svijet i upravo kada sam ležao u paviljonu »Herman« ležao je i Paul u paviljonu »Ludvig«, nekih dvije

stotine metara dalje, ali ovaj paviljon nije, kao paviljon »Herman«, pripadao plućnom odjelu, dakle
takozvanom

Baumgartnerovu visu, nego zavodu za umobolne Am Štajnhof

Do mog boravka u paviljonu »Herman«, koji je još i danas isključivo određen za plućnu hirurgiju,
nadasve specijaliziran za takozvanu hirurgiju raka pluća, bijah vidio mnoge ljekare i sve sam te
ljekare, jer to mi konačno postade navikom, prostudirao, ali profesor Zalcer je od prvog trenutka u
kojem sam ga ugledao bacio sve u sjenu. Njegova veličanstvenost u svakom pogledu bijaše za mene
potpuno neraznatljiva,

Već u djetetu Paulu bijaše prisutna ova takozvana duševna bolest koju nikada ne bijahu tačno
klasificirali... Već je novorođenče kao umobolno bilo rođeno, s onom takozvanom duševnom bolešću
koja je Paulom vladala čitava života

. Čitavog svog života nisam se ničega više bojao nego da padnem u ruke psihijatrijskih ljekara
naspram kojih su svi drugi, ta konačno također uvijek

zlokobni ljekari, svakako mnogo manje opasni, jer u našem današnjem društvu psihijatri su još
potpuno međusobno kompaktni i imunizirani i nakon što mi je uspjelo prostudirati njihove metode
koje su beskrupulozno prakticirali na mom prijatelju Paulu toliki niz godina još je mnogo intenzivniji
postao strah od njih u meni

U paviljonu »Herman« umirali su ma potpuno bez glasa. U rano jutro stajao bi prazan krevet koji već
bijahu svježe presvukli neprimjetno, bez krikova, bez poziva u pomoć, već za slijedećeg na hodniku

Čovjek što do mene ležaše bijaše student teologije, sin jednog sudačkog bračnog para iz Grincinga,
tačnije rečeno sa Šrajberova Puta, dakle jednog od najotmenijih i najskupljih mjesta Beča, jedan
naskroz povučen karakter

Trajno bolestan kao ja i Imerfol se odavno navikao na ulogu koja mu pristoji, na ulogu neprimjetnog,
obazrivog, neupadljivog, jer samo ova uloga čini stanje bolesti trajno podnošiljivim, prgavost,
raskalašnost, opiranje, slabe s vremenom organizam zaista smrtno, a trajni bolesnik ne može to sebi
da dozvoli.

naša zajednička prijateljica Irina, u čijem sam stanu u ulici Blumenštok upoznao Paula Vitgenštajna.
Bijah upao usred jedne debate o Hafner-simfoniji, koju je dirigirao Šuriht s Londonskom
filharmonijom, što za mene biljaše voda na mlinski točak jar sam, kao i moji sagovornici također dan
prije ove debate, čuo Šurihta kako u Muzičkom udruženju dirigira ovu simfoniju i imao utisak da u
svojoj čitavoj muzičkoj egzistenciji ne bijah čuo savršeniji koncert. Sve troje – ја, Paul i njegova
prijateljica Irina, jedna muzički visoko izobražena osoba i općenito jedan od najneobičnijih znalaca
umjetnosti – imali smo, što se ticalo ovog koncerta, isti ukus.

Strast Paula Vitgenštajna inače ni prema čemu nije imala obzira, što je uostalom odlikovalo i našu
prijateljicu Irinu, odmah me pridobila za njega, i njegovo potpuno izuzetno poznavanje, prije svega
velikih orkestralnih djela Mocarta i Šumana, a da se i ne spominje njegov operni fanatizam koji za
mene u svakom slučaju vrlo uskoro postade

nelagodan, i koji su u cijelom Beču poznavali i ne samo ga se bojali, te je već na ubitačan način postao
bolesnom pojavom, kao što se uskoro pokazalo, njegova visoka ne samio muzlička već i općekulturna
izobraženost se od svih ostalih razlikovala putem manje-više neprekidno navođenih, u svako doba
dokazivih, uporedbi muzike, posjećivanih koncerata, prostudiranih virtuoza i orkestara i sve bijaše
uvijek u najvećoj mjeri autentično, kao što to uskoro uvidjeh, sve je to dovelo da lako priznam i
prihvatim Paula Vitgenštajna kao svog novog, izuzetnog prijatelja

Kao što je Paul uvijek iznova dosezao najveću mjeru u protivljenju sebi samome i svojoj okolini, te
morao da bude sproveden u zavod za umobolne, tako sam i ja sam dosezao uvijek iznova najveću
mjenu u

protivljenju prema sebi samome i svojoj okolini i bivao sproveden u zavod za grudobolne.

Paul je poludio jer se najednom postavio protiv svega i, naravno, time bio oboren, kao što su i mene
jednoga dana oborili jer se bijah, kao i on, postavio protiv svega. Ali Paul nije bio luđi nego ja sam, јеr
ja sam u najmanju ruku isto toliko lud koliko i Paul, u najmanju ruku toliko lud koliko ljudi vele da je
Paul bio, samo što sam pored svoje ludosti postao još i grudobolan

Таkо se Paulova glava vrlo prosto rasprsla jer nije mogao da održi korak s razbacivanjem duhovnog
potencijala (iz svoje glave). Tako se i Ničeova glava rasprsla. Таkо su se, na kraju krajeva, sve ove lude
filozofske glave rasprsle jer nisu mogle više da održe korak s razbacivanjem svog duhovnog
potencijala

Paul je, ро kazni,

potjecao iz jedne od tri-četiri najbogatije porodice Austrije ali su se milioni iz

godine u godinu za monarhije od sebe umnožavali, dok proglašenje

republike nije dovelio do jedne stagnacije bogatstva Vitgenštajnovih

Jedno stoljeće su Vitgenštajnovi proizvodili oružje i mašine dok konačno i napokom ne stvoriše
Ludviga i Paula, čuvenog filozofa epohe i bar u Beču ne manje čuvenog, ili upravo tamo još čuvenijeg,
ludaka koji je u suštini bio isto tako filozofski kao i njegov stric Ludvig, kao što je, obratno, filozofski
Ludvig tako, kao i njegov sinovac Paul, bio lud, ali je jedan, Ludvig, stvorio iz svoje filozofije svoje
čuvenje, drugi, Paul, svoju ludost

Jedan је, Ludvlig, možda, bio filozofskiji, drugi, Paul, možda, luđi ali moguće je da vjerujemo za
jednoga, filozofskog Vitganštajna, samo stoga da je filozof jer je svoju filozofiju stavio na papir, a ne
svoju ludost, za drugoga, Paula, da je ludak, jer je svoju filozofiju potisnuo, а ne objavio, te izložio
samo svoju ludost. Obojica bijahu izuzetni ljudi i izuzetni mozgovi, jadan bijaše publicirao svoj mozak,
drugi ne. Mogao bih čak da kažem da je jadan publicirаo svoj mozak, a drugi svoj prakticirao. I gdje tu
leži razlika između publiciranog i dalje publiciranog mozga i onog prakticiranog što se uvjek dalje
prakticira?

. Mnogi dirigenti, koje on nije mogao da podnosi, u Beču su upadali u njegovu klopku i on bi ih
izviždao i izurlao se na njih i to zaista zapjenjenih ustiju. Samo mu kod Karajana, koga je mrzio, nije
uspjelo. Genij Karajan bijaše prevelik da bi ga Paul zairitirao. Karajana sam decenijama posmatrao i
studirao i on je za mene najveći dirigent stoljeća pored Šurlihta koga sam voleo, Karajanu sam se već
od djetinjstva, moram to da kažem, na osnovu isikustava divio, uvijek sam ga bar tako visoko cijenio
kao i svi muzičari s kojima je Karajan ikada radio. Paul je mrzio Karajana svim raspoloživim sredstvima
i označavao ga, iz mržnje i po navici, šarlatanom, a

ja sam u njemu gledao, na osnovu vlastitog promatranja, decenijama isiključivo prvog među svim
muzičkim radnicima cijelog svijeta i što je Karajan роstајао čuveniji, to је bio i bolji, što moj prijatelj,
kao čitav ostali

muzičiki svijet, nije želio da uvidi.

Paviiljon »Ludvig« bijaše u ovom trenutku njegova rеzdencija. I počeh

najednom da se dvojim da li je preporučljivo da odavde gdje sam, dakle iz

paviljona »Borman«, uspostavim vezu s paviljonom »Ludvig«, da nam to

obojici ne bi prije štetilo nego donijelo koristi. Jer kо zna u kakvom se stanju

Poslednjih godina bijahu se ovi

napadi grljenja pogoršali i bilo је potrebno krajnje djelovanje protiv vlastite

volje i gotovo nadljudska snaga da se čovjek oslobodi njegova zagrljaja. Bijaše

odavno jasno da je jedan takav čovjek skroz naskroz obolio na smrt. Bilo je to

samo pitanje vremena kada će da se konačno uguši u jedinom takvom

prenaglom napadu. Ti si moj jedini prijatelj, moj jedini čovjek, baš jedini

kojeg imam – mucao je obgrljenom koji nije znao kako i, dakle, na koji način

da ga oslobodi grča i da umiri čovjeka dostojna sažaljenja

Satima smo zajedno

slušali Mocartovu muziku, Betovenovu muziku, a da nismo ni riječi

progovorili. To smo voljeli obojica. Dan je završavao malom večerom koju

bijah pripremio i ja sam ga noču odvodio natrag autom njegovoj kući. Ove

muzičke večeri, bez riječi, s njim neću zaboraviti.

Naš student teologije bijaše se ovih dana

više okrenuo meni nego Imerfolu, većinu vremena čitao je jednu teološiku

knjigu, druge, to bijaše moj utisak, nije uopće čitao. Kada bi njegovi roditelji

iz Grincinga došli ovamo, sjeii bi na njegov krevet i davali mu uglavnom

samo do znanja da ništa drugo na svijetu nemaju nego njega i da ih nikako ne

smije napustiti. Ali što se njega ticalo nisam imao osjećaj da je pri kraju.

Imerfola su jedne noći izgurali, njegovu smrt bijah prespavao, na hodniku

www.crowarez.org

bijaše njegov krevet već svježe presvučen kada ujutru krenuh sa svojom

temperaturnom tablicom na kontrolu tjelesne težine.

Do 38me