prah koji je otpuhao snažan vjetar. Medena sada to dobro razumije.
Suočila se s dubom koji joj govori, ali više ne sliči na majku koju je poznavala. Odvodi je
prema automobilu u kojem pojačava glazbu. Potrebno joj je piće kojim će obmanuti bolni um.
„Grozdana mi duguje mnoge odgovore. Prijetila mi je jer sam se suviše približila
istini.“ Promatra djevojku koja pretura po torbi.
— Možete li mi objasniti što ovo znači? — pokazuje odgojiteljici fotografiju na kojoj se
nalaze ravnateljica i njezina majka. Medena nema snage uzeti sliku. Gleda u lica o kojima je
cijelu noć razmišljala.
— Gdje si je pronašla? — želi znati je li Gorka ikada bila u onom bunkeru.
— U majčinoj limenoj kutiji. Nisam pronašla nijednu vrijednu stvar osim ove slike. Vi mi
recite kako je ravnateljica povezanu s mojom majkom?
Medena je izgubila uporište. Sva prošlost sada je samo oblak laži iz kojega ne izlaze
odgovori. Želi vrijeme u kojem bi razmislili o svemu. Potreban joj je mir, ali Gorka je tjera da
se što prije suoči s istinom.
— Ravnateljica ju je smjestila u umobolnicu i pokopala bez moga znanja. — Oči su joj
komadi lave kojima bi gađala odgojiteljicu sve dok ne prizna što se krije u policijskom dosjeu.
— Tvoju majku nisam poznavala — tihim tonom drži kontrolu nad situacijom koja joj
izmiče.
— Čini mi se da iza svega ovoga stoji nešto puno veće nego sto šesnaestogodišnjakinja
može dokazati. Hoćete li mi pomoći u rješavanju ovoga misterija? — polaže meki dlan na
hladnu šaku. Medena suosjeća i miluje joj kosu. Djevojka tone sve dublje u sjedalo ovisna o
dobroj volji žene koja joj više nije odgojiteljica.
— Više ne želim čekati ni časka. Tko zna kakve planove ima s mojim bratom? — stišće
torbu na prsa koja se nadimaju.

98
 — Ravnateljica nas je obje obmanula. Moramo se držati zajedno, jedino ćemo je tako
nadvladati. — Medena snažno dodaje gas.
Ne govore, u mislima su im njihove majke. Kilometri autoceste prazni su papiri na kojima
tuga ispisuje zamršenu priču kojoj se ne nazire rješenje. Snažni automobil ispunjen
nerealiziranom osobnošću i velikim strahom juri preko svake dopuštene brzine. Objema to
godi, povišeni adrenalin umiruje pritisak. Niz Gorkino lice teku suze, pušta ih da natapaju
torbu. Ne izvlači maramice kako odgojiteljica ne bi zamijetila njeno stanje. Više ne bi
podnijela grubu ruku na svome licu. Medenini su obrazi ispisani kapilarama, buknuli su
nenajavljeno, onoga trenutka kada je kročila u majčinu bolesničku sobu, kao starom
alkoholičaru koji je dugo sakrivao svoju ovisnost. Pretječe spore automobile, prestrojava se
iz traka u trak i dokazuje vozačku nadmoć. To joj ulijeva lažnu snagu za suočavanje sa ženom
koja je sve ovo vrijeme glumila dobročiniteljicu.
— Ti i ja smo, mila moja, puno sličnije nego što misliš. — Gorka šuti brojeći sekunde do
suočavanja s onom koja joj je otrgnula jedinu nadu. — Znaš li da je u onoj ustanovi smještena
i moja majka? — povjeravanje velike tajne trebalo bi otvori ti djevojčinu dušu, ali ona je tupa
od boli koja je razdire. Medena je povrijeđena, ali hrabro nastavlja. — Zapravo bi se ti trebala
zvati Medena, a ja Gorka. Ja sam ona koja je na svoju majku cijeloga života bila ogorčena, a ti
se i s njezinom smrti tako dostojanstveno nosiš. Jesi li ikada razmišljala o tome koliko nas je
sudbina puta žigosala? Obje smo izgubile očeve s kojima smo bile bliske i s kojima često
razgovaramo. — Toliko je puta čula Gorkin monolog. Djevojka joj uputi tup pogled pun
prezira, ali njoj to nimalo ne smeta. Sad ih povezuje ista boli to njihovu odnosu daje novu
dimenziju.
— Jedina je razlika što ste vi odrasla osoba koja može upravljati svojim životom, a ja sam
maloljetna štićenica doma za napuštenu djecu koja mora biti majka i otac svome bratu.
Nisam odabrala ne znati da mi je majka umrla. A da je živa, ne bi bila ogorčena, nego bih joj
pomogla da se izliječi.
Medena se zamislila. „Ja sam odrasla osoba koja ima svoj život u svojini rukama.“ Toga
postaje sve više svjesna. Svih je ovih godina slušala da je nezrela, neinteligentna, nesposobna,
lijena i bezvrijedna osoba koja je u svojoj nutrini još dijete, ovisna o Grozdani i njezinoj
dobroj volji kao što je nekada bila ovisna o majci. Odabrala je biti dijete jer su koraci prema
zrelosti iziskivali trnje u stopalima i bol u duši kojoj nije dorasla. Automobil staje na
parkiralištu dječjeg doma i Gorka je moli da zajedno istjeraju pravdu.
— Nemojte sada odustati. Zajedno smo jače, mi smo tim, Medena. Nas dvije u borbi
protiv zla.
Prvi je put nije nazvala tetom i to joj godi.
— Ja i ti, Gorka i Medena.
Zaboravlja na strah jer je ljubav koju prema ovoj djevojci osjeća jača od kukavičluka.
Parkiralište doma za djecu bez roditeljske skrbi potpuno je pusto. Na njemu nema
ravnateljičina automobila i to joj stvara ugodu. Busa se u prsa.
— Sad ćeš vidjeti tko je glavni u ovome domu! — lupa vratima i korača prema ulazu na
kojem izviruju male glave.
— Teta Medena, mi vas jaaako vooojimo! — vuku je za ruke, vješaju se o noge i penju se
po njoj, ali odgojiteljica ih odmiče od sebe. Njezina je misija vrlo jasna. Mora umiriti Gorku i

99
pokazati joj svoju moć. Djevojka se zadržava s mališanima, dijeli im poljupce, ali među njima
ne uočava brata.
— Gdje je Amaro? — pita djevojčicu s crvenim vrpcama u kosi.
— Danas ga nisam vidjela. - Podiže rukice visoko u zrak želeći joj se popeti u naručje.
— Je li ujutro bio na doručku? — privlači plavokosog šestogodišnjaka, koji potvrđuje
kimanjem glave. Glas joj je leden. — Moga su brata nekamo odveli. Obično je uvijek s ovom
djecom. Sigurno bi me dočekao. — Preskače stube trčeći prema ravnateljičinu
uredu. Medena je slijedi stisnutih šaka i namrgođena lica.
— Dopusti da ja od ravnateljice izvučem istinu. — Pritišće kvaku znajući da je ured
zaključan.
— Ovo je previše. Za mene je sve ovo previše. — Gorkino je lice uronjeno u šake. Leđima
se spušta niz zid. Jeca proklinjući dan kad su ona i brat došli u ovu ustanovu.
— Nemoj odmah misliti najgore. Možda je otišao s Velimirom u šetnju. — Pruža joj
papirnati rupčić koji djevojka odbija.
— Od prvoga ste se dana postavili kao naša zaštita. Zašto to niste u pravom smislu i bili?
— oči su joj sklopljene, a odgojiteljičine zjenice neprirodno raširene. Dvije tablete koje je
potajice popila kliznule su joj do želuca, ali mozak ih još uvijek nije registrirao. Ponovno joj
zuji u ušima. Ima osjećaj kao da je u zračnoj luci iz koje polijeće zrakoplov u koji se zaboravila
ukrcati. „Zar je ovo zahvala za sav moj trud? Ulagala sam u tvoju glazbenu karijeru, brinula
da ne zastraniš, štitila te pred ravnateljicom..." Korača unatraške ne osjećajući Velimirovu
prisutnost.
— Kolegice, drago mi je da te vidim. Zar si se odlučila vratiti? — smijulji se kao da je
njezinim odlaskom dobio mogućnost napredovanja.
— Velimire, gdje je Amaro? — nije joj do smijeha. Gleda ga ukočeno, pokušavajući iz
njegovih kretnji iščitati hoće li joj slagati.
— Bolestan je. Noćas mu se povisila temperatura i Grozdana ga je odvela liječniku. Cijelo
smo jutro čekali da mu bude bolje, ali počeo je buncati. — Stavlja joj ruke na ramena. — Gdje
je Gorka bila cijelu noć? Nisam je pronašao u sobi. — Medena se više nikome ne želi
opravdavati. Tiho i bez pozdrava povlači se iz dječjeg doma. „I ja sam probdjela noć, a nitko
me ne pita kakvi mi se problemi motaju glavom. Gorkino je tijelo savijeno pred
ravnateljičinim uredom. Glava joj je utonula u koljena na kojima se odmara umorna svijest.
Čini joj se da majku nakon smrti voli još dublje i snažnije jer je umrlo sve ružno, a isplivala
su samo lijepa sjećanja. Te snažne, ljubavlju obojene slike tjeraju je da već cio sat sjedi na
podu ne obazirući se na Lindu, Lili i Roku koje je zaobilaze. Željela bi da joj se obrate nekom
ružnom rečenicom, da dobace neumjesnu primjedbu koja bi bila opravdanje za njezin silovit
napad. Počupala bi im tu ispeglanu kosu i izudarala cjevanice koje bi primile sav njezin jad.
Želi im se obratiti, pozvati ih na obračun, ali njihovo je šaptanje toliko intrigira da napinje
sluh koji hvala pojedine riječi: — ... podlegla odgojiteljičinoj... — približila je Linda usnice
Rokinu uhu.
— Sve smo mogle tako... — dometne Lili poluglasno dok se od miču prema svojoj sobi.
— Uvijek je posrijedi neka korist — šapće Roka zatvarajući vrata. Koliko god zna da
govore o njoj, toliko nema snage za prisluškivanje. Povlači se u svoju sobu. Glazba prikriva
njezine urlike. Bol za majkom odvaja joj mišiće od kostiju. Čupa joj stjenke nemoćne duše.

100
Glazba je odvodi u neku drugu dimenziju, onu u kojoj je nedodirljiva, zato su na njezinim
ušima slušalice iz kojih trešti snažna melodija. Pjesma je iscjeljuje, njome se ponovno
sjedinjava s dušama svojih roditelja ne osjećajući samoću. ,,Nije nam rekla da nam je majka
umrla. Nismo prisustvovali pokopu žene koja nas je rodila." Te se dvije rečenice probijaju
kroz visoke tonove koji bi trebali zaglušiti njezine misli. Slavuj kojemu su stisnuli grlo želi
da ravnateljica snosi odgovornost za svoje postupke. Ponovo se spušta do njezina ureda pred
kojim zatiče Velimira. On je umiruje objašnjavajući joj kako je Grozdana s njenim bratom u
dječjoj bolnici. Ne vjeruje mu i navlači kaput u kojem izlazi na snažan vjetar. Do bolnice su
joj potrebni smireni živci koji popuštaju na svakoj pretrpanoj autobusnoj postaji. U
posljednje vrijeme život joj se sveo na potragu po ustanovama iz kojih izlazi s lošim vijestima.
Nada se da stanje njezina brata nije zabrinjavajuće. Pred ulazom dječje bolnice parkirana su
vozila hitne pomoći i Gorka zuri u njih ne bi li ugledala Amara. Na prijemnom je pultu
upućuju prema prvome katu na kojem se stvorila gužva. Majke i očevi stišću svoje mališane
koji gore u vrućici, ali među njima ne vidi ravnateljicu ni svoga brata. Oblijeva je hladan znoj
i vjeruje kako ju je Medena prevarila. „Odvela me u svoju vilu dok je ravnateljica
pripremala Amara za dolazak nizozemske obitelji." Gori u vrućici koja je sve snažnija.
„Obmanule su me serviravši mi istinu o majci za koju sam morala žrtvovati brata." Toliko je
tužna i utučena da bi najradije legla i zauvijek zaspala. Nije stigla isplakati majčinu smrt, a već
joj se događa nova tragedija.

101
 ***

Nekoliko sati odmora pretvorilo se u cijelu noć koju je Medena prespavala u svome
stanu. Ružno je sanjala i zato joj buđenje izmamljuje osmijeh. Rasteže se osjećajući šapice
koje joj se penju preko trbuha. Ne uspijeva reagirati, a mali joj jezik oblizuje lice zaželjevši joj
dobro jutro. On je jedini član njezine obitelji i više joj ne smeta miris njegove dlake ni uporno
inzistiranje da ga odvede na livadu.
— Pusti me još malo!— Pekinezer skače s kreveta i mašući repićem odlazi u kuhinju.
Ona obuva papuče i zakopčava gornji dio prugaste pidžame. Postaje svjesna da je dala otkaz
i da će svakoga dana umjesto one cike i vriske slušati zvuk trkaćih motora. Pristavlja vodu za
kavu gledajući u vilu. „Vrijeme koje bih trebala posvetiti ljubavi moram odvojiti za istragu
misterija kojim su na neki čudnovat način povezani Aleksandrijeviči, moja i Gorkina obitelj.“
Priprema tost odvajajući šunku za Popija.
— Dobri moj, lijepi dečko. Ti me jedini razumiješ i uvijek mi se veseliš. — Kida mu
komadiće koje on ubrzano žvače. „Ne razumijem zašto mi Grozdana nije rekla za Sibilinu
smrt. Sigurno je procijenila da sam se s Gorkom suviše zbližila, a to bi omelo neki njezin plan.
Što se to događalo pred mojim očima, a da nikada nisam posumnjala? Negdje moraju
postojati dokazi. Ne vjerujem da su u domu, ona ne bi toliko riskirala. Sigurno ih drži u
kući.“ Ispija toplu kavu čekajući da se tost ispeče. „Moram hitno nešto poduzeti. Danas je
nedjelja, a nedjeljom uvijek odlazi u planine. Ako budem imala sreće...“ Tost je pečen i dijeli
ga s Popijem bacajući mu komade tvrde korice. „Sniježi, što znači da će cijeli dan provesti na
skijanju. Možda je to znak, trenutak u kojem moram reagirati.“ Psić veselo maše repom i
šapicom grebe ulazna vrata. Čarobno jutro daje joj neke nove zamisli i na brzinu se oblači
kako bi ga odvela na livadu. Uvučena u debeo skafander, žustro hoda prema brdašcu na
kojem Popi vrši veliku nuždu. Skuplja njegov izmet osluškujući ne bi li iz bunkera čula kakve
zvukove. Opipava mahovinu i pod zelenim pokrivačem osjeća željezni pokrov. Ogleda se, ali
ulica je pusta. Snijeg sve jače pada i čudi je što nitko od stanara koji su tijekom novogodišnjih
praznika ispunili puste stanove njezine zgrade ne želi uživati u snježnim radostima. „Možda
im je svima suviše rano, ipak je slobodan dan.“ Podvlači ruku pod mahovinu i pokušava
odgurnuti željezni zasun, ali na njemu je pričvršćen lokot. Osjeća da je netko promatra, ali
na prozorima pod gustim bršljanom nema ni jednog lica. Snježne pahulje lijepe se po
Popijevu krznu. U garaži obitelji Aleksandrijevič parkirana su dva automobila, a jedan od njih
je blindirani džip sa zimskim gumama kojim može voziti i u najgorim uvjetima. Zna da mora
nasilno ući u ravnateljičin stan i taj je rizik dodatno uzbuđuje. Pekinezer je ostao u vili u čijoj
je garaži pronašla obijač, odvijač i kliješta, sve ono što bi joj moglo koristiti u naumu. Debele
gume probijaju visoki snijeg i njezino se oklopno vozilo kreće puno brže od ostalih. Snježna
mećava još uvijek nije onemogućila sav promet, ali pojedini automobili stoje na ugibalištima
dok njihovi vlasnici pokušavaju namjestiti lance. U daljini se čuje zvuk ralice i Medena dodaje
gas. Treba joj još svega nekoliko minuta do odvojka koji se spušta u središte grada. Čelo joj

102
je položeno na volan pod kojim se grče šake. U glavi joj je košmar. „Cijeli je moj život bio jedna
velika laž. Što ste mi sve prešutjeli?“ Grozdana je otvorila Pandorinu kutiju iz koje izlaze
nejasne slike. Na pitanja koje je more, ne zna odgovore. Prenapregnuti um vozi
zaobilaznicom jer je u gradu obustavljen promet. Snježne pahulje lete zrakom. Želi se
ispuhati, izbaciti sav gnjev koji se u njoj mjesecima nakupljao. Cesta je gotovo neprohodna,
ali za snažni automobil ne postoji prepreka. Široke gume bore se s nanosima, a kroz
zatamnjena stakla ne vidi se uznemirena vozačica. Poput ranjene životinje želi se sakriti u
neki brlog, uteći zlim silama koje bi je mogle koštati života. Autocestom ne prometuje ni
jedno drugo vozilo. To će danas biti njena automobilistička staza. Snijeg koji ne prestaje
padati stvara svjež sloj bijele kreme ispod kojega je sakrivena ledena opasnost. Razočarana
vozačica stišće papučicu, blindirano vozilo dobiva ubrzanje, a pomahnitali volan otima se
kontroli. Čvrsto ga steže, ali kotači plešu neki nepoznati ples. Oni kreću lijevo, Medena mota
volan u suprotnu stranu, ali isti ti kotači sada neposlušno klize desno. Snažnim ih
okretima volana vraća ulijevo pokušavajući ostati na cesti. Kočnice joj više ne pomažu,
automobil živi svoj život koji može zaustaviti samo promjena u nižu brzinu ili gašenje
motora. Iskusna vozačica zna da bi takav potez uništio skupocjenu mašinu. Iz pete prebacuje
u treću, no doticanje kočnice baca je u stranu. Skrenula je u usku ulicu koju nikada nije
primijetila. Kreće se nizbrdo klizeći po ledu koji njezin automobil zanosi u zavojima. Ne
pomaže više ni gašenje motora. Samo molitva kojoj se potpuno predaje. Stisnuta vilica i
razrogačene oči zalijepljene su za prednje staklo.
— Osjeća da klizi u smrt. Iz utrobe joj se penje val mučnine i sadržaj želuca izbaci na
volan koji odavno ne kontrolira. Ispod jutarnjeg obroka gomila je zadržane tuge. Zalijepljeni
očaj i razočaranje drže se za stjenke njezine duše. Glasan vrisak otvara strah koji pomalja
glavu iz dugo čuvane utvrde. Cijeli joj se život odvija pred očima dok u limenoj kutiji juri
uskom i zavojitom stazom prema samouništenju. Krupne suze klize niz osušeno,
izmoreno, crveno lice. Bijeli prsti ne miču se s volana koji se više ne vrti. U motoru se čuje
snažno strujanje i lom koji zaustavlja automobil u visokom snijegu. Medenin se duh od siline
udarca odvaja od tijela privikavajući se na bjelinu koja je okružuje. „Umrla sam. Znači, ovako
izgleda smrt.“ Lebdi iznad svoga tijela koje je zaglavljeno u automobilu. Pokušava micati
prstima, okreće glavu i podiže koljena, ali njezino tijelo i dalje leži na volanu. Pred njom je
trošna kućica od vapna. Ne zna gdje se nalazi, ali okruženje joj se čini silno poznatim. „Gdje
sam to skrenula? Jesam li vozila prema ravnateljičinu stanu ili prema izlazu iz grada?“
Pokušava se umiriti i trezveno razmišljati. Proučava dimnjak iz kojega ne suklja dim. „Kakvi
ljudi ovdje žive da ni prilaz kući nisu očistili?“ Lebdi nad snijegom.
— Dobar dan! — snažno kuca o drvena vrata ne shvaćajući da duša nema zemaljski
govor. — Ja sam vozačica koja je zalutala u vašoj šumi!!! — Prolazi kroz njih u mračnu dnevnu
sobu ispunjenu skromnim pokućstvom. Stara paukova mreža rastegnuta je između fotelje i
kauča na kojima ne sjedi nitko od stanara. Na stolu se nataložio debeo sloj prašine, a u praznu
bocu vina zabijena je dogorjela svijeća. Gleda u zagašenu peć oko koje su naslagane cjepanice.
— Ima li koga? — zaziva tiho prema kuhinji uz koju su dvoja zatvorena vrata. Ulazna
žarulja klati se na žici oponašajući luster koji je nekada osvjetljavao dnevnu sobu bez tepiha
i zavjesa. U kutu stoji neobična dječja igračka. Gumene ruke nekadašnje lutke pričvršćene su
na platneno tijelo ispunjeno slamom. Jeza joj se penje vratom koji se okreće prema kuhinji.
Želi da je ljubazna domaćica ponudi čajem, ali na starom željeznom štednjaku stoji
prazan čajnik iz kojega izlaze muhe. Ponovno joj se povraća. Tražeći kupaonicu, otvara vrata

103
sobe u kojoj leži debeo madrac, a do njega drveni dječji krevet. Na pohabanom toaletnom
stoliću položene su prazne bočice parfema, a uz ogledalo zabijene umjetne bijele ruže. Strah
je potpuno preplavljuje. Prilazi krevetiću na kojem stoji bilježnica. Otvara je i lista. Nevještim
dječjim rukopisom ispisana su krivudava slova: MAMA, BRAT I SEKA. Lista stranice na
kojima su nacrtani žena, dječak i djevojčica, a pogled joj se zaustavlja na imenima koje joj
unose takav nemir da joj bilježnica drhti u rukama. Osvrće se, ali u kući i dalje nema nikoga.
Znojnom šakom otvara druga vrata i zaprepašteno zuri u slamnati dječji krevet
prekriven bijelom plahtom. Na zidovima su uokvireni plakati kamiona ispod kojih je uljanom
bojom nacrtana dugačka cesta. Ponovno otvara bilježnicu gledajući u imena koja nikada ne
bi povezala. RUSTIKA, MILODAR I GROZDANA. Vatra joj peče dlanove i koljena. Pokušava se
dići, ali žari joj tabane. Paučina joj se plete licem dok joj snažni plamen obuhvaća listove. Ne
može mu se oduprijeti. Penje se sve više, gore joj bedra, isijava u utrobi i platneni jezici penju
se prema glavi koja zna da mora pronaći spas. Drži se za zid koji je vodi prema izlazu. Drvena
su vrata gorući obruč kroz koji jedva provlači tijelo. Guta čisti zrak okrećući se prema kolibi
koju zahvaća sve snažnija vatra. Zuri u natpis koji do sada nije primijetila. Na drvenoj
ploči žaračem je utisnuto poznato prezime. BURATA. Medenino tijelo pada u duboku maglu.

Gorka je cijelu noć probdjela nad bratom kojega je Velimir u sumrak dovezao iz privatne
bolnice. Ujutro se Amarovo stanje znatno popravilo pa je odlučila čekati pred ravnateljičinim
uredom sve dok je odgojitelj nije obavijestio da njegova nadređena nedjeljom ne dolazi u
dom. Uzaludno čekanje i Medenino nejavljanje toliko su je uznemirili da se uputila k najboljoj
prijateljici. Snježni nanosi zaustavili su autobus pa je zajedno s ostalim putnicima
odhodala polovinu puta. Obitelj Faras nahranila je mršavu djevojku kojoj su se tek nakon sat
vremena, obilnog doručka i tople čokolade umirile drhtave ruke. Ogroman teret na duši može
podijeliti jedino s Ris, nadajući se da će ona povjerovati u sve Što je u ova dva dana proživjela.
Šake joj grčevito stišću toplu šalicu dok sramežljivo zuri u košaricu ispunjenu pecivima.
— Draga djevojko, reci nam nešto više o sebi! — gospodin Faras želi upoznati kćerinu
prijateljicu koju je do sada viđao kako se mota po njegovoj kući. — Čuo sam iz podruma tvoj
divan glas — potiče je na razgovor, ali njegove joj riječi huče negdje u daljini.
— Gorka je izvrsna pjevačica. Naš sastav uz nju ima velike šanse za pobjedu. — Rene je
opčinjen sramežljivom djevojkom.
— Jesi li ti, menadžeru, spreman uložiti svoju ušteđevinu u vaš projekt? — otac je
ozbiljan.
— Našem projektu spreman sam podrediti sve slobodno vrijeme i sva materijalna
sredstva. — Izjava iznenadi gospođu Faras koja nije navikla na ovakve sinove izjave.
— Zar se nisi planirao vratiti na magisterij u Ameriku? Govorio si da te ova zemlja
sputava i da tamo imaš nevjerojatne mogućnosti. — Majci bi bilo drago da njezin
prvorođenac ostane kod kuće, ali ne vjeruje u ovu naglu promjenu.
— U Americi ima bolje školovanje, ali ne i bolji glazbeni sastav! — ubacuje se Ris
smiješeći se prijateljici, no njezino blijedo lice sve je više zabrinjava. Zahvalna je što su joj
ponudili doručak, ali sada počinje osjećati sve veću nelagodu.

104
 — U pravu je, majko. Moja je sestra izvrsna glazbenica, a Gorka je pjevačica svjetskoga
glasa. — Pokušava je razveseliti, ali djevojčin je pogled uprt u pod.
— Hvala vam na ljubaznom gostoprimstvu, ali ja bih sada trebala poći. Očekuju me u
domu. — Diže se od stola i gleda u svoj telefon na kojem nije zabilježen ni jedan poziv.
— Mogao bih te otpratiti, ako nemaš ništa protiv. — Oči mu sjaje i roditelji u njima
prepoznaju ljubav.
— Doista nije potrebno. Moram se s Ris dogovoriti oko domaće zadaće i onda hitam na
autobus. — Daje joj znak da želi s njom ozbiljno razgovarati. I dok se njih dvije udaljavaju u
sestrinu sobu, Rene se nudi za pranje posuđa. U svih dvadeset pet godina života nije se
ponudio za pomoć u kući govoreći da su to ženski poslovi, a sada pjevušeći skuplja prljave
tanjure. Gospodin Faras se osmjehuje. I on je stariji od svoje supruge koja je zaboravila
kako su se na sličan način upoznali. Majka je sumnjičava. Gorka Mazorski prijateljica je
njezine kćeri, ali o njenoj obitelji nema nikakve informacije i to joj ulijeva nepovjerenje.
Ris se baca na krevet pozivajući prijateljicu da sjedne pokraj nje. Osjeća njezinu tugu i
uznemirena je kao da će za nekoliko minuta početi svjetsko košarkaško prvenstvo na kojem
će od nje tražiti maksimalnu učinkovitost.
— Jučer sam otkrila gdje mi je majka bila smještena. To je umobolnica izvan grada, u
gustoj šumi... — suze nekontrolirano klize niz drhtavu bradu.
— Bila smještena? A gdje je sada?
— Umrla je... Majka mi je umrla u umobolnici. — Ne može zaustaviti suze koje natapaju
jastuk na kojem prazni gnjev. Ris ne pronalazi riječi kojima bi je umirila, ne zna što bi u ovako
teškom trenutku trebala reci. — Ravnateljica dječjeg doma koja ju je ondje smjestila na neki
je čudan način bila povezana s njom. — Duboko udiše pokazujući joj sliku. — Ne znam na
koji, ali vjerujem da ima neke veze s našom imovinom. Ostala nam je kuća koju ću naslijediti
čim postanem punoljetna, ako nije umiješala prste u to.
— A tvoja odgojiteljica? Možda bi ti ona mogla pomoći?
—Teta Medena je dala otkaz. Čini mi se da joj taj posao nije bio ni potreban jer je jako
bogata. Jučer me pozvala u svoju vilu. Tamo sam i prespavala... — previše je toga otkrila i
crvenilo joj oblijeva lice. — Ta je žena izrazito čudna, ali nisam imala izbora. To je bio uvjet
pod kojim je pristala da mi oda tajnu. — Stišće deku žaleći što se izlanula. Odgojiteljičini joj
osjećaji stvaraju nelagodu, ali nije ih još nazvala pravim imenom.
— Želiš mi reći da je njezino dobročinstvo nahranjeno skrivenim željama? — Ris počinje
udarati boksačku vreću koja joj visi sa stropa. — To je nedopustivo. Ona zlorabi svoj položaj.
— Je li ti se suviše približila?
Gorka važe odgovor, mora biti diplomatski kako se njezina prijateljica ne bi obračunala
s Medenom.
— Samo pohvale i komplimenti koji su mi se činili suviše prisnima. — Trese se. Shvaća
kako je uvučena u igru iz koje će se teško izvući. Ponovno joj se povraća, ali trudi se prikriti
gorčinu koja joj se nakupca u ustima.
— Ti nemaš oca ni majku. Nikoga tko bi te zaštitio.
— Nemam ni rodbine. — Želi progutati tugu, ali silina nepravde tjera je prema toaletu u
kojem izbacuje žuč.

105
 — Imaš mene i moje roditelje. — Ris moči ručnik i polaže ga na prijateljičin vrat. — Nije
zamjena za tvoju obitelj, ali je barem nekakva utjeha.
Gorka se umiva, pljuska lice hladnom vodom kako bi umirila istinu. Svjesno je ušla u tu
igru, primijetila je odgojiteljičine osjećaje i dopustila joj da povjeruje kako su obostrani. Time
je kupila dodatne satove solo pjevanja i bolju poziciju u domu. Kad zbroji sve što je Medena
učinila za nju, počinje je opravdavati. „Možda sam sve umislila. Nikada nije bila napadna ni
gruba. Zašto sam ovo rekla Ris? Dovest ću tetu Medenu u neugodan položaj i tek sam onda
daleko od pomoći.“
— Ona nije loša osoba — mijenja priču.
— Svaka zloporaba položaja kažnjiva je. Odgojiteljica suptilno iskorištava malodobnu
štićenicu. Zbog čega ne nađe neku ravnu sebi? — Već smišlja osvetu. Zamišlja kako će je
sačekati u mračnoj ulici u kojoj će je tako premlatiti da će se jedva odvući do bolnice, a
drugoga se dana ničega neće sjećati. Ne zna kako odgojiteljica, majstorica karatea, posjeduje
crni pojas kojim bi njezine nakane spriječila u dva poteza. Gorka shvaća da je izazvala
prijateljičin bijes, a njime se ništa ne rješava.
— Možda sam pretjerala. Ona mi je samo uputila nekoliko srdačnih osmijeha koje sam
krivo protumačila. — Oblači jaknu i zakopčava je do brade. Mora nazvati svoju
dobročiniteljicu. Još uvijek ima vise povjerenja u nju nego u obitelj u čijem podrumu tri
puta tjedno izvodi glazbene probe. Ris zamjećuje njezinu promjenu raspoloženja i pokušava
je nagovoriti na ostanak.
— Danas je nedjelja i imamo izvrstan ručak.
Gorka je već na vratima. Pozdravlja se s njezinim roditeljima i ljubazno odbja brata. Izlazi
na snažan vjetar i naziva onu koja joj je uvijek na raspolaganju, ali Medena ne odgovara.
Njezin je posuđeni automobil zaglavljen u dubokom snijegu. Sletjela je s autoceste u jarak, a
od siline udarca oštećena je elektronika pa se ni jedna vrata koja vatrogasci već dvadesetak
minuta čupaju, ne daju otvoriti. Pred očima joj pleše bakino ime.
— Bako! — zaziva je pružajući ruke prema svijetloj kosi. - Jesi li to ti, Rustika? —
smrknuto lice ništa ne odgovara i vatrogasci koji su uspjeli provaliti u automobil prizivaju je
k svijesti.
— Gospođo! Kako se zovete? — pljuskaju joj lice i izvlače noge.
— Rustika — tiho progovara.
— Rustika, možete li stati na noge? — pokušavaju je izvući, ali njezino mlitavo tijelo pada
naprijed. Otečeno čelo govori im da je zadobila jak udarac i da je hitno moraju prevesti u
bolnicu. Vatrogasno vozilo pali rotacijska svjetla. Predugo su čekali kola hitne pomoći i sada
oni moraju spasiti vozačicu koja, čini im se, ima teži potres mozga. Iz torbe izvlače novčanik
s njezinim dokumentima koji im govore da se zove Medena i sada znaju da je njeno stanje
ozbiljnije no što su mislili. Crveno vozilo juri prema obližnjoj bolnici koja očekuje ozlijeđenu
pacijenticu.
— Možda je zadobila krvarenje mozga — šapuće vatrogasac bolničarki koja je polaže na
nosila. — Halucinira, predstavila se tuđim imenom.
— Ne brinite se, sad je u pravim rukama — užurbano je odvoze.
Medena otvara oči. Čini joj se da vidi majku. Bijela odora i narančasta kosa drže je za
ruku dok joj liječnik nekim instrumentom osvjetljava oko.

106
 — Došla si, majko. Ipak nisi bolesna — pokušava dohvatiti uvojak kose, ali bolničarka
joj spušta ruku.
— Težak potres mozga. Moramo je zadržati na liječenju — kroz omaglicu čuje
liječnikove riječi i pada u dubok san.

107
 ***

Saša Aleksandrovna izašla je iz zrakoplova koji dugo nije uspijevao sletjeti. Ne voli snijeg
koji u Moskvi često zaustavlja promet, a ista se nepogoda dogodila i u zemlji u koju je pobjegla
od velike zime. Vozač bijele limuzine otvara vrata i njezin se ledeni osmijeh razvlači u
smiješak. Na sjedalu je čeka buket crvenih ruža i najukusnija čokolada kojim joj njen
poslodavac želi ugodnu dobrodošlicu. U gradu je prometni kolaps i vozač pronalazi
sporednu cestu kojom polako vozi prema vili Aleksandrijevič. Razmišlja o susjedi, toj
zagonetnoj čuvarici njihova doma i osobi koju je Popi toliko zavolio. Poslovne joj obveze ne
dopuštaju uživanje u lijepoj vili kojom se Medena koristi više od nje i to joj u posljednje
vrijeme počinje smetati. Odrasla u Sibiru, Saša Aleksandrovna potekla je iz siromašne obitelji
intelektualaca te je čeznula za time da pobjegne iz bijede. Život na koji je sada navikla
ispunjenje gomilom novca, ali činilo joj se nezamislivim da ravnateljici doma za nezbrinutu
djecu uruči onako izdašnu donaciju. No ona tu nije da razmišlja, nego da izvršava zadatke za
koje je bogato nagrađena. Limuzina se zaustavlja pred ulazom. Ne čuje Popijev lavež
ni Medenin glas i zabrinuto otključava vrata. Pekinezer tiho zavija, a iz očiju mu cure suze.
Nikada nije vjerovala da psi mogu plakati.
— Popiće, što ti se dogodilo, mili? — nježno ga uzima u naručje, ali njegovo maleno tijelo
ne prestaje se tresti. — Zašto si toliko tužan? — ne razumije što mu se događa. Otvara
hladnjak nudeći mu najfiniju šunku od koje okreće glavu. — Gdje je Medena? — tek je sada
svjesna da nema one koja bi trebala voditi brigu o njemu. — Sakriva li se tvoja čuvarica u
nekoj od soba? — zamišlja kako mamurna leži u njezinu krevetu. Tiho se penje na gornji kat
i otvara vrata svoje spavaće sobe iza kojih stoji prazan krevet. Pas i dalje cvili, kao da joj želi
reći nešto važno. „Možda je zaspala u svome stanu?“ Dopušta da je vodi prema zgradi u koju
nikada nije kročila. Zaustavlja se na trećem katu, pred vratima koja pekinezer uporno grebe.
Pritišće zvonce koje se oglašava poput trkaćeg automobila. Čini joj se kao da prema njoj juri
formula koja nema namjeru zakočiti i srce joj snažno nabija. Duboko diše, ne želi ponoviti
istu radnju i snažno kuca zazivajući Medenino ime. U stanu je tiho i Popi odustaje od
grebanja. Preostaje joj jedino čekanje.

Za to vrijeme u jednoj od bolesničkih soba na odjelu kirurgije leži natučeno tijelo koje se
polagano budi iz dugačka sna. Mračni bunker kroz koji se do sada probijala osvjetljava danje
svjetlo i svi oni čudni brojevi obješeni na uže za rublje počinju joj blijedjeti. Zna da svaki broj
predstavlja jedno slovo, pokušava ih složiti u ime koje joj se gubi u noći.
— Grozdana i Milodar— čuje dječji glas — Grozdana i Sibila... — pjesmica se odvija u
tami iz koje izranja lice njezine majke.

108
 — Sve sam pokušala. Vlastiti sam život za njih žrtvovala — kroz suha se Jolandina usta
probijaju truli zubi.
— Jojo! — pomiču se Medenine usnice i glavna medicinska sestra polaže ruku na njezino
čelo.
— Gori u vrućici — bolničarka upisuje stanje u bolesnički karton.
— Majko, dopusti da ti pomognem! — šapće Medena stišćući plahtu.
— Sve je u redu. Sada ste u bolnici — glavna sestra pokušava je umiriti.
— Nije u redu! Ništa nije bilo u redu! — prsti grčevito natežu plahtu preko lica. Visoka
temperatura izaziva joj grčeve i bolničarka joj daje injekciju u stražnjicu.
— Moramo je spojiti na infuziju, potpuno je dehidrirala. — Opipava bilo koje sporo kuca.
— Tko zna kad je pojela posljednji obrok. — Ne znaju da je Medena sav doručak povratila u
automobilu.
Bolničarke se pogledavaju, dok jedna namješta infuziju, druga joj priprema žilu u koju
zabija injekciju. Glavna sestra dobro je poznavala medicinsku sestru Jolandu Burata koja joj
je pomogla pri zaposlenju.
— Možete se pobrinuti za druge pacijente. Ja ću nadzirati njezino stanje. — Sjeda na rub
kreveta držeći mlohavu, vrelu šaku. Suzdržava se da ne zaplače pogledavajući prema vratima
kroz koja svaki čas može ući neka znatiželjna bolničarka. — Tvoja me majka toliko zadužila
da joj to nikada nisam stigla vratiti. — Namače ručnik u hladnu vodu i polaže ga na usijano
čelo. Infuzija polagano utječe u Medeninu žilu i ona otvara oči.
— Gdje se nalazim? Tko ste vi? — prepoznaje odoru, ali ne i lice koje je u bunilu
zamijenila s majčinim.
— Nalaziš se u bolnici. Doživjela si prometnu nezgodu i potres mozga pa si dovezena na
odjel kirurgije. — Miluje joj obraz osjećajući kako joj se temperatura polagano snižava.
— Prometnu nezgodu. Ja... Gdje su mi stvari? Popi... Gdje je pas koji je bio sa mnom? —
Teško diše i hvata se za natučena prsa.
— S tobom nije bilo nikoga. — Prinosi joj žlicu kako bi otpila gutljaj vode. Medena više
nije sigurna ni u što. Događaji toga jutra ispremiješali su joj se sa snom.
— Želiš li da nekoga nazovem? — glavna sestra vjeruje da su joj oba roditelja umrla. —
Imaš li koga od rodbine?
— Imam... — pokušava razmišljati, ali mozak je boli od suviše naprezanja.
— Nekog tko ti je najbliži, tko će te njegovati nakon izlaska iz bolnice.
Skida gazu koja joj se osušila na čelu. Na pamet joj pada ravnateljica, ali Saša
Aleksandrovna vezuje se uz lijepi osjećaj i Medena nasmiješeno izgovara njeno ime. Kazuje
sestri da ga može pronaći u mobilnom telefonu ne znajući je li donesen s njezinim stvarima.
— Saša Aleksandrovna — ponavlja bolničarka. — To ti je neka rođakinja?
— Dobra prijateljica. — Obuzima je san u kojem vidi Popija kako trči po njihovoj livadi.
Njegovo veselo tijelo nailazi na humak, brdašce mahovine koje žustro počinje otkopavati.
Ispod metalnih vrata čuju se jauci. Pas se boji, nema vlasnice koja bi ga umirila. Odjednom,
njegova je njuška lice uplakanog djeteta koje je golo dopuzalo iz bunkera. Ponovno počinje
buncati i glavna sestra napušta sobu puštajući je da se odmori. U ruci joj je
pacijentičin mobilni telefon u kojem traži ime koje je spominjala i naziva ženu koja pristaje
109
na posjet. Bijela limuzina klizi prema bolnici, a stražnje je sjedalo ispunjeno darovima za
osoblje koje se brine o Medenoj. Na njoj je crna bunda i dijamantne naušnice koje
svjetlucaju u polutami bolničkog hodnika. Liječnici koji su dobili skupocjena pića osobno je
odvode prema apartmanu u kojem je čeka glavna sestra. Ruskinjine su ruke i dalje pune,
biserna ogrlica namijenjena je ženi koja bdije uz pacijentičino uzglavlje, a votka i kavijar dar
kojim će se počastiti cijelo osoblje. Glavna je sestra osupnuta ovakvom gestom. Ne zna kako
bi pokazala zahvalnost, ali Saša odmahuje rukom. Najvažnije joj je Medenino zdravlje i brz
oporavak. Dobila je naputak kakve darove treba ponijeti ljudima koji rade tako human posao
i ona izvršava svaki korak svoga zadatka.
— Vi ćete je njegovati nakon otpusta iz bolnice? — glavna se sestra iskreno zauzima
znajući da pacijentica nema živuće rodbine.
— Možete li mi, molim vas, reći koliko još dana mora provesti na odjelu? — promatra
usnulo lice koje mori neka neobjašnjiva tjeskoba.
— Sve ovisi o pretragama. Tri, najviše četiri dana, ako s glavom bude sve u redu. Inače
ćemo je morati zadržati na dužem ispitivanju.
— Čujem da ste vi zaslužni što je smještena u poseban apartman, a ne u sobu s ostalim
bolesnicama — zadovoljna je zatečenim stanjem,
—Njezina mi je majka puno pomogla. Ona me ovdje zaposlila. — Ne želi otkriti koliko ju
je puta Jolanda molila da se pobrine za njezinu kćer ako se njoj nešto dogodi. Predosjećala je
kraj koji je počeo onoga dana kad ju je ravnatelj bolnice optužio za otuđenje instrumenata i
lijekova. Nikada nije otkrila kome je pomagala, a jedna od tik osoba bila je i majka glavne
sestre koju je tako doživotno zadužila. Osjeća da se za to nekako mora iskupiti. Zna da ogrlicu
nije zaslužila, ali ne može se oduprijeti njezinu sjaju.
— Divno je kako to niste zaboravili. — Sašine su oči uprte u Medenine kapke koji se
trzaju.
— Cijelo jutro izgovara nepovezane rečenice. Pretrpjela je težak potres mozga i da nije
bila u tako dobrom automobilu, ne vjerujem da bi ovdje ležala. — Vrata se otvaraju i
bolničarka se smiješi gurajući kolica s ručkom.
— Želite li kušati? Imamo izvrsnu kuhinju — glavna sestra pokazuje na pire od graška i
meku teletinu. Ruskinja odmahuje glavom, obavila je svoj zadatak i spremna je za odlazak.
Zahvaljuje joj i moli glavnu sestru da je svakodnevno izvješćuje o pacijentičinu stanju.
Unaprijed se opravdava što iduća dva dana neće moći obići bolesnicu. Navodi velike poslovne
obveze u koje glavna sestra vjeruje povezujući ih s darovima koji su joj uljepšali dan.
— Dođite nam što prije! — maše joj i hladi juhu nadajući se da će se svidjeti pacijentici.
Medena je u nekom polusnu osjetila prisutnost žene koja je sve dosad bila njezin anđeo
čuvar, ali on se odjednom pretvorio u anđela tame koji je vodi gradom bez svjetala pokazujući
joj urušene kuće i ljude kojima je izvađeno srce. Nije imala snage progovoriti. Infuzija u kojoj
je sedativ toliko je uspavljuje da jedva otvara usta. Čini joj se da je majka hrani i samo zbog
nje guta juhu koja joj jedva klizi niz grlo. Bol u glavi se smirila i mozak joj je počeo povezivati
informacije i sjećanja.
— Meso i grašak će te osnažiti — glavna joj sestra pomaže otvoriti usta. — Tvoja
prijateljica je jako draga, vjerujem da će se izvrsno brinuti o tebi — ne prestaje pričati, što
Medeni stvara zujanje u ušima.

110
 Pokušava se dići, oslanja se na laktove i odmiče glavu od pune žlice koja joj poput
zrakoplova kruži oko glave.
— Želim ići kući — izvlači infuzijsku iglu i prebacuje noge preko kreveta, ali glava joj je
toliko teška da je mora ponovno vratiti na jastuk.
— Moraš se odmoriti. Bolnica je mjesto na kojem ćeš se oporaviti —uvlači joj iglu u
izbodenu žilu i tijelo joj se ponovno umiruje. Glavna sestra vjeruje u sudbinu koja joj je dala
priliku za olakšanje duše i započinje njezina ispovijed.
— Tvoja je majka bila anđeo čuvar — miluje joj slijepljenu kosu. — Ona nije odabrala
svoj poziv, poziv je odabrao nju jer je bila toliko široke duše da se i izvan svoga radnog mjesta
posvetila potrebitima.
— Ja sam bila potrebita. Ja sam njezina kći za koju je tako rijetko imala vremena.
— To je bilo jače od nje. Nije se uspjela posvetiti obitelji jer je njezina obitelj bila znatno
šira od one koju ti poznaješ. — Posljednje riječi slažu se u Medeninoj glavi u neku novu,
nejasnu sliku.
— Imala je drugu obitelj? — otvara oči i želi opipati lice iz kojeg dolaze ove zastrašujuće
riječi.
— Ja sam njezina stara prijateljica. — Žao joj je što se pacijentičino stanje upravo u ovom
trenutku počelo popravljati.
— Nikada vas nisam upoznala, niste dolazili u naš stan? — sjećanja su joj sve bistrija.
— Družile smo se na odjelu. Ona je bila pred mirovinom, a ja sam se tek učila ovom
zahtjevnom poslu, no imala sam najbolju mentoricu.
— Nisu bili pravedni prema mojoj majci — sjeća se njezina čišćenja zahoda, najvećeg
poniženja koje je moglo snaći nekadašnju glavnu sestru.
— Ni ja nisam bila pravedna prema njoj. Ona me još kao srednjoškolku dovela na
ginekološki odjel omogućivši mi plaćenu praksu, a kad su je optužili, nisam stala na njezinu
stranu. — Ovo je prvi put da priznaje svoje grijehe i njezinu kćer moli za oprost. Medena
još uvijek ne razumije o čemu glavna sestra govori. Kakva je kazna mogla snaći onu koja je
sve u svome životu radila po propisima?
— Njezin se humanitarni rad protivio zakonu i nakon puno godina ravnatelj je saznao
za to. — Zabija lice u dlanove. — Pomogla je meni i mojoj majci, a ja sam se tako kukavički
ponijela, da sve godine vučem taj teret čekajući priliku za iskupljenje. — Uvjerena je kako je
Jolanda odavno napustila ovaj svijet.
— Vi ste bih njezina druga obitelj? — pokušava razumjeti što znači tajno pomaganje.
— Nije imala tajnu obitelj, nego sve nas koje je spasila od sigurne smrti. Ona i Milodar
bili su anđeli. — Te riječi u Medeninu dušu unose novu, nepoznatu toplinu. — Anđeli u sjeni.
Nitko im nikada nije odao priznanje za humanitarni rad kojem su posvetili tolike godine
života.
Medenoj je to previše informacija. Žena u plavoj odori govori u šiframa koje njezin
mozak još uvijek ne može pojmiti. Pohranjuju se u memoriju koja će se, čim se potpuno
oporavi, rastegnuti poput zemljovida kojim će se voditi prilikom istraživanja. Glavna sestra
je olakšala dušu i želi se još nekako iskupiti za propust koji ju je godinama proganjao.

111
 — Želim kući. — Ponaša se poput oca koji je usred oporavka pobjegao s odjela, ne znajući
da ga je to koštalo života.
— Još samo nekoliko dana. Strpi se, brzo će proći — glavna je sestra miluje po ruci.
Hladni komadi mesa plivaju u pireu od graška podsjećajući je na hranu iz doma. Zna da je
Medena odgojiteljica koja je u njemu počela raditi nakon njezina odlaska, ali ne želi
je ispitivati o prošlosti koja je sada daleko od nje. Ovom je ispovijedi zatvorila posljednja
vrata puštajući nasljednicu svojih dobročinitelja da istraži priču koja im je svima obilježila
živote. Medena se ne želi strpjeti, suviše joj je dugo izmicala istina nad kojom je odspavala
četrdeset godina. Glavna sestra postaje joj neprijateljica koja ju je vezala za krevet
onemogućivši joj djelovanje. Glava joj je sve mirnija i slike koje isplivavaju sve jasnije svijetle.
Pred očima su joj sjećanja kojima prvi puta pridaje značenje. Trudi se razumjeti razgovore
koje su njezini roditelji vodili misleći da je usnula. Crna jaja. Bila je to šifra koja je značila
sastanak na određenom mjestu. Vidjela bi je ispisanu na papiriću koji bi majka zakačila na
hladnjak kad bi se usred popodneva nekamo izgubila. Istu je šifru Milodar rabio ranom
zorom dok bi se izvlačio iz kuće s termos-bocom vrele kave.
— Crna jaja! — bunca dok joj jedna od bolničarki presvlači oznojenu jastučnicu.
— Želite jaja? — vjeruje da je gladna. — Mogu vam naručiti kajganu. — Čeka dopuštenje
glavne sestre koja odmahuje glavom otpuštajući obje bolničarke.
— Crna jaja! — ponavlja Medena prisjećajući se svoje petnaestogodišnje ljubavi. Dolazila
je tako uplašena kao da je progone divlji psi. Uvlačila bi se u njezin krevet dršćući, želeći da
je ona grije svojim tijelom. Govorila je da želi pobjeći od svoje prošlosti. Bila je tako mršava,
ali koža joj se sjajila kao baršun. Zelene su joj oči isijavale tugu, ali bila je uvjerena da će svoju
patnju jednom pretvoriti u neki viši cilj. Sada se prvi put pita je li njezina Vita dolazila iz
istoga mraka. Glavna sestra dodaje u infuziju novu dozu sredstva za smirenje i Medenine su
misli sve blaže. Sjeća se samo lijepih događaja. Roditelji su joj ranom zorom odlazili na
posao, bolesna taka bila je u svojoj sobi prikovana za krevet i stan je bio slobodan za
ostvarenje iskrene, mladenačke ljubavi. Vita bi se svakoga dana pojavljivala na vratima
nekoliko minuta nakoti odlaska Meden inih roditelja. Činilo se kao da prati svaki njihov
korak i da po njima određuje vrijeme svojih posjeta. Obostrana ljubav nije se mogla sakriti
već od prvog susreta. Vita je bila otvorenija, pokazala joj je osjećaje bez suvišnih riječi. Koliko
god bila nježna i nesputana, toliko je u komunikaciji bila odbojna i zatvorena.
Medena je naučila govoriti jezikom ljubavi koji joj je postao dostatan sve do onoga dana
kada joj se majka ranije vratila s posla.
Jolanda je vrištala: — Ti si mi u kuću dovela zlo! — gurala je Vitu rukama i nogama iz
stana kao da će njezinu jedinicu uvesti u svijet tame. Medena je ostala u svijetu nijemih. Od
toga dana popustila je u školi i od vesele se i vedre djevojke pretvorila u mrzovoljnu i utučenu
osobu koja je izbjegavala školu, često upadajući u ulične tučnjave u kojima bi tukla koga god
je dohvatila. Milodar je morao zamoliti njezina trenera karatea da joj zaprijeti oduzimanjem
titule, što ju je zaustavilo u tom pohodu. No, i škola ju je prestala zanimati i majka ju je jedva
uvjerila da završi gimnaziju. Od toga dana više nije vjerovala u ljubav, sve dok se nije pojavila
Gorka. Zazivajući njeno ime, ponovno pada u dubok san.

112
 ***

Saša Aleksandrovim dva je tjedna glumila Medeninu bolničarku i bilo je vrijeme da se

vrati u Moskvu. Zadnji je dan bila na rubu živaca i izmaku snage, i kad je bolesnica izjavila da
se osjeća bolje, napokon je odahnula. Medena je čekala da se ukrca u zrakoplov kako bi
nastavila s ostvarivanjem svoga nauma i sada dršće od glazbe koja joj dotiče uspavane
osjećaje, slušajući melodiozni glas svoje neostvarene želje. Idućeg mjeseca počinje natjecanje
na kojem će Gorka pokazati svoj veliki talent, ali nad njim se nadvila crna sjena majčine smrti.
Njena nekadašnja odgojiteljica zbog svoga oporavka na planu istrage nije ništa ostvarila, ali
ona je svejedno pristala na prijedlog da joj glazbom podigne imunitet i očvrsne duh. Život joj
se sveo na nastavu i dodatne satove pjevanja nakon kojih sve što nauči mora pokazati u ovoj
dnevnoj sobi. Dobročiniteljičino ozareno lice crveno je od votke koju nudi pjevačici, ali ona
oštro odbija piće. Svake večeri nakon nastupa u ovoj vili koja joj postaje sve mračnija žuri u
podrum Farasovih, gdje nastavlja s probama za glazbeno natjecanje. Ravnateljica je više ne
kažnjava zbog izostanaka jer ju je gospođa Faras zamolila da joj dopusti probe koje se
ponekad otegnu i dugo u noć, tako da Gorka u njihovu domu često i prespava. Medenoj ništa
od toga nije otkrila i ona vjeruje da se njezina nježna duša svake večeri u isto vrijeme vraća
u dječji dom. Pala je večer i djevojka se uz poljubac u obraz želi oprostiti od svoje skrbnice,
ne sluteći da će ona okrenuti usnice koje se spajaju s mladenačkim dahom. Propupali cvijet
želi zatvoriti svoje latice, ali snažne ruke stišću je oko struka ne dopuštajući joj da udahne.
Iza velikih stakala, nasred polumračne dnevne sobe, milo je janje spriječeno da zamekeće sve
dok se vučja šapa ne pomakne s njezina vrata. Medena nije više izdržala. Pred njom ne stoji
Gorka, nego djevojka koju nikada nije potražila. Tiho se otela iz njezina stiska, pognute glave
juri stubama i izlazi na ostat zrak. Osjeća se osakaćenom, kao slavuj kojemu su, nakon
divnoga pjeva, zavrnuli vratom. Vjeruje da joj je dala povoda, da je tu ženu svojim maznim
glasom natjerala na ovakav čin. Pjesma nije bila upućena njoj, nego onome tko je uspio
osvojiti njezino srce. Koštunjavo tijelo zalijepljeno je za staklenu stijenu iza koje promatra
djevojčin bijes. Uvjerena je kako će njezin bunt s vremenom popustiti priklanjajući se
lagodnu životu i egzistenciji koja joj je uz nju zajamčena. Ulične svjetiljke slabašno
osvjetljavaju divlju crvenu kosu, a Medenino tijelo trese groznica razočaranja. Poljubac nije
bio onakav kakvim ga je zamišljala. U njemu ne stanuje ljubav, nego strah, ne razvija se u
sreću, nego se grči i priziva loše raspoloženje. Želi mu se oteti, odagnati ga do idućeg susreta
u kojem će joj objasniti da je njezino ishitreno ponašanje posljedica višemjesečne čežnje.
Gleda u svoju trošnu zgradu znajući da se negdje u njoj krije odgovor kojim bi mogla umiriti
dušu. To joj je dovoljan motiv da započne istragu. Na površinu isplivavaju riječi glavne sestre.
Čula ih je u magli, ali sada dobro razumije njihovo značenje. Tjeraju je prema podrumu koji
nije otvorila od očeve smrti. Iz dna hodnika dopire težak miris sirovoga mesa. Susjed mesar
suši svinjske polovice koje se pretvaraju u pršute, a uz njih vješa kobasice i svinjske nogice
koje svakoga tjedna završe u njegovu grahu. Podrum u kojem je njezin otac proveo posljednje
dane života nalazi se na suprotnoj strani hodnika. Prostor od dvadesetak kvadrata uređenje
113
kao malena garsonijera u kojoj je završio Milodarov život. Uz željezni krevet stoji stara peć
na drva, a uz nju željezni ormar. Ne zna što traži, a iz sjećanja joj dopiru riječi glavne
medicinske sestre:
Pronađi album. Tvoj je otac sve zabilježio. Sigurna sam da će ti fotografije otkriti ono što
tražiš.
Ormar je zaključan željeznim lancem kao da je u njemu neprocjenjivo blago. U kutiji alata
pronalazi velika kliješta kojima lomi tvrde okove. Upušta se u avanturu ne znajući kakav je
svijet skriven na očevim fotografijama. Miris paleži uvlači joj se u nosnice. Osjeća ga, iako se
u hodniku ništa ne dimi. U ormaru su samo stare plahte i zahrđali lavori. Iza ormara je zid od
grube žbuke koji sakriva malenu kupaonicu. Gleda u tuš-kadu shvaćajući kako nikada
zapravo nije upoznala tog samozatajnog čovjeka čija je vesela maska prikrivala zabrinutost.
Na umivaoniku su škare na kojima su ostaci sijede kose. Iz pluća joj se probija snažan
plač. „Živio si u ovakvoj bijedi. Zašto si to dopustio, oče?“ Iza vrata pronalazi tamnoplavu
sportsku torbu u kojoj je držao najvažnije uspomene. Album je malen, a u njemu su crno-
bijele fotografije. Na prvoj je trošna kućica, ista kao iz njezina sna. Glava je ponovno počinje
boljeti i shvaća da to nije bio san, nego prošlost koja joj se prikazala u nekoj drugoj dimenziji.
Druga fotografija prikazuje ženu koja grli dvoje djece. Jedno od njih je desetogodišnji dječak,
a malena djevojčica njegova je sestra. Žena umorna lica njihova je majka Rustika čiji upali
obrazi odaju loše zdravlje. Uokolo kućice je zelenilo, a do nje vodi poznata cesta. Sve joj
govori da je ona koliba postojala na mjestu ove zgrade u kojoj su roditelji njezine majke dobili
stan. „Ti si se, oče, rodio na ovoj zemlji. Podrum je možda bio tvoja nekadašnja spavaća soba,
ona koju sam vidjela u svojoj viziji. Jesi li zato ustrajao živjeti ovdje, na svojim korijenima?“
U daljini, iza pročelja od vapnenca, uzdiže se pansion na kojem svijetli nečitak natpis. Pred
njim stoji visoka žena kratke kose iz čijih usta visi muštikla. Po držanju bi se reklo da je
vlasnica. Okružuju je lijepe, mlade dame odjevene u uštirkane dugačke suknje i ispeglane
bijele košulje. Ruž na usnama i vrpce u kosi govore Medenoj da bi mogle biti zaposlenice
pansiona u koji dolaze bogati turisti. Sve je to bilo u doba procvata turizma o kojem je toliko
slušala. U njihov su grad dolazili imućni stranci željni uživanja u luksuzu koje su im srdačno
osoblje i fini hoteli i te kako pružili. Među tim ženama je i baka Rustika. Veselo se smiješi,
punašnih obraza, što znači da je fotografija iz ranijeg razdoblja njezina života. Medena sad u
rukama drži novu fotografiju koja joj probada srce. Na njoj je dječak naslonjen na metlu
kojom čisti ulicu, a uz njega je vidno bolesna majka. Tek joj sada postaje jasno koliko je
Milodar bio vezan za ovu ulicu i ženu koja ga je u njoj rodila. Pritišće je oko srca.
Sljedećih deset fotografija pokazuje njegov ponosu društvu komunalnih redara koji su
ga prihvatili kao sina. Njegov prvi posao i prvi ulazak u kamion gradske čistoće.
— Kako si bio malen — gladi sliku — a ponašao si se kao velik čovjek.
Fotografije su jedini dokaz njegova teška života u kojem ga je othranila ulica. Zatvara
ormar i još jednom pregledava očevu podrumsku garsonijeru. U njoj su ostale njegove stare
radničke hlače i dva para sivih košulja, crni češalj i nekoliko gaća koje je, kao i ručnike, prao
u željeznom lavoru. Tu su istrošeni sapun, dvije britvice i maleni hladnjak koji je na vrijeme
ispraznio osjećajući kraj. Uz peć su naslagane cjepanice, a iznad nje razvučeno uže. Sve do
sada nije primijetila kako se na njemu ne suši rublje, nego bijeli listovi papira na kojima su
ispisani crni brojevi. Trideset jedan, četrdeset dva i pedeset tri. Da je Milodar bio
automobilistički as, Medena bi vjerovala da su brojevi s njegova odijela, ali ona joj je

114
bolničarka dala misliti. Ubacila je crv sumnje u njezin mirni život i zna da se tajna krije u
onom bunkeru. Mogla bi u njega ući na silu. Velika će kliješta otvoriti lokot i njezina će se
istraga privesti kraju. Nad ulicu je pala noć. Ogrnula se očevom crnom kabanicom u kojoj
neupadljivo žuri prema brdašcu. Crne gumene čizme traže humak mahovine, a velika kliješta
ugurana u hlače onemogućuju joj saginjanje. Izvlači ih i polaže na travu, klečeći opipava ne
bi li što prije pronašla željeni lokot. Primjećuje da brdašce prekriva svježa zemlja. Ne postoji
više mahovina, lokot ni željezni pokrov, nego samo crnica u kojoj ostaju otisci
njezinih dlanova i koljena. „Iskoristili su vrijeme koje sam provela u bolnici i zatrpali bunker
kao da nije postojao.“ Pita se je li sve to samo sanjala. „Je li i to bila samo moja vizija? Ista kao
ona koju sam doživjela tijekom sudara?“ Gleda u svježu zemlju u kojoj su sada utisnuti otisci
čizama. Okreće se i promatra osvijetljene prozore. „Tko je to od vas učinio?“ Zaklonjena
žbunjem, mogla bi čekati cijelu noć, ali umorna je od gorčine koja je ostala nakon
Gorkina poljupca i spoznaja koje izranjaju kao nesnosni mravi iz bunkera kojemu ne vidi
kraj. Zaspala je u košmaru iz kojega su cijelu noć izlazili bijeli miševi.

***

Gorka je probdjela noć. Njezine su zgrčene šake željele udariti nepravdu koja joj se
krišom prišuljala ne najavljujući napad. Mislila je da vlada situacijom. Bila je uvjerena da
poput vješta klauna hoda na tankoj žici ne gledajući u ponor. Izgledao je tako daleko, a sada
se suviše približio i prijeti da je proguta. Ružna slika ne izlazi joj iz glave. Tanke usnice
zalijepljene za njezina usta poput moruzgve koja usisava žrtvu. Već satima dvoji bi li prijavila
Medenino ponašanje. „Ako sve ispričam ravnateljici, reći će mi da ona više nije odgojiteljica
i time svaka situacija koja se odvije izvan doma nije u njenoj nadležnosti. Povjerim li se Ris,
ona bi mogla naglo reagirati. Što da učinim? Da si ti, brate, barem malo stariji, mogli bismo
raspravljati o stvarnosti koliko god ona bila surova i teška.“ Gleda usnulo tijelo kako se
prilijepilo uz njezino rame. Ti tražiš majku i imaš je u meni, a koga ja mogu zvati? Nju.
Odgojiteljicu čudnih želja koja mi j e trebala biti najbolja prijateljica. Uvukla mi se u život,
dopustila mi ovisnost o njezinu novcu kojim mi je kupila toliko lijepih odjevnih predmeta
koje moje školske kolegice s ljubomorom proučavaju. Čime sam se jučer zanijela? Maštala
sam o tome da nas posvoji. Da živimo bezbrižno u onoj divnoj vili u kojoj bih mogla održavati
pijanističke koncerte, a ti bi mogao napraviti dugačku pistu za svoj sportski automobil koji
bi jurio iz sobe u sobu dok bi nam ona spravljala palačinke. Tako sam ja sve ovo vrijeme
zamišljala, ali mašta je ponekad tako čudnovata. Zamagli istinu do te mjere da se ona ljepljivo
bori za izlazak bolno zauzimajući primat. Očaj me zalijepio za krevet. Nisam otišla u školu i
ne znam što bih trebala poduzeti. Čini mi se da je sve što sam napravila ili izustila krivo.
Postoji li mađioničarski trik kojim bih izbrisala prošlost i vratila se u trenutak prije negoli je
naša majka zapalila kuću. Pozvala bih policiju koja bi odvela slinavoga manijaka i socijalnu
službu čija bi se djelatnica pobrinula za Sibilu. Da sam te poslala na liječenje, ti bi sada bila
živa. Oprosti mi što sam suviše mlada i što se nisam znala nositi s tragedijom koja nas je
zadesila. Otac je bio stup naše obitelji i mislila sam da će tako ostati zauvijek. Vjerujem da si
i ti, majko, bila uvjerena u to. Medena me podsjećala na njega. Od prvoga dana za nju je
sve bilo rješivo. Pobrinula se za moj napredak i obećala mi blistavu budućnost. Na to sam bila
115
slaba. Tu sam skliznula u fiktivnu sigurnost koju mi je rasprostrla uvjeravajući me da taj ćilim
uistinu leti i da ćemo na njemu preletjeti svijet. Sada sam shvatila da je to obični prljavi tepih,
ali kasno, jer sam ja taj otirač o koji je obrisala noge. Dopustila sam previše, onoliko koliko bi
me na svakome sudu moglo teretiti kao sudionicu. Nisam punoljetna, ali to ne znači dane
mogu razmišljati svojom glavom. Lakše mi je prepušteno postojati. Uživati s Ris u našim
pubertetskim glupostima naivno vjerujući da me negdje čeka topao dom i složna obitelj.
S njom se sve čini tako bezbrižnim i ostvarivim. U njezinoj blizini i ja imam snage za krojenje
blistave budućnosti, ali čim uđem u autobus koji me vozi prema dječjem domu, moje lađe
spuste jedra. Često se zaputim u našu zapaljenu kuću. Tamo u tišini, na podu svoje
nekadašnje sobe, među crnim zidovima plačem. Plačem što upoznajem neku drugu sebe.
Onakvu kakva nisam željela postati, ali dani su sve kraći i prisila sve teža. Isplačem se i
odlazim k njoj. Do njezine vile moje se suze osuše, a oči poprime normalan sjaj. I onda pjevam
želeći da glazba otjera svu moju tugu. Ona me sluša, ali mi smo dva različita svijeta koja se ni
u paralelnom univerzumu ne bi razumjela. Medena voli grube sportove i
automobilističke utrke. Ja obožavam glazbu i ples. Ona voli alkohol, a ja sam počela prvi put
piti kad mi se suviše približila. Nisam znala što bih s rukama i otada u njezinu društvu često
popijem piće. Gleda me s takvim žarom koji mi prži lice, ali mi se ne spušta prema srcu. Puno
sam se puta pitala bih li se mogla prepustiti njezinim osjećajima? Možda i bih da je moje tijelo
ijednom zatitralo tim ritmom.
Moje su tipke drugačije podešene i bila bih obična varalica, loše uštiman klavir iz kojega
bi izlazili zaprepašćujući zvuci. Vrijeme je da ona i ja naše druženje privedemo kraju. Ja ću
ostati bez dodatnih satova solopjevanja, a ona bez lažne nade. Mirno ću spavati, a u tim
snovima neće više biti košmara, nego svijetla budućnosti bez ucjena i laži. Volim kad je
razumna, ali poznajem tako malo trenutaka u kojima je to pokazala. S njom uvijek moram
razgovarati kao s mlađom sestrom, iako sam toliko puta željela mudar savjet. U konačnici
dobivam isto što ona dobiva od mene. Laž.
Plaća mi satove pjevanja kako bi posjedovala moje osjećaje, a ja je obmanjujem jer joj
nikada nisam rekla da je od dana svoje punoljetnosti više ne želim vidjeti. Naš je mukotrpni
odnos došao do točke pucanja, a ta se točka više ničim ne da zalijepiti, ožbukati ni zavariti.
Upoznala sam je s petnaest godina, još nekoliko mjeseci i navršit ću sedamnaest. Želim
uspjeti zbog sebe i Amara, postati njegova skrbnica i živjeti slobodan život daleko od ovoga
čudnog doma čija je ravnateljica predvodnica još čudnijih odgojitelja. Da sam ikada išta
povjerila onom Velimiru, tupo bi me gledao tim velikim očima u kojima svaki put iščitam
nerazumijevanje. On je na nivou djece s kojima se svakoga dana zabavlja, pritom mislim na
one najmlađe kojima je poput brata. Mene je zapala Medena, ona me odabrala, a ravnateljica
se prešutno složila s tim. Sada je ostvarila svoj dugo sanjani san. Postala je profesionalna
vozačica i napustila je posao odgojiteljice koji joj ionako nije bio blizak. Pomažući meni
dobila je priliku da ostvari sebe. Možda sam joj donijela sreću? Bilo bi mi drago da sam imalo
pridonijela tome.“ Gleda u telefon na kojem je ispisano odgojiteljičino ime. Zvonjava je toliko
snažna da razbuđuje Amara koji se pokriva preko glave. „Ako se ne javim, zvat će me svakih
deset minuta misleći da sam se zadržala s nekim nakon škole.“ Stišava telefon koji svijetli. „
A ako odem, upast ću u ralje morskoga psa kojemu je ono prošli put bilo samo predjelo.“
Medena je uporna, smatra se njezinom najboljom prijateljicom, a to joj daje za pravo da je
zove u bilo koje doba dana. Gorka se mrzovoljno javlja.

116
 — Dobro, gdje si ti? Zvonilo je već dvadeset puta. — Sjedi na udobnom trosjedu raskošne
dnevne sobe ulijevajući u sebe žestoko piće.
— Tek mi je sad završila nastava. — Glas joj je leden i nimalo prijateljski.
— Hoćeš li doći? Čekam te s tvojim najdražim jelom — umiljava se. — Spravila sam ga
samo za tebe. — Otkad je Gorka kušala pašta s votkom i kavijarom, postala joj je najomiljeniji
specijalitet.
— Ovdje sam s prijateljicom. — Čeka njezinu reakciju. S druge strane čuje se samo tišina.
— Je li to ona Ris? — duboko diše. Najradije bi opsovala, ali se suzdržava.
— Ris i ja smo jako gladne pa bi mi bilo drago da i nju pozovete na ručak. — Ne razumije
svoju potrebu za ovakvom provokacijom.
Idući sati za Medenu predstavljaju pravu noćnu moru. Progoni je snažna ljubomora koja
postavlja visoke zahtjeve. Mora biti zanimljivija od Gorkine prijateljice. Ne vjeruje da u tom
odnosu cvjeta samo prijateljstvo. Razmišlja što će odjenuti. Valjalo bi iz ormara izvući
najbolji komad odjeće. Sjetila se kako je spomenula prijateljičinu naušnicu na jeziku i želi se
uklopiti, zablistati, zadiviti svojim mladenačkim idejama. Osjeća provokaciju, doletjela je s
burom i uvukla se iza staklene stijene plešući u kaminu. Sjeda za klavir. Njezini zgrčeni prsti
podižu poklopac i spuštaju se na bijele tipke. Miruju. Gorkina energija još je uvijek
zalijepljena na njima. Sjedinjuju se. Zamišlja kako sviraju zajedno, isprepletenih ruku poput
pijanističkih virtuoza. „Njih dvije to sigurno čine.“ Tek joj je sada došlo do svijesti da Ris često
dodiruje nježne prste njezine princeze. Svezana je konopima požude koji razvezuju strah.
Strah od ponovnog gubitka voljene osobe.
Jedinu, iskrenu, prvu ljubav otjerala joj je majka, a sada postoji velika mogućnost da joj
drugu preuzme neka balavica. Neće to dopustiti, ovoga će se puta boriti svim raspoloživim
sredstvima. Svojim će humorom zagrijati atmosferu i dok se budu opuštale, naoštrit će žalac.
„Možda je ta djevojka iznimno lijepa.“ Proučava svoju kosu na kojoj se vidi mišje sivi izrast.
Medena je uvijek bila neprimjetna poput duha, obična, siva osoba kakvu ljudi nezamjećuju.
Nedavno je odabrala da bude plavuša koja bi mogla svirati u sastavu i takav će imidž
predstaviti ove posebne večeri. Boja za kosu i malo gela osvježit će frizuru, a stupi sat
pridonijet će općem dojmu. Kako se bliži vrijeme večere, tako su njezini gutljaji votke sve
duži. Zari joj grlo i grije srce koje napeto lupa. Uznemirena je kao pred prvi ljubavni sastanak.
Crni je stol prekriven crnim svilenim stolnjakom na koji je položen srebrni jedaći pribor. U
srebrnom svijećnjaku gore tri crne visoke svijeće koje obasjavaju bijeli porculanski servis. U
malenim srebrnim tanjurima položena su zrnca crnoga kavijara, a u srebrnoj posudi hladi se
skupocjeni šampanjac. Kuhinjom se širi miris prepečenog tosta i juhe od fazana, a u pećnici
su komadi fazanova mesa prekriveni raznobojnim povrćem. Medena je toliko puta gledala
kako Saša Aleksandrovna spravlja specijalitete čije sastojke uvijek ima u hladnjaku. Dugačak
zvuk snažnoga zvonca dodatno je uznemiruje.
— Drage djevojke, dobro mi došle! — širi ruke, ali nitko joj ne dolazi u zagrljaj. Gorka
duboko kima glavom predstavljajući Ris s koje Medena ne skida pogled. Ne trudi se prikriti
svoje mišljenje. Ovaj joj je krakati kukac zauzeo teritorij i ona će joj od prve minute pokazati
koliko je nevažna. Fiksira njezinu zelenu kosu i gleda kako joj se srebrna kuglica valja na
jeziku. ,,S ovakvim se čudovištem moja Gorka ljubi? Hladan metal prevrće joj se po ustima, a
ove je snažne šake odvlače od mene?“ Koliko god se Ris za ovu priliku potrudila, njezina crna
košulja ne prikriva mišiće koje domaćica odmah uočava. Smješkaju se, ali ni jedna ne

117
progovara. Gorka šalom prekida to nakaradno natjecanje i suparnice se razdvajaju u kutove
ringa. Borba je tek počela.
— Izvolite, djeco. Možete sjesti za stol. — Daje im do znanja tko je autoritet kojemu se
ne smiju inatiti. Djevojke se pogledavaju pokušavajući suzbiti smijeh. Zrnca kavijara
razmiljela su se kao crni mravi koji sitnim nožicama grebu srebro. Tost joj je kao i
uvijek pregorio i sada tiho psuje stružući nožem crnilo. Za stolom vlada muk. Ris proučava
srebrni pribor pitajući se čime su zaslužile takvu čast. Njihova mlada lica osvjetljava svjetlo
svijeća čiji vosak polagano kaplje spuštajući se na srebrni svijećnjak. Maslac se rastopio
tvoreći žutu masu koja prekriva porculansku zdjelicu. Medenine se ruke tresu, ne smije
pogriješiti u koracima. Ovo je utakmica za koju se cio život pripremala. Ako povuče
pogrešan potez, protivnica bi to odmah mogla iskoristiti. Gorka je kao lopta položena na
središte terena. Sudac uzima zviždaljku i daje znak. Domaćica se smiješi i prinosi stolu
prepečenac koji djevojke slažu na svoje tanjure. Maslac se na njemu brzo rastapa, a crna
zrnca hrskaju pod zubima. Gorka hvali predjelo koje zalijevaju šampanjcem. Medena je od
nje očekivala neke nježne riječi. Želi da je predstavi kao svoju najbolju prijateljicu, svoju
suputnicu, svoju... ljubav, ali događa se posve suprotno.
— Teta Medena, baš mi je drago što ste nas pozvali! — želi se otuđiti i zato je zove tetom.
„Namjerno drži distancu kako bi njezina prijateljica povjerovala da sam joj samo
odgojiteljica. Zašto joj ne kažeš koliko smo se zbližile? U kojem se smjeru razvija naš odnos?
Daleko smo dogurale. Evo, jučer smo prešle granicu nakon koje me više ne možeš tako
oslovljavati.“ Stol je okrugao i sve tri žene zauzele su ravnopravan položaj. Medenina se šaka
primakla Gorkinoj salveti. Želi je uhvatiti za ruku, to bi bilo sasvim dovoljno da ova
večera dobije neko značenje.
Njezino se lane povlači, tijelo joj je nagnuto prema novoj prijateljici koja gleda u telefon.
Medenina je šaka smrznuta, zaleđena u nepravdi koja joj oduzima dostojanstvo. Čini joj se da
se crne svijeće pretvaraju u tri revolvera. Sva bi tri upotrijebila da ispali hice u to biće koje
privlači Gorkinu znatiželju. Grubo odmiče stolicu čije noge tužno škripe. Djevojke se smiju
nekoj šali na društvenim mrežama. Ne zamjećuju domaćicu čije ruke na stol poližu
porculansku zdjelu punu juhe od mladog fazana.
— Obožavani ovu juhu! — Ris je progovorila. — Moja je baka uzgajala fazane i svake
nam je nedjelje pripremala ovaj specijalitet. — Želi se svidjeti utučenoj domačici. Sprema
telefon i hvata srebrnu žlicu kojom jede vrelu juhu. Voda je to bez soli i začina u kojoj plivaju
fazanove noge. Medena je, koliko god se trudila, nevjesta kuharica. Njezina nijema pojava
ulijeva im neobjašnjiv strah.
— U slast! — ne diže pogled dok svojom cipelom traži Gorkino stopalo. Ris obuzima jeza.
Hladna bezizražajnost sivih očiju tjera je u stupicu. I dok njezina prijateljica navlači kaput od
ježeve kože, ona igra obranu. Boca poluispijenog šampanjca čini joj se kao slamka spasa.
Podiže se i rastače piče koje s njezine čaše curi po crnoj salveti. Moli još jednu salvetu i dok
se domaćica odvlači do ormara, obje koriste priliku i svoje tanjure prazne u
porculansku zdjelu. Medena se pretvara da to nije vidjela, iako je njihov čin duboko vrijeđa.
Pećnica je topla, a u njoj se kriju najbolji komadi mladog fazana. Pita se jesu li zaslužile
nastavak ovog objeda koji je toliko dugo spravljala.
— I, djevojke drage, kako to da ste mi danas obje ukazale čast? - želi čuti koji je povod
Risina dolaska. Iako ju je život već dovoljno očvrsnuo, Gorka to teško izgovara:

118
 — Željela sam da upoznate moju najbolju prijateljicu. Ona mi je poput sestre. — Obje se
smiješe. Hinjeni osmijesi kriju dobro promišljen plan. Želi da Ris dobro prouči ženu koja se
čudno ponaša. Da pokuša procijeniti jesu li njezine namjere prijateljske ili se iza njih uistinu
krije nešto više. Medena guta ostatke svoje juhe kojoj više ne osjeća okus. Ris se počinje
preznojavati i zavrće rukave košulje koja joj se lijepi za tijelo. Mora progovoriti, inače će joj
se sva koža na tijelu raspuknuti i prsnuti kao veliki prišt.
— Oprostite, a koliko vi djece imate? — pitanje je unaprijed pripremljeno.
— Mnogo, sva su djeca iz doma moja. — Sad je prilika da zagrli Gorku. Primiče stolicu i
prebacuje ruku preko njezinih leđa.
— Mislila sam na vašu biološku djecu. — Ne želi vjerovati u ono što je osjetila.
— Što će mi, djevojko, biološka djeca? Misliš li da bih stigla pružati ovoliko ljubavi
ovakvoj nezaštićenoj i napuštenoj siročadi? — podiže ton dajući joj do znanja tko je u ovoj
prostoriji odrastao i tko kao takav smije postavljati pitanja.
— Znači, niste udani? — Ris ispija šampanjac koji joj dolijeva snagu.
— Kakve to veze ima s ručkom i tvojim dolaskom? — oblivena rumenilom diže se i grubo
otvara pećnicu iz koje se puši meso. Vatrostalna posuda izdržava tresak kojim je bačena na
stol.
— To mi vi recite! — gleda je pogledom oštroumna odvjetnika koji ispituje ključnog
svjedoka.
— Ovdje smo kako bismo vam otkrile da imamo glazbeni sastav s kojim ćemo uskoro
nastupiti. — Gorka pokušava ublažiti usijanu atmosferu, ali sive zjenice neprirodno se šire.
Sve ovo vrijeme ona je ulagala u njihovu karijeru i sada su joj to došle obznaniti.
— Djevojko draga, pozvala sam te u svoju kuću da vidim s kim se moja Gorka druži. Vaša
lutanja i popratne aktivnosti oduzimaju joj vrijeme za učenje. Ona mora nastaviti svoju
solokarijeru kako bi postala izvrsna pjevačica. Svako skretanje s toga puta nije ni dobro ni
korisno. — Baca im komade mesa u plitke tanjure koji primaju gnjev i jad izmiješan s
raznobojnim povrćem. Meso je tvrdo kao i mentalni sklop bivše odgojiteljice koja pod svaku
cijenu želi razdvojiti dvije prijateljice. Žilava ruka izgriženih noktiju pretura po svojemu
prepunom tanjuru. Reže mesni mišić iz kojega istječe krv. Ris se ježi, prima vibracije
okrutnije od šibanja bičem koji se zaustavljana njezinim ustima. „Ti ćeš mene ispitivati o
životu, balavice! Mlada si, drska i suviše samouvjerena sve dok to iz tebe ne izbijenu“ Guta
komade nedovoljno pečenog mesa. „Vidjet ćeš kad odem k tvojoj majci. Sve ću joj ispričati o
vašem druženju." Krv joj ubrzano kola tijelom.
Gorka je nijema, ne diže pogled s tanjura, obrok joj je prisjeo. „Ne dopušta nam da imamo
zajedničku karijeru, a što će tek reći kada dozna da je Rene treći član našega glazbenog
sastava?" Ne usuđuje se pogledati svoju starateljicu. Medena se trese kao da ju je obuzela
groznica. Nad tankom gornjom usnicom izbijaju grašci znoja koje skuplja crnom salvetom.
Šampanjac je piće koje ne umiruje njezine osjećaje, ali razvezuje jezik djevojke koja na
ovu večeru nije dobrodošla.
— Mislim da vi ne možete zaustaviti našu glazbenu karijeru. Što to umišljate? — shvatila
je da se ovdje radi o daleko ozbiljnijoj situaciji nego što je mogla i zamisliti.
— Ne znaš ti što ja sve mogu! — diže se od stola okrenuvši im leđa dok joj u rukama
podrhtava boca votke. Djevojke se gledaju u isto vrijeme odmičući stolice.

119
 — Teta Medena, hvala na divnoj večeri, ali mi bismo trebale poći. - Gorka je tiha. Nježan
bi glas trebao odobrovoljiti ženu čija se ramena tresu. Duša joj se stisnula kao led koji pliva
u prepunoj čaši. Ne odgovara, želi da što prije nestanu kako bi skovala plan.

***

Petnaesti veljače čini se kao svaki drugi dan, ali to je dan osvete koju Gorka tako snažno
osjeća. Zbog jučerašnjeg je događaja, koji ju je u konačnici doveo do povraćanja, dobila visoku
temperaturu, pa danas nije otišla u školu. Ovog je maglovita i kišna jutra, odlučna u svom
naumu, Medena pokucala na vrata obitelji Faras. Snažni udarci nisu prizvali nikoga od
stanara pa se poslužila zvonom koje je domaćicu prekinulo u ispijanju ranojutarnje kave.
Odložila je topao brioš i lijeno se dovukla do praga vjerujući da je iza njih nestrpljivi poštar
koji joj želi uručiti gomilu računa. Iznenadila se ugledavši mršavu ženu koja se premješta s
noge na nogu kao da ju je u njihov dom natjerala silina nužde.
— Dobro jutro, gospođo Faras. Ja sam Medena, odgojiteljica u domu za nezbrinutu djecu,
a time i odgojiteljica Gorke Mazorski, prijateljice vaše kćeri. — Pruža joj ruku.
— Zar se Gorki nešto dogodilo? — zabrinuta je za djevojku koja joj je postala draga.
— Ništa takvo. Došla sam porazgovarati s vama o njihovu druženju — ne želi razgovarati
na ulici.
— Uđite, samo naprijed. Rekla mi je moja Ris da je sinoć bila kod vas na večeri i da je vaš
dom uistinu lijep i ugodan. — Sve je to uspjela izgovoriti dok Medena nije stražnjicom
dotakla kauč u dnevnoj sobi.
— Jeste li za kavu? Upravo doručkujem pa bi mi bilo drago da mi se pridružite! —
Promatra zgrčene šake.
— Nemojmo gubiti vrijeme na doručak. Posrijedi je ozbiljna stvar — postavlja se
odlučno, kao Jolanda kad je spriječila njezinu vezu.
— Slušam vas. — Domaćica sjeda u fotelju, namještajući jastuke koji joj griju leđa.
— Moja štićenica i vaša kći su u jednoj, nazovimo je, suviše intimnoj vezi. — Izgovorila
je to i sada traži njezinu presudu.
— Dugo se druže i lijepo se slažu. — Uvjerena je da misli na njihove glazbene probe koje
ponekad traju dugo u noć.
— Ne govorim vam o slaganju njihovih karaktera, nego o nježnosti koja prelazi okvire
prijateljstva. — Silno želi da gospođa Faras shvati kako to prijateljstvo njezinu kćer vodi u
krivom smjeru.
— Što je u tome toliko sablasno? Razmijene nekoliko lijepih riječi i komplimenata. Danas
nam svima nedostaje ljubavi i pažnje.
— Ne želi vjerovati da pred njom sjedi žena tako skučenih nazora i kruta uma.
— I vama je potpuno normalno da su vaša Ris i moja Gorka u ljubavnoj vezi? — Do ovoga
je trenutka mislila da sve majke reagiraju poput njezine, a ispostavlja se da je sve ove godine
bila u velikoj zabludi.

120
 — Zar bi u dvadeset prvom stoljeću ikoga trebalo osuđivati? — potpuno je dotakla gošću
čija otvorena usta ne pronalaze odgovor.
— Svaki je odnos lijep ako proizlazi iz prave ljubavi. — Ponovno joj nudi kavu koju
Medena oštro odbija.
— Ako vi ništa ne poduzmete, vjerujte mi, poduzet će njihova profesorica! Netko mora
stati na kraj tome! — Sluša Jolandine riječi koje izlaze iz njezinih usta pitajući se u kojem se
trenutku pretvorila u svoju majku. Gospođa Faras se smijulji, sretna je što su je djevojke
pripremile na Medenin dolazak i razmišlja je li potrebno da toj čudnoj ženi objasni kako je
Gorka u ljubavnoj vezi s njezinim sinom. Odlučuje se na šutnju kojom ispraća gošću
do ulaznih vrata.
— Zbogom, gospođo, i brinite se za svoj život, a ja ću se brinuti da moje dijete ide pravim
smjerom! — zatvara vrata gledajući u kćer koja proviruje s gornjega kata.
— Ona se neće zaustaviti. To je tek početak. — Ris je slušala razgovor.
— Neće daleko dogurati. - Vraća se svome doručku razmišljajući koliko je njezin sin
duboko zavolio tu djevojku.
Ali ona koja je na isti način voli odlučila se izboriti za nju. Profesorica Skarabej trebala
bi postati njezina saveznica u borbi protiv nedoličnog ponašanja njenih učenica. Kuca na
odškrinuta vrata glazbene učionice gledajući grupicu učenika koji se udaljavaju hodnikom.
Profesorica podiže nos na koji su pale naočale debelih stakala i poput lovačkoga psa njuši
pridošlicu čiji je miris podsjeća na samostansku hladnoću.
— Dobar dan, profesorice Skarabej. Ja sam odgojiteljica vaše učenice Gorke Mazorski.
Ne znam sjećate li me se? — pristupa njezinu stolu na kojem stoji imenik s učeničkim
ocjenama. Kašlje, a profesorica rukom zaklanja lice kako se ne bi zarazila.
— Zaboga, ženo, prekrijte usta nečim! Ja sam srčani bolesnik i ne treba mi gripa! —
ljutito sprema flautu u kutiju. Medena se ispričava izvlačeći maramicu.
— Recite mi što trebate jer nemam viška vremena! — preostalo joj je samo nekoliko
minuta u kojima se treba dovući do prostorije s koncertnim pijaninom.
— Došla sam opravdati izostanak štićenice našega doma zbog viroze koja hara pa je tako
zahvatila i Gorku. — Ranim je jutrom nazvala Velimira koji ju je obavijestio da djevojka gori
u temperaturi.
— U redu, samo neka uči dok je u krevetu jer je u posljednje vrijeme nanizala loše ocjene.
— Stavlja imenik pod ruku i popravlja naočale koje su joj pale na vrh nosa.
— Želite mi reći da ne uči? Zar je popustila i u stručnim predmetima? — Vidi priliku za
ozbiljniji razgovor.
— Izbjegava posljednje sate. No, ona je daleko ispred svoje generacije pa joj to ne
uzimam za zlo. Problem je što s njih odvlači i prijateljicu kojoj je vježba neophodna kako bi
završila godinu. — Kreće prema izlazu, ali Medena joj polaže ruku na rame.
— Vi mi, gospođo, želite reći da Gorka i njezina prijateljica Ris bježe sa zadnjih satova i
odlaze nekamo u nepoznato? — Pokušava joj uzeti imenik kako bi pročitala sve neopravdane
sate, pitajući se je li ravnateljica obaviještena o tome.
— Što ja znam kamo odlaze? Često mi govore da imaju probe za glazbeno natjecanje.
Moja je dodatna nastava više ne zanima.

121
 Kaže da će postati pjevačica glazbenog sastava u kojem Riris svira bubnjeve. — Smijulji
se kao da bi i ona željela biti dio te mladenačke skupine.
— I vama ništa od toga nije sumnjivo? — prikrada se kao lisica plijenu.
— Na što mislite? — ne razumije ovu suhonjavu osobu koja joj je od prvog trenutka bila
odbojna.
— Znam ja gdje su one... — nekontrolirano se trese.
— Ženo, smirite se! — profesorica je mesnatom šakom hvata za nadlakticu. — Što je
vama?
— Što je meni? Pitate me što je meni? Ja sam sasvim normalna, a one, one male slinavice,
te, te... pohotne balavice! — pruža ruku kao da želi ugušiti nevidljive siluete.
— Kako to mislite, pohotne? — približila se crvenom licu ustrajući na objašnjenju toliko
blizu da im se nosovi gotovo dotiču.
— Te besramne male zvijeri otkrile su seksualnost prije punoljetnosti! — na nosu su joj
iskočile žile. — Njihovo se druženje odavno pretvorilo u nešto više. U erotski zanos!
Profesorica Skarabej osjeća alkoholni zadah i odmiče se kako bi se obranila od siline
negativne energije.
— Onu malu buntovnicu štiti majka koja je time potiče na blud, a ona tome uči moju
Gorku!
— Gospođo, Farasi su vrlo ugledna obitelj i zato vas molim da se suzdržite od ovakvih
neistina! — žao joj je što pod stolom nema crveno dugme za hitne slučajeve.
— I vi ste potkupljivi? I vama ti isti manipuliraju? Zato ta balavica radi što joj je volja! —
lupa šakom po učeničkom stolu.
— Ja još uvijek ne razumijem što vi želite! Ako ste došli na informacije, pokazat ću vam
Gorkine ocjene. — Prepoznavši duboko potisnutu agresiju, otvara vrata gledajući ima li na
hodniku nekoga od kolega.
— Može li se tim vašim ocjenama ocijeniti poniženje kojemu me izvrgla? Možda im
violinskim ključem zaključavate razum učeći ih kako da povrijede one koji su im sve pružili!
— histerično izlazi iz učionice žureći na svoj prvi trening.
Trener i predsjednik automobilističkog kluba s oduševljenjem je dočekuju, što stvara
ljubomoru njezinih znatno mlađih kolegica. Sve su one za nju samo jedna osoba, ona
neprihvatljivo drska, najmlađa članica obitelji Faras. Pruža im ruku i dok ih
odsutno promatra, njihovi su pogledi upereni u pod. Vozačko odijelo za Medenu je ona koža
u kojoj se najbolje osjeća. Staza je ledena, a taj je izazov dodatno motivira. I dok trkaći
automobili njezinih kolegica izlijeću iz zavoja, ona ludo vozi gledajući smrti u oči. U mislima
joj je ponovno izgubljena ljubav koju ničim nije uspjela zadržati i život joj gubi svaki smisao.
Rezultat takve pogibeljne vožnje toliko je fascinantan da se može mjeriti s vremenom
prošlogodišnje svjetske prvakinje i vodstvo kluba dočekuje ju s velikim osmijesima i toplim
punčem. Daruju joj crvenu trenirku, šiltericu i kožnate tenisice iste boje u koje se presvlači
kako bi si podigla raspoloženje. Ovim je rezultatom opravdala status najbolje
klupske vozačice i prva je na listi ženske automobilističke reprezentacije.
Predsjednik se češka po kovrčavoj kosi razmišljajući hoće li se njezina naknadna prijava
uklopiti u pravilnik europskoga prvenstva dok ona ispija treći punč. Nakon iscrpljujuće

122
vožnje tijelo joj žudi za odmorom. Sanja svoj skromni dom i staru deku pod kojom će na
kauču provesti cijelo popodne. Na ulaznim vratima zgrade zalijepljena je obavijest o
deratizaciji podruma. Mole se stanari da uklone ili zaštite svu vrijednu imovinu koju bi
sredstvo za deratizaciju moglo oštetiti. Iako je umor svladava, zna da će kemikalije oštetiti
očev album koji je onako nemarno ostavila na krevetu. Prisiljena je sići u podrum i pokupiti
njegove uspomene. One joj izazivaju osjećaje koje je željela ostaviti zaključane u onom
željeznom ormaru. Otključava teška vrata iza kojih je završio tužni život njezina oca. Miris
tamjana širi se iz nepoznatog izvora. Vjeruje da su u susjednim podrumima već započeli s
deratizacijom. „Što li si, Milodare, imao vrijedno, ono što ti želio da zadržim za uspomenu?“
Otvara ormar iz kojega je gleda bijeli miš. U šapicama drži komad ugljena koji svakim
ugrizom ostavlja crni trag na njegovim zubima. „Previše sam popila. Toliko sam prešla
granicu da mi se i danju priviđaju bijeli miševi.“ Sjeda na krevet gledajući u stvora čije je
velike smeđe oči neprestano promatraju. Iza njegovih se leda, ispod starog očeva kaputa,
pomaljaju još dvije malene bijele glave.
— Pobjegli ste iz ostalih podruma i sakrili se u ovaj ormar — pronašla je odgovor koji je
umiruje. — Ja vas neću otjerati. Dopustite mi samo da pokupim ove fotografije i brzo ću vas
napustiti. — U gomili crnih čarapa vide se još tri bijele glave. — Zar je očev ormar vaše
dugogodišnje skrovište? — obraća se čoporu koji predvođen golemim bijelim mišem silazi iz
ormara približavajući se njezinim cipelama. Podiže noge na madrac prateći kako se
zavlače pod krevet. — Pod njim nećete biti sigurni. — Osjeća sve jači miris tamjana. — Ugušit
ćete se od ove deratizacije. — Miševi su i dalje pod krevetom i Medena spušta glavu kako bi
vidjela što rade. — Gdje ste se sakrili? — zuri u mrak, ali ih ne vidi. Diže se i odmiče krevet
pod kojim je daska. — Jeste li se zavukli pod nju, zubati stvorovi? — ne boji se miševa s
kojima se igrala još kao dijete. Velika daska sakriva otvor iz kojeg se ponovno osjeti miris
paleži. Pobjegli su u rupu čija je širina dovoljna da se kroz nju provuče krupniji čovjek. Spušta
se betonskim stubama koje su sve šire. Na crnom zidu stoji prekidač koji osvjetljava mračni
prolaz. Po stubama su razbacani komadi ugljena koji su miševi dovukli u Milodarov ormar.
Ustajali zrak miriše po paljevini. „Kad se dogodio taj požar? Je li prijetio i našoj zgradi?“
Shvaća da je pronašla nastavak bunkera u koji joj je bio spriječen ulaz. „Zazidali ste zid i
zatrpali ulaz, ali ja sam pronašla novi put.“ Napela se poput istraživačice koja ulazi u
najopasniju špilju. Osjeća uzbuđenje, krv joj vrije, potpuno je budna i spremna za odgovore
koje su roditelji od nje vješto skrivali. ,,U ovom se prolazu godinama odvijao tajni život moga
oca. Koga si skrivao, Milodare? Kome si pomagao? Tko je bio tvoja opsesija?“ Bunker je
dugačak i proteže se od njezine zgrade sve do velikog hotela, a nad njim raste trava. Okućnica
na kojoj su zasađena stabla magnolija i mimoza, pokraj njih niču sunovrati i ljubičice, a nikne
i pokoji tulipan. Koliko li je samo puta prolazila tim vrtom odlazeći u obližnju trgovinu. „Je li
moguće da nikada nisam ništa primijetila? Kako su izgledali ti ljudi koji su se krili u ovoj
tami?“ Prilazi starom bolničkom stolu. Razgledava zahrđalo željezo shvaćajući da je to
nekadašnji ginekološki krevet, onakav kakav se upotrebljava u rađaonicama. Postaje
joj jasno koja je bila uloga njezine majke. „Koga si porađala, Jojo? Jesu li to bile maloljetnice
iz naše zgrade koje su se željele riješiti svoje neželjene djece?“ Vječno zaigrana svojim
plastičnim automobilima, provela je djetinjstvo na proplanku iznad zgrade. Nakon što je
upisala osnovnu školu, od susjede je naslijedila polovni bicikl kojim se po cijele dane vozila
parkom, a pubertet je provela u automehaničarskoj garaži očeva prijatelja, potpuno
nesvjesna onoga što se događalo u ovom bunkeru. Uz desni zid poslagani su kosturi dječjih

123
krevetića na kojima stoje izgorjeli madraci. Sve su to željezni kreveti ručne izrade. Opipava
svaki okvir shvaćajući da su ih izradile vješte ruke. „Jesi li ti, oče, napravio ovaj
ginekološki stol i krevete za djecu koja su se rodila u ovome bunkeru?“ Jasnije su joj uloge
koje su imali njezini majka i otac.
„Tko su bile te žene koje nisu smjele otići u bolnicu? Zašto ste se vi uvukli u tu priču?“
Shvaća da se majka toliko žrtvovala za dobrobit te djece da je zbog toga ugrozila svoj posao.
„Rađaonica u bunkeru pod našom zgradom.“ Stoji okružena spaljenim, zidovima koji joj
govore da se ovdje dogodilo nešto strašno. „Tlo je zapalio ovo skrovište? Zašto bi to netko
učinio? Jesu li stradala samo djeca čiji su se krici uvukli u ove zidove ili su s njima izgorjele i
majke? Kako li je to djelovalo na tebe, Jojo? Jesi li od toga dana počela uzimati antidepresive
koji su ti brisali tu tužnu sliku? Kako nitko od novinara nije čuo 2a tu priču? Nikada je nijedan
medij nije objavio. Sve je bila dobro čuvana tajna. Koliko je godina trajala?“ Željezna peć
govori joj da su se porodi odvijali tijekom cijele godine. „Jeste li vi, moji roditelji, imali
neprijavljenu ginekološku ambulantu? Koji je bio razlog vašega tajnog posla? Tko
je predložio da se za potrebe poroda koristite bunkerom iz Prvoga svjetskog rata?“ Ustajali
je zrak počinje gušiti i osjeća da se mora vratiti. „Možda ću u nekom skrivenom očevu albumu
pronaći daljnje odgovore.“ Zrak je sve teži i četveronoške se vraća u podrum. Glava joj
proviruje kroz maleni otvor kroz koji provlači i tijelo. „Dobro si prikrio ulaz u bunker nad
koji si namjestio krevet. Da nije bilo onih miševa, nikada ga ne bih pronašla.“ Bjesomučno
prekapa ormar, prevrće svaku čarapu, pretražuje jakne i izvrće cipele, ali ne nalazi fotografije
koje bi joj razjasnile tko su bile te žene. Ponovno izvlači stari album i gleda slike na kojima su
Milodar i Jolanda fotografirani s osobljem pansiona kojemu ne vidi ime. Zna da u tom imenu
leži tajna koja će je odvesti do odgovora. Razmišlja tko bi mogao posjedovati fotografije
izvučene iz albuma ispod kojih je ostalo samo ljepilo. Zna da je to samo jedna osoba,
ravnateljica Grozdana. Nestrpljivo zaključava vrata podruma stišćući album koji joj je jedini
dokaz tajnoga života njezinih roditelja. Adrenalin se pobrinuo da ne osjeća umor. Suočavanje
s onom koja bi joj trebala dati odgovore povlači i mnoga neugodna pitanja koja je sve do sada
vješto izbjegavala. U domu za nezbrinutu djecu vlada mir. Mnogi štićenici koji su odradili
jutarnju školsku smjenu prionuli su na svoje domaće zadaće, ali na trećem katu dvoje djece
gori u temperaturi. Jedno od njih Medenoj nije zanimljivo, ali drugo je njezino lane, njezin
pupoljak i kap vode kojom želi napojiti svoju dušu. To će joj dati snage za suočavanje s
autoritativnom ženom koja joj već godinama kroji život. „Daj mi snage, ulij mi ljubav da
izdržim istinu koja me čeka iza ravnateljičinih vrata.“ Pritišće kvaku i ulazi u tamu. Djevojčino
se tijelo sakrilo pod debelim poplunom. Ne želi postojati. Sve su se brige svijeta popele na
njezinu glavu i čuče na njoj ne želeći se spustiti. Slaba je da bi im se oduprla. Medena je jedna
od njezinih velikih briga, a danas joj je Ris to i potvrdila. Ispričala joj je sve o dolasku u kuću
Farasovih i Gorki je to toliko podiglo temperaturu da već satima gori u vrućici. Više je nikada
ne želi vidjeti, zarekla se da s tom groznom osobom više neće progovoriti ni jednu
jedinu riječ, ali evo, čini joj se da je ponovno čuje.
— Ja sam. Tvoja Medena. — Sjeda na rub kreveta. — Nismo se sinoć lijepo rastale pa sam
došla zamoliti te za oprost. — Polaže ruku preko velikoga brijega pod kojim tuče nježno srce.
— Za sve je kriva ona tvoja prijateljica. Svojim me pitanjima toliko razljutila da se više nisam
mogla suzdržati. — Gleda u kosu koja pada preko jastuka. — Nadam se da si shvatila kakav
je karakter. Želi nas razdvojiti. Nas, najbolje prijateljice. Toliko smo toga zajedno doživjele, a
ipak smo ovdje.

124
 Djevojka ubrzano diše, ali ne ispušta glas. Željela bi urlati i pozvati pomoć, ali zna da bi
time samo pogoršala situaciju.
— Preostaje nam još samo tvoj nastup na glazbenom natjecanju. A nakon toga, Gorkice,
kreće naš život. — Nježno miluje veliko brdo pod kojim su sklupčana koljena u koja je
zabijena djevojčina glava. — Samo ti spavaj. Odmaraj se za taj veliki dan. Vjerujem da si
dobro razmislila. Pametna si djevojka i sigurno si shvatila tko ti želi dobro. S tim te mislima
pozdravljam i znaj da se veselim tvome nastupu. - Dotiče joj kosu i tiho izlazi na hodnik.
Čeka je suočavanje s mračnom stranom prošlosti, Ravnateljičin je ured brlog u kojem se
rješavaju sva važna životna pitanja, Obično se radi o životu njihovih štićenika, ali danas je
došao red na nju, nekadašnju odgojiteljicu čija je tajna skrivena u trezoru Grozdanina srca.
Kuca i nakašljava se kako bi najavila ulazak. Visoka svijetla punđa i prodorne plave oči sjede
u fotelji okrenutoj prema vratima i Medena zna da ju je cijeloga dana očekivala.
— Uđi, dijete moje izgubljeno. — Prva rečenica pogađa Medenu toliko duboko da joj
izmamljuje suze. — Svih ovih godina pokušavam ti se približiti, a ti uporno bježiš od mene.
— Napokon zvuči kao teta koja je nakon mnogo godina pronašla voljenu nećakinju. — Imaš
samo mene. Zar to nije dovoljno da se naš odnos napokon razvije u lijepu rodbinsku vezu?
— Gleda suhonjavo, žilavo tijelo koje skrušeno stoji pred njom, sretno što se na njega nije
sručila bujica uvreda. Osjeća se kao školarka koja kimanjem glave potvrđuje svaku
učiteljičinu riječ, ali ne razumije njihovo značenje.
— Sjedni, vrijeme je da porazgovaramo o našoj obitelji. O misteriju Burata koji poput
crne mrlje stoji u našem rodoslovlju.
Medenina su usta zašivena, a konac je toliko jak da sprječava pitanja koja se guraju i
nadiru prema zubima. Istina je toliko neočekivana da je noge slabo slušaju i vuku prema
fotelji koja joj se čini kao jedina mirna luka o čije stijene tuku pobjesnjeli valovi.
— Nisi bila spremna za istinu i to je jedini razlog zbog čega sam je od tebe tajila svih ovih
godina. — Gleda je kao majka kojoj su vratili oteto dijete. — Ti si, nećakinjo moja, posebna
osoba. Koliko god si snažna i okretna, tvoj je emocionalni razvoj zakasnio za tjelesnim i zato
je tek sada, u tvojoj četrdesetoj, vrijeme da se suočiš s tajnom svih nas koji činimo tvoje krvno
srodstvo.
Medena se pita je li upravo izgovorena tvrdnja uvreda ili je njezin emocionalni razvoj
doista toliko zakasnio?
— Vjerujem da si otkrila kako smo tvoj otac Milodar i ja brat i sestra i da te upravo to
otkriće dovelo u moj ured. — Uzdiše žaleći što mu kći karakterno toliko odudara. — Bio mi
je poput oca, moj stariji brat, zaštitnik koji se uvijek brinuo za našu obitelj. — Izvlači rupčić
jer joj na spomen brata nekontrolirano teku suze. Medena je nijema. Razmišlja koje bi pitanje
prvo postavila i ima li potrebe prekidati ženu koja joj je napokon odlučila otkriti prošlost.
— Živjeli smo u trošnoj kolibi s majkom koja nas je jedva prehranjivala. Oca koji je trebao
preuzeti tu ulogu, nažalost, nikada nisam upoznala, ali nije ga upoznao ni Milodar kojemu je
kao jedinom muškarcu pripala ta zaštitnička uloga. Bili smo toliko siromašni da u kolibi
nismo imali kupaonicu, nego smo i za lošeg vremena morali trčati u poljski zahod. — Vraćaju
joj se slike majke koja im je obećala da će i oni jednom živjeti kao ostala djeca. Medenoj
naviru sjećanja na kolibu koju je vidjela tijekom nesreće. Sve joj se ukazalo, kompletna
prošlost proletjela joj je sviješću dopuštajući joj da jasno sagleda istinu. — Radila je kao
čistačica, a njezina je skromna plaća jedva pokrivala osnovne troškove. Sve do jednoga dana
125
kad se vratila ruku punih slatkiša i igračaka. Oči su joj bile ugasle, ali lice ozareno zbog naše
sreće. Rekla nam je da je pronašla dodatni posao zbog kojega će više izbivati iz kuće. Bio je
to posao u novom pansionu koji je niknuo nedaleko od naše trošne kućice. Bio je toliko
raskošan da su u njemu smjele raditi samo ljepotice koje su svojim izgledom privlačile bogate
goste. Naša je majka dobila unapređenje. Zaposlili su je kao guvernantu, ali to je donijelo
nove probleme u našu malenu obitelj. Zbog širenja vrta oko pansiona i, kako je vlasnica
naglasila, lijepa pogleda, morala je biti uklonjena naša kućica. Grad se s time složio, a naša je
majka u pansionu dobila sobu, ali gazdarici su smetala djeca.
Tako sam ja kao sedmogodišnja djevojčica završila u ovoj ustanovi koja mi je postala
jedini dom. Milodar se tome silno opirao. Želio je da se sto prije oformi naša obitelj i zato se
kao petnaestogodišnjak zaposlio u komunalnom poduzeću. Oni su mu dodijelili i smještaj,
kontejneru kojem je osim kreveta držao i alat potreban za čišćenje parkova u kojem je
provodio cijele dane, ali najviše se zadržavao u vrtu naše nekadašnje kuće. Koliko god se
trudio biti što bliže majci, ona je odbijala susret s nama. Njezino je zdravlje kopnjelo, a rad u
tom pansionu pojeo joj je mladost. Umrla je na moj dvanaesti rođendan od posljedica bolesti
kojoj se nije znalo ime. Milodar se smatrao odgovornim za njezinu smrt. Govorio je da se nije
dovoljno trudio kako bi nam osigurao lagodan život. To ga je godinama proganjalo. Satima bi
sjedio na panju u kojem su bila urezana naša imena, smišljajući što da učini. Jednog su
ga dana zamolili da se makne s panja jer će na tom mjestu grad podići stambenu zgradu.
Vlasnica pansiona tome se silno protivila, ali gradonačelnik je bio nepopustljiv. Milodar je
kao vrijedan radnik bio na listi za dobivanje stana, ali on je bio tek mladić za kojega se nitko
nije posebno zauzeo. Moj se brat nije brinuo zbog toga. Smatrao je da je ta zgrada majčin
spomenik i svakoga bi dana nakon posla s radnicima kopao temelje, miješao vapno i
nosio cigle. No, ni nakon tolike žrtve, za njega nije bilo stana. Tada im je predložio da mu na
korištenje daju podrumski prostor u kojem će si on urediti garsonijeru. Gradskim je vlastima
to zvučalo primamljivo i moj se brat uselio u podrum koji je napravljen na temeljima našega
nekadašnjeg doma. Tada nisam znala zbog čega je ustrajao na tom hladnom i mračnom
prostoru. Milodare, ti nisi štakor da živiš u ovakvim uvjetima, govorila sam mu dok je
otključavao vrata svoje garsonijere.
Sve to ima neki razlog, šaptao mi je odmičući krevet.
Ustrajao je na tome da me povede u bunker govoreći mi da je tijekom izgradnje zgrade
iz podruma do njega sagradio stube. Ušli smo u osvijetljen prostor u kojem je bilo puno zraka,
a njegov je kraj vodio prema onom pansionu. Pitala sam ga zašto me doveo u bunker koji
služi za razmnožavanje miševa i buba.
Ovdje je umrla naša majka! rekao je, a ja ga nikada nisam vidjela tako tužnog. U ovoj rupi
daleko od bolnice. Izgledao je poput starca iz kojeg je iscurio život. Mislila sam da je to jedna
od njegovih priča jer tvoj je otac volio čitati bajke koje su ga odvodile u neke zamišljene
svjetove.
Gleda u razrogačene oči koje upijaju svaku njezinu riječ.
— Ali to je, nažalost, bila istina. Naša je majka Rustika doista tako skončala, bez liječnika
i tableta. Bez ikoga svoga tko bi joj dodao čašu vode. U bunkeru se nalazio stari željezni krevet
na kojem je posljednji put izdahnula. Tko je za to kriv? Tko, Milodare?! vikala sam slušajući
jeku koja je vraćala moje vapaje.
Ona s kojom se planiram obračunati.

126
 Mislio je na staru vlasnicu pansiona koja nikada nije dopuštala da dolazimo majci u
posjet. Tako je započela njegova bitka kojom je želio osvetiti majku, ali ja nisam znala na što
se borba odnosi.
Prolazile su godine, ja sam stasala u djevojku koja se zaposlila u ovome domu, a Milodar
je upoznao Jolandu, povučenu susjedu, medicinsku sestru koja se u svojoj tridesetoj godini s
roditeljima doselila u njegovu zgradu. Plan mojega brata razvijao se u željenom smjeru.
Nakon vjenčanja uselio se u stan na trećem katu, to mu je omogućilo nastavak misije od koje
nije želio odustati. Sjećam se dana kad me ponovno odveo u bunker, a ono što sam
tada vidjela proganja me cijeloga života.
Medena želi nešto pitati, ali Grozdanina priča nezaustavljivo teče. Napokon je digla
branu i rijeka se prelijeva u glavu njezine jedine nećakinje.
- Bile su to krasotice koje je iskorištavala stroga vlasnica elitnoga pansiona u koji su
dolazila bogata gospoda. Ti su imućni i razuzdani muškarci željeli provod s lijepim damama
nudeći silan novac na koji mnoge od njih nisu bile imune. One koje su upale u mrežu lažnoga
sjaja susretale su se s njima u svojim sobama, a jedna od njih bila je i naša majka. Nakon
nekoliko mjeseci shvatila je da nosi dijete, ali i da bi zbog njega mogla ostati bez
posla. Štedjela je da nam kupi stan i da se naša malena obitelj više nikada ne razdvaja, ali
prljavi ju je novac odveo u smrt. Svoju je trudnoću morala sakrivati pred starom gazdaricom,
ali i pred svojim kolegicama, vjerujući da bi je izdale. Bunker se činio jedinim rješenjem.
Odlučila je u njemu roditi dijete, ali bojala se da bi liječnik sve otkrio njezinoj poslodavki.
Unajmila je medicinsku sestru u mirovini, sestru koja nije bila primalja i koja nije imala
dovoljno znanja da izvede porod tijekom kojega su zbog komplikacija umrli i majka i dijete.
Vlasnica pansiona doznala je za tragediju koju je zataškala podmirujući pokop, ali ostale su
zaposlenice hotela doznale za njenu tajnu. Uskoro se i jednoj od njih dogodila neželjena
trudnoća, a kolegice su joj preporučile bunker. U njemu je već postojao krevet, što je bilo
dovoljno za pobačaj. No, nisu sve bile te sreće i mnoge su od tih ljepotica kasno doznale za
plod koji se u njima mjesecima razvijao. Tvoj me otac zamolio da mu pomognem. Jolanda,
Milodar i ja činili smo humanitarni trojac koji je počeo pomagati damama u nevolji. Prozvali
su nas Anđelima iz sjene. Jolanda je bila medicinska sestra koja je radila na ginekologiji pa je
time slovila za stručni kadar i primalju koja ih je porađala. Milodar je bio čuvar i zaštitnik koji
im je donosio hranu, piće i sve potrepštine, a čim bi dijete ojačalo, ja sam ga odnosila u
ovaj naš dom za nezbrinutu djecu. Govorila bih da sam ih pronašla na ulici ili da mi ih je pred
Crvenim križem, u kojem sam volontirala, ostavila nemoćna majka.
Medenine su oči pune suza nepravde zbog ružnih riječi koje je upućivala svojim
roditeljima.
— Tko je bilo prvo dijete koje je vaš tim porodio? — Ne zna zašto je baš ovo pitanje prvo
izašlo, ali izrekla ga je i čeka odgovor.
— Sibila Mazorski. Gorkina majka. - Sjena tame sve je dublja. — Sibila je bila naše prvo
dijete. Prvo crno jaje koje smo spasili iz tog bunkera. Prije nego što smo započeli sa svojim
humanim radom, mnoga su djeca umrla. — Želi naglasiti važnost njihove misije. — Zato mi
je bila toliko draga, poput kćeri. Odrasla je u ovom našem domu i pronašla divna muža, ali
njegovi su roditelji nekako doznali za njezinu prošlost i ona se s time nije mogla nositi. Zapala
je u depresiju i alkoholizam iz kojeg sam je pokušala izvući, ali bilo je prekasno. Zamolila me
da se pobrinem za njezinu djecu, a Sibilu sam smjestila u umobolnicu, misleći da je to nabolje

127
za njezin oporavak. Nažalost, udahnula je toliko ugljikova monoksida da joj uz onako slaba
pluća nije bilo pomoći.
— Zašto niste dopustili da joj djeca dođu na sprovod? — želi izvući što više informacija
koje će prenijeti Gorki.
— Na pokop su došle preživjele zaposlenice pansiona. Sve su se one, nakon što im je
prošla mladost, odale prostituciji. Nisam željela da to vide i da im neka od njih otkrije istinu.
Toj djeci nije trebala još veća patnja. — Potpuno je shrvana i gleda prema boci konjaka koja
bi joj vratila snagu. Medena prihvaća piće i moli da joj čašu natoči do vrha. — Ono što me
posebno uznemirilo bilo je to što je jedna od njih podmirila sve troškove Sibilina pokopa,
ali ni danas ne znam koja je od njih to učinila. Mislila sam da ta ista osoba smjera Gorki odati
tajnu koja je ostala u bunkeru i tada sam odlučila da će laž biti njezina jedina zaštita. —
Konjak joj žari grlo kroz koje izlaze sve tiše riječi. — Ništa nisam radila iz zle namjere, sve je
to bilo kako bih ih zaštitila. — Rukama pokriva oči jer stiže najveće priznanje za koje se dugo
pripremala.
— Tko je bilo drugo dijete iz bunkera? — Medena je nestrpljiva i čini joj se da je četrdeset
godina čekala ovaj dan koji će je osloboditi okova.
— Druga je bila glavna medicinska sestra koja se o tebi tako lijepo pobrinula. — Vrtlog
se sve brže okreće i zahvaća Medenine noge.
— Ima li još poznate djece? Tko su ta bića koja su se rodila u tami poput miševa?
Ravnateljičine se usne tresu. Sada je trenutak koji je toliko odgađala. Šutnja je toliko
dugačka da njezine riječi ispisuju istinu.
— Milodar i Jolanda nisu mogli imati djece. Moj brat nije mogao... Spori spermatozoidi...
Sok od majčine smrti... Gađenje od spolnog odnosa. Oprosti mu, Medena. Molim te da mu
oprostiš. — Ispija konjak koji joj žari dušu. - Kao da su predosjećali da neće moći imati
potomke. Sve je vodilo prema tome da se u bunkeru i njima osmjehne sreća. Odabrali su
malenu djevojčicu, toliko slatku kao med. Nazvali su te Medena. — Gleda u svijet koji
se raspada. Urušeni temelji kuće izgrađene na pijesku tonu duboko u tajni bunker.
— Tko mi je majka? — zalijepljena usta suho se otvaraju, osjećajući da žive u nekom
tuđem filmu.
— Umrla je pri porodu. Bila je toliko mršava da ju je tvoje rođenje potpuno iscrpilo. —
Ne želi joj otkriti ime koje više ionako nije važno. Sjeća se kržljave djevojčice koja se nikada
nije igrala lutkama. Govorilo se da joj je otac poznati automobilistički as koji je često dolazio
u pansion, ali i da je nestao čim je njezina majka zatrudnjela. To je priča koju će joj drugi put
ispričati. Pratila je Medenin razvoj, od prvoga je dana shvatila da je njihova djevojčica
posebna i koliko god se njezini roditelji tome čudili, ona ju je uvijek podržavala. Nije željela
vidjeti kako joj je nećakinja emocionalno blokirana i zbog toga su joj se dogodili toliki
propusti za koje će jednom morati snositi posljedice.
— A crni zidovi? Požar koji je zahvatio bunker. Kad se to dogodilo? —pred očima joj se
vrte kosturi nekadašnjih kreveta i komadi ugljena u mišjim zubima.
— Vlasnica se godinama pretvarala da ne zna za tajnu zaradu svojih radnica. To joj je
punilo pansion i dovodilo bogate goste, i zato je smatrala to njihovim prešutnim dogovorom.
Kako je starjela, tako su joj te slike bluda sve više smetale. Dobro je znala gdje se njezine
djelatnice skrivaju tijekom policijske kontrole. Znala je i kamo tajno odlaze na pobačaje i

128
rađaju djecu kojom su mislile zadržati imućne partnere koji za njih nisu htjeli ni čuti. Ta ju je
spoznaja toliko progonila da se jedne večeri zaputila u bunker u želji da okonča izvor svojih
noćnih mora. Ne znajući da u njemu leže četiri žene, polila je ulaz benzinom i zapalila vatru
koja je gutala sve pred sobom. Dim je ugušio majke i djecu, a njoj donio srčani udar od kojega
je preminula. Tako se završilo poslovanje toga mračnog pansiona. Sve se zataškalo, Medena,
sva prošlost kao da nikada nije ni postojala. Prošlost iz koje smo nastali i koja nas je odredila.
— Jedva govori. Snaga joj je posve iscurila. Odradila je svoj posljednji zadatak nakon kojega
se mirno može povući u mirovinu. Ne želi više biti anđeo iz sjene, ni dobra odgojiteljica,
ni sposobna ravnateljica. Samo obična umirovljenica koja će svakoga dana suprugu peći
kolače, odlaziti u duge šetnje i nalaziti se s prijateljicama na kavi.
— Kako se zvao pansion? — Medena predosjeća crnji mrak od tame koja ju je obavila.
— Pansion Aleksandrijevič. — Gleda u pod svjesna da je od tih ljudi primila ček za spas
doma.
Krug se zatvorio. Vila koja je niknula s druge strane njezine zgrade bila je nastavak
prošlosti s kojom nije bila upoznata.
Medena se diže. Zahvaljuje na informacijama, iako se jedva drži na nogama. Njezin je put
pravocrtan i vodi prema vili u kojoj je sve ovo vrijeme živjela. I ona je učinila isto što i njezina
bata: prodala se za bogatstvo, zaslijepio ju je novac i pita se na koji će to način morati platiti.
Postaje joj sve jasnije kako je gospodin Aleksandrijevič, unuk ili sin stare vlasnice pansiona,
ispleo mrežu u koju se tako lako ulovila. On je taj koji je zatrpao bunker čim se
suviše približila istini. „Zbog čega me odabrao? Hoću li uživanje u blagodatima njihova
bogatstva morati platiti prostitucijom u Moskvi? Je li htio da u vilu dovodim mlade djevojke
kako bi nas sve namamio na luksuz tražeći da za njega platimo određenu cijenu?“ Rukuje se
s tetom koja joj nikada nije bila bliska, a sada joj je još dalja.
— Unovčila sam ček. Vjerujem da se obitelj time željela iskupiti za zlodjelo i za svu djecu
keja su iz bunkera dovedena u ovaj dom. - Zaključava ladicu radnoga stola. Njezin je posao
završen. Taj će novac omogućiti daljnji rad ove humanitarne ustanove i ona će svoju
ravnateljsku ulogu prepustiti jednoj od odgojiteljica. U Medeninoj je glavi ona srebrna cipela
i sad je mjerena da je obitelj Aleksandrijevič zaslužna za zatrpavanje bunkera iz kojega je
Popi donosio stare cipele svih onih tužnih, usamljenih žena. Odlučuje da će popodne čistačici
predati sve ključeve i tako se oprostiti od obitelji koja je krojila njezinu tužnu prošlost.

129
 ***

Tri dugačka mjeseca agonije. Svi su se ružni događaji odrazili na nepripremljenu dušu i
svijest koja je u groznici buncala razna imena. Strah od Aleksandrijeviča natjerao ju je da ne
izlazi iz stana u koji joj je Grozdana donosila hranu. Teta se zabrinula za nećakinjino zdravlje
žaleći što joj je ispričala sve pojedinosti mračne prošlosti. Kako bi je oraspoložila, priznala
joj je tko joj je otac, ali kad ni ta informacija nije popravila Medenino stanje, potražila je
liječnički savjet. I dok je ona prikupljala recepte koji bi je vratili u život, Medena je skupljala
snagu za posljednji potez. Glazbeno je natjecanje započelo prošli tjedan, a Gorkin sastav
dogurao je do finala. Sve je govorilo da su izgledni pobjednici, a voditelje nagovarao
gledatelje da glasaju na broj koji će im osigurati pobjedu. Glasali su mnogi, ali ne i Medena
koja sve ove dane na ekranu gleda onu balavicu što joj želi preoteti ljubav. Nemirna je, trese
se i bunca gutajući tablete za snižavanje temperature koje joj ne pomažu jer je njezina vrućica
posljedica bijesa koji silno osjeća. Odavno je kupila crveno odijelo u kojem je planirala
zablistati u prvome redu, dajući podršku svojoj miljenici, ali neuzvraćene poruke i silni pozivi
otjerali su je u bolest. Današnji je dan označen crvenom bojom u njezinu kalendaru. Za tu je
prigodu odavno kupila prsten od bijeloga zlata. Bilo je to u vrijeme dok joj je Saša
Aleksandrovna davala veliku plaću i dodatnu nagradu za trud oko Popija. U posljednjoj joj
je poruci Medena napisala da je ključeve vile i automobila predala čistačici i otada nije
pogledala prema staklenoj stijeni iza koje je provela toliko lijepe trenutke. Potrebna joj je
silna snaga da odvuče atrofirano tijelo pod tuš. Ostalo je samo dva sata do početka glazbenog
finala. Grozdana je bila toliko ljubazna da nije prihvatila njezin otkaz, nego joj je otvorila
bolovanje pa tako prima plaću koja je održava na životu. Vijest o njezina slavnom ocu,
automobilističkom prvaku, ostavit će za neko drugo vrijeme, ono u kojem će se vratiti
utrkama. Srce joj je potpuno slomljeno i trebat će joj ogromna količina ljubavi koja će ga
pokrpati. Sva joj je koncentracija usmjerena na uređivanje. Krema za lice ispeglala je
uplakane obraze, a gomila gela za kosu, oblak parfema i tamnocrveno odijelo stvorili su od
nje uglađenu osobu koja pripada crvenom tepihu. Crne lakirane cipele ulaze u taksi koji je
vozi prema kristalnoj dvorani u kojoj za trideset minuta započinje glazbeni spektakl. Gorku
je uživo posljednji put vidjela na onoj neslavnoj večeri, ne računajući gomilu posteljine
s kojom je drugoga dana razgovarala. Sada njezino nasmijano lice i divan glas svakoga dana
sluša u svojoj dnevnoj sobi. Polaže dlanove na ekran, želi je dotaknuti, osjetiti tu zvijezdu
koja jarko sjaji. Ovo je posljednja prilika. Obećat će posvojenje njezina brata. Uzet će na kredit
veći stan, zamolit će Grozdanu pozajmicu za kupnju automobila. Sve će to vratiti čim ostvari
prvi pravi rezultat. Velika je utrka za četiri mjeseca i vjeruje da će do tada biti potpuno
spremna. Očekuje intervju u kojem će spomenuti slavnoga oca, što će joj dati novu medijsku
pozornost. No njena je karijera sad u drugom planu. Rezervirala je najskuplje sjedalo u
prvome redu, odmah iza žirija, ali nije očekivala da će jedna od članica biti Saša
Aleksandrovna. Ona je ne primjećuje. Gleda u listu kandidata osmjehujući se kolegama. Žiri
čine dvije pjevačice i dva poznata skladatelja. Ruskinja je predstavljena kao tajnica bogate

130
obitelji koja je donirala novac za nastup mladih zvijezda. Medena je zatečena. Vjeruje kako je
novac uložen u prikupljanje mladića i djevojaka koje će odvesti u moskovski bordel. Želi
viknuti: Nemojte nasjesti na njihovo bogatstvo! ali natjecanje je započelo i na pozornicu izlazi
simpatična djevojka iznimna glasa. Njezinoj Gorki nitko nije ravan i Medena
pogledava prema Saši koja unosi podatke i ocjene na listu. Nateže crnu košulju koja je suviše
guši. Prstenje spremljen u srebrnu kutijicu koja mirno počiva u džepu sakoa. Gorka i njezin
sastav nastupaju za petnaestak minuta. Šank je toliko neodoljivo privlači da na njemu krati
vrijeme do njihove izvedbe. Votka se tako lijepo rastapa u ledu i klizi niz suho grlo. Daje joj
snagu, ulijeva povjerenje i razbija negativne misli.
Sad je potpuno spremna za korak koji joj se prije samo nekoliko minuta činio toliko
nedostižnim i velikim. Gorkin sastav izlazi na pozornicu. Pjevačica se šminkom iz djevojke
pretvorila u ženu. Glas i stas govore u prilog njezinoj zrelosti, a ovacije publike o transu koji
u njima izaziva. Na bubnjevima je njezina prijateljica. Udara ih snažno, zabacujući kosu
kojom dodiruje gitarista. Žiri upisuje ocjene. Čine se suglasnima kako je ovo najbolja
izvedba do sada. Gorka se klanja šaljući publici poljupce, a iza nje je muškarac kojega Medena
do sada nije zamjećivala. Rene kleči, u ruci mu je prsten, a pred ustima mikrofon. Izgovara
riječi koje je ona, Medena Burata, trebala reći toj istoj djevojci. Ukrao joj je misli, sproveo u
djelo njezino višemjesečno planiranje u koje je uložila zdravlje. Sedamnaestogodišnja
djevojka pristaje na njegovu prosidbu. Iako će tek iduće godine postati punoljetna, obećala se
mladom Farasu. Tu pred gledateljima, pred milijunskim auditorijem koji ih prati putem
malih ekrana. Publika skandira, a gromoglasan pljesak dugo se ne stišava. Gospođa Faras
plače od sreće držeći u krilu malenog Amara. Njezina će draga djevojka postati članicom
obitelji iz koje ju je pokušavala otrgnuti. Opasnost nije bila Ris, nego njezin brat koji se tajno
ušuljao u Gorkin život. Sve one kasnonoćne probe u njihovu podrumu i spavanje u njihovoj
kući odveli su Medenu na pogrešan trag. Šank je njezin jedini prijatelj. Utjeha za koju se drži
kako se ne bi onesvijestila. Dvije duple votke i kikiriki začepili su usta koja bi mogla svašta
izgovoriti. Ruskinja je jedna od sudionica ove nakaradne priredbe koja je dovodi do ludila.
Moli konobara da joj natoči još jedno duplo piće kojim utapa tugu. Već je toliko pijana da bi
bez problema mogla uzeti mikrofon i svima obznaniti kakva je ovo nepravda. Obruč oko nje
sve se više steže. Laso kojim je uhvaćena povlači žena koja joj je bolno odbojna.
— Ljubav je bolna — prilazi joj toliko blizu da joj osjeća dah.
— Ne ona koju vi prodajete — štuca i podsmjehuje se plavuši za koju je mjesecima
mislila da je samo naivna susjeda. Želi znati što mora odraditi kako bi otplatila uživanje u
blagodatima koje su joj bile dostupne.
— Recite mi kamo trebam krenuti? — toliko je pijana da će učiniti što god se od nje bude
tražilo. Njezin je život samo još jedna tužna priča, a kraj joj se sve više približava. Saša
Aleksandrovna vodi je stubama prekrivenim crvenim tepihom. Medena se baca na pod i
poput tužnog psa četveronoške puzi prema izlazu. — Nema svatko sreće u životu. Netko
dobije ljubav, a netko sol na ranu. — Iz usta joj curi pljuvačka koja joj kaplje po leptir-mašni.
— A nečije su rane toliko duboke da su trebale godine kako bi zacijeljele. — Ruskinja joj
pomaže ustati i popravlja joj odijelo. — Ima ljudi koji nikad ne odustaju. To su oni koji svoju
bol pretvaraju u zlato. — Na ulazu u kristalnu dvoranu stoji bijela limuzina.
Gleda u vozača koji joj otvara stražnja vrata. „Ovo je moj kraj. Završit ću kao i baka. U
ruskom bordelu u kojem će mi se izgubiti svaki trag.“

131
 Saša Aleksandrovna ljubi dugačku crnu rukavicu žene na čijem su licu velike crne
naočale. Glava joj je povijena svilenom crnom maramom koja joj prekriva usta. Vozač
pokazuje Medenoj da se smjesti na stražnje sjedalo i ona se bojažljivo uvlači do vitke dame
koja skida krinku. Vjerovala je da će je u automobilu dočekati muškarac, ali sada shvaća da
je bila u potpunoj zabludi i da je željezna šaka zapravo unuka gospođe Aleksandrijevič, stare
vlasnice pansiona u kojemu je začeta. Žena koja se zbog iskupljenja grijeha svoje bake vratila
u ovaj grad ista je ona osoba s kojom joj je majka branila ljubav. Njezina Vita Aleksandrijevič.

132
 O AUTORICAMA: KNJIŽEVNI DVOJAC LARÍ MARÍ

Larissa Kunić (Larí) je književnica, duševna savjetnica i specijalistica energetske

medicine.

Marieta Kola (Marí) je književnica, duševna savjetnica i specijalistica intuitivne

medicine.

Književno-terapeutski dvojac Lan Mari začetnice su novoga književnog pravca nazvanog

Proza koja liječi. Osim što liječi, njihova proza duboko osvješćuje i nadahnjuje, pa je kao takva
produžena ruka njihova savjetodavnog i terapeutskog djelovanja. Proza koja liječi spoj je
lijepe književnosti, duboke psihoanalize, duhovnosti i filozofije. Romani ovih svestranih i
nadarenih autorica prodani su u tisućama primjeraka.
Suvlasnice su Entere Clinic u Opatiji, male klinike velike duše u kojoj već 22 godine crpe
nadahnuća i, pomažući mnogim klijentima, stvaraju svoje književne hitove.
Njihov prvijenac Bez ljubavi i mržnje dobitnik je nagrade Kiklop za najbolji debitantski
roman 2014. godine. Preveden je na slovenski jezik i u kratko je vrijeme postao veliki
regionalni hit.
Drugi roman, Zlatni Mjesec, nastavio je uspjeh prvoga romana.
Roman Armati njihova je treća književna uspješnica. Preveden je na talijanski jezik i u
kratko je vrijeme postao veliki književni hit.
Sva tri romana uvrštena su u STALNI POSTAV BRITANSKE KRALJEVSKE KNJIŽNICE U
LONDONU.
Bremenita šutnja četvrti je roman iz ciklusa Proze koja liječi.

133
 ZAHVALA

Zahvaljujemo našoj dragoj profesorici Magdaleni Hadžić koja s pažnjom i ljubavlju prva
iščitava i lektorira naša djela.

Zahvaljujemo našoj dragoj urednici Aleksandri Stella Škec koja ima istančani osjećaj za
Prozu koja liječi.

Zahvaljujemo našoj dragoj Ani Pojatini, dizajnerici svih magičnih naslovnica naših
romana.

Zahvaljujemo našoj dragoj Alis Pečarič Marić, vlasnici bloga Čitaj knjigu, koja od prvoga
dana s ljubavlju i srčanošću prati naš rad.

I zahvaljujemo svima vama dragi čitatelji. Vaši nas lijepi osvrti, poruke, pisma i pohvale
motiviraju na daljnje stvaranje.

***

Gorka je probdjela noć. Njezine su zgrčene šake željele udariti nepravdu koja joj se
krišom prišuljala ne najavljujući napad. Mislila je da vlada situacijom. Bila je uvjerena da
poput vješta klauna hoda na tankoj žici ne gledajući u ponor. Izgledao je tako daleko, a
sada se suviše približio i prijeti da je proguta. Ružna slika ne izlazi joj iz glave. Tanke usnice
zalijepljene za njezina usta poput moruzgve koja usisava žrtvu. Već satima dvoji bi li prijavila
Medenino ponašanje. „Ako sve ispričam ravnateljici, reći će mi da ona više nije odgojiteljica
i time svaka situacija koja se odvije izvan doma nije

134