Naoki Higashida - Ja sam ovdje

Predgovor

Napisao sam ovu priču u nadi da de vam pomodi shvatiti koliko je bolno kada se
ne možete izraziti ljudima koje volite. Ako se ova priča poveže s vašim srcem na
neki način, onda vjerujem da dete se modi povezati i sa srcima ljudi s autizmom.

Ja sam ovdje

Šun je mislio da poznaje sebe jako dobro, ali od tog dana više nije bio siguran. Svi
bulje u moje lice. Rano je večernje nebo bilo zlosutno prekriveno narančastim,
pepeljasto-sivo uokvirenim, oblacima. Zašto svi bulje u mene? Kad je Šun izašao iz
lokalne trgovine, priđe mu starac i upita, "Što radiš ovdje?" Šun ga nikada prije nije
sreo. Nosio je crvenu kapu spuštenu do očiju, bijelu majicu i crne bermude iako je
bila zima Nikad ne razgovaraj sa strancima, Šun pomisli i počne žuriti doma. Tog je
trenutka Šun primijetio - svi bulje u moje lice. Njegova je prva pomisao bila da su
svi zabrinuti za njega, ali ne, nije to bila takva vrst pogleda. Kako da to
opišem? Nije to pogled iznenađenja ili prepoznavanja… više kao ledeno,
zastrašujude zurenje. Štogod da je bilo, Šun je pobjegao doma.

„Vratio sam se!“

Šunu je laknulo što se vratio kudi, konačno na sigurnom. Njegova mama je

užurbano pripremala večeru kao i obično. Šun je otvorio hladnjak i počeo govoriti
mami dok je vadio sok u tetrapaku. „Hej mama, danas sam…“ Šunove su riječi
presušile. Samo je stajala tamo. S pregačom, tavom u ruci, frizurom i odjedom
potpuno istom kakva je bila kada je Šun ranije izašao van, ali ipak, Šun nije mogao
pomaknuti niti mišid. Ponovno to ledeno zurenje. Sve se počelo okretati oko
njega kao u usporenom filmu. Bježi odavde, kreni, sada, izlazi van! Da li je Šun to
mislio ili mu je netko naređivao? Šun je uspio preuzeti kontrolu nad svojim
nepokretnim tijelom i pobjegao je iz kude, gotovo urlajudi.

Šun se našao u parku, a da nije znao kako je stigao ondje. Iako je bilo hladno,
njegovo se tijelo kupalo u znoju. Bio je iscrpljen. Što se događa? Da bi nekako
pokušao shvatiti što se događa, Šun je odlučio da se prisjeti što se sve događalo
tog dana. Probudio sam se, otišao u školu, vratio se doma. Do sada, sve
uobičajeno. Nakon toga … Nakon toga … Nije se moga ničega sjetiti. Što sam
dovraga idude radio? Šun je sjeo na klupu i zurio u nebo dok se studeni vjetar
motao oko njega. Poput rupe u sredini uštipka, sjedanje je nekako napustilo Šunov
um. Nije čak mogao ni plakati. Kako je čudno da osoba može zadržati hladnu
glavu iako stvari postanu očajničke kao sada. Sunce se utapalo iza
obzora. „ Moram nešto napraviti “ , Šun pomisli, no u isto vrijeme je također
osjedao, „Što god da mi se dogodi, dogodit de se“. Koliko je vremena prošlo? Šun
je primijetio da ga je okružila tama. Pridigao se na noge.

Bez jasnog smjera na umu, Šun je nastavio hodati. Nikoga nije bilo u blizini. Možda
su svi ljudi u svojim kudama. Koliko god se Šun možda osjedao usamljeno, nije
nikoga htio vidjeti, čak ni svoje prijatelje. Pitam se da li se kod kude ved brinu za
mene? Šunove noge su ga dovele do kude.

No, činilo se kao da je njegova kuda obavijena potpunom tamom. Šunov otac se
ved trebao vratiti doma s posla ranije tog dana, pa se Šun čudio gdje bi njegovi
roditelji mogli biti. U isto vrijeme, osjedao je olakšanje što se vratio. Sigurno me
traže, pomislio je. Nije kao da me je bilo tko maltretirao, samo su buljili u mene na
taj neki čudan način, to je sve. Sada se osjedao puno bolje pa je odlučio čekati
svoje roditelje ispred kude. Zimsko nodno nebo je bilo prekrasno, a
svjetlucanje zvijezda mu je umirivalo srce.

Koraci su se približavali. To su sigurno mama i tata. Šun im je potrčao u susret.

Stvarno mi je jako, jako žao što ste brinuli zbog mene, ja sam samo … “ Nešto s
njima nije bilo u redu. Možda me ne mogu prepoznati u mraku. Šun je zgrabio
majku za ruku…

... Barem je mislio da jest, ali ruka joj nije bila ondje. Što? Ovo se ne događa! Šun
nije imao nikakvog pojma što se događa. Samo je stajao tamo, nijemo, dok su
njegovi roditelji prošli točno pored njega. Jedino što je Šun
mogao napraviti je ponavljati u sebi, Ovo nije istina, ovo nije istina Čučnuo je i
zagrlio koljena. Što mi se to događa? Što se događa? Pomozite mi. Pomozite…

„Ah, tu si ti.“ Šun je čuo glas i pogledao gore. Ispred njega jej stajao starac kojeg
je sreo ispred trgovine. Gledao je u Šuna ljubaznim pogledom. "Sve je u redu. "Sve
je u redu. Idemo zajedno natrag.“ Starac je primio Šunovu ruku.

Šun je samo gledao starca.

Nježno, starac je rekao Šunu, „ Ti više ne pripadaš ovom svijetu.

“ Šun nije imao pojma o čemu je starac pričao.

„Šun,“ reče starac, „nisi primijetio trenutak kada si umro. Na putu do

trgovine, bojim se da te je udario auto koji je projurio kroz crveno svjetlo.“

Sjedanje na prizor se polako vradalo Šunu. Aha, tako je, mislio sam izbjedi auto, ali
sam se tada nekako ukipio i nisam se mogao pomaknuti, da, onda me
je udario, i pomislio sam, Kakav gadan nered de ovo biti, ali onda sam došao sebi i
našao se opet tamo ispred trgovine... Šunove su se oči počele sjajiti od suza. Znači,
mrtav sam? Ja? Mrtav? A ne mogu ni prestati jecati… Ne želim biti mrtav. Ne. Ne,
ne. Ne!

Šun je zavrištao i nastavio plakati.

Koliko je vremena prošlo? Nitko ne može plakati dovijeka, napokon. Malo pomalo
su se Šunove suze osušile, ali um muje još bio prazan. Starac je
progovorio: „Dobro. Što kažeš da se sada vratimo?“

Kamo? Da se vratimo kamo? „Ali moj je dom... tamo." Šun je na brzinu škicnuo u
prozor svoje kude. Mogao je vidjeti u dnevnu sobu. Plaču… Mama i tata se oboje
grče u plaču.

Šunove su se oči počele opet puniti suzama.

Što bih sada trebao raditi?

Starac je mahnuo rukom prema Šunu i počeo hodati, i kao da

ga je povukao nevidljivom uzicom, Šun ga je pratio. Starac je
koračao prema zapadu. Što me tamo čeka? Iako je Šun ved bio mrtav ipak ga
držao strah od smrti. Drhtavim glasom je pitao, „Kuda idemo?“

Satarac je stavio ruku oko Šunovog ramena i odgovorio kao da se to

podrazumjeva: „Pa u Raj, naravno.“

„Oh. Ja, hm... nikad nisam prije bio u Raju."

Starac se glasno nasmijao. „Očito.“

Put u Raj. Da, čitao sam o tome u knjizi, davno … Bio je to prekrasan bijeli put
uzvišen prema Nebu, okružen najljepšim cvijedem kojeg nikada nitko nije vidio.
Razmišljajudi o tome, Šun je održavao korak sa starcem. Prošlo je možda pola sata.
Šun se pitao da li je mogude da je Put u Nebo tako običan kao ovaj. Štoviše,
uopde se ni približno nije osjedao mrtav. Iako su se stvari činile potpuno beznadno
i očajno, Šun se ponovo osjedao kao onaj stari.

„Oprostite gospodine, hodemo li uskoro stidi u Nebo? Osjedam se tako umorno

da bi mogao klonuti i umrijeti.“

Starac se grohotom nasmije.

I Šun se grohotom nasmije.

Tko bi to rekao? Pomislio je Šun. Možeš pronadi nešto smiješno u bilo kojoj
situaciji, čak i kad si mrtav. Razmišljajudi o tome, Šun je shvatio da se osjeda
sretnije.

„Pa, konačno si se nečemu nasmijao,“ reče starac. „Znači da Put na Nebo počinje
upravo ovdje.“ Smireno, podigne obje ruke prema nebu. Činilo se kao da je nešto
rekao, ali Šun nije mogao čuti što.

Kad malo bolje razmislim, jednom mi je netko rekao da kada umremo postanemo
zvijezde. Sigurno je to bila mama. Ona je uvijek bila na mojoj strani. Tata je isto
provodio puno vremena sa mnom... ali nema više loptanja s njim. Šun je pogledao
gore u nodno nebo i tiho uzdahnuo.

„Što misliš?“ Reče starac. „Vrijeme da krenemo?“

U Šuna se ponovno uvukao strah. Umirem li? Ne, ne, ved sam mrtav. Ali, što de mi
se sada dogoditi? Kad bi barem mama… Cijelo se Šunovo tijelo počelo tresti.

Starac je to primijetio. Obzirno je zagrlio Šuna. „Nema razloga za brigu. Otidi deš
samo na tren.“

Otidi du samo na tren? Šun je bio zbunjen. Što de se dogoditi sa mnom? Lagano,
sigurno, prizor ispred Šunovih očiju se počeo magliti i srušio se na mjestu.

U dubokom i besanom snu, Šun je pomislio, Zašto ljudi uopde moraju umrijeti?
Toliko toga još želim napraviti. Tada, bojazno, Šun je otvorio oči da vidi što se
dogodilo. Prastari čovjek u bijeloj halji je stajao pred njim, a Šunu je svanulo da to
mora biti Bog. Zapravo, ovaj Bog je bio potpuno isti kao i onaj sa slike koju je Šun
vidio u muzeju. Opa, Bog, bolje da se lijepo ponašam. Da bi pokazao poštovanje,
Šun poskoči na noge. Ha? Noge su mi nestale! Znači duhovi stvarno lebde okolo
bez nogu. No tada je Šun shvatio nešto od čega je gotovo dobio srčani udar:
„Nestalo je!“ Potpuno je nestalo! Moje tijelo je potpuno nestalo!“

To je bilo previše i Šun je izgubio kontrolu, zaboravio je da je u prisustvu Boga i

počeo gubiti živce.

„Hej, hej, hej, nema potrebe za tim,“ reče Bog. Glas se činio maglovito poznatim
Šunu, kao da ga je ved negdje čuo. „Teško da de ti više trebati tijelo sada kada si
mrtav, zar ne? Sve stvari koje su te dosada sputavale i zadržavale su sada nestale.“

Oh, tako je, naravno… Mrtav sam. Uprkos tome što Šun nije imao tijelo, sva je
energija isparila iz njega.

„Molim vas gospodine, što de se dogoditi sa mnom?“

„Apsolutno ništa se nede dogoditi s tobom, jer… pa pogledaj uokolo, došao si u
Raj.“

Pa kakvo je ovo zapravo mjesto? Šun je počeo pregledavati svoje okružje. Tama
je bila tamnija od dubine nodi, ali prožeta svjetlucavim zvijezdama.
Nikada nisam vidio toliko zvijezda tamo gdje sam živio… vau. Zvijezda je stvarno
bezbroj. Izgubljen u njihovoj čistoj ljepoti, Šun je gledao i gledao, a misli o smrti su
nestajale.

„Za sada, radi što god želiš,“ reče Bog. „Usudim se redi da si još jako povezan sa
svojim prošlim životom i još imaš nedovršenih poslova koje moraš riješiti. Ali
polako deš shvatiti kako stvari stoje, malo pomalo.“ S tim, obris Boga je blijedio i
nestao poput daha koji nestaje u magli.

Lako je to njemu redi, „ Radi što god poželiš “ , pomisli Šun. Nije znao što dalje.
Pogledao je dolje i tamo je bila Zemlja, prodorno plava i prekrasna u tami. Znači
ovo je Svemir u kojem stojim. No, što da sad radim? Kako bih trebao živjeti kad
nemam niti tijela. Potpuno sam, također. Prva stvar koju moram otkriti je kako
živjeti kad si mrtav. Šun nije imao pojma.

Neko vrijeme, Šun je ostao na mjestu. Ovaj Raj je stvarno drugačiji od onog Raja
kakvog sam zamišljao. Mislio sam da je Raj prepun ukusnih jela i zabavnih stvari za
raditi cijeli dan, a ništa te nede mučiti ili raditi poteškode. Šun je glasno uzviknuo:
„Hej! Što se događa? Samo me vratite doma, odmah!“ U trenutku kada je to
izustio Šun se odjednom naglo počeo strmoglavljivati brzinom koju nikada prije
nije doživio.

Gdje sam sada? Čekaj, da, ovo je moja kuda. „Mama?" Šun je pohitao od sobe
do sobe tražedi mamu. Pronašao ju je u sobi japanskog stila,
pokraj dnevne sobe. Šunovo srce je udaralo. „Mama?" Iza leđa ju je dozvao, tiho.

Nije se okrenula prema njemu.

Sad sam stvarno i uistinu mrtav, zar ne?

Šunova posljednja nada je isparila. Oborenog pogleda, došao je ispred mame i

stao da bi barem mogao pravo pogledati njeno lice. Izgledala je tako tužno i
slomljeno u svojoj crnoj odjedi. U mislima, Šun joj se ispričao. Mama, tako mi je…
tako mi je žao što sam umro.

Između Šuna i njegove mame je prostrujao blagi lahor. Njena je ruka dodirnula
njegovo tijelo, isto ono tijelo koje očito ona nije mogla vidjeti jer nije bilo ondje. A
Šun je osjetio istu onu toplinu koju je osjedao nekada davno kada je bio mali i
kada ga je mama mazila.
 Šunov tata je došao iz dnevne sobe.

„Hej. Što radiš?“

„Nekako,“ odgovori Šunova mama, „osjedam da je Šun ovdje.“ „

Šun je uvijek s nama. Uvijek.“

Šun nije znao što bi mislio o tome. Mrtav sam, a moji su osjedaji isti kao što su i bili.
Želim pomodi mami i tati, ali ništa ne mogu napraviti. Šun je zatvorio oči i istog
trenutka je poletio zaprepašdujudom brzinom.

Šun se vratio na mjesto koje se zove Raj. Svemir je bio tih. Potpuno sam, Šun se
izgubio u mislima. Nije znao što da više misli o sebi. Nikad nije pomislio da de
nakon smrti biti toliko potpuno sam. Želio bih kada bi barem bilo nekog ovdje s
kim bih mogao pričati. Tad nešto začu. Kakav je to zvuk Šun je pažljivo osluškivao.
Bio je to glas dječaka. Šun je uzviknuo,

„Ima li koga tamo?“

„Ti si sigurno nov ovdje, zar ne? Bok. Ja sam Kazuo.“

Šun je bio ushiden. „Sjajno! Mislio sam da nikog nema osim mene.“

„Još nas ne možeš razabrati, ali ovdje ima toliko ljudi koliko ima zvijezda,“ reče
Kazuo. „Ako poželiš, modi deš razgovarati s nama, bilo kim, kad god hodeš. Ovaj
svijet je izvan vremena, izvan prostora. Ovdje je savršena sloboda. Živim ved ovdje
u Raju osam godina, znaš.“

„Ne znam što bih radio ovdje,“ reče Šun. „Kažeš da imamo savršenu
slobodu, ali zapravo… ovdje nema ničega.“

Kazuo se samo nasmijao.

„Trebao bi raditi stvari koje nisi mogao dok si bio živ.“ S tim, Kazuo negdje
nestane.

Znači trebao bi raditi stvari koje mogu samo sad kad sam mrtav… U tom trenutku,
bezbrojna svjetla su omotala Šuna, ugodna poput svjetlucavog
pokrivača. Kao da se njihao u kolijevci, i napokon, sva napetost koju je Šun osjedao
do tog trenutka je počela jenjavati. Prvi put nakon puno dana, Šun je zaspao.

Šun se ved počeo privikavati na život u Raju, i upoznao je puno prijatelja, kao što
je i Kazuo rekao. Svi su bili ljubazni i nije bilo nikakve prepreke u jeziku,
nacionalnosti ili dobu. Ljudi su ovdje živjeli tako mirno da je bilo
teško povjerovati koliko su se borili i prepirali kad su bili živi. Šun nikad nije ni
sanjao da nemati ništa može biti toliko blaženo. Sad je ved napravio vedinu stvari
koje nije mogao dok je bio živ. Posjetio je svaki kutak Zemlje.
Razgovarao je s brojnim ljudima u Raju. Sve je bilo novo i uzbuđujude.

Ponekad je Šun posjetio i svoje roditelje. Bilo je žalosno što nije mogao razgovarati
s njima direktno, ali činilo ga je sretnim samo da im vidi lica i čuje kako pričaju o
njemu. To je bilo dovoljno da Šun ostane hrabar i nastavi dalje.

Kada je tog dana Šun posjetio dom, mama je izgledala čudno. Bila je očajna i čini
se kao da ništa nije jela. Netremice je gledala u fotografiju sina, a suze su joj bile u
očima. „ Šun, mislim da ne mogu nastaviti živjeti ovako bez tebe. Želim biti s
tobom.“ Nakon što je to rekla, obrušila se na stol, licem prema dolje i jadikovala.

Potresen, Šun je počeo plakati. Ali mislio sam da se pomirila s mojom smrdu.
Mislio sam da de sve biti u redu. „Ne plači mama. Mama, molim te. Nemoj.“ Tako
nježno, Šun joj je obgrlio ramena. Nevidljiv sam, ne zna da sam ovdje. Šunova
mama je nastavila plakati dok se nije spustio mrak, a on je ostao pokraj nje.

Nakon što se vratio u Raj, Šun je razmišljao o svojim roditeljima svaki dan. Bio sam
siguran da de se jednom stvari vratiti u normalu za mamu i tatu. Ali izgleda da de
njihova žalost trajati do kraja njihovih života. Iako mogu biti s njima, ništa ne
mogu napraviti da im pomognem. Šun je upadao u beznadnost. Pa,
ništa drugo ne mogu. Vrijeme je da tražim Božju pomod. Šun dozove glasno: „
Bože? Molio bih te jednu uslugu!“

Svjetlucajudi iz magle, Bog se materijalizirao. „Mislim da si me trebao?“

„Moji roditelji još uvijek oplakuju moju smrt, ali ništa ne mogu napraviti da im
pomognem, a to je jednostavno… neizdrživo.“

Bog je klimao glavom dok je slušao. „Razumijem kako se sigurno osjedaš. Stvar je
u tome, to je život, zar ne? Ali tvoji mama i tata de te ponovno modi vidjeti ovdje,
kada dođe red na njih.“

Šun je shvadao Božje riječi, ali se ipak nije osjedao bolje. „Previše je to neizdrživo
za moje roditelje. Ali potpuno je nemogude da budem sretan ovdje u Raju, znajudi
bol kroz koju moji roditelji prolaze!“ Šun je shvatio da se skoro dere.

„Hmmm… Ovo je problematično. Nigdje nije tako ugodno kao u Raju…“ Bog je
duboko razmišljao. „ Pa, ne kažem da ne postoji način da pomognem tvojim
roditeljima.“ Tada je rekao Šunu nešto potpuno neočekivano. „Naime, mogao bi
se ponovno roditi i biti sin svojim roditeljima."
Kad je ovo čuo, Šunovo srce je poskočilo od srede. „Stvarno? Stvarno to možeš
napraviti?“ Glas mu je bio hrapav od uzbuđenja, a srce mu je kucalo brže. Kada bi
se to stvarno moglo dogoditi, odmah bi se vratio njima.

Ali, kao da je pročitao Šunove misli, Bog nastavi: „Postoji, međutim,

jedna mala caka.“ Bog je pogledao Šuna pravo u oči. „Kad se rodiš, više nedeš biti
Šun. Sva tvoja sjedanja koja si imao kao Šun de nestati.“

Znači više nede biti Mene. Šunove su nade usahnule. Moje postojanje de biti
izbrisano zauvijek. Sad je Šun razumio malo bolje zašto su Kazuo i njegovi drugo
prijatelji tako dugo ostali u Raju. Što da sad radim? Šun se pokolebao. Ako ne
mogu više biti ja, koji je smisao da se ponovo rodim?

S Neba, Šun je gledao u plavu Zemlju.

Prošao je cijeli jedan mjesec, ali se Šun još nije odlučio. Nije ni otišao natrag kudi,
niti jednom. Život u Raju je bio jako ugodan Šunu, a pomisao da de ovdje jednom
vidjeti svoje roditelje ga je pomalo tješila. Vrijeme de sve riješiti, Šun je počeo
vjerovati.

Malo pomalo, godina je prošla otkad je Šun umro.

Idude nedjelje, Šun je ponovno posjetio svoj stari dom po prvi put nakon puno
vremena. Njegova mama, međutim, nije bila u kudi. Pitao se da li je otišla u
trgovinu kada je telefon zazvonio. Šunov tata se javio. „Razumijem,“ rekao je, „
Odmah dolazim.“

Glas Šunovog tate je bio potuno bezbojan. Poletio je iz kude, a Šun ga je pratio sa
zloslutnim osjedajem.

... Stigli su u bolnicu. Šunov otac je imao mrgodan pogled. Mama je završila u
bolnici? Šun je ušao u sobu i naglo uzdahnuo od iznenađenja. Da li je ovo stvarno
moja mama?

Na bolničkoj postelji ležala je iscrpljena, bolesno blijeda mama. Izgledala je poput

stranca. Šunov tata je isto izgledao potpuno iscrpljen.

Ne! Kako je mama mogla završiti ovako?

Šun je bio previše slomljen da napravi ikakav zvuk. Svi smo

zajedno živjeli, mama je bila tako radosna, tako vedra. Ovo je bilo užasno.

Doktor je zaključio svoj pregled i rekao.

„Zasnovano na trenutnom stanju,“ rekao je, „Bojim se da ne mogu
garantirati da de se izvudi.“

Prije no je doktor završio, Šun je pohitao mami i uzviknuo, „Mama, ne smiješ još
umrijeti! Nemoj umrijeti! Molim te, molim te, molim te! Jednostavno...
Nemoj! “ No, njegov glas nije dopirao do nje. Ne, to je bilo
previše za izdržati. Čak i da se sretnemo u Raju, ova žena ovdje nije ista mama koju
sam volio.

Iako Šunova mama nije mogla čuti njegov glas, u bunilu ja

zazvala njegovo ime. „Želim vidjeti Šuna… Šun… Šun…“

Šun više nije moga izdržati bol. Gušila ga je. Mislio sam da demo se oboje modi
nositi s rastankom toliko dugo dok nam srca budu spojena, ali si izgubila snagu i
volju za životom, nisi li, mama? Njegovo se srce slamalo. Ja sam taj koji je donio
toliku tugu, pa i ja moram biti taj koji de joj pomodi. Ako ne napravim što mogu,
umrijet de od slomljenog srca.

Šun je odlučio.

Bududnost stvaramo sami.

Prikupio je svako zrno hrabrosti, ali je rekao smireno: „Molim te Bože, želim da me
vratiš mojoj majci.“

U zraku su se pojavile višebojne sfere, a unutar svake je bila sitna zlatna

kuglica. Tada, pred Šunovim očima, jedna po jedna, sfere su puknule…

Zvonjava…

Zvonjava …

Zvonjava…

Šun je pomislio kako je prepoznao zvuk zvona od nekad jako, jako, davno.

U njenoj bolničkoj sobi, Šunova se majka probudila iz sna.

Šunov otac je bio zabrinut: „Kako se osjedaš?“

No, ona ništa nije odgovorila.

„Gledaj, ako se osjedaš loše pozvat du doktora..“

Taman kad se spremao odjuriti, Šunova je majka otvorila usta da izusti: „Šun me
posjetio... u snu."

Šunov otac ju je primio za ruku. „To je lijepo ljubavi.“

Nastavila je sa suzama u očima, „Shum mi je rekao - Ovdje sam, uvijek,

zato nemoj više plakati, u redu? Izgledao je strašno nesretno, zbog, zbog stanja
u kojem sam. Moram dodi sebi, i, i... pokupiti natrag dijelide svog života."

Šunov je otac kimnuo. „Da. Šun uvijek pazi na nas. Pokušajmo…

nekako... početi iznova. Novi početak.“

Na prozoru, prve su pahulje snijega počele padati. Sniježni kristali nastali od

Šunovih suza su bili Božji dokaz da je dječak po imenu Šun živio jednom u ovom
svijetu.

„Gledaj,“ reče Šunova majka. „Sniježi. Prekrasno je.“

„Prvi snijeg,“ rečw Šunov otac. „Uvijek je volio snijeg, nije li?“

Pet je godina došlo i prošlo. Kao što je i bilo obedano, godinu

nakon Šunove odluke, nova je beba stigla u Šunovu obitelj. Bila je djevojčica po
imenu „Nozomi“ što je značilo „Nada“. Nozomi je trebala krenuti u vrtid tog
proljeda.

„Čekaj, Nozomi!“ Mama ju je pozvala. „Čekaj mene!“

„Trčat du malo ispred tebe mamice“, Nozomi je uzvikivala dok je trčala. Mamica
hoda tako polako. Čim dođem u trgovinu prvo du kupiti neku čokoladu. Trčala je
bez gledanja kuda ide i naletjela na nekoga. „Oh! Jako mi je žao“, reče Nozomi.

„ Jesi li dobro?" Upita čovjek s crvenom kapom. „ Hej, zar nisi ti …

“ „Ti me poznaješ?“ Upita Nozomi, znatiželjno. „Tko si ti?“

Čovjek se zanjiše na peti: „Zar si se ved vratio? Ovaj starac ovdje je Anđeo,
vjerovao… vjerovala ti meni ili ne.“

Nozomi je pomislila da je to malo sumnjivo jer bi anđeli trebali imati krila i živjeti u
Raju. „Oh ne nisi.“ Buljila je natrag u starca sa svojim velikim okruglim očima.

Oteo mu se vedar smijeh. „Svejedno, imaš li dovoljno ispunjen život?“

 Što uopde znači „ispunjen život“? Nozomi je morala razmisliti o
tome.
Mamica i tatica često kažu, „Imamo stvarno ispunjen život.“ Znači da, onda i ja
imam isto ispunjen život. Nozomi se nasmiješila starcu. „Naravno da imam.“

Konačno, Nozomina mama ju je sustigla, bez daha. „Što ai opet naumila?"

„Pričam s njim.“ Nozomi se okrenula, ali nikog tamo nije bilo. „Oh. Kuda je nestao?
“ Nozomi se osvrtala. „Bio je tu jedan čudan starac... rekao je da je anđeo."

„Rekla sam ti da ne pričaš sa strancima,“ rekla je Nozomina mama, pomalo

osorno.

Znači da je taj starac bio stranac? Nozomino se srce lagano stegnulo zbog neke
vrste radosti. Kakav je ovo osjedaj?

„Svejedno,“ reče majka. „Nastavimo mi s kupovinom, hodemo li?“

Ah da, čokolada. „Mamice, kupiš mi čokoladu? Jednu za mene i jednu za mog

bracu, tako da mi trebaju dvije, molim te.“

„U redu, u redu. Ali sigurno deš ih obje odmah progutati, kladim se.“ „

Zato jer mi je rekao da smijem uzeti njegovu."

„Srećom imaš tako dobrog brata.“

Na putu iz trgovine, Nozomina je mama razmišljala u Šunu. Jednog dana,

vidjet ću Šuna ponovno. Do tada du se nekako snadi. Snadi ću se sasvim dobro.

Nozomi je opet potrčala. „Mamice! Idemo do onog trešnjinog drveta koje

je moj braco toliko volio.“ Iste stvari koje je volio moj brat su iste one stvari koje i
ja volim. Gledajudi u trešnjin cvijet, Nozomi se pitala kakva je osoba bio njen brat.