SUVREMENA HRVATSKA KNJIŽEVNOST

ROMANI:
PETAR ŠEGEDIN – Djeca božja
Djeca božja su roman Petra Šegedina u kojem ne postoji fabula onako kako su svi
naviknuli, nego istina koja se odvija unutar samih junaka romana. Radnja u romanu
je povezana s malom sredinom, mjestom Žrnovo na prekrasnom otoku Korčuli.
Petar Šegedin je iskoristio roman kako bi prenio svoja životna iskustva o životu na
otoku. Život u malom mjestu skoro je uvijek obilježen tradicionalnom kršćanskom
zajednicom u kojoj je vječno prisutan Bog kao sudac i promatrač svega što ljudi rade.
Roman Djeca božja nastoji utemeljiti određeni tip proze poznatiji kao moralistička
proza zaokupljena najviše egzistenacijalnim situacijama te nastojanjima da ih se
uspješno prebrodi. Svi likovi u romanu imaju svog osobnog demona i svi su
neprekidno u nekoj potrazi za smislom života.
Kratak sadržaj
Priča počinje opisom male sredine u kojoj odrasta glavni lik Petar Stakan kojem je
poput sve ostale djece rođene u Žrnovici usađeno kako svijet predstavlja napast koja
svakoga može odvesti u grijeh. Tijekom takvog utjecaja na svijet djece veliku ulogu je
imao svećenik Petar.
Don Petar je mjesni svećenik koji je koristio položaj koji je imao kako bi pripovijedao
o svim napastima kojima se stanovnici moraju oduprijeti. Vrag je uvijek prisutan i
samo čeka kako bi nekoga odveo s pravog puta. Nevolje glavnog lika Petra Stakana
počele su zbog uobičajene dječje znatiželje.
Petar je poput većine djece širom svijeta u sebi imao usađenu potrebu da se
odmakne od onog što su mu roditelji govorili i da istraži ono što je za njega bilo
nepoznato. Don Petar je nakon ispovijedi djevojčice Anice saznao kako su ona i
Petar radili ono što nisu smjeli.
Nešto loše je bila svijest o postojanju suprotnog spola. Glasinu o nemilom događaju
proširila je Čintra, starica kojoj je jedini smisao u životu bio da zna što drugi rade.
Spomenutim događajem Petar je najviše naudio svojoj obitelji.
Djed Petar, baka Kata, majka Komiška, tetka Šainka te stričevi Antunica i Ivan činili
su Petrovu obitelj. Ali za dječakov odgoj najviše se brinula upravo majka Komiška
koja se isto tako uvelike razlikovala od ostalih seljana. Odrasla je u većem mjestu
Komiži gdje je postojao drugačiji način razmišljanja, a ipak je to bila gospodska
sredina za razliku od Žrnovice.
Grijeh koji je Petar počinio trebao je biti tema mise, ali na kraju misa nije održana
zbog pogibije Marcele, Petrove sestre. Ona je nakon onoga što je Petar učinio
odlučila razmisliti o životu te se ohrabrila kako bi priznala osjećaje koje je gajila
prema sakristanu Marku. Kada je nasrnula na njega on ju je odbio, a ne želeći živjeti
sa sramotom izazvala je požar u kojem je izgubila život.
Suseljani su pretpostavljali kako izvor Petrova grijeha dolazi iz njegove obitelji i kako
to nije slučajno. Tako su se dotakli njegovog strica Ivana koji je proputovao i obišao
mnoge zemlje, a osim toga se oblačio i ponašao drugačije. Svi su bili upoznati s tim
da Ivan vara ženu Piterkom, ženom čiji je muž radio u inozemstvu, a koja se sviđala i
učitelju.
Stric Antunica je bolovao od tuberkuloze i sve je bio slabiji, a na zaprepaštenje
mnogih odbijao je posljednju pomast. Bolest ga je udaljila od drugih, a jedinu je
utjehu pronalazio u pisanju. Uz pomoć pisanja je htio pronaći smisao svog
besmislenog života.
Nevina dječja radoznalost sukobila se sa željom da se poštuje određen način života.
Zbog sve većeg pritiska okoline Petar je vjerovao kako se nalazi pod utjecajem vraga
koji upravlja svakim njegovim postupkom. Smatrao je da nema nigdje prijatelja pa
tako ni u obitelji i zato je odlučio pobjeći. Za bijeg je bilo najzaslužnije ogledalo u
kojem je ugledao nekog drugog.
Namjera je bila da ode živjeti u divljinu, a prije toga je trebao samo napraviti
sklonište. Silno je želio zaboraviti na pomisao da je u njemu vrag i htio je opet biti
sretan. Kada se spustila noć počeo je panično trčati prema kući jer je vjerovao da ga
gone vještice. Pao je u blizini kuće jer se prestrašio udara groma i onesvijestio.
Ležao je nekoliko dana u krevetu, a kako je buncao majka je povjerovala da je
opsjednut i zato je potražila pomoć tete Marije koja ga je liječila svetim moćima iz
grada Rima.

Petar je proveo mjesec dana u krevetu, a jedino što je mogao čuti bilo je teško
disanje strica Antunice, koji se jednom prilikom pojavio u njegovoj sobi. Petar se još
više prepao i bio je još malen da shvati ono što mu je stric htio objasniti. Kako su dani
prolazili tako ljudi više nisu razmišljali o Petrovu grijehu, osim njega koji je sada
počeo razmišljati i o grešnosti suseljana. Po njemu se svaki njihov čin sukobljavao s
vrijednostima koje je propovijedala crkva.
Smrt strica Antunice dovela je do preokreta u duši dječaka u kojem je sve više jačala
težnja prema mučeništvu i mistici. Petar je bio uvjeren da će žrtvovanjem iskupiti
grijege svih onih koji su radili pogrešne stvari i steći milost Božju. Uz pomoć dječaka
Nikole i Kusa u spilji je napravio malo svetište.
Tada je Petar odlučio organizirati Veliki petak. Ostalim dječacima još uvijek nije bilo
jasno zašto Petar tako ozbiljno pristupa onome što su oni smatrali samo igrom, a
kada su ga ugledali omotanog u bijelo platno bilo im je jasno što hoće učiniti, pa su
odmah pobjegli. Petar je bijeg doživio kao izdaju, a budući da je bio uvjeren da će mu
se rugati ako nešto ne poduzme, uzeo je čavao i zabio ga kroz lijevu ruku te se tako
pribio na križ.
ZORAN FERIĆ – Smrt djevojčice sa žigicama
GLAVNI LIK: FERO
SPOREDNI LIKOVI: Mirna (umire od leukemije), dr. Leichenbegleiter (Jungwirth),
Tomo galeb (ima mongoloidnu kći), Muketa (mali falus), Renata (Mirnina majka),
Globus (Mirnin otac), Pipić (luđak), Mungos (policajac), Beno (prosjak), barba
Jadrešin, Stipe (vlasnik striptiza), Marcus (mađioničar), franko (recepcionar hotela),
fra Marijan, Bobo (pisac), Marillena (djevojčica sa žigicama)

Anđeo u ofsajdu
Radnja se događa 1992. na Rabu i započinje na sprovodu Mirne koja je
oboljela od Alzheimerove leukemije. Prvi je održao govor Tomo koji je zamijenio taj
sprovod sa sutrašnjim i skoro je pročitao krivi govor. Zatim je Muketa održao govor
kojim je zadivio publiku. Renata je praznila crijeva iza crkve okružena babama i
otkriva se da je ona Ferina mladenačka ljubav. Leichenbegleiter je doktor koji uvijek
donosi loše vijesti pacijentima i koji je s unutrašnje strane postavio otirač kako bi
vidio hoće li ljudi obrisati noge kad izlaze. Također je bio zaljubljen u Renatu i zato je
žalio zbog Mirnine smrti. Mirnin otac, Globus bio je Nijemac i dobar igrač nogometa i
želio je da ona bude sin. pojavio se i Pipić koji govori da su malu preprezali
motornom pilom, no vratili su ga u ludnicu. Tomo je žalio jer je njegova mongoloidna
kći živa, a Mirna mrtva i njega bi usrećilo kada bi njegova kći ležala u tom lijesu.

Smrt djevojčice sa žigicama

Fero, Tomo, Muskarin, Mungos igrali su utakmicu protiv creskih Lešinara i

izgubili bi da Globus nije prestao žaliti nakon tri dana za kćeri i došao je igrati. Nakon
pobijede došao je Mungos koji je iz hotela gdje su slavili pobjedu odveo Feru u vinski
podrum gdje mu je pokazao tijelo Djevojčice sa žigicama ili transvestita Marillenu.
Imala je ranu na vratu koja je podsjećala na pilu ili ugriz životinje. Truplo je bilo
smješteno u taj podrum jer ostale obitelji nisu željele da ta stvar koja je dijelila triper
uokolo bude s tijelima njihovih bližnjih. Također se skreće pozornost na novinare koji
su se okupili kako bi snimili neku misterioznu životinju koja se kreće otokom. Fero
radi kao patolog. Upoznajemo Franku, koja radi kao knjižničarka i nastoji uhvatiti
fantoma koji otkida krajeve knjiga tako da se ne zna rasplet ili pak na početku knjige
napšiše rasplet. Govori se i o legendi prema kojoj je barba Jadrešin rezao
Amerikance kako bi stali u općinsku grobnicu u manjim ljesovima. Žrtva je radila u
Stipinom Striptizu ili SS-u kako su mještani prozvali. Mađioničar Marcus imao je
predstavu i izgledao je isto kao i Stipe s crvenom kosom i lenonicama, zbog čega ga
je ovaj napao, a kasnije su se pomirili. Franko je bio recepcionar hotela Imperijal i
Fero se vraćajući naišao na dječaka koji je rekao da mu je netko otkopao mrtvog psa
iz dvorišta. Mungos i Fero su posjetili fra Marijana koji im je pokazao sliku ljudi kraj
guštera (varana) i rekao im da su svi oni umrli čudnom smrti. Zbog toga su došli
talijanski svećenici koji se pripremaju za egzorcizam. Franka i Fero su išli pod punim
mjesecom na plažu kupati se i ugledali su djevojčicu poput mirne koja ih promatra s
obale. Kasnije se ispostavilo kako je netko iskopao njeno tijelo.

Otok sjena

Na otoku su se pojavili sivi građani (metalne siluete) i mislilo se da oni

predstavljaju one koji su poginuli u ratu Otkrilo se da je fra Marijan završio u zatvoru
gdje su ga mnogi silovali, a razlog tome je što je crtao nudiste na plaži. Otkrilo se
kako je Rumunjka (Djevojčica sa žigicama) snimila kazetu i pretpostavili su da je
kazeta kod pisca Bobe. Fra Marijan je spomenuo kako je mala Mirna bilo kod njega
na ispovijesti i na rumunjskom nešto počela govoriti o tome da je kleptomanka. Fero i
Mungos su svjedočili egzorcizmu i shizofreničarka je rekla kako je djevojčica tužna i
kako je na otoku (tijekom obavljanja egzorcizma na njoj). Franka i Fero otišli su kod
Bobe na večeru i ispostavilo se kako on uništava Frankine knjige iz knjižnice, ali ona
to još ne zna. Bobo je sam predao kazetu Feri, a Fero je pozvao Mungosa. U gradu
se održala fešta gdje se zahvalilo građanima njemačkog grada Telgeta koji su
darovali novce za cestu i rivu zbog čega su postavljeni sivi građani kao upozorenje
vozačima da voze sporije. Mungos je sa kriminalistima iz Rijeke poveo Feru na otok
Sv. Juraj gdje su pronašli djevojčicu, pronašli su i barku kojom je prevezena i znaju
tko je ubojica. Nakon što su ponovo pokopali Mirnu, Fero se onesvijestio vidjevši
jedan pseći a jedna ljudski otisak (kao da čovjek ima pseću nogu)

Kiša svete Klare

 Dr. Feri Berstein je liječio Feru od angine pectoris što je uzrokovalo onu
nesvjesticu. Posjećuje ga Franka, fra Marijan, a kasnije Mungos koji donosi kazetu
na kojoj Rumunjka opći s onim preminulim i iskopanim šnaucerom (na kazeti je još
bio živ (sodomija)), a kasnije se pojavljuje varan i montirano je tako kao da varan
opći s djevojkom, no vidi se kako je to pseći falus. Globus na kraju priznaje kako je
udicom zagutio tu djevojku ikako je otkopao psa i ostavio njegove tragove zuba na
lešu djevojke, jer mu je ona popušila i krivi je za smrt svoje Mirne. To objašnjava
zašto nema tragova sline na lešu i zašto ne netko otkopao psa i na kraju zašto je
Globus dolje (noge i bikini zona) bio obrijan. Na kraju Fero i Franka šeću obalom i
gledaju kako padaju zvijezde nakon što mu ona kaže da ide na liječenje
kemoterapijom. Vidimo ispreplitanje s Ferićevom novelom „Kako padaju zvijezde“, jer
Fero odvlači Franku sjećajući se kako je prije s Renatom otkrio podrijetlo tih zvijezda.

Ponoć će dugo zvoniti

Mungos i Fero sastavljali su izvještaj i Munog je objasnio zašto želi napisati da

je životinja ubila Rumunjku, a ne Globus. Rumunjski predsjednik Nicolae Ceauşescu
je svojim suradnicima darovao sat s plutonijem i tako ih likvidirao. Marillena je dobila
taj sat i darovala ga Tomi koji joj je bio ljubavnik i koji se želio riješiti svoje
mongoloidne kćeri no ipak odustaje. Kako je Marillena živjela blizu Globusa, mala
Mirna je često dolazila transvestitu i naučila je rumunjski i zbog kleptomanstva je
ukrala taj sat i nakon 6 mj. preminula zbog trovanja radijacijom. Globus je krivio
Marillenu da je ubila njegovu kći tim satom koji je nestao. Globus je unovačen i da
izbjegne blaćenje junaka i domobrana Fero potpisuje da je životinja ubila
transvestita.

Prosperov Novak, Slobodan, Povijest hrvatske književnosti: Suvremena književna

republika (svezak IV.), Marjan tisak, Split, 2004.

Ferić, koji se rodio u Zagrebu 1961., doživio je u posljednjih pet godina meteorski
uspjeh u čitatelja i kritike. Njegove se knjige, paralelno s hrvatskim izdanjima,
pojavljuju zasad i u prijevodima na njemački i slovenski jezik. Ferić je najznačajniji
sljedbenik hrvatskih fantastičara iz sedamdesetih godina i s njima dijeli fascinaciju
Kafkom u kojega je izučio hiperrealni opis koji mu pomaže da su mu priče u istom
trenutku apsolutno realne i apsolutno izmišljene. Učen, taj se pisac učenošću ne
razmeće. U njegovim prozama mnoge su stranice povezane s likovnošću, s
medicinom i sa znanošću, a gradovi u kojima se zbivaju radnje njegovih naracija,
svejedno radi li se o Pragu, Rabu ili Veneciji, prepuni su kulturnih aluzija. Ono po
čemu on plijeni veliku pozornost čitatelja nalazi se poglavito u brzim i vrlo
motiviranim, ali i sasvim začudnim, metamorfozama njegovih likova. Svejedno jesu li
diktatori ili sveučilišni profesori, domaćice ili svećenici, liječnici ili policajci Ferićevi
karakteri imaju jednako male šanse da sačuvaju svoju socijalnu fiksiranost. Zoran
Ferić patologiju svakidašnjice iznosi u snažnim i čitljivim slikama, bizarnim ali lako
odgonetljivim fabulama. premda se s uspjehom okušao u romanu, Ferić je najbolji u
kratkim formama. Roman Smrt Djevojčice sa žigicama nije u detaljima ništa slabiji od
piščevih pripovjedaka i njihove ljudske komedije, ali mu nedostaje veća fabulativna
kohezija. Radnju te kriminalističke priče u kojoj dominira mračna kafkijanska
atmosfera autor je smjestio na otoku Rabu, gdje je inače pronađeno truplo prostitutke
Marinelle. Istragu vodi isljednik Fero, što je piščev nadimak pa taj lik zajedno s
čitateljem otkriva sasvim neobične okolnosti iz života ubijene prostitutke, koja je
inače bila transvestit, podrijetlom iz Drakuline domovine, što piscu otvara priliku da u
pripovijedanje uključi drastične opise muka i ubijanja, krvi i bolesti.

MIRO GAVRAN: Judita

1. Gavranova Judita3 napisana je u povodu petstote godišnjice Marulova prvotiska.
U nizu djela na temu hrabre udovice koja spašava svoj narod od “jur velike pogibli”,
ona nije samo još jedna knjiga nego i knjiga koja - dijalogizirajući s Marulićevim i
biblijskim predloškom - aktualizira dvojbe bliske onima koje su svetu udovicu učinile
nacionalnom junakinjom. Pomoću biblijskog predloška i ženskoga lika-simbola
Gavranova je spisateljska motivacija bila upozoriti na hrvatsku povijesnu zbilju, pri
čemu je čin junakinje koja žrtvom mijenja ritam povijesti nudio ne samo povode i
motive za literarizaciju nego i za uspostavljanje potrebitog dijaloga o pitanjima koja
nisu lakša od onih što ih junakinja svojim djelom rješava. Svjetonazor i odluku svoje
Judite zato je i opteretio novim iskustvima i sadržajima, dijelom pri tome slijedeći i
biblijski i Marulićev trag, a dijelom ga nadograđujući vlastitom imaginacijom, duboko
svjestan opterećenja što ih navedena spisateljska perspektiva uzdrži. U Gavranovoj
priči Judita je i junakinja djela i pripovjedačica svoga života. Nakon što je bez svoje
želje postala legenda, ona olakšanje nalazi u pisanju /ispovijedanju svoga života.
Namijenivši mu ulogu “jedinog oblika oslobađanja od tereta tajni što je pritišću” (str.
6), na pisanje se odlučuje uvjerena da će budući čitatelj u njezinim riječima
“prepoznati veličinu iskušenja kojima Jahve podvrgava svoje odabranike” (str. 6). Iz
perspektive autorskog pripovjedača otkrivamo da je za svoje djelo Judita bila
odabrana “danom svojega rođenja”. Nadarenija od svojih vršnjaka brzo je shvatila
nepredvidivosti života, poglavito nakon što se očevom voljom udala za čovjeka s
kojim joj je brak bio “stalno silovanje”, a čega se oslobodila tek muževljevom smrću.
Unatoč činjenici da je zbog vrlina nakon muževljeve smrti opsjedaju prosci, vrijeme
udovištva ona živi ispunjena “mirom i molitvom”, radije nego da iznova proživljava
teret ženske sudbine. Dolazak Holofernove vojske i prijetnja uništenjem grada novi je
dramski naglasak u njezinu životu, ali i u Gavranovoj priči. Naime, nakon višednevne
opsade, kada u gradu ponestaje vode i hrane i kada panika i strah počinju ubirati
danak, gradski glavari, Ozija i 2 Usp. Željko Mardešić, Kršćanstvo i književnost, CuS,
35 (2000), 3, 329-337. 3 Miro Gavran, Judita, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001. 76 Ivan
Bošković, Biblijska trilogija Mire Gavrana Joakim, nagovaraju je da ubije Holoferna.
Njihov zahtjev, znajući da je odlazak u njegov tabor kao i njegovo ubojstvo grijeh,
Judita ne prihvaća (o)lako. Međutim nakon što u molitvi i sabranosti dobro razmotri
posljedice odluke koju mora izvršiti, odlučuje se na žrtvu za dobrobit naroda; njezina
odluka i pojedinačna žrtva postaju zalog općega/zajedničkoga dobra, čina koji
upravlja njezinim postupcima i određuje njihov moralni smisao i težinu. Iako to
mjestimice signalizira, Gavran međutim ne problematizira dublje težinu pitanja i
moralne prijepore što ih Juditin čin aktualizira. Ne dvojeći, poput Marulića, da težina
Juditine odluke “iskupljuje” težinu grijeha koji čini, njegova se Judita uređuje i odlazi u
Holofernov tabor. Na ovome mjestu biblijska priča ustupa mjesto Gavranovoj
imaginaciji. Naime, za razliku od starozavjetne (ali i Marulove) priče u kojoj nema
slojevitijih i za razvoj priče funkcionalno rječitijih opisa Juditinih osjećaja i unutarnjih
proživljavanja, dolaskom u Holofernov tabor Gavranova Judita otkriva svoje ženske,
tjelesne atribute; nerealiziranom (ženskom) ljepotom ona privlači i zavodi Holoferna.
Zadivljen pak njezinom ljepotom i Holoferno se prepušta emocijama i izazovima, na
koje ni Judita, međutim, nije ravnodušna. Štoviše, u zagrljaju s čovjekom kojega
mora ubiti, budi se njezino tijelo i njezina ženskost; rađa se strasna, čulna i tjelesna
ljubav: “Približavao se trenutak kojeg sam se užasavala. Očekivala sam da će me
baciti na pod, rastrgati moju odjeću i zadovoljiti svoju nesavladivu žudnju. Umjesto
toga, on me poče blago milovati po licu, i ubrzo potom njegovi se poljupci prošetaše
mojim usnama i mojim čelom. Ne žureći ni na trenutak, ne želeći me ni jednim
ishitrenim pokretom povrijediti, uznemiriti, taj veliki ratnik s takvom nježnošću otpoče
ljubavnu igru da ostadoh zbunjena i iznenađena. Razodijevajući mene, istodobno je i
svoje tijelo oslobađao odjeće, ne želeći da jedan sram bude brži od drugoga.
Zatvorila sam oči da ne budem grješnim svjedokom njegove golotinje. On me na to
poče ljubiti po očnim kapcima, pa po vratu. Prošetaše se vrući poljupci do mojih dojki.
O, kako mi se ukrutiše bradavice od dodira njegovih usana. Kako je vješto
potpaljivao vatru moje ženskosti. Njegova glava krene niže i poljupcima zasu moj
trbuh, moje bokove. Grješno sladostrašće učini da se sokovi moje ženskosti
uzburkaše i razliše mojim tijelom. Osjetih žudnju, ja koja nikada nisam žudjela za
muškom snagom. Uzvratih na svaki njegov pokret, na svaki stisak, na svaki uzdah.
Kada nam se tijela spojiše u jedno – ne osjetih bol već istinski užitak u koji sam
tonula sve dublje i dublje, kao u pijanstvo izazvano vinom, čiji se slador i snaga
međusobno 77 Crkva u svijetu, 46 (2011), br. 1, 74-95 poticahu” (str. 103-104), pa se
(i) uloga Holofernova ubojice preobražava u intimnu dramu koja ne prestaje činom
izvršenja. Dapače, ona i dalje, po nalogu vrhovnog svećenika, mora “glumiti” ono što
nije, dakle heroinu. Tereta istih/sličnih proživljavanja u Gavranovoj Juditi nije lišen ni
Holoferno. Premda može naslutiti razloge zbog kojih Judita dolazi k njemu, svoj
nezavidni položaj raz/otkriva u riječima: Bit ćeš ili moja žena ili moj krvnik. U oba
slučaja tvoja sudbina mojom osobom bit će označena. I kao što se Gavranovom
“intervencijom” Marulićeva/biblijska heroina pretvara u suvremenu ženu, razapetu
između odgovornosti i ljubavi, tako i Holoferno prestaje biti isključivo narodni
neprijatelj. Pri tome i njezina i njegova drama aktualiziraju brojna pitanja i prizivaju
suvremene primisli: o odnosu pojedinca i kolektiva, povijesti i njezinim istinama,
herojstvu i laži, ljudskoj veličini i žrtvi života. Biblijski tekst i suvremeni kontekst pri
tome se dopunjuju i jedno drugome osiguravaju reljefan okvir. Naime, Gavran se ne
upušta u moraliziranje ni u problematiziranje Juditine odluke i čina. Više ga zanima
težina njezina ženstva, ali i sloboda izbora u vremenu u kojem je sudbina kolektiva
bila iznad pojedinačne, s posljedicama koje iz toga proistječu. Zato je svoju Juditu, za
razliku od one starozavjetne i Marulove, uzorne i kreposne, osnažio ženskim
atribucijama; ona više nije Judita-svetica nego Judita-žena. Unatoč zahtjevu kolektiva
koji u Holofernu gleda neprijatelja, ona u njemu vidi čovjeka u čijoj se blizini budi
njezina zatomljena i nikad nerealizirana ženskost. Tijelo čije snage i ljepote postaje
svjesna, više ne želi biti samo predmet koji netko prisvaja i kojim upravlja, a ni grijeh
kako su to naučavali vrhovni svećenici. Isti oni koji ju – za volju kolektivnog opstanka
i višega cilja – na grijeh i potiču. Judita naime ne pristaje biti samo instrument u
rukama vlasti/Moći nego žena koja svjesno odlučuje o svojoj sudbini, premda je na
kraju, nakon što se zaljubi u Holoferna, pretvaraju u zatočenicu nametnute joj odluke.
S takvom ulogom Gavranova se Judita realizira kao slojevit i kompleksan lik. Njezin
ženski identitet podjednako određuju i odgovornost i ljubav; odluka koju mora
napraviti za dobrobit i opstanak zajednice, i ljubav spram čovjeka kojeg mora ubiti,
koji je u njoj iznova probudio zatomljeno ženstvo. Njezina odluka zato nije lagana. I
jednoj i drugoj zalog je život: ukoliko odbije zahtjev vrhovnih svećenika, u pitanju je
opstanak zajednice i teret izdajice na leđima, a kada to uradi, a to mora uraditi
svojom ljepotom i ljubavnim umijećem, osudit će je zbog preljuba s neprijateljem.
Vrhovnim svećenicima/Moći njezino pravo/izbor znači veoma malo; ona
bespogovorno mora izvršiti 78 Ivan Bošković, Biblijska trilogija Mire Gavrana što joj
nalažu, dok su sebi prisvojili pravo da odrede karakter posljedica samoga čina
izvršenja. Njezino ženstvo oni uvažavaju samo u slučajevima kada procijene da je to
viši interes, no ne prihvaćaju (i) njezino pravo da sama slobodno odlučuje. Zato je
odnos između Judite i vrhovnih svećenika/Vlasti dominantni naglasak Gavranove
knjige. Naime, kada bi joj dopustili da sama odlučuje, u pitanje ne bi bio doveden
samo opstanak zajednice nego i temelj njezina funkcioniranja. Pozivom na svoje
pravo i svoju ljubav, Judita bi dovela u pitanje čvrstoću društvene strukture
(opstanak), u kojoj je pravo pojedinca moguće samo ako je opravdano višim
interesom. Judita međutim ne pristaje na takvu ulogu. Želeći biti samo žena, sa svim
atribucijama ženstva, ona se suprotstavlja Moći/Autoritetu; zbog ljubavi s Holofernom
ona biva prokazana velikom svećeniku koji je već smislio način da se prava istina o
njezinu činu ne sazna: “Istinu o Juditi i Holofernu nitko ne smije saznati, nama treba
svetica i junakinja u jednoj osobi, za obnovu vjere i snage narodne, a ne patnica koja
lije suze za čovjekom koji toga nije dostojan. Zato ćeš ti, Judita, živjeti kao svetica,
bez prava da se ikada više udaš. Stanovat ćeš u odajama pokraj Hrama, kao jedina
žena u povijesti Izraela kojoj to bijaše dopušteno. Te odaje nećeš napuštati do svoje
smrti. Tko te poželi vidjeti, prvo će se u Hramu zahvaliti Bogu za tu milost, a tek
potom imat će čast upoznati ‘sveticu’. Pred narodom ćemo proširiti priču da ostade
nevjenčana iz poštovanja prema svome pokojnom mužu Manašeu. Poželiš li izaći iz
odaja tebi namijenjenih, odaja koje proglasit ću dvostruko svetima tebi u čast,
pobuniš li se protiv moga plana, pronijet ćemo glas da u Holofernovu šatoru oskvrnu
svoje tijelo i da te stoga proklinjemo i osuđujemo na kamenovanje” (str. 126). U
Gavranovoj zamisli ni Holoferno nije samo silnik i moćnik; on nije bahati ratnik koji se
zadovoljava pobjedama, već čovjek koji zbog ljepote i ljubavi, oličene u Juditi,
svjesno pristaje na žrtvu. Poput Judite i on uviđa da je (tek) igračka u rukama Moći i
instrument Nabukodonosorove slave, koja u svomu ostvarenju ne bira sredstva ni
žrtve: “Kad završim ovo, posljednje osvajanje, bojim se da više neću biti potreban
svome kralju. Odnosno: bit ću mu jedina i najveća opasnost, legenda o meni nadilazi
njega. Vojnici me vole jer znadu da mi je stalo do njih i njihovih života. Njemu
zamjeraju što ni u jednoj bici nije vojevao. Smatraju ga kukavicom, a ja ga smatram
taštim razmetljivcem koji se igra Boga, izazivajući prave bogove. Jer, ako ne prije,
posljednjeg dana svoga života osramotit će se kao 79 Crkva u svijetu, 46 (2011), br.
1, 74-95 običan smrtnik, pokazujući svojom lešinom da Bogom nije postao. Spoznah,
u trenutku, da je taj moj neprijatelj, taj Holoferno, u zamci poput mene. Ta i on poput
mene čini ono što mora činiti i na što ga drugi primoraše” (str. 102-103). Stoga,
shvaćajući laž i prijepore svojega položaja, svjesno dopušta da ga ona ubije, uvjeren
da je ljubav postojanija od društvenih obzira. Ovakav semantički potencijal
Gavranovoj je priči priskrbio nov život te otvorio nove i neistražene prostore u
razumijevanju nosivih poruka knjige. Ni biblijski intertekst ni Marulićev tekst za
navedeno iskustvo odvojeno i pojedinačno nisu Gavranu bili dovoljni. I biblijska
perspektiva i Marulićev alegorijski odnos prema starozavjetnom liku bili bi, držimo,
opterećenje Gavranovoj imaginaciji i porukama koje je kanio posredovati. I kao što
Marulićev tekst tek pozivom na biblijski intertekst - kao dominantni intertekst
cjelokupne europske kulture i civilizacije4 - dobiva svoju smislenost i ključan je za
razumijevanje posredovanih poruka, tako i Gavranov tekst – pozivajući se i na
biblijski i na Marulićev – ostvaruje svoj puni smisao. Računajući na značenjski
potencijal obaju predložaka, njihove simboličke i spoznajne datosti on koristi kao
iskustvo svoje knjige, pribavljajući joj pomoću kulturološki i čitalački poznatoga nove
primisli. 1.1. U ovakvoj spisateljskoj strategiji zacijelo valja gledati i razlog zašto je
Gavranova Judita u vrlo kratkom vremenu doživjela više izdanja i znatan kritički
odjek. Uz naglasak da se njezin autor “uhvatio u koštac s višeznačnim simbolom iz
konteksta hrvatske književnosti” te da se “pomičući granice jedne od tzv. vječnih
tema utjecao temi u vremenu”,5 apostrofirano je i da je riječ o knjizi koja će “imati
brojne čitatelje”, koju je “isplela ruka književnika (…) koji je lakoću prometnuo u, tek
na prvi pogled paradoksalno, mnogim piscima nedohvatno obzorje”.6 Također je
napisano kako je riječ o “piščevu iskrenu odnosu prema pitanju osobnog izbora u
totalitarnom društvu koje počiva na laži”7 te da se dokraja nije “oslobodio” Marulova
čvrstoga zagrljaja (…), citata iz Svetoga 4 Više u: Intertekstualnost &
intermedijalnost, ZZK FF u Zagrebu, Zagreb, 1988. 5 Grozdana Cvitan, Prvo lice
žrtve (Miro Gavran: Judita), Bosna Franciscana, god. IX, br. 14/2001., 281-283. 6
Nenad Valentin Borozan, Domoljublje i tragizam ljubavi, Otvorene novine, 5. 5. 2001.
7 Nino Sorić, Laž za legendu, Slobodna Dalmacija, 12. 3. 2001. 80 Ivan Bošković,
Biblijska trilogija Mire Gavrana pisma te poetizacija pojedinih odlomaka (…),8 ne
dovodeći u pitanje atribuciju da je posrijedi u “svakom pogledu izuzetno čitljiv i
zanimljiv tekst”.

ZVONIMIR MAJDAK: Kužiš, stari moj

“Kužiš, stari moj” najpoznatiji je roman autora Zvonimira Majdaka. Njegov roman
uvršten je u model proze u trapericama, a razlog leži u jeziku kojim je roman napisan.
Naime, prozu u trapericama definira opušten i spontan jezik mladih, bez definicija i
pravila te pružajući otpor prema birokratiziranom jeziku.

Roman “Kužiš, stari moj” napisan je zagrebačkim žargonom, polukajkavskim stilom i

s vremenom se svrstao u najbolji primjer urbanog folklora. Mnogi kritičari došli su do
zaključka da je upravo Majdak prvi pisao svojim slobodnim jezikom i tako uveo u jezik
jednu vrstu slobode. Djelo je napisano zagrebačkim žargonom tako da je Majdak
miješao upotrebu štokavštine i kajkavski dijalekt. Djelo je izdano 1970. godine, a u to
vrijeme tako su pričali zagrebački obrtnici.

Majdak je ovim dijelom prenio čitateljima život i jezik zagrebačke ulice toga vremena,
surovu realnost kojim je živio prosječni Zagrepčanin. Roman je nastao u vrijeme
kada se Hrvatska nalazila u sustavu bivše Jugoslavije te hrvatski jezik nije imao
nikakvu zaštitu, štoviše, on je potiskivan pa tako ni narječja nisu mogla doći do
izražaja. Iz tog razloga, ovo djelo je još vrednije jer se na neki način bori protiv toga
iako ga ne možemo svrstati u kajkavsku književnost.
Radnja romana događa se u Zagrebu u vrijeme socijalizma.

“Koliko rulja kune kaj mora sipati poreznicima lovu, toliko je Glista bio hepi što je
porez izmišljen i što ga u socijalizmu nisu ukinuli kao što su obećavali.”

U romanu se kroz dijaloge i razmišljanja likova može vidjeti uvijek prisutan sukob
između starije generacije i mladih. Roman obiluje erotskim scenama i humorom,
često i ironičnim. Govori o neostvarnim iluzijama tadašnje mladeži, o brtualnosti
života i o čežnjama za nekim boljim životom.

Roman opisuje dogodovštine dvojice prijatelja, Gliste i pripovjedača, od njihovih

školskih dana pa do ranih tridesetih godina. Nakon što je Glista odustao od škole za
automehaničara, a pripovjedač je jedva prolazio u školi za električara, jednoga dana
Glista se zaposli u autopraonici kod Rude te mu se ubrzo pridruži i pripovjedač.

Kada je ugledao Rudinu suprugu, Gizelu, Glista se zaljubio na prvi pogled. Kako bi
pokušao osvojiti Gizelu, pripovjedač mu smjesti odličan posao. Naime, nakon što je
Ruda pripovjedaču povjerio novac za porez koji je trebao odnijeti gospođi Gizeli,
pripovjedač odluči predložiti Rudu te mu tako daje priliku da se približi Gizeli.

No, Glista ne iskoristi priliku. I ne samo to, biva osramoćen kod Gizele. To je ostavilo
traga na njemu i od onda je sve krenulo nizbrdo za njega. Sreo je Kurblu te se
odlučio s njime zabaviti, pronaći zgodne djevojke i zaboraviti gospođu Gizelu. Kurbla
ga upoznaje s Eminom iz Sarajeva i s Gezom pa se sva trojica zabave s Eminom u
krevetu.

Nakon toga, Geza je imao grižnju savjesti pa se odlučio ispovjediti, no prije toga su
otišli jesti u gostionicu. Tamo su upoznali ludog gospodina Milčeka te doživljavaju niz
pustolovina u gradu. Na kraju su uvjereni da idu kod gospodina Milčeka na šunku no
on ih odvede u psihijatrijsku bolnicu gdje provode noć.

Poslije provedene noći u psihijatrijskoj bolnici Glista više nikada nije bio isti. Bio je
utučen, deprimiran i rastresen što dovodi i do tragičnog kraja.

Vrsta djela: roman

Tema djela: dogodovštine dvojice najboljih prijatelja, Gliste i pripovjedača

Ideja djela: u životu ništa ne treba shvaćati previše ozbiljno. Treba se prilagoditi
situaciji i uzeti ono najbolje što nam život pruža.
Mjesto radnje: Zagreb

Vrijeme radnje: doba socijalizma

Kratak sadržaj

Pripovjedač se od svih momaka iz društva, najviše slagao s Glistom jer Glista mu je

po svemu odgovarao. U mnogim su se temama i situacijama našli i imali su puno
toga zajedničkog. Čak su imali i podjednake šanse kod djevojaka. Tako su ubrzo
postali i najbolji prijatelji.

Iako su u mnogo toga bili slični, bili su ipak i različitih karaktera. No, upravo su ih te
različite crte ličnosti ponekad baš i zbližavale. Glista je bio pravi prijatelj koji ga
nikada nije razočarao, nikada mu nije oteo djevojku i u njega je imao potpuno
povjerenje.

Dane su provodili lutajući zagrebačkim ulicama i radeći ono što su najviše voljeli.
Uživali su u svojoj mladosti, izlazili su, družili se i osvajali djevojke. Nekada su imali
više sreće, nekada manje, ali nikada nisu odustajali.

U to vrijeme bili su naučnici. Glista je htio postati automehaničar, a pripovjedač

električar. Preko dana su bili u školama, a navečer je njihovo slobodno vrijeme bilo
rezervirano za zabavu. Išli su u kino, u slastičarnicu, nedjeljom na utakmicu, krali su
voće na tržnici, štipali kumice za stražnjicu, a znali su i gdje se okupljaju najbolje
djevojke koje su pokušavali osvojiti. Tako su često “visili” u kafićima gdje su se
okupljale najbolje frajerice i frizerke.

Otac pripovjedača radi na ciglani i govori mu cijelo vrijeme da se ugleda na njega i da

gubi vrijeme s elektrikom. Njemu nije bilo jasno zašto bi se ugledao na njega kada on
“rinta” po cijele dane. Otac mu je savjetovao da ide za klesara jer je njegov školski
kolega klesar i pošten radnik koji ima radionicu na Mirogoju. Smatrao je da će
elektrika uskoro izumrijeti, doći će nešto novo i on neće imati posla. Majka se u
mnogo čemu nije slagala s ocem, ali u ovome mu nije kontrirala. Roditelji nisu bili
zadovoljni njime i to su mu davali do znanja govoreći mu da je najgori i
najnezahvalniji jedinac. Pripovjedaču nije bilo jasno zašto se svi prave da je njihova
obitelj ugledna, a njegov djed je cijeli život teško radio na poljoprivrednom zemljištu
nekog Nijemca. Zbog tih se stvari pripovjedač često svađao s roditeljima, ali sve bi
zaboravio vani u dobrom društvu.
Uživao je u svojoj mladosti, a školi nikada nije posvećivao previše pažnje. Praktični
rad mu je išao, ali iz hrvatskog jezika je uvijek imao jedinicu koju bi pred kraj školske
godine navukao na dvojku.

Uskoro se Glista s tatom morao preseliti jer su im srušili kuću kako bi sagradili drugu
traku autoceste na tom dijelu. Godinama se ništa nije događalo pa su se djeca na
tom mjestu često igrala.

Glista i pripovjedač su se od tada rijetko viđali. Pripovjedač se družio s ostalim

“fakinima”, ali najbolji prijatelj mu je uvijek nedostajao. Sreli su se ponekad u
tramvaju ili na ulici. Glista je tati često pomagao gurati kolica prepuna starog željeza i
ostalih vrijednih otpadaka koji su skupljali. Kada bi se sreli, malo su popričali i svatko
bi otišao na svoju stranu.

Glista je u to vrijeme već radio u auto servisu u Lopašićevoj ulici. No, ubrzo su ga od
tamo izbacili, a uskoro je napustio i školu. Posao s ocem uvijek mu je bila jedna vrstu
rezerve kojem se mogao vratiti. Jedno se vrijeme bavio preprodavanjem karata, ali ni
u tome nije postigao uspjeh. Dobio je batine od konkurencije, a i sve karte bi prodao
po istoj cijeni daleko prije predstave jer se bojao da ih neće uspjeti prodati.

Pripovjedač je sreo Glistu na streljani koja se nalazila iza tržnice. Bio je prepun
flastera, a djevojkama je pričao da se bavi boksom. Nije ga bilo briga tko će što
misliti. Čim su se sreli, bacili su se u akciji osvajanja. Za oko su im zapele neke
Srpkinje koje u početku nisu obraćale pažnju na njih, a kada su ih zainteresirali, oni
su namjerno otišli. To je bila taktika jer su znali da će ih tako željeti još više. Kasnije
su se vratili i obojica su proveli uzbudljivu noć svaki sa svojom djevojkom. Glista je
djevojci potrgao čarape pa ga je onda nagovorila da mu da “pet glava” za nove ili od
druženja s njom neće biti ništa. Glista je popustio iako je znao će ostati bez novca.
Nakon zabave, djevojke su još ispratili na autobus. Od toga dana ponovo su postali
nerazdvojni.

Glista se počeo družiti s Krumpirašem. Krumpiraš je jako volio žene, a u isto je

vrijeme osjećao veliki prezir prema njima. Razlog tomu je vjerojatno bila jedna
situacija kada je skoro nastradao pod tramvajem kada je trčao za jednom djevojkom.
Htio je osvojiti svaku ženu i nije birao. Napunio je Glisti glavnu raznim stvarima, a
pripovjedač je to odmah uočio. Naime, Glista je bio dosta naivan i svatko mu je
mogao reći što želi, a on je u to povjerovao.
Pripovjedač je u to vrijeme razmišljao kako bi se mogao skrasiti. Upoznao je predivnu
djevojku, krojačicu Štefu, koja je bila starija od njega i koja bi se odmah udala. I kada
je već bio na rubu da je zaprosi, Glista mu je počeo pričati protiv žena i braka. Sve
ono što je čuo od Krumpiraša. Na kraju je, zasad, odustao od ženidbe, zaključivši da
je još mlad.

Jedno vrijeme se ništa nije događalo. Pripovjedač nije imao novca jer su mu roditelji
rekli da se sam snalazi. Sve su se manje družili s ostatkom društva… Jednoga dana
odlučili su ukrasti naranče s tržnice i skoro su bili uhvaćeni.

Neko se vrijeme Glista nije pojavljivao, a kada se pojavio bio je sretan i dobre volje.
Rekao mu je da se zaposlio kod gospo’na Rude koji ima servis za pranje auta. Posao
nije bio naporan, a zarada je bila dobra. Ponudio je i njemu posao jer je gazda taman
tražio još nekoga pošto je prethodni radnik nestao.

Gospo’n Ruda je servis kupio od novca koji je dobio kao odštetu jer mu je jedan
Talijan jaguarom smrskao “fićeka”, unakazio mu lice i odsjekao nogu. Ruda je prije
radio kao konobar i odlično je govorio čak nekoliko jezika. Bio je oženjen za gospođu
Gizelu koja je bila predivna žena i imali su dvoje djece, djevojčicu i dječaka.

Gizela je bila prelijepa. Imala je lijepo tijelo, znala se lijepo odjenuti i time još više
naglasiti svoje obline. Nije voljela raditi, ali je voljela novac i zbog toga je često
dolazila u servis. Naime, Ruda je sav novac držao kod sebe u džepovima i bio je
dosta škrt pa ga je Gizela za svaku sitnicu posebno morala moliti novac. Momci su je
odmah uočili, a Glista se posebno zagledao u nju. Čak su je i žalili jer su smatrali da
joj život s Rudom nije lijep.

S vremenom se Glista jako zaljubio i počeo je dolaziti na posao odjeven u svoj

najbolji kaput, žute cipele, a kupio je čak i kravatu i bijelu košulju koje je svake večeri
prao. Pripovjedač je odmah shvatio da se Glista jako zaljubio. Jednoga dana Glista
ga je pitao sviđa li se njemu Gizela, na što je on rekao da voli plavuše, a Gizela je
crnka. Pripovjedač je u Glisti vidio pravog poštenog prijatelja jer tako pravi prijatelji
nastupaju. Ruda nije primjećivao da se Glista uređuje, njemu je samo bili bitno da
momci donose zaradu i da dobro rade.
Pripovjedač je što se tiče žena imao drukčije prioritete. Njemu je kod žene bitno da
ga voli onakvog kakav on je i nikada se zbog žene ne bi mogao uljepšavati kako bi je
osvojio.

Malo nakon toga, pripovjedač je sreo jednog fakina iz društva, starog kartaroša, koji
mu je rekao da Ruda svaku večer karta, gubi na kartama i novac troši na ljubavnice.
Pripovjedač se šokirao i od tada mu se nije više radilo jer se bojao da bi mogao ostati
bez zarađenog novca i da će servis uskoro propasti.

Gizela je uskoro otputovala s djecom na more, što je potpuno slomilo Glistu. Bio je u
depresiji, razmišljao je kako Gizela na moru sigurno ima ljubavnike te je ponovo
počeo dolaziti na posao u dronjcima. Da bi ga pripovjedač oraspoložio, predložio mu
je da izađu i da se zabavi s jednom od djevojaka. Glista se na to jako naljutio i otišao,
a kada su se sljedeći put sreli rekao mu je da ne bude više tako gnjusan.
Pripovjedaču nije bilo jasno otkuda takva promjena kod Gliste. Počeo se praviti kao
da je fin, uglađen gospodin, sin nekog bogataša.

Ubrzo je i saznao zašto, Glista je rijetko što mogao zadržati za sebe. Naime, počeo
se družiti s Galilejem koji mu je ispričao kako je svoju ženu upoznao u wc-u fakulteta
gdje je studirao. Ona je bila udovica i čistačica, a on ju je “spasio”. Taj propali student
napunio je Glisti glavu s glupostima, a on je sve to upijao.

Jednoga dana, Ruda je momcima pročitao razglednicu koju je dobio od svoje žene
Gizele. Glista se nadao da će Gizela spomenuti i njega ili obojicu, ali to se nije
dogodilo pa je Glista bio jako tužan.

Galilej je iskorištavao svoju ženu koja je radila za oboje dok je on dane provodio u
kafićima rasipajući novac i družeći se sa ženama. Jednom joj je sve to prisjelo pa mu
je dala ultimatum – ili će se zaposliti kod jedne njezine prijateljice, kume, na tržnici ili
će ga ona ostaviti. On je pristao raditi, ali posao mu nije išao. Više je toga pojeo na
tržnici nego što je prodao pa mu je gazdarica dala otkaz. On je ženi izmislio priču da
ga je gazdarica htjela zavesti pa su se njih dvije na kraju i potukle.

Gizela se vratila s mora i izgledala je bolje nego ikada. Posvijetlila je kosu pa je ona
sada poprimila crvenkasti ton. Kada je stigla u servis, Glista je odlučio da će je
probati zavesti. Došao je do nje, pozdravio je i poljubio joj ruke. Na to je Gizela
počela vikati kako se usuđuje, a vikao je i Ruda govoreći mu da se vrati na posao i
da nema on što ljubiti ruke njegovoj ženi. Glista se šuteći vratio na posao i radio je
kao da se ništa nije dogodilo.

I tako je jedno vrijeme zavladalo zatišje. Ruda taj dan nije spominjao i momci su radili
i družili se. Ruda je bio jedan od onih dosadnih ljudi koji su pričali iste priče po par
puta tako da su momci već sve znali napamet.

Momci su se nagledali svakakvih ljudi u servisu. Neki su očekivali da će gazda

pojeftiniti jer često dolaze, neki nisu izlazili iz auta čak ni za vrijeme pranja, a neki su
svašta imali obješeno na retrovizor. No, prednjačila je jedna žena koja je dolazila na
pranje auta uvijek s omotanom desnom nogom ispod koljena. Vozila je Ford 2300 TS
i bila je puna novca. Dolazila bi s “desethiljadarkama”, a Ruda često nije imao sitnog
pa joj nije mogao vratiti ostatak.

Jednoga dana došla je u servis i upitala pripovjedača zna li nekoga tko bi joj ugradio
mini-televizor u auto. On se odmah dosjetio Žohara i dao joj njegovu adresu. Kasnije
je od njega čuo nevjerojatnu priču.

Nakon što joj je Žohar montirao mini-televizor, očekivao je da će mu dobro platiti. No,
ona je zaključala vrata auta i uputila se u njegovu sobu. Zaključala je vrata sobe,
bacila mu jastuk u glavu i počela se skidati. Žohar je iskoristio priliku, a kada je htio
još, odgurnula ga je, odjenula se i otišla. Kada ju je upitao što je s novcem,
odgovorila mu je da ga je upravo potrošio.

Žohar je kasnije saznao da je bila udana u Australiji za nekog bogataša koji ju je

ostavio kada je saznao da ne može imati djece. I dalje je sa svojim automobilom
nastavila dolaziti na pranje, a kada joj je Ruda jednom nešto rekao zadirkujući je,
odbrusila mu je da joj je dosta muškaraca.

Glista je sve više vremena provodio u društvu Galileja dok je pripovjedač osvajao
Gretu iz željezarije na uglu. Jedini problem bio je taj što je Greta živjela u Gornjoj
Dubravi, a to je kvart u koji nije volio zalaziti jer nikada nisi znao što tamo možeš
očekivati. S vremenom je više nije pratio dalje od Maksimira, a nije imao ni razlog za
to jer sve što su trebali, obavili su u parku. Kada mu je rekla da ga njezin brat ne voli,
to mu je bio izgovor više da je ne mora pratiti do ulaznih vrata.

U utorak je gazda pozvao pripovjedača i upitao ga je li nekada nešto ukrao kako bi

ga mogao zadužiti za zadatak od povjerenja. Naime, njegovoj ženi Gizeli je trebalo
odnijeti veliku svotu novca da plati porez. Pripovjedač je znao da je to pravi čas da
preporuči Glistu za taj zadatak kako bi se mogao približiti gospođi Gizeli. Rekao je
gazdi da ne može Glistu ostaviti samog u servisu za pranje jer ne zna raditi njegov
posao, odnosno ne može naučiti rukovati s mašinama.

Gazda se preznojio od muke, ali na kraju je odlučio poslušati pripovjedača, poslati

Glistu k njegovoj ženi Gizeli i povjeriti mu veliku svotu novca. Pripovjedač je priopćio
Glisti sretnu vijest i on se bez pozdrava uputio Gizeli. Dok je radio, pripovjedač je
razmišljao o nepravdi i plaćanju poreza.

Glista još nije mogao vjerovati što mu se dogodilo, u isto vrijeme je bio jako sretan i
nesretan. Imao je kod sebe mnogo novca i razmišljao je kako bi uz pomoć njega
lagodno živio. Bio je zbunjen dok se kretao do tramvajske stanice. Zaboravio je
skrenuti na uglu pa je došao do tvornice radijatora. Kada se vratio, tramvaj dugo nije
dolazio, a vani je bilo jako vruće. Ljudi su se počeli buniti protiv ZET-a, a jedan mladi
čovjek koji je rekao da je umirovljenik, odlučio je poslati pismo novinama s oštrom
osudom ZET-a. U kiosku je kupio pismo i marku i pitao prisutne tko se želi potpisati.
Potpisali su se samo Glista i još jedan čovjek koji je stajao naslonjen na drvo.

Najednom su počeli pristizati svi tramvaji, a Glista je odlučio da prvo ide kući kako bi
se uredio za gospođu Gizelu. Razmišljao je o tome kako će Gizela reagirati kada ga
vidi, o čemu se pričati i što će raditi. Razmišljao je i o tome kako bi dobro potrošio
novac koji mu je predan s povjerenjem. U mislima se vidio kako uživa na plaži
odjeven u crvene gaćice s mnoštvom djevojaka oko sebe.

Kada je stigao kući, Tateka nije bilo i odmah je osjetio olakšanje. Moći će se spremiti
u miru. Razmišljao je hoće li odmah javiti Galileju ovu odličnu vijest, ali je odlučio
šutjeti dok sve ne bude odrađeno.

Odlučio je odjenuti kaput iako je imao par masnih mrlja, ali nosit će ga raskopčanog
jer se one tada manje vide. Uredio je nokte, zalizao kosu i stavio plavu kravatu.
Popio je čašicu rakije na prazan želudac. Uputio se prema tramvaju i prema kući
gospođe Gizele.

Kada je stigao, pozvonio je i gospođa Gizela mu je naredila da odmah uđe kako

susjedi ne bi ništa čuli. Objasnila mu je da su im susjedi jako zavidni i da moraju sve
od njih skrivati.
Gizela je prebrojala novac i pozvala ga da sjedne. Ponudila ga je s kavom, no Glista
je zaključio da je najbolje da nastavi s rakijom. Upitala ga je zašto joj je nedavno
ljubio ruku, a Glista je bio sav izvan sebe. Smatrao je da se takve stvari ne pitaju.

Počeli su čavrljati i Gizela mu je ispričala priču iz svoje mladosti o njezinoj prvoj

ljubavi. Roditelji su joj bili jako strogi i nigdje nije smjela izlaziti, a potajno je bila
zaljubljena u golubara koji je živio preko puta i golubom joj stalno slao ljubavna
pisma. Jednom prilikom, roditelji su trebali ići na sprovod, a ona se pravila da je
bolesna pa je ostala kod kuće. Sve je isplanirala i pozvala golubara, ali se u njega
jako razočarala jer je odmah navalio na nju. Jedva se spasila tako da je pomaknula
nogom cijev dimnjaka, dim je napunio očevu radionicu, a golubar je pobjegao. Tada
je imala sedamnaest godina, ali pošto je bila dobro razvijena, davali su joj dvadeset.

Nakon toga, Glisti se učinilo da ga gospoša Gizela mami i poziva pa se bacio na nju.
Počeo ju je ljubiti, otkrivati joj ogrtač, a ona se opirala i prijetila mu da će vikati. I tako
su se borili kada se Gizela najednom promijenila. Opustila se i upitala ga zna li samo
nastupati ovako grubo. On se počeo pravdati da je oduvijek zaljubljen u nju i da nije
poput drugih, ali da mu ona nikada nije dala priliku. Počeo je maštati kako bi im bilo
zajedno. Skinuo je gotovo sve sa sebe i kada je na samom kraju htio ponovo navaliti
na Gizelu, ona ga je odgurnula, a on je ostao stajati u potkošulji i zamazanim
gaćicama dok je njegovo sjeme teklo po tepihu. Bio je osramoćen, a od jada je počeo
sam sebi čupati kosu.

Nakon velikog neuspjeha kod gospođe Gizele, Glista se vratio u servis jadan i tužan.
Zamolio je svog prijatelja da mu posudi nešto novca dok je ovaj uzbuđeno stajao i
čekao da mu detaljno ispriča što se dogodilo s Gizelom. I kada mu je konačno sve
ispričao, pripovjedač je bio u šoku i nije mogao vjerovati da mu se to dogodilo. Glista
mu je rekao da mora promijeniti okolinu i da ne može ovdje ostati.

Pripovjedač mu je dao novac i dogovorili su se da će se sastati navečer u Splendi.

Malo nakon toga došao je gazda Ruda i pitao pripovjedača gdje je tako dugo njegov
prijatelj, a ovaj se pravio da ništa ne zna. Ruda je bio nervozan, posla nije bilo pa ga
je natjerao da čisti smeće, a on se izgubio. Kada se vratio, bio je bolje volje jer se
čuo sa ženom. Rekla mu je da je Glista donio novac, ali otišao je od nje još prije sat
vremena. Rudi nije bilo jasno gdje se on izgubio i rekao je da će mu oduzeti novac od
plaće jer to nije u redu.
U to vrijeme Glista se vozio prema Trgu i razmišljao o tome kako će se osvetiti Gizeli.
Odlučio je da će danas osvojiti neku lijepu djevojku, a s druge strane govorio je sam
sebi kako su sve one iste, jedna je gora od druge. Sišao je na Trgu, i pošto tog dana
još nije jeo, odlučio je počastiti se s ručkom. Glista je više od svega volio grah s
kranjskim kobasicama. To je mogao jesti svaki dan.

Otišao je do gostionice “Zagreb” na Dolcu gdje hrana nije bila loša. Sjeo je na onu
stranu gdje je posluživao Francek jer si s konobarom Ambrozom nije bio dobar. Malo
dalje od njega, dva seljaka su pili rakiju i jeli salamu. Stigao je Francek i primio
njegovu narudžbu, a dok je čekao svoje jelo slušao je priču seljaka. Pričali su o
nesreći koja se dogodila električaru Marku i o tome kako je krv šikljala na sve strane.
Glista je skoro povraćao jer nije podnosio takve priče, a srećom seljaci su brzo otišli.
Francek još nije dolazio s njegovim jelom pa se Glista zabavljao gledajući po
prostoriji. Primijetio je Čombru koji je sjedio u društvu dviju djevojaka koje su se Glisti
učinile dobre te je zaključio da bi se mogao s njima družiti. Između ostaloga, zaključio
je da se Čombra sada bavi svodničkim poslom.

Konačno se pojavio Francek s jelom, ali mu je zaboravio donijeti dva decilitra crnog
vina. Glista se bacio na hranu i zaključio kako je glad bila glavni krivac što se onako
osramotio kod Gizele. Grah mu nije baš bio po volji, ali zato su kranjske kobasice bile
odlične. Pojeo je sve i često gledao prema Čombri i djevojkama. Ocjenjivao je sam u
sebi djevojke i zaključio je da neće pristati na one loše.

Pozvao je Franceka da mu naplati pa je usput malo pričao s njime. Francek mu se

potužio kako zbog novca mora ići raditi u Njemačku i radi toga je jako tužan. U taj
čas u gostionicu je ušao Tatek – Glistin otac. Glista se skrivao da ga tata ne primijeti,
ali u tome nije uspio. Morao ga je počastiti pelinkovcem i perecom. I dok tata još nije
počeo ni piti, Glista je odlučio otići jer se nisu slagali i stalno su se svađali. Tatek mu
je zamjerao što je prodao njihovu kuću bez njegovog znanja, a Glisti se to više nije
dalo slušati. Pogotovo ne danas kada je imao većih briga. Kada je izlazio iz
gostionice vidio je da crnka ima dobru stražnjicu i da se zamazao s hranom po
kaputu.

Na ulici je srao Kurblu. Listao je “Večernjak” naslonjen na stup Centralne ljekarne.

Glista je bio oduševljen Kurblom jer je znao kada njega sretne da će se dogoditi
nešto uzbudljivo. Jako mu se svidio, imao je uvijek novca i Glista je htio biti poput
njega. Pripovjedaču se Kurbla nije svidio i oduvijek mu je bio sumnjiv. Vjerovao je da
radi u Udbi. Pozdravili su se, a Kurbla je Glistu oslovio s doktore. Tako se svima
obraćao. Pričali su tako o tome što Glista radi i kako je staro društvo, a onda su došle
žene na red. Glista je oduševljeno priznao Kurbli kako mu se divi jer je stalno u
ženskom društvu. Žalio mu se što nema sreće sa ženama, a Kurbla mu je rekao da
će sve srediti. Uputili su se preko trga do Gradske kavane. Glista se malo bojao hoće
li ih konobar primiti i hoće li potrošiti previše novca na sve to.

Došli su do kraja terase, a tamo je sjedila sama Emina iz Sarajeva. Kurbla joj je uletio
kao da je poznaje, a ona je sjedila kao da očekuje upravo njih. Glista je bio
oduševljen s time kako je Kurbla prišao Emini kao da je poznaje. Predstavio ju je s
riječima da će ona postati velika zvijezda. Pričao mu je o tome kako je iz jedne
bogate sarajevske obitelji dok je ona šutjela i sjedila pored njih. Glista ju je promotrio
i bio je zadovoljan onime što je vidio.

Imala je svjetlo smeđu ravnu kosu koja joj je padala do ramena. Bila je pomalo
prljava, ali Glista nije mario. Svime je bio oduševljen osim sa zubima i prljavim
nogama, ali odlučio je da neće cjepidlačiti. Emina je bila predivna djevojka, a još je
bila i iz Sarajeva. Razmišljao je o tome kako nikada nije bio sa ženama iz drugih
država.

I dok je Glista sanjario, trgnuo ga je Kurblin glas. Rekao mu je da će njih dvojica

danas zabavljati Eminu, uzeo je račune i otišao ih platiti. Za to vrijeme Glista je
pokušavao pričati s Eminom, ali ona nije bila raspoložena. Kada se Kurbla vratio,
uputili su se sa svojom gošćom u studentski dom. Glisti nije bilo jasno što će tamo
raditi, ali je slijedio Kurblu jer je vjerovao da ima dobar plan. Glista nije volio studente
jer je smatrao da se prave važni i žive lagodnim životom dok pošten narod radi.

Kada su stigli u studentski dom sve je bilo tiho i prazno. Na vratima su stajala dvojica
nabildanih muškaraca koji se Glisti nisu svidjeli. Ništa ih nisu pitali pa je trojka
produžila hodnicima dalje. Širokim stepeništem popeli su se na drugi kat te je Kurbla
otvorio jedna vrata ne kucajući. Ušli su u mračno predsoblje koje je smrdjelo po
prljavim čarapama. Emina i Glista su ostali u predsoblju. Glista je razmišljao o tome
što će se dalje dogoditi, a Emina je stajala pored njega mrtva hladna. U prostoriji koja
je nekada bila kuhinja spazio je mišičavog momka golog do pasa koji je dizao utege.
Kurbla mu je nešto šapnuo, a nakon toga pozvao je Eminu i Glistu da se s njime
upoznaju.

Bio je to Geza, student iz Osijeka i najbolji bacaš koplja među studentima. Glista je
sumnjao u vjerodostojnost tih podataka i bilo mu je žao što i on nije izmislio nešto o
sebi, ali sada je bilo kasno. Bojao se da uz Kurblu i Gezu neće imati šanse kod
Emine. Malo su čavrljali, a Emina je gledala kroz prozor. Geza se dan prije vratio iz
Celja te je pričao o tome kako mu nedostaje kartanje. Glista se pitao kako sve to već
nije dosadilo Emini i kako to da nije otišla. U taj čas, Kurbla predstavi Gezi Eminu, a
odmah potom ode s njom u sobu i zaključa se.

Geza i Glista ostali su sami, a Geza ga je upitao otkuda je ona jer je nikada nije vidio.
Kada je Glista rekao da je ona iz Sarajeva, Geza se prepao da će dobiti sifilis.

Malo nakon toga, Kurbla je izašao iz sobe i poslao Gezu po crno vino i kruh. Prije
nego je otišao, Geza je rekao Glisti da je on sljedeći, a on će još razmisliti što će.
Kada je Geza otišao, Glista je odlučio isprobati njegove utege, ali je brzo zaključio da
to nije za njega. Skoro mu je pozlilo pa je potražio malo zraka na prozoru.

Kada se Geza vratio, njih dvojica su malo popričali. Glisti se svidio Geza jer se nije
pravio važan. Glista mu je pričao o tome gdje radi, ali ne govoreći istinu. Rekao je da
radi u servisu za BMW-e i Mercedese i da je sada na godišnjem odmoru, a uskoro
planira i na more. Geza nije ništa posebno ispitivao i sve mu je povjerovao.

Pričali bi oni još dugo pijući crno vino iz šalica za kavu, ali na vratima se pojavio
Kurbla. Rekao je Glisti da je sada on na redu i da se požuri kako Emina ne bi
zaspala. Nakon Gliste, u sobu je ušao Geza, ali ubrzo je zaprepašten izašao iz sobe
jer je Emina zaspala. Kurbla se rastao od njih još prije nego je Geza ušao u sobu i
rekao im da rade s njom što hoće.

Geza je počeo dramatizirati oko toga da to nije smio napraviti, da se boji Boga i da se
sada mora pokajati. Glista je zaključio da on nije baš normalan. Pokušavao ga je
utješiti time da je za sve kriv Kurbla, ali i Emina koja je cijelo vrijeme samo
nezainteresirano ležala, ali Geza je svu krivnju svaljivao na sebe.

Ubrzo je Geza shvatio da nema više vina pa se ponovo uputio u vinariju. Za to

vrijeme Glista je ostao sam s Eminom. Ušao je u sobu i gledao je kako spava.
Zamišljao je kako će se lijepo odnositi prema njoj. Promatrao je njezino golo tijelo
prekriveno plahtama, a onda je počeo ljubiti njezino koljeno. Tada je Emina tako
pomaknula nogu da je raskrvarila Glisti donju usnicu. Glista je provjerio spava li,
ustao je i otišao u kuhinju kako bi isprao krv. Kada se Geza vratio i krv je već prestala
teći i on ništa nije primijetio.

Ponovo su pili, a kada su se već dobro napili, Geza je postao toliko nestrpljiv da se
mora što prije ispovijediti da su se odmah našli na ulici. Emina je ostala spavati.

Ulice su bile puste. Glista je hvalio Gezu kako je dobar čovjek, a ovaj ga je pitao
hoće li se i on ispovijediti. Glisti to nije padalo na pamet jer je znao da će opet
zgriješiti.

Hodali su tako ulicama, a vrućina ih je opijala. Geza se sjetio kako bi se mogli otići
rashladiti i nešto popiti i pojesti u jedan podrum na ribice. Pitao je Glistu ima li još što
novca kod sebe te je odmah napomenuo da će mu sve vratiti kada mu roditelji
pošalju novac iz Osijeka. Glista je bio zadovoljan s time što je on to spomenuo i
razmišljao je kako će ponovo izaći s Eminom i kako će se brinuti o njoj.

Jeli su i pili i bili su zadovoljni. Najednom se pored njih stvorio Milček.

“Jednostavno je nevjerojatno kako se u njihovom društvu našao, to jest kako im se

prikrpio onaj kepec, zbigecani i ražalošćeni gospon Milček.”

Milček je bio stariji od njih dvadesetak godina. Najednom se ustao, prišao im i rekao
da ih želi počastiti. Iako su smatrali da je neki luđak, nisu ga otjerali jer je bio pun
novca.

Milček je bio odjeven u plavo odijelo i bijelu košulju iako je vani bila velika sparina.
Počeo se žaliti kako ima problema sa ženama i kako se nalazi pred najvećom
odlukom u svom životu. Naime, jedna se gospođa htjela silom oženiti za njega. No,
njemu je liječnik rekao da brak nije dobar za njegovo zdravlje. Žalio se dalje zbog
svoje sudbine govoreći kako je imao on prilika u životu, samo nikada nije trčao za
ženama.

Potom je ispričao priču koja mu se davno dogodila u vlaku, između Koprivnice i

Križevaca. Upoznao je jednu damu koja je silom htjela nešto s njim i jedva je se
riješio. Pričao je dalje kako je u mladosti upoznao lijepu i pristojnu djevojku. Bila je
jedinica gazde iz Starog Gradca. Sve je bilo riješeno, no Milček nikada nije smogao
hrabrosti da je zaprosi. I sada, sa svojih pedeset i sedam upoznao je udovicu od
pedeset i dvije koja se silom htjela udati. Milček je odlučio da se neće ženiti.

Nakon što je dugo pričao, sada je stao i čekao je da njegovi prijatelji nešto kažu.
Glista i Geza su bili mrtvi pijani. Milček ih je pitao hoće li možda promijeniti kafić, ali
njima se nigdje nije išlo. Geza je pričao o svojoj teškoj sudbini, o tome što je napravio
Emini i kako je on najgori čovjek na svijetu.

U podrum se već počeo spuštati sumrak kada je Geza odlučio da je kucnuo čas i
kako mora hitno ići u katedralu na ispovijed. Glista i Milček su mu se pridružili iako je
Glista negodovao govoreći da samo želi ići pišati i spavati. Otišao je u kafić preko
puta katedrale, a Milček i Geza su ušli u crkvu. Hodali su oko oltara, Geza je nešto
šaputao, a onda je počeo tražiti svećenika. Kada je vidio da nema niti jednog, Milček
mu je rekao da će biti najbolje da se vrate sutradan ujutro natašte jer će to biti još
bolja pokora. Geza je zaključio da je pošteno molio pa se počeo obraćati nekoj
nepoznatoj djevojci govoreći joj kakav je grešnik. Milček ga je jedva nagovorio da
izađu iz crkve jer ih je vani čekao Glista. Kada su izašli, kod fontane ih je čekao
Glista koji je na vrijeme shvatio da nema više novca za piće…

Ponovo su pili. Geza je razmišljao o tome kako će se vratiti na posao i nadao se da

će mu Ruda oprostiti jedan dan. Planirao je kako će izlaziti s Gezom i družiti se s
Eminom.

Milček ih je pozvao kod sebe na šunku kako bi se najeli nakon tolikog pića. Glista je
rekao da je njemu svejedno, a Milčeku nije bilo jasno zašto se Geza nije izjasnio. No,
Geza napokon ispali kao iz topa kako on ide u Osijek. Milček je rekao da ide i on s
njim pa će ga upoznati s jednom opaticom koja je tamo dobila premještaj. Nakon
toga počeo je pričati o jednoj snaši koje se jedva riješio, a ona ga je vukla za kosu u
zagrljaj. Glista je zaključio da ili Milček nije normalan ili od njih radi budale. Geza je
gledao zamišljeno u daljinu kao da ga ništa nije zanimalo. Glista je zaključio da
sigurno razmišlja o atletici.

Milček je ponovo počeo pričati svoje priče, ovoga puta o tome kako je skoro postao
špijun, a Glista ga je na pola slušao. Gledao je u šunku koju je otkrila konobarica na
šanku i pitao se je li Milček zaboravio na obećanje da će ići kod njega jesti. Geza je
najednom kao iz topa izvalio da on ide u Osijek, a Milček mu je odmah odgovorio da
će mu se on pridružiti. Glista nije time bio oduševljen i rekao je da on ne ide nigdje.
Podsjetio ih je na šunku i tada su odlučili kako idu k Milčeku.

Milček je platio i našli su se vani. Hodali su Kaptolom, a Glista je počeo spuštati Gezi
te je razmišljao da ipak neće biti ništa od njihovog prijateljstva. Glisti je najednom
jako pozlilo te je zaključio da je previše pio. Nagnuo se preko ograde kako bi
povraćao. Milček je pozvao taksi, a uskoro im se bez riječi pridružio i Glista. Milček
mu je dao maramicu da se obriše. Razmišljao na glas hoće li im biti dovoljan jedan
taksi ili da uzme dva. Geza se pokušavao izvući govoreći momcima da mora sutra
ujutro u Osijek jer mu je dosta Zagreba pa mora ići spavati. Gospo’n Milček je bio
jako ljut jer ih je Geza odlučio iznevjeriti pa je brzo smjestio Glistu na prednje sjedalo,
a on je sjeo iza pored Geze na stražnje, kako bi na njega pazio.

U taksiju je smrdjeo po trulim jajima, a vozač je rekao da je to baš takav parfem.

Glisti se najednom raspoloženje popravilo. Razmišljao je kako je odlično što će biti s
Eminom i kako ima dobro društvo. Iako je Geza pomalo čudan i pobožan tip, a Milček
djeluje kao da mu fale daske u glavi, sve u svemu bio je zadovoljan.

Prvo su otišli na Gornji Grad, iako Glisti nije bilo jasno zašto, ali tako je naredio
Milček. On se nije protivio jer se već dugo nije vozio taksijem, štoviše, vozio se samo
jednom u životu. Vozili su se ulicama Gornjeg Grada, a Milček je cijelo vrijeme nešto
pričao Gezi i lupao se u prsa. Glista je za to vrijeme sanjario kako će sigurno ovdje
izaći u potragu za djevojkama kada prekine s Eminom.

Vozili su se dalje spuštajući se Mesničkom ulicom, a Glista je imao osjećaj da će se

stari taksi raspasti. Zanimalo ga je gdje sada idu i gdje uopće stanuje Milček.
Razmišljao je koliko će ih koštati ta vožnja, a opet nije mario jer je ionako Milček
plaćao. Skrenuli su u Frankopansku ulicu, prošli su pored Kazališta do
Preradovićeve, a Milček je vozaču rekao da vozi do kolodvora. Glista je bio uvjeren
da je Milček lud. Najednom se izderao na vozača da stane, a on je to već bio učinio.
Nalazili su se na Svačićevom trgu, kada je Milček otvorio prozor i obratio se jednoj
prostitutki koja je malo dalje stajala i pušila. Upitao ju je koja je njezina cijena i ima li
spolne bolesti, na što mu je onda odgovorila da on nije ozbiljna mušterija za nju i
udaljila se.

Milček se jako naljuti, izađe iz auta, skine se gol i počne vikati prema njoj. Prostitutka
se na to počne jako smijati, a Glista i vozač se preplaše da ne bi došla policija pa joj
narede da zašuti. Vozač se naljutio na Milčeka i rekao mu da uđe u auto kako bi
krenuli jer njegov auto ne služi u te svrhe. Milček je sada samo šutio.

Uputili su se dalje i nisu čuli što im je sve izgovorila prostitutka. Glista se pitao zna li
vozač kamo moraju ići, a onda je ponovo počeo razmišljati o Emini.

Prije nego što su stigli do mračnog drvoreda, Glista upita vozača zna li gdje ih mora
voziti, na što mu je on odgovorio da mu je Milček sve objasnio. Glista je bio sretan
što ovdje ne stanuje jer je bilo jako mračno i tko zna tko se sve tu zadržava, iako je
po danu sigurno lijepa hladovina.

Kada su stigli do velike zgrade koja je Glistu podsjetila na dvorac ili na bolnicu bio je
uvjeren da ih je vozač dovezao do krivog mjesta. Ušli su kroz željezna vrata, u
dvorištu su se nalazila velika stabla i lagano osvjetljenje kao na nekoj šetnici, a Glista
je vidio i fontanu. Gdje to stanuje Milček?

Vozač ih je dovezao tik pred ulaz, nasmijao se i rekao im da je to zadnja stanica.

Ispred zgrade su sjedila i pušila dva tipa, a Glisti nije bilo jasno kako im ne smeta
kiša koja je padala.

Milček je veselo izašao iz auta, a za njim odmah i Glista koji se prilijepio uz njega da
ne bi morao platiti vožnju. Geza je još na pola spavao i u polusnu tražio svoj krevet.

Vozač taksija čekao je da mu Milček plati, no Milček mu je rekao da će morati malo

pričekati jer on prvo mora ići k ambasadoru na razgovor. No, onda će mu platiti, a
može im se pridružiti i na šunki. Taksist je bio ljut i htio je svoj novac, a Milček se
samo smijao i upitao prijatelje hoće li ući s njim i glumiti tri kralja.

Glista se na to razljutio i rekao Milčeku da on nije nikakav luđak niti cirkusant i da on

samo čeka da dođu do njegovog stana i da on vidi šunku.

Raspravljali su jer je taksist htio svoj novac, a oko njih su se već skupili i ljudi. Glista
je slušao upaljen motor automobila i razmišljao je o tome kako bi bilo lijepo sjesti u
njega i izgubiti se jer ova situacija neće završiti dobro.

Taksist je bio sve više ljut, htio je što prije svoj novac. Objašnjavao je nekom čovjeku
odjevenom u bijelo, koji je izgledao poput bolničara, kamo je trojku sve morao voziti.
Vikao je da ga se ne tiče radi li se o bolesniku ili luđaku. Tamo se nalazio još jedan
čovjek u bijelom koji je kopao nos. Čovjek ga je smirivao govoreći mu da bude strpljiv
jer može vidjeti s kim ima posla. Uz to, rekao je da Milček ima novac i da se ne brine.
Taksist je zahtijevao da onda Glista ili Geza plate vožnju, na što je Glista odlučio
kako je pravo vrijeme da pobjegne.

Krenuo je lagano prema autu i upravo kada je htio uhvatiti kvaku, primi ga čovjek
odjeven u bijelo koji je maločas kopao nos. Kada je rekao taksistu gdje je našao
Glistu, taksist je ljutito sjeo u auto i otišao.

Milček je odlazio u haustor u društvu jednog grbavog čovjeka te je doviknuo

prijateljima da će se vidjeti uskoro i da ne zaborave lozinku.

Malo nakon toga drugi dečki su primili Gezu i lagano ga odveli. S njim nije bilo
previše problema i nije se odupirao, samo je mrmljao o tome kakav je grešnik i kako
se ispovjedio u katedrali. Glista se opirao jer mu je sada bilo jasno gdje su, u
psihijatrijskoj bolnici, no nisu ga htjeli pustiti. Morao je provesti noć tamo. Pravdao se
Glista kako nije pijan, ali liječnik ga nije htio slušati, govoreći mu da nema ništa loše u
tome da ovdje provede noć. Glista se još dugo pravdao s dežurnim liječnikom koji ga
je uvjeravao da ovdje nije loše i da vani pada kiša, a Geza je već našao mjesto na
kojem će se ispružiti. Glista je bio ljut na sebe, kako je uopće mogao pomisliti da njih
dvojica mogu biti prijatelji. Više ga ništa nije zanimalo, bio je razočaran na sve jer
morao je provesti noć u Stenjevcu! Odveli su ga u sobu, a prije nego je ušao još je
obavio malu nuždu vani. Dok su mu davali injekciju, primijetio je veselo društvo u
sobi. Samo je jedan tip u kutu plakao, a drugi ga je tješio.

Nakon toga dana Glista više nije bio isti. Nije se više nikada pojavio u servisu, a dva
– tri dana ga nije bilo nigdje. Pripovjedač je mislio da je u dobrom društvu neke
djevojke ili je u zatvoru… Imao je sto kombinacija.

No, jednog dana ga je konačno sreo na mostiću gdje su se okupljali mladi. Među njih
se umiješao i Glista te im je nešto počeo objašnjavati. Nije znao da mu se svi smiju,
on je mislio da je važan i da će promijeniti svijet.

Najednom se mostić urušio i Glista je pao u blato! Minutu je sjedio u blatu, a

pripovjedač mu je viknuo da se digne. Kada se konačno polako dignuo i stresao blato
sa sebe, pripovjedač ga je upitao što mu je. Nastupio je oštro prema nju, iako mu ga
je bilo žao. Glista mu je odgovorio da se ne miješa u njegove stvari.
Pripovjedač se ozbiljno zabrinuo za Glistu. Govorio mu je da se sabere i da mu ludilo
ne paše, no ovaj ga nije slušao. Odmahivao je rukom, a bio je odjeven u dronjke.
Pripovjedač nije mogao vjerovati što mu se dogodilo, a sve zbog jedne žene –
gospođe Gizele. Nije znao što radi po cijele dane, a kada ga je pitao gdje je, on je
samo slijegao ramenima.

Pošto se Glista nije vratio u servis na posao, Ruda je zaposlio nekog momka iz
Stubice. Nije bio loš, ali pripovjedač nije mogao tamo raditi bez svog prijatelja Gliste
pa je dao otkaz.

Kada bi sreo Glistu vidio je da nije sav svoj. Djevojke su ga izbjegavale jer su mislile
da se radi o nekom manijaku, a uvijek je odlazio i dolazio bez pozdrava.

Jedne večeri Glista se zatekao u Ilici te je na njega naletio tramvaj i ostao je na

mjestu mrtav. Pripovjedaču su ispričali da se možda čak i namjerno bacio pod
tramvaj, ali on to nije mogao vjerovati. Glista to nikada ne bi učinio. Pripovjedač nije
mogao vjerovati da je ostao bez svog najboljeg prijatelja s kojim je puno toga
proživio.

Likovi: pripovjedač, Glista, Tatek, Krumpiraš, Štefa, gospo’n Ruda, gospođa Gizela,
Galilej, Žohar, Francek, Čombra, Kurbla, Emina, Geza, Milček, taksist…

Analiza likova

Glista – glavni lik. U romanu ga upoznajemo u njegovim srednjoškolskim danima

kada se sasvim slučajno početo družiti s pripovjedačem. Volio je izlaske, bio je
pošten i nikada nije drugima otimao djevojke. Htio je postati automehaničar, ali je
dobio otkaz iz servisa u Lopašićevoj. Nakon toga napustio je školu i s tatom je
skupljao staro željezo. Nije ga bilo briga što drugi misle pa se tako jednom prilikom
pojavio među djevojkama sa šljivama na licu govoreći da se bavi boksom, a ustvari je
dobio batine. Bio je dobrodušan, iskren, naivan i lakovjeran, što ga je u životu često
dovelo do velikih razočaranja.

“Glista je jako mekan, jako nesiguran. Možeš ga za čas zmotati, zavrtiti i skinuti do
gola. Stalno se savjetuje i luplje po čelu da se treba uozbiljiti, i baš svakom ne reći
sve što mu je na jeziku, ali drugačije dela i što mu vrijedi što si daje najbolje
savjete?!”
“U Glisti je našao plodan materijal. Njega nije teško pridobiti, naročito kad su na
vidiku mačke i kad onaj koji ga pridobija zna fino mastiti. Glista proguta sve ko som!”

Kada se zaljubio, bio je neprepoznatljiv, tada bi sve učinio da se svidi djevojci. Zbog
ljubavi je mijenjao i svoj izgled. Zaljubivši se u gospođu Gizelu postao je drugi čovjek.

Više od svega volio je grah s kranjskim kobasicama. Živio je skromno i nikada nije
imao dosta novca. Bio je visok i izrazito mršav.

“Gledao sam ga onako štrkljastog i mršavog, kost i koža. Ali iz očiju mu je sjala neka
blaga svjetlost, tako nešto što je sve ostalo bacalo u pozadinu i on ti se morao
smiliti.”

Nije podnosio priče o bolestima, nesrećama niti one u kojima se spominje krv. Od
toga mu je bilo zlo.

Često je sanjario o pravoj ljubavi, o tome kako će se skrasiti i oženiti. Kada se

razočarao u Gizeli, sve to želio je s Eminom. Nakon noći provedene u psihijatrijskoj
bolnici više nikada nije bio isti. Bio je tužan, rastresen, nemiran i depresivan. Na kraju
je tragično skončao pod tramvajskim tračnicama.

Pripovjedač – bio je svojeglav, tvrdoglav i uvijek originalan. Najbolji prijatelj bio mu je

Glista jer je u njemu prepoznao istinskog i pravog prijatelja koji ga nikada neće
razočarati. Nije se družio s društvom iz koristi niti je dao da mu netko od starijih iz
društva naređuje. Htio je postati električar i praksa mu je dobro išla, ali uvijek bi jedva
navukao dvojku iz hrvatskog jezika. Nije se slagao s roditeljima, tata mu je
prigovarao što nije išao za klesara jer bi tako lakše našao posao. Volio se zabavljati s
djevojkama, a jednom se skoro i skrasio i oženio s krojačicom Štefom. Radio je s
Glistom u autopraoni i odlično su se slagali. No, kada je Glista dao otkaz i on je
otišao s posla jer mu je Glista previše nedostajao. Volio je slušati jazz muziku, a
jednom je zamijenio i bubnjara te je razmišljao o tome kako je promašio karijeru. Htio
je pomoći prijatelju Glisti u nevolji, ali nije uspio.

Ruda – vlasnik autopraonice. Izrazio škrt čovjek. Bio je konobar dok mu se nije
dogodila nesreća. Naime, jedan Talijan ga je udario svojim jaguarom i tako mu
odsjekao nogu i unakazio lice. Kako bi mu nadoknadio štetu, dobio je novac koji je
uložio u novi posao. Govorio je više jezika. Imao je predivnu ženu Gizelu i dvoje
djece, dječaka i djevojčicu.
Gizela – predivna Rudina žena. Imala je blijedo lice, crnu natapiranu kosu i lijepo i
skladno tijelo. Znala se dobro odjenuti i odjećom još više naglasiti tijelo. Glista ju je
opisao kao Đinu Lolobriđidu. Nije voljela raditi, ali je voljela novac pa je skoro svaki
dan dolazila u autopraonicu kako bi joj ga Ruda dao.

Emina – djevojka iz bogate sarajevske obitelji. Kurbla ju je upoznao s Glistom i

Gezom te odveo u sobu gdje su se sva trojica zabavljala s njom. Malo je pričala,
često je šutjela i gledala u daljinu. Tu i tamo se nasmijala. Imala je ravnu kosu do
ramena, bila je lijepa, ali imala je loše zube i zmazane noge.

VLADAN DESNICA: Zimsko ljetovanje

Zimsko ljetovanje Vladana Desnice je roman smješten u 1943. godinu, u vrijeme

kada je nakon kapitulacije Italije Pavelić proglasio uključenje oduzetih teritorija državi
NDH. Bombardiranje Zadra započinje u jesen 1943. i zbog njega su mnogi stanovnici
grada Zadra bili prisiljeni pobjeći i mnogi su se sklonili na selo.

To je bila sudbina i likova ovog romana: Narciza Goloba i njegove žene Terezije i dva
sina, Ante Morića i njegove kćeri Marijane, Ernesta Donera i žene mu Lizete i kćeri
Mafalde, Anite i nećakinje Line i šjora Karla koji su otišli u Smiljevce.

Svi oni pripadaju srednjem staležu koje je nakon bombardiranja odlučilo doći na selo.
U tom trenutku počinjemo pratiti dvije grupe likova, a to su seljaci i ljudi iz grada. Kroz
same likove vidjet ćemo koje predrasude i mišljenja imaju jedni prema drugima.

Radnja ovog romana nije linearna, odnosno ne kreće od početka bombardiranja pa

bez ikakvog prekida do nekog događaja u budućnosti, u ovom slučaju do Mafaldine
smrti. Glavna radnja romana je prekinuta nizom retrospekcija, pogotovo pričama koje
priča Ićan Brnos, seljak kod kojeg su se smjestili Ernesto, Lizeta i njihova kćer.

Drugim riječima, radnja romana nije cjelovita i jedinstvena, već je ispresijecana

brojnim epizodama i pričama. Uz pomoć tih epizoda sama radnja romana je
usporena. Kada govorimo o pripovjedaču, u ovom romanu možemo govoriti o
sveznajućem pripovjedaču koji priča priču u trećem licu, ali i likovi postaju
pripovjedači i pričaju u prvom licu. U poglavljima u kojem su likovi pripovjedači ćemo
čuti najviše lokalizama, neologizama ali i izraze, pa i cijele rečenice na stranom
jeziku (talijanskom).

Naslov romana Zimsko ljetovanje je oksimoron jer govori o ljetovanju po zimi. U

samom romanu likovi objašnjavaju zašto su svoje obitavanje na selu prozvali
zimskim ljetovanjem. Ovaj roman je roman kolektiva jer govori o različitim ljudima koji
su zbog ratnih nedaća bili prisiljeni živjeti zajedno.

Vrsta djela: roman kolektiva

Vrijeme radnje: Jesen i zima 1943. godine

Mjesto radnje: Zadar, selo Smiljevci

Tema djela: Život Zadrana na selu nakon bombardiranja njihova grada

Kratak sadržaj

I. – V.

Upoznajemo se sa situacijom u romanu i glavnim likovima: Zadar je bombardiran

1943. godine u jesen, a izbjeglice su se nastanile u selu Smiljevcima. Izbjeglice čine:
knjigoveža Narcizo Golob sa ženom šjorom (gospođom) Terezom i s dječacima iz
prvog braka; Ante Morić sa kćeri Marijanom; brijač Ernesto Doner sa ženom Lizetom i
malim djetetom; krojačica Anita Kresoević s nećakinjom Linom i šjor (gospodin)
Karlo, umirovljenik.

Izbjeglice su bile u šetnji kad je odjednom pored njih projurio kamion ispred kojeg su
se sklanjali ljudi u strahu. Na kamionu su bili ljudi koji su pljačkali napuštene kuće
kako bi manje vrijedne stvari prodali, a one skuplje poslali svojim obiteljima u
Njemačku. Šjor Karlo bi, čim bi vidio kola, na usta stavio krpicu s vrpcom kako bi se
obranio od mogućih bojnih otrova, jer opreza u to doba nikada nije bilo dovoljno.

Saznajemo da se obitelj Doner smjestila u Smiljevcima u kući Ićana Brnosa. Svi ovi
gradski ljudi iz Zadra su se prvi put susreli sa životom na selu, pa su mnogi od njih sa
sobom donijeli i predrasude o selu. Za Lizetu je to bilo mjesto pilića, purana i vina,
dok je Ernestov pogled bio malo drugačiji. On zna kako postoje i bogati seljani koji su
jako osjetljivi. Gradski ljudi su ipak povezani s njima pogotovo kad je lov u pitanju.
Ernesto je bio brijač koji je imao brijačnicu na raskršću, na ulazu u Zadar gdje su
često dolazili seljaci. Tako je jednog dana Ernesto Ićanu viknuo kako nikada neće
dobiti onoliko koliko on traži za to što prodaje i tako su se upoznali.

Na kraju ljeta 1943. godine dogodio se zračni napad na Zadar. Došla su tri-četiri
aviona koja su svoj teret ispustila na slijepo. Nije bilo većih žrtava ni šteta, pa građani
tome nisu pridodavali veliku važnost. Djeca su čak avionima pridodavala svakakva
imena, poput: mljekarice, budionik, kruške, itd. Kako su avioni svakodnevno letjeli
iznad Zadra, građani su ih počeli uzimati zdravo za gotovo, pa se na njih više nitko
nije obazirao, a “bježati u skloništa postalo je smiješno, gotovo znak lošeg ukusa, i
po tome se prepoznavao čovjek iz provincije.”

Prošao je deveti mjesec i došao deseti. Dani su bili topli i suhi i avioni su opet letjeli
iznad Zadra. No, ovaj put je bilo nešto drugačije: “Kad se pojaviše, učini mu se da
lete nešto niže nego redovno i da su razvrstani u nekom naročito preciznom
poređaju. Pitao se što to treba da znači – a već su iz predgrađa zatutnjile prve
eksplozije. Nastade zbrka.” Ljudi na cesti su se skrivali gdje god su stigli. Svako
skrovište bilo je dobro skrovište, a “vedro sunčano jutro prometnulo se odjednom u
crnu tmušu, u kišu pepela, u smrad eksploziva i paljevine.” Vidimo i prvu žrtvu
napada- mladu ženu kojoj je kosa pokrila lice. Ernesto krene prema svojoj kući. Dok
je hodao ulicom, čuo je kao i ostali ljudi kako je netko ostao zatrpan u kući i kako
zapomaže, ali nitko nije stao da im pomogne. Njegova kuća nije bila oštećena, a
unutra ga je čekala Lizeta koja mu je pala u zagrljaj.

Lizeta priča Ernestu kako je htjela otići van s Mafaldom u šetnju, ali da se ipak
predomislila i da ju je to sama Gospa zaštitila. Kada je završila sa svojom pričom,
Ernesto joj kaže kako odlaze iz grada i da uzme samo najnužnije stvari. Kada su
izašli na ulicu, vidjeli su da i ostali napuštaju svoje kuće. Na svom putu su vidjeli kako
je potonuo parobrod i kako nisu mogli spasiti ljude koji su se našli na njemu.
Donerovi su na svom putu susretali razne ljude, među kojima je bio i šjor Karlo,
Ernestov stari znanac. Ernesto odluči da će otići u Smiljevce kod Ićana.

Građani su i dalje putovali, puna četiri sata, a u selo su došli u sumrak. Anitu i Linu će
primiti udovica Kalapać, šjor Karlo će biti u “novoj školi”, a Ernesto sa svojom obitelji
kod Ićana. Kako su se počeli raspakiravati, Donerovi su shvatili da ipak nisu uspjeli
uzeti sve nužne stvari i da su im one ostale u kući. Polako su se počeli navikavati na
život na selu, a pridružili su im se i Golobovi: Narcizo, Tereza i djeca Aldo i Bepica.
Pri samom dolasku u selo, svi iz grada su bili sretni što su se uspjeli spasiti i vjerovali
su u to da će ovdje biti samo nekoliko dana.

VI.- X.

Izbjeglice su živjele iz dana u dan. Šetali su selom i međusobno su razgovarali.

Lizeta i Anita su postale nerazdvojne, pa su stalno zajedno sjedile i razgovarale i
šivale stvari za Mafaldu, za koju su odlučile da će ju na selu zvati Špižmica. Anita je
bila zabrinuta za svoju Linu, ali se nadala da će joj goditi vrijeme provedeno na selu.
Iako su bili na selu, svakodnevno su bili svjedoci dolaska aviona na područje Zadra.

Jednog dana su muškarci odlučili otići u grad kako bi obišli svoje domove. Kada su
došli u Zadar, Ernesto, šjor Karlo, Narcizo Golob i Morić su obišli grad i susreli se sa
svojim poznanicima. Ernesto je iz kuće ponio Lizetin nakit, set srebrnih žličica i
Špižmičin poklon s krštenja. Lizeta mu je rekla i da posjeti tetku Đildu. Ernesto je
saznao da je starica umrla od kljenuti srca, a kuća je poslije bila uništena u napadu.

Selo u blizini Zadra bilo je zapostavljeno i nitko ni Nijemci ni Talijani nisu imali
interesa da tamo pošalju svoje postrojbe. Saznajemo kako je u selu živjela obitelj
financijskog preglednika Rudana i popadija (supruga pravoslavnog/grkokatoličkog
popa) Darinka. Darinka je živjela sama u velikoj kući koja je tijekom rata služila kao
prenočište vojnicima. Svojih pet-šest kćeri je poudavala za popove i učitelje, a ona je
ostala sama. Osim kćeri, imala je i sina Milutina koji već dugo živi u ludnici.

Zadrani su upoznali i Glišu Biovicu koji je Špižmici donosio boce mlijeka. Bio je
“umiljat starčić, omalen, vedra lica – pravi kralj patuljaka.” Seljani su ga prozvali Glićo
zbog njegovog izgovaranja glasova ć i š. Uz njega, upoznali su i Milenka Katića koji
ih je osvojio svojim simpatičnošću.

U ovom poglavlju malo bolje upoznajemo Ićana, za kojeg kažu da je ugodan

domaćin. “Žut, tanak, slabašan, isprčenkao da ima prednju grbu, s mukom se
saginjao, i zbog toga nikad nije kopao. Uopće nije bio ni za kakav teži rad; prebolio je
dvije upale porebrice.” No, osim toga Ićan je rado zidao, znao je popravljati konjske
orme, plesti uže, znao je sklepati sanduk za žito ili lijes.

U Ićanovom kućanstvu živi i Migud-prase kojeg je Ićan kupio na sajmu u Benkovcu.

Ićan je znao da kad ga dobro uhrani da će imati i do dvjesto kilograma. Ićan se jako
brinuo za njega i kada bi kasno došao kući uvijek je pitao kako je Migud. Jako se
zabrinuo za njega kad su ga kastrirali, no Migud je uspio to preživjeti i sada vi na
njega gledaju kao na ljubimca.

Anita i Lizeta su skrojile novu odjeću za Špižmicu.

XI. – XV.

Građani su se priviknuli na život u selu pa sad sve lakše krate svoje duge dane. Žene
su kuhale i brinule o kućanskim poslovima, a muškarci odlazili u Zadar u nabavku
novih namirnica. Iako su se priviknuli na život na selu, nedostajao im je njihov grad,
nedostajali su im svi kutevi njihova grada.

U ovom poglavlju saznajemo kada je natpis na pročelju jedne zgrade dobio ime.
Natpis je glasio: DISSODATE-SMAGESATE (iskrčite ledinu, preorite ugar!) Natpis je
dolazio još iz vremena Rima, kada si građani dobili naredbu o tome kako trebaju
iskrčiti ledinu i zasijati pšenicu.

Mile Plačidrug bio je Ićin prijatelj iz djetinjstva. Za njega saznajemo da je bio nemirno
i živahno dijete, a zvali su ga Mile kokošar, jer je sumnja uvijek pala na njega ako je u
selu nestalo peradi. Iako je bio kod oca Amvrozija u manastiru vrlo se brzo vratio
kući, a nakon nekog vremena je otišao u Privrednik odnosno organizaciju koja je
obučavala srpsku djecu zanatima. No ni tamo nije dugo izdržao, za njega se nije
znalo skoro dvije godine, a kada se vratio u selo počeo je raditi u jednoj garaži gdje
je prao automobile. Nakon nekoliko godina je počeo raditi kao kancelist, no zbog
neurednosti s rukovanjem raznim spisima je odlučio podmetnuti požar. Kako je
vrijeme prolazilo spazio je “mutavu Savu”, gluhonijemu djevojku koju je silovao.

Federal i Bogdani su krenuli prema Smiljevcima. Federal je htio svečano otvoriti

Dopolavoro (fašističku organizaciju za zabavu u pouku radnika), pa je htio održati
govor o društveno-kulturnim uvjetima o mjestu iz kojeg je potekao Mile. I tako ih je
put doveo do Smiljevaca, gdje su Ićana pitali kakav je bio Mile. Uz to su pregledali i
crkvene matice. Mjesec dana nakon njihova dolaska u Smiljevce bio je otvoren
Dopolavoro ispred kojeg se nalazio stup Emiilija Placcidruga.

Kako u selu nije bilo novina, izbjeglice su uživale u Ićanovim pričama. Šjor Karlo ga
je nazvao El nostro cantastorie(naš pučki pjevač). Ićan im je ovoga puta pričao o
Eulaliji Grimaldelo koja je došla iz Napulja. Htjela je iznenaditi svog zaručnika
Frančeska Đona, karabinjerskog vicebrigadira. Đoni je bio iznenađen kada ju je vidio,
ali je brzo sakrio svoje iznenađenje i bio je sretan što je došla. Eulalija je počela
živjeti u Smiljevcima.

Seljani su je ujutro često znali čuti kako govori Amami! Baciami! (Voli me, ljubi me).
Đona i Eulalija su često popodne znali otići u šetnju. Jedno jutro nakon jedne zabave,
seljani su vidjeli Eulaliju “u ružičastom kombinezonu sa naramenicama od niska
staklenih draguljčića, s jako upalim idibinama nad ključnim kostima. Ridala je i tresla
se kao prut, tako da su joj raščešljani bičevi kose treptali poput živih zmija; držala je
pod grlom nož s valovitom linijom oštrice kojim se reže kruh i pravila hitrim jezivim
tremolom kretnju kao da se kolje.” Đona nije znao što da radi. Odjednom se sve
smirilo, a drugi dan Eulalije više nije bilo.

XVI.- XX.

U ovom poglavlju Ićan priča o Đoni. Kaže za njega da je nekad bio dobar a nekad
loš, a k tome kaže za njega da izgleda kao da su u njemu dvije osobe i da jedna
nikad ne zna za onu drugu.

Nova vijest u selu je da Rudanovi odlaze. Odvezao ih je kočijaš Mijat, a nakon

njihova odlaska Glićo kaže kako još nikad nije sreo takvog čovjeka kakav je bio
Rudan. Priča kako je Rudan jednom izmlatio Markana zbog švercanja.

Popadiji je došlo pismo kojim ju obavještavaju da je njena molba za penziju odbijena.

Ićan i Šjor Karlo su otišli u njenu kuću kako bi joj dostavili pismo, no kada su ušli u
kuću vidjeli su da je starica mrtva. Nisu znali što će napraviti, kome da jave ni gdje će
naći svećenika. Anita i Lizaveta su staricu uredile i obukle. Ićan, Karlo i šjor Karlo
trebali su napraviti lijes. Sad kad je starica obućena i lijes napravljen, trebalo je samo
naći mjesto gdje će je ukopati.

Već je prošlo pet dana od smrti popadije, a seljani još nisu znali gdje će je pokopati.
Lizeta i Anita su razgovarale kako kod seljana ne možeš vidjeti razliku tko je umro: je
li umro netko mlad ili star, muškarac ili žena.

Šjor Karlo je odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Ukrcali su lijes na Petrina kola i krenuli.
Došli su do groblja gdje ih je već čekala iskopana jama. Pokopali su ju i vratili se u
selo.

XXI. – XXV.
Studeni je bio jako topao i polovica prosinca također. Izbjeglice su još uvijek u selu
hodale u sportskim majicama. Odnos s domaćinima je bio kako koji dan. Jedan dan
su bili srdačni, a nekad hladniji, ali nikada nije bilo trzavica među njima. Što se tiče
djece, s njima su uvijek svi lijepo razgovarali. Jedino tužno doba dana za njih bi bio
suton kada je sunce tonulo u moru.

Anita se brinula za Linu. Lina je znala mnogo vremena provoditi šećući od jedne kuće
do druge. Izbjeglice su odlučile otići na izlet, na Gradinu. Uživali su u svježem zraku i
lijepom vremenu.

Nakon izleta na Gradinu pročula se vijest da dolazi vojvoda Dule i da svi trebaju u
selo doći na zbor. Zadrani/izbjeglice su također odlučile da će ići. Stigli su u
Žagrovac, a vojvoda Dule je održao govor.

Jedne večeri su svi sjedili kod Donerovih i razgovarali o odlasku u Zadar jer je vlast
počela dijeliti naknade onima čije su kuće nastradale tijekom bombardiranja. No, nisu
bili svi prisutni, šjor Karlo se nije pojavio. Na to, dolazi Ićan i govori okupljenima kako
šjor Karlo nije dobro i da neće još dugo izdržati. Otišli su do njega, a on im je rekao
kako ima problema sa srcem.

XXVI.-XXX.

Kako su krenuli prema Zadru, putem su sretali poznanike kojima su govorili kako je
šjor Karlo. Čak je Morić rekao da “Kad smo pošli nije mu bilo ni sat života.” Kako su
sve dalje išli pročula se i vijest da je šjor Karlo umro. A kad su se vratili pred selo,
tamo ih je dočekao sam šjor Karlo, veselo mašući rupčićem.

Vrijeme se promijenilo, počele su kiše i nebo je bilo oblačno. Čak je i Ernesto postao
nemirniji, nervozniji. Božić i Nova godina su također prošli u turobnom raspoloženju.
Došao je i Mafaldin rođendan na koji je ona napokon obukla novu haljinicu.

Lizeta je zamolila šjor Karla da ispriča priču o doktoru Furatu i gospođi Vandi. Došlo
je i vrijeme klanja svinja. Tu je Ićan posebno živnuo i svima pomagao. Cijelo selo je
također živnulo, predviđali su koliko će kilograma čija svinja imati. Iako su i Zadrani
odlazili po kućama na kolinje u njima je rasla želja za povratkom svojim kućama.
Ernesto je odlučio da će otići iz sela, pa je počeo prodavati ono što mu je ostalo u
Zadru nakon bombardiranja.

XXXI.- XXXX.
Lina je počela kašljati krv. Čak se i šjor Karlo zabrinuo, pa je pisao bratu Altu Adiđi
kako bi djevojka otišla kod njega na nekoliko mjeseci. Ernesto je opet otišao u Zadar
kako bi dobio isprave za odlazak, a Karlov brat je poslao pismo da će primiti Linu.
Dok je čekala Ernesta, Lizeta je bila u kući, a Špižmica su svojim kolicima. Migud je
“lunjao po avliji” i došao do Špižmice, njuškao je oko njenih kolica, au jednom
trenutku “razvaljene ralje životinje padoše po djetencu”. Lizeta je krenula prema
kolicima i kada je pogledala unutra pala je u nesvijest. Špizmica je umrla.

Likovi: u romanu se pojavljuju dvije skupine likova, a to su seljani i građani. I jedni i

drugi su puni predrasuda jedni prema drugima. To su Ernesto Doner, Lizeta i njihova
kćer Mafalda.

Analiza likova

Opis seljana (s gledišta ljudi iz Zadra)

“Ljudi su na selu podmukli i lukavi, i imaju uvijek prljave ruke; zato im ne valja
dozvoliti da bilo šta diraju rukama. Oni su, osim toga, prilično smiješni; useknjuju se
prstima, i treba im dobro vikati, jer su malko nagluhi, od prljavštine koja im se
nakupila u ušima.

Žive kukavno, ali tome su krivi sami jer su krajnje neumješni i nesnalažljivi te ne
umiju da iskoriste i uživaju toliko blago božje, i u svakoj prilici gledaju da podvale
građanima; naročito vole da poture mućke kunući se da su svježa, tog jutra snesena
jaja, a kadri su čak i da prodadu meso od crkotine. Djeca su im musava, zato što ih
ne umivaju i ne rede, i kržljava i sitna, zato što ih izmalena zapajaju vinom i rakijom.”

“Osim toga, pokazalo se da su seljaci ustvari, jako ograničeni i da se uvijek i svemu

cere kao crnci. Smiju se drugima, a sami govore tako da ih nikako ne možeš
razumjet; sada kad su među sobom, u svome krugu, izražavaju se još nerazumljivije
nego kad dođu u grad.”

Ernesto – je brijač koji je radio u brijačnici na ulazu u grad, pa je često i prije odlaska
na selo znao susresti seljane koji su prodavali svoje proizvode. Nakon bombardiranja
Zadra odlučio je da on i njegova obitelj moraju otići iz Zadra. Iako nije imao dobro
mišljenje o seljanima, znao je da je to njihova jedina šansa da se spase.

Odlučio je da će otići kod Ićana, njegovog prijatelja. Svoje dane kao i svi ostali likovi
će provoditi u slušanju priča, šetnji, ali i odlascima u Zadar kada je to bilo potrebno.
Njegova žena Lizeta bila je sitna plava ženica koja je svoje vrijeme na selu najviše
provodila s Anitom i brinula se za svoju kćer Mafaldu koju su nazvali Špižmica. Na
žalost njihova priča neće završiti sretno, jer je prije samog odlaska iz sela Ićanov
prasac, Migud napao Mafaldu i ona je umrla.

Ićan Brnos – “Žut, tanak, slabašan, isprčen kao da ima prednju grbu, s mukom se
saginjao, i zbog toga nikad nije kopao. Uopće nije bio ni za kakav teži rad; prebolio je
dvije upale porebrice.”

“Nezamjenjiv je bio kao pomagač oko poslova koje vrše gradski ljudi na selu, razne
komisije i ekipe, a takav je posao i najvolio: premještati geometru njegove bijelo-
crvene motke, pomagati komisiji koja vrši cijepljenje, čučati kod šofera koji pumpa
gumu. Od radova oko zemlje naročito mu je išla od ruke sadnja duhana, te uopće
svaki rasad. Grupica oko Ićanove kuće – Donerovi, šjor Karlo, Anita i Lina – smatrala
se sretnom što je potrefila na tako dobra čovjeka.”

Ićan je bio jako dobar čovjek koji je volio pomagati drugima, posebno je volio kolinje
kada je išao u druge kuće i pomagao oko posla. Bio je vješt u mnogim poslovima, pa
je tako i napravio lijes za staru popadiju. Bio je vlasnik prasca Miguda za kojeg se
jako brinuo. Dok su seljani živjeli kod njega često ih je uveseljavao svojim pričama.

Anita Kresoević, Lina i šjor Karlo – Anita Kresoević je bila žena “sa ulijepljenim
uvojkom na čelu”, a Lina “siroče, tanka i mlada plavojka nordijskog tipa.” Njih dvije su
zajedno došle na selo i Anita se nadala da će Lini pomoći svježi zrak, jer je bila
bolesna.

“Lina je u prvo vrijeme živjela strogo po propisu, onako kao što se hoda po
nategnutoj žici. Postupala je prema sebi samoj s nekim poštovanjem, kao da je,
otkrivši u sebi bolest, otkrila dotad jednu nepoznatu vrijednost. Imala je osjećaj da u
sebi nosi krhku dragocjenost: balon od vrlo tankog stakla koji bi mogao prsnuti od
jačeg dodira, nesmotrenijeg pokreta, trzaja glavom, glasnije riječi.”

Šjor Karlo bio je najstariji iz skupine građana koji su otišli iz grada. Šjor Karlo se
posebno zalagao za pokop popadije, a kasnije je i pomogao Lini tako da će otići kod
njegovog brata. Posebno je smiješna epizoda kada su ljudi u Zadru, a i oni koji su
krenuli u Zadar mislili da je Karlo mrtav, a on ih je kasnije dočekao na ulazu u selo,
veselo mašući s rupčićem.
NOVELE:

IVAN SLAMNIG- Frižider

Frižider

Novela “Frižider” pisana je u prvom licu iz perspektive glavnog lika. Radnja se odvija
u neimenovanom gradiću koji se smjestio na rijeci, uz granicu s Bosnom i
Hercegovinom. Tema djela je pokušaj afirmiranja individualca u malu sredinu, u kojoj
se sve mjeri po tome da se treba pred drugima pokazati. Motiv frižidera ironički
ocrtava forsirani pokušaj afirmacije glavnog lika i supruge Erike u jedno društvo, jer
moraju biti kao i drugi, kupiti namještaj, urediti stan, imati djecu. Protagonist ne
negira svoje postepeno uklapanje u grad, čak ni da mu se to itekako dopada, ali
frižider koji dobivaju kao poklon, pokazao je besmislenost takvih nastojanja ako želiš
ostati različit od drugih. Protagonista novele stoga možemo okarakterizirati kao
nonkonformista koji posustaje pred gomilom i na kraju postaje konformist, utapajući
se u jednoličnu gomilu.

Glavni lik dolazi živjeti u gradić sa ženom Erikom, gdje dobiva radno mjesto u
katastru. Od grada je dobio stančić s balkonom i pogledom na rijeku. Bilo mu je
drago da je došao u to mjesto, jer mu se tamo rodio i otac, pa su ga svi primali kao
svoga. Općina je tražila stručnjaka za sređivanje katastra, što se njemu i Eriki učinilo
primamljivim, pa su se doselili. Posao mu je bio zanimljiv, iako je u katastru bila
strašna zbrka zbog promjene korita rijeke i mijenjanje teritorija općine. Radio je iz
ureda, ali i od kuće. Surađivao je s mjesnim advokatom koji je mnogo znao o
povijesti kraja, pa su zajedno raspravljali o međama koje su se ticale ugovora
Dubrovačke Republike i Porte. Sve u svemu, zbrku u međama i linijama
razgraničenja donijele su povijesne okolnosti, zbog kojih je sada trebalo na umu imati
i stare povijesne dokumente.

Mjesto nije bilo veliko, ali se ubrajalo u gradove, no protagonistu u početku nije bilo
jasno zašto je gradić toliko primamljiv predstavnicima inteligencije. Oni su se dijelili u
dvije skupine: starosjedioci i došljaci. Starosjedioci su dobar dio života provodili izvan
mjesta rođenja, radi školovanja, posla ili rata. Pod stare dane bi se vraćali kući, ali
tugovali za velegradovima u kojima su živjeli. Došljaci su pak dolazili s namjerom da
zarade i da odu, ali su se većinom zadržavali, jer su im se nametnule prilike za
boljom zaradom. “Shvatio sam da čovjek izvan mjesta ne postoji, i da bi postojao, da
bi se vratio u postojanje, morao se vratiti u mjesto i tako osmisliti svoj boravak negdje
drugdje, koji je time postajao epopeja, koliko god je nekada prije bio životarenje.”

Glavni lik bio je “đomeštar”, odnosno geometar, a budući da je u ovom kraju bilo
puno parnica zbog zemljišta, svatko je smatrao da mu je dobro biti u odličnim
odnosima s njim. Njega su pak nervirali ljudi koji su uvijek bili u nekoj brizi i u potrebi
da se afirmiraju pred drugima: da se izvede sina na pravi put, da se uda kćerka, da
se kupi frižider, proda vino. To je valjda bio i razlog zbog kojeg su došljaci ostajali –
“omjeravanje”, dokazivanje pred drugima i afirmiranje u društvu. Svi namještaju svoje
stanove i kuće po nekakvoj zajedničkoj modi, ali glavni lik i supruga Erika imaju želju
urediti stan drukčije. “Što je moj cilj? Unijeti nešto novo u ovo mjesto. […] Namjera mi
je da utječem na promjenu ukusa u mjestu.

On voli ići u goste, a voli i primati goste. Što dulje živi u tom mjestu, počinje mu se
sve više sviđati i misli da ima nešto “u tome da čovjek bude pokopan na svojoj, na
plemenitoj” zemlji. Tu je sve nekako svečano, pa u šali s Erikom smišlja kako će
nakon smrti imati glagoljsku nadgrobnu ploču. Kako se ne bi razlikovali od ostalih,
odlučuju odabrati i nekog Boga, odnosno oni odabiru božicu. On i Erika često dane
provode u šetnji po šumi.

Tako jednog kasnog popodneva kada su se vraćali iz šetnje, nailaze na Karla kako
sjedi na stepenicama. Bio je to njegov prijatelj slikar, koji je odmah prepoznao Eriku
iz priča. Karlo i on išli su skupa u prvi razred gimnazije, a nastavili su se družiti i
nakon Karlovog odlaska na Akademiju. Karlo nije bio posebno slavan, ali je bio dobar
ilustrator za naslovnice knjiga.

Geometar i Erika odmah su ga pozvali da ostane kod njih koliko god hoće kao gost,
što je Karlo rado prihvatio. Inače, Karlo je imao plan puta: putuje do Ulcinja, pa do
Trsta, a onda preko Ljubljane do Zagreba. Sutra ga je geometar odveo u svoje
društvo, a Karlo je pažljivo izbjegavao svaki razgovor o slikarstvu. Njih dvojica završili
su u nekoj konobi, pijući vino i jedući suhi sir. Karlo se brzo uklopio u društvo, čak
toliko brzo da je geometru to smetalo. Pri povratku kući zaustavili su se kraj trgovine,
a Karlo je pogodio da su njegov prijatelj i Erika htjeli kupiti jedan određeni frižider za
svoj stan.
Pri koncu tjedna čekao ih je mali izlet u brda. Geometar je kao sudski vještak trebao
poći odrediti među u parnici dva brata. Gore se išlo pješke ili na konju. Upitao je
Karla da ga prati, a poveli su i Eriku. Bilo je to vrijeme kad je još uvijek bilo čudno
vidjeti ženu u hlačama, ali je Erika pristala jahati u hlačama, jer tamo gdje su išli, u
Ridinje, muslimanke su nosile dimije. Karlo je za jahanje dobio komplimente, a Eriku
je zabavljalo jahanje. Geometar je nastavio do mjesta spora, a Erika i Karlo ostali su
s lokalnim momkom Mirzom. Kasnije su se svi trebali naći u krčmi. Kad su se
konačno sastali, Karlo je već privukao veliku pažnju oko sebe crtajući gazdu krčme
Mijata. Seljane je općenito zabavljalo biti u Karlovom društvu. Našem geometru se to
nije sviđalo to isključivanje, tim više jer je primijetio i Erikine simpatije prema Karlu. U
rano popodne krenuli su natrag, a Erika i Karlo išli su posebno. Kad su došli u stan,
Erika i Karlo su zajedno spremali večeru. Geometar se tješio da nema razloga za
brigu, ali jedne večeri dok se vraćao sa sastanka s advokatom, sjeo je na zidić
nasuprot svojoj kući. Vidio je u sobu stana sjedeć i na zidu, a unutra je stajala Erika
kraj Karla i milovala ga po kosi. Koji put bi ga i poljubila. Kad se približio prozoru, čuo
je i njihov razgovor. Karlo je govorio da ništa ne valja i da je njegov kontakt s ljudima
razoran, nema kontakta duše s dušom. Erika ga je tješila i rekla da ne krivi sebe što
je ona pristala prevariti muža i da nije istina da ga ljudi ne vole. Karlo je odlučio otići.
Geometar je zbog svega odlučio osjećaje namakati u alkoholu, a u restauraciji je
sreo Karla. Popili su nekoliko pića za rastanak. A ujutro su on, Erika i Karlo pili u
kuhinji. Karlo je zapravo zavidio geometru, jer je ovaj živio stvarnim životom, bio je
potreban ljudima, a Karlo se osjećao kao da se zeza, bez kuće i kućišta. Istovremeno
je geometar zavidio Karlu jer može putovati po svijetu, čitava godina mu je godišnji
odmor. A i žena ga je prevarila s njim. Na kraju se Karlo rukovao s oboma i izašao.
Nakon nekoliko dana na vrata im je stigla dostava – Karlo im je kao znak zahvalnosti
ili odštete poslao frižider koji su htjeli kupiti. Prvo su ga htjeli vratiti, ali na Erikino
inzistiranje da je to Karlov znak prijateljske pažnje, ostavili su ga. Nastavili su živjeti
svojim dotadašnjim životom u mirnom gradiću.

PETAR ŠEGEDIN: Sveti vrag

Prema Flakeru (1998: 361) novela je zatvoreni prozni oblik kraći od romana koji se
„najviše bavi pojedinačnim ljudskim sudbinama, a tek pripovjedačevi komentari i lirski
izričaji ili upotreba simbola i alegorija proširuju njezine sadržaje“. Dakle, Šegedinova
priča Sveti vrag u načelu jest novela jer udovoljava spomenutim formalnim
zahtjevima. Ipak, riječ je o specifičnom šegedinovskom tipu novele koji, uz
tradicionalne novelističke odrednice kao što su „izdvojen događaj, ograničen prostor,
predmetna i jezična redukcija“ (Milanja 2009: 49), posjeduje i neke posebnosti.
Naime, Šegedinovu novelu odlikuje izražena defabularizacija.

Primjerice, ako u Svetom vragu apstrahiramo fabulu (priču), dobivamo sljedeću

shemu: jednog proljetnog dana dječak pomaže djedu naoštriti sjekiru pred kućom; ne
razgovaraju mnogo, tišinu mirnog korčulanskog krajolika prekida dolazak Mike
Pastira; on će uškopiti jarca za pir starčeva sina; dječak je preneražen životinjskim
smradom i zapomaganjem, a zatim i pijanim ponašanjem djeda i Mike; kada padne
noć dječakovo tjeskobno stanje postaje neizdrživo, dječak budi starca iz pijanog sna i
na kraju obojica zaključuju: „ništa se nije dogodilo“. Taj zaključak možemo shvatiti
kao autoreferencijalni komentar – tekst sam o sebi već kazuje da je bez radnje, bez
događaja. Pa ipak, ova novela nije bez sadržaja, njezin potencijal, značenje i uopće
literarnost nalaze se na razini samog pripovijedanja (tj. na razini diskurza ili sižea).

Obratit ćemo pozornost na pripovjedne tehnike u Svetom vragu koje su u uskoj vezi
sa šegedinovskom tendencijom prikazivanja ljudske svijesti, a samim time i s
defabularizacijom. U inkoativnoj rečenici usporeni ritam postignut je ulančavanjem
atributa: „Na lijevom pristranku prodolja što se spuštalo k moru smjestila se sitna
kamenjara natkrita bajamovom krošnjom.“ Ritam prvih dvaju ulomaka novele kao da
evocira ljuljuškanje mora2. Radi se o opisu primorskog pejsaža iz tradicionalne
„ptičje perspektive“ i funkcija mu je izgradnja vremensko-prostornog okvira3. Ovaj
ambijent nema ništa od stereotipnog idilično-mediteranskog spokoja; štoviše
uokviravajuće sintagme grade pomalo klaustrofobičnu atmosferu. Iako se ne događa
ništa, napetost i užas anticipiraju se već u drugoj rečenici gdje prozorčići i vrata
„zjape tamnom prazninom“ (radi se o sintaktostilemu jer glagol zjapiti u standardu ne
treba dopunu).

Pripovjedač je ekstradijegetički i heterodijegetički, njegov glas je dominantan i jasno

uočljiv4. Pripovijeda u trećem licu i uglavnom je sveznajući (nulta fokalizacija) ili svoje
znanje sužava na misli i znanje lika (unutarnja fokalizacija s dječakom kao
fokalizatorom5). Ponekad pripovjedač uskraćuje ono što bi kodom nulte fokalizacije
trebao znati (npr. umjesto „čovjek što je stizao stazicom“ moglo bi se već reći ime
Mike Pastira, kao što je direktno mogao biti izrečen i razlog njegova dolaska), tom
paralipsom dodatno se angažira čitatelja i pokušava ga se interpolirati u specifičnu
poziciju neznanja i nemira. Naime, od ove točke sve je češća unutarnja fokalizacija
kroz dječaka i čitatelj kao da je pozvan da se identificira s dječakom i poistovjeti se s
njegovom rastrojenošću. Pripovjedač je nepristran, na nekim mjestima izravno
komentira radnju („Nesreća je što mu se upravo tada i otrgne ručka s osovine
brusa...“) i usmjerava pozornost na samo pripovijedanje („Upravo taj palac i jest ono
najzanimljivije...“). Pripovjedačev govor razlikuje se od dijalektalnog govora likova6, a
i na frazeološkom planu pripovjedačev jezik (svojom apstraktnošću: asocijativnošću,
analitičnošću i filozofičnošću7) odudara od jednostavnog govora likova, vezanog
isključivo uz vanjsku zbilju (npr. „Dobra sikira! A sada i oštra...“).

Auditivni podražaji funkcionalni su elementi naracije. Zvukovi su naime ili simulacije

događaja i projekcije emotivnih stanja (buk s mora, uznemireni glas starca, glas
brusa, povjetarac što se gotovo nečujno šuljao prodoljem), ili pak reprezentiraju one
događaje koji nisu posredovani pripovjedačevim eksplikacijama (šum laganog hoda
ljudskog jest dolazak Mike Pastira, mukli udarci i oglašavanje životinje jesu čin
škopljenja). Motiv pak jarčeva zadaha, određen olfaktivno, pokreće lavinu unutarnjih
zbivanja u svijesti dječaka te je, na neki način, dinamički motiv novele.

Introspektivne metode na razini pripovijedanja jesu psihonaracija („I dječak osjeti

kako je neki čudan, stran svijet odjednom počeo bivati prisutan...“) te fragmentirani
unutarnji monolog („Kako to – pomisli dječak – prije onako, a sad ovako!...), koji se
ponekad, grafički neobilježen, prepliće s pripovjedačevim iskazom („Znao je da vrag
ne može biti svet, a to se, eto, dogodilo... Aaan, to je svit! Otkri mu se odjednom“).

Doživljaj vremena je subjektivan, a uzrokuju ga neuravnoteženo i neekonomično

pripovijedanje (hipertrofirano sinonimskim inačicama i ponavljanjima, bez jasne
uzročno-posljedične veze) te unutarnja fokalizacija (v. Grdešić 2015: 19, 148). U
dijalozima je vrijeme teksta najbliže vremenu čitanja, dok se pripovjednim tehnikama
za prikaz svijesti vrijeme subjektivizira. Slično kao Šegedinova novela Mrtvo more, i
novela Sveti vrag komponirana je kontrapunktalno, započinje jutrom, a završava
noću, tj. obuhvaća čitav jedan dan (v. Milanja 2009: 54). Svaki dio dana ima različite
konotacije i svaki je na svoj način djelotvoran element strukture djela (jutro – mirnoća
i čistoća nasuprot uznemirenosti likova, pomicanje likova ovisno o sjenama i „pjegi
sunca“, nakon trećeg spominjanja osjećaja osame silazi suton, a noć se spušta na
kraju „brišući lagano sve stvari“).

Šegedinov narativni novelistički model Milanja (2009: 49) razjašnjava ovako:

pripovjedač kreće od nekog nesvakodnevnog događaja ili doživljaja (u našem slučaju
to je škopljenje jarca), pa ga „misaono-diskurzivno dramatizira“ (prodire u misli lika,
potencira emocionalnost i gradira sve do dramatičnog puknuća/klimaksa) i završava
„kognitivnom konkluzijom“ (nekom općom spoznajom, u Svetom vragu to je
pomirenje da spoznaje nema).

Izbor između iskaznih varijanti i simbolika naslova

Šegedin je općenito, pa tako i u ovoj noveli, sklon „tautološkom kićenju“ (Milanja

2009: 49), kojim tekst postaje neekonomičan. Neki su izrazi posve pleonastični
(čudno i neobično, bivati prisutan, jogunasto ustobočiti, strašno
zlo, razdrt hropac, mračna tmina). Ponekad se, inzistiranjem na određenom doživljaju
ili atmosferi, pretjeruje s bliskoznačnim izrazima. Primjerice, inzistirajući na
tematizaciji vremena i prolaznosti (prošlosti i sadašnjosti), koja je ionako otvorena
antonimskim parom dječak-starac, pripovjedač zasićuje svoj iskaz zalihosnim
pridjevima: stara, zarđala, obrasla, prosijeda, dotrajalo, izlizano, isprano, nepravilno
zaobljen, raspucali, tupa...

Mnogo se leksema u ovoj noveli ponavlja (npr. sjekira, palac8, more). To su stilogena
čvorišta kojima se „proza ritmizira i postižu se određena raspoloženja“ (Tikvica 2008:
47). Proza se ritmizira i nekim drugim postupcima: onomatopejom kojom se imitira
zvuk brušenja („csss...csss...csss...“), neologizmom koji se temelji na asocijativnom
glasovnom simbolizmu (dvopojmovna pridjevna polusloženica bolno-bespomoćno s
asonancom i aliteracijom glasova o i b predočava izobličeno zapomaganje životinje),
elipsom kao figurom konstrukcije koja pripovjedačev iskaz čini sporim i isprekidanim
(„Tišina. Dugo; toliko dugo da se dječak i toga preplašio... Samo neko čudno
kretanje, migoljenje u kućici.“).

Figuralnost leksika temelji se još na stilskim figurama poput metafora, plodnih za

različita tumačenja (svjetlucanje
sjekirina sječiva, smijeh, meketavi glas, mindel, more), poput začudnih sinestezija
(mračni i nepomični muk, u toploj pjegi sunca, masni smijeh), zatim simbolima,
antitezama i oksimoronima. Palac je tako falusni simbol, a jarac simbol seksualne
žudnje i pohote, istovremeno i zla9 (Paljetak 2012: 35). Sam prostor otoka vezan je
pak uz mitski doživljaj svijeta i uz djetinjstvo (Gligora 2012: 112). Novela obiluje
simbolima koji su organizirani tako da se u njima lako mogu prepoznati antitetični
značenjski odnosi (mlado-staro, plodnost-neplodnost, sveto-demonsko, muško-
žensko, priroda-kultura10). Škopljenje jarca prije žrtvovanja, analogno je procesu
inicijacije dječaka koji svoju odraslost zadobiva tjeskobnom spoznajom kako ne
postoje definitivne kategorije11. Već se u paratekstu, tj. u naslovu12 kao snažnoj
stilskoj poziciji, oksimoronom Sveti vrag relativizira semantička opreka dobra i zla
koja nastaje sintagmatskim povezivanjem ovih dviju sastavnica. Zašto je jarac vrag,
objasnili smo, a kako se uobličuje u sveca jasno je – mitologizacijom, odnosno
kastracijom i žrtvovanjem za religijski obred vjenčanja13.

Šegedinove simbole, ali i simbole općenito, teško je tumačiti jer se preko njih
ispoljava ono neprozirno i iracionalno – talozi mitskog, religijskog i seksualnog.
„Simboličko dopušta pristup u transcendetalno, zabranjeno, nepristupačno“ (Fabris
2012: 163) jer evocira značenja imanentna kolektivnom imaginacijskom iskustvu, a
samim time tumačenje simbola zahtijeva sudjelovanje recipijenata.

Prezentacija i karakterizacija likova

U noveli Sveti vrag pripovjedač uvodi, identificira i definira prva dva lika – dječaka i
starca, pa ipak, ne daje im konkretna vlastita imena, već ih naprosto naziva općim
imenicama. Tim stilskim postupkom (antonomazijom) likovi se istovremeno i
identificiraju i karakteriziraju (v. Bagić 2012: 56). Svi likovi su muškarci i
reprezentiraju neki tip/fazu muške seksualnosti. Osim izravnom definicijom, likovi se
kreiraju govornom i psihološkom karakterizacijom. U regionalnom tipu Šegedinovih
novela govorna je karakterizacija dominantna. Dijalektalni govor likova ili čak
općenitije – jezično-mentalni potencijal (uključujući psovke, šale i tematski spektar) –
nije samo u funkciji „realističke stilizacije“, već služi situiranju likova u određen prostor
simboličkog značenja (Milanja 2009: 53).

Starac je prvi uvedeni lik, spolno je disfunkcionalan14, pa „oštrinom sjekire i snagom

ruku [starac] želi kompenzirati svoju onemoćalost“ (Paljetak 2012: 36). Da u njegovu
odnosu prema sjekiri ima nešto od seksualne požude prema ženi15, potvrđuju idući
primjeri: „Kada ju je opet položio na brus, sâm glas mu uzdrhti“, „ (...) počeo se djed
gotovo oduševljavati pa prinositi jednu i drugu stranu sjekire svom licu, prelazio zatim
objema palcima njeno sječivo, i čudno, počelo zračiti čak neko oduševljenje iz
njegovih očiju“. Isto tako, ne smatramo slučajnim da starac, provjeravajući oštrinu,
sjekirom prelazi preko svog raspucalog palca (falusnog simbola), a nije ni slučajno da
se „ženski glas“ pojavljuje upravo nakon prizora starčeva uživljenja u sjekiru. Štoviše,
sam pripovjedač kaže: „Konačno se i oštrica sjekire počela jače sjati u djedovim
očima. I kao da je to upravo u vezi s tim sjajem, oglasio se tamo, daleko iz prodolja,
mek ženski glas [...]“. U odnosu s dječakom, starac je autoritaran – zapovijeda, ljuti
se kad nešto nije po njegovom, viče i prostači16, izruguje se dječaku i ne razumije
ga. Namjerarava posjeći dječaku drago stablo, koje je vjerojatno metafora za samo
djetinjstvo.

Dječak je pak spolno nezreo, kao dijete od devet godina tek se uči svijetu odraslih,
pokušava pažljivo okretati ručku brusa kako ne bi razljutio starca, imitira djeda (kao
što djed oštri svoju sjekiru, on na kraju oštri svoj nožić). Dječaka se jedinog i
psihološki portretira jer pripovjedač preuzima ponekad dječakovu infantilnu
perspektivu. Dječak osjeća jaz između sebe i drugih koji su uvijek nepoznati („Ni djed
ni Miko Pastir nisu bili uz njega!“), spoznaje svoju osamu, obuzimaju ga strahovi pred
demoniziranom stvarnosti. Zapravo, on ne pronalazi smisao u tom svijetu razapetom
između nagonskog i uzvišenog. On je „bačen u svijet“ koji ne razumije i pita se: „A
zašto?“, no ne pronalazi jednoznačnog odgovora. Potencijalno, dječak je jedan od
Šegedinovih „osamljenika“ – tjeskobnih i istraumatiziranih likova u kojima se
sukobljavaju nagoni i moral, sloboda i krivnja.

Trećeg lika identificira starac: „Hm, Miko Pastir!“. Od aktera u priči, on je jedini
imenovan17. Njegovo ime također je stilogeno mjesto – apozicijska sintagma u kojoj
naziv zanimanja postaje vlastita imenica pa i sastavni dio imena. Miko
Pastir18 spolno je aktivan muški lik (spolno opći s vlastitom ženom i sa ženinom
sestrom). On jest sam libido, zato i dolazi s jarcem te ga zato na kraju, ekspresivnom
metaforom, starac i izjednačava s jarcem: „Drž prča, boga li mu njegova, utuć ga
vaja, drž ga, jarca... Vraga svetoga...“.

Ženski glas?

U tekstu koji pršti muškim principom, ne možemo se ne zapitati kako se reprezentira

femininost. Gdje je žena u ovakvom tekstu i progovara li ona uopće? Zatim, kako
tekst pozicionira recipijenta? Nismo li dominantnim čitanjem uvučeni u perspektivu
jednog dječaka zadojenog idejom da se muškost temelji na surovosti, nasilju i
dominaciji?

Kao prvo, osim što u noveli nema ženskih likova, kada muškarci razgovaraju o
ženama, one su prevarene i izmanipulirane, svedene na seksualne objekte i predmet
poruge (npr. žena Mike Pastira19).

Kao drugo, razlika muško-žensko u hrvatskom je jeziku ponekad i leksička, a ne

samo morfološka. Tako opreka muško-žensko u ovoj noveli postaje opreka jarac/prč-
koza. Koza simbolizira ženski princip (v. Paljetak 2012: 35) i nije svejedno kojim se
leksemom predstavlja. Odabirom jednog od leksema stvarnost se konceptualizira na
specifičan način i osnažuje se specifičan diskurz (v. Buljubašić 2013: 7). Odabirom
muške varijante „jarac“ osnažuje se patrijarhat, a odabirom dijalektalne varijante „prč“
diskurz se unizuje do vulgarnosti, pa iako se osnažuje patrijarhalni sustav vrijednosti,
uvodi se još jedna dodatna vrijednosna kategorija: seksualno sposoban-nesposoban.
Dječak još ne barata tim diskurzom jer nije spolno aktivan i ne doživljava stvarnost na
isti način kao što je doživljavaju djed i Miko Pastir. Kada dječak jarca nazove kozom,
djed se uznemiri jer mu to poremeti koncept muškosti: „S kozon!... – odvrati starac s
neprikrivenim prezirom, a zatim doda: – Prč, prč, a ne koza!... – To ispadne
odjednom nekako umorno superiorno [...]“. Također, ovaj nam primjer izvrsno
pokazuje kako jezik nije bezopasan, već je „moćno sredstvo opresije jednih grupa
nad drugima“ (Katnić-Bakaršić: 2003: 42). Onaj tko vještije manipulira jezikom (u
ovom slučaju jezičnim oznakama roda), taj je superiorniji.

Još jednom u tekstu djed radi čvrstu distinkciju između muškog (sebe) i ženskog
načela (babe). Vlastitu ženu zove babom, a sve što s babom ima veze, pa čak i
vlasitog sina, od sebe udaljava jezično – koristeći drugo, umjesto prvog gramatičkog
lica: „Baba ti ženi sina [...]“.

Kao treće, na onom mjestu na kojemu se starac uzbudio sjajem sjekire, neka žena
ipak iz daljine progovara:

„[...] oglasio se tamo, daleko iz prodolja, mek ženski glas i sav se razdragao u pjesmi:

Sokole moj, leti mi visoko,

Jer je ljubav ko more duboko...

Ali pjesma odmah utihla – kao da se nikada ni javila nije.“

No, je li to uopće ženski glas? Radi se, naime, o rimovanom deseteračkom distihu, o
kakvoj popijevci karakterističnoj za usmenu (narodnu) književnost20. Bez namjere da
usmenu književnost generalno estetski vrednujemo, moramo zamijetiti neka obilježja
ovoga iskaza. Iskaz je započinje formulaično, i to apostrofiranjem sokola koji je
redovito u narodnoj poeziji simbol muškosti. Dakle, prva i jedina žena koja u noveli
progovara, zaziva muškarca! Metafore koje koristi prozirne su i vulgarne, a opreka
visoko-duboko samo podcrtava žensku podčinjenost. I još nešto, dok je muški princip
u ovoj popijevci dinamičan, ženski ne samo da je statičan, već je povezan s
prirodom, s morem (motivom koji, doduše, zaokružuje novelu, ali je uvijek povezan
sa zvukom, a zvuk, za razliku od riječi, nema referenta i doživljava se intuicijom).
Prema Buljubašić (2013: 15) tradicionalno povezivanje žene s prirodom priziva
„atribute iracionalnog, intuitivnog, predcivilizacijskog, dok se u kontrastu muškarac
uspostavlja kao predstavnik racionalnog principa, progresa, civilizacije“. Na kraju, čini
se da žena u ovom tekstu uopće ne progovara, već da je riječ o muškoj (djedovoj ili
dječakovoj?), „fantazmi o prihvaćenosti“21 i fantazmi o funkcionalnosti. Žena je
subalterni subjekt, ženski glas je potisnut i falsificiran seksualnom fantazijom koja je
kulturološki kodirana.

Dominantno čitanje poziva nas da stanemo na stranu dječaka (a zašto ne

djevojčice?). Ideološki neutralno nije ni to da, bez obzira na to koliko preplašen tim
zastrašujućim svijetom bio, dječak na kraju na taj svijet pristaje. On na kraju djeda
hvata za palac, on siše palac svojega muškog pretka i biva zaražen tradicionalnim
seksizmom, „neprekrivenim prezirom“ prema svemu ženskom.

Zaključak

Tradicionalna čitanja Šegedinovih novela iscrpljuju se u povezivanju sadržaja s

autobiografskim ili s filozofijom egzistencijalizma. Pokušaja suvremene stilističke
analize autorove novelistike ima, ali oni su ili preslobodne interpretacije ili kruta
lingvostilistička prebrojavanja jezičnih detalja (a to pak nije plodonosno jer Šegedin
nije autor jezičnih finesa).

Šegedinov stil temelji se na korištenju pripovjednih tehnika za opisivanje ljudske

svijesti i te smo tehnike u Svetom vragu pokušali u ovom radu popisati i objasniti
njihovu konkretnu funkciju. Drugo mjesto Šegedinove stilske izražajnosti jesu simboli
kojima njegova proza obiluje. Budući da se simboličko može značenjski puniti na
različite načine, interpretacija ovisi o iskustvu i pristupu interpretatora, a ukupnost
značenja koje djelo proizvodi nemoguće je definirati.

Na samom kraju ponudili smo jedno opozicijsko čitanje iz perspektive feminističke

stilistike, čime smo dokazali da je Šegedinova proza otvorena i novim pristupima.

Vjekoslav Kaleb: Izabrane pripovijesti

Gost

AUTOR: VJEKOSLAV KALEB

“Gost” je kratka novela Vjenceslava Kaleba u kojoj je glavna tema dolazak

neočekivanog gosta – psa u Franinu kuću. Kada malo pobliže pogledamo radnju
možemo doći do zaključka da je autor ovim psom htio prikazati suočavanje psa i
čovjeka, odnosno čovjeka koji je u ovom slučaju zaostalo, primitivno biće i rasnog
psa koji je pametan i gospodski.

Kaleb je prikazao zaostalu sredinu Dalmatinske Zagore gdje je čovjeku oduvijek

problem bilo samo preživljavanje, bol, patnja i težnja za boljim vremenom. Iz tog
razloga autor nam je htio predočiti tu sumornu i tešku atmosferu.

Radnja se odvija u mračnoj kući u kojoj se nalazi zemljani pod, a kuća je podignuta
na čađavim gredama. Tonovi su sumorni, jednolični i mračni naglašavajući bijedu još
više u jedno jesensko predvečerje.

Autor se koristi štokavsko-ikavskim dijalektom. Kada opisuje interijer koristi duge

rečenice dok se dijalozi sastoje od sažetih rečenica. Dolazak psa – gosta označio je
prekretnicu u radnji i jednoličnim seljačkim životima. Pas je unio nemir, zaplet i sukob.
Autor je ovim običnim psom prikazao psa u ulozi gospodara koji od seljana izaziva
divljenje, ali u isto vrijeme i strah jer osjećaju nemoć za pružanjem bilo kakvog
otpora.

Kratak sadržaj

Kao i svake druge večeri, jedna obitelj Dalmatinske Zagore pripremala je večeru. No,
te večeri na ulazna vrata kuće došetao je jedan poseban gost – pas. Psa je prva
opazila Mara.
Mala obitelj sastojala se od seljaka Frane, njegove žene Mare i njihove kći. Bila je to
mala seoska obitelj koja je živjela skromno i siromašno u jednom selu Dalmatinske
Zagore gdje je rijetko tko dolazio kao gost. Bila je to mala, primitivna sredina koja se
činila kao da je vrijeme u njoj stalo u tolikoj mjeri da se i fizički može osjetiti tišina.

“Kad je zadnji zvuk zvona i titraj mu lagano zamro, zrak se opet isprazni i tišina složi
sve stvari, pritisne ih k zemlji kao mrtvo tijelo; sve su one: obijeljen zid, zemljani pod,
stari predmeti – krevet, niski sto na sredini, kovčeg uza zid, ognjište, bačva – ušutjele
uplašeno. I susjedstvo se izgubilo nekud, kad ne dopiru iz njega glasom.”

Nitko od njih nije se previše obazirao na psa i krenuli su večerati.

“Sjednu oko vatre na stare balvane kao da su se povukli na vijećanje. Bljeskovi

plamenova počnu poigravati po njihovim licima i sjene po zidu kuće. I Pas korakne k
ognjištu, pa u nekoj udaljenosti skromno stane. Glava i oči mu osvjetljene vatrom,
isticale se od tamne pozadine. Oni su ga dobro vidjeli ali sad su se zatvorili u ovaj
četverokut ognjišta, i njegovu svjetlost i toplinu, kao da je stvarna ograda, i negdje
daleko su osjećali čudnovatu životinju, koja osvjetljenim licem viri kroz zid mraka u
ovaj njihov kutić, a ne znaju što nosi da li zlo ili dobro.”

Pas se približio s ulaznih vrata do Frane i očima ja pratio njegove pokrete koje radio
žlicom za vrijeme jela. Kada je Frane primijetio da ga pas promatra i ne skida pogled
s njega, odrezao je komad tvrde kaše žlicom i bacio mu na pod, misleći da je pas
gladan.

No, pas je vidio kašu na podu, ali ostao je nepomičan ne okusivši je. Mata je tada
kašu stavila u drvenu zdjelicu i odnijela je u jedan kut kuće. Pas je tada laganim
koracima odšetao do zdjelice i počeo jesti. Kada se najeo više nije obraćao
pozornost na nikoga tko je jeo.

Nitko nije znao otkuda je pas došao i koji je njegov sljedeći korak. Tada je pas odlučio
malo odmoriti, a ukućani su ga samo promatrali, s nestrpljenjem očekujući njegov
sljedeći korak.

“Mislili su tako očekivanjem bogatiti vrijeme, ali se pas najednom digne, pođe ka
krevetu i nakon što ga pažljivo onjuši, skoči na nj. Sa kreveta, onako s visoka,kao da
moli dopuštenje, onjuši sredinu postelje, izgazi, zavrti se tri puta, naobičan pasji
način, pa se smota – legne s njuškom pod repom. Odmah počne umorno puhati,
mimljati i zaklapati oči.”

Susjedi su postali znatiželjni i svi su htjeli saznati sve o novom gostu koju je izabrao
upravo Franinu kuću. Došao je tako i susjed Špirkan, pogledao psa i zastao malo, a
onda je upitao čiji je to pas. Nitko mu nije ništa odgovorio jer nitko nije znao odgovor
na pitanje pa je nastavio svojim monologom opisujući bijedu i siromaštvo kraja u
kojem su živjeli:

“Braćo moja – progovori svečano Špirkan – evo naše selo… Ah ko će ti doći u ovu
našu pustoš… šta sam tija reći?… To je nika milost… Evo naše selo je zapušteno od
Boga i od ljudi… ovaj… – i pogleda psa, pa stane, pogleda i ostale kao da ih pita: je li
dobro ovako – i nuka da pomogne.”

Malo nakon toga pridružio im se i stari zvonar Markutina koji je također htio saznati
sve novosti o gostu. Krenuli su odmah dalje pričati o psu, raspravljali su sve glasnije,
a na posljetku sve je preraslo pomalo i u svađu. Nitko nije točno i sa sigurnošću
mogao odrediti otkuda je taj pas stigao i što njegov dolazak znači.

Pas se tako odjednom ustao, protegnuo se i protresao na onako pseći, uobičajeni

način i krenuo polako prema ulaznim vratima kuće. Na mjesečini se vidjela njegova
silueta. Podigao je nogu, obilježio prag na poznati pseće svojstveni način i nestao u
dubokoj noći.

“U taj čas se pas digne. Rastreseno pogleda prisutne, ne čudi se što ih je toliko.
Sasvim vješto se protegne, zjevne i otrese čisto na svoj način od glave do repa…”

Vrsta djela: psihološka novela

Vrijeme radnje: jedne rane jesenjske večeri

Mjesto radnje: u seoskoj kući Dalmatinske Zagore

Likovi: gost – pas, otac Franjo, žena Mara, kći, susjed Špirkan, zvonar Markutina,
susjedi – seljani…

Analiza likova

Pas – veliki lovački pas prepeličar. Imao je dugu sivu dlaku i tanke smeđe uši koje su
mu bile prilijepljene uz obraze. Miran, tih i povučen. Odmah kada je došao je u
Franinu kuću svima je bilo jasno da se radi o psu s karakterom, pametnom i rasnom
psu. Svi seljani bili su opčinjeni njegovim ponašanjem i pametnim očima, a svojim
radnjama odaje dojam da se radi o pravom gospodskom psu.

“S vratiju su gladala dva blaga, pametna oka, mirna i sama kao dvije svijeće na
oltaru… Ovelik lovčarski pas prepeličar, duge sive dlake, tankih smeđih ušiju
obješenih i priljubljenih uz obraze kao baršunaste krpe. Nekako je tih, svečan i bojom
se slaže s mrakom, a oči mu se odvajaju. Gleda ljude napeto, ali pristojno i očekuje
znak dobre volje.”

Frane – siromašan seljak koji živi u malenom selu Dalmatinske Zagore. Živi s obitelji
koju čine njegova žena Mara i njihova kćer. Dobrodušan, smiren i dosljedan sebi.
Nije ga bilo briga što drugi misle i nije se previše zamarao sa psom.

“U njegovim velikim očima koja su se nazirale ispod čupavih obrva sve je imalo
rješenje, te ga je on pokušao naći na najjednostavniji način…”

Mare – Franova žena. Voljela je svoju obitelj i o njima se brinula. Iako nije živjela u
idealnim uvjetima, nije bila ogorčena životom. Prema psu je osjetila veliko poštovanje
i odnosila se prema njemu kao prema važnom gostu.

Špirkan – Franov susjed. Znatiželjan pa je odmah kada je čuo da je Franovu obitelj

posjetio pas, morao vidjeti što se događa. Bio je i malo ljubomoran što je pas izabrao
upravo Franovu obitelj, na ne njegovu pa se odnosio prema događaju kao da nije
previše bitan. Volio se praviti pametan i Frani je stalno dijelio savjete.

PAVAO PAVLIČIĆ: DOBRI DUH ZAGREBA:

Naslov djela: Dobri duh Zagreba

Vrsta djela: kriminalistička pripovijetka

Kratak sadržaj

Valentin Knez bavio se statistikom. Iako nije posebno volio kriminalistiku, u zadnje
vrijeme sve ga je više počela zanimati. Redovno je bilježio zločine po mjestu
zbivanja, vremenu, motivu, oružju koje je korišteno prilikom svakog zločina i ubojstva,
a izrezivao je i članke o ubojstvima iz raznih novina.
Nakon nekog vremena vidio je da su svi zločini nekako povezani i počeo ih je vjerno i
uspješno sam predviđati. Čak je i pisao knjigu o tome, no kako se tah ritam ubrzo
počeo mijenjati, to ga je vrlo obeshrabrilo.

Postao je ovisan o praćenju ubojstava i zločina, te je bio zbunjen i pomalo razočaran

kad je shvatio da to ne može nikako predvidjeti, te da se zločini događaju nenadano i
nepovezano. Koliko zbog svoje ovisnosti, koliko zbog bijesa i razočarenja u svoje
istraživanje, odlučio je početi sam ubijati, kako bi potvrdio svoju ”statistiku zločina”.

Tako je odlučio napraviti novo istraživanje koje je nazvao ISPRAVCI RITMA, te je

tako i sam postao zločinac i ubojica.

Mjesto radnje: Zagreb i njegova okolica

Vrijeme radnje: ljeto

Magda i trešnjevački fantom

Književni rod: epika

Književna vrsta: kriminalistička pripovijetka

TEMA: Trešnjevački fantom napada žene noću

OSNOVNA MISAO: Kriminalci se uvijek razotkriju

DOŽIVLJAJ DJELA: Pripovijetka je zanimljiva jer se događaju zločini.

MJESTO RADNJE: Zagreb – citat: «…; jer koja se druga konobarica u Zagrebu može
pohvaliti…»

VRIJEME RADNJE: nepoznato

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Magda, Vincek

Sporedni likovi: ostalo društvo iz bifea na Srednjacima

Magda: lijepa, debela, dobra, konobarica, optimistična, neudata

«…, jer kako bi inače mogla tako dostojanstveno nositi svoja 84 kg, kako bi mogla biti
tako samopouzdana, tako blaga, tako privlačna?»

«Magda nosi suknju dužu nego što je moderno, Magda je uvijek u kuti,…»

Vincek: voli Magdu, dobrostojeći umirovljenik, visok, jak, crne kose

«Vincek nema uspjeha, premda je dobrostojeći umirovljenik, premda ima crnu

grguravu kosu i zatamnjene naočale, premda je visok i jak, a košulje su mu uvijek
čiste i vlastoručno izglačane.»

KRATAK SADRŽAJ: Magda je konobarica u bifeu na Srednjacima. Debela je, ali

svejedno ima puno udvarača, osobito Vinceka. Jednoga dana u kafiću je bio
razgovor o nekom napadaču. Magda baš u to i nije vjerovala, no jednu noć kad se
vraćala kući netko ju je pratio, ali nije ju napao. Bio je to Vincek. Na kraju travnjaka
Magda se okrenula i vidjela nekog da se miče. Vincek i ona su otišli na večeru.
Magda mu je predložila da ga iduću noć uhvate. I Magda je išla prije Vinceka. Čula je
neko šuškanje po travi. Neki čovjek je izašao iz grmlja i srušio ju. Zatim je došao
Vincek i oborio manijaka s nogu. Skinuo mu je kapu. Bio je to Slavek, a trebao mu je
Magdin novac. Magda je bila jako zadovoljna zbog svog otkrića.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Magda s gostima priča o fantomu

ZAPLET: Kad ide kući napada ju Vincek

VRHUNAC: Dogovaraju se kako će uloviti manijaka

RASPLET: Fantom je Slavek

FABULARNI TIJEK:

Opis Magde

Magda priča s društvom o fantomu

Jednom dok se vraćala kući prestrašio ju je Vincek

Vidjela je nekog u grmlju

Dogovorila se s Vincekom da uhvate fantoma

Kad se vraćala kući netko ju je napao

Vincek ga je srušio, bio je to Slavek

JEZIK I STIL

Jezik je suvremeni književni.

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: debelim, veliki, strani, slične, samopouzdana, blaga, privlačna, skromna, tiho,
službeno

Onomatopeja: «…začula se najprije tiha lomljava suha korova…»

Usporedba: «kao da onaj iza nje gazi na vršcima prstiju.»

«Kao da se prikrada?»

Kontrast: «…jer na sjeveru griju, a na jugu daju sjenu.»

Tramvajska priča

TEMA: Pljačka tiskare

OSNOVNA MISAO: Počinitelji zločina su uglavnom oni za koje se najmanje nadaš

DOŽIVLJAJ DJELA: Priča je jako zanimljiva jer govori o pljački koju je riješio jedan
sasvim običan čovjek.

MJESTO RADNJE: Zagreb – citat: «To je moralo biti još u doba kad je doselio u
Medvedgradsku.»

VRIJEME RADNJE: nepoznato

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Tomislav Šijak, Jakov Bobovac

Sporedni likovi: ostalo društvo iz tramvaja

Tomislav Šijak: radi u tiskari, svako se jutro vozi tramvajem, stalno je gledao u jedan
prozorčić

«…, Tomislav se Šijak pokušava sjetiti kada se zapravo počeo voziti tramvajem, kada
ga je otkrio, ali to mu ne uspjeva. To je moralo biti još u doba kad se doselio u
Medvedgradsku.»

Jakov Bobovac: radi u tiskari, svako se jutro vozi tramvajem, opljačkao je tiskaru
«Ulazi Jakov Bobovac. U njega je lice uzbuđeno, prosijedi brkovi nakostriješeni, pod
očima podočnjaci. Pod rukom su mu novine, otvorene na stranici sa crnom
kronikom.»

KRATAK SADRŽAJ: Tomislav Šijak je svako jutro putovao tramvajem na posao.

Tamo je već imao društvo jutarnjih putnika. Tomislav Šijak bi uvijek gledao neki
prozorčić kojega je smatrao svojim. U ponedjeljak je primijetio da ga je netko obrisao.
Iduće jutro u tramvaju su ga svi ispitivali o krađi u tiskari, ali on nije ni znao za to.
Opet je gledao u prozorčić. Sad bi se mogao zakleti da je vidio glavu muškarca. U
srijedu su ga opet svi zapitkivali o krađi. Sada je Šijak znao mnogo više, no nije im
rekao. Šijak gleda u prozorčić i vidi plakat na njemu. Sjetio se da takvog imaju u
tiskari, ali samo jedan primjerak. U četvrtak Šijak na posao nije išao uobičajeno, išao
je pješice do one kuće. Oprezno se penjao uz stube. Gledao je kroz ključanicu, ali
kad je prislonio uho na vrata, čuo je šum i pobjegao. Sreo je Jakova Bobovca na
tramvajskoj stanici. Opet je gledao u prozorčić, ali plakata više nema. O žutu,
mjedenu bravu udaraju sunčane zrake, a na njoj se vide šrsti. U petak ponovno ide
do one kuće. Sada kuca na vrata i neki crvenokosi neznanac mu ih otvara. Mladić
otrči niza stube. Vidio je kovčeg u sobi, pod listom novina su novčanice. Na stubištu
su se čuli koraci. To je bio Jakov Bobovac. On je mladića poslao da ukrade lovu i
našao ovo skrovište. Ponudio je Šijaku polovicu novca, no ovaj ga nije slušao, gledao
je kroz onaj prozorčić.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Tomislav Šijak putuje tramvajem

ZAPLET: Saznaje da su opljačkali tiskaru

VRHUNAC: Sumnja da se pljačkaš nalazi u kući s prozorčićem

RASPLET: Jakov Bobovac je pljačkaš

FABULARNI TIJEK:
Tomislav Šijak putuje trmavajem

Vidio je očišćeni prozorčić

Saznaje da su opljačkali tiskaru i vidi nekog da se miče u onoj kući, te vidi i plakat iz
tiskare na prozorčiću

Odlazi do one kuće, no bježi

Idući dan opet odlazi i sreće crvenokosog mladića

Jakov Bobovac je pljačkaš

JEZIK I STIL

STILSKA SREDTVA

Epiteti: tramvajskoj, plava, jutarnjeg, naporan, nespretan, tajno, točan, isti

Onomatopeja: «Zar se to začuo nekakav šum?»

Kontrast:»…nekom drugom bravom, ne zna se kojom.»

zA

TEMA: Otkrivanje pljačkaša koji su mjesto i vrijeme pljačke objavljivali u križaljkama

OSNOVNA MISAO: Uvijek netko pronađe zločinca

DOŽIVLJAJ DJELA: Pripovijetka je zanimljiva jer govori o otkrivanju pljačke

MJESTO RADNJE: Zagreb – citat: «Njegova soba u maloj kući u Pazinskoj ulici, na
Trešnjevki, gdje je živio s majkom i sestrom,…»
VRIJEME RADNJE: 1973. – citat: «Odjednom, s jeseni 1973. godine, počeo na to
svoje ime sve češće nailaziti, nalaziti ga napisana.»

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Izidor Topličan

Sporedni likovi: Izidorova sestra, majka, Izidor Ban, policija, urednik časopisa,
pljačkaši

Izidor Topličan: samac, ima neobično ime, strastan je enigmatičar, živi u maloj kući s
majkom i sestrom

«Valja znati da je Izidor Topličan bio pasionirani enigmat, i to i aktivni i pasivni, ako je
dopušteno tako reći.»

«Samo se po sebi razumije da Izidor Topličan nije imao djevojke, premda još nije bilo
kasno; ipak, nije se mnogo ni trudio, ako ćemo pravo.»

KRATAK SADRŽAJ: Izidor Topličan je oduvijek istraživao svoje ime, a inače se

strasno bavio enigmatikom. Jednom je u križaljkama počeo često nailaziti na svoje
ime, što mu je bilo čudno. Zanimalo ga je tko je pisao te križaljke. Uredništvo mu je
odgovorilo da je to mnogo ljudi iz različitih gradova. Njemu je sve to bilo sumnjivo.
Odlučio je otići u Viroviticu jer je u jednoj križaljci bila riječ Virovitica. Kad se njegovo
ime počelo pojavljivati u križaljkama, počele su sumnjive pljačke diljem zemlje. U
Virovitici se stvarno dogodila pljačka. U križaljci su bili upisani svi podaci. Tako je
Izidor povezao to. Idući četvrtak je opet bila križaljka, ali ovaj put će se pljačka
odigrati u Zagrebu. Odlučio ju je spriječiti. Ali u trenutku kad je neki čovjek ušao u
zlatarnicu, tramvaj je prošao ispred, tako da Izidor nije ništa vidio. Na povratku kući je
vidio nekog tipa iz Pule koji je bio na jednom sastanku enigmatičara. Otišao je do
jednog svog prijatelja urara Izidora Bana. Ispričao mu je svoj plan da će otići u
uredništvo i moliti da ne objave njihovu križaljku, jer je smatrao da je to znak
pljačkašima, nego njegovu. Odlučio je da će on glumiti urara kad bude došao taj
čovjek. I došao je taj dan. Izidor Topličan je bio jako uzbuđen. Ušao je taj čovjek,
svjetla su se ugasila i čovjek ga je pokušao lupiti s nečim, no ovaj je to izbjegao. Na
kraju su ga uhvatila dvojica Izidora i prijatelj policajac. Kasnije je došla policija. Izidor
je bio u pravu. Jednom od pljačkaša je bio onaj tip iz Pule.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Izidor nailazi sve češće na svoje ime u križaljkama

ZAPLET: U Virovitici se dogodila pljačka

VRHUNAC: Izidor otkriva patent pljačkaša te im namješta

RASPLET: Uhvatili su dvojicu pljačkaša

FABULARNI TIJEK:

Izidor proučava svoje ime

Nailazi često na njega križaljkama

To povezuje s pljačkom u Virovitici

Pokušava spriječiti pljačku u Zagrebu, no ne uspijeva

U uredništvo časopisa šalje svoju križaljku

Uz pomoć svog prijatelja urara hvata pljačkaše

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: različit, drugačiji, čestih, rijetkih, stalna, običnog, osobitu, sličan, tuđoj,
zajednički

Kontrast: «…, a da ni sam nije znao je li to od sreće ili od strepnje,…»

Usporedba: «…, obližnji kiosk svijetlio je u sjeni krošanja, koje su se, gole, pod
kišom, caklile kao nalakirane.»

Onomatopeja: «…, kiša je blago i umirujuće tuckala po kišobranu,…»

Pošteni nalaznik

TEMA: Bogomir Kos otkriva ubojstvo

OSNOVNA MISAO: Nekada su i nevini krivi

DOŽIVLJAJ DJELA: Djelo je zanimljivo jer govori o otkrivanju zločina.

MJESTO RADNJE: Zagreb – Gajeva ulica – citat: «…, hrani kanarinca na

dvorišnome prozoru svojega stana u Gajevoj ulici.»

VRIJEME RADNJE: rujan – citat: «Sunčano rujansko popodne,…»

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Bogomir Kos

Sporedni likovi: gospodična Viktorija, prijatelj gospodične Viktorije, policija

Bogomir Kos: profesor biologije u mirovini, samac, ima kanarinca, voli istraživati

«Jer, ona upravo i počinje u trenutku kada jedan čovjek, po imenu Bogomir Kos, po
zanimanju profesor biologije u mirovini, a po statusu samac, hrani kanarinca na
dvorišnome prozoru svojega stana u Gajevoj ulici.»

KRATAK SADRŽAJ: Bogomir Kos je promatrao dvorište sa svog prozora. Pozdravio

je prijatelja gospodične Viktorije. Razmišljao je o tome kako je u centru grada, a ipak
nije ni prljavo ni smrdljivo u njihovu dvorištu. Razmišljao je o tome kako bi to bilo da
nađe nekakav dijamant i stvarno, nešto se bljeskalo u travi. Sišao je i uzeo to. Bio je
to nekakav zlatni broš u obliku leptira. Idući dan je otišao kod zlatara. Procijenio ga je
na dvije tisuće maraka. Kos ga je htio vratiti, no nije znao kome pripada. U dvorištu je
sreo ponovno prijatelja gospodične Viktorije. Tražio je sat i hvala Bogu našao. Ali kad
se Bogomir Kos penjao uz stube, ugledao je neki zlatni prsten i podigao ga. Bogomir
Kos te noći baš i nije mnogo spavao. Gledao je kroz prozor i opet vidio nekakav
predmet. Otišao je dolje i uzeo ga. Bila je to zlatna ukosnica, očito iz iste zbirke kao i
broš i prsten. Bilo mu je sve to sumnjivo. Što ako je onaj prijatelj ubiogospodičnu
Viktoriju i pokrao ju. On je imao zajednička vrata sa stanom gospodične Viktorije na
kojima je bila rupica. Odlučio je maknuti ormar i pogledati. Vidio je sve razbacano i
noge gospodične Viktorije, ubijene. Ubrzo je došla policija i uhitila Bogomira Kosa.
Pokušao im je sve objasniti, ali kad su našli nakit, bilo je gotovo. U policijskoj postaji
im je pokušao objasniti da mu je onaj to podmještao i našli su kemijsku olovku koju je
netko izgubio.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Bogomir Kos nalazi broš

ZAPLET: Nalazi još vrijednih stvari

VRHUNAC: Pronašao je mrtvu gospodičnu Viktoriju

RASPLET: Policija ga uhićuje

FABULARNI TIJEK:

Bogomir Kos gleda kroz prozor

Nalazi broš

Odnosi ga zlataru

Nalazi još i prsten i ukosnicu

Sumnja na ubojstvo gospodične Viktorije

To je istina
Policija ga optužuje i uhićuje

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: mirni, tihi, introvertni, ambiciozne, staložene, pune, odlučujuće, rujansko,

tamnoplav, toplo

Onomatopeja: «Šamotne cijevi tiho pucketaju, hladeći se.»

Kontrast: «Je li presmjelo tvrditi kako, na primjer, kanarince drže ljudi mirni, tihi,
introvertni, a papige opet osobe ambiciozne, staložene i pune smisla za humor?»

Usporedba: «-Dvorište je kao ona velika šahovska ploč

Doživljaji jednog abonenta

TEMA: Čovjek je ubijen u restoranu

OSNOVNA MISAO: Samci uvijek sve gledaju realno

DOŽIVLJAJ DJELA: Priča mi se svidjela jer priča o otkrivanju čudnog ubojstva

MJESTO RADNJE: Zagreb, restoran – citat: «U lokalu je nastala strka.»

VRIJEME RADNJE: nepoznato

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Alojz Pokupec

Sporedni likovi: Franjo, gospodin Kunčec, žene, lažni bolničar, Rudi, inspektor i
policija

Alojz Pokupec: nastavnik gimnastike, samac, živi na Trešnjevki s nekim studentom,

jede u lokalu

«Tako je postupa i Alojz Pokupec, nastavnik gimnastike, koji je stanovao na

Trešnjevki zajedno s jednim studentom. Eto, na primjer, u prehrani: dugo je on tražio
mali lokal u kojemu će ga ljudi poznavati,…»

KRATAK SADRŽAJ: Alojz Pokupec je bio samac i živio je s nekim studentom.

Abonirao se u lokalu i tu je svaki dan jeo. Tako je jednom pričao s konobarom
Franjom o nekom nepoznatom čovjeku koji je sjedio za obližnjim stolom. Taj se
čovjek okrenuo i odjednom zajaukao i srušio se. Franjo je izašao van i vikao doktora.
U lokal je brzo ušao neki čovjek i rekao da je bolničar. Okrenuo se i pregledavao
čovjeka. Za nekoliko trenutaka je izvadio ruku krvavu i rekao da je ubijen. Netko mu
je zabio nož u leđa. Čovjek je izašao po policiju i hitnu pomoć. Inspektori su ih sve
ispitivali, ali prije toga je Franjo otkrio pljačku. Alojz je našao neku sliku. To je bio taj
čovjek koji je ubijen. Na njoj je pisalo: DRAGOJ RUŽICI NJEN RUDI. Nekome je
ispala. Alojzu je sve to bilo sumnjivo te je rekao inspektoru da ga prati večeras do
kuće jer će ga netko napasti. Kad je ušao u svoju zgradu, neki ga je čovjek pokušao
udariti palicom, no inspektor je brzo došao. Ubojica je bio lažni bolničar. Rudi je
pokvarenjak koji je s njegovom sestrom imao dijete i ona se zbog njega ubila kako je
rekao lažni bolničar. Dogovorili su se da opljačkaju lokal, ali je ovaj u planu imao sa
ubije Rudija. Sve je učinio iz osvete. Inspektor je čovjeku stavio lisičine. Svi su otišli
svojim putem.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Alojz Pokupec priča s Franjom u lokalu

ZAPLET: Nepoznati čovjek je zajaukao i srušio se

VRHUNAC: Bolničar je utvrdio da je mrtav

RASPLET: Lažni bolničar je ubojica

FABULARNI TIJEK:

Alojz Pokupec jede i priča s Franjom u lokalu

Čovjek se srušio

Bolničar je utvrdio da je čovjek ubijen

Franjo je otkrio pljačku

Inspektor istražuje ubojstvo

Inspektor prati Alojza kući

Alojza napada bolničar

Bolničar je ubio Rudija

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: društveni, privatnoga, javnoga, najčešće, mali, domaći, najmanje, intimno,

specijalno

Onomatopeja: «Zatim je tiho, ali vrlo bolno jauknuo,…»

Kontrast: «Za njih ne postoji razlikovanje privatnoga i javnog života…»

Usporedba: «…; svi su se oni ponašali kao kod kuće,…»

Frizer za muške

TEMA: Pljačka banke preko puta frizerskog salona

OSNOVNA MISAO: Zločinci ne sudjeluju uvijek izravno u zločinu

DOŽIVLJAJ DJELA: Priča mi se jako svidjela jer priča o pljački i neočekivanome

izlazu.

MJESTO RADNJE: Zagreb, Srednjaci: «…,otvarajući vrata lokala na Srednjacima…»

VRIJEME RADNJE: nepoznato

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: profesor Starec

Sporedni likovi: brijač, pomoćnica, inspektor, pljačkaši, računovođa i ostali ljudi iz

frizerskog salona

profesor Starec: profesor fizike, čovjek i nastavnik staroga kova, filozof, pa i pjesnik,
voli tu brijačnicu, 30 god. živi i radi u Zagrebu

«Profesor Starec je čovjek i nastavnik staroga kova, gotovo lirski odan svome poslu i
svojoj znanosti – fizici – pomalo filozof i još više pjesnik, pa to donekle objašnjava
zašto tako voli ovu brijačnicu koju je sasvim slučajno otkrio, i to na posve
neočekivanom mjestu. Uz to, premda već više od trideset godina živi i radi u
Zagrebu, ostao je pomalo provincijalac:…»

KRATAK SADRŽAJ: Profesor Starec ulazi u brijačnicu. Čekao je red na stolici

čitajući novine. Majstor je rekao pomoćnici da promijeni periku. Nakon toga
odjednom se čuo jak metalni tresak. Dva kombija su se sudarila pred bankom. Neki
ljudi izlaze iz banke. Pljačkaši su pobjegli. Računovođa je brzo izletio iz brijačnice i
počeo razgovor s ljudima vani. Profesor je došao na red za šišanje. Računovođa ih je
obavijestio da je opljačkan auto koji je vozio novac u banku. Bilo je sedam pljačkaša.
Došli su policija i inspektor. Inspektor ih je sve ispitivao. Majstor je pomoćnici rekao
da stavi opet drugu periku i da ona može ići kući. U brijačnicu je ušao neki čovjek koji
je otišao u stražnju prostoriju. Majstor Robert je rekao da je to vodoinstalater.
Računovođa je ušao u brijačnicu i platio majstoru, te otišao. Majstor je brijao
profesora Stareca. Vrata stražnje prostorije naglo su se otvorila i izašao je
vodoinstalater, ali bez kovčega. Profesor je pitao majstora koliki će biti njegov dio.
Profesor mu je rekao da će ga prijaviti. Majstor i profesor su se potukli. Ulazi
inspektor. Nakon što mu je profesor sve objasnio, inspektor uhićuje majstora.
Profesor se Starec nada da će se još negdje usput stići obrijati.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Profesor Starec ulazi u brijačnicu

ZAPLET: Kombiji se sudaraju i ljudi iz jednog kombija su opljačkali drugi

VRHUNAC: Profesor i majstor su se potukli zbog toga što je profesor shvatio da je

ovaj sudjelovao u pljački

RASPLET: Inspektor uhićuje majstora Roberta

FABULARNI TIJEK:

Profesor Starec ulazi u brijačnicu

Čuje se sudar kombija

Ljudi iz jednog su opljačkali drugi koji je vozio novac u banku

Dolazi vodoinstalater

Profesor Starec je shvatio da je majstor sudjelovao u pljački

Potukli su se

Ulazi inspektor

Uhićuje majstora

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: zagonetna, preplanulu, malo, nepravilnu, sredovječnih, privatne, istoj,

plavokos, sjedokos, njegovanu

Onomatopeja: «Začuo se jak, metalni tresak.»

Usporedba: «Doista, sve je ovdje kao u onim pravim, starim brijačnicama:…»

Kontrast: «Zato on voli ovu i ovu brijačnicu, premda mu nikako nije jasno kako se ona
– takva – našla baš tu, u novome naselju, a ne negdje u starom dijelu grada.»

Postolar i vrag

TEMA: Rješavanje pljačke radionica dvaju postolara

OSNOVNA MISAO: «Bila su dva postolara, istini za volju, a i dva vraga, jer je svaki
postolar drugome bio vrag.»

DOŽIVLJAJ DJELA: Priča mi se jako svidjela jer ne govori o običnom rješavanju

zločina.
MJESTO RADNJE: Zagreb – citat: «…, ne samo zato što je bio zadužen za to
dvorište u gornjem dijelu Preradovićeve ulice u Zagrebu,…»

VRIJEME RADNJE: ljeto – citat: «… - laknulo onoga jutra potkraj srpnja, istom što su
se postolari vratili s odmora.»

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: potpredsjednik kućnog savjeta, postolar Jakšec i postolar Radočak

Sporedni likovi: limar Mikec, krojač Lovriček, Zdenčec koji je proizvodio gumbe,
inspektor i policija

potpredsjednik kućnog savjeta: zadužen za dvorište, nije posebno prisan ni sa kim iz

dvorišta, otkriva tko je počinio pljačku, prodavač u knjižari (na odmoru), filatelist i
enigmat

«A bio je još i potpredsjednik kućnog savjeta, koji nam je ovdje osobito važan, ne
samo zato što je bio zadužen za to dvorište u gornjem dijelu Preradovićeve ulice u
Zagrebu, za njegove komunalne, socijalne i međuljudske probleme, nego i stoga što
će nam baš on biti vodičem kroz život toga širokog, ali vlažnog i sivog prostora, zato
što ćemo osluškivati njegove misli o onome što se događalo.»

postolari Jakšec i Radočak: ponašali su se kao da onaj drugi uopće ne postoji, njihovi
lokali su prije bila jedna prostorija, mrzili su se, netko im je opljačkao radionice

«Jer, sve je bilo naopako: majstori postolari – Jakšec i Radočak – nisu, dakako,
razgovarali, svaki se od njih ponašao kao da onaj drugi uopće ne postoji,…»

«Njihova dva lokala nekada su bili jedna prostorija, dijelila ih je tanka drvena
pregrada kroz koju se – i protiv volje – čulo baš sve:…»
KRATAK SADRŽAJ: U dvorištu su živjela dva postolara – Jakšec i Radočak i ostali
obrtnici, te potpredsjednik kućnog savjeta. Postolari su živjeli u stanovima jedan do
drugoga i mrzili su se. Jednog vrućeg ljetnog jutra njihove radionice su bile
opljačkane, poharane i demolirane. Policija je ispitala sve stanare u dvorištu.
Potpredsjednik je pomislio da je to učinio netko iz dvorišta. Ljudi iz policije ispitali su
krojača Lovričeka, limara Mikeca i Zdenčeca koji pravi puca. Napokon je inspektor
otišao i do postolara. Na zidu je bila neka rupa, a žuta boja i s jedne i s druge strane,
što potpredsjedniku nikako nije išlo u glavu kad je saznao prilikom jednog posjeta.
Stao je obilaziti majstore koji i nisu bili baš međusobno jako složni. Majstor Jakšec je
rekao da neko vrijeme neće raditi. Potpredsjednik je navečer otišao u šetnju. Gledao
je sve radionice u Zagrebu pokraj kojih je prošao. Na jednoj tabeli je pisalo:
POSTOLAR, MARTIN JAKŠEC. Otišao je tamo i ovaj ga je pustio. Saznao je da je
Jakšec demolirao radionice zbog jada i zbog toga što je čuo da Radočak namjerava
unajmiti nekog da njemu demolira radionicu. Potpredsjednik je odlučio praviti se da
ništa ne zna, niti je čuo i vidio.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Netko je opljačkao i demolirao radionice postolara

ZAPLET: Policija istražuje

VRHUNAC: Potpredsjednik se šeta gradom i nailazi na radionicu postolara Martina

Jakšeca

RASPLET: Jakšec je demolirao i opljačkao radionice

FABULARNI TIJEK:

Dva postolara žive jedan kraj drugog

Netko im je opljačkao radionice

Policija istražuje

Potpredsjednik priča sa svima

Šeta se gradom
Nailazi na radionicu majstora Jakšeca

Jakšec je opljačkao radionice

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: kućnog, važan, gornjem, komunalne, socijalne, međuljudske, širokog,

vlažnog, sivog, neugodna

Onomatopeja: «…i tuckanje čekića po potplatu, i nakašljavanje,…»

Kontrast: «…, nije više sjedao, nego se uzvrtio po radionici.»

Usporedba: «…a zatim je za sobom namjestio novine, kao da ništa nije bilo.»

Smrt lijeve spojke

TEMA: Smrt Stjepana Juga

OSNOVNA MISAO: Želja za nečim ne vodi uvijek dobro

DOŽIVLJAJ DJELA: Priča mi se svidjela jer govori o zločinu koji je naizgled teško
riješiti.
MJESTO RADNJE: Zagreb – predgrađe – citat: «…, član uprave kluba iz dalekog
predgrađa.»

VRIJEME RADNJE: lipanj – citat: «Tako je bilo i onoga poslijepodneva u lipnju,…»

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Đuro Bednjanec

Sporedni likovi: Jug, Rudan, Stanko Jurak, trener, policija, igrači, Franjo, gđa Fišek

Đuro Bednjanec: odvjetnik, navijač «Vihora», voli nogomet

«Tako je vazda mislio odvjetnik Đuro Bednjanec, član uprave kluba iz dalekog
predgrađa.»

«…obojica proćelavi, obojica s engleski potkresanim brkovima, obojica u sivim

odijelima.»

KRATAK SADRŽAJ: Đuro Bednjanec je navijač «Vihora» i dolazio je na sve treninge

kluba. Jednom je netko zaključao vrata kupaonice i zatvorio dotok hladne vode pa je
Jug umro. Svima je to bilo čudno. Đuri Bednjanecu, odvjetniku, je gđa Fišek rekla da
je netko provalio u Stjepanovu sobu, ali da nije ništa ukrao. Odvjetnik je nazvao
doktora Rudana da se nađu u bifeu pokraj igrališta. Đuro je otišao na igralište i ušao
u svlačionicu. Provalio je u ormarić Stjepana Juga i našao liječnički recept za neki
lijek za srčane bolesti. Tako je otkrio da je Jug bio bolestan. Otišao je u bife i vratio se
na igralište s Rudanom. Pričali su na klupčici ispod tuševa. Netko je ušao u
svlačionicu. Bio je to Stanko Jurak, zamjena lijeve spojke Juga. Stanko je ubio Juga,
ali nije namjerno. Bilo mu je jako strašno i jako žao zbog toga.

KOMPOZICIJA DJELA
UVOD: Đuro Bednjanec je na treningu ekipe «Vihora»

ZAPLET: Umire Jug u čudnim okolnostima

VRHUNAC: Odvjetnik nalazi recept u Jugovom ormariću

RASPLET: Stanko Jurak je ubio Juga

FABULARNI TIJEK:

Đuro Bednjanec dolazi na treninge «Vihora»

Netko je zaključao Juga u prostoriji s tuševima

Jug je umro

Policija istražuje

Gđa Fišek je rekla odvjetniku da je netko provalio u Jugovu sobu

Đuro naziva Rudana da se nađu u bifeu

Đuro odlazi na igralište i pronalazi recept

Zajedno s Rudanom se vraća na igralište

Ulazi Stanko Jurak

On je ubio Juga

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: gradskoj, cijela, dalekog, velikoga, najnižem, natjecateljskom, romantični,

skrbno, neravnoga, najvjernijim

Onomatopeja: «Iznutra se čuo samo šum vode.»

«Onda se najednom začuo udarac, pa štropot,…»

Kontrast: «Za svoj klub čovjek mora biti u stanju učiniti ono što nikada ne bi učinio, i
ne učiniti ono što bi uvijek učinio,…»
Usporedba: «…, pa štropot, kao da su se letvice što stoje ispod tuša pomaknule.»

«…, a oni su se osjećali kao da ih je od cijeloga svijeta odvojila poplava…»

Dioskuri

TEMA: Slučajno ubojstvo žene i pljačka METALIMPEXA

OSNOVNA MISAO: Nekad možeš nastradati zbog onoga što ne znaš

DOŽIVLJAJ DJELA: Priča mi se svidjela jer ne govori o uobičajenim slučajevima.

Ovdje nema policije.

MJESTO RADNJE: Zagreb – citat: «Dok je stajao nad mrtvim tijelom svoje žene u
kupaonici stana u Ilici,…»

VRIJEME RADNJE: listopad – citat: «…, treperio je posljednji tračak listopadskog

sunca…»

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Glavni likovi: Silvestar Mraz, Fabijan Pintar

Sporedni likovi: Silvestrova žena, pipničarka, ostali ljudi

Silvestar Mraz: vratio se sa službenog puta, čita kriminalističke romane, živi u Ilici,
slučajno je ubio svoju ženu

«Nevolja je u tome što je Silvestar Mraz čitao kriminalističke romane. Dok je stajao
nad mrtvim tijelom svoje žene u kupaonici stana u Ilici, dvorišna zgrada, kroz glavu
su mu prolazile sve same scene iz tih knjiga, i njihovi junaci…»
Fabijan Pintar: čitao je kriminalističke romane, bio je čuvar METALIMPEXA,
opljačkao je blagajnu u METALIMPEXU

«Fabijan Pintar provodio je noći ponajviše čitajući kriminalističke romane. Na svojoj

sklopivoj stolici od uskih drvenih letvica, na vrhu stuba zastrtih zelenim, prilično
otrcanim sagom,…»

KRATAK SADRŽAJ: Silvestar Mraz se vratio s poslovnog puta i otišao u gostionicu

jer nije volio ići kući pijanoj ženi. Išao je u toalet, ali nikog nije bilo. Vidio je otvoren
prozor. Kad je izašao iz toaleta, otišao je kući. Ušao je u kuću i žena ga je počela
tući. On ju je slučajno zadavio u samoobrani u kadi. Vidio je da ga neki čovjek izvana
gleda. Odlučio je izaći iz stana i otići u gostionicu kroz onaj prozor. To je i napravio.
Onaj čovjek vani je upravo opljačkao METALIMPEX i mislio da ga je Silvestar vidio,
pa ga je odlučio ubiti. Silvestar se po povratku kući uputio u zgradu METALIMPEXA
da ubije Fabijana Pintara. Ovaj je vidio to pa je mislio da je lud ili da se hoće nagoditi.
Krenuo je za njim. Počeli su se vijati, a da jedan nije znao zašto ga onaj drugi
proganja. Ušli su u robnu kuću. Tamo su se proganjali cijelu noć i nastavili ujutro. Bilo
im je dobro tako.

KOMPOZICIJA DJELA

UVOD: Silvestar Mraz se vraća sa službenog puta

2. ZAPLET: Ubija ženu u samoobrani; Fabijan Pintar pljačka METALIMPEX

VRHUNAC: Jedni drugog «vide» u zločinu

RASPLET: Proganjaju se po robnoj kući

FABULARNI TIJEK:

Silvestar Mraz se vraća kući

Ubija ženu
Fabijan Pintar pljačka METALIMPEX

Svaki od njih misli da ga je drugi vidio

Međusobno se proganjaju

JEZIK I STIL

STILSKA SREDSTVA

Epiteti: kriminalistički, različite, sigurnom, idealnoga, naivna, mrtvim, dvorišna,

opasnih, odjevena, službenog

Onomatopeja: «Najednom, on začu otvaranje vrata i korake koji su ušli u zgradu.»

Kontrast: «…: onih koji su čitali kriminalističke romane i onih koji ih nisu čitali.»

Usporedba: «Odjednom, kao da se nečega sjetio, čovjek utrča u

VLADAN DESNICA: OLUPINE NA SUNCU, POTVRDA I DRUGE PRIPOVIJETKE

Podnaslov novele “Pravda” je “Scena s ulice”, a radi se o noveli ispričanoj na

neobičan način, o događaju koji se dogodio na ulici.

Novela je ispričana u prvom licu, a glavi lik je pripovjedač ili autor djela. On je bio
očevidac jednog događaja koji se dogodio mnogo godina prije, a sada ga je odlučio
ispričati i dati svoje viđenje o njemu.

Specifičnost novele leži u tome da se čitatelja odmah uvodi u radnju, nema klasičnog
uvoda kojim se obično započinje priča kako bi se upoznali s radnjom i likovima. Tako
se odmah upoznajemo sa zapletom jer pripovjedač šetajući naišao na scenu kako
muškarac tuče ženu.

Iako nam se u početku čini kako će intervencija mladića, koji će malo nakon toga
naići, spasiti ženu, ali i pridonijeti raspletu radnje, to se ne događa. Žena se spasila
od batina, ali u taj čas naišao je stariji čovjek i tada radnja odlazi do vrhunca.
Rasplet dolazi naglo i to kada se pojavi policajac. Tada se svi akteri razbježe. Isto
tako možemo zaključiti da se ne radi o klasičnom raspletu jer obično smo upoznati s
malo više detalja o likovima i samoj radnji.

Osnovni smisao djela može se naći u zadnjoj rečenici koja glasi “Pravdi je bilo
udovoljeno”.

Pripovjedač priča o događajima kojima je prisustvovao nudeći nam svoje viđenje. S

time što je djelo napisano u prvom licu, izbjegava se svaki pokušaj da bude neutralan
i objektivan.

No, iako autor u djelu postavlja brojna pitanja jer njima želi riješiti svoje nedoumice i
neodlučnost, a razmišljanjem želi saznati tko je u pravu, a tko u krivu, novela ima
otvoren kraj jer niti jedan odgovor ne saznamo.

Jezik u noveli je jednostavan, a ponekad je prožet i humorom kojim pripovjedač odiše

jer događaj prati iz distance. Možemo primijetiti i elemente pravnog govora jer postoji
mnogo retoričkih pitanja.

Također, mnogo puta možemo primijetiti kako je autor određene riječi stavio u
zagradu. Time nam pobliže želi objasniti na što je mislio, a njima se i uspostavila
prisnost između autora i čitatelja.

Kratak sadržaj

Pripovjedač je šetao gradom jednog popodneva u nedjelju prije nekoliko godina. I

tijekom te šetnje naišao je na uznemirujuć i grozan prizor, jedan je muškarac tukao
ženu.

Htio je odmah nasrnuti na muškarca kako bi ženu obranio, no zastao je pod nekom
sumnjom. U taj isti čas ugledao je kako pored njega stoji nizak muškarac koji je
scenu promatrao, držeći ruke u džepovima dok mu je na licu stajao cinični osmijeh.

Pripovjedač je bio pokoleban tim cijelim prizorom promatrača pa je i sam odlučio stati
u istoj pozi, sve promatrati i naposljetku, ne pomoći ženi.

Tada je na sve načine pokušao sebe opravdati što ne pomaže ženi pa je razmišljao o
tome kako je žena možda zaslužila takvo ponašanje svog muža. Možda je napustila
teško bolesno dijete i odlučila pobjeći s ljubavnikom pa je njezin muž s pravom
bijesan na nju.
I dok je pripovjedač razmišljao o tome je li žena uistinu kriva, naišao je mladić koji je
pod rukom imao teniski reket. Bez imalo razmišljanja odmah je nasrnuo na muškarca
kako bi ženu obranio, ali prije toga s prijezirom je pogledao dvojicu promatrača koji
nisu učinili ništa.

Muškarac tada pusti ženu, a ona ubrzo dođe k sebi. Očisti se od prašine i odmah
popravi frizuru. Pripovjedač je to odmah zapazio, a iz toga je dobio i loš dojam, da bi
nakon toga i osjetio olakšanje što ženi nije pomogao.

Žena je odmah nestala, a dvojica muškarca su nastavila tučnjavu. Tada se pojavi s

druge strane ceste stariji muškarac koji je nosio dijete u naručju. Ubrzo je sklonio
dijete na sigurno te je s nevjericom pogledao dvojicu muškarca koji su promatrali
cijeli prizor tučnjave. Priključio se tučnjavi na način da je krenuo obraniti muškarca
koji je bio stariji jer je zaključio kako njemu treba pomoć.

Tako su u tučnjavi sudjelovala trojica muškarca, a niti jedan nije znao pravi razlog
tučnjave. Vodili su se onim što su vidjeli na prvi pogled.

Uskoro se pojavio policajac i svojom pojavom čudesno djelovalo na tučnjavu. Čim su

sva trojica uočili policajca u isti tren su se razbježali i tako je tučnjava završila.

Novela “Pravda” napisana je u prvom licu, a autor je opisao radnju kojoj je nazočio
prije par godina kao očevidac.

U noveli ne postoji klasičan uvod gdje bi nas autor mogao upoznati sa situacijom ili
likovima, već se čitatelje odmah uvodi u zaplet zbivanja, a to je tučnjava žene. Kada
se mladić umješta u tučnjavu kako bi obranio ženu, pretpostavlja se da će nastupiti
rasplet jer se žena spasila i otišla. No, to se ne događa. Tučnjava između dvojice
muškaraca se nastavlja što dovodi do vrhunca radnje kada se umiješa i treći
muškarac.

Rasplet se događa tek kada se pojavi lik policajca, a on nastupa isto onako naglo
kako je došlo i do zapleta. Kada se policajac pojavi svi likovi se povuku. No, moramo
znati da u ovoj noveli rasplet nije tipičan. Na kraju priče mnogi detalji ostaju
nedorečeni. Ne znamo je li žena trpjela obiteljsko nasilje, zašto je došlo do tučnjave
te tko je prvi počeo.

Cijeli smisao raspleta i priče daje nam zaključak novele koji završava autorovom
rečenicom: ” Pravdi je bilo udovoljeno”.
Autor tijekom cijele priče postavlja mnoga pitanja oko samog događaja te prevladava
često i njegov monolog. No, odgovori na sva ta pitanja na kraju izostaju pa iz toga
razloga možemo reći kako se radi o otvorenom završetku.

Početak novele započinje riječima “Jednog nedjeljnog popodneva, prije više

godina…” To nam ukazuje da riječ o formuli te da se ispričani događaj mogao
dogoditi i na nekom drugo mjestu i u neko drugo vrijeme.

Autor pokušava s pravnog aspekta sagledati neke situacije, a sve to postavljajući

veliki broj retoričkih pitanja, dok odgovori izostaju. Razlog tomu je taj da sami
sagledamo događaje, a uz to autor nam ukazuje da stvari ponekad možda i nisu
onakve kakvima se čine.

Autora smeta što se mnogi ljudi ponašaju prema unaprijed danim normama. Tako
imamo priliku vidjeti kako dvojica muškarca reagiraju bez razmišljanja i znanja o tome
što se točno dogodilo.

Desnica nam svakim prolaznikom daje do znanja kako je tko od njih reagirao u kojem
prizoru. Tako možemo vidjeli testove morala, hrabrosti, inteligencije i solidarnosti.

Iako nam se u prvom prizoru čini kako znamo što je pravedno jer muškarac tuče
ženu, stariji muškarac to nije mogao znati. On se umiješao u tučnjavu kako bi obranio
starijeg sudionika.

Desnica nam daje zaključak da pravda nije jedna već postoji velik broj pravda koje su
relativne.

Kod velikog broja rečenica autor koristi zagrade kojima nam nudi objašnjenje
događaja ili nas navodi da zauzmemo isto mišljenje i stav kao i on.

Tema: pravda s velikim brojem tumačenja.

Vrsta djela: kratka novela napisana u prvom licu. Svi događaji su se dogodili u
kratkom vremenu i pripovjedač se orijentirao samo na njih.

Mjesto radnje: gradska ulica. Nije rečeno o kojoj se gradskoj ulici radi što znači da
radnja može biti odigrana bilo gdje.
Vrijeme radnje: nije precizno određeno. Rečeno je da se radnja odigrala “jedno
nedjeljno popodne, prije više godina” što nam daje do znanja da se mogla odigrati
bilo kada.

Likovi: Pripovjedač, nizak muškarac, mladić, stariji čovjek

Analiza likova

Pripovjedač – svjedok cijelo događaja. On nam prikazuje scenu tučnjave onako

kako ju je on doživio. On je promatrač te ne sudjeluje u događaju. Iako je u početku
zaključio da je muškarac napadač, a žena žrtva, on nije siguran u svoje zaključke pa
se odlučio ne miješati. U nekim trenucima se čini da djeluje kao odvjetnik jer nam
često iznosi svoje mišljenje sagledano s više strana.

Nizak muškarac – ravnodušno i bez ikakve mogućnosti upletanja u cijeli događaj on

promatra scenu. Njegov cinični osmijeh na licu može značiti da je mišljenja da se
njemu ništa slično ne može dogodili ili jednostavno uživa u cijeloj sceni.

Mladić – samouvjeren i siguran u sebe. Reagira u trenutku, a prije toga na njegovom

licu može se iščitati osjećaj prezira prema pripovjedaču i nižem čovjeku koji
promatraju tučnjavu. Procijenio je situaciju prema onom što je u prvi čas vidio te je
zaključio da je žena žrtva, a da je muškarac napadač.

Stariji čovjek – brižan prema djetetu, te istog zaključka kao i mladić. I on je s

prezirom pogledao prema pripovjedaču i starijem čovjeku, ali zaključio je da pomoć
treba starijem sudioniku tučnjave koji je na početku tukao ženu, samo on to ne zna.

RANKO MARINKOVIĆ: Ruke

“Ruke” su zbirka pripovjedaka koje su objavljene 1953. godine. U njima se autor

Ranko Marinković bavi temama kao što su gradić, obala, otok, kontinent, ali i
analizama čovjeka.

Prvo izdanja sastojalo se od čak deset novela – “Mrtve duše”, “Suknja”, “Karneval”,
“Anđeo”, “U znaku vage”, “Koštane zvijezde”, “Prah”, “Benito Floda von Reltih”,
“Zagrljaj”, “Ruke”. Današnje izdanje sastoji se od devet novela.

Kratak sadržaj
Novela “Ruke”

Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se
počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da
prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje preprika oko teme koja je ruka
korisnija.

Desna ponižava lijevu ruku kako ni pisati ni čitati ne zna te da svome vlasniku služi
samo kao stalak dok ona obavlja sam posao. Dok desna obavlja sve, lijeva se osjeća
kao rob desne ruke. Lijeva ruka počinje pričati kakav bi njen život bio da je njihov
vlasnik ljevak. Pretpostavlja kako bi onda sve mogla raditi bolje od desne ruke.

Desna ruka namjerno postavlja izazove pred lijevu za koje ona kaže da bi ih sve
mogla napraviti kao primjerice prstima okretati marionete, slikati sama na svome
noktu, rezati sama sebi nokte, udjenuti konac u iglu, šivati i brijati ga.

Kada se spomene brijanje rasprava dolazi u napeto stanje kada desna kaže kako bi
mu lijeva prerezala grkljan te joj lijeva na to odgovori kako je ona ubojica koja je
skoro ubila svog vlasnika.

Desna se brani kako je ona mislila da je smrt ono što njihov vlasnik želi jer je proveo
noć u suzama prevrćući se u krevetu te je čak napisao oproštajno pismo i sam ju
odveo do britve kojom je trebala prerezati vene na njegovoj lijevoj ruci. Sam vlasnik
je te noći govorio da treba svemu doći kraj, ali lijeva svejedno napada desnu ruku
kako je trebala znati da njegove riječi nisu izraz njegovih želja.

Lijeva govori kako je ona znala da on to nije želio te nastavlja svađu govoreći desnoj
ruci kako je ona stoljećima uništavala živote sa svojih pet prstiju.

Naime, ona se prisjeća kako je desna ruka pisala smrtnu presude u ime sudca
nekome čovjeku koji je zbog svojih riječi, a ne djela završio na sudu. Dok je on drhtao
pred sudom i brojio svoje zadnje sekunde te stiskao i grčio svoje nevine ruke ona je
na presudu napisala ”Smrt”.

Desna smatra kako njegove ruke nisu bile nevine nego su bile krive koliko i on jer ga
nisu na vrijeme ušutkale nego su svojim mirovanjem potvrdile njegove riječi.

Naspram smrti pisac postavlja pojam ljubavi govoreći kako je ujutro pisala smrtnu
presudu, a navečer je milovala lice jedne žene sva drhteći od ljubavi. Lijeva se
istrgnula iz naručja desne i više nije željela biti s njom nego je rekla da će se radije
družiti s Nogama jer su one poštenije.

Kraj ruku prolaze djevojčica i dječak. Desna ruka pomiluje djevojčicu po kosi koja je
pogleda zahvalno, a kraj lijeve ruke prođe drsko i smiono njezin brat. Lijeva ruka
krvcne dječaka po nosu koji pljune na nju, a onda ona zamahne iznad dječakove
glave kao da tjera muhe. Desna se digne i pljusne dječaka koji vrisne. Kada ju lijeva
pita zašto je to učinila desna joj kaže kako ne dopušta da netko pljuje po njima.
Dječaku je krenula krv iz nosa dok je plakao i zvao svoje roditelje.

Kada je otac došao počeli su se svađati. Otac misli kako dječak nije iz čistog mira
pljunuo na ruku te govori kako je imao pravo to učiniti i on sam pljune na ruku. Desna
to nije mogla podnijeti te zamahne prema njemu, ali ju on zaustavi i toliko jako ulovi
za palac da je desna zajaukala. Lijeva ruka je zgrabila oca, a desna ga je udarila.

Obje ruke su se uprljale krvlju dok su tukle oca. Djevojčica je počela plakati i skupljati
rukama kaplje krvi, a njen brat je ugrizao lijevu ruku koja ga je zbog toga udarila po
glavi. Otac, kojem su noge klecale od stida pred djecom, je počeo trčati i Noge su
potrčale za njim. Dječak je stao pred Noge koje su se spotakle i vlasnik ruku se
našao u prašini na podu.

Na pločniku ostaju krvavi otisci kada vlasnik padne. Ruke pomognu jedna drugoj da
ustanu i lijeva se sestrinski ponaša prema povrijeđenoj desnoj dok obje drhte od želje
za osvetom. Na kraju Obraz pljune u njih s namjerom da ih opere od blata i krvi.

Vrsta djela: jedna od novela iz zbirke pripovjedaka

Tema: necjelovitost ljudske ličnosti

Vrijeme radnje: neodređeno (može biti bilo kada i bilo gdje, u ovom trenutku)

Mjesto radnje: neodređeno

Likovi: Lijeva i Desna ruka, Čovjek, Noge, Dječak, Djevojčica

Analiza likova

Lijeva ruka – ona je simbol ljudskog srca. U stalnoj je svađi s desnom rukom.
Optužuje ju da je kriva za to što je čovjek prerezao žile jer je ona to napravila.
Predstavlja se kao nježna, pravedna i puna suosjećanja. No, onda joj se dogodilo to
da je u prolazu kvrcnula dječaka po nosu. Od tog trenutka ruke se sprijatelje jer ipak
moraju zajedničkim snagama obraniti čovjeka čije su vlasništvo – te ruke. Nakon
tučnjave jedna su drugoj podrška i razmišljaju o osveti.

Desna ruka – simbol ljudskog razuma. Hvali se da je njezina uloga veća i bolja od
lijeve ruke. Ona je zaslužnija za pomoć čovjeka. Hvalisava, pravi se važna, govori
lijevoj ruci za što je sve ona zaslužna, na što joj lijeva ruka govori da je to zato što je
čovjek dešnjak.

Prah

AUTOR: RANKO MARINKOVIĆ

“Prah” je novela u kojoj se priča o ljubavi koja se pretvorila u prah. Tonko Jankin je
živio sam na jednom od dalmatinskih otoka. Jednoga dana stara Lucija mu je
donijela pismo koje mu je vratilo uspomenu na Anu koju je i dalje volio. Kroz njegova
prisjećanja saznajemo što se dogodilo s njom. On je u nju bio zaljubljen, ali se ona
zaljubila u jednog geometra koji je zbog posla došao na otok, pobjegla s njim i udala
se za njega.

Na početku novele se predstavlja glavni lik, ali na neobičan način, on komentira Anin
rukopis i to kako ona n piše kao u, a on nije Touko Jaukiu, nego Tono Jankin.

U noveli nema puno događaja pa radnja nije dinamična, nego je usmjerena na

unutrašnji svijet Tonka Jankina. Možemo pratiti njegova psihološka stanja,
razmišljanja i raspoloženja pa se ova novela zbog tih karakteristika može svrstati u
psihološku novelu.

Iako je priča ispripovijedana u trećem licu, velik dio nje čine Tonkovi komentari,
obraćanje drugim likovima ili čitateljima u obliku unutrašnjeg ili vanjskog monologa. Iz
tog razloga možemo zaključiti da ima puno suvremenih književnih postupaka. Oni se
mogu primijetiti i po formi novele i jezičnim igrama. Pripovjedač nigdje u tekstu ne
objašnjava čitateljima postupke likova nego sve o njima doznajemo iz vizure Tonka.
Možemo reći na temelju toga da novela zapravo ima dva pripovjedača, a Tonko kao
pripovjedač prevladava. Ovo je još jedan suvremeni postupak u književnosti i vrlo
neobičan način pisanja.
Idejni sloj novele temelji se na sukobu dvaju vremena: prošlog i sadašnjeg. Tonko
Jankin je “zapeo” u prošlom vremenu starih vrijednosti i ne može prihvatiti novo
vrijeme. To novo vrijeme simbolizira novi život geometra i Ane te njihovog sina.

Poveznica između dvaju svjetova je lik Ane, ali Tonko je ne može promotriti u novom
svjetlu, već stalno iznova proživljava njihovu prošlost.

Podsmijeh geometra i Ane prema Tonku i njegovim staromodnim vrijednostima na

kraju završava sažaljenjem, kada ga pronalaze golog na podu sobe među Aninim
starim pismima. Njegov pokušaj šale na kraju novele zadnji je pokušaj bijega iz tog
novog svijeta u svoje utočište uz grčevito čuvanje starih vrijednosti.

Kratak sadržaj

Tonko je primio Anino pismo. Odmah je prepoznao njezin rukopis po tome što n piše
kao u iako ju je stalno upozoravao da ne piše tako. To mu je probudilo uspomene.
Prije jedanaest godina ga je ostavila nazvavši ga nespretnjakom, čudakom,
osobenjakom i sakupljačem starih ključeva. Sada mu nije jasno što želi od njega s
tim pismom.

Iako je bio ljut na nju zbog pisma, vratile su mu se drage uspomene iz njihove
zajedničke prošlosti.

“Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu.
Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra do tad, kad ste ustajali i izlazili na prozor
da primite moje pozdrave na koje ste uzvraćali svojim pozdravima.”

Da je sakupljač ključeva, to je znala ona, kao i cijelo mjesto pa se svejedno s njim

zaručila. Obraća joj se u mislima dok čita to pismo i govori joj da ga nije napustila
zbog ključeva, nego zbog geometra. Geometar je došao poslom u njihovo mjesto i
Ana je potpuno poludjela za njim. Kada je završio posao, otputovala je s njim bez
riječi. Od stare Lucije Tonko je doznao da se Ana udala za geometra.

On sjedi na klupi pod oleandrom i njegov miris doziva sjećanja na to kad je Ana tamo
sjedila. Ona ne zna da se Tonko razbolio i buncao u groznici kada je ona otišla.
Buncao je da će baciti sve ključeve osim onoga koji mu je ona poklonila, ključ od
raja, kao ga naziva. Kad je ozdravio, počeo je taj ključ nazivati ključem od pakla i
objesio ga za čavao ispod prozora.
Jedne noći je ključ nestao, Tonko tvrdi da ga je odnio vrag koji živi u Ani. Zapravo ga
joj je on sam vratio, tj. poslao poštom, ali se toga ne sjeća. Još nije smogao snage
otvoriti pismo. Drhtao je uzbuđenja i nadao se da će ga u pismu ponizno moliti za
oprost i da joj se vrati.

Zatvorio se u sobu i krenuo otvarati pismo. U pismu je Ana napisala da joj je i samoj
čudno što mu se javlja nakon toliko godina, ali da ima veliku molbu za njega.
Napisala je da je nakon pet godina čekanja napokon rodila sina. Tonko je tri puta
pročitao tu rečenicu i zapitao se je li s geometrom čekala pokraj prozora rodu, pa je
zato to nazvala čekanjem. Svidio se sam sebi tako zloban i ciničan.

Njezina molba je bila da Tonko bude kum na krštenju njezinom djetetu. Dok je to
čitao, Tonko se podsmjehivao i nastavio s ironičnim komentarima. Njezin muž neće
ništa saznati o tome, ali ona je već sve dogovorila. Mužu je rekla da će Tonko doći na
nekoliko dana u posjet i s time se složio. U pismu je napisala i da ako još uvijek
sakuplja ključeve, ima iznenađenje za njega.

Kada je saznao da su ona i geometar dobili sina, Tonko je bio razočaran i ljut.

“Bio je zloban, ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu, i pođe
da je pogleda u zrcalu.”

Pismo je poslala u nadi da će Tonko sad doći k njoj u Split i pomoći joj da tajno krsti
svoga sina te zbog toga on pomisli da još uvijek ima nade za njih.

“Laskalo mu je Anino povjerenje. Zvala ga je da joj bude sudionik protiv muža.

Usudio se iz toga razvijati neku nadu.”

Zgužvao je i bacio pismo, a na licu mu se pojavio ružan osmijeh. Smijao se

podrugljivo jer se prijašnja nada u obnovu stare veze sada pretvorila u želju za
osvetom. Smislio je kako će se osvetiti Ani i geometru. Podigao je s poda pismo,
poravnao ga i poklopio knjigom. Naredio je staroj Luciji da pošalje Ani brzojav da
stiže sutra.

Putovao je parobrodom i neka starica mu je dosađivala s pričom o tome kako ide u

Split u posjet sinu koji je sad “na položaju” i oženio se te dobio sina. Teško joj jer još
nije kršten.
Šutio je i razmišljao o sudbinskoj važnosti krštenja o kojoj je starica govorila. To su
svete stvari i on se nije volio miješati u njih. Mučila ga je trema i kajanje jer se
odazvao Aninu pozivu, ali se to brzo pretvorilo u osvetnički pothvat jer će se sve to
odviti geometru iza leđa. Iz razmišljanja ga je probudila starica i rekla mu da se kaže
čovjeka preskoči smrt kad se tako strese poput njega. Nije volio tu riječ – smrt.

Sa sobom je nosio paketić namijenjen kao poklon djetetu. Starica ga je pitala što je u
paketiću, a on je odgovorio zvečke i zvončići za kolijevku. Kako su se približavali
obali, ponovno su ga mučile misli zašto je Ana pozvala baš njega da sudjeluje u toj
zavjeri protiv geometra. On je sam smišljao osvetnički plan za koji će mu poslužiti
paketić u kojem se nalazi nešto opasno poput tempirane bombe. Tresao se od straha
zbog susreta s Anom.

Zamišljao je Anu kako ga čeka na obali, gotovo je zaplakao. Odjednom se počeo

osjećati nezahvalno, kada ju je zamislio kako ga sama dočekuje te se poželio riješiti
paketića. Položio je paketić na rub ograde i ostavio ga tamo, ali ga je starica na to
upozorila i rekla da će ona nositi do kraja puta paketić da ga ne bi izgubio.

Ugledao je Anu, čekala ga je sama na obali u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava s
izrezom koji je mnogo otkrivao. Htio joj je poljubiti ruku, ali ona ju je spustila. I kada je
spustila ruku, on je I dalje posezao za njom čineći smiješne kretnje. Ona mu se
smijala, a u njemu je nastao bijes jer je osjećao da mu se ruga. Rekla mu je da je
ostario. Nije znao što odgovoriti ni treba li joj se obratiti s vi ili ti. On je primijetio na
njezinom licu da se njezina ljepota počela gasiti i staračka obilježja na njezinim
grudima. Cijelo vrijeme je u njezinom smijehu vidio ruganje.

Ana ga je dovela u svoju vilu s terasom. Na terasi je sjedio njezin muž i čitao novine.
Rekla je da je on zlatan i da joj je krivo što će mu to napraviti iza leđa. Tonko i
geometar su se rukovali. Ana ih je pokušavala zbližiti razgovorom. Nisu mu se svidjeli
geometrovi maniri, smatrao je da nema pojma o društvenom ophođenju. Nije znao
tko je bio ljubazniji prema njemu, geometar ili Ana.

Volio bi da su bili rezerviraniji u odnosu s njim jer onda ne bi imao taj osjećaj da im
duguje protuuslugu. Čeznuo je za svojim domom i zapuštenim vrtom, o starim
ključevima koji su krili priče o svim njegovim patnjama i strastima. Smjestili su ga u
“njegovu” sobu i dali mu papuče koje su mu bile prevelike. Kad je ostao sam u sobi,
tijekom noći, počeo je njegov dugi monolog.
Najprije je razmišljao o tome kako ga geometar žali. Pitao ga je zašto skuplja
ključeve, kao instinkt vlasništva propale klase i smijao se. Šetao je bos po sobi u
domaćinovoj noćnoj košulji koja mu je bila kao luđačka košulja. Odjednom je začuo
škripu kreveta i uzdahe. Legao je u krevet s teškom mukom i grčem znajući da njih
dvoje imaju seksualan odnos.

Ispod svog jastuka našao je ključ od raja zamotan u crveni celofan. Pomislio je, vrag
ga je odnio i sad g je našao tu, u paklu. Ključ je sada bio pozlaćen s ugraviranim
slovima i brojkama. Na jednom dijelu pisalo je 1937. godine, a na drugom 1948.
godine. S jedne strane Toniju, a s druge Ana. To je bilo iznenađenje koje je Ana
najavila. Bio je dirnut tom pozlatom i posvetom.

Sjetio se kako mu je prije mahala s prozora i svaki dan mu pisala pismo. U njihovoj
sobi zaplakalo je dijete. Zatim je opet bilo tiho, a Tonko je ljubomorno zamišljao kako
Ana doji dijete. Sjetio se kako će dijete sutra biti kršteno bez očeva znanja, a uz to,
nakon krštenja dobit će dar od kuma. Sve u njemu bilo je mrtvo. Osjetio je neku
slabost, kao da će ga svladati bolest.

Počeo je plakati i odjednom shvatio da je Ani sve oprostio. Čitao je njezina stara
pisma i plakao. Ponovno se počeo vraćati u te dane sreće. Izašao je na hodnik. U
mraku je napipao vrata iza kojih se čulo muško spavanje i uz njega fino melodiozno
disanje. Poljubio je vrata i šapnuo: “Zbogom, Ana.”.

Vraćao se prema sobi i vapio za samoubojstvom. U ruci je držao svilenu vrpcu s

Aninih pisama. Legao je u krevet, napravio omču od vrpce u koju je stavio glavu, a
drugi kraj zavezao za kvaku od prozora. Uzme vrpcu s Aninih pisama, zaveže ju za
prozor i odluči se objesiti. Na kraju mu to ne uspije i zbog glasne buke koju je
napravio kad je pao u sobu ulaze geometar i Ana koji su ga zatekli na podu golog u
hrpi Aninih pisama. Geometar je vidio komad vrpce na vratu i ostatak na prozoru te
mu se na licu pojavio izraz gadljivog sažaljenja.

Ana mu je prišla i pitala ga što mu je, ne shvativši da Tonko leži potpuno gol. Počeo
se pokrivati pismima da bi se sakrio. Kad je ona to spazila, vrisnula je od stida i
poklopila oči. Geometar mu skida omču s vrata i na rukama ga, kao dijete, nosi u
krevet. Tonko se prepustio tome rekavši:
“Vi ste mislili da sam ja nesretan…i da ću se najmanje…objesiti zbog toga? Dobro
sam se s vama našalio? He?”

Vrsta djela: psihološka novela

Mjesto radnje: Split i otok u Dalmaciji

Vrijeme radnje: 1948. godina

Likovi: Tonko Janin, Ana, Lucija, sin i geometar

Analiza likova

Tonko Jankin je lokalni čudak i sakupljač ključeva. Živi sam sa sluškinjom, starom
Lucijom. Zatvoren je u svoj svijet, sigurnu zonu, u koji ne dopire ništa novo. Tonko
nije nikada prebolio Anu iako je njihova ljubav završila prije 11 godina. On i dalje živi
od tih sjećanja na njihovu ljubav i ne može prihvatiti da je ona krenula dalje.

Po opisu njegovih gesta možemo zaključiti da je staromodan, ali ne prihvaća ništa

novo. U njemu se miješaju različiti osjećaji: od čiste ljubavi, strasti, ljubomore, straha,
osvetoljubivosti do rezignacije i opraštanja. Sve te unutarnje borbe na kraju
završavaju svojevrsnom katarzom nakon neuspješnog samoubojstva.

Način na koji se Tonko na kraju pokušao izvući iz neugodne situacije nastale

neuspjelim pokušajem samoubojstva izaziva osjećaj žaljenja nad njim. On je
tragikomičan lik, istovremeno mu se geometar i Ana smiju zbog toga što je ostao u
nekom prošlom vremenu i žale ga.

Ana je prije 11 godina bila zaručena za Tonka i prema onome što je pisalo u njezinim
starim pismima, možemo zaključiti da je tada stvarno bila zaljubljena u njega.
Međutim, nakon što je geometar došao na otok, sve se promijenilo jer se tada ludo
zaljubila u njega. Tonka je ostavila bez pozdrava. Po opisu njezinog fizičkog izgleda
možemo zaključiti da je bila privlačna i imala je neku profinjenost. Tonka je pozvala
da bude krsni kum samo iz razloga što u Splitu nije nikoga poznavala toliko dobro, te
je i taj poziv bio iz sebičnih razloga. Ona je u potpunosti odbacila ljubav između nje i
Tonka. Ta ljubav joj je postala strana do te mjere da je osjetila stid kada ga je
ugledala golog, iako se trebala udati za njega.

Geometar je sadašnji Anin muž. Opisan je iz perspektive Tonka, kao čovjek kojem
nedostaje manira za društveno ophođenje. Njegovu ljubaznost smatra lažnom i
prepoznaje njegovo ismijavanje nad sakupljanjem ključeva. Tonko smatra da se
geometar ponaša kao da je pobjegao iz šume. Na kraju je pokazao sažaljenje i želju
da pomogne Tonku, kada ga je poput djeteta odnio u krevet.

Zagrljaj

AUTOR: RANKO MARINKOVIĆ

“Zagrljaj” je novela Ranka Marinkovića objavljena u njegovoj zbirci novela “Ruke”.

Ova zbirka jedna je od Marinkovićevih najboljih ostvarenja, ali je i jedna od
najslavnijih i najizdavanijih zbirki novela u hrvatskoj književnosti dvadesetog stoljeća
uopće. Dvije novele iz ove zbirke uvrštene su u Marinkovićev roman “Kiklop”, njegov
najbolji i najnagrađivaniji roman.

Ova zbirka bila je jedna od prvih poslijeratnih novelistika. U njoj se jasno očituje
ironija intelektualca koji živi na Mediteranu, u mentalitetu koje je on odavno nadišao.
Zato je on izvrstan kritičar svoje stvarnosti. Teme ove zbirke naoko se čine
jednostavne i trivijalne jer imaju sve tipične motive primorskih priča – prikaz života na
otoku, primorskog mentaliteta ljudi, ograničen duh malih gradova, ali one su
obrađene na jedan nesvakidašnji, vrhunski način. Stil kojima su priče pisane na razini
su najbolje svjetske književnosti, a lokalne teme su obrađene tako da su postale
univerzalne. Zbog svega toga čini se da ova zbirka ima odlike postmoderne
književnosti, iako u njima jasno vidimo i realističke prikaze, ali što je važnije, kritiku na
realnost svakodnevice. Zato je ova zbirka spoj nekoliko žanrova i stilova, što je čini
još više umjetnički i književno značajnom.

Novela “Zagrljaj” posljednja je u ovoj zbirci. Već na njenom samom početku vidimo
neobičnost u stilu pisanja. Marinković naime, odvaja pripovjedačevo “ja” od piščeva
“ja”. Oni su dvije intelektualno odvojene jedinke koje imaju uvide u postupke i
osjećaje one druge, ali od samih odluka i razmišljanja su odvojeni. Dijalozi dviju
persona, zbog kojih smo i svjesni njihove dvojakosti, nisu nikako grafički odvojeni – ni
kurzivom, ni navodnicima, pa ni stilom pisanja, a ipak jasno razaznajemo da se ovdje
radi o dijalogu. To pomalo odmiče novelu od realnosti, kao da je smješta u nekakvu
nadnaravnu sferu, ali s te sfere pisac silazi jednom kada počinje opisivati svoje
okruženje i ljude oko sebe. Tada priča postaje realistička. Ta realističnost jest krhka,
jer pisac često odlazi u svijest pripovjedača, pa onda u svijest sebe kao pisaca, što
čini atmosferu nestvarnom, ali ipak realnost je postojana upravo unutar vanjskih
likova.

Primjećujemo i način ostvarivanja radnje, koji kao da prati struju nezaustavljenog

kadra. Počinje s pripovjedačem koji ulazi u perspektivu pisca, pisac ulazi u
perspektivu likova, najprije financa, koji susretne žandara, pa se priča nastavlja
pripovijedati iz perspektive žandara, on sretne šjor-Bernarda i šjor-Bepa, pa se priča
nastavlja iz njihove perspektive i onda se opet vraća na žandara (koji je cijelo vrijeme
promatrao razgovor dva starca) i zatvara se ponovo perspektivom pisca. Ovaj ciklički
smjer pripovijedanja ni u jednom trenu nije bio prekinut.

Priča iznosi sud prema piščevoj zajednici, prema ljudima koji ne razumiju stvari dalje
od svoga nosa, ali se osjećaju sposobnima da o njima sude. Zato sude i piscu, jer ga
ni malo ne razumiju. Ova kritika piščeve okoline zapravo je kritika društva, koje nije ni
malo senzibilno prema drukčijima, a pogotovo prema pametnijima, koje ne razumiju,
niti to žele, ali ipak osuđuju (nekada i na smrt).

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: sredina 20. stoljeća

Mjesto radnje: mjesto na otoku

Tema djela: potraga pisca za inspiracijom

Ideja djela: prikazivanje nekoliko tipičnih sudbina u malom mjestu na otoku

Kratak sadržaj

Pripovjedač se obratio piscu rekavši mu da ga gledao kroz ključanicu. Vidio ga je

kako umače nalivpero u tintu, s namjerom da nešto napiše, ali ništa mu ne pada na
pamet. Želi pisati, ali ne zna o čemu. Zato pisac zapali jednu cigaretu i puši je,
otpuhujući kolutove dima, tako izazivajući inspiraciju da mu dođe. Razmišlja o čemu
ili o kome bi pisao. Tko je dovoljno vrijedan ili dovoljno zanimljiv da postane
protagonist njegove priče? Napokon uzme nalivpero i napiše rečenicu “Šjor Keko je
sjedio na vratimo svog “Biroa” i gledao na ulicu, krotko kao ovan.” Nakon zapisane
rečenice je zastao, jer nije znao što dalje zapisati. Jedna kap crne tinte pala mu je na
papir i tamo se skorila.
Na papir došeta mrav. Plivao je po bjelini papira, sve dok nije došao do crnog otoka
osušene kapljice tinte. Ode od te crne mrlje i stane šetati po rečenici. Došao je do
slova i pokušao mu uzeti točku, misleći da je neka mrvica koja će mu koristiti. Na
kraju je odustao i otišao. Pripovjedaču je drago što se mrav nije okoristio jer je mrzio
mrave.

Kada pisac treba inspiraciju, priča pripovjedač, spusti se niz strmu ulicu koja izlazi
pored lučke kapetanije. Tamo, pod krovom stare kuće šjor-Bepa, stoji u niši Sveti
Nikola, s podignutom rukom kao da blagoslivlja. Šjor-Bepo ne želi ni pogledati pisca,
jer zna da je ovaj došao u potrazi za inspiracijom. Pisac gleda već poznata, dosadna
lica, ljude koji se trude biti još više dosadni i monotoni, samo kako ih pisac ne bi
iskoristio u svojim pričama. A pisac očajnički traži nešto zanimljivo u toj poznatoj,
učmaloj svakodnevici. U već poznatim stvarima traži bilo što zanimljivo, situaciju ili
osobu, koju bi mogao pretvoriti u umjetnost. Ni šjor-Bernard se ne trudi biti zanimljiv.
On brusi svoju britvu kako bi bila spremna za novu mušteriju u njegovoj brijačnici.
Piscu to nije dovoljno dobro. On traži nešto posebno, nešto zbog čega će se isplatiti
otvoriti posuda s tintom.

Ispred trafike preko puta brijačnice stoji financ. Čuva svoju zaručnicu i njenu majku
koje u trafici broje marke i cigarete, pa sebi odvajaju dio zarade, koliko im pripada za
plaću. On pazi na njih jer ne samo da nemaju nikoga, već su ih svi u selu odbacili
kao da su gubave, samo zato što je kćerka slabokrvna i nosi naočala, a majka joj je
krhka i nejaka. Financ želi ispasti pametan budući da će se oženiti za pametnu
trafikanticu, a pametna je jer nosi naočale, što mora značiti da puno čita. Zato se i on
trudi pročitati debelu knjigu “Lurd”, iako mu to slabo ide. Da bi izgledao pametniji, čak
je dao napraviti naočale od prozorskog stakla, tako da intelektualno izgleda jednak
svojoj zaručnici. Nije mala stvar priženiti se trafikantici.

Pored trafike je prolazio čovjek s magarcem, noseći vreću i pušeći cigaretu. Financ je
to morao ispitati jer je sumnjao da čovjek u vreći prenosi duhan. Zaustavi ga i pita što
je u vreći, a čovjek pljune čik i kaže da je u vreći trava. Financ mu nije vjerovao. Uzeo
je čik, otvorio ga i vidio je da je u njemu škija. Kada upita čovjeka odakle mu ta škija,
on kaže da je iz vreće. Na dnu vreće je škija, a poviše nje je trava. Financ je tražio da
mu ovaj pokaže, ali čovjek je rekao neka sam pogleda u vreću ako hoće. Financ je
sumnjao da mu starac spravlja neku spačku, pa nije htio sam zavući ruku u vreću.
Bojao se na ne nasjedne jer su prozori oko njih već bili načičkani glavama susjeda,
zato je pustio čovjeka da ide sa svojim magarcem.

Došao mu je žandar i odveo ga u obližnju kavanu na pivo, a ovaj mu je ispričao što

se dogodilo. Žandar mu je onda ispričao priču iz svog djetinjstva. Kada je imao 12
godina, s prijateljem Matom prevozio je sijeno vozom. Stric bi im uvijek u sijeno
ubacio koju vreću duhana. Dječaci bi se zavalili u sijeno i pričali. Mate je taman
započeo priču kako je vidio doktorovu ženu gdje se šiša ispod pazuha, kada ih
zaustavi financ. Mate je odmah pitao hoće li da povire u kola jer prevoze duhan.
Financ je mislio da ga zezaju, pogotovo kad je Mate bez straha nastavio priču o
doktorevoj ženi. I financ se zainteresirao za priču, pa je, nakon što ju je saslušao do
kraja, pustio Matu i prijatelja da nastave. I sljedeći put se dogodilo isto. Mate je rekao
da prevoze divan duhan, a financ je mislio da se šale i samo je tražio Matu da mu
prepriča novu zgodu. Treći put dečki su prevozili samo sijeno. Kad ih je financ
zaustavio, Mate je rekao da prevoze samo sijeno, a financu je to bilo sumnjivo i
odmah je pretumbao cijeli voz. Žandar je ovom pričom želio naglasiti da dobri lažovi
toliko lažu da na kraju kažu istinu, a nitko im ne povjeruje.

Financ nije mogao vjerovati da je pustio kriva čovjeka da ga zavara. Ode natrag do
trafike, čuvati svoje dvije žene. Žalio ih je jer su bile dobre, čiste i poštene, a selo ih
je odbacilo kao da su gubave, samo zato što su bile nejake, mršave i izgledale
bolesne. Žandar je ostao sam, pa krenuo ulicom. Zakačio se s brijačem jer je mislio
da bulji u njega, iako je ovaj gledao u nešto u njegovom smjeru, ali ne i u njega. U
ovoj svađi žandar je ostao posramljen, jer je u brijačnicu ušao šjor-Bepo kao da ni ne
vidi žandara, a šjor-Bernard se odmah posvetio njemu, odustavši od natezanja sa
žandarom. Žandar je ostao bijesan jer je mislio da mu se sada selo smije iza
zatvorenih prozora. Nastavio je šetati obalom nezadovoljan i nesretan. Njegova
nesreća prerasla je u ljutnju. Čini se da je žandar primijetio pisca kako ga promatra,
pa se sav uspuhao, prijeteći mu što gleda. Ne samo da mu je smetalo što ga ovaj
gleda i što zna da pisac želi o njemu pisati, već ga je uzrujavao pisac kao
intelektualac, jer on intelektualce smatra odgovornim za sva zla svijeta. Intelektualci,
po mišljenju žandara, rade samo za sebe, a protiv naroda.

Propovjedač upozorava pisca da ostavi žandara na miru. Neka ga ne izaziva

gledanjem. Žandar je poput lava u cirkusu, koji pristaje da ga se vodi na lancu i
pokazuje ljudima, ali ako se lava bude izazivalo, on će prestati biti miran i može pobiti
sve oko sebe. Zato pripovjedač moli pisca da ne izaziva žandara, neka radije sluša
što pričaju šjor-Bernard i šjor-Bepo u brijačnici.

Šjor-Bepo pričao je o svojoj Matiji koja brine o njemu. Brine i njegove brige, tako da
on ne mora, a najviše koliko ga je tko prevario oko novca. Šjor-Bepo je svjestan kada
ga netko prevari, ali to nikada neće reći. Ne smeta mu to, a Matija se ionako i oko
toga brine. Matija pomno prati koliko je tko zakinuo šjor-Bepa oko novca, pa budući
da ne zna pisati, u zdjelicu stavlja grahorice kako bi znala koliko mu novca duguju.
Bob joj označava tisuće, grah stotine, slanutak desetice, a leća jedan dinar. Ali šjor-
Bepo joj ništa od toga nije zamjerao jer se ona jako dobro brinula o njemu. Spremala
mu je doručak, brinula se da dovoljno pojede, pomogla bi mu obući se i kasnije
spremila ručak. Šjor-Bepo bi poslije doručka otišao u šetnju pa sjedio ispred “Biroa” i
tamo razmišljao. Pravio se da nikoga ne vidi, jer ni nije želio nikoga gledati.

Piscu su dosadni ti razgovori dvaju staraca. Ne želi ih slušati. On želi vidjeti što se
događa sa žandarom. Žandar je sjedio na kamenu i močio noge u moru. Bio je tužan
i bijesan. Znao je on zašto ga svi ismijavaju, zašto ga izbjegavaju, zašto njega nije
trafikantica izabrala za muža, zašto je sam kao siroče i nitko ga ne želi ni pogledati –
zato što je žandar. Kao žandar on se brine za očuvanje mira i reda, a to je ono što svi
žele uništiti. U tom razmišljanju žandar se toliko razbjesnio na ljude da je izvadio
pištolj i počeo pucati u more, kao da puca u sve one koji žele zlo njemu i onome što
on želi očuvati. Tu se ispuhao, pa ga opet preplavi neka tuga. Ali kad se more
razbistrilo, žandar je vidio ribice kako su mu se skupile oko stopala i grickale ga. To
ga preplavi nježnošću, pa osjeti svu onu čežnju koju je nekada imao za ženom i
ljubavi. Od tih sjećanja uzdahne, pa se ribice razbježe.

U jednom trenu pisac se prikrade žandaru. Skoči iza njega i pokrije mu rukama oči.
Žandar se iznenadi, ali prihvati igru. Kada shvati da je iza njega pisac, trže se, ali
pisac ga brzo zagrli. Od zagrljaja žandar nije mogao dohvatiti pištolj. Zato ga je pisac
i zagrlio – da ga ovaj ne ubije. Koliko god žandar pokušavao pregovarati s piscem,
ovaj ga nije htio pustiti. Svaki put bi mu blago objasnio da to ne može učiniti jer će ga
ovaj ubiti. Pisac se pomirio s tim da će možda i on s njim umrijeti ovako u zagrljaju.
Žandar je i molio i prijetio, pokušao se otrgnuti i privoljeti pisca, ali sve bezuspješno.
Zapeo je u njegovom zagrljaju.
Da bi žandaru brže prošlo vrijeme, pisac je odlučio ispričati mu priču koje se dosjetio,
ali je još nije stigao zapisati. Radilo se o jednom veoma vještom lopovu, koji je bio
toliko dobar lopov da je mogao ukrasti bilo kome bilo što, pa je od toga lijepo živio.
Imao je i suprugu Đinu, koju je veoma volio. Ona mu je bila dobra žena i veoma je
voljela i njega. Lopov je radio noću, pa bi spavao skoro do podneva. Tada bi ga
supruga probudila, zajedno bi ručali, pa otišli u šetnju. Navečer bi otišli u kino, gdje bi
se držali za ruke i nježno si šaputali. Lopov bi je otpratio do kuće, gdje bi se svaku
večer rastajali kao da se više nikada neće vidjeti – puni žudnje i ljubavi. Žena bi otišla
kući, a lopov u noćni lov. Ona je znala da to tako mora biti i nikada se na njega nije
ljutila niti mu zamjerala.

Jedne večeri, lopov je još u kinu bio veoma potišten. Kao da je slutio neku nevolju.
Žena mu je rekla da onda tu večer ne ide na “posao”, ali njega je bila sramota pred
njom, pa je ipak otišao. Otmjeno se obukao kao i svake večeri, da može operirati u
visokom društvu. Te večeri je sjedio u nekom baru i promatrao nekog lijepog mladića
kako zavodi jednu ženu, očito suprugu jednog od dva gospodina što su sjedili pored
lopova. Lopov je odlučio opljačkati tog samodopadnog mladića, jer mu se nije
svidjelo kako otima ženu čovjeku pred očima. Bio je on jedna druga vrsta lopova pred
kojim se ovaj naš osjećao malo i jadno, što mu nije bilo drago. Ukrao je mladiću
debelu lisnicu i prije nego je stigao kući, u jednoj uličici znatiželjno pogledao što ima
unutra. U lisnici je bilo nešto novca, ali bila je napunjena uglavnom fotografijama. Bile
su to intimne fotografije raznih žena koje je taj mladić zaveo. Žene na fotografijama
bile su zanosne, polugole ili gole, ali lopov nije mario ni za jednu od njih. On je volio
samo svoju Đinu. I tada je ugledao i njenu fotografiju, na kojoj je bila skoro cijela
razgoljena. Tu je bila i poruka u kojoj Đina poručuje da ovu fotografiju daje svom
“Mišiću” da nikada ne zaboravi svoju “Mačkicu”.

Lopov se slomio. Istog trena se predao policiji. Postao je slavan jer su sve novine
prenosile vijest o uhvaćenom lopovu. U zatvoru je naučio rezbariti figurice, pa kada je
izašao, prodavao ih je kako bi nešto zaradio. A njegova žena postala je prostitutka.
Koji put bi se sreli na ulici, ali bi se ona pravila da ga ne vidi, baš kao i oni, koji ju je i
dalje volio.

Žandar je bio potresen tom pričom. Čak je i zaplakao nad sudbinom jadnog čovjeka,
iako je bio lopov. Zato se i razbjesnio kad mu je pisac rekao da je to samo priča, da
se to nije stvarno dogodilo. Bio je bijesan što mu pisac laže i htio ga ubiti k’o psa.
Upravo zato ga je pisac i držao. Piscu nije bilo jasno kako žandar može plakati nad
sudbinom izmišljena lika, a njega živog i stvarnog bi upucao čim bi ga pustio. Zato se
pisac nije osjećao krivim što će ga držati ovako do smrti. To je sudbina koju si je
žandar sam iskrojio jer je tako grub – poput krokodila koji bi ga pojeo čim bi ga
pustio. Pisac je postao autor smrti.

Likovi: Pisac, pripovjedač, šjor-Bepo, šjor-Bernard, financ, žandar, trafikantica i

njena majka, čovjek s magarcem

Analiza likova

Pisac – lik koji je odvojen od pripovjedača. Pripovjedač piše o piscu kao o osobi
izvan sebe. Time vidimo da on svoju umjetničku personu doživljava kao svoj dio koji
ima vlastitu intelektualnu volju. Pisac je znatiželjan i gladan zanimljivih događaja.
Vječito traži inspiraciju, najprije u sebi, a kada je tamo ne uspije pronaći, onda u
svojoj okolini. Pisanje je njegova potreba, ne samo želja. Svim silama se trudi da
nađe materijal koji će moći oblikovati u priču. On je intelektualac i stoga se razlikuje
od svoje okoline, koja ne samo da intelektualce ne razumije, nego je sama okrenuta
samo prizemnim, materijalnim stvarima. Ljudi iz piščeve okoline kao da bježe od
njega kako ne bi postali unakaženi dio njegovih priča. Ali malo tko od njih je dovoljno
dobar za pisca.

Pisac je, naspram pripovjedača, pomalo luckast, neprilagođen svijetu u nedostatku

svojih manira i neobičnih reakcija. Koliko je njegova neracionalna umjetnička svijest
ovladala njime vidimo u posljednjim dijelovima novele, kada zagrljajem pokušava
spriječiti žandara da ga ubije. U tim trenucima ispoljava se piščeva iskrena priroda.
On je istovremeno blag i odlučan da se zaštiti. Radije će umrijeti po svojim uvjetima,
nego dopustiti da ga se ubije. On je pomiren sa svojom sudbinom, ali je i ogorčen
zbog dvoličnosti žandara (pa i svih ljudi oko sebe) koji plaču nad sudbinama tuđih, a
svoje bi rado uništili. Smeta mu što nitko nema senzibiliteta prema njemu, ali
istovremeno to prihvaća i bori se za sebe koliko zna i može.

Financ – državni službenik koji veoma ozbiljno shvaća svoju službu, baš kao i svi
tamošnji državni službenici. Njegov posao je da hvata ljude koji ilegalno preprodaju
(pa tako i prevoze) duhan. Financ ne dopušta da ga se omalovažava, jer mu je, kao i
mnogima u noveli, najvažnije što drugi misle o njemu i kakav dojam ostavlja. Ne želi
ispasti budala ni pod koju cijenu, pa će pribjeći i nasilju samo da pokaže svoju
veličinu, nepokolebljivost i ono najvažnije – moć.

Financ je zaručen za mladu trafikanticu. Čini se da je on s njom pomalo iz koristi, a

pomalo iz sažaljenja. Veoma mu je žao nje i njezine majke, koje kao da su odbačene
od zajednice, a samo zato što su krhke, boležljive i nimalo borbene. Financ se
postavio kao njihov zaštitnik. Veoma ih cijeni jer vidi da njegova zaručnica i njena
majka imaju sve vrline dobrih žena – čiste su, uredne, poštene, dobre… pa ga
frustrira što to nitko ne primjećuje i što su unatoč svemu tome odbačene od strane
mnogo gorih od njih. Zbog ovih karakteristika primjećujemo da je financ izvana grub,
ali iznutra itekako emotivan. Samo što te emocije često izlaze van kroz grubost.

Žandar – još jedan čovjek u službi vlasti. On ima moć provoditi zakon, ali i uništiti
čovjeka. Toga je itekako svjestan i trudi se da nitko oko njega to ne zaboravi. Iako je
jako mršav i visok, on se kreće kao da ogroman, debeo čovjek. Kreće se tako da mu
se svi uzmiču. Dobar je s ljudima koji su mu slični, poput financa, ali one koje ne
razumije, on mrzi. Tako ne voli ni pisca, a ni intelektualce općenito. Smatra da takvi
ljudi rade protiv naroda i uvijek samo u svoju korist. I on je prepotentan te mu je jako
stalo kako ga drugi vide, iako mu je na prvom mjestu ipak provođenje zakona. Misli
da je upravo to razlog zbog čega ga drugi izbjegavaju i, čini se, ne vole. Tu pokazuje
svoju senzibilnu stranu, jer vidimo da je veoma usamljen, pa i tužan. Vidimo da je
nekada imao želje da ima nekoga tko ga voli i koga on voli, da je želio obitelj, mir i
ljubav, ali ništa od toga nije ostvario. To ga rastužuje, a tuga ga tjera na bijes.

Šjor-Bepo – starac koji gotovo pa više nije sposoban brinuti se o sebi. On je tipičan
primjer čovjeka koji je svjestan da je njegov život pri kraju, pa više ništa od njega niti
ne očekuje. Zna da nema smisla da se oko ičega uzrujava, dovoljno mu je da može
odraditi svoju dnevnu rutinu, da ima za pojesti i krov na glavom, te nekoga na koga
se može osloniti (kao što se on može osloniti na svoju Matiju). Šjor-Bepo često pati
od nesanice, jer od previše razmišljanja ne može zaspati, zato se trudi svoja
razmišljanja obaviti preko dana. Iako se čini da je Šjor-Bepo stalno u svojim mislima i
da niti ne primjećuje okolinu, on jako dobro zna što se oko njega događa. Svjestan je
svega, i dobroga i lošega, ali pokazuje zanimanje za malo što. Dopušta ljudima oko
sebe da se brinu umjesto njega, ako to žele. a on svoje dane provodi u miru i
jednoličnosti.
POEZIJA:

GORDANA MAJDAK: LAUDA POŽUDI

Nježni ostaci njega

Pred svitanje pokupila sam njegove ruke. Ovila ih oko tijela odgurnuta od snova.
Željela sam da ne umiru. Drže me budnom, neka traju. Ponekad sanjam stvarnost.
Rasipa se po mojoj koži prvim svitanjem nakon neprospavane noći. Upravo one koja
pulsira u meni. Odzvanja otkucajima svake ukradene minute uz njegova stegna.
Prekrivena toplim sjećanjem iz kojih vire bosa stopala i vršak moga nosa. Osmijeh
neprikrivenog zadovoljstva u pripadnosti minulim satima s jasnim potpisom
strastvenih ogrebotina.

Iscrpljena klonula sam pored muškarca osluškujući kako diše. Jedva čujno, no
dovoljno da osjetim koliko je moj. Zatvorenih očiju promotrivši bezbroj slika od kojih
su neke nemarno zakucane u zid s otiscima toplih dlanova. Prizorom napetih leđa,
rasute kose dok me uzimao straga. Obojivši mi bokove u plavo, pritiskom pod
prstima, šibajući me udarcima iz bokova. Noć je pukla na pola od užitka. Zidovi su
pokupili naše uzdahe, zarobili mirise vlažne kože.

Umorna su jutros moja bedra koja drhte uslijed svijesti proživljenih trenutaka. Grudi s
nježnim ostacima ugriza gotovo bolnog sjećanja. Usne pune njegovog okusa.
Nezaustavljivim prolaskom kroz mene svaki novi dan tetoviran je i prije svitanja. On
je ovdje iako ga daljine osvajaju, kilometri od moga nagoga tijela odvajaju. Sad
ostaje mi pisana riječ u kojoj nas budim, ljubim, uzimam. Dišem. Bojim mladu čežnju
bojama nemira, premazujem slatkoćom opipljivog iščekivanja.
„Lauda požudi“ je lirska proza Gordane Majdak, prvijenac kojim se autorica
predstavila čitalačkoj publici 2012. godine. Knjiga je to pisana inspiracijom srca i
kože, iskrena i hrabra priča žene koja se ne ustručava govoriti o tjelesnoj ljubavi, o
dodiru, užitku, intimnom segmentu života jedne žene. Pisati erotiku često znači
kretati se rubom društveno prihvatljivog, viriti preko društvenih ograda, pokušati ih
mjestimice rasklimati, probuditi zatomljena čula, progovoriti slobodno o žudnji koja
pokreće emocije jer je sama iz emocija nastala.

U osvrtu na knjigu Ljiljana Šiljak je napisala:“Koliko je optužbi izrečeno na račun žena

koje se usuđuju željeti, osjetiti strast. Ipak, nitko ne može poreći kako je želja žene
isto tako prirodna i potrebna kao i želja muškarca. Bez mogućnosti da se osjeti kao
poželjna žena, koja smije željeti i priznati si sve svoje potrebe žena propada psihički i
fizički.
Sve gore navedeno predstavlja tabu temu, koju svi zaobilaze.“*

U recenziji knjige profesorica Marija Juračić je napisala:“ Osnovna slika tog svijeta je
uvijek ista; on i ona u najintimnijem trenutku života, trenutku vođenja ljubavi, trenutku
potpunog predavanja. Ponekad poezija u tom svijetu jeste bludnica, zavodnica koja
će u nečijoj nozdrvi izazvati miris bluda, ali istovremeno i osjećaj njezine vrijednosti,
svijest da se tu radi o poeziji, često gruboj, onoj koja hoda samim rubom poetskog,
ali nikada ne tone ispod njega.

/Uokvirena svježom požudom/

Promatram tvoje lice, spuštenih kapaka, suhih usana. Usporeno, skladno disanje
svjedoči utonuću u bezbrižan san. Ne uskraćujem te svojim zjenicama. Želim tvoju
nagost u njima. Malaksalost nemira. Ljepotu muškog tijela dodirujem ugrijanim
mislima, klizim ti pogledom preko stegna. Svaki pedalj mi pripada.

Tematski raspon ove zbirke lirske proze jest sužen, omeđenog motiva, ali su
njegove varijacije neiscrpne, a autorica se u tim granicama kreće prirodno, zrelo.
Gordana Majdak piše otvorenu, konkretnu, nabreklu erotiku, erotiku od krvi i mesa.
Njezina poezija je prije svega neutaživa, otvorena strast. I ta strast nije zatomljena,
nije u naznakama, ona ne štedi ni maštu niti doživljaj./Tobom uokvirena/
Dodir, spretno je ulovljen zamkom lovokradice, uprljan mojom nečistom, uzavrelom
krvlju. Smisao je slatka bol rasječene požude. U prstima sam sažela noć odgurnuvši
jutro nogama iz postelje. Ne želim da svane smiraj. Tražim se pod tvojim zubima,
jezikom slatkog nektara žudnje. Danima protječu tvoji otrovi mojim žilama.

Naglasak ove uzavrele poezije je uvijek na osjećaju i proživljavanju žene što autorica
često naglašava i grafički pišući imenicu žena velikim slovom. /Nepresušno njegova/

Bila bi to takva večer u kojoj zaboravljam riječi. U kojoj se spotičem o nemir vlastitih
misli. Jedna od onih kad bih zasigurno pričala o sebi uplašenim pogledom. Pokretima
tijela. Nespretnim kretnjama, neorganizirana u namjeri da mu uzburkam osjetila. Ipak
svoja. Ženstvenošću zaogrnuta. Stajala bih u njegovim očima, vidno uznemirena.
Raspršena mirisom uzbuđene Žene.

Pisati erotiku nije lako. Nije lako varirati uvijek istu temu jer se dolazi u opasnost da
se sintagme ponavljaju, da slike postanu poznate, da ih vidimo kao dio kolorita. Nije
se lako kretati po rubu, žonglirati na njemu kada samo jedan korak u stranu može
značiti odustajanje od poezije.Taj nesretni korak u stranu nije se u ovoj zbirci
dogodio.“**

Ljiljana Šiljak:“ Žena koja se usuđuje osjećati i ono što je samo muškarcima
dozvoljeno“

Njezina poezija nije refleksna, ali je životna, nije gruba ali je senzualna, ona je
tjelesna ali istovremeno prodire i u dušu žene.

VESNA PARUN: CRNA MASLINA (ZBIRKA)

Crna maslina je treća pjesnička zbirka izdana u Zagrebu 1955., nakon

Zore i vihori (1947) i Pjesme(1948), jedna je od središnjih zbirki u njezinu opusu.

Sadrži 44 pjesme u kojima jetematski interes ljubav koja se zahvaća u trojstvu s
rođenjem i smrću te postavlja suodnos s panteistički koncipiranom prirodom (

Djevičanstvo, Rijeka i more; Ljubomor, Odsutnost ).

Rabeći vizualizacijski postupak povezivanja slika, u najuspjelijim pjesmama zbirke

Usnuli mladić i Ti koja imaš nevinije ruke, dolazi do potpune sraslosti osjetilnoga i
vizualnoga. U obe pjesme prisutna je težnja prema transcendiranju čulnog skustva i
svijeta, kao i nadvladavanju napetosti između strasti i bola, odnosno opreke kratkih
trenutaka sna i zaborava te duljihtrajanja trpljenja i bespomoćnosti, dihotomija koje
prožimaju cijelu zbirku.

Motiv neprepoznatljivosti drugog javlja se u više pjesama u konkretnim inačicama

nestrpljivažednog putnika ( Bio je žedan), noćnoga gosta koji prođe i nestane
( Nokturno), nepoznanice na žalu (Ljubav i mjesec) u dominantnom elegičnom tonu
pjesama koje variraju između balade itužaljke. Slobodan stih odlikuje bogatom
metaforikom čija se harmoničnost zasniva nasintaktičkim i kompozicijskim
ponavljanjima te se konstruira u kombinaciji vitalizma na traguVladimira Nazora i
esteticističke poetike, pjevnosti neosimbolističkih poticaja, pa i povremene biblijske
inkantacije, u čemu se osjećaju odjeci W. Whitmana i Tina Ujevića.

Poezija Vesne Parun zasnovana je na povezanosti pjesnikinjinih raspoloženja i

pjesničkihslika izraženih uosobljenjem tih raspoloženja. Ova zbirka zauzima ključno
mjesto unutar sveobuhvatne lirske filozofije ljubavi, očitujući dijalektiku vizija nevinosti
i iskustava,ekstatičnosti i smirenosti lirskog subjekta.

Ti koja imaš nevinije ruke – analiza pjesme

“Ti koja imaš nevinije ruke” je pjesma koja zajedno s pjesmom “Da si blizu” pripada
zbirci “Crna maslina”.

U ovoj pjesmi vidimo sudbinu pjesnikinje kao snažne žene koja je svjesna svog
gubitka i svojih slabosti o kojima govori bez imalo srama i iz njih izlazi uzdignuta čela.
Kroz cijelu pjesmu imamo osjećaj kao da ljepote života za nju više nema, a svoje
stihove izgovara s bolnom iskrenošću. Nema tu nikakve ljutnje ni gordosti, ni mržnje,
već samo iskrene molbe.

Ova pjesma je jedna od najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih, jer iako ne
govori o sretnoj ljubavi, govori o onoj vrsti ljubavi gdje, ako nekoga stvarno voliš onda
ćeš ga pustiti da ode, bez obzira na to kako ćeš se ti osjećati zbog toga.

Pjesma se sastoji devet strofa, a broj stihova u svakoj strofi nije jednak, pa tako u
prvoj i trećoj strofi imamo osam stihova, u drugoj sedam, u četvrtoj, petoj, šestoj i
sedmoj šest stihova, u osmoj deset, dok je u zadnoj strofi svega tri stiha. Stihovi nisu
vezani rimom.

Već u prvom stihu vidimo da se pjesnikinja obraća drugoj ženskoj osobi za koju
govori da je bolja od nje: “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. Obraća joj se s
molbom na usnama da usreći čovjeka kojeg ona nije mogla i da ostane uz njega kad
već ona nije ta koju on želi: “Ako tvoj zagrljaj hrabri srce I tvoja bedra zaustavljaju
bol,ako je tvoje ime počinak njegovim mislima (…) Onda ostani pokraj njega (…)”

Ovdje vidimo kako je pjesnikinja iskoristila imperativ kako bi rekla toj drugoj osobi,
suparnici, da ostane uz njezinu ljubav. Međutim, u nastavku slijedi i prijetnja i
upozorenje: “Boj se jeka što se približavaju nedužnim posteljama ljubavi.”

U četvrtoj strofi pjesnikinja govori kako drugoj ženi kako se ne treba ničega bojati, jer
je ona ona već ukrotila žedne zmije i prijazne guštere u kojima možemo vidjeti
zavidne ljude.

“(…)Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom će biti ponizne.”

U petoj strofi je prikazana snažna pjesnička slika u kojoj pjesnikinja suparnici ostavlja
ono najbolje od sebe, ono za što je živjela:

“Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevahsvojim suzama.”

U sljedeće dvije strofe iskazuje žaljenje za neispunjenom budućnošću koju je mogla

doživjeti s njime, ali isto tako i žalost što neće biti u mogućnosti jednog dana djeci
koju bi imala s njim ispričati priče koje je već imala u svojoj glavi.

Osma i deveta strofa opet započinje stihom “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih”. U
osmoj strofi pjesnikinja moli za dopuštenje: “Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine (…)”

Pjesma završava molbom i imperativom suparnici da ostane kraj tog muškarca:“(…)

ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!”

Da si blizu – analiza pjesme

“Da si blizu” je pjesma iz zbirke “Crna maslina” koja izlazi 8 godina poslije zbirke
“Zore i vihori”, odnosno 1955. godine. Prema nekima, “Crna maslina” je najbolja
zbirka Vesne Parun u kojoj nam prikazuje “strasni, izranjani i složeni svijet zrele
žene“. U ovoj zbirci pjesnikinja nam daje cjelovit prikaz svog ljubavnog života i svoj
odnos prema njemu. Tu će biti prikazana njezina lutanja između strasti i bola, a
nakon kratkih trenutaka sna, blaženstva i zaborava istupit će stihovi koji su puni
patnje i bola. Jer, ljubav je zapravo dvojni osjećaj. Ljubav je neprestano padanje i
uzdizanje, kako življenje tako i umiranje.

Pjesma da si blizu ima pet strofa, a u svakoj strofi pet stiha koji nisu rimovani. Pjesma
nam govori o posljedicama ljubavi, a to je bol i samoća. Ovdje nema uznesenja i
živjenja koje ljubav donosi, ovdje je prisutno samo padanje zbog nemogućnosti
pronalaska svoje ljubavi i polagano umiranje. Motivi koji se provlače kroz cijelu
pjesmu su neuzvraćena ljubav i žudnja za čovjekom koji je daleko. Već u prvom
stihu pjesnikinja je neutješna jer objekt njezine ljubavi nije uz nju:

“Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna”

Pjesnikinja žudi za blizinom, a svoje osjećaje i svoju duboku bol poistovjećuje s

prirodom gdje želi da je njezina ljubav kišni oblak:

“Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kišni oblak

nad izgubljenom kućom u dolini”

Pjesma obiluje vizualnim pjesničkim slikama gdje pjesnikinja opisuje svoju želju za
ljubavi i govori kako bi htjela da je ta ljubav blizu poput cvijeta pod bijelim pokrovom.

Iz svake strofe dopire njezin vapaj za blizinom riječima: “Da si blizu”; “O da si barem
tako tužno blizu“. Isto tako prisutne su riječi bespomoćnosti, trpljenja i bola,
nespokoja i patnje: “Ali ti nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna ne može
usnuti ni u noćnoj travi, ni na valu morskom, ni na ljiljanima.”

Pjesnikinja je umorna od traganja i lutanja u boli, te na kraju prihvaća da ne zna gdje

je njezina ljubav, odnosno da će ona biti neuzvraćena. Pjesma završava snažnom i
tamnom slikom u kojoj joj ljubav uzima svjetlo iz njezinih očiju i odlazi u zaborav:
“(…)I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijeku uvrijeđenu zemlju zaborava u kojoj je
neznano ime ljubavi.”
U ovoj pjesmi opet progovara žena o svojoj nutrini, osjećajima, ali ovaj put ne govori
olijepim i čistim osjećajima već o ljubomori. Ljubomora je neprijatelj svake ljubavi i
ovdjeVesna Parun jasno naglašava koliko ljubomor može zamračiti nečiju dušu.

Ima u našem srcu jedan oganj

koji čuvaju dva vrlo starar

ogožinom pokrita đavola.

I na tom ognju u bakrenom kotlu

čarobnica zelenih očiju

miješa najljući od otrova

što ga je iznašla očajna mašta ljubavi.

To je ljubomor.

11

To je toliko strašan i poguban osjećaj da se sve prirodne nepogode poput orkana i

potresa,naspram nje čine toliko neznatnima:

Ali ima jedno zlo pod nebom

strašnije od nepogoda orkanskih

od urlanja razlivenih voda

i od čopora skakavaca.

12

Boji se izreći tu riječ koje je prepuna jeka grobnih i daha truleži. Ljubomor ju je
učinionesretnom i nastanio se u njezinoj ljubavi, potjeravši svu dosadašnju sreću.
Izravno se obraćačitatelju upozoravajući ga:
Ne slijedite me,

zaobiđite taj put!

Ondje vreba na vas u klupko savijena kobra. Ne pijte

iz one česme!

To je zagađeni izvor gubavih.

13

Kobra kao zmija otrovnica simbolično prikazuje ljubomoru kao najotrovniji osjećaj,
kojimože uništiti sve pred sobom. Iako je u prethodnim pjesmama tematski vezana
uz onutranscendentalnu, čistu ljubav, u ovoj

pjesmi stavlja opreku i prikazuje onu mračnu stranu.Ipak je svjesna štetnosti

ljubomora i ovom pjesmom se izdiže iznad njega jer shvaća njegovu

pogubnost.

3.4.Da si blizu

Erotika je za Vesnu Parun čežnja za blizinom. Tako u ovoj pjesmi erotika poprima
novudimenziju čistoće i nevinosti, želje za blizinom. Osnovni motiv je neuzvraćena
ljubav, žudnjaza čovjekom koji nije pokraj nje.:

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

14
Prikazuje sve svoje osjećaje uzrokovane odsutnošću, poistovjećujući svoju bol s
prirodom,kroz motive kišnog oblaka pa do krika galeba:

Da si blizu. Da si barem tako

nestalno blizu kao kišni oblak

nad izgubljenom kućom u dolini.

Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

15

U svakoj strofi traga za blizinom tj. to je njen vapaj, doziv da bude tu pokraj nje kao
cvijet pod bijel

im pokrovom snijega. Umorna je od traganja, od spoznaje što joj ljubav neće

bitiuzvraćena. Teško se miri s zaboravom voljenog muškarca. Ipak, se taj zaborav
odnosi nagubitak ljubavi kao istinskog i najčišćeg osjećaja.

I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

SLAVKO MIHALIĆ: „KOMORNA MUZIKA“

Mihalić je debitirao 1954. godine zbirkom pjesama »Komorna muzika«. Ta prva

zbirka jedva da se i može okarakterizirati kao knjiga; radi se naime o svega 12
pjesama tiskanih u sveščici na 16 stranica, bez kazala i bilješke o piscu, ali ona se
većim dijelom svoga sadržaja otada ugrađuje u buduće pjesnikove knjige i
antologijske izbore. Kao ključne teme dominiraju samoća, tjeskoba i strah,
ugroženost i poraz, a motivi života tijesno se isprepliću s motivima smrti. Predstavio
se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja tzv. »krugovaša«. »Krugovaši«
su bili prva poslijeratna generacija hrvatskih književnika u razdoblju od 1952. do
1960. godine. Izraz »krugovaši« dolazi od tadašnjeg literarnog časopisa »Krugovi«
koji je pokrenut 1952. godine, a čiji je prvi glavni i odgovorni urednik bio akademik
Vlatko Pavletić

Ova pjesma pripada prvoj Mihalićevoj zbirci, “Komorna muzika”, u kojoj pratimo sliku
poniženog čovjeka, pritisnutog sumnjama, preispitivanjima i beznađem.
“Metamorfoza” je upravo jedna socijalno-egzistencijalna pjesma koja smješta lirski
subjekt u prvom licu u okvire sveopćih društvenih i političkih promjena, u kojima se
čovjek gubi i mijenja da ni sam sebe više ne poznaje.

Četiri katrena čine svaki za sebe pjesničku sliku. Prva strofa počinje subjektovim
zapitivanjem samog sebe o uzroku njegove promjene, kojoj se i sam čudi: “Htio bih
znati odakle/dolazi ova praznina”. Subjekt implicira silovitost promjena u izvanjskom
svijetu koje dolaze toliko naglo i burno da čovjeka hvataju nespremnoga, ali ne
donose mu ništa osim praznine. Motiv praznine provlači se kroz cijelu pjesmu na
razne načine. Ista riječ pojavljuje se i u trećoj strofi, ali ovaj motiv naglašen je i
prijedlogom lišavanja “bez”: bez riba, bez školjaka, bez podvodnog raslinja; a čak i
kao dio pridjeva “bezimen”. Svime ovime želi se na razini pjesme kao cjeline
prenaglasiti ispraznost koju subjekt osjeća mijenjajući se mimo svoje volje i svijesti:
“Čak me pomalo nema.”

Zatim, tu je i motiv jezera, koje je naprije “prozirno” i kome se vidi dno, ali je i ono
prazno, jer u njemu nema riba. Poistovjećivanje subjekta i jezera predstavlja s jedne
strane čovjekovu fizičku materiju sastavljenu od vode bez koje nije on, a s druge
strane duhovnu dimenziju koja je neopipljiva, ali itekako kompleksna i nestalna, baš
kao i voda unutar samog čovjeka. No obično je čovjek prepun raznih iskustava,
razmišljanja, strahova, nadanja, svega onoga što tu vodu čini, baš kao što jezero ili
more čine ribe, školjke, rakovi ili raslinje. Ali on, subjekt se čini prazno i bezimeno. I
dok se tako koprca u jezeru života, koje predstavlja motiv različit od onog s kojim se
subjekt poistovjećuje, zamućuje se voda i njemu se smućuje. Shvaća da ono prazno
jezero u njemu nije samo, nego je dio većeg jezera koje je ogavno i puno “ogavnih
bića koja pužu po dnu”, a to veće jezero ga mijenja i čini od njega prazno jezero koje
jedino u sebi ima gađenje od samoga sebe: “…sada sam sebi zaudaram.”

Jednostavno je interpretirati piščevu poziciju u skladu s vremenom u kojem je pjesma

nastala. Nalazi se usred tamnog jezera koje ga je ščepalo i isisalo iz njega sve ono
što ga je činilo živim. Jedino na ovaj način pisci poput Mihalića mogli su pisati o
društveno-političkim promjenama koje su različito pogađale pojedince. Subjekt
pjesme koji ništa drugo nije nego pišćev “ja”, donosi sliku čovjeka kao produkta
vremena u kojem egzistira, ali i sliku čovjeka koji je nemoćan pred mijenama društva
i koji se uz sve svoje napore i želje jednostavno ne može odijeliti od “tamnog i
otrovnog” te na kraju doživljava potpunu razočaranost i gađenje prema samom sebi.
Pouka pjesme kao da glasi: ako se utopimo u gomili, ona će nas progutat i izgubit
ćemo sebe.

Poseban sintaktički postupak slaganja stihova i razlamanja rečenica tako da jedan

dio zavisne rečenice iza zareza ostaje na kraju jednoga stiha, dok se sintaktički i
logički veže uz sljedeći stih. Na ovaj način se pažnja čitatelja preusmjerava na
sljedeći stih u kojeg nas uvodi ovakva pauza nastala odvajanjem logičkih dijelova te
se tvori određena dramatičnost i iščekivanje sljedeće misli.

Ne nadaj se – analiza pjesme

Pjesma je po svemu formulirana kao “poslanica” prijatelju, no zapravo se pjesnik

obraća sebi. Čine ju dvije strofe od po sedam stihova, od kojih neke nerijetko čini
gotovo samo jedna riječ, primjerice “šuma”. Tema pjesme je odnos pojedinca prema
izvanjskom svijetu i njegovo podnošenje “strelica i metaka” koje razno razni “lovci”
upućuju prema njemu.

Pjesma počinje veoma pesimističnim stavom o beznađu, kao uputa čovjeku da se ne

nada svojem spasenju. Upozorenje prijatelju – “ne nadaj se” čini početak obiju strofa
i naglašava motiv čovjeka bez nade u spas. No, spasenje za pojedinca, odnosno
prijatelja kao subjekta pjesme, predstavlja ideal onoga što on želi postići, a pjesnik
kao pošiljatelj opomene i upute prijatelju razlikuje još jednu vrstu spasenja. Naime,
“Ne nadaj se” predstavlja po svemu stoičku filozofiju. Sudbina i njene strelice
upućene pojedincu neizbježne su, no ono što čini razliku između običnog i mudrog
čovjeka je njihova sposobnost da se s tim strelicama nose.

“Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen…” stihovi su koji
upravo govore o toj neminovnosti i neizbježnosti sudbine, koja nas ganja i pogađa,
bilo dobrim, bilo lošim iskustvima. Pojedinac nad tim svijetom nema moći i jedino što
može je prepustiti mu se i stoički podnositi: “ali daj da budeš velik svojim raskošnim
smirenjem.” Upravo to mirovanje u samom sebi dovodi do mudrosti kao ideala i kao
spasenja koje pisac sugerira “prijatelju”. Bol i patnja koju čovjek osjeća u sebi, ali
kreposno podnosi, nije samo za ljepotu njegove duše, nego i za ljepotu svijeta oko
njega o čemu govore sljedeći stihovi: “tako ćeš lijepo vrisnuti da će
procvjetati/šuma./Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe.” Besmislenost
borbe sa strelicama i metcima “lovaca” koji nas proganjaju ipak ne treba narušiti
smirenje i mudrost koju pojedinac postigne, i ne treba se dati “grabežjivim pogledima,
očima gavranova”.

JOSIP PUPAČIĆ: MLADIĆI

Pjesničko stvaralaštvo Josipa Pupačica obilježeno je tematskom korelativnosti s

rodnim zavičajem. Pjesme mu ne odražavaju toliko ljepote morskoga krajolika, koliko
naglašenu povezanost prošlosti i sadašnjosti toga kraja i njenih ljudi te povezanost
čovjeka i prirode. Dio njegovog opusa čini i pesimističan fatalistički ton, za kojeg su
zaslužne obiteljske tragedije. Jedna od takvih je tragična smrt njegova tri brata,
kojima je posvetio pjesmu “Tri brata“ Lirski izričaj odraz je njegovih proživljenih
iskustava i sjećanja vezanih uz djetinjstvo u zavičaju.

U naslovnoj pjesmi zbirke Mladići mladi ljudi žure odrasti. Prstenasta kompozicija
motiv rijeke ističe na početku i na kraju kao simbol sazrijevanja mladenačke ljubavi:

Mladići su preskočili dvije rijeke u potjeri za vremenom. Pjevale su im zvijezde i ribe i

djevojke su im darivale svoje oblike. Na obalama vijore kose...

Pjevale su im zvijezde i ribe i ustalasana tijela žena. Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.
Mladići su osjećali da je cijeli svijet njihov. Voljele su ih djevojke, a i zrele žene.
Ponavljanje stiha "Pjevale su im zvijezde i ribe" ističe tu gradaciju. Djevojke i žene
dvije su rijeke koje su svladali u žurbi odrastanja. Završna strofa ponavlja prvu, čiji se
smisao sada jasno razabire. Povezanost vode i čulnosti istaknuta je i u pjesmi
"Zaljubljen u ljubav". Tijelo i kretnje djevojke, njezina nježnost i neukrotivo izmicanje
poistovjećeni su s prirodnim svijetom. Motivi vode i jegulje upućuju na ljubavnu igru
privlačenja i odbijanja: "Volio sam je, / vodu divljeg jezera, / dijete u povoju, / vitku i
brzu / jegulju. (...)" (Pupačić 1998: 59). Paralelizmom figura sveobuhvatnosti lirski
subjekt ističe da je djevojka za njega bila cijeli svijet (kopno i voda): "Nazivao sam je /
vidrom i lasicom, / rijekom i pašnjakom (...)" (Pupačić 1998: 59). Završna slika vode
ističe da je ljubav prošla, a bila je i tjelesna i nevina i prijateljska: "Volio sam je kao
ženu / ko dijete, / ko brata, / volio sam je kao mir / i kao povratak; / nju, vodu divljeg
jezera, / dijete u povoju, / vitku i brzu / jegulju."

Voda kao simbol žene – kontrast nade i propasti U pjesmi "Uspavanka" voda se
metaforično povezuje s voljenom ženom. Apostrofa dragoj gomila kontraste, u kojima
je ona i spas i smrt (što asocira na petrarkistički doživljaj žene): "E moj vrludavi /
potok, ti si / moj zlatni sat. / Bila si nemirna / slutnja. Sada si moj nijemi / plač. Moje si
ljubopitljivo / more. I moj si ubavi / kraj. Maramo mojih suza, / ti si moj svijetli / stan. /
Talas / moga si smijeha. Pjesan si / moga sna. / Konopče moga spasa, kamen si /
moga ubistva." (Pupačić 1998: 128). Draga je izvor nade i iscjeljenja, svjetla u
"bolesnom gradu". Pjesma završava izdvojenom kratkom strofom, u kojoj lirski
subjekt poziva dragu da bude vrijeme po kojemu će on mjeriti svoje postojanje: "... I
kad si / moj vrludavi potok, / ostani / moj zlatni sat."

S motivom vode povezan je i motiv pjesnika lutalice. U pjesmi "Mi nismo bogati
putnici" pjesnici ne pripadaju ustaljenu životu, ali su spoznajno odijeljeni i od dječjega
svijeta: "Mi nismo ni djeca / koja orobe pejsaže / i utapaju ih u rijeke / što otječu / i u
oblake." (Pupačić 1998: 71). Zreli pjesnici nemaju dječji sveobuhvatan doživljaj
svijeta. Težište im je na putu i ranjenim nogama. Voda njima ne odražava svijet, nego
njihovu tugu: Mi smo siromašni prolaznici s polomljenim teškim nogama, s
uzdignutim očima i opijenom sudbinom. (...)

Nekoliko pjesama vodu povezuje s tragedijom pjesnikove braće. Iako trojica braće u
pjesmi "Mrtvaci" nisu spomenuta, motiv struje, od koje su poginuli u hidroelektrani,
neizravno na njih upućuje13. Tema je pjesme kontrast čovjekovih nadanja i opasnosti
(divljih rijeka): Kao koštunjavi nadničari putovasmo sa strujom svojih pogleda, ne
sluteći, da iza nas polaze ceste s izrovanim kolnikom, s polomljenim pravcima. I ne
znasmo da pred našim mirnim očima trče divlje rijeke da je za našim krivim rukama
nestao naš oproštaj, i da smo odavno izgubili svoj put napučen sobom.

Pjesma "Opterećene vizije" upućena je majci, ali aludira na bratovu smrt (prekinutu
rijeku). Ljepotu Cetine oskvrnula je hidroelektrana kao mjesto smrti: "Ti čuješ, / da se
prekinula rijeka / i moli te, / da joj pomogneš. / A ti si uzeta. / I tuguješ zbog rijeke. /
Žao ti je Cetine."

Antologijska pjesma "Tri moja brata" o trojici braće govori u kontekstu vremena dok
su bili živi. Gramatički otklon na početku metaforično upućuje na pjesnikov osjećaj da
im je svojim životom pripadao, kao i oni njemu. Njihovo je zajedništvo zrcalila i rijeka:
Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine, srce kao viganj. Jezera su me slikala. Dizali su me jablani. Rijeka
me umivala za sebe. Peračice su lovile moju sliku. (...) Livade su me voljele. Nosile
su moj glas i njim su sjekle potoke. (...) (Pupačić 1998: 82)

JURE KAŠTELAN: Pijetao na krovu

U izdanju izdavačke kuće ”Zora” a nakon pauze od deset godina, izlazi mu zbirka
pjesama ”Pijetao na krovu”. U njoj pjeva o ratnim doživljajima, poslijeratnoj izgradnji i
socijalizmu.

Jure Kaštelan ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini, partiji i Titu. ”Ne
traži, majko, groba moga… Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga” kaže u
pjesmi ”Bezimeni”. ”Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe / i šapat u mraku i val proboja /
Znam čelik, tu mladost, ta krila / izrasla pod srcem Skoja.”, ovako završava memento
”Susreti” posvećen stradalim ratnim drugovima. Nad Kranjčevićevim stihovima 1948.
godine, kako stoji u podnaslovu pjesme Barikada, ispisuje ovaj stih: ”Socijalizam – i
san i java – koliko krvi i znoja. / O to se prvi put, prvi put smije domovina moja.” Pet
pjesama pod nazivom ”Pjesme o mojoj zemlji” potvrđuju Kaštelanovu vjernost ideji
socijalizma i jugoslavenskog zajedništva. ”Lijepa je ova zemlja. Meni je najdraža. U
njoj smo, / daleki druže, i za te umirali. / Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.
/ U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.” ili ”Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode /
pod rukom Partije / i pod srcem Tita.”

Poznata je i ”Pjesma o Titu”, u kojoj je Tito personifikacija vrijednosti slobode i

pravde. Za Kaštelana Tito je prvo čovjek a onda drug i vođa. Cijela pjesma diše
jednostavnošću. ”U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa / Josip Broz Tito. / I svi koji
vole slobodu - njega vole. / I svi koji se bore za pravdu – njegovo ime znaju.”

Naravno, središnje mjesto u zbirci zauzima čuvena poema ”Tifusari”, napisana u šest
dijelova.

Pokušajmo je ukratko analizirati.

Za poemu ”Tifusari” karakteristična su dva toposa: rat i smrt. U njoj se osjeti nemali
utjecaj Ivana Gorana Kovačića, koga je Jure Kaštelan iznimno volio.

Poema je pisana nejednakom metricom, negdje u slobodnom stihu, a negdje u rimi.

U prvom dijelu pjesnik poistovjećuje svoje stope sa smrću (”Smrt su stope moje”).
Počinje od sebe (element individualnog).

U drugom dijelu, pjesnik se pita, hoće li njegovim stopama proći ”nebo široko, oko
puno sreće” ili će njegove stope zamesti ”snjegovi u mrkoj tišini”.

U trećem dijelu uvodi elemente kolektivnog (”Rukom hvatam ledenu ruku. Idem nijem
u koloni.”)

U četvrtom dijelu interpolira stih narodne pjesme iz svog kraja: ”Oj Cetino moje selo
ravno, kud si ravno kad si vodoplavno.” Međutim, progovara, osim nostalgije za
rodnim krajem, i ljubav prema majci: ”To majka ruke / nad mojim snom / nad svojim
sinom / savija / i njena crna / crna / kosa / ko san / na mojem čelu / klija.”

U petom dijelu njegove stope znače slobodu. (”U svakoj stopi na svakom koraku,
sloboda, sloboda / sloboda iz rane, iz krvi sloboda izrasta.”).

Najzad, u šestom dijelu, koji je i najpoznatiji, bujaju slike i metafore. Opet se spajaju
individualno i kolektivno. Borba pobjeđuje smrt. (”Za me nema zore, / ali i u smrti mi
smo partizani / i naši mrtvi još se jače bore.”).

ANA ŽAGAR: Anđeo u paklu

nego Ljubav, koju je utkala u svoju životnu priču ispričanu kroz stihove, u
obliku intimne ispovijedi, kroz koju se iskreno i otvorena srca obraća čitateljima, koji
će, siguran sam, većim ili manji dijelom, u svakoj od pjesama objavljenih u ovoj knjizi,
pronaći sebe, kao i dio svoje životne priče, što će ih još više približiti emocijama
koje pjesnikinja direktno, iskreno i jasno iznosi, ogolivši nam svoju dušu, te se tako
još više stopiti sa ugođajem stvorenim, čitajući je.

Predati se potpuno i bez ostatka, dati cijelu sebe, da bi na kraju bila ranjena i
ostavljena, sve zbog nekoliko kratkih trenutaka sreće, ispunjenih strasnom željom za
predajom u ruke voljenoj osobi, u nadi da će zagrljaj trajati zauvijek, vječita je
čežnja naše poetese, ali, vjerujem, i svakoga od nas,

da bi na kraju, voljena osoba, poput nestašnog leptira, nakon što se zasitila

sokovima njene strasti, jednostavno otišla i sletjela na drugi cvijet, ostavljajući bol
u duši i razočaranje, patnju i čežnju za izgubljenim rajem, koji se u tom trenutku
učinio toliko stvaran, da se činilo kao da će trajati zauvijek, a na kraju se sve
pokazalo samo kao puki privid i obična iluzija...

''Kratko je bilo, nekoliko dana

a činilo se kao vječnost...
Zaleđenu stjenku srca
odledio si pogledom
a sada lutam tražeći
topao dodir
toplo utočište
i mirno more u uvali našoj.''

Osjećaj krivice prema samoj sebi stvara ogorčenost i gorki okus izigranog povjerenja,
koje poetesa daje bez ostatka, naivno pošteno vjerujući da će biti uzvraćeno na
isti način kao što je poklonjeno.

''U nepisanoj knjizi

ispisane stranice pune boli
laži i samo laži.
Nemirne noći moje
Ne daju mi sna
slutim laži
slutim prevare.''

Ipak, usprkos svemu, njeno srce spremno je oprostiti, toplinom i snagom ljubavi
za osobu koju voli.

''Netragom nestaješ kao ptica u letu

a toplina gnijezda i dalje čeka
tvoj povratni let...
Ne znam da li sanjam
il to srce boli
znam samo da te ludo volim ...''

Da je u svom srcu otkrila pravu, istinsku i bezuvjetnu ljubav, Ana dokazuje svojim
stihovima u kojima govori o nesebičnosti, koja, bez obzira na patnju i bol kroz muke
i kušnje na koje je stavljaju, nikad ne pomišlja na predaju.Čak naprotiv!Na sve
povrede, poniženja i uvrede, Ana odgovara ljubavlju srca, koju, zrači na sve oko
sebe.
Ljubim
Ljubim i kad gubim
Ljubim
I kad pogled svoj sklanjaš
Ja ljubim
i kad ti se bore množe
Ja ljubim
i kada sa usana nestane
taj žar ta toplina
Ja ljubim
Ljubim jer ljubav mi širi grudi

Na kraju će, siguran sam, Ana pronaći svoj mir i zasluženu sreću, mireći se filozofski
s činjenicom da se život sastoji od sreće i tuge, suza i smijeha, te da sve što nam
se dogodi putujući trnovitom stazom života, služi samo jednoj svrsi - boljem
poznavanju sebe, te jačanju svojih snaga i mogućnosti, noseći bez protesta, na
svojim leđima teret sudbine koja ju je snašla, prihvaćajući teškoće korisne za sebe,
stječući tako iskustvo i mudrost za budućnost, jer, kako reče jedan veliki i mudar
čovjek: ''Trijumf pravog čovjeka rađa se iz pepela njegovih grešaka''.

''Žena sam
za sva vremena
žena koja voli
žena koja ljubi
žena koja pati
žena koja gubi...''
''...Volim, patim, ljubim
ja sam žena koja gubim
i kad boli do bola
ja sam žena
bez sloma...''

Unatoč svemu, ostaje čvrsta vjera i nepokolebljiva nada da će na kraju ipak sve
biti dobro te da će sreća ipak doći, da će se razići oblaci tame i ponovno planuti
ljubav u vedroj i zvjezdanoj noći, a jutro dolazećeg novog dana biti opet obasjano
suncem nove ljubavi.:

''...Čekam da mi dođeš u svitanje

Da poljubiš me uz jutarnje buđenje
Svojim dodirom, mirisom,
Ustreptalim pogledom
I uz zvuke jutarnjih cvrkuta
Malih bića
Povedeš me u dan...''

Pjesnikinja svjedoči o tome kako nikad ne treba gubiti vjeru, upornost i nadu, koje
nas vode do svjetla na kraju tunela.Jer najmračniji dio noći upravo je onaj - pred
svitanje.

Nije uzalud rečeno: ''Čovječe, pomozi si sam, pa će ti i Nebo pomoći''

Ana to dobro zna:

''Uboge ruke k Tebi pružam
pogledom svojim molitvu pišem
a Ti koji svojim tijelom
stojiš na Križu života i smrti
bodriš me i hraniš
hrabrošću tijela svoga
Gospodnjeg…''

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ: Srebrne svirale

“Srebrne svirale” koju je napisao pjesnik Dragutin Tadijanović. Zbirka obuhvaća

pjesme nastale od 1920. godine do 2003. godine. Prvo izdanje izašlo je davne 1960.
godine, a u svako novo dodane su još neke pjesme. Sveukupno je do sada izašlo
čak 19 izdanja ovih zbirka pjesama.

Prva fazu pisanja trajala je od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To
je vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj
Slavonskog Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u
ovom razdoblju još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su
slikovite, često pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične
samo za krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti
odrastanjem, ali i odlaskom.

Tadijanović je stvarao u vrijeme kada se u hrvatskoj književnosti još uvijek jako

osjećao utjecaj moderne i ekspresionizma, ali su se već počele osjećati naznake
nadolazeće socijalno angažirane poezije. On je unatoč tomu nije opredijelio ni za
jednu od tih struja, iako se u njegovim pjesmama podsjećaju utjecaji i moderne i
socijalnih pjesama. Ipak, njegove pjesme su ostale nepretenciozne i blage. One
obuhvaćaju širok broj tema, ali su najčešće zavičajne, pejzažne i intimne, što je ipak
utjecaj moderne.

Tadijanović je pisao kroz dugi niz godina, pa su se tako s vremenom i njegove

pjesme mijenjale. Iako je on tijekom svog cjelokupnog stvaralaštva ostao vjeran
svom književnom izričaju, ne mijenjajući ga previše, njegove pjesme ipak možemo
svrstati u neke faze.

Pjesma “Nebo”, napisana u travnju 1923. godine, spada u njegovu prvu fazu pisanja,
onu koja je trajala od dvadesetih godina prošlog stoljeća do 1935. godine. To je
vrijeme kada je Tadijanović napustio svoj rodi kraj, selo Rastušje pokraj Slavonskog
Broda i preselio se u Zagreb kako bi se školovao. Pjesme napisane u ovom razdoblju
još uvijek odišu pjesnikovom povezanošću s rodnim krajem. One su slikovite, često
pejzažne, ali i pomalo sjetne, nostalgične. Te pjesme nisu nostalgične samo za
krajem koje je pjesnik napustio, nego i djetinjstvom koje je morao napustiti
odrastanjem, ali i odlaskom.

Kako je vrijeme prolazilo, u njegovom pjesništvu počinje se osjećati i postepeno

jačati otuđenost od tog istog kraja, upravo kako se pjesnik i sam osjećao nakon
dužeg boravka van rodnog kraja. Te pjesme sadrže očitu otuđenost, ali i
nepripadanje ni jednom mjestu. Niti rodnom, niti onome u koji se doselio. One su
pomalo i naivne, jer ne samo da idealiziraju prošlo vrijeme koje uključuje djetinjstvo i
rodno selo, već se u njima nada povratku. Pjesnik priziva povratak kao da će on
značiti ne samo vraćanje korijenima, već i povratak u prošlost, gdje su stvari onakve
kakvima ih pamti.

Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema
rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim
vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.

Budući da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da stvara

slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.

Nebo – analiza pjesme

Pjesma “Nebo” Dragutina Tadijanovića na prvo se čitanje čini kao pejzažna pjesma, s
obzirom na to da opisuje prizor neba i oblaka koji po njemu plove u raznim oblicima.
Ipak, ova pjesma je intimna, jer pjesnik u njoj govori o svojoj baki, što dokazuje
njegove duboke osjećaje prema njoj.

Po samoj pjesmi teško je zaključiti da li su oblaci podsjetili pjesnika na njegovu baku

ili je, misleći na nju, oblake usporedio s ovcama, zamišljajući kako tako njegova baka
i u drugom životu ima posao kojeg je radila i dok je bila živa. Upravo razmišljanje o
baki na jedan sunčan dan, u kojem je nebo idilično prošarano bijelim oblacima,
govori koliko joj je pjesnik bio privržen i kako je ovo jedna sjetna pjesma, jer upravo
takvog raspoloženja govori o njoj, opisujući je epitetom “draga”. Ipak, u toj sjeti
primjećujemo i tračak humora.

Humor pronalazimo upravo u neočekivanom prevratu zadnja dva stiha pjesme.

Nakon lijepog opisa neba, usporedbe oblaka s ovcama, svih tih odlika pejsažne
pjesme, pjesnik iznenada spominje svoju baku kako čuva goveda – ne ovce – već
goveda, što bi značilo da je na nekom drugom mjestu, jer da čuva ovce, a ovce su
oblaci koje pjesnik vidi, vidio bi i nju pored oblaka. To možda govori i o tome kako je
njegova baka za vrijeme života bila neobična, možda uvijek suprotna od onoga što bi
se očekivalo – baš kao i sada, kada bi čitatelj očekivao da čuva ovce, ona čuva
goveda. Čini se da je tu odliku baka sačuvala i nakon smrti.

Motivi koji se u pjesmi pojavljuju, osim spomenutih motiva “neba”, “oblaka”, “bake” i
“goveda”, su “platno”, “ruka”, “oblici”, “stado”, “runo”, “pastir” i “cvijeće”,

Stilske figure koje pjesnik koristi u pjesmi su epiteti “modro”, “nove”, “neba”, “bijelim”,
“rumeno”, “nebeskim”, “draga”, inverzija (“Bez prestanka nove oblike
slika”), opkoračenje (“Nebo je modro platno/Na kojem nevidljiva
ruka…”), metafora (“U nebeskim pašnjacima”), retoričko pitanje (“Gdje im je pastir?”)
i simboli (nebo, nebeski pašnjaci – koji simboliziraju zagrobni život ili možda Raj).

U pjesmi primjećujemo i sinesteziju, što je čest slučaj kod Tadijanovićevih pjesama,

pogotovo onih s pejzažnim motivima. Ona se očituje u spajanju osjeta mirisa i vida i
to u stihovima (“Rumeno cvijeće cvate/U mirisu/Do neba”). Ovdje također
primjećujemo metaforu – “…cvijeće cvate/ U mirisu”), koja je samo potvrda navedene
sinestezije.
Ova pjesma pisana je slobodnim stihom, a sastoji se od četiri strofe od kojih svaka
ima tri stiha različite duljine. U pjesmi nema rime, osim što se rimuju posljednji stihovi
treće i četvrte strofe. Zato je ritam pjesme nestalan, a varira od sjete do veselijeg
ritma posljednjih stihova.

Pjesme ove zbirke napisane su slobodnim stihom što znači da u stihovima nema
rime i da nisu pisani istim dužinama stiha. Ritam u pjesmama se postiže različitim
vrstama strofa i stihova, inverzijom, ponavljanjima te opkoračenjem.

S obzirom da se radi o lirskim pjesmama, pjesnik se i slikovito izražava tako da

stvara slike. U tu svrhu koristi i razna stilska sredstva i stilske figure.

Gdje su mladi dani – analiza pjesme

Tema ove pjesme su sjećanja i razmišljanja o prošlim danima koji se ne mogu vratiti.
Pjesnik razmišlja o prolaznosti života tako da možemo reći da se radi o misaonoj
pjesmi.

Stihovi u pjesmi su podijeljeni u četiri strofe. U prvoj strofi možemo primijetiti dvostih
dok u drugim strofama prevladavaju katreni.

Svaka strofa tiče se druge životne dobi i drugačijeg životnog iskustva. U drugoj strofi
pjesnik se pojavljuje kao dijete i želi rukama dosegnuti zvijezde, u trećoj strofi to je
Bog o kojem je pjesnik saznao iz bakinih priča, dok se četvrta strofa bavi
pjesnikovom ljubavi.

Tako možemo zaključiti i da svaka strofa ima svoje vrijeme radnje. U prvoj strofi
vrijeme radnje je sadašnjost jer se radnja događa za vrijeme pjesnikova pisanja. U
svim ostalim strofama vrijeme radnje je prošlo, ali različito. Događa se od pjesnikovih
najranijih dana djetinjstva pa dalje kroz život.

Pjesma je pisana slobodnim stihom, nema rime, a stihovi su različite dužine pa tako
možemo uočite stihove u kojima su slogovi šesterci pa sve do dvanaesterca.

Za ritam su zaslužna ponavljanja glasova i riječi te tako možemo uočiti ponavljanje

riječi “gdje” na početku svake strofe koja daje značenje pjesmi kao cjelini.

Možemo zaključiti da je svaka strofa pitanje te započinje riječju “gdje”. No, ne

očekuje se odgovor jer se radi o retoričkim pitanjima. Pjesnik nam svojim upitima
pokušava dočarati nevjericu, sumnju, tjeskobu ili nesigurnost.
U pojedinim stihovima možemo primijetiti i inverziju, odnosno obrnuti red riječi od
onog uobičajenog. Tako možemo uočiti da epiteti dolaze iza imenica. Time pjesnik
želi dodatno naglasiti izrečeno.

Budući da je tema pjesme neuhvatljivost vremena i njegovo konstantno izmicanje,

odgovori na retorička pitanja su nepotrebni.

Stope u snijegu – analiza pjesme

Pejzažna lirska pjesma kojom nam pjesnik opisuje šetnju gradom za vrijeme snježne
zimske noći. Govori nam ugođaju koji pjesnik doživljava te o raspoloženju koje ga
zahvaća noću.

Pjesma ima pet strofa, a stihovi se mijenjaju kroz strofe i to od više prema manje.
Tako je prva strofa peterostih, druga je već četverostih, treća trostih, u četvrtoj
možemo primijetiti dvostih, dok se zadnja, peta strofa, sastoji od samo jednog stiha,
tj. ona je monostih.

Autor opisuje kako pada snijeg i što se više pjesma bliži kraju tako on prestaje padati,
da bi na kraju on ostao bez riječi baš kada je i snijeg prestao padati.

Nakon snijega ostali su tragovi, a nakon njih riječi, odnosno pjesma. Pjesma je jedini
trag koji ostaje.

Kada razmotrimo motive, dobit ćemo bolji uvid u samu pjesmu i moći ćemo odrediti
njezinu vrstu. Naslov pjesme nas već može odvesti do utvrđivanja glavnih motiva
pjesme.

Tako možemo zaključiti da se kroz pjesmu pojavljuju motivi po strofama: gradske

ulice, ulične svjetiljke, zvjezdice, bijeli snijeg, stope, snježne ulice, plinske svjetiljke,
hladna svjetlost, snijeg, trag stopa te povratak kući i trag stopa koji ostaje u snijegu.

Kada prođemo kroz cijelu pjesmu, dobijemo dojam da nam pjesnik osim same noćne
šetnje i tragova u snijegu koji ostaju, daje još neko drugo, više značenje. Tako
možemo zaključiti da je cijela pjesma u biti preneseno značenje ili metafora.

Pjesnik nas navodi na to da zaključimo da je u biti prolažanje snježnim, noćnim

ulicama, prolaženje kroz život, a tragovi u snijegu su u biti tragovi kojima pjesnik
ostavlja svoje tragove u životu.
Pjesma je pisana slobodno, a ritam je pjesnik postigao ponavljanjem riječi i pojedinih
dijelova rečenice te ponavljanje veznika “i” kojeg možemo često uočiti na početku
stihova. Na ritam također utječe i ponavljanje nekih glasova, a posebno se tu ističe
ponavljanje suglasnika “s” i “z” što zovemo aliteracije te ponavljanje samoglasnika
“a”, “o”, “i”, a to se zove asonanca.

Također, možemo vidjeti da na ritam utječe i duljina stihova koji se kreću od duljih
prema kraćima kroz strofe, a oni nam naglašavaju padanje snijega. Snijeg pada od
jačeg intenziteta, na mahove, da bi na kraju padao sve slabije i skroz prestao.

Dakle, stopama nam pjesnik daje do znanja da se radi o tragovima koji mogu biti više
ili manje vidljivi, zasuti ili nezasuti. Oni mogu voditi prema zamišljenom svijetu ili
prema domu.

Pjesnik nam govori i o osjećaju samoće u toj hladnoj, zimskoj noći, a naglašava da
nam je samoća ponekad potrebna i da je poželjna.

Na kraju, možemo zaključiti da se radi o intimnoj, osjećajnoj pjesmi. Možemo je

shvatiti na više načina, zavisno u kojoj fazi života je čitamo.

Rano sunce u šumi – analiza pjesme

Pejzažna lirska pjesma koja nam govori o buđenju šume koje se događa u rano
proljeće te o pjesnikovoj oduševljenosti šumskim krajolikom. Pjesma govori o prirodi,
ali i o samom pjesniku.

Pjesma ima četiri strofe, a njezini stihovi su različite duljine. Prva strofa je trostih,
druga i treća su šesterostisi, a četvrta je sedmerostih. Svaka strofa ima svoju temu,
odnosno misao.

Misao pjesme posebno je vidljiv kroz motive. Tako kroz strofe možemo izdvojiti ove
motive: zelene krošnje, proljetni vjetar, sunčeve strelice, stabla, lišće, grančice, šuma,
cvjetovi, listovi, ptičice, sunce, sjene, likovi na travi i rosa.

Sve što se događa u šumi dolazi s pojavom sunca koji je glavni pokretač cijelog
života i on je kao tema prisutan u svim strofama osim u prvoj.

Ritam pjesme se mijenja, on je čas miran i smirujuć, a čas uzbudljiv. Pjesnik nam
njime pokušava dočarati svoju uzbuđenost i zanesenost prirodom. U nekim
dijelovima pjesme pjesnik je osjeća sreću i ushićenost, ponegdje nemir i uzbuđenost,
a negdje i mir, spokojnost i plahost.

Ritam je pjesnik postigao ponavljanjem veznika “i” na početku stihova kojom nam je
želio dočarati nestrpljivost, zatim ponavljanje nekih riječi, ali i glasova.

Ritam se naglašava i inverzijom, odnosno obrnutim gramatičkim poretkom od onog

koji je inače uobičajen. Tako možemo primijetiti u ovom slučaju da se to događa kada
pjesnik smješta atribut iza imenice, a ne ispred kako je to inače uobičajeno
(“cvjetovi / Bijeli”). Isto tako možemo primijetiti da pjesnik prebacuje i dijelove
rečenice u novi red, odnosno stih, što se naziva opkoračenje.

Stihovi su različite duljine i prevladavaju oni kraći čime pjesnik postiže brži ritam.
Ritam i živost postiže i aoristom, odnosno prošlim svršenim vremenom.

S obziroma da nam pjesnik želi prenijeti i vizualne slike prirode, koristi često i
metafore, personifikacije, poredbe i epitete.

Pjesnik ovom pejzažnom pjesmom progovara i o duhovnom stanju sebe i svog

odnosa prema prirodi. Sunce je za njega pokretač života.

Visoka žuta žita – analiza pjesme

Pjesnik govori o sebi i prirodi. Osjeća veliku ushićenost i sreću dok hoda poljima žita.
Pjesnik najviše govori o sebi i kako on doživljava prirodu. Tako ovu lirsku pjesmu
možemo svrstati u pejzažno-intimnu jer pjesnik nam kroz nju otkriva ono što osjeća.

Pjesma je stihična – stihovi nisu u strofama čime je pjesnik dobio i na većoj

ritmičnosti i uzbuđenosti.

Pjesma je uobličena ovim motivima: rumena zora, jasna jutra, rosna polja, mlad
vjetar, teški klasovi, žuta žita, srce, zlatan sat.

Ritam pjesme govori na o tome koliko je pjesnik ushićen i uzbuđen, a to naglašava

žitom i njegovim njihanjem. Njihanje žita naglasio je i ponavljanjem suglasnika “s”, “š”
i “ž”.

Kraj pjesme pjesnik je obilježio poredbom.

Ritam pjesme, pjesnikova srca i prirode su u skladu. Pjesniku je priroda bliska i kroz
nju nam izražava svoje osjećaje. Glasovni i vizualni elementi su povezani te također
uzrokuju ritmičnost.

Samoća – analiza pjesme

Pjesma “Samoća” Dragutina Tadijanovića na prvi pogled bi se mogla činiti kao

pejzažna pjesma, zbog vizualnih slika koje su u njoj prikazane, ali nakon čitanja i
analize pjesme, možemo zaključiti da tematski ima više odlika misaone pjesme.

Njena tema govori o samoći Adina Ganana, lirskog subjekta koji se spominje u
pjesmi, a može se odnositi i na samog pjesnika. Njegova samoća naglašava se
upravo stvarima koje se nalaze u sobi. One su lijepe, mirišljave, odišu udobnošću i
osjećajem doma, ipak one su samo stvari pa su stoga prazne. Čak i tako lijepe, one
nikako ne znače dom, ne čine društvo, a pošto su jedino što se nalazi u sobi osim
samog Adina, samo potvrđuju njegovu samoću.

Dodatan naglasak na neizrečeni motiv samoće daje i opis onoga što se nalazi van
sobe, odmah s druge strane prozora. To u također lijepi motivi, koju daju naslutiti da
se s druge strane prozora nalaze ljepote proljeća. I upravo zato što su tako pozitivne,
pune nade i topline, dodatno naglašavaju prazninu i hladnoću samoće. Ta samoća
nalazi se simbolu kojeg sadržava motiv bijele boje, kakvom pjesnik opisuje sobu.
Bijela boja je prazna, hladna, čista, ne sadržava ništa, niti odaje ikakve osjećaje. Ona
odvaja lirskog subjekta od sve ljepote koja se nalazi oko njega. Bijela boja čak nije ni
boja, ona je odsustvo boje i upravo je u toj spoznaji težina ovog motiva i njegove
simbolike.

Osim već spomenuti motiva sobe, u pjesmi se nalazi i motivi “stolova”, “slike”,
“knjiga”, “ormara”, “voća”, “dunje”, “prozora”, “voćnjaka”, “cvijeća”, “kosova”, “grana” i
“kljuna”.

Pjesma ima izražene stilske figure sinestezije u kojima spaja vizualne slike i osjet
njuha. Kako bi istaknuo vizualne slike, pjesnik se služi kolorizmima, naglašavajući
boje raznih motiva, pa tako imamo “bijelu sobu”, “crne stolove”, “žute dunje”,
“ružičasto cvijeće”, “crne kosove”, “zelene grane” i “žuti kljun”. Osim tih raznih boja
koje unose radost u prenesene slike, pjesnik se koristi još nekim lijepim i razigranim
epitetima kako bi naglasio motiv proljeća koji nije izravno izrečen. To su epiteti
“starinske mudre (knjige)”, “lanjsko (voće)”, “(soba) mirna radosna”, “(voćnjak)
rascvjetan”, “mlade (grane)” i “vesele (pjesme) ljubavi”.

Od ostalih stilskih figura u pjesmi pronalazimo kontrast “bijela soba- crni stolovi”, te
interijer prve i eksterijer druge strofe, zatim inverzija između “Adin Ganan živi u bijeloj
sobi.” i “U bijeloj sobi živi Adin Ganan.”, opkoračenje“Kosovi crni dolete/ Na mlade
grane zelene…”, prebacivanje “Žute dunje/ Mirisavke.” i personifikacija kosova u
stihu “Pa žutim kljunom pjevaju…”.

Ova pjesma pisana je distihom, ali u njoj razlikujem više vrsta stihova i to
jedanaesterac, deseterac, sedmerac, četverac, deveterac… stoga zaključujemo da je
pjesma pisana slobodnim stihom.
Ritam u pjesmi je živahan i ubrzan, sve dok se ne pojavi stih o Adinu Gananu koji živi
u bijeloj sobi. Ti stihovi prekidaju ritam, usporavaju ga i daju pjesmi pomalo
melankoličan ton, koji je u kontrastu sa svijetlim, šarenim i veselim tonom ostalih
stihova pjesme.

DOBRIŠA CESARIĆ: Voćka poslije kiše – izabrane pjesme

Zbirka “Voćka poslije kiše – izabrane pjesme” sastoji se od brojnih vrhunskih

pjesama Dobriše Cesarića. Zbirka je podijeljena u nekoliko dijelova. Dijelovi zbirke
nose nazive poput dobro poznatog naslova “Voćka poslije kiše”, zatim “Vidici srca”,
“Obasjani trenuci”, “Davno i nedavno”, “Proljeće koje nije moje” i slično.

Cesarić je poznat kao pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari. To uočavamo i u

obrađenim pjesmama. One su redovito pisane jednostavnim jezikom, stoga su lako
razumljive, ali to ne znači i plitke. Pjesnik na svakodnevnim motivima iz prirode gradi
vrlo duboke stihove. On opisuje ljepote malih stvari i u njima skriva dublja značenja
koja otkrivaju promišljene ideje. U Cesarićevu stilu uočavamo i dosljednost forme
pjesama koja uključuje i vezanost stiha. Neke Cesarićeve pjesme prožete su
pozitivnim i vedrim tonom, primjerice kada govori o sretnoj, uzbudljivoj i uzvraćenoj
ljubavi; neke pjesme su mu prožete sumornim tonom, poput pjesme koja govori o
nesretnoj, završenoj ljubavi te načinu na koji se pjesnik pokušava s tim pomiriti.

Nije neobično da se u Cesarićevim pjesmama skrivaju i dublja, filozofska pitanja o

prolaznosti vremena, života i ljubavi pa se nagovještaj istih može pronaći i u ovdje
analiziranim pjesmama. U nekim pjesmama spominje prolazak mladosti te moć
ljubavi koja svaku osobu može učiniti mladom u srcu. Vidi se po temi stihova da je
pitanje prolaznosti života koncept koji zanima pjesnika, pa upravo o njemu želi otkriti
nešto više. Slično je se ostvaruje u pjesmi u kojoj se divi slobodi koju posjeduje ptica
dok leti visinama i istražuje prostranstva. Pita se što ju je nagnalo na let u tom smjeru
te što ona time želi postići ili otkriti. Mnoga pitanja u tom slučaju ostaju
neodgovorena.

Cesarić je pjesnik koji obraća pažnju na sitnice koje ga okružuju, bilo u ljubavi ili u
prirodi. Piše o vlastitim iskustvima jer obraća pažnju na trenutke i doživljaje istih te u
pjesmama lirski doživljaj stavlja u prvi plan. On je u mogućnosti male stvari i detalje
koji bi običnom oku promakle, učiniti glavnim motivom pjesama. Dočarava njihovu
ljepotu te ih čini važnima, ostavši u svim pjesmama dosljedan svojem vlastitom
izričaju. Sve to ostvaruje kroz jezik koji je razumljiv i jednostavan pa zbog toga
opravdano nosi naziv pjesnika jednostavnog izričaja i malih stvari.

Poludjela ptica – analiza pjesme

“Poludjela ptica” je lirska pejzažna pjesma u kojoj se mogu prepoznati mnogi motivi iz
prirode, poput polja, oblaka, vjetra… Glavnu ulogu ima ptica čiji let prati pjesnik, pa
se pita kamo ta ptica putuje i što želi time postići.

Pjesma se sastoji od četiri katrena, u kojima su stihovi uglavnom jedanaesterci. Zbog

ujednačenih stihova, takav je i ritam pjesme. Ton koji prevladava u pjesmi je vedar te
prati poludjelu pticu koja slobodno leti nebom. Cijelom pjesmom prevladava
ujednačena shema uzastopne rime, aabb, što dodatno pridonosi zvučnosti i ritmu
pjesme. Primjeri rime su mrak- zrak, sitnica- ptica, trome- tome, noseći- doseći, vije-
grije, tminu- sudbinu, ptica- golica, srvo- drvo. Pjesma je puna vizualnih pjesničkih
slika kojima Cesarić dočarava ptičji let. Osim što je prizore iz pjesme vrlo lako
zamisliti i predočiti, lako je zamisliti i ptičju pjesmu o kojoj Cesarić pjeva već na
samom početku pjesme (“Kakvi to glasi čuju se u mraku, nad noćnim poljem visoko u
zraku? Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica: jedna u letu poludjela ptica”).

U prvoj strofi pjesnik predstavlja pticu koja u noći slobodno let nebom i čuje se
njezina pjesma. U sljedećoj strofi nastavlja opisivati ptičji let, ali ga pretvara u igru
između ptice i vjetra. Unosi motiv oblaka koji ptica nadlijeće te se igra s vjetrom i o
tome pjeva svoju pjesmu. Na kraju se pjesnik pita kamo ta ptica leti te što želi doseći,
postavljajući retoričko pitanje na koje nema odgovora. Treću strofu nastavlja
retoričkim pitanjima te se pita nije li vrijeme da ptica negdje savije gnijezdo, kako bi
se mogla grijati kad dođe zima, umjesto što odlazi daleko u noć i u nepoznato. On je
poziva da sleti niže, na neko bolje mjesto. U posljednjoj strofi pjesnik zaključuje kako
ptica ne mari za njegova upozorenja, nego nastavlja letjeti kao i prije, pjevajući i dalje
o vjetru s kojim se bori. A kad je snađe umor, neće naći utočište nigdje drugdje jer u
blizini neće biti niti jednog drveta.

U pjesmi se suprotstavlja tamni, noćni pejzaž koji bi trebao dati određenu sumornost
pjesmi, ali sloboda koju ptica posjeduje, način na koji pjeva i istražuje visine,
suprotstavljaju se toj tmini. U pjesmi se primjećuje divljenje pjesnika prema slobodi
ptice, njezinom mogućnošću odlaska i istraživanja prostranstava iz visina. Ona ima
mogućnost vidjeti sve ljepote svijeta, ali na drugačiji način. Pjesnik ujedno postavlja i
brojna pitanja, primjerice u prvoj strofi kad se pita kakvi su to zvukovi i pjesma koja se
čuje u tami? Odmah daje odgovor na to pitanja – to samo jedna poludjela ptica u
letu. Na ostala pitanja koja postavlja, poput onog gdje ptica leti te što želi time postići,
zašto odlazi sve dalje u tamu, pjesnik ne nalazi odgovor.

Dodatnu ljepotu pjesmi daje i činjenica da, iako je pjesnik predstavio noć i taman
krajolik, motivi iz prirode poput oblaka, vjetra i gnijezda i dalje se ističu, pa pružaju
kontrast noći, a pejzažu daju dodatnu ljepotu.

Bez oproštaja – analiza pjesme

Pjesma “Bez oproštaja” ljubavna je pjesma u kojoj se pjeva o nesretnoj, prošloj

ljubavi. Pjesnik izražava svoje žaljenje za njom te žaljenje zbog načina na koji je
ljubav završila, bez oproštaja. Pjesnik u svojem tugovanju postavlja mnoga pitanja na
koja nema odgovor.

Pjesma se sastoji od šest katrena, podjednake dužine, a rima je u pojedinim

strofama različita. U nekim strofama rimuju se drugi i četvrti stih (bonu- peronu, duši-
suši), a neki stihovi imaju shemu unakrsne rime, abab (njom- lom, stranu- restoranu,
vlak- znak, jače- plače, san- p’jan, su- jesu). S obzirom da se u pjesmi obrađuje tema
nesretne, završene ljubavi, ton pjesme odgovara temi. On je kroz cijelu pjesmu,
sumoran i negativan, stoga je i ritam usporen. Jednostavan jezik, glavno obilježje
Cesarićevih pjesama, prepoznaje se i u ovoj pjesmi jer pjesnik koristi jednostavne
izraze kako bi opisao nesretnu, prošlu ljubav. Koristi i mnoge motive. Osim glavnog
motiva ljubavi, kojem Cesarić daje neizmjernu ljepotu, koristi i motive vlaka i perona
da naglasi odlazak, a time ujedno i završetak njegove ljubavi.

Pjesma se može čitati i kao priča u kojoj pjesnik opisuje kako se odvio kraj te velike
ljubavi. Kao što sam naslov kaže, nije se oprostio s njom dok je odlazila, a upravo to
su i početni stihovi pjesme. U prvoj strofi pjesnik koristi motiv zabačenog restorana u
kojem se nalazio u trenutku odlaska njegove ljubavi. Govori kako je tamo sjedio i
slušao kako se njegove nade lome. Njegova ljubav nestala je tako što je otišla na
svoju stranu i on se od nje nije oprostio.

U drugoj strofi postavlja pitanje “Kako je bilo?”, kao da ga je sam čitatelj to upitao.
Odmah nudi i odgovor “Nije teško reći!”. Uvodi motiv vlaka, govori kako je krenuo
obično i lijeno, uz zvuk trublje koja se oglasila kroz žamor na peronu. Odveo je
njegovu ljubav, koju je u tom trenutku još uvijek volio. Cesarić priču uspijeva dočarati
brojnim pjesničkim vizualnim slikama. Čitatelj jasno može zamisliti pjesnika kako
sjedi u restoranu dok vlak odlazi, može osjetiti sve što osjeća i on u tom trenutku, a to
su tuga i žaljenje za ljubavi.

U trećoj strofi pjesnik se pita misli li njegova neprežaljena ljubav na njega u velikom
gradu u koji se uputila? Da li ga je očima tražila po peronu dok je odlazila. Ali na to
pitanje još uvijek nema odgovora. Ipak, ostaje mu nada da nije zaboravljen, da
njegova ljubav još uvijek misli za njega i plače za njim. Ta nada vidi se vidi u sljedećoj
strofi, u kojoj on zamišlja vlak kako odlazi negdje u daljinu. Postavlja pitanje “Al što to
moje srce kuca jače?”, na koje odmah sam daje odgovor. On lupanje srca
prepoznaje kao nadu i tajni znak da još uvijek nije zaboravljen.

U sjedećoj strofi njegova tuga i nada mijenjaju se u ljutnju. On sam sebe kori zbog
takvog razmišljanja. Govori sebi kako je pijan te da ne postoji mogućnost da ona još
uvijek plače za njim jer sve su njezine čežnje davno nestale. Pokušava se pomiriti s
tim (“A stvari jesu – kakve jesu.”).
To se nastavlja u posljednjoj strofi, ali se u njoj osjeća i konačnost, stvarno pomirenje
sa situacijom. Pjesnik ostavlja mogućnost da ona još ponekad pomisli na njega, ali
samo na trenutak koji brzo prođe, pa ga uspoređuje s listom koji se suši.
Iako cijelom pjesmom vlada sumoran ton, na početku pjesme jasno se osim tuge
osjeća i žaljenje za ljubavi te čežnja i želja da se vrati. Pjesnik se odbija pomiriti s
činjenicom da je otišla i da je njihova ljubav gotova. To se mijenja prema kraju
pjesme, a na samom kraju ton se osjetno mijenja. Još uvijek se osjeti sumornost, ali
pjesnik se miri s činjenicom da njegove ljubavi više nema. On je stoga mora ostaviti u
prošlosti i krenuti dalje. Od tih stihova u pjesmi više ne prevladava ljutnja i patnja,
nego postoji nagovještaj nečega pozitivnog u budućnosti, koje dolazi tek kada
raskrstimo s prošlosti i time u svom srcu napravimo mjesta za nove stvari.

Mala kavana – analiza pjesme

Pjesma “Mala kavana” ljubavna je pjesma kojom pjesnik izražava sreću zbog
uzvraćene ljubavi. Njegova sreća je velika i on u jednom trenutku izražava nevjericu
da je ta ljubav zaista stvarna (“Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš, Drago, jedino moje?!”).

Pjesma se sastoji od četiri katrena podjednake dužine. Kroz cijelu pjesmu u strofi se
rimuju drugi i četvrti stih (dvoje- moje, reći- sreći, noći- samoći, zlati- vrati). Ton
pjesme je pozitivan jer pjesnik pjeva o sretnom događaju, o uzvraćenoj ljubavi. Ritam
u pjesmi je raznolik jer svaka strofa pripovijeda o jednoj fazi njegove ljubavi, stoga je
ritam brži u strofama u kojima pjesnik pripovijeda o trenutnom događaju, o ljubavi u
sadašnjem vremenu, a nešto je sporiji u strofama u kojima opisuje prošle događaje te
opisuje razvoj svoje ljubavi. I u ovom slučaju pjesmom dominira jednostavan jezik
kojim Cesarić daje čar i ljepotu pjesmi. On uzima uobičajeni i često korišten motiv
ljubavi te ga pretvara u nešto čarobno te mu daje dublje značenje.

U prvoj strofi prisutan je motiv prostora, (male) kavana i stola (za dvoje, u kutu) kojim
pjesnik nagovještava mjesto radnje. Uzima i motiv iz prirode, (treperenje) sunca, koje
odgovara onome kako se on osjeća, budući da i njegovo srce treperi od ljubavi.
Izražava i svoje ushićenje, ali i nevjericu da je tolika sreća prisutna u njegovom životu
stihovima “Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš, drago, jedino moje?!”.

U drugoj strofi pjesnik se vraća u prošlost da bi objasnio kako se njegova ljubav

razvijala i rasla. Objašnjava da voli već mjesecima, stalno sve više, ali u tajnosti,
nikome nije to priznao. Bio je sam, ali to mu nije smetalo jer se osjećao blizu svojoj
ljubavi. Bio je opijen čežnjom za njom. Tu se uočava kontrast u osjećajima samoće i
čežnje jer iako je usamljen, ljubav ga ispunjava toliko da tu samoću niti ne osjeća.
U trećoj strofi vraća se u sadašnjost. Upućuje riječi svojoj ljubavi, govoreći joj da još
tog jutra nije mogao ni slutiti da će mu ljubav biti uzvraćena te da će u tom trenutku
biti zajedno. Još uvijek se u jednom stihu osjeća ton usamljenosti iz prošle strofe, i to
u stihu u kojem govori da je probdio noć misleći da mu je ljubav neuzvraćena. Ali u
posljednjim stihovima u strofi, kad je pjesnik ujedinjen sa svojom ljubavi, ton postaje
pozitivan. Vrhunac pjesme događa se u posljednjoj strofi, u kojoj pjesnik ostvaruje
fizički kontakt sa svojom ljubavi. To se očituje u stihovima “Naić’ na ruku toplu i
spremnu da stisak mi dršćući vrati?”.

Kao što je na početku analize rečeno, pjesnikova sreća je tolika da on u pojedinim

trenucima ne može povjerovati da je stvarna i da mu je ljubav zaista uzvraćena. Zbog
toga često izražava svoju nevjericu retoričkim pitanjima: !Pa ti me ljubiš, zbilja me
ljubiš, drago, jedino moje?!!, !Dal mogo sam slutit ovoga jutra, da ću ti šaptati riječi,
sanjane u samoći? I da ću tog jutra, što će se vječno u riznici srca da zlati, naić na
ruku toplu i spremnu da stisak mi dršćući vrati?!. Osim retoričkog pitanja, Cesarić
koristi i metaforu (“riznica srca”), a kao najvažniji motiv u pjesmi izdvaja se “jutro” jer
donosi velike prekretnice u životu. Još tog jutra pjesnik je samo sanjao o svojoj
ljubavi, a onda je ona uzvraćena. Sam pjesnik dočarava važnost jutra govoreći da će
se jutro vječno zlatiti u riznici srca.

Cesarićeva veličina i važnost opravdana je, a jedan od razloga njegove veličine je i

način da jednostavnim izrazom, dočara ljepotu i dubinu neopipljivog osjećaja. Čitajući
opise pjesnikove ljubavi, čitatelj tu ljubav proživljava kao vlastitu.

Ma kako uzdiglo se srce – analiza pjesme

“Ma kako uzdiglo se srce” Dobriše Cesarića, ljubavna je i misaona pjesma. U njoj se
razmatra mogućnost nove ljubavi te prolazak mladosti. Ljubavna tematika očituje se
u stihovima u kojima pjesnik želi još jedan, posljednji put osjetiti toplinu žene, biti
opijen njezinim zaljubljenim očima. Ujedno, on žali za prolaskom mladosti te želi još
jednom u potpunosti iskusiti sve njezine čari. (“Još jednom opij ga i digni milinom
jedne mlade žene, još jedne zaljubljene oči za ove oči zanesene.”). Lirski subjekt u
pjesmi je sam pjesnik.

Vanjska struktura pjesme sastoji se od četiri strofe po četiri stiha, dakle četiri katrena.
U njima su svi stihovi deveterci, što omogućuje ujednačeni ritam pjesme. Ritam je
spor te odgovara tonu pjesme, koji je većim dijelom sumoran zbog tematike prolaska
mladosti koja se očituje u pjesmi. Ali, primjećuju se i pozitivni tonovi, posebice u
stihovima u kojima se govori o zaljubljenosti te punoći opijenog srca. Zbog toga
primjećuje se kontrast između pozitivnog i negativnog tona, između prolaska
vremena i ljubavi koja svako srce, čak i ono staro, ponovno čini mladim. Rima u
strofama uglavnom se pojavljuje u drugom i četvrtom stihu (pasti- cvasti, zgusnem-
usnem), osim u trećoj katreni, u kojoj je shema rime abab (srcu- škrcu, vazda- razda).
Ona dodatno pridonosi ritmu pjesme te je usklađena s tonom koji prevladava u
pjesmi.

Cesarić u pjesmi personificira srce kako bi dočarao ljubav i strast koju osjeća.
Personificirano se srce uzdiže i cvate, prije nego što klone i padne. Pjesnik izražava
želju da, prije nego što mladost u potpunosti prođe, on još jednom iskusi sve čari i
ljepote mladosti i ljubavi.

S obzirom da je Cesarić pjesnik jednostavnog izraza i malih stvari, što se može

primijetiti i u njegovi drugim pjesmama, u kojima redovito uzima jednostavne motive,
poput motiva iz prirode te njima dočarava ljepote života, a u svojim jednostavnim
stihovima skriva dublje značenje. I u ovoj pjesmi prevladava lako razumljiv jezik, ali
čak i jednostavnim jezikom on uspijeva dočarati ljepotu, u ovom slučaju života. S
filozofskog stajališta, može se reći kako pjesma obrađuje temu prolaska mladosti te
ujedno i prolaska života, a to je česta pojava u Cesarićevim pjesmama.