Uvod

Električna energija bila je kuriozitet sve do 17. stoljeća, kad su znanstvenici počeli
izvoditi eksperimente kako bi pronašli način njezina iskorištavanja. Trebalo je više od dva
stoljeća dok Michael Faraday 1821. nije uspio izraditi prvi elektromotor na principu interakcije
električne struje i magnetskog polja. Godine 1866. konstruiran je prvi generator. el. energije.
Generator. el. energije je električni stroj koji mehaničku energiju pogonskoga stroja pretvara
u električnu energiju. U to vrijeme u primjeni su bili istosmjerni generatori i motori.

Najznačajniji znanstvenik koji je zaslužan za pronalazak trofazne izmjenične struje

(1887.) i okretnog magnetskog polja i širu primjenu trofaznih izmjeničnih strojeva bio je Nikola
Tesla (1856. - 1943.) On je znanstvenik i izumitelj podrijetlom iz Hrvatske. Rođen je u Lici, ali
je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume. Na Visoku tehničku školu u
Grazu upisao se 1875. Već je za vrijeme studija upozorio na nedostatke istosmjernoga
elektromotora. U Budimpešti gdje je počeo raditi u Središnjem telegrafskom uredu zamislio je
primjenu višefaznih izmjeničnih struja za ostvarenje okretnoga magnetskoga polja koje bi
uzrokovalo vrtnju u elektromotoru. U nastojanju da razvije zamišljeni sustav izmjeničnih
struja, otišao je 1884. u SAD, gdje je iznosio svoje zamisli o proizvodnji i isplativijem prijenosu
izmjeničnih struja kod poznatog T. A. Edisona, ali nije nailazio na razumijevanje. Godine 1885.
osnovao je Tesla u New Yorku vlastitu tvrtku Tesla Electric Light and Manufacturing Company
za proizvodnju električnih lučnica (elektrolučna svjetiljka), a 1887. tvrtku Tesla Electric
Company, s laboratorijem, u kojem je najprije konstruirao elektromotore izmjenične struje. U
jesen iste godine prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja
i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Tim je izumima pokazao da
je za većinu primjena izmjenična struja znatno prikladnija od istosmjerne.

Teslin sustav višefaznih električnih struja i njegovu električnu rasvjetu prikazala je

tvrtka Westinghouse na Svjetskoj izložbi u Chicagu 1893., te je predložila Teslin sustav
izmjeničnih struja za hidroelektranu na slapovima Niagare. Hidroelektrana je bila završena
1896., a njome je, visokonaponskim dalekovodom (visoki napon je bitno smanjio gubitke), bio
opskrbljivan oko 40 kilometara udaljen grad Buffalo, a potom i udaljeniji gradovi. U isto je doba
po New Yorku bilo raspoređeno nekoliko stotina malih elektrana istosmjerne struje, jer se ona
zbog velikih gubitaka mogla prenositi samo na udaljenosti do 3 kilometra. Za nekoliko godina
Teslin se sustav višefaznih izmjeničnih struja počeo rabiti u cijelome svijetu, a tijekom više od
jednoga stoljeća u osnovi se nije promijenio.

Izmjenični generator u rotoru ima izvor magnetskog polja, dok su na statoru zavojnice u
kojima se inducira električni napon. Izvodi zavojnica na statoru su ujedno izvodi generatora, i
kako rotor naizmjence prelazi suprotnim magnetskim polovima preko zavojnica, u njima se
inducira izmjenični napon.
Ako stator ima samo jednu zavojnicu, tada se radi o jednofaznom generatoru. Obično se
zapravo radi o dvije zavojnice nasuprotno smještene, čije se osi poklapaju, i koje su zajedno
spojene (bilo paralelno ili serijski), No i dalje taj par zavojnica ima dva izvoda, i možemo ga
gledati kao jednu jedinstvenu zavojnicu. Dva izvoda ujedno znače i da se radi o jednofaznom
generatoru.

Ako se na stator naniže nekoliko takvih zavojnica odnosno pari zavojnica, tada se radi o
višefaznom generatoru, koji stoga proizvodi niz vremenski pomaknutih izmjeničnih napona.
Taj vremenski pomak se naziva i fazni pomak, stoga se svaki od tih proizvedenih napona
naziva i faza. Velika prednost višefaznih generatora jest da svaka faza proizvodi jednako
energije, iako se u generator uložio samo dodatni par zavojnica (i njihovih željeznih jezgri i
popratnih dijelova), ali su svi ostali dijelovi generatora ostali isti. Dakle višefazni generator u
usporedbi s jednofaznim generatorom iste snage je manji, lakši, i ima manju cijenu uloženog
materijala.

Izvor magnetskog polja u rotoru može biti stalni magnet, elektromagnet, ili kavezni rotor.

Sinkroni generator je onaj u kojem je rotor stalni magnet ili elektromagnet. Naziva se
sinkronim, budući da svaki pojedini okret rotora izaziva uvijek isti i cjelobrojni broj perioda
induciranog napona, dakle inducirani napon se sinkrono mijenja sukladno zakretanju osovine
rotora. Manji generatori obično imaju stalni magnet u rotoru, budući da je to jednostavno i
jeftino za proizvesti (npr. generator na biciklu). No kako stalni magneti proizvode magnetsko
polje ograničene gustoće, u velikim generatorima se u rotor ugrađuje elektromagnet, kojeg
jasno treba napajati strujom, pa su stoga njegovi izvodi napravljeni kao neprekinuti klizni
prstenovi na koje se naslanjaju četkice koje dovode struju iz vanjskog izvora. Kako se radi o
neprekinutim kliznim prstenovima, na njima nema izraženog iskrenja niti habanja kakvo
postoji kod komutatora, iako neko manje habanje uvijek postoji. Druga prednost
elektromagneta na rotoru je da se njegova jakost može regulirati promjenom iznosa
električne struje kojom se napaja.

Sinkroni generator može sam napajati svoj rotor (kroz prikladni ispravljač), no da bi takav
generator kod pokretanja uopće počeo proizvoditi ikakav napon potrebno je da u željeznoj
jezgri rotora ipak postoji nešto stalnog magnetizma (bilo kao ugrađeni stalni magnet, bilo
kao remanentni magnetizam željezne jezgre). Takva izvedba se obično ugrađuje u
automobile (automobilski alternator ili „dinamo“ je uobičajeno trofazni sinkroni izmjenični
generator s ispravljačem, dakle to nije istosmjerni generator; razlog jest trajnost, manja
masa, veličina te stoga i cijena).

Veliki sinkroni generatori obično traže vanjski izvor električnog napajanja za pogon svojih
elektromagneta u rotorima. Taj vanjski izvor je obično manji generator montiran često na
istu osovinu, i naziva se uzbudnik.

Sinkroni generator može na rotoru imati jedan magnet (ili elektromagnet), dakle to je rotor s
dva magnetska pola, odnosno s jednim parom polova, a može imati i nekoliko magneta,
dakle nekoliko pari polova. što je veći broj pari polova, to je sporije potrebno okretati
generator da se postigne isti izlazni napon i frekvencija. Ovisno o vanjskom pogonu kojim se
generaotr vrti određuje se broj pari polova, a ujedno i oblik generatora.

Primjer ranog turbogeneratora, lijevo se vidi i uzbudnik (Ganz Generator u Zwevegemu,

Belgija)

Za brze pogone, poput parnih i plinskih turbina, planira se generator brzo okretati, tipično
3000 okretaja u minuti za 50 Hz mrežu. U tom slučaju rotor ima samo jedan par polova, te se
također rotor izvodi čim manjeg promjera kako bi se ograničila naprezanja zbog centrfugalne
sile. Rotor se izvodi odgovarajuće izduženiji kako bi nadoknadio prostor izgobljen
smanjenjem promjera. Takvi generatori se nazivaju turbogeneratori.

Hidrogeneratori s početka 20. stoljeća, u dvorani hidroelektrane, izrađeni u Budimpešti,

također se vide uzbudnici na desnom kraju osovine

Za spore pogone, poput Kaplanove turbine u hidroelektranama se očekuje mali broj okretaja,
stoga rotor generatora mora imati odgovarajuće veliki broj pari polova, često i preko 30 pari.
Takav rotor se obično izvodi širokog promjera, kako bi smjestio sve polove, a ujedno je rotor
kratak, i ta izvedba sporog generatora se zbog primjene u hidroelektranama naziva
hidrogenerator.

Izmjenični generator u kojem je rotor izveden kao kavezni rotor jest asinkroni generator. U
asinkronom generatoru se rotor mora okretati brže od okretnog magnetskog polja (dakle
brže od rotora odgovarajućeg sinkronog generatora), čime se postiže da se i unutar samog
rotora inducira napon, koji stoga uzrokuje protjecanje struje kroz kavezni rotor i time rotor
počinje proizvoditi magnetsko polje kao i u svakom drugom izmjeničnom generatoru.

Asinkroni generator dakle traži da je priključen na mrežu u kojoj već postoji izmjenični
napon, dakle on ne može samostalno napajati mrežu.
električni generator
ELEKTRIČNI GENERATOR istosmjerne struje: 1. remenica, 2. rotor, 3. stezaljka, 4. komutator,
5. stezaljka za uzemljenje, 6. četkica, 7. kućište statora, 8. jaram, 9. ventilator, 10. pol, 11.
neutralna linija

električni generator, električni stroj koji mehaničku energiju pogonskoga stroja pretvara u
električnu energiju. Pogonski je stroj obično vodena, parna ili plinska turbina te Dieselov
motor, a rjeđe vjetrena turbina ili benzinski motor. Generator zajedno s pogonskim strojem
naziva se generatorski agregat.

Izmjenični električni generator temeljni je izvor električne energije danas, dok se istosmjerni
električni generator koristi samo služi za posebne namjene.

Pretvorba mehaničke u električnu energiju posredovanjem električnoga generatora osniva se

na elektromagnetskoj indukciji, tj. na induciranju napona u vodiču koji se giba relativno
prema magnetskom polju. U skladu s tim, električni generator je građen od okretnoga dijela
(rotor) i nepokretnoga dijela (stator). Jedan od tih dijelova treba imati namote vodiča u
kojima će se inducirati napon, a drugi treba djelovati kao magnet. Ulogu magneta obično ima
rotor, i to u generatorima malih izmjera i snaga ugradnjom trajnih magneta, a u velikim
generatorima ugradnjom elektromagneta, tj. namota kojima se dovodi istosmjerna struja
preko četkica i kliznih koluta. Svaki put kada jedan od magnetnih polova rotora, npr. sjeverni,
prođe pokraj statorskoga namota, inducira u njemu određeni napon. I svaki prolazak južnoga
magnetskoga pola inducira napon iste vrijednosti, ali suprotna predznaka. Ako se vodiči na
suprotnim stranama oboda statora povežu u zavojnice, njihovi će se naponi zbrajati, a
ukupni napon zavojnica mijenjat će polaritet za vrijeme jednog okretaja rotora, onoliko puta
koliko rotor ima polova. Napon na krajevima namota statora uvijek je izmjeničan, a i struje
koje će on potjerati kroz priključene potrošače bit će izmjenične, pa je to izmjenični
generator. Pri stalnoj brzini vrtnje rotora bit će i frekvencija induciranoga napona stalna.
Kako se rotor vrti brzinom kruto povezanom s frekvencijom, takav se električni
generator naziva sinkronim generatorom. Praktički se uvijek grade samo trofazni sinkroni
generatori, a to znači da na statoru imaju 3 fazna namota međusobno prostorno pomaknuta
za po 1/3 oboda kada generator ima dva pola, odn. 1/3 razmaka od jednoga N-pola do
idućega kada generator ima više polova. Inducirani su naponi u tim faznim namotima
periodični i izmjenični, prolaze kroz maksimum i minimum, ali ne sva tri istodobno, već jedan
za drugim u jednakim vremenskim (faznim) razmacima od 1/3 trajanja jednoga cijelog
naponskog ciklusa.

Namoti takve vrste fazni su namoti, a generator koji ima tri faze trofazni je sinkroni
generator, ili, općenito, višefazni izmjenični generator. Sinkroni električni generator za velike
brzine vrtnje većinom je turbogenerator (obično ima dva ili četiri pola i rotor valjkasta oblika,
sinkrone su mu brzine 3000, odn. 1500 okretaja/min pri frekvenciji od 50 Hz), a onaj za niže
brzine vrtnje hidrogenerator ili električni generator s izraženim magnetskim polovima.
(→ TURBOGENERATOR; HIDROGENERATOR)

Frekvencija izmjenične struje za opskrbu energetskih mreža normirana je, u Europi je 50 Hz,
a u Americi 60 Hz. Zato najveća brzina vrtnje sinkronoga generatora za 50 Hz iznosi
3000 okretaja/min, a za 60 Hz 3600 okretaja/min. Za posebne namjene, kada su potrebni
asinkroni ili sinkroni motori znatno većih brzina, a radi što manje mase i izmjera
(zrakoplovstvo) ili radi zahtjeva tehnoloških procesâ, primjenjuju se izmjenični generatori s
većim brojem polova i većim brzinama, koji daju napone frekvencije od 75 do 500 Hz, pa čak
i do 1000 Hz. U elektroenergetici se nazivaju visokofrekvencijskim generatorima (premda
se su u području općenito niskih frekvencija). Brzina vrtnje sinkronoga generatora ovisi o
pogonskom stroju, pa o tome u velikoj mjeri ovisi i konstrukcija generatora.

U statorskim namotima opterećenoga generatora teku struje koje stvaraju okretno

magnetsko polje. Ono rotira istom (sinkronom) brzinom kao i rotor i na različite se načine
kombinira s uzbudnim magnetskim poljem stvorenim strujama rotorskoga namota. Polje
obično djeluje tako da uzbudnu struju opterećenoga generatora treba automatskim
regulatorom namještati kako bi se na stezaljkama generatora dobivao stalno isti napon,
neovisan o opterećenju. Uzbuda generatora izmjenične struje rješava se posebnim
uzbudnikom, tj. generatorom istosmjerne struje koji služi za uzbudu glavnoga generatora, a
uzbuđuje se samouzbudom ili neovisno, iz pomoćnog uzbudnika. Uzbudnik i pomoćni
uzbudnik mogu biti na istoj osovini s generatorskim agregatom (vlastita uzbuda) ili pogonjeni
posebnim pogonskim motorom (uzbudni agregat). Suvremena su rješenja tzv. statički
uzbudni sustavi, koji se sastoje od tiristorskog usmjerivača, uzbudnoga transformatora
priključena na izmjeničnu mrežu i automatskoga digitalnog regulatora napona. Samouzbudni
kompaundni (potpomognuti) sinkroni generatori upotrebljavaju vlastiti izmjenični napon i
struju kako bi se preko ispravljača postigla upravo onolika uzbudna struja kolika je potrebna
za održanje stalnoga napona u trenutačnim uvjetima opterećenja.
Dok je u sinkronom generatoru frekvencija napona kruto povezana s brzinom vrtnje, u
asinkronom generatoru brzina je vrtnje nešto veća od sinkrone brzine, već prema
opterećenju, slično kao što je u asinkronome motoru brzina vrtnje nešto manja od sinkrone
brzine vrtnje okretnoga magnetskoga polja. Načelo rada asinkronoga generatora jednako je
kao i asinkronoga motora, s tom razlikom što se pri nadsinkronoj brzini smjer radne struje
mijenja, pa stroj daje energiju u mrežu, mjesto da je iz nje uzima. Asinkroni generatori
upotrebljavaju se za male snage, do nekoliko megavata, a najčešći su im pogonski strojevi
vjetrene turbine ili male vodene turbine. Takvim je generatorima primjena ograničena, jer
trebaju biti priključeni na energetski sustav iz kojeg uzimaju jalovu struju za magnetiziranje
ili, ako rade na vlastitu mrežu, moraju imati kondenzatorske baterije za uzbudu.

Induciranje napona zbiva se i ako se zamijeni uloga statora i rotora. Uzbudna struja može se
na polove statora dovesti bez kliznih koluta i četkica. No, za namote faza, koji su tada na
rotoru, potrebni su izvodi preko kliznih koluta. Za velike snage i za tri faze takvo tehničko
rješenje izmjeničnoga generatora je složeno i skupo, pa se upotrebljava samo iznimno. Ono
je, međutim, uobičajeno za tehničku izvedbu istosmjernoga generatora. Zavojnice rotora
takva generatora spojene su tako da čine zatvoreni strujni krug, ali je na spoju svake
zavojnice s idućom povučen izvod do jedne od lamela komutatora (kolektora). Komutatorske
su lamele međusobno izolirane i tvore plašt valjka, koji se vrti zajedno s rotorom i po kojem
kližu grafitne četkice. One dovode struju vanjskim trošilima, a prostorno se nalaze u položaju
tzv. neutralne zone, gdje se upravo mijenja smjer struje zavojnice. Unatoč tomu što se u
vodičima rotora induciraju izmjenični naponi, polaritet napona među onim lamelama
komutatora koje dolaze u dodir s četkicama uvijek je isti, pa se iz generatora dobivaju
istosmjerni naponi i struje. Funkcija je komutatora pretvaranje izmjenične struje rotorskih
vodiča u istosmjernu struju u vanjskim odvodima. Zbog napona samoindukcije na četkicama
nastaje iskrenje koje mehanički oštećuje četkice i komutator i ograničava upotrebu
istosmjernoga generatora. Osim toga, rotorske struje u neutralnoj zoni stvaraju svoje
magnetsko polje. Negativan utjecaj toga polja naziva se reakcija armature. Zato je danas
svaki imalo veći istosmjerni električni generator opremljen pomoćnim polovima, koji su
uzbuđeni strujom opterećenja, a nalaze se u sredini između glavnih polova, pa tako
poništavaju reakciju armature u neutralnoj zoni i stvaraju polje potrebno za dobru
komutaciju. To su tzv. komutacijski polovi. Ako je uzbudni namot glavnih polova preko
otpornika za regulaciju uzbudne struje priključen paralelno na stezaljke samoga generatora,
takva se uzbuda naziva samouzbudom, za razliku od neovisne uzbude, za koju se primjenjuje
bilo kakav drugi izvor istosmjerne struje.

Proizvodnja električnih generatora svih navedenih vrsta ima u Hrvatskoj dugu tradiciju.
Prema vlastitim projektnim, konstrukcijskim i tehnološkim rješenjima, zagrebačka tvornica,
danas Končar – Elektroindustrija, proizvodi od 1949. hidrogeneratore, dizelske generatore,
asinkrone generatore i generatore istosmjernoga napona i struje. U toj je tvornici do 1995.
izrađeno 330 različitih vertikalnih i horizontalnih hidrogeneratora ukupne snage veće od
11 000 MVA, u što je uključeno 15 tzv. cijevnih hidrogeneratora ukupne snage 330 MVA. Oko
100 velikih hidrogeneratora ukupne snage 4000 MVA izvezeno je u 24 države na pet
kontinenata. Prema veličini i specifičnosti izvedbe posebno se ističu Končarovi
hidrogeneratori ugrađeni u hidroelektranama HE Zakučac 2 (150 MVA) i RHE Obrovac
(155 MVA), zatim u hidroelektrani Đerdap (190 MVA), u hidroelektranama Shiroro u Nigeriji
(176 MVA) i Kariba u Zambiji (167 MVA). Turbogeneratore na pogon parnim i plinskim
turbinama proizvodi domaća elektroindustrija od 1956., kada je u tvornici »Končar« d. d.
izrađeno i prodano širom svijeta više od 170 turbogeneratora ukupne snage veće od
5600 MVA. Suvremene uzbudne, regulacijske i zaštitne sustave generatora izrađuje također
hrv. elektroindustrija i prodaje zajedno s generatorima na svj. tržištu. Za dostignutu razinu
znanja, tehnoloških umijeća i početak proizvodnje električnih generatora u Hrvatskoj najviše
zasluga pripada znanstvenicima i inženjerima A. Dolencu, Z.