Professional Documents
Culture Documents
Uskrs Pilipa Vrlete - Simo Matavulj
Uskrs Pilipa Vrlete - Simo Matavulj
U čaru djetinjskih uspomena, rado te prizivljem, striko Pilipe, jer kao što pri tvojem
tijelu ne bješe ničega suvišnoga, tako ni u duši tvojoj ne bijaše ni trunke himbe, ni zle
primisli, koje bi smetale njenoj slobodi! Kad bi ti udario u šalu, kad bi se od osmijeha
zbrčkali tvoji preplanuli i obrijani obrazi, kad bi sinule tvoje očice, kada bi zatreperile
tvoje brčine, tada, nama djeci, ti bješe najmiliji, pa se grabismo ko će prvi na tvoje
krilo. A ti bi obično uzviknuo: "Hodite k đedu svi redom! Hodite, trista vam ništa!
Sve ću vas redom poženiti i poudati!" I svojim snažnim mišicama, kojima si lako
dizao bremena od pedeset oka, dizao si nas, jedno za drugim, kao perca.
Starije žene opet rado su se šalile s tobom, "brajo Pilipe!" Među njima bješe riječ, kao
poslovica: "Brajo Pilip sve mlađi, sve ljepši, a uvijek kao svat". Na to si im obično
odgovarao: "Pa, trista vam ništa, i jesam mlad udovac. Zar mi je to njeka starost,
šezdeset godina!"...
Doduše, bivalo je prilika kad bi ti drukčijim glasom uzviknuo tvoju najmiliju uzrečicu
"trista ti ništa" Tako te vidjeh u našoj kući kad si razabrao da je vladika blagoslovio
vjenčanje Danilovića, koji je živio u grijehu sa sestrom od tetke! Ti, Pilipe, zanijemi
od čuda, pa te obuze srdžba, vikao si: "Kakav vladika, trista mu njegovijeh! Zar
vladika može dopustiti ono što bog zabranjuje."
A bivalo je, Pilipe, da ti plačeš kao malo dijete, a mi svi oko tebe da se smijemo. A što
da krijem!? Ti si ljubio vino, kao i svaki Primorac, a, kao i svakom čovjeku, u vinu se
pokazivala tvoja prava ćud. A tvoja prava ćud bila je bolećiva, te čim bi se napio,
odmah bi udario u tužnjavu, sjećajući se svakoga zla koje si podnio i ti i tvoji susjedi
poznanici i... bijeli svijet!
Spominjem se dobro šta si u jednoj takoj prilici govorio za svoga Luku: "Nije, da
kažem, rđa, nije nepošten, nije lijen, nije protivan bogu, ali nije pristao među ljude.
Bleka, trista mu ništa, pa to ti je! Ma na koga se uvrgao! Za razgovor nije: za svjet još
manje; da nješto upravi ili uradi iz svoje glave, to najmanje, pa na kome će kuća
ostati!?" A za snahu, Lučinu ženu, reče: "Pera je i radna i poslušna i pametnija nješto
od one bleke. I poštuje mene i ljubi onu bleku, ali je s njom ušlo proklestvo u kuću, jer
i Sveto pismo kaže da je žena nerotkinja proklestvo"...
Nada sve, Pilipe, bio si bogomoljan mimo Primorce obaju zakona. U tome ti bješe
odvojio od tvojih vršnjaka, akamoli od podmlatka. Tvoji vršnjaci: Nikola Slamuša,
Jovan Krpuša, Jakov Korda i Triva Pozdrp već bjehu počeli mrsiti srijede i "tratiti"
dobar dio božitnjeg i Petrova posta, a ti si se ne samo uzdržavao od mrsa, kako crkva
zapovijeda, nego si pride postio po nedjelu: Pokrovu, Vračevima, Aranđelu i Savi.
Osim toga, jednoničio si uoči velikih praznika. Osim toga, uz cijeli veliki post, kad je
Primorcu najteži rad, kad bi se uveče loman vratio od kopanja vinograda, nikada
večerao nijesi, što ne bi prije položio četrdeset metanija pred ikonom Bogorodičinom,
koja je visila nad tvojim krevetom. Dokle bi ti ničice padao, šapćući starinske
bošnjačke molitve, dotle bi Luka i Pera sjedjeli kraj ognjišta, nestrpljivo očekujući
večeru. A što mi je za čudo, Pilipe, nijesi se ponosio svojim bogomoljstvom, nijesi
druge oštro osuđivao zbog otstupanja od starinskih pravila, kao što rado čine prosti
ljudi bogomoljci, nego si kroz prste gledao tuđe grješčiće, samo što bi ponjekad blago
savjetovao: "Nemojte tako, trista vam ništa. Nijesmo na svijetu za hiljadu godina,
nego za trenutak!" Kad bi se govorilo o bezakonju koje uzimlje maha, ti bi završio:
"Valaj, neka radi svijet što god hoće, opet će se on bogu okrenuti kad mu nevolja
dojadi. Tako je bilo i prije Isusa"...
I ti, Pilipe, pravedniče i bogomoljče moj, dobra dušo, ti, koji si sa tvrdim nadanjem
očekivao "mirnu, nepostidnu končinu bez boljezni", ti svrši onako žalosno da ostade
za priču!
One godine, nakon vanredno dobre ljetine, nastadoše mesojeđe vrlo rano i započeše
veselja, kakva dotle ne zapamtiše u Ribniku. Građane i zagrađane, težake i lacmane,
bogate i uboge, mlado i staro - sve obuze pomama. Po zagrađu puška nije predušivala.
Toliko svadaba nije prije bivalo ni za tri godine. Zanatlije se ne triježnjahu po
krčmama, s večera do zore pjesma se orila po ulicama: jutra ne osvitaše, a da se
njekome ne čuje pust glas, jer se krv mladićka nemilice proljevala... Četvrtkom i
nedjeljom od podne, tijesne ulice ribničke bijahu pune nakarađene mladeži, a kako se
primicahu dani otpaštanja, tako je i pomama rasla, te pošljednjeg dana nijesi mogao
sresti ni dijete, ni babu, ni starca, unjekoliko ne prerušena. Šta ćete više, kad Pilip
Vrleta obavio glavu čalmom, a za čalmu zadjede kitu ruzmarina, a za pojas golem
bjelokorac, predvodeći desetak Slamuša, Kordića, Krpuša i Pozdrpa. Pošljednji je išao
Luka "Bleka", sa velikim mješčićem vina o ramenu.
U onolikoj vrevi, Pilip i družina ne svraćahu pažnju na sebe, dokle se ne sretoše sa
maškarama, sa pravijem maškarama, koje nošahu slamenoga Krnevala, obučena u
šarene latinske haljine, sa visokim klobukom na glavi. To se desi pred gradskim
vratima. Tada Pilip istrže nož, vičući:
Maškare, poznavši Pilipa, zabezeknuše se, a kad on ponovi pitanje, onda stotinu grla
viknu:
- Ne sijeci ga! - viknu "veliki sudija", vođ maškara. - Hajde s nama da mu najprije
pročitamo presudu.
Prođe i to, kao i sve, a "lišcu se brzo vidje opašce" (naličje)! Nakon bučna veselja, u
gradu i zagrađu zavlada mrtva tišina i sumornost. Svak se latio svoga obična posla, a,
trijezneći se, svak se i prepade, jer prvijeh dana posta, svakog večera, poslije
"blagoslova", latinski popovi grmljahu sa propovjedaonica proričući propast Ribniku,
zbog njegove raskalašnosti, zbog trinaest što mrtvijeh, što ranjenijeh ljudi. Govorilo se
da i starac kaluđer "sočinjava oštro slovo", koje će izgovoriti prve posne nedjelje, da
će u njemu iz daleka, ali jasno prigovoriti Pilipu, i svijem Slamušama, Krpušama,
Pozdrpima i Kordićima...
U tome proteče šest dana; a na osvit nedjelje zabijesni taka strahovita bura da je malo
ko iz kuće izašao. Toga dana do podne, mi djeca, ne odmicasmo se od ognjišta. Vjetar
je duhao neiskazanom silinom, jurišajući na krov, na kapke, na dimnjak. Tetka je
tutnjila po kući, raspremajući sa najamnicom. Kad pred ručak i ona sjede kraj vatre,
ostade za dugo mučaljiva, namrštena. Jednom progovori, kao za sebe: "Bože moj, je li
brajo Pilip bio u crkvi?...
Baš mi ručali na ognjištu, kad bahnu Luka Pilipov, blijed, zadihan i smrznut.
- Otkuda ti po ovakom vremenu, ako boga znaš? - zapita tetka razrogačenijeh očiju.
Bješe mu ispod četrdeset godina, visok, suh, riđ. Jedino brčinama napominjaše oca, ali
se brci ne slagahu sa njegovijem mlitavijem pogledom.
- Nije naglo, žalokanj ti sam! Leži logom ... od onoga, eto ti!
Tetka ga prekide:
- Dajte mi, djeco, ogrtač. Brzo ... A ti, Luka, koješta bulazniš. Kakvo klupko. Zar je
duša kao konac?
- Ama, ne velim to ja, tetka, žalokanj ti sam, nego to kaže strina Marija Slamušina.
Ona ga je liječila. Kuvala mu je piriku i vruću puru, stavljala mu na grudi, pa ništa ne
pomaže.
- Pametni ste vi svi, znam vas ja, - završi tetka i strča niza stube.
A ja se ogrnuh, pa za njima.
Vjetar bješe utolio za koliko njih dvoje prijeđoše dvorište, a kada ja stupih na ulicu
nadu se svom silom. Nigdje žive duše ne bješe vidjeti. Svi kapci na kućama
pozatvarani. More je bješnjelo.
U dobro mi poznatoj gornjoj kamari bješe oko kreveta desetak ljudi i žena. Pera, suha,
crnomanjasta žena, držaše čelo glave zapaljenu voštanicu.
Razmakoše se.
Pilip je sjedio, naslonjen na mutav u trubu savijen. Bješe skroz preobražen. Tamni,
upali obrazi, obrasli u bradi od njekoliko dana, oči usijane, čelo prepuno bora.
- Šta je, brajo Pilipe, bolan! Šta si se toliko prepao? - započe tetka.
- A nijesam se prepao, trista mu... nego mi je krivo što će svijet pričati! - odgovori on
s nategom.
- Šta imaju da pričaju? - veli ona. - Ma, što ne legneš lijepo, nego tako previjen?
- Molim te, brajo Pilipe, ne govori lude riječi. To nije nikakav grijeh.
- Ne, snajo, ne, grijeh je!... Ja dobro znam... Prekide ga tutanj nječijih koraka uz
drvene stube i uđe stari gluhi Jakov Korda, najviši čovjek zagrađa ribničkoga, drug
Pilipov od djetinjstva.
- Ha! - učini gluvonja raskoračivši se. - Šta je, Pilipalo, stara kozurino? Ti si vazda bio
strašljiv kao koza!
- Nije mu ništa, kad ti kažem. Daj vode da ga polijem, pa ako ne skoči, evo glave.
Njeki se počeše smijati, ali se bolesniku namršti čelo, a onaj gluhi đavo, ne mareći ni
za što, primače se i viknu iz svega grla:
- Još malo, pa dobro! Ali, i ti ćeš za mnom, prije nego što misliš!
- Sad će!
- Đe je Luka?
- Ne muči ni sebe, ni ove Ljude. Neću noćas umrijeti. To mi je sad rekla pokojna ti
mati. Svi se zgledaše. Gluhi Korda prodera se:
U dvorištu Krpuše, Slamuše, Kordići i Pozdrpi u malo ne dođoše do ruku, jer gluvonja
viknu:
- A kao zašto je pravo, stara tovarino! - izdere se Nikola Pozdrp, pašenog Pilipov... -
Ti si ga i naveo na grijeh. Ti si ga nagovorio da ide u maškare.
Ali prođe šest nedjelja posta, a stari, žilavi Primorac nikako da se s dušom rastavi.
Luka i Pera dvorili su ga svojski, ali na mahove oboje bi se zagledalo u njega, kao da
pitahu: "Boga ti, ća, hoće li se to kad svršiti?" A "ća", odgovarajući glasno na njihova
nijema pitanja, govoraše: "Boga mi, đeco, i ja jedva čekam da svršim, ali ne mogu na
silu!"
Ja sam s tetkom još dva puta bio svjedok kad su mu palili svijeću.
Svijet se poče baviti čudnijem događajem. Odnjekuda pođe glas da je Pilip morao
nješto teško zgriješiti (osim maškara), te se neće moći sa svijetom rastati, dokle se
javno ne ispovjedi. Malo pomalo, to postade mišljenje cijeloga Ribnika. Po svoj
prilici, to su vjerovali Luka i Pera.
Bilo je govora da se to bolesniku pomene, ali pred onijem mučeničkim licem, pred
onijem blagim pogledom, pored uspomena na njegovo prošlo življenje, niko ne
imađaše srca da to učini. Moguće je da bi stari Korda kadar bio to napomenuti, ali ga
ne puštahu u kuću.
I tako, striko Pilip, sveti čovjek, na kraju života potpade ružnoj sumnji.
Osvanu divno proletnje jutro. Crkvena porta bješe dupkom puna. Kad zvona
zabrujaše, kad se zaori pobjednička pjesma "Hristos voskrese", kad sveštenik pred
narodom uđe u crkvu, tada ja i tetka, među pošljednjim bogomoljcima, ugledasmo
Luku Pilipova.
Tetka i ja jedva se progurasmo do njega. Ona ga povuče za gunj. - Šta je, Luko,
bolan? Je li ćaća živ? On se najprije zagleda u nju, kao da ne razumijevaše šta ga pita
pa uteče iz crkve.
Mi se nadadosmo za njim.
- Stani bolan! Stani za trenutak! Najzad se ustavi i stade zvjerati oko sebe, kao da se
boji nječega.
- Ne znam - poče on, obzirući se... Velika je stvar ... Ća me je poslao u crkvu ...
Zakleo me je svačim na svijetu da idem... Rekao mi je: "Idi, sine; pa kad zazvone
zvona, kad se zapoji "Hristos voskrese", onda ću i ja vaskrsnuti... Bog mi je učinio
milost da umrem u trenutku kad pravednici umiru!"
Luka otrča.
I pođosmo najbržim korakom za Lukom. U dvorištu zatekosmo Peru, gdje cijepa drva.
- Šta je, Pera? ... Je li preminuo? Pera slegnu ramenima, baci sjekiru, pa sjede na kladu
i briznu u plač.
Koliko smo tako čajali, ja ne znam, tek me trže žagor s ulice i tutanj koraka.
Uđe prvi gluhi Jakov Korda, a za njim Slamuše, Krpuše, Korde i Pozdrpi - njih
desetak.
Pred kutnjim vratima, Jakov se okrete i raširi ruke rekavši:
Tetka vrisnu i htjede poteći prije njih, ali iznemože. Oni ustrčaše uza stube. Ja se
popeh pošljednji.
Pošto opkoliše krevet, Jakov stade čelo nogu, raširi ruke i stade vikati:
- Ristos voskrese, Pilipe brate! Ristos te zove, Pilipe brate, a mi ćemo da izvršimo
stari običaj, pošto ne možeš da se rastaneš s dušom...
Za divno čudo, ni tetka, ni Pera, ni Luka, kao da nemahu moći ni snage da progovore,
ni da mrdnu, premda im se vidjelo na licu da se protive, te u tren božji Kordići,
Pozdrpi, Slamuše, Krpuše spopadoše bonog, iznemoglog starca i ispraviše ga, a on
zatrepta očima i glava mu klonu...
Onda ga naelak spustiše i počeše ga redom cjelivati. Tetka, Pera i Luka zakukaše, a ta
mi kuknjava i dan danji odjekuje u ušima, moj nezaboravljeni striko Pilipe!