PETER ZUMTHOR

MISLITI ARHITEKTURU

PeterZumthor: Misliti arhitekturu, AGM, Zagreb,

2003.
Sadržaj

Jedan nazor na stvari

Čvrsta jezgra ljepote

O strasti za te stvari

Tijelo arhitekture

Počavati arhitekturu, učiti arhitekturu

Ima li ljepota formu?

Jedan nazor na stvari

U potrazi za izgubljenom arhitekturom

Kada mislim na arhitekturu u meni se bude

slike. Mnoge od tih slika u vezi su sa mojim
arhitektonskim obrazovanjem i radom.
Sadrže stručno znanje o arhitekturi koje sam
tijekom vremena imao prigodu steći. Druge
slike tiču se mojeg djetinjstva. Sjećam se
onog vremena u mojem životu kad sam
doživio arhitekturu, a da o tome nisam
razmišljao. Čini mi se kao da još u ruci
osjećam trag kvake na vratima, onog
komada metala oblikovana poput poleđine
žlice.
Dohvatio sam je kad sam stupio u vrt svoje
tetke. Još mi se i danas ta kvaka čini
osobitim znakom stupanja u svijet raznolikih
ugođaja i mirisa. Sjećam se zvukova šljunka
pod mojim nogama, blagog sjaja zrelog
hrastova drveta na stepeništu, čujem kako
se za mnom zatvaraju vrata na ulazu u
dvorac, kako hodam sjenovitim putem i
ulazim u kuhinju, jedini doista svijetao
prostor u kući.
Samo je taj prostor, kako mi se danas čini,
imao svod koji se nije gubio u pomračini; a
male šesterokutne ploče na podu, tamno
crvene i debele, mojim su se koracima
opirale nesalomljivom tvrdoćom, dok je iz
kuhinjskog ormara izbijao onaj osebujni miris
uljane boje.
Sve je u toj kuhinji bilo onako kako je i inače
u tradicionalnim kuhinjama. Ali možda
upravo zato jer je na taj gotovo prirodni
način ona bila jednostavno kuhinja, u mojem
sjećanju je tako snažno prisutna kao uzor
svake kuhinje. Ugođaj tog prostora zauvijek
se vezao s mojom predodžbom kuhinje.
Nakon toga trebao bih nastaviti te
pripovjedati o svim kvakama na vratima koje
su se slijedile nakon one kvake na vrtnim
vratima moje tetke, i o podovima, o
mekanim, suncem zagrijanim asfaltnim
plohama, u jesen pokrivenim lišćem kestena,
i o vratima što su na tako različite načine
uvodila u dvorac: jedna masivna i otmjena,
druga tanka i jeftino zveckajuća, neka druga
opet tvrda, veličanstvena, zastrašujuća.
Sjećanja te vrste sadrže najdublja iskustva
arhitekture što ih poznajem. Ona tvore
osnovnu zalihu arhitektonskih ugođaja i slika
iz koje pokušavam crpsti u svojem radu kao
arhitekt.
Kada projektiram uvijek se iznova nalazim
uronjen u stara i napola zaboravljena
sjećanja i pokušavam se pitati kakva je
doista bila ona arhitektonska situacija, što
mi je značila tada i što bi mi moglo pomoći
da učinim da ponovo nastane ona bogata
atmosfera koja izgleda kao da je bila
zasićena samorazumljivim prisustvom
stvari, gdje je sve imalo svoje pravo
mjesto i svoj pravi lik. Pritom nije uopće
potrebno načiniti neke posebne forme. Ali
treba osjećati to nadiranje punine, obilja koje
te navodi da misliš: ”To sam već jednom
vidio”, dok u isto vrijeme znam da je sve
novo i drukčije i da nijedan izravni citat neke
stare arhitekture ne odaje tajnu ugođaja
bremenita sjećanjem.

Izgrađeno iz tvari

Radovi Josepha Beuyesa i nekih drugih

autora grupe "Arte povera" za mene imaju
nešto poučno. Doima me se precizna i
osjetilna upotreba materijala u tim
umjetničkim djelima. Čini mi se da je ona
ukotvljena u starom znanju o ljudskoj
upotrebi materijala te da ujdeno očituje
osobito poznavanje tih materijala, slobodno
od svakog kulturalno posredovana značenja.
U svojem radu pokušavam upotrebljavati
materijale na sličan način. Vjerujem da
materijali u konekstu jednog arhitektonskog
objekta mogu poprimati poetske kvalitete.
Za to je nužno u samom objektu proizvesti
odgovarajaući likovni i smisleni sklop; jer
materijali po sebi nisu poetični.
Smisao koji treba ostvariti u onom tvarnom
nalazi se s onu stranu kompozicijskih pravila,
a i osjetilnost, miris i akustički dojam
materijala samo su elementi jezika u kojemu
moramo govoriti. Smisao nastaje kad se u
arhitektektonskom predmetu uspije
proizvesti specifična značenja određenih
gradbenih materijala, koja se na taj način
mogu osjećati samo u tom jednom
objektu.
Radimo li usmjereni prema tom cilju moramo
se uvijek iznova pitati što određeni materijal
može značiti u određenom arhitektonskom
sklopu. Dobri odgovori na to pitanje mogu
učiniti da se način obične uotrebe tog
materijala pokaže u novom svjetlu, kao i
njegova osobita osjetilna svojstva i ona
kojima se ostvaruje smisao. Uspije li nam to,
materijali mogu u arhitekturi biti dovedeni
do zvučanja i blistanja.
Rad na stvarima

Kaže se da je nešto najdojmljivije u glazbi

Johana Sebastiana Bacha njena
"arhitektura". Njena gradnja djeluje jasno i
prozirno. Moguće je do u pojedinosti pratiti
melodijske, harmonijske i ritmičke elemente
glazbe, a da se ne izgubi osjećaj za
kompoziciju kao cjelinu, u kojoj sve
pojedinsoti nalaze svoj smisao. Čini se da je
u osnovi djela jasna struktura, a slijede li se
pojedinačne niti glazbenog tkanja moguće je
naslutiti pravila koja određuju konstruktivnu
gradnju te glazbe.
Konstrukcija je umijeće oblikovanja
smislene cjeline iz mnogih
pojedinačnosti. Zgrade su svjedočanstva
čovjekove sposobnosti konstruiranja
konkretnih stvari. Za mene je u činu
konstruiranja prava jezgra svake
arhitektonske zadaće. Tamo gdje se
sklapaju i podižu konkretni materijali
arhitektura postaje dijelom realnog
svijeta.
Osjećam respekt spram umijeća sklapanja,
spram sposobnosti konstruktora, obrtnika i
inženjera. Doima me se čovjekovo znanje o
proizvodnji stvari sadržano u njihovu
umijeću. Zato pokušavam projektirati zgrade
koje će udovoljiti tom znanju i u koje su
također vrijedne da budu izazovom za to
umijeće.
"Tu je sadržano mnogo rada", običava se
reće kada se promatra neki lijepo izgrađen
predmet i kad se vjeruje kako se osjeća
umijeće čovjeka koji je predmet načinio.
Da je naš rad doista sadržan u stvarima koje
su nam uspjele, to je predodžba koja vodi do
granica razmišljanja o vrijednosti nekog
djela. Je li naš rad zaista sadržan u
stvarima? Ponekad, kad me neka
građevina dotakne poput glazbe, poput
djela književnosti, ili poput slike, u
iskušenju sam u to povjerovati.

U prilog tišine sna

Volim glazbu. Bliski su mi polagani stavci

Mozartovih klavirskih koncerata. Balade
Johna Coltranea, zvuk ljudskog glasa u
ponekim popjevkama.
Zadivljuje me ljudska sposobnost
pronalaženja melodija, harmonija i ritmova.
No svijet tonova obuhvata i suprotnosti
melodija, harmonija i ritmova. Poznajemo
disharmonije i slomljene ritmove, fragmente
i zgušnjavanja zvukova, a ima i čisto
funkcionalnih šumova koje nazivamo bukom.
Suvremena glazba radi s tim elementima.
Mislim da bi suvremena arhitektura trebala
polaziti iz jednako radikalnog ishodišta kao i
nova glazba. No tom su zahtjevu postavljene
granice. Kad kompozicija jednog
arhitektonskog djela počiva na disharmoniji i
fragmentiranju, na slomljenim ritmovima,
zgušnjavanju i strukturnim lomovima, to
graditeljsko djelo doduše može prenijeti
poruku, ali s razumijevanjem izraza gasi se i
znatiželja, a ono što ostaje jest pitanje o
korisnosti arhitektonskog objekta za
praktični život.
Arhitektura ima vlastitu oblast
egzistencije. Ona stoji u osobito tjelesnoj
povezanosti sa životom. Prema mojoj
predodžbi ona u prvom redu nije ni poruka ni
znak, nego skrovište i podloga života
koji se u njoj i na njoj odvija, senzibilna
posuda za ritmove koraka na tlu, za
koncentraciju rada, za tišinu sna.

Obilježeno zahtjevom

Izgrađena arhitektura ima svoje mjesto u

konkretnom svijetu. Tamo ima svoju
prisutnost. Tamo govori za sebe.
Arhitektonski nacrti koji za svoj sadržaj imaju
ono što još nije izgrađeno prožeti su
nastojanjem da do riječi dovedu nešto
što još nije našlo svoje mjesto u svijetu,
ali je za to zamišljeno. Arhitektonski crtež
pokušava što je moguće preciznije slikom
prikazati značenje objekta na njegovom
mjestu. Ali upravo ta težnja nacrta može
osobito jasno očitivati odsutnost relanog
objekta. Tada dolazi do uvida u nedostatnost
svakog nacrta, do znatiželje za zbiljnošću
koja je u nacrtu obećana, a možda, uspije li
nas ono što je obećano taknuti, i do čežnje
za prisustvom toga.
Postanu li preveliki relizam i grafička
virtuoznost u nekom arhitektonskom crtežu,
ne sadrži li crtež više nikakva "otvorena
mjesta" u koja bi mogli prodrijeti svojom
imaginacijom i koja izazivaju znatiželju za
zbiljnošću prikazanog objekta, tad objektom
znatiželje postaje sam crtež. Splašnjava
zahtjev za zbiljskim objektom. Malo toga ili
ništa više ne upućuje na ono što je mišljeno
kao realno, na ono što leži van crteža. Crtež
više ne sadrži obećanje. Označava sama
sebe.
U mojem radu su važni crteži projekata koji
izričito upućuju na zbiljnost koja još leži u
budućnosti. Stoga svoje crteže razvijam u
smjeru one delikatne točke zrenja na kojoj
postaje očitim željeni temeljni ugođaj, a da
pritom pažnja ne bude skrenuta onim
nebitnim. U tu svrhu sam crtež treba pruzeti
kvalitete željenog objekta. On tada, slično
skici kipara za njegovu skulpturu, nije tek
odraz ideje, nego sastavni dio samoga
stvaralačkog rada, koji svoje dovršenje
nalazi u izgrađenom objektu.
Takvi crteži dopuštaju učiniti korak natrag,
promatrati i učiti se razumjevanju onoga
što još nije, a ipak počinje nastajati.

Urezi u zapečaćenom objektu

Kuće su umjetne tvorbe. Sastoje se od

pojedinosti koje moraju biti jedne s drugima
povezane. Kvaliteta tih povezivanja u velikoj
mjeri određuje kvalitetu gotova objekta.
U graditeljstvu postoji tradicija koja izraz
sklopova i veza pojedinačnih gradbenih
dijelova zapostavlja za račun cjelovite forme.
Na primjer čelični objekti Richarda Serraa
djeluju homogeno i cjelovito poput skulptura
starijih kiparskih tradicija u kamenu ili drvu.
Mnogi umjetnici šezdesetih i sedamdesetih
godina u svojim se instalacijama i objektima
pozivaju na najjednostavnije i najočiglednije
metode sklapanja i povezivanja koje
poznajemo. Da bi iz dijelova oblikovali
cjelinu, Beuys, Merz i drugi uvijek su iznova
radili s neučvršćenim postavama u prostoru,
zaobljenim, naborima i slojevima.
Mnogo govori izravni i prividno
samorazumljivi način kojim su ti umjetnički
objekti sklopljeni. U tim radovima cjeloviti
dojam nije narušen malim dijelovima koji ne
bi imali veze s izrazom djela. Nebitne
pojedinosti ne priječe opažaja cjeline. Svaki
dodir, svaka veza, svaki sklop tu je da bi
služio ideji cjeline i da bi osnažio mirnu
prisutnost djela.
Kad projektiram zgrade pokušavam im dati
sličnu prisutnost. No pritom, drukčije no
likovni umjetnik, moram polaziti od
funkcionalnih i tehničkih zadaća što ih mora
ispuniti svako arhitektonsko djelo.
Arhitektura stoji pred izazovom da oblikuje
cjelinu iz bezbrojnih pojedinosti koje se
razlikuju u funkciji i formi, u materijalu i
veličini. Treba tražiti smislene konstrukcije i
forme za bridove i spojeve, tamo gdje se
sjeku plohe objekata i gdje se susreću
različiti materijali. Tim se detaljnim formama
utvrđuju fini posredni stupnjevi unutar
velikih proporcija gradbenog tijela.
Pojedinosti određuje formalni ritam, finu
zakonomjernost zgrade.
Detalji trebaju izraziti ono što osnovna
ideja projekta zahtijeva na nekom
određenom mjestu objekta: spojenost ili
odijeljenost, napregnutost ili lakoću, trenje,
čvrstoću, krhkost...
Detalji kada uspiju, nisu dekoracija. Oni
ne odvraćaju pažnju, ne zabavljaju,
nego vode razumijevanju cjeline čijoj
biti neodoljivo pripadaju.
U svakoj u sebi zatvorenoj tvorbi
obitava magična sila. To je kao kada bi se
podleglo čari potpuno izvedenog
arhitektonskog tijela. Pogled nam možda tek
sada pada na neki detalj te ostaje prikovan u
čuđenju: ova dva čavla u podu što čelične
ploče prikivaju uz istrošeni prag. Osjećaji
nas preplavljuju. Nešto nas pogađa.

S onu stranu znaka

"Sve je moguće", čuje se u svijetu onih koji

sve mogu. "Meinstreet is almost all right",
kaže arhitekt Venturi. "Ništa više ne ide",
kažu oni koji trpe zbog nezavičajnost našeg
vremena. Ti izrazi predstavljaju proturječna
mijenja, ako ne i proturječne činjenice. Čini
se da se navikavamo na život s
proturječnostima, a za to možemo navesti i
nekoliko razloga: tradicije se raspadaju, više
nema zatvorenih kulturalnuh identiteta,
privreda i politika razvijaju dinamiku za koju
se čini da je više nitko zbilja ne razumije i ne
nadzire. Sve se miješa sa svime, a masovna
komunikacija rađa umjetni svijet znakova.
Proizvoljnost.
Postmoderni život se možda može objasniti
ovako: sve što nadilazi naše osobne
biografske danosti čini se neodređenim,
maglovitim i nekako nezbiljskim. Svijet je
pun znakova i informacija što predstavljaju
stvari koje nitko u potpunosti ne razumije,
jer se i one na koncu poakzuju samo
znakovima za druge stvari. Prava stvar
ostaje skrivena. Nitko je ne dobiva u pogled.
Unatoč tomu uvjeren sam da prave stvari,
premda ugrožene, još egzistiraju. Postoji
zemlja i voda, svjetlo sunca, krajolik i
vegetacija. A postoje i predmeti što ih je
napravio čovjek, poput strojeva, oruđa ili
glazbenih instrumenata, koji jesu ono što
jesu, koji ne nose umjetne poruke, čija
prisutnost je samorazumljiva.
Kad promatramo predmete ili građevine koje
izgledaju kao da počivaju u sebi, naše
opažanje na neki poseban način postaje
mirno i nijemo. Objekat kojeg opažamo
ne nameće nam iskaz, naprosto je tu.
Opažanje nam postaje tiho, nepristrano
i ne poseže za posjedovanjem. S onu je
stranu znaka i simbola. Otvoreno je i
prazno. Kao da se gleda nešto što se ne
da dovesti u središte svijesti. Sad, u
tom vakuumu opažanja, u promatraču
može iskrsnuti neko sjećanje za koje se
čini kao da potječe iz dubine vremena.
Gledati objekat sad ujedno znači
naslućivati svijet u njegovoj
cjelovitosti. Jer tu nema ničega što se
ne bi moglo razumjeti.
U običnim stvarima svakodnevog života
je posebna snaga – čini mi se da to kazuju
slike Edwarda Hoppera. Mora se samo
dovoljno dugo gledati da bi ih se
vidjelo.

Upotpunjeni krajolici

Prisutnost određenih zgrada za mene ima

nešto tajanstveno. Čini se da su
jednostavno tu. Ne poklanja im se
osobita pažnja. A ipak je mjesto na
kojem stoje bez njih naprosto
nemoguće zamisliti. Te zgrade izgledaju
kao da su čvrsto usidrene u tlu.
Djeluju kao samorazumljivi dio cvoje okoline
i čini se kao da govore: "Jesam tako kako me
vidiš i tu pripadam." Moći projektirati zgrade
koje u tijeku vremena na taj
samorazumljivi način srastaju s likom i
poviješću svojeg mjesta – to budi moju
strast.
Svakim novim arhitektonskim djelom
zahvaća se u određenu historijsku situaciju.
Za kvalitetu tog zahvata je odlučujuće
uspijeva li to novo opskrbiti svojstvima koja
stupaju u smislen odnos napetosti s onim što
je tu već bilo. Jer da bi novo moglo naći
svoje mjesto najprije nas mora potaknuti da
iznova vidimo ono postojeće. Jedan je kamen
bačen u vodu. Pijesak se uzvitla i ponovose
uspostavlja. Komešanje je bilo nužno. Kamen
je pronašao svoje mjesto. Ali jezerce nije
više isto kao prije.
Vjerujem da zgrade koje će njihova okolina
postupno prihvatiti moraju posjedovati
sposobnost da se na mnogostruk način
obrate osjećaju i razumu. No naše
osjećanje i razumijevanje svoj korijen imaju
u prošlosti. Stoga smisaoni sklop koji nekom
zgradom stvaramo mora poštivati proces
sjećanja. Ali, kako kaže John Burger u svojoj
knjizi o gledanju, ono čega se sjećamo ne
može se usporediti sa završnom točkom
crte. "Postoje različite mogućnosti koje vode
k sjećanju i stječu se u njemu. Slike, ugođaji,
forme, riječi, znakovi i usporedbe moraju
otvoriti mogućnost približavanja. Unaokolo
djela u središtu mora biti položen zrakasti
sustav približavanja, tako da ga možemo
istovremeno promatrati pod različitim
aspektima: histotrijski, estetski,
funkcionalno, svakodnevno, osobno,
strastveno."

Napetost u unutrašnjosti nekog tijela

Od svih crteža koje prave arhitekti najviše

volim izvedbene nacrte. Izvedbeni su nacrti
iscrpni i stvarni. Budući da su upućeni
stručnjacima koji zamišljenom objektu daju
materijalni lik, oslobođeni su asocijativne
prikazivačke režije. Više ne pokušavaju
uvjeriti i pridobiti, kao što je to slučaj kod
idejnih nacrta. Njihova je značajka
izvjesntost i pouzdanje. Izgledaju kao da
govore: “To će biti upravo ovako.”
Izvedbeni nacrti imaju obilježje anatomskih
crteža. Pokazuju nešto od tajne i od
unutarnje napetosti koju zgotovljeno
arhitektonsko tijelo više bez daljneg ne
očituje: umijeće sklapanje, skrivene
geometrije, trenje materijala,
unutrašnje sile nošenja i držanja,
ljudski rad pohranjen u stvarima.
Za jednu "Documentu" u Kasselu Per Kirkeby
je postavio skulpturu od opeke u formi kuće.
Kuća nije imala ulaza. Njena je unutrašnjost
bila nedostupna i skrivena. Ostala je tajnom,
koja je, zajedno s ostalim svojstvima,
skulpturi podarila auru mistične dubine.
Mislim da skrivine nosive strukture i
konstrukcije jedne kuće valja složiti tako da
dovršeno tijelo prevedu u stanje unutarnje
napetosti i vibracije. Tako su izgrađene
orgulje. One nas sjećaju na živa tijela u
prirodi.

Neočekivane istine

U svojoj sam mladosti imao predodžbu da je

pozija neka vrsta šarenog oblaka više ili
manje difuznih metafora i aluzija, u kojemu
se u određenim okolnostima može uživati, ali
ga se teško može povezati s nekim
obvezujućim nazorom na svijet. Kao arhitekt
naučio sam razumijevati da je istini zacijelo
mnogo bliža suprotnost te moje mladalačke
predodžbe o poeziji.
Građevina može polagati pravo na
umjetničku kvalitetu onda kad se njene
mnogostruke forme stječu u jakom
temeljnom ugođaju koji nas uspijeva
dirnuti. Umjetnost nema ništa sa
zanimljivim konfiguracijama ili sa
originalnošću. Ona se bavi uvidom,
razumom i prije svega istinom. A možda
je poezija neočekivana istina. Njen
nastup zahtijeva tišinu. Tom tihom
očekivanju dati lik – to je umjetnička
zadaća arhitekture. Jer sama građevina
nikada nije poetična. Ona može jedino
posjedovati one delikatne kvalitete koje nam
u posebnim trenucima daju da razumijemo
nešto što još nikada ranije nismo mogli tako
razumijeti.

Žudnja

Da bi se jedna građevina izgradila jasno i

logično nužno je projektirati u skladu s
racionalnim i objektivnim kriterijima. Kada
dopuštam da stvarni tijek procesa
projektiranja uvijek iznova bude narušen
subjektivnim i ne reflektiranim idejama, tad
priznajem značenje osobnih osjećanja pri
projektiranju.
Kad arhitekti govore o svojim gradnjama, to
često ne odgovara onomu što nam
pripovjedaju njihove gradnje. Vjerovatno je
to u vezi s time što mnogo govore o
zamišljenim aspektima svojih radova, a malo
daju spoznati o skrivenim strastima koje
njihove radove zbiljski ispunjavaju dušom.
Postupak projektiranja počiva na stalnoj
zajedničkoj igri osjećaja i razuma.
Osjećaji, sklonosti, čeznuća i žudnje što
nadiru i hoće postati formom moraju se
ispitati kritičkim razumom. Jesu li
apstraktna razmišljanja skaldna, to
nam kazuje osjećaj.
Projektirati u velikoj mjeri znači razumijevati
i sređivati. Ali mislim da prava jezgra i
supstancija tražene arhitekture nastaje
emocijom i predanošću. Pri strpljivom
radu nailaze dragocjeni trenuci predanosti.
Jednom iznenada iskrslom unutarnjom
slikom, jednim novim potezom na crtežu
cijela se projektirana zgrada čini kao da se u
djelićima sekunde promijenila i iznova
oblikovala. Kao da se odjednom osjeća uticaj
nekog čudesnog opijata. Sve ono što sam
upravo trenutak ranije znao o objektu koji
treba stvoriti pokazuje se u jasnom, novom
svjetlu. Osjećam radost i strast, a nešto u
meni kao da govori: "Tu kuću hoću graditi!".

Napisano u prostoru

Geometrija poučava o zakonomjernostima

crta, ploha i tijela u prostoru. Geometrija
nam može pomoći da razumijemo kako se u
arhitekturi možemo ophoditi s prostorom.
Arhitektura poznaje dvije osnovne
mogućnosti oblikovanja prostora: zatvoreno
tijelo koje prostor izolira u svojoj
unutrašnjosti, te otvoreno tijelo koje
zahvaća dio prostora povezan s
beskonačnim kontinuumom. Pretežnost
prostora može se učiniti vidljivom pomoću
tijela otvoreno postavljenih ili nanizanih u
dubinu prostora, poput ploča ili stožera.
Ne umišljam si da znam šta prostor doista
znači. Što dulje razmišljam o biti
prostora to mi se čini tajanstvenijom.
Kada se kao arhitekti bavimo prostorom,
bavimo se samo jednim malim dijelom
te beskonačnosti koja okružuje zemlju.
Ali svaka građevina označava jedno
mjesto u toj beskonačnosti.
S tom predodžbom crtam prve tlocrte i
presjeke svojih projekata. Crtam prostorne
dijagrame i jednostavna tijela. Zamišljena
tijela pokušavam vidjeti kao precizne objekte
u prostoru i važno mi je osjetiti kako unutar
prostora koji ih okružuje omeđuje neki
unutarnji prostor ili kako na način neke
otvorene posude zahvaćaju beskonačni
prostorni kontinuum.
Zgrade koje nas se doimaju uvijek nam
posreduju snažan osjećaj njihova
prostora. One na neki poseban način
obuhvaćaju i do titarnja dovode tu
tajanstvenu prazninu koju nazivamo
prostorom.

Praktični um
Projektirati znači izumijevati. Tada, u školi
umjetničkog obrta pokušavali smo živjeti u
skladu s tim načelom. Za svaki smo problem
tražili novo rješenje. Bilo nam je važno biti
avangardan. tek sam kasnije morao
ustanoviti da u osnopvi ima samo malo
arhitektonskih problema za koje nisu veće
jednom ranije pronađena valjana rješenja.
U osvrtu unatrag moje mi se obrazovanje u
projektiranju pokazuje ahistorijskim. Naši
uzori bili su pioniri i pronalazači takozvanog
novog građenja. Povijest arhitekture
razumijevali smo kao opće obrazovanje, koje
jedva da je imalo utjecaja na naše projekte.
Tako smo često pronalazili ono što je već
pronađeno, a više smo se puta okušavali u
onomu što se i ne da pronaći.
Ovdje opisani način obrazovanja u
projektiranju ima svoje didaktične
vrijednosti. No barem kasnije, kao
prakticirajući arhitekt, dobro će se učiniti ako
se upozna s neizmejrnim znanjem i
iskustvom sadržanim u povijesti arhitekture.
Smatram da će, uključimo li ih u svoj rad,
biti veći i naš izgled da dodamo vlastiti
prilog.
Dakako da projektiranje nije linearni
postupak, koji bi iz povijesti arhitekture
takoreći logički i izravno vodio do nove
zgrade. U potrazi za arhitekturom koja mi
lebdi pred očima uvijek iznova doživljavam
te neugodne trenutke stiješnjenosti. Čini mi
se da ništa od onoga što poznajem ne
odgovara onomu što hoću i za što još ne
znam kakvo treba biti. U tim se situacijama
pokušavam osloboditi svojega
arhitektonskog školskog znanja, koje me
odjednom priječi. Taj postupak pomaže. Dah
mi postaje slobodnijim. Osjećam miris
odavno poznatog zraka pronalazača i
pionira. Projektiranje je sad ponovo
iznalaženje.
Stvaralački čin u kojem nastaje neko
arhitektonsko djelo nadilazi povijesno i
zanatsko znanje. U njegovu je središtu
razračun s pitanjem vremena. Arhitektura je
u trenutku svojeg nastanka na osobit način
povezana s sadašnjošću. Ona zrcali duh
svojih pronalazača i daje njihove vlastite
odgovore na pitanja vremena, naime
formom svojeg korištenja i izgleda, svojim
odnosom prema drugim arhitekturama i
svojim odnošenjem spram mjesta na kojem
stoji.
Odgovori na ta pitanja što ih ja kao arhitekt
uspijevam formulirati ogarničena su. Naše
doba prijeloma ne dopušta velike geste. Svi
mi dijelimo još malo zajedničkih vrijednosti
na kojima bi se dalo graditi. Zato plediram
za arhitekturu praktičnog uma, koja
polazi od onoga što svi još možemo
poznavati, razumjeti i osjećati. Pomno
promatram izgrađeni svijet i svojim
zgradama pokušavam pruzeti ono što mi se
pokazuje vrijednim, ispraviti ono što mi
smeta te iznova stvoriti ono što nam
nedostaje.

Melankolično opažanje

Film "Le bal" Ettorea Scole prikazuje plesnu

dvoranu u kojoj se odigrava cjelokupna
radnja. Ako se dobro sjećam, film nema ni
govorenih dijaloga ni izmjena scene; ima
samo glazbe i ljudi u kretanju. Vidi se stalno
ista dvorana, u koju isti ljudi ulaze da bi
plesali, dok vrijeme prolazi i ljudi koji plešu
postaju starijima.
U središtu filma su djelatne osobe. Ali ono
što čini da nastane gusta atmosfera filma je
ta plesna dvorana sa svojim popločanim
podom i svojim parketom, stepeništem koje
se uzdiže u pozadini i lavljom šapom sa
strane. Ili su, obratno, ljudi ti koji prostoru
daju taj osobit ugođaj?
To pitanje postavljam jer sam uvjeren dobra
zgrada mora biti sposobna apsorbirati
tragove ljudskog života i da time može
primiti osobito bogatstvo.
Narvno da ovdje mislim na patinu starine na
materijalima, na bezbrojen male ogrebotine
na površinama, na sjaj laka koji je postao
blijed i trošan te na bridove uglačane
upotrebom. Ali sklopim li oči i pokušam
zanemariti sve te fizičke tragove i svoje prve
asocijacije, ostaje još jedan drugi dojam,
jedan dublji osjećaj – to je svijest o
protjeku vremena i osjećaj za ljudski
život koji se na mjestima i u prostorima
odvija te ih ispunja na osobit način.
Estetičke i praktične vrijednosti arhitekture
sad ostaju u drugom planu. U tom trenutku
njihovo stilsko ili istorijsko značenje više
nema važnosti. Jedino što je sad važno jest
taj melankolični osjećaj koji me zahvaća.
Arhitektura je izložena životu. Ako je
njeno tijelo dovoljno osjetljivo, ona
može razviti kvalitetu kaoja jamči
zbiljnost prošlog života.

Koraci koje smo ostavili za sobom

Kad radim na nekom projektu dajem se

voditi onim slikama i ugođajima iz
pamćenja koje mogu dovesti u vezu s
traženom arhitekturom. Slike koje mi
padaju na um u najvećem broju potječu iz
osobnih doživljaja te su stoga tek rijetko
praćene arhitektonskim komentarom kojeg
bih se zajedno s njima sjećao. Dok
projektiram pokušavam pronaći šta one
znače, da bih odatle naučio kako se
proizvode određene slikovne forme i ugođaji.
Nakon nekog vremena projektirani objekat u
predodžbi dobiva određena svojstva
upotrebljenih uzora. A uspije li ta svojstva
smisleno složiti jedna na druge i uzajamno ih
ukrstiti, objekat dobiva bogatstvo i
dubinu. Da bi se postigao taj učinak,
svojstva koja unosim u projekt moraju se bez
proturječja stopiti s konstruktivnom i
formalnom strukturom gotove kuće. Forma i
konstrukcija, izgled i funkcija, više se ne
mogu odvajati. Pripadaju zajedno i tvore
cjelinu.
Sad promatramo građevinu. Naš pogled,
vođen analitičkim razumom, zastranjuje i
nastoji se zadržati na pojedinostima. Ali
iscrpno razumijevanje pojedinosti ne jamči
sintezu cjeline. Sve upućuje na sve.
U tom trenutku izvorni motivi projekta izmiču
se u pozadinu. Blijede uzori, riječi i
usporedbe što su bile nužene za stvaranje
cjeline. Sad izgledaju kao koraci koje smo
ostavili za sobom. Nova gradnja stoji u
središtu i jest ona sama. Njena povijest
počinje.

Otpor

Vjerujem da se arhitektura danas mora

osvijestiti o svojim davnim vlastitim
zadaćama i mogućnostima. Arhitektura nije
sredstvo ili simbol za stvari koje ne pripadaju
njenoj biti. U društvu koje slavi
nebitnosti arhitektura može u svojem
području pružiti otpor, djelovati protiv
izlizivanja formi i značenja te govoriti
svojim vlastitim jezikom.
Jezik arhitekture u mojim očima nije pitanje
određenog stila građenja. Svaka se kuća
gradi za određenu svrhu, na određenom
mjestu i za određeno društvo. Svojim
gradnjama pokušavam koliko mogu tačno i
kritički odgovoriti na pitanja što se nadaju iz
tih jednostavnih činjenica.
Čvrsta jezgra ljepote

Prije dva tjedna slučajno sam u jednoj

radijskoj emisiji slušao o američkom pjesniku
Williamu Carlosu Williamsu. Emisija je nosila
naziv "Čvrsta jezgra ljepote". Ta me rečenica
navela na slušanje. Da ljepota ima čvrstu
jezgru, to mogu lako zamisliti, a mislim
li na aritekturu ta mi se veza ljepote i
čvrste jezgre čini pokazuje sasvim
prisnom. "Stroj je stvar koja nema suvišnih
dijelova", čujem da je kazao Willams. I
vjerujem da odmah znam šta timemisli.
Držim da je to misao na koju aludira Peter
Handke kad s mnogo smisla kaže da ljepota
leži u prirodnim, prirodno izraslim stvarima
koje nisu zaposjednute znakom ili porukom, i
da je oneraspoložen kada smisao stvari ne
otkrije i ne može otkriti sam.
Tad u emisiji dalje čujem da Williamsova
poetika počiva na nazoru da nema ideja
osim onih u stvarima te da se u njegovoj
umjetnosti radi o tomu da se osjetilno
opažanje usmjeri na svijet stvari kako bi ih
se sebi prilagodilo.
U Williamsa se, kaže radijski komentator, to
zbiva prividno bez emocije i lakonski te su
upravo stoga njegovi tekstovi razvili tako
veliku emotivnu snagu.
Što tu čujem doima me se. Mislim: ne htjeti
građevinama izazivati emocije, nego ih
dopuštati. I: čvrsto ostati uz samu stvar, u
blizini prave biti stvari koju trebam stvoriti,
te vjerovati u to da građevno djelo, ako je
samo dovoljno precizno smišljeno za svoje
mjesto i svoju funkciju, razvija vlastitu
snagu koja ne treba umjetnički
dodatak.
Čvrsta jezgra ljepote: koncentrirana
supstancija.
Ali gdje polja sile arhitekture, koja čine njenu
supstanciju s onu stranu površnosti i
proizvoljnosti?
Italo Calvino u svojim "Lezioni americane"
izvješćuje o talijanskom pjesniku Giacomo
Leopardiju, koji ljepotu nekog umjetničkog
djela, u njegovu slučaju ljepotu književnosti,
smješta u neodlučenom, otvorenom i
neodređenom, jer ono formu drži otvorenom
za mnogostruko ispunjenje smislom.
Leopardijev iskaz je u prvi mah uvjerljiv.
Stvari, umjetnička djela koja nas dotiču,
višeslojna su, imaju mnogo, možda
beskonačno mnogoznačenjskih razina
koje se preklapaju i ukrštaju i koje se
mijenjaju u svjetlu različitih načina
promatranja.
Ali kako se dostiže ta dubina i
višeslojnost u nekoj građevini koju kao
arhitekt treba napraviti? Može li se ono
neodlučeno i otvoreno projektirati? Nije
li tu proturječje spram zahtjeva za točnošću,
koji, čini se, implicira Williamsovo ishodište?
Calvino na osnovi teksta pjesnika Leopardija
koji zahtjeva ono neodlučeno dolazi do
iznenađujućeg odgovora. Ustanovljuje da se
taj zaljubljenik u neodređenost u svojim
tekstovima s akribijem drži stvari koju
opisuje i koju opisom hoće proizvesti te
dolazi do zaključka: "To je dakle ono što
Leopardi od nas zahtijeva da bi mogli uživati
ljepotu neodređenog i neodlučenog! Da bi se
postigla željena neodlučenost zahtijeva on
iznimno točnu i pedantnu pomnost pri
kompoziciji savke slike, pri minucioznoj
definiciji detalja, pri izboru objekata,
osvjetljenja i atmosfere." Calvino zaključuje
naoko paradoksalnim uzvikom: "Samo
pjesnik precioznosti može biti pjesnik
neodlučenog!"
Ono što me zanima u toj priči o kojoj Calvino
izvješćuje nije zahtijev za strpljivim radom u
detaljima i preciznošću, koji svi mi
poznajemo, nego ukazivanje da
višeslojnost i bogatstvo govore iz
samih stvari kad ih točno spoznamo i
damo im da dođu do svojega prava.
Prevede li se u arhitektonsko, to za mene
znači snagu i višeslojnost razvijati iz
graditeljske zadaće, to znači iz stvari
koje je sačinjavaju, ili upravo: uvjetuju.
John Cage u jednom predavanju za sebe
smisleno kaže da nije kompozitor koji bi u
duhu čuo glazbu te je tada pokušavao
zapisati. On sebi razradi koncepte i
strukture, te ih dade izvesti, kako bi tek tada
iskusio kako zvuče.
Kada sam pročitao tu izjavu palo mi je na um
kako smo nedavno u ateljeu razvijali projekt
za termalno kupalište u brdima, a da pritom
nismo najprije zamišljali duhovne slike te ih
tada preinačavali s obzirom na našu
graditeljsku zadaću, nego smo pokušali dati
odgovore na osnovna pitanja u vezi s
mjestom, svrhom i gradbenim materijalima –
brdo, kamen, voda – koji početno nisu bili
slikovni.
Tek nakon što nam je postalo moguće korak
po korak odgovoriti na pitanja o mjestu,
materijalu i svrsi, počele su jedne za drugom
nastajati strukture i prostori koji su nas same
iznenadile i za koje vjerujem da imaju
potencijal izvorne sile koja nadmašuje
aranžiranje stilski zgotivljenih formi.
Baviti se vlastitim zakonitostima konkretnih
stvari poput brda, kamena, vode – to u
sklopu graditeljske zadaće u sebi sadrži
mogućnosti da se shvati i do izraza dovede
nešto od izvorne i takoreći "civilizacijski
nevine" biti tih elemenata te da se
razvije arhitektura koja polazi od stvari
i vraća se stvarima. Uzori i stilski
zgotivljene formalne predodžbe mogu tu
samo zapriječiti pristup.
Moji švicarske kolege Herzog i de Meuron
govore o tomu da – citiram prema smislu –
arhitekture kao cjeline više nema te je stoga
treba umjetno proizvesti, takoreći u glavi
projektanta, u činu mišljenja. Oba arhitekta
iz tog ishodišta izvode svoje teorije
arhitekture kao mislene forme, arhitekture
koja će, kako ja to razumijem, na poseban
način reflektirati svoju smišljenu, a time i
umjetnu cjelovitost.
Teoriju arhitekture kao mislene forme tih
arhitekata ne bih ovdje htio dalje
prosljeđivati, ali bih svakako želio ispitati
pretpostavku koja leži u osnovi tog nazora,
naime tu da više nema cjelovitosti nekoga
građevnog djela u starom, graditeljskom
smislu.
Osobno vjerujem u sebi samoj dovoljnu,
tjelesnu cjelovitost arhitektonskog objekta,
premda ne kao cjelovitost samorazumljive
danosti, nego kao teškog, no neophodnog
cilja mojeg rada.
Ali kako je u arhitekturi moguće postići
tu cjelovitost, u vremenu u kojem
nedostaje ono božansko što utemeljuje
smisao i u kojem prijeti opasnost da se
zbiljnost razriješi u tijek slika i znakova
što protječu?
Kod Petera Handkea čitam o nastojanjima da
tekstove, opise, pusti postati dijelom okoline
kojom se bave. Ako dobro razumijem
njegove iskaze, tu me ne susreće samo
poznata mi svijest o teškoći da se stvarima
koje treba stvoriti u umjetnom činu oduzme
karakter umjetnih stvari i da ih se prilagodi
svijetu svakodnevnih i prirodnih stvari, nego
također i još jednom vjera u to da istina leži
u samim stvarima.
Mislim da se u umjetničkim procesima koji
teže za cjelovitošću svojih tijela uvijek
iznova pokušava dati onakva prisutnost
kakva je svojstvena stvarima u prirodi ili u
prirodno izraslom okolišu.
Tako razumijem kad Hanke, koji u istom
razgovoru sebe označava piscem mjesta, od
svojih tekstova zahtijeva "da tu ne bude
citata, nego spoznaje pojedinosti i njihove
povezanosti u (...) stanje stvari".
Riječ "stanje stvari", koju Handke ovdje bira,
čini mi se pojašnjavajućom u pogledu cilja
da se tvore neumjetne, cjelovite stvari:
uspostavljati točna stanja stvari,
građevna djela misliti kako stanja stvari
čije pojednosti moraju biti ispravno
spoznate i dovedene u stvarni uzajamni
odnos. Stvarni odnos.
Ono što se tu pokazuje jest redukcija na
stvari koje jesu. Handke u tom sklopu govori
i o vjernostima stvarima. Kaže da bi htio da
se njegovi opisi mogu doživjeti kao vjernost
mjestu koje opisuje, a ne kao dodatno
bojanje ili obojenost.
Takve mi rečenice pomažu izaći na kraj s
nelagodom što me često spopada kad
promatram noviju arhitekturu. Uvijek iznova
srećem gradnje koje su oblikovane uz veliki
trošak i s voljom za posebnom formom, i tad
sam neraspoložen. Arhitekt koji je napravio
stvar nije doduše prisutan, ali mi bez
prestanka govori iz svakog detalja zgrade, i
govori mi uvijek isto, što me ipak ubrzo više
ne zanima. Dobra arhitektura trebala bi
čovjeka prihvatiti, dati mu da doživljava
i obitava, a ne brbljati o njemu.
Zažto se, mislim često, tako rijetko
pokušava ono što je blisko, teško?
Zašto se u novijoj arhitekturi sreće tako
malo povjerenja u najstarije,
najvlastitije stvari što čine arhitekturu:
u materijal, konstrukciju, nošenje i
nošenost, zemlju i nebo, kao i
povjerenja u prostore koji smiju biti
zbiljskim prostorima; prostore za čiju bi
se šuplju formu, za čiju bi se prazninu,
svjetlo, zrak, miris, sposobnost
primanja i sposobnost rezonacije vodilo
brigu?
Osobno rado zamišljam kako projektiram i
gradim kuće iz kojih se kao projektant
takoreći povlačim i pritom ostavljam
građevinu koja jest to samo, koja služi
obitavanju, kao dio svijeta stvari, koja
se snalazi bez moje osobne retorike.
Za mene postoji lijepa šutnja o
gradnjama koje povezujem s pojmovima
poput opuštenosti, samorazumljivosti,
trajanja, prisutnosti i integriteta, ali i
topline i osjetilnosti; biti onim samim
za sebe, biti zgradom, ne prikazivati
nešto, nego biti nešto.

Say that is a crude effect, black reds,

Pink jelows, orange whites, too much as they
are
To be anything else in the sunlight of the
room.

Too much as they are to be changed by

metaphor,
Too actual, things that in being real
Make any imaginings of them lesser things.

To je početak pjesme "Buket ruža u sunčevu

svjetlu" američkog "lirika tihog motrenja"
Wallace Stevensa.
Wallace Stevens, tako čitam u popratnom
tekstu uz knjigu pjesama, sebi je postavio
zadaću da dugo, strpljivo i točno promatra i
da stvari otkriva, da ih posve razumije.
Njegove pjesme nisu protest ili žalopojka za
izgubljenim poretkom, nisu ni izraz
poremećaja, nego tragaju za ipak mogućom
harmonijom, koja – u njegovu slučaju – može
biti samo harmonija pjesme. (Calvino
argumentira slično kad kaže da gubitku
forme koja posvuda ustanovljuje može
suprotstaviti samo jedno sredstvo zaštite:
ideju književnosti.)
Za Stevensa je realnost traženi cilj.
Nadrealizam, tako ga citiraju, ne doima ga
se, jer izmišlja, a ne otkriva. Kaže: "Učiniti da
školjka svira ručnu harmoniku znači
izmišljati, a ne otkrivati." Tu se još jednom
pojavljuje ta temeljna misao za koju
vjerujem da je znam od Williamsa i Handkea
i za koju držim da je naslućujem iz slika
Edwrda Hoppersa: samo između zbilje stvari
i imaginacije pali se iskra umjetničkog djela.
Kad upravo citiranu rečenicu prevedem u
arhitektonsko, kažem sebi: Samo između
zbilje stvari kojima se bavi građevno
djelo i imaginacije pali se iskra uspjela
građevnog djela. I ta mi rečenica nije
otkrovenje, već potvreda iskustava koje
uvijek iznova činim u svojem radu, i potvrda
htijenja za čije mi se korijenje čini da leži u
meni samome.
A sada još jedno pitanje: Gdje nalazim
zbilju prema kojoj moram usmjeriti
svoju uobrazilju kad pokušavam
projektirati zgradu za neko određeno
mjesto i svrhu?
Vjerujem da je ključ odgovora na to pitanje u
riječima mjesto i svrha.
U svojem članku "Građenje, obitavanje,
mišljenje" Martin Heidegger kaže: "Boravak
kod stvari temeljno je obilježje čovjekova
bitka." To razumjem tako da se nikada ne
nalazimo u nekom apstraktumu, nego uvijek
u svijetu stvari, čak i onda kad mislimo. I
dalje čitam u Heideggera: "Čovjekov odnos
spram mjesta i pomoću mjesta spram
prostora počiva u obitavanju."
Pojam obitavanja, onako široko shvaćen kako
to čini Heidegger, kao življenje i mišljenje na
mjestima i u prostorima, sadrži točno
ukazivanje na ono što za mene kao arhitekta
znači zbilju.
To nije zbilja teorija odriješenih od stvari, to
je zbilja konkretne graditeljske zadaće koja
cilja na to obitavanje koje me zanima, na
koje hoću usmjeriti svoju uobrazilju. To je
zbilja gradbenih materijala – kamena,
tkanine, čelika, kože... – i zbilja konstrukcija
koje primjenjujem da bih podigao građevno
djelo u čija svojstva pokušavam prodrijeti
svojom moći predočivanja, trudeći se oko
smisla i osjetilnosti, ne bi li se možda
upalila iskra uspjela građevnog djela u
kojem bi se zbilja mogao skućiti čovjek.
Zbilja arhitekture je ono konkretno, ono
što je postalo formom, masom i
prostorom, njeno tijelo. Nema ideje
osim one u stvarima.

Reci da je to sirovi efekt, ta crna crvenila

Grimizna žutila, ružičaste bjeline, odviše stvarna kao
što jesu
Da bi bila ičim drugim u sunčanom svjetlu sobe.
Odviše stvarna kao što jesu da bi bila promijenjena
metaforom,
Odviše aktuelna, stvari koje u svojoj realnosti
Svaku svoju predodžbu čine manje stvarnom no što
same jesu.
O strasti za te stvari

Važno mi je o arhitekturi promisliti,

načiniti odmak od dnevnog rada, koraknuti
unatrag i promatrati što činim i zašto to
činim. To volim, a zacijelo i trebam. Jer ja
nisam arhitekt koji polazi od teorije, koji
projektira s nekog teoretski ocrtanog
stajališta i takoreći u smjeru povijesti
arhitekture, nego sam više obuzet
pravljenjem arhitekture, gradnjom, savršeno
napravljenom stvari, kao što sam kao dječak
pravio svoje stvari koje su trebale zadovoljiti
neku unutarnju predodžbu, stvari koje su
morale biti takve a ne drukčije, i
razloga koje zapravo i ne znam. Samo je
uvijek postojao taj veoma osoban osjećaj za
predmete koje sam pravio za sebe, koje
prave drugi ljudi.
Taj mi osjećaj nikada nije upadao u oči kao
nešto posebno,. Uvijek je jednostavno bio tu.
Danas znam da u svojem radu kao arhitekt
slijedim tragove tih ranih strasti,
možda čak opsesija, da ih pokušavam
bolje razumjeti i učiniti finijima. I kad
danas razmišljam nisu li se od vremena moje
mladosti ipak starim slikama i strastima
pridružile i nove, čini mi se da sam
osjećajnu jezgru onoga što je otkriveno
kao novo na neki način već uvijek
poznavao.

Mjesta

Radim u Grabundenu, selu okruženom

planinama, na posao polazim iz tog mjesta,
stanujem tamo. Ponekad se pitam Utječe li
ta činjenica na moj život i rado zamišljam da
bi moglo biti tako.
Bi li moje kuće izgledale drukčije da
posljednjih 25 godina nisam radio u
Grabudenu nego u krajoliku moje mladosti
na rijeci Juranord, s njegovim valovitim
brežuljcima i prisnom blizinom urbanosti
grada Basela?
Čim počnem razmišljati o tom pitanju
opažam da je moj rad obilježen mnogim
mjestima.
Kada se koncentriram na neko posebno
mjesto za koje trebam projektirati, kad
pokušam to mjesto istražiti, pojmiti
njegov lik, njegovu povijest i njegova
osjetilna svojstva, tada u taj proces
točnog promatranja ubrzo počinju
prodirati slike drugih mjesta: slike
mjesta koja poznajem, koja su me se
jednom dojmila, slike svakodnevnih ili
osobitih mjesta čiji lik nosim u sebi kao
sažetak određenih ugođaja i kvaliteta;
slike mjesta, ali i arhitektonskih
situacija koje potječu iz svijeta likovne
umjetnosti, filma, književnosti, teatra.
One me spopadaju, te druge, na prvi
pogled često neodgovarajuće ili strane
slike mjesta narazličitijeg podrijetla. Ili
ih ja silom prizivam. Trebam ih. Tek kad
u duhu pustim da se na konkretnom
mjestu pokaže ono što je tom mjestu
slično, srodno ili u prvi čas strano,
nastaje ta mnogoslojna i dubinski oštra
slika lokaliteta, koja izlaže odnose, daje
da se spoznaju smjerovi sila, koja gradi
napetosti. Nastaje podloga za
projektiranje, očituje se mreža različitih
putova približavanja mjestu, što mi
omogućuje odluke projektiranja. Tako
uranjam u mjesto svojega projekta,
tragam za njim, a istovremeno gledam
van, u svijet mojih drugih mjesta.
Kod građevina koje na svojemu mjestu
razvijaju osobitu prisutnost često imam
dojam da stoje pod nekom unutarnjom
napetošću koja upućuje nad samo
mjesto. Svoje konkrento mjesto one
utemeljuju time što svjedoče o svijetu.
Ono što dolazi iz svijeta u njima je
stupilo u povezanost s lokalnošću.
Crpi li neki projekt jedino iz postojećeg
stanja i tradicije, ponavlja li ono što mu
njegovo mjesto propisuje, tad mi u
tomu nedostaje zračenje suvremenosti.
Pripovjeda li neko arhitektonsko djelo
samo ono što se tiče svijeta u cjelini i
što je vizionarsko, a da pritom svoje
konkrento mjesto ne dovede do toga da
titra s tim zajedno, tad mi nedostaje
osjetilna ukotvljenost građevine u
njenom mjestu, specifična težina
lokalnog.

Opažanja

1. Stojimo oko crtaćeg stola i govorimo o

projektu što ga je napravio arhitekt kojeg svi
cijenimo. Projekt nalazim u mnogom pogledu
zanimljivim, spominjem to u diskusiji radi
određenih kvaliteta, a tada dodajem i to da
sam ga jednom, pred neko vrijeme – bez
pozitivne predrasude moje visoke ocjene
autora projekta – razgledao i pritom
ustanovio da mi se kao cjelina uopće ne
sviđa. Ispitujemo mogućerazloge mojega
dojma, pronalazimo mnogo toga u
pojedinostima, ali ne dospijevamo do općeg
suda sve dok na koncu jedan od mladih
arhitekata iz grupe nije rekao: Ta je
građevina zanimljiva s obzirom na teoriju
projektiranja, iz konstruktivnih i drugih
razloga: problem je u tomu da nema dušu.
Tjednima kasnije razgovaram s A. uz
kafu pod vedrim nebom o kućama koje
imaju dušu.Prisjećamo se mnogih
građevina koje poznajemo, opisujemo
ih jedan drugome. Kad pritom naiđemo
na građevine koje odgovaraju traženoj
kvaliteti i u sjećanje prizovemo ono
posebno što imaju na sebi, opažamo da
volimo određene kuće. Nema ih mnogo
koje nam padaju na pamet. I premda
svaki ptu brzo znamo koje spadaju u
traženu kategoriju, teškoću nam
pričanja pokušaj da značajke koje su tu
mjerodavne svedemo na zajednički
nazivnik. Čini se kao da naš pokušaj
poopćenja, apstrakcije oduzima
individualnim građevinama njihov sjaj,
njihovu životnost.
Budući da me tema ne pušta na miru,
nakanio sam pokušati u osloncu na osobne
doživljaje, u kojima vidim odnos prema
mojem radu, dati male opise, fragmentirana
približavanja, a pritom se kretati u okvirima
kategorija pomoću kojih radim kad se trudim
oko srži neke građevine.

2. Glavni prostori maloga planinskog hotela

leže na širokoj strani izduženog planinskog
bila i gledaju u dolinu. U prizemmlju se jedna
pored druge nalaze dvije zajedničke
prostorije s drvenim stolovima, u koje se
može ući izravno izvana, a povezane su
vratima. Manja izgleda kao da poziva na
udobno sjedenje i čitanje, veća je očigledno
prostor u kojem se jede: stoga pet stolova,
svi lijepo smješteni. Na prvom katu nalaze se
gostinske sobe s dubokom, sjenovitom
drvenom lođom, dok su na najvišem katu
gostinske sobe s otvorenim balkonima.
U gornjim bi mi se sobama moralo svidjeti
vedro nebo, dalek pogled prema planinskim
lancima na horizontu, mislio sam kad smo se
prvi put približavali kući. Ali privlačnom se
čini i predodžba da se uzme jedna od donjih
soba i da se uživa intimnost života za kasnog
popodneva, uz čitanje i pisanje.
Na dnu stepenica koje se s gornjih katova
spuštaju prema ulazu napravljen je u zidu
dnevne sobe otvor. Očito otvor za dodavanje
jela. Na drvenoj polici u hodniku postavljeni
su u rano dopodne za goste spremljeni kolači
od voća i bijeli tanjuri. Miris svježeg voća
iznenadio nas je kad smo se spušatali niz
stepenice. Vrata prema prostoriji preko puta
napola su otvorena. Kroz njih dopiru zvukovi
kuhinje.
Nakon dan dva već smo upoznati sa svime.
Na strani kuće koja graniči s velikom livadom
posložene su ležaljke. U polusjeni ruba šume
opažamo u jednoj takvoj ležaljci ženu kao
čita. Uzimamo dvije ležaljke te i sbei tražimo
mjesto. Preko dana najčešće pijemo kavu na
sklopivom drvenom stolu na malešnoj
verandi ispred zajedničkih soba. Mali drveni
sklopivi stolovi u pravilnim su razmacima
posloženi uz prednju ogradu verande. Ti
mali, uz ogradu sljubljeni stolovi čija
unutrašnja strana počiva na širokom
parapetu dobra su mjesta za čitanje.
Klupčica ima pravu visinu da se na nju osloni
ruka.
Pri razgovorima s ostalim gostima kuće u
sumrak najčešće sjedimo za jednim od većih
stolova na verandi. Oni su poredani uza zid
kuće i zaklonjeni istakom gornjih katova.
Nakon večere otvaraju se prozorska vrata
verande, protegnu se noge, gleda se u
dolinu, popije se nešto, započne razgovor i
sjedne uza zid još topao od ndevnog sunca.
Samo smo jednom sjedili za velikim kutnim
stolom na donjem kraju verande, koji spada
u lazni dio kuće, a preko dana ga često
koriste ljudi za koje se čini da pripadaju kući.
Satima provedenim za tim stolom prthodi
poziv da se nakon jela tamo okupimo. Za
stolom izloženom jutarnjem suncu na
drugom kraju verande nisam nikada bio. Za
sunčanih dana tamo je netko sjedio i čitao.
Kad mislim na zgrade koje mi na
neusiljen i prirodan način nude
prostorne situacije koje odgovaraju
mjestu, dnevnome tijeku, mojoj
djelatnosti i raspoloženju, kad
zamišljam arhitekturu koja mi daje
prostor, koja me pušta obitavati, koja
unaprijed naslućuje moje potrebe i bez
velikog ih utroška ispunja, tad mi u
sjećanje dolazi ta planinska kuća.
Izgradio ju je za sebe i svoje goste
jedan davno preminuli slikar.

3. Na osnovu prvoga vanjskog dojma, prije

nego što smo ušli, veće smo računali s
mogućnošću da ćemo tu naći nešto bolje no
što su ostali lokali na glavnoj cesti
turističkog mjesta. Kroz uski trijem, koji je,
kako se ispostavilo, iznutra izgrađen poput
drvene nadstrešnice ispred ulaznih vrata,
stupili smo u veću prostoriju oblika dvorane,
visoku, sa zidovima i stropom obloženim
tamnim drvetom duboka sjaja: okviri,
umetci, pravilno raščlanjeni paneli, letvice,
vijenci oblikovani držači za balkone koji
počivaju na konzolama što dolaze na volute.
Ugođaj u prostoriji je zatamnjen, a dok
se oči ne naviknu čak mračan. Mračni
se dojam ubrzo gubi, svjetlo u prostoriji
sad djeluje blago. Dnevno svjetlo koje u
prostoriju pada u ritmu visokih prozora
ističe pojedine segmente prostora, dok
ostali dijelovi prostorije koji ne
profitiraju od odsjaja dnevnog svjetla
odbijenog od popločanja poda leže u
polusjeni i ostaju u pozadini.
Dvorana u sredini velikog pročelja ima
težištekoje je već pri ulasku privuklo moj
pogled: polukružno prostorno proširenje,
izbočina vanjskog zida, tako velika da u njoj
bez teškoće svoje mjesto nalazi pet stolova
smještenih uz prozor duž zaobljena zida. Pod
je u toj visokoj niši za jednu nisku stepenicu
viši od ostalog poda dvorane. Nema dvojbi,
tu bih želio sjediti. Dva ili tri stola u toj niši
još su slobodna, tri su zauzeta. Ljudi koji tu
sjede, bez sumnje stalni gosti, izgledaju mi
privilegirani.
Oklijevamo, na koncu se odlučujemo za
jedan sto u gotovo praznoj glavnoj dvorani,
no ne sjedamo tamo, već se dajemo u
potragu za poslugom. Čas nakon toga iz
vrata u drvenoj oblozi unutrašnjeg zida izlazi
djevojka i odmah nas vodi jednom stolu u
niši. Sjedamo. Lagana iritacija izazvana
našim upadom u društvo koje je tu brzo se
rasplinjava. Pušimo svoje prve cigarete i
naručujemo vino.
Za susjednim stolom dvije žene uzbuđeno
razgovaraju. Jedna govori američki engleski,
druga švicarski njemački. Nijedna od njih ne
izgovara ni jednu riječ na jeziku druge.
Glasovi grupe za stolom pokraj toga dolaze
iz ugodne daljine. Povremneo pogledam
prema grupi i postupno se prepuštam
ugođaju. Uživam u tomu da sjedim na
svjetlu, da pored sebe imam jedan od
prozora koji sad djeluju još viši, da gledam u
zatamnjenu daljinu dvorane. Ljudi,
zabavljeni svojim razgovorima i pokretima,
izgledaju kao da su rado tu, ponašaju se
prirodno i ne osjećaju se ometano
prisutnošću ostalih, uz sav očiti obzir koji
njihovu držanju daje crtu dostojanstva. Tu i
tamo moj pogled susreće njihova lica i ja ih,
zabavljen svojim vlastitim poslom, s ugodom
osjećam pored sebe, u ovom prostoru u
kojemu svi izgledamo dobro.

4. Zaklon od sunca, zaklon od vjetra,

smisleno ophođenje sa svjetlom,
mislim, i znam da time ni izdaleka
nisam razumio sve osobitosti te
arhitekture, na primjer ni njenu
jednostavnu gradbenu strukturu, ni
njenu veličanstvenost, ili odustjanje od
uljepšavanja u pedagoške svrhe, koje
poznajem od europskih školskih zgrada.
Još sam čvršći u nakani da u svojem
radu prije svega mislim na jednostavne
i praktične stvari, od njih činim velikim,
dobrim i lijepim, da njih uzmem kao
poticaj za osobitu formu, poput
graditelja koji se razumije u svoj metier.
5. Moji su osjećaji pri tom radu bili
dobri.Izgraditi precizne forme i tijesne
spojeve dovelo me je u stanje
koncentracije, a dogotovljeni novi
namještaj unio je nešto svježe u moj
okoliš.
6. Način kako želimo upotrijebiti
materijal, kao izvodimo spojeve i
prijelaze od jednog dijela zgrade do
drugog, točnost u detaljima koju želimo
postići našim se naručiteljima čini
suviše rastrošnim. Žele da se više
posvetimo uobičajenim dijelovima
zgrade i da ne postavljamo tako visoke
zahtjeve na obrtnike i tehničare koji
zajedno s nama planiraju i grade kuću –
žele da gradimo jeftinije.
Zamislimo li kao će kuća na mjestu za
koje smo je zamislili zračiti nakon pet
desetljeća, kad će za sve ljude koji će
se na bilo koji način susretati s kućom
biti važno još jedino ono što je
izgrađeno, ne pada mi tako teško
usprotivi se zamislima naručitelja.
7. Te razlike između zbilje i mojeg
sjećanja nisu me iznenadile. Nisam
nikad bio dobar promatrač, nisam nikad
ni htio biti takav. Rado se prepuštam
ugođajima, rado se krećem u
prostornim sitacijama, zadovoljan sam
ostane li dobar osjećaj, dojam iz kojega
kasnije mogu, kao pri intezivnom
promatranju neke slike, izdvojiti
pojedinosti i pitati se što je to izazvalo
osjećaj sklonjenosti, lakoće ili širine
koji mi je ostao u sjećanju. Kad se tako
osvrćem unatrag, arhitektura i život,
prostorna situacija i ono što sam u njoj
doživio ne daju se više odvajati. Čak
ikad se usredotočujem samo na
arhitekturu, kad pokušavam razumjeti
što sam to vidio, pridružuje se tomu i
ono doživljeno te daje boju viđenome. I
nadiru sjećanja na slična iskustva. Slike
srodnih arhitektonskih situacija slažu
se jedne na druge i zbijaju se jedna uz
drugu. Stepenica u niši mogla je biti.
Možda je tu čak jednom i bila te je
naknadno odstranjena? Ili, ako nikada
nije bila tu, ne bi li je možda trebalo
ugraditi, da bi se prostor učinio boljim?
Sad sam već opet arhitekt i zamjećujem
kako rado radim s tim otvorenim
slikama i kako mi one pomažu da
nađem ono za čim tragam.