Delphine de Vigan - Ništa se ne opire noći

Jednog sam dana slikao, crno je preplavilo cijelu površinu platna, bezoblično,
jednolično, neprovidno.

Vidio sam u toj krajnosti neku vrstu negiranja tmine.

Više-manje slabo, razlike u teksturi odražavale su svjetlost i sva ona tama

isijavala je neku jasnoću, slikovito svjetlo osobite emocionalne snage koja mi je
budila želju za slikanjem.

Moje oruđe više nije bila tama, nego ta neka tajnovita, iz tame rođena svjetlost.

Pierre Soulages.
PRVI DIO
Majka je bila modra, kad sam je onog siječanjskog jutra našla u njezinu domu, neka blijeda
modrina pomiješana s pepelom, ruke su joj bile čudno tamnije od lica. Ruke kao umrljane
tintom, u pregibima između članaka prstiju.
Majka je bila mrtva već nekoliko dana.
Ne znam koliko mi je sekundi ili minuta trebalo da to shvatim, premda je bilo očigledno
(majka je bila ispružena na svom krevetu i nije odgovarala ni na kakvo dozivanje), silno
dugo vrijeme, nespretno i grozničavo, sve do krika koji mi se oteo iz pluća, kao nakon
nekoliko minuta apneje. Još dan-danas, više od dvije godine poslije, to mi ostaje misterijem,
kojim je mehanizmom moj mozak mogao držati tako daleko od sebe percepciju majčina
tijela, a osobito njegova mirisa, kako mu je moglo trebati toliko vremena da prihvati
informaciju koja je ležala pred njim? No to nije jedino pitanje koje mi je njezina smrt
ostavila.

Četiri ili pet tjedana poslije, u stanju neobično mutne tuposti, primila sam Nagradu knjižara
za roman u kojem je jedan od likova majka koja se povukla od svega, ne izlazi iz kuće, a
nakon godina šutnje iznova progovori. Svojoj sam tu knjigu dala prije nego što je izišla,
svakako ponosna što sam došla do kraja jednog novog romana, ali i svjesna da sam malo
provrtjela nož u rani.
Nemam nikakvo sjećanje o mjestu na kojem se odvijala dodjela nagrada, ni o samoj
ceremoniji. Vjerojatno užas još nije izišao iz mene, no ipak sam se smiješila. Nekoliko
godina prije, ocu moje djece koji mi je prigovarao da samo bježim (misleći na onu iritantnu
sposobnost da u svakoj prigodi namjestim lijepo lice), pompozno sam odgovorila da samo
živim.
Smiješila sam se i na večeri priređenoj u moju čast, brinulo me samo hoću li izdržati
najprije stajati, zatim sjediti a da se iznenada ne sručim u vlastiti tanjur, u nekom zaletu
nalik onom koji me kad sam imala dvanaest godina katapultirao naglavce u prazan bazen.
Sjećam se fizičke, štoviše atletske dimenzije koju je imao taj napor, izdržati, da, iako
naravno nitko nije bio naivan. Činilo mi se da je bolje susprezati bol, svezati ga, ugušiti,
ušutkati ga do trenutka kad ću napokon ostati sama, nego se prepustiti onom što nije moglo
biti drugo do dugačak krik ili, još gore, hropac, koji bi me zacijelo zakucao o pod.
U posljednje vrijeme događaji koji su me se izravno ticali dobili su neko neobično
ubrzanje, a život je i ovoga puta postavio letvicu previsoko. Stoga, činilo mi se, kad stvari
krenu nizbrdo, ne preostaje ništa drugo nego praviti lijepo lice (čak i ako to znači hiniti).
I zato već odavno znam da je bolje stajati nego ležati, i izbjegavati pogledati dolje.
Tijekom mjeseci koji su uslijedili napisala sam još jednu knjigu, za koju sam već nekoliko
mjeseci pisala bilješke. Ovako s vremenskim odmakom, ne znam zapravo kako je to bilo
moguće, jedino mi je objašnjenje da nije bilo ničeg drugog, kad bi mi djeca otišla u školu, a
ja se našla u praznini, ničeg osim tog stolca pred upaljenim kompjuterom, hoću reći
nijednog drugog mjesta gdje bih se mogla smjestiti. Nakon jedanaest godina provedenih u
jednoj tvrtki – i dugog odmjeravanja snaga koje me iskrvilo – upravo sam bila otpuštena,
svjesna da mi to izaziva izvjesnu vrtoglavicu. Kad sam Lucile pronašla u njezinu domu,
onako modru i nepomičnu, vrtoglavica se preobrazila u užas, a užas u maglu. Pisala sam
svakodnevno, i samo ja znam koliko je ta knjiga, koja veze nije imala s mojom majkom,
prožeta njezinom smrću i raspoloženjem u kojem me ona ostavila. Knjiga je potom bila
objavljena, bez majke koja bi mi na telefonskoj sekretarici ostavila najkomičnije poruke u
pogledu mojih TV nastupa.

Jedne večeri te iste zime, kad smo se vraćali od zubara i hodali jedno do drugog po uskom
pločniku Ulice Folie-Méricourt, sin me upitao, bez najave i bez ičega što bi ga u prethodnom
razgovoru moglo navesti na to pitanje:
– Baka... se zapravo ubila?

Još i danas to me pitanje potrese kad ga se sjetim, ne toliko njegov smisao koliko njegova
forma, to zapravo iz usta devetogodišnjeg djeteta, kao neka predostrožnost u odnosu na
mene, način ispipavanja terena, šuljanje na vrhovima prstiju. No možda je to s njegove
strane doista bilo pitanje: s obzirom na okolnosti, treba li Lucileinu smrt smatrati
samoubojstvom?
Onog dana kad sam majku našla u njezinu domu, nisam mogla otići po djecu. Ostala su
kod oca. Sutradan sam im rekla za bakinu smrt, mislim da sam rekla nešto kao “Baka je
umrla” i, kao odgovor na pitanja koja su mi postavljala, “Odlučila je zaspati” (ipak sam čitala
Françoise Dolto). Nekoliko tjedana poslije moj me sin pozvao na red: nazovimo stvari
njihovim imenom. Baka se ubila, otegnula papke, spustila zastor, predala se, rekla stop,
basta, terminado, i imala je dobre razloge za to.

Ne znam više kad sam došla na pomisao da pišem o majci, o njoj ili polazeći od nje, znam
koliko sam odbijala tu ideju, držala je na distanci koliko je najdulje bilo moguće, sastavljala
popis autora koji su pisali o svojoj, od najstarijih do najrecentnijih, sve ne bih li sama sebi
dokazala koliko je taj teren miniran, a tema otrcana, odagnavala sam rečenice koje bi
nadolazile u rano jutro ili pri nekom sjećanju, sve sami počeci romana u svim mogućim
oblicima od kojih nisam htjela čuti ni prvu riječ, popisivala sam prepreke koje će mi se
neumitno pojaviti i nemjerljive rizike kojima ću se izložiti ako se toga prihvatim.
 Moja je majka predstavljala odveć široko polje, odveć mračno, odveć beznadno: previše
pretrgavanja, sve u svemu.
Prepustila sam sestri da pokupi pisma, papire i tekstove koje je Lucile pisala i da sve to
smjesti u poseban kovčeg, koji će ubrzo zatim spustiti u svoj podrum.
Ja nisam imala ni mjesta ni snage.

A onda sam naučila misliti o Lucile a da mi pritom ne zastane dah: njezinu načinu hoda s
gornjim dijelom tijela nagnutim prema naprijed i torbicom preko ramena priljubljenom uz
bok, o načinu na koji je držala cigaretu, prignječenu među prstima, o bezglavu ulijetanju u
vagon podzemne željeznice, o drhtanju njezinih ruku, preciznosti vokabulara, kratkom
smijehu koji kao da bi začudio i nju samu, o varijacijama njezina glasa pod utjecajem neke
emocije od koje joj lice ponekad ne bi odavalo ni traga.
Pomislila sam da ne smijem zaboraviti ništa od njezina spontana, fantazmatskog
humora, i njezine neobične sklonosti maštanju.
Mislila sam o tome kako je redom bila zaljubljena u Marcella Mastroiannija (precizirala
bi: “da mi je šest takvih”), u Joschku Schidlowa (kazališnog kritičara Télérame kojeg nikad
nije vidjela, ali kojem je hvalila pero i inteligenciju), jednog biznismena po imenu Edouard
kojem nikad nismo saznali pravi identitet, u Grahama, autentičnog klošara iz 14.
arondismana, svojedobno violinista, koji je umro nasilnom smrću. Mislila sam na ono kako
je moja majka degustirala kuhanu kokoš s Claudeom Monetom i Immanuelom Kantom
jedne iste večeri u nekom dalekom predgrađu iz kojeg se vratila prigradskom željeznicom, i
kako je ostala bez čekovne knjižice i godinama bila bez nje jer je svoj novac dijelila po ulici.
Mislila sam o tome kako je kontrolirala informatički sustav u svojoj tvrtki, kao i cijelu
mrežu pariškog javnog prijevoza, i kako je plesala po stolovima u kafićima.
Ne znam više u kojem sam trenutku kapitulirala, možda onog dana kad sam shvatila
koliko je pisanje, moje pisanje, vezano za nju, za njezine fikcije, one trenutke delirija kad bi
joj život postajao toliko težak da je iz njega morala pobjeći, kad se njezina bol nije mogla
izraziti drukčije nego putem bajke.
Tada sam zamolila njezinu braću i sestre da mi pričaju o njoj, da mi pripovijedaju.
Snimila sam ih, njih i ostale koji su poznavali Lucile i našu veselu i skršenu obitelj. Spremila
sam sate i sate digitalnih riječi u svoj kompjuter, sate bremenite sjećanjima, šutnjama,
suzama i uzdasima, smijehom i povjeravanjima.
Zamolila sam sestru da donese iz podruma pisma, tekstove, crteže, tražila sam,
prekopavala, čeprkala, iskopavala, ekshumirala. Provela sam sate i sate čitajući i opet
čitajući, gledajući filmove, fotografije, postavljala sam opet ista i nova pitanja.

A onda sam, poput desetaka autora prije mene, pokušala pisati o svojoj majci.
Već više od sat vremena Lucile je promatrala svoju braću, njihove zalete s tla na kamen, s
kamena na drvo, s drveta na tlo, u nekom diskontinuiranom baletu koji joj je bilo teško
pratiti, pa okupljanje u krug oko nečega za što je pomislila da je neki kukac, ali ga nije
mogla vidjeti; smjesta su pritrčale i sestre, grozničavo i užurbano, pokušavajući si prokrčiti
mjesto u skupini. Ugledavši životinjicu, djevojčice su kriknule, ko da ih netko kolje, pomislila
je Lucile, osobito Lisbeth, koja je skakala kao jare, dok je Justine svojim najprodornijim
glasom dozivala Lucile da odmah dođe vidjeti. U haljini od svilenog krepa, nogu prekriženih
tako da se ništa ne može zgužvati, sa soknicama navučenim preko gležnjeva bez ijednog
nabora, Lucile nije imala ni najmanju namjeru da se i pomakne. Sjedeći na svojoj klupi, nije
propustila ni sekundu prizora koji se pred njom odvijao, ali ne bi ni za što na svijetu
smanjila udaljenost što ju je dijelila od braće i sestara kojima su se, privučena drekom,
pridružila i druga djeca. Liane, njihova majka, svakog bi četvrtka bez iznimke poslala svoj
čopor u parkić, stariji su morali paziti na mlađe, uz jedinu uputu da se ne vraćaju prije nego
što prođu dva sata. Uz paklenu buku braća bi izlazila iz stana u Ulici Maubeuge, silazila pet
katova, prelazila Ulicu Lamartine pa Ulicu Rochechouart i ulazila u park, trijumfalno i
upadljivo, jer nitko nije mogao ne primijetiti tu djecu među kojom su razlike u uzrastu bile
tek po nekoliko mjeseci, njihovu plavu kosu koja je graničila s bijelom, njihove svijetle oči i
bučne igre. Za to vrijeme Liane bi se bacila na prvi krevet koji joj se našao u vidnom polju i
spavala olovnim snom, dva sata tišine za odmor od ponavljanih trudnoća, poroda, dojenja,
od noći prekidanih plačem i košmarima, od prljavog rublja i pelena, od obroka kojima je
neprestano iznova bilo vrijeme.
Lucile bi se uvijek smjestila na isto mjesto, malo po strani, ali dovoljno blizu strateške
točke koju su činili trapezi i klackalice, idealne za sveobuhvatan pogled. Ponekad bi pristala
igrati se s drugima, ponekad bi ostala tu, prebirati po svojoj glavi, objašnjavala bi, ali nikad
nije precizirala što, ili bi tek neodređenom kretnjom pokazala uokolo. Lucile je prebirala
krikove, smijeh, plač, šetnje amo-tamo, neprekidnu buku i metež u kojima je živjela. Kako
bilo da bilo, Liane je opet bila trudna, uskoro će ih biti sedmero, potom zacijelo osmero, a
možda i više. Lucile bi se ponekad pitala postoji li neka granica majčine plodnosti, može li
se njezin trbuh tako puniti i prazniti u beskraj i proizvoditi ružičaste glatke bebe koje je
Liane gutala svojim smijehom i poljupcima. No možda su žene ipak podređene nekom
ograničenom broju djece koji će Liane uskoro ispuniti i tijelo joj više neće biti neprestano
zauzeto. S nogama u praznini, sjedeći točno u sredini klupe, Lucile je razmišljala o novoj
bebi, čije se rođenje predviđalo u studenom. Crnoj bebi. Lucile je, naime, svake večeri prije
nego što će zaspati u sobi za djevojčice u kojoj su već bila tri kreveta, sanjarila o nekoj
potpuno, nepopravljivo crnoj sestrici, bucmastoj i blistavoj poput kobasice, kojoj se njezina
braća i sestre neće usuditi približiti, sestrici čiji plač nitko neće razumjeti, koja će
neprestano urlati i koju će joj roditelji naposljetku prepustiti. Lucile će uzeti bebu pod svoje
okrilje i u svoj krevet, i bit će jedina, ona koja tako mrzi lutke, koja će se o njoj moći brinuti.
Crna beba zvat će se Max, kao muž gospođe Estoquet, njezine učiteljice, koji je bio vozač
kamiona. Crna će joj beba bezuvjetno pripadati i slušat će je u svakoj prilici i štititi je.
Justineini krikovi prenuli su Lucile iz njezinih misli. Milo je potpalio kukca koji je planuo u
sekundi. Justine se sklonila među Lucileine noge, glavu joj je položila na koljena, maleno su
joj tijelo potresali jecaji. Milujući sestricu po kosi, Lucile je opazila kako joj po haljini curi
tanak mlaz zelenog šmrklja. Odrješitom kretnjom podigla je Justineino lice i zapovjedila joj
da si ode obrisati nos. Malena joj je htjela pokazati leš, Lucile je naposljetku ustala. Od
zvjerčice nije ostalo drugo do nešto pepela i komadić skvrčena oklopa. Lucile ga je nogom
prekrila pijeskom, potom je podigla nogu i pljunula u ruku da istrlja sandalu. Zatim je iz
džepa izvukla rupčić, obrisala Justineine suze i nos, uhvatila joj rukama lice da ga poljubi,
zvučan poljubac poput Lianeina, s usnama čvrsto priljubljenim uz oble obraze.
Justine, kojoj su se pelene rasložile, otrčala je pridružiti se drugoj djeci. Ona su već bila
zadubljena u novu igru, ovaj put nagurana oko Barthélémyja, koji je glasno izdavao upute.
Lucile je opet zauzela svoje mjesto na klupi. Gledala je braću i sestre kako se najprije
raspršuju, pa okupljaju u grozd, pa opet razdvajaju, činilo joj se da promatra hobotnicu ili
meduzu ili, kad bolje razmisli, neku ljepljivu višeglavu životinju kakva ne postoji. Bilo je u
tom mnogoobličnom biću koje nije znala imenovati – kojem je ipak znala da pripada, kao
što svaki kolutić, čak i kad se odvoji, pripada crvu – nečeg što ju je cijelu prekrivalo,
preplavljivalo.
Lucile je uvijek bila najtiša od svih. I kad bi Barthélémy ili Lisbeth lupali na vrata toaleta
kamo bi se sakrila da čita ili pobjegne od buke, odlučnim glasom koji je obeshrabrivao svaki
pokušaj recidiva zapovjedila bi: mir.

Lucileina majka pojavila se na ulazu u park, na pješčanom puteljku, uzdignute ruke, svijetla
i lijepa. Liane je na neki neobjašnjiv način hvatala svjetlost. Možda zbog onako svijetle kose
i onako široka osmijeha. Možda zbog onog povjerenja koje je imala u život, onog načina da
se nikad ne štedi, da ništa ne suspreže. Djeca su potrčala prema njoj, Milo joj se bacio u
naručje i čvrsto joj se uhvatio za odjeću. Liane se nasmijala i svojim melodioznim glasom
ponovila nekoliko puta: kraljevići moji.
Došla je po Lucile, da bi je odvela na snimanje. Na tu vijest začuli su se povici
oduševljenja ili prosvjeda (premda je stvar bila najavljena nekoliko dana prije), zaglušujuća
graja usred koje je Liane čestitala Lucile na besprijekornoj dotjeranosti i uspjela dati
nekoliko uputa najstarijoj kćeri. Lisbeth je trebala staviti četvero najmlađih u kadu, upaliti
vatru ispod krumpira i čekati da se tata vrati.

Lucile je uhvatila majčinu ruku i uputile su se prema metrou. Lucile je već nekoliko mjeseci
bila model. Defilirala je u kolekcijama Virginie i L’Empereur, dvjema vrhunskim markama za
djecu, pozirala za nekoliko reklama i pojavljivala se na modnim stranicama raznih časopisa.
Godinu dana prije Liane je povjerila Lisbeth da su božićni ručak i svi darovi plaćeni
zaradom od fotografija objavljenih u Marie- Claire i Mon Tricot, dvjema serijama u kojima je
Lucile bila glavna zvijezda. I njezina braća i sestre ponekad su pozirali, no Lucile je bila
najtraženija od svih. Lucile je voljela fotografije. Nekoliko mjeseci prije toga zidove
podzemne željeznice prekrili su golemi plakati jedne tekstilne marke na kojima se vidjelo
njezino lice u krupnom planu, kosa začešljana unatrag, crveni pulover i uzdignuti palac, sve
popraćeno sloganom “Intexa, to je to”. U isto vrijeme sva djeca iz njezina razreda, i svih
pariških razreda, dobila su bugačicu na kojoj je bilo otisnuto Lucileino lice.
Lucile je voljela fotografije, ali ono što je voljela više od svega bilo je vrijeme provedeno
s majkom. Vožnja podzemnom željeznicom tamo i natrag, čekanje između snimanja,
čokoladni biskvit kupljen po završetku u prvoj pekari, to ukradeno vrijeme koje je bilo
posvećeno samo njoj i u kojem nijedno drugo dijete nije moglo zahtijevati da ga Liane drži
za ruku. Lucile je znala da tih trenutaka uskoro više neće biti, Liane je smatrala da će od
sljedeće sezone Lisbeth već biti dovoljno velika da vodi Lucile na snimanja, ili će pak ići
sama.
Lucile je odjenula prvu odoru, haljinu stegnutu u struku s tankim bijelim i plavim
prugicama, ispod koje je bio pričvršćen bijeli volan koji je nekoliko centimetara izvirivao.
Kad bi se zavrtjela oko sebe, haljina se otvarala u vjenčić, otkrivajući joj koljena.
Frizerka ju je brižljivo počešljala, potom joj na jednu stranu stavila ukosnicu u obliku
srca. Lucile je promatrala crne lakirane sandale koje je upravo obula, savršena sjaja i bez
ijedne ogrebotine, sandale o kakvima je sanjala, zbog kojih bi njezine sestre problijedjele od
zavisti. Uz malo sreće, moći će ih zadržati. Za prvu seansu Lucile je trebala pozirati sjedeći,
držeći u rukama malenu krletku s pticom. Kad je zauzela pozu, asistentica se približila da
rasporedi volan oko nje. Lucile nije mogla skinuti pogled s ptice.
– Koliko je već dugo mrtva? – upitala je.
Fotograf, zaokupljen svojim podešavanjima, izgleda da nije čuo. Lucile se osvrnula oko
sebe, odlučna da uhvati pogled nekoga tko bi joj mogao odgovoriti. Primaknula joj se jedna
stažistica od dvadesetak godina.
– Sigurno već jako dugo.
– Koliko?
– Ne znam, godinu-dvije...
– Umrla je u tom položaju?
– Ne, ne mora biti. Gospodin koji se time bavi postavi je kako želi.
– To je taksidermist?
– Da, tako je.
– Što stavi unutra?
– Slamu, mislim, i sigurno još nešto.
Fotograf je zamolio za tišinu, seansa je mogla početi. No Lucile je i dalje promatrala
pticu, odozgo, tražeći neki otvor.
– Kroz što se sve to umetne?
Liane joj je naredila da šuti.
Na zahtjev stilistice, Lucile je zatim navukla vuneno skijaško odijelo (pozirala je sa
štapovima u rukama na svijetloj pozadini od debelog papira), teniski dres nad čijom bi
plisiranom bijelom suknjicom uzdisala svaka njezina prijateljica, i naposljetku plivačko
odijelo, sastavljeno od gornjeg dijela, visokih gaćica i kape za kupanje od debele plastike
koja joj je bila smiješna. No Lucileinu ljepotu nitko nije mogao osporiti. Gdje god bi se
pojavila, privlačila je pogled, izazivala divljenje. Hvalile su se njezine pravilne crte, dužina
trepavica, oči kojima je boja varirala od zelene do plave preko svih metalnih nijansi, njezin
stidljiv ili ležeran osmijeh, ona tako svijetla kosa. Dugo je sva ta pažnja usmjerena na nju u
Lucile izazivala nelagodu, osjećaj da joj se nešto ljigavo lijepi za tijelo, no u dobi od sedam
godina izgradila je zidove oko jednog osamljenog teritorija koji je pripadao samo njoj,
teritorija na kojem buka i tuđi pogledi nisu postojali.
Poziranja su se nizala u koncentriranoj tišini, u ritmu promjena dekora i svjetla Lucile je
prelazila iz lože u parket i s parketa u ložu, zauzimala pozu, glumila neko kretanje, iznova
počinjala iste pokrete, deset puta, dvadeset puta, bez ijedna znaka umora ili nestrpljivosti.
Lucile je bila dobro dijete, uzorno dobro.
Kad je seansa bila gotova, dok se oblačila u svoju odjeću, stilistica je Liane predložila
novu seriju fotografija za Jardin des Modes, predviđenu poslije ljeta. Liane je pristala.
– A mali, onaj što je jednom došao s Lucile, malo mlađi od nje?
– Antonin? Upravo je navršio šest godina.
– Jako joj je sličan, zar ne?
– Tako kažu, da.
– Dođite s njim, napravit ćemo jednu seriju s oboma.

U metrou je Lucile uhvatila majku za ruku i nije ju ispuštala za cijele vožnje.

Kad su stigle kući, stol je bio postavljen. Lucilein tata Georges upravo je bio stigao i čitao je
novine. Djeca su izmiljela sva u isti mah, Lisbeth, Barthélémy, Antonin, Milo i Justine, u
istim pidžamama od frotira koje je Liane kupila početkom zime, na akciji i u šest
primjeraka, i identičnim luksuznim papučama s trostrukim potplatom, dar doktora
Baramiana. Nekoliko mjeseci prije, iznerviran bukom koja je u vrijeme njegovih
konzultacija dolazila s kata iznad i uvjeren da Lianeina i Georgesova djeca hodaju u
cokulama, doktor Baramian poslao je svoju tajnicu da uzme njihove brojeve.
 Potom im je u najkraćem roku dostavio po par papuča za svakog. Zapravo se, osim
općeg meteža, pokazalo da je Milo koji se na svojoj kahlici pomicao silnom brzinom –
kahlica, noge, kahlica, noge – bio najbučniji od svih. Dirnuta liječnikovom ljubaznošću,
Liane je sinčića pokušala neutralizirati postavivši ga zajedno s kahlicom na jednu komodu.
Milo je slomio ključnu kost i štropot se nastavio.
Liane je poslala Lucile pod tuš, dok su ostali sjedali za stol.
Prije kraćeg vremena Liane je prestala tjerati djecu da se pomole prije večere.
Barthélémyjevo lakrdijanje – dubliranje u off-u majčine molitve, koje je svake večeri
počinjalo s “Sainte-Marie merde... de Dieu”1 što je izazivalo sveopći smijeh – nadjačalo je
njezino strpljenje.
Bili su pri kraju s juhom kad je Lucile došla za stol, bosa i mokre kose.
– Onda, ljepotice, jesi li se slikala?
Georgesov pogled upućen kćeri činio se punim čuđenja. Lucile je u sebi imala nešto
sjetno što mu je nalikovalo. Intrigirala ga je još otkako je bila sasvim mala. Taj njezin način
da se izolira, da otplovi, da sjedi na jednoj strani stolice kao da nekog čeka, da se jezikom
služi štedljivo, taj njezin način, ponekad bi pomislio, da se ne kompromitira. No znao je da
Lucile ne propušta ništa, nijedan zvuk, nijednu sliku. Hvatala je sve. Upijala sve. Kao i druga
njegova djeca, i Lucile mu se htjela svidjeti, vrebala je njegov osmijeh, njegovo odobravanje,
njegove komplimente. Kao i ostali, iščekivala je očev povratak i ponekad, kad bi je Liane
ohrabrila, pripovijedala mu što je radila tijekom dana. No Lucile je, više od bilo kojeg
drugog djeteta, bila povezana s njim.
A Georges nije mogao skinuti pogled s nje, očaran.

Godinama poslije, njezina će majka pripovijedati o toj privlačnosti koju je Lucile imala za
ljude, toj mješavini ljepote i odsutnosti, toj njezinoj sposobnosti da izdrži pogled, izgubljena
u svojim mislima.
Godinama poslije, kad će i sama Lucile biti mrtva, mnogo prije nego što će postati stara
dama, naći ćemo među njezinim stvarima reklamne slike nasmiješene i prirodne djevojčice.
Godinama poslije, kad bude trebalo isprazniti Lucilein stan, u dnu jedne ladice otkrit
ćemo cijeli film s fotografijama leša njezina oca koje je sama snimila, od jednog do drugog
kraja jednog bež ili oker odijela, boje bljuvotine.
Mogućnost smrti (ili svijest o tome da smrt može nastupiti u bilo kojem trenutku) ušla
je u Lucilein život tijekom ljeta 1954., uoči njezina osmog rođendana. Otada će ideja smrti
biti dio nje, kao neki rasjed, ili biljeg, neizbrisiv kao što će poslije biti okrugli sat debelih
linija koji će si dati utetovirati na zapešće.

Krajem srpnja Liane i djeca otputovali su u L., seoce u Ardècheu gdje su živjeli Georgesovi
roditelji. Ondje im se pridružilo nekoliko bratića i sestrični, nedostajao je jedino
Barthélémy, koji je bio toliko nestašan u tjednima prije praznika da su ga roditelji odlučili
poslati u dječju ljetnu koloniju. Liane je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Lucile je žalila
zbog odsutnosti starijeg brata koji je svojom neobuzdanošću, šaljivim upadicama i
nepredvidljivim podvizima uvijek ispunjavao prostor. Barthélémy, mislila je, ma koliko bio
nesnosan, barem je unosio razonodu.
Dani su se nizali u toplini kolovoza, ugodni i ispunjeni, djeca su se igrala u vrtu, kupala
se u Auzonu, izrađivala predmete od gline iz rijeke. U velikoj kući dvoje učitelja smještenoj
u središtu sela, Liane se uz pomoć svekra i svekrve mogla odmoriti. Georges je ostao raditi
u Parizu.

Jednog poslijepodneva, dok je Lucile vježbala na klaviru, vrtom su se razlegli krikovi. Ne oni
povici vezani uz igru ili prepirke koje više nije ni čula, ne, oštriji, prestravljeni krikovi kakve
nije poznavala. Lucile se ukipila uzdignutih ruku nad tipkama, pokušavala razabrati riječi
ne uspijevajući ih razumjeti; ipak, sitan Miloov glasić – ili je to bio glas nekog drugog
djeteta? – napokon je dopro do nje, savršeno razgovijetan: “Pali su, pali su!” Lucile je
osjetila kako joj srce lupa u trbuhu, a zatim i u dlanovima, pričekala je još nekoliko sekundi
prije nego što će ustati. Nešto se dogodilo, znala je, nešto nepopravljivo. Zatim je čula
Lianein urlik, i izjurila iz kuće. Zatekla je djecu okupljenu oko bunara, Justine se čvrsto
držala majci za suknju, dok je Liane, nagnuta nad crnu rupu kojoj nije razaznavala dno,
urlala ime svoga sina.

Antonin i njegov bratić Tommy igrali su se na drvenim daskama kojima je bunar bio
pokriven i koje su u jednom trenutku popustile. Pred očima ostale djece dva su dječaka
propala. Tommy se odmah pojavio na površini, moglo ga se razabrati, moglo se s njim
razgovarati, voda je bila ledena, ali činilo se da će izdržati. Antonin nije isplivao. Dok se
čekalo vatrogasce, trebalo je zadržavati Liane koja je htjela skočiti unutra, svekar i svekrva
udružili su snage ne bi li je imobilizirali. Nakon nekoliko minuta Tommy je počeo plakati,
glas mu je čudno odjekivao, bio je u isti mah i daleko i blizu, Lucile je pomislila kako možda
odozdo na njega vreba neko čudovište, gricka mu stopala, spremno da ga povuče u dubinu
bezdana.
Cijelo to vrijeme ostala je po strani, metar iza majke koju je gledala kako se batrga,
žestinom kakvu kod nje nikad nije vidjela. Prvi put u životu Lucile je u sebi recitirala
molitve, sve koje je znala, Očenaš i Zdravomarijo, bez oklijevanja, bez griješenja. Vatrogasci
su stigli sa svojom opremom, djecu se poslalo susjedima. Dugo su tražili Antoninovo tijelo
prije nego što su ga našli. Bunar je bio povezan s cisternom. Antonin je umro od
hidrokucije.
Georges je hitno doputovao iz Pariza. Antonina su odjenuli u bijelo, polegnuli ga u sobu na
posljednjem katu, a Liane je djeci objasnila da je Antonin postao anđeo. Sad će živjeti na
nebu, skroz gore, i moći će ih gledati.
Za vrijeme bdijenja samo su ga stariji imali pravo vidjeti. Dok su se izgovarale molitve,
Lucile je milovala punašne ručice mrtva djeteta, hladne i meke, no kroz nekoliko sati
Antoninove su se ruke ukočile i Lucile je počela sumnjati u njegovo uskrsnuće. Gledala je
njegovo glatko lice, ruke opružene uz tijelo, poluotvorena usta kao da je upravo zaspao i još
diše.

Pogreb je bio nekoliko dana poslije. Lisbeth i Lucile bile su odjevene u jednake haljine
(prigodnu se odjeću sastavilo od onog što se našlo u prtljazi) i, stisnute jedna uz drugu,
imale ono važno držanje kakvo im je nalagao njihov status “starijih”. Kad su lijes spustili u
zemlju, stajale su uz roditelje, ravne kao svijeće, dok su oni primali sućut. Obitelj i susjedi
defilirali su u svojim tamnim odorama, Lisbeth i Lucile promatrale su obred: ruke što su se
stezale i polagale na ramena, zagrljaje, suzdržane jecaje, šaptanja na uho, riječi utjehe i
ohrabrenja od kojih im je dopiralo tek šištanje ili suosjećajno uzdisanje, deset, dvadeset
puta ponovljeno. Ubrzo više nisu čule ništa osim toga i malo-pomalo, pogledavši se pri
svakom novom pištanju, više nisu mogle suspregnuti luđački smijeh. Georges ih je poslao
malo dalje da se smire.
Antonin je postao anđeo i gledao ih je. Lucile je zamišljala njegovo maleno tijelo kako
lebdi u zraku, prekriženih ruku, u bestežinskom stanju.
Još je nekoliko dana vjerovala u njegov povratak, i da će zajedno ići čuvati koze povrh
sela, ići gledati bebe kuniće gospođe Lethac, šetati duž isušena korita rijeke otkrivajući
naslage gline.

Krajem mjeseca jedna obiteljska prijateljica otišla je na jug po Barthélémyja. Kad se vratio
iz svoje kolonije, brat mu je već bio mrtav i sahranjen. Plakao je tri dana i ništa ga nije
moglo umiriti. Plakao je glasno, do iznemoglosti.
Antoninova smrt otada će biti tek jedan podzemni, seizmički val, čije će se gibanje
nastaviti sasvim bešumno.

Lucile i Lisbeth vrebale su na prozoru ružičaste sobe za djevojčice, tijela nagnutih prema
naprijed, izdižući se na vrhove prstiju čim bi zabrencalo zvonce na ulazu u kućnu vežu.
Unatoč hladnoći, Lucile je bilo vruće. Štoviše, gušila se. Kad se vratila iz škole, Liane se
zapitala nema li joj kći vrućicu, no kad je stala tražiti toplomjer, beba je počela plakati.
Nekoliko tjedana prije iz Lianeina trbuha ispala je ružičasta djevojčica nazvana Violette,
lijepa i okrugla poput lutke, koja bi prasnula u smijeh kad bi ju se poškakljalo. Lucile je
najprije bila razočarana: beba je sličila svima ostalima. No Violetteini osmijesi, zanimanje
koje je pokazivala za stariju braću (mahala je ručicama čim bi netko od njih ušao u
prostoriju), nježna kosa na koju bi Lucile bilo zabavno puhnuti ne bi li joj se uzletjela iznad
glave, naposljetku su nadjačali njezino žaljenje. Dakako, Violette nije bila crna i neće biti
isključivo povjerena njoj, ali Liane, u potpunosti zaokupljena bebom, više nije provodila one
duge trenutke sjedeći u kuhinji, pogleda izgubljena u praznini. Violette je tražila ruke,
bočice i pažnju. S njom su se vratili slatkasti miris talka i onaj, kiselkastiji, kreme za guzu.
Ipak, atmosfera u stanu ostala je bremenita gorčinom, kao prezasićena. Georges bi se
uvečer vratio i ponekad sjeo bez riječi, satrven, ukočena lica.
Ni Lucile ni ijedno od braće i sestara nisu vidjeli roditelje da plaču.
Lucile je puhnula pred sebe i promatrala oblak pare koji je stvorio njezin dah. Dvorište
je bilo tiho. Lisbeth je toptala od nestrpljenja. Pored njih, Justine se na krevetu igrala
starom lutkom kojoj je po deseti put mijenjala pelene. Dječaci su se zatvorili u svoju sobu,
Barthélémy je naredio povlačenje u iščekivanju koje je Milo, namrgođena lica i dureći se,
doslovno poštivao.

Trebao je stići, svakog časa. Začut će se koraci na stubištu, zvuk ključa u vratima, i on će biti
ovdje, u dnevnom boravku, bit će ovdje zauvijek. Kako izgleda? Ima li odjeću, cipele, ili hoda
sasvim gol, umotan u neku halju od grubog sukna kao prosjak? Je li prljav? Zna li se igrati
skrivača, ledene babe, vješala?
Ne mogavši više izdržati, Lisbeth je izišla iz sobe ne bi li napabirčila kakve novosti.
Vratila se praznih ruku. Liane nije znala više od nje, trebalo je pričekati. Tata je otišao po
njega, nije to baš tako blizu, možda je gužva na cesti.
Stići će svakog časa. Samo što nije. Je li visok, viši od Antonina, ili je naprotiv jako mršav
i sasvim malen? Voli li špinat, bijele kobasice? Ima li ožiljaka po tijelu, po licu? Hoće li imati
neku torbu, kovčeg, ili nekakav zavežljaj na štapu, kao u Andersenovim bajkama?
Malo se znalo o njemu. Zove se Jean-Marc, ima sedam godina, majka ga je tukla pa su joj
ga oduzeli. Zove se Jean-Marc i treba biti ljubazan prema njemu. On je dijete mučenik. Riječ
je kružila među braćom u kasnim večernjim satima, mučenik kao Isus Krist, mučenik kao
Oliver Twist, mučenik kao sveti Stjepan, sveti Lovro i sveti Pavao. Jean-Marc će odsada
živjeti pod njihovim krovom, spavat će u Antoninovu krevetu i sigurno nositi njegovu
odjeću, ići će u školu i na misu, voziti se u autu kad se ide na praznike, bit će njihov brat.
Kad joj se ta riječ pojavila u mislima, Lucile je, u navali bijesa, osjetila kako joj srce ubrzava.
U tom trenutku oglasilo se zvono na vratima.
Djevojčice su pojurile pred oca. Lucile je vidjela Georgesovo lice, njegove napete,
umorne crte, put je vjerojatno bio dug. Na sekundu, jedva sekundu, Lucile je imala osjećaj
da otac nije baš uvjeren. A što ako je Georges požalio što je otišao po to dijete? Što ako
njezin otac, koji im je već tjednima najavljivao dječakov dolazak i inzistirao na tome da ga
se dočeka kao da je dio obitelji, više tog dječaka ne želi?
 Jean-Marc se držao iza Georgesa, skriven iza tog velikog tijela čije je korake bojažljivo
slijedio. Georges ga je potom dohvatio ohrabrujući ga da se pokaže. Lucile je promatrala
Jean-Marca, najprije ga tek kratko odmjerivši, od glave do pete i od pete do glave, potom je
potražila njegov pogled. Dječakovo lice bilo je blijedo, izrazito blijedo, imao je crnu kosu,
prekratak, izlizan pulover, drhtao je. Oči su mu bile uprte u pod, tijelo zgrčeno kao da
očekuje pljusku. Jedna po jedna, Lisbeth, Lucile i Justine primaknule su se da ga poljube.
Barthélémy i Milo napokon su izišli iz svoje sobe, s istim sumnjičavim izrazom na licu, i stali
odmjeravati dječaka. Milo nije mogao odoljeti da mu se ne osmjehne. Jean-Marc je bio iste
visine kao on. Njegova torba činila se gotovo praznom, Milo je pomislio kako bi mu mogao
dati neke svoje stvari, recimo olovne vojnike koje je imao u duplikatu ili igraće karte koje
mu više nisu trebale. Miloa je spopala želja da uhvati Jean-Marca za ruku i povede ga za
sobom, no vidjevši Barthélémyjev neprijateljski izraz, odustao je.
Lucile, kao ni drugi, nije mogla skinuti pogleda s dječaka. Tražila je na njegovu licu
tragove udaraca, gnojne rane, jedva zarasle ožiljke. Jean-Marc i nije izgledao baš tako
mučenički. Uostalom, nije imao ni gips, ni zavoje, ni štake, nije šepao, nije mu curila krv iz
nosa. A što ako je samo varalica? Protuha na kakvu se nailazi u knjigama ili po seoskim
puteljcima, mrka i zemljom uprljana lica, koja traži prenoćište kod obitelji ne bi li ih
pokrala? Dijete je napokon podiglo oči, pogled mu se zadržao na Lucile, kao začuđen. Crne,
raširene oči, odmah spuštene prema tlu. Lucile je tada primijetila njegove prljave nokte,
glatke bijele zone na glavi koje su davale naslutiti tonzuru, tamne podočnjake, kao
izdubljene suzama. Osjetila je kako je obuzima neka velika tuga, odjednom je bila razapeta
između želje da otjera to dijete i da ga zagrli.
Liane je upitala Jean-Marca je li dobro putovao, je li umoran, je li gladan. Nikakav zvuk
nije izišao iz njegovih usta i činilo se da mu je silno teško kimnuti glavom u ovom ili onom
smjeru. Georges je predložio Lisbeth da mu pokaže stan. Lisbeth je pozvala Jean-Marca da
pođe s njom, počela je od plave sobe za dječake, ostala djeca gurala su se za njima, gurkajući
se laktovima, čuo se smijeh, pa šaputanje, Jean-Marc je imao čarape smiješne boje.
Barthélémy je ostao po strani. Izdaleka je promatrao dječaka i na njemu nije bilo ničeg,
ničeg što bi moglo izdržati usporedbu. Jean-Marc je bio sitan, tamnoput i prljav i bio je,
barem se tome nadao, nijem. Kako je tata mogao pomisliti da bi se Antonina moglo
zamijeniti jednom takvom seljačinom, seljačinom, da, kako je govorio sam Georges koji je
šibao seljačine cijelog svijeta, a upravo je, i ne znajući, jednu uveo u vlastitu kuću?
Barthélémy je osjećao kako u njemu buja neka surova bol, kao da je upravo progutao neko
strano tijelo, neki oblutak prekriven zemljom ili komadić stakla. Nikad neće moći voljeti
Jean-Marca, čak ni postati mu prijateljem, čak ni izaći na ulicu s njim, još manje igrati se s
njim u parku ili na plaži, nikad mu neće moći povjeriti neku tajnu ni sklopiti s njim neku
nagodbu. I može ga gledati koliko hoće, s onim svojim izrazom prebijena psa i svojim
slabunjavim rukama, neće popustiti. Njegov je brat mrtav, a njegov je brat nezamjenjiv.

Tu sam se zaustavila. Prošlo je tjedan dana, pa još tjedan, a da tekstu nisam uspjela dodati
ni retka, čak ni riječi, kao da se zaledio u tom nekom privremenom stanju, kao da zauvijek
mora ostati tek skica, propali pokušaj. Svakog bih dana sjela pred kompjuter, otvorila
datoteku s naslovom Ništa, ponovno pročitala, izbrisala rečenicu ili dvije, premjestila
nekoliko zareza, i zatim ništa, upravo tako, baš ništa. Nije funkcioniralo, nije to bilo to, nije
imalo blage veze s onim što sam htjela, zamišljala, izgubila sam elan.
Ali ipak, opsesija je bila tu, nastavila me noću buditi, kao svaki put kad započnem neku
knjigu, tako da mentalno zapravo mjesecima pišem cijelo vrijeme, pod tušem, u metrou, na
ulici, već sam to doživjela, to stanje zaokupljenosti. No ovo je bilo prvi put da u trenucima
pisanja bilježaka ili nad tipkovnicom nije bilo ničeg drugog osim beskrajnog umora ili
neizmjerne obeshrabrenosti.

Reorganizirala sam radni prostor, kupila novu stolicu, palila svijeće, tamjan, izlazila, hodala
ulicama, iznova čitala bilješke koje sam pisala posljednjih mjeseci. Fotografije Lucile dok je
bila mala ostajale su tu, položene po stolu, zajedno s oštećenim stranicama iz časopisa,
kontaktnim kopijama reklamnih serija i slavnom bugačicom koja se dijelila po školama.

Da bih dobila osjećaj da napredujem, odlučila sam transkribirati razgovore koje sam vodila,
ispisati ih riječ po riječ kao što se radi u struci kojom sam se bavila godinama, u svrhu
analize sadržaja, prema obično unaprijed definiranoj tablici čitanja kojoj bi se pridodavale
teme kojih bi se intervjuirani spontano dotakli. Počela sam i provodila u tom poslu po cijele
dane, sa slušalicama na ušima i očima koje su me pekle pred ekranom, s onim besmislenim
nastojanjem da ništa ne propustim, da sve pohranim.

Slušala sam promjene u glasovima, zvuk upaljača, povlačenje dima, papirnate rupčiće koje
netko uzalud traži i one u koje se glasno briše nos, šutnje, riječi koje izlete i one koje se
nametnu same od sebe. Lisbeth, Barthélémy, Justine, Violette, braća i sestre moje majke,
moja sestra Manon i svi oni koje sam vidjela proteklih tjedana ukazali su mi svoje
povjerenje. Izručili su mi svoja sjećanja, svoju priču, ideju koju danas imaju o svojoj
povijesti, otvorili su se koliko je god bilo moguće, do granica onog što im je bilo podnošljivo.
Sad su čekali, pitali se zacijelo što ću ja sa svim tim napraviti, koji će oblik to dobiti, kakav
će biti udarac koji će im sve to zadati.
I to mi se iznenada činilo nepremostivim.

U toj bujici riječi i šutnje bila je ta Barthélémyjeva rečenica u vezi Antoninove smrti,
rečenica koja me, iz usta čovjeka koji danas ima šezdeset pet godina, potresla:
– Da sam ja bio tamo, ne bi on bio mrtav.
 I neke druge, ovdje-ondje, markirane žutom bojom, koje su izricale žaljenje, strah,
nerazumijevanje, bol, krivnju, bijes, i ponekad umirenje.
Pa onda one Justineine riječi, dok sam je pratila do metroa na kraju poslijepodneva koje
je provela kod mene da bi mi pričala o Lucile:
– Završit ćeš ga u pozitivnom tonu, taj tvoj roman, jer, razumiješ, svi smo mi u tome.

Čula sam sebe kako prijateljici, s kojom sam ručala u vrijeme dok sam završavala te
transkripcije, vječno u zaostatku s pisanjem, objašnjavam: majka mi je mrtva, a ja mijesim
živu materiju.

Opisala sam Antoninovu smrt – koja se u obiteljskoj mitologiji smatra uvodnom dramom
(bit će ih još). Za to sam između verzija koje su mi ispričali morala izabrati onu koja mi se
činila najuvjerljivijom, u svakom slučaju najbližu onom što je pripovijedala Liane, moja
baka, sjedeći na tabureu u onoj nevjerojatnoj kuhinji boje senfa koja je obilježila moje
djetinjstvo, a danas više ne postoji. U jednoj drugoj verziji, Liane i Georges, moji baka i djed,
oboje su na praznicima u L. s djecom, koju ostave samu za vrijeme ručka kod susjeda, tristo
metara odande. Antonin i Tommy padnu u bunar, jave im, oni dotrče, prekasno je. U jednoj
trećoj, nakon što su djeca digla uzbunu, moja baka sa svojim velikim trbuhom skoči u
bunar, s vremena na vrijeme pojavi se na površini da uzme zraka. Prema jednima, dvojica
dječaka skaču po daskama sve dok one ne puknu, prema drugima, mirno izrađuju predmete
od gline kad daske, trule i rastočene, popuste pod njihovom težinom. U još jednoj verziji
pao je samo Antonin, a Tommy je pad uspio izbjeći.

Što sam si ja zamišljala? Da ću Lucileino djetinjstvo moći ispripovijedati kroz neku

objektivnu, sveznajuću i svemoguću naraciju? Da će mi biti dovoljno zagrabiti u građu koja
mi je povjerena i napraviti svoj izbor, odnosno svoju prćiju? Ma s kojim pravom?
Zacijelo sam se nadala da će iz tog čudnog materijala iskrsnuti neka istina. No istina nije
postojala. Imala sam tek raspršene komadiće i već je sama činjenica da ih treba posložiti
predstavljala fikciju. Što god napišem, bit će bajka. Kako sam uopće i na trenutak mogla
pomisliti da ću uspjeti objektivno prikazati Lucilein život? Što sam, na kraju krajeva, i
namjeravala osim proniknuti u majčinu bol, istražiti joj konture, tajne zakutke, sjenu koju je
bacala?
Lucileina bol bila je dio našeg djetinjstva, a poslije i našeg odraslog života, Lucileina nas bol
nesumnjivo konstituira, sestru i mene. Ipak, svaki pokušaj objašnjenja osuđen je na
propast. Stoga ću se morati zadovoljiti mrvicama, fragmentima, hipotezama.
Pisanje je nemoćno. U najboljem slučaju omogućuje da se postave pitanja i propita
pamćenje.

Lucileina obitelj, dakle i naša, tijekom cijele je svoje povijesti pobuđivala brojne komentare
i pretpostavke. Ljudi koje sam susretala tijekom svojih istraživanja govorili su o očaranosti;
često sam u djetinjstvu čula tu riječ. Moja obitelj utjelovljuje ono što je u radosti najbučnije,
najspektakularnije, neumornu jeku mrtvih i odjeke zle kobi. Danas znam da ona, poput
toliko drugih obitelji, ilustrira i destruktivnu moć riječi, i šutnje.

Danas su Lucileina braća i sestre (oni koji su ostali) raspršeni po raznim krajevima
Francuske. Liane je umrla mjesec i pol prije moje majke, i mislim da neću pogriješiti ako
kažem da je smrt njezine majke, koja je već izgubila troje djece, Lucile dala zeleno svjetlo
koje je čekala da okonča vlastiti život. O događajima koji su obilježili obiteljsku povijest
svatko je zadržao vlastito viđenje. Ta se viđenja razilaze, ponekad jedno drugom proturječe,
nalik su razasutim krhotinama čije skupljanje ili sastavljanje ne donosi ništa.

Jednog sam jutra ustala i pomislila da moram pisati, pa makar se morala svezati za stolac, i
da moram nastaviti istraživati, čak i ako sam sigurna da nikad neću pronaći odgovor. Knjiga
možda i neće biti drugo nego to, priča o tom traganju, sadržavat će u sebi vlastitu genezu,
svoja narativna lutanja, propale pokušaje. Ali taj zanos, moj prema njoj, bit će nesiguran i
nedovršen.

Liane, moja baka, bila je izvrsna pripovjedačica. Kad mislim na nju, osim njezine legendarne
špage i brojnih sportskih podviga, vidim je kako sjedi u svojoj kuhinji, umotana u neku
nemoguću pidžamu od crvene vune koju je sama isplela (do dobi od osamdeset godina
Liane je nosila razne prototipove noćne odjeće iz svoje osobne produkcije, živih boja, s
kapuljačom ili bez nje), kao kakav vragolasti lakrdijaš ili kućni tintilinić, i priča po stoti put
istu priču, blistavih očiju i melodiozna smijeha. Liane je voljela pripovijedati. Na primjer,
kako je s dvadeset dvije godine prekinula zaruke nakon što joj je majka, nekoliko dana prije
sudbonosnog dana, objasnila od čega će se sastojati njezina buduća uloga supruge. Liane,
kao i dobar dio djevojaka njezine dobi i iz njezina miljea, gotovo da nije imala blagog pojma
o seksu. Nekoliko mjeseci prije pristala se zaručiti s mladićem iz dobre obitelji za kojeg joj
se činilo da odgovara ideji koju je sebi mogla stvoriti o dobrom mužu. Liane se veselila što
će postati dama. No od toga do pomisli da bi se pokraj tog muškarca morala ispružiti gola i
podnositi da on na njoj obavlja stvari koje joj je majka prekasno spomenula, bio je velik
raskorak. Kad je bolje razmislila, to zapravo nije dolazilo u obzir. Liane je voljela
pripovijedati o svom strogom građanskom odgoju, zabrani da se govori za stolom,
zahtjevima njezina oca i o tome kako je on, ugledni odvjetnik u gradu Gienu, naposljetku
prihvatio da ona prekine svoje zaruke, iako je ručak već bio naručen i plaćen. Nekoliko
mjeseci poslije, Liane će na jednom tulumu susresti mog djeda, prilikom posjeta jednoj od
svojih starijih sestara koja je živjela u Parizu. Liane je tada bila profesorica tjelovježbe u
školi za djevojčice koju je i sama nekoć pohađala. Georges je Liane izjavio da je čarobna
plava vila; ona je imala zelenu haljinu. Georges nije bio daltonist, znao je iznenaditi žene.
Liane nije trebalo dugo da se zaljubi u njega. Ovoga puta, međutim, pomisao da bi se s tim
muškarcem mogla naći gola u krevetu činila se ne samo mogućom nego i poželjnom.
Georges je potjecao iz obitelji industrijalaca koje je upropastio jedan predak sklon
kocki. Njegov otac, nakon što je dugo bio željezničar, postao je novinar u listu La Croix du
Nord. Kad je list pod njemačkom okupacijom prestao izlaziti, Georgesova se obitelj našla u
ozbiljnim poteškoćama. Premda je bio iz mnogo manje građanskog miljea nego Liane,
Georgesa su roditelji moje bake prihvatili i oni su se 1943. vjenčali. Lisbeth se rodila
nekoliko mjeseci poslije.
Nimalo ne sumnjam da su se baka i djed voljeli. Liane se divila Georgesu zbog njegove
inteligencije, njegova humora, njegova prirodnog autoriteta. Georges je Liane volio zbog
njezine izvanredne životnosti, glazbe u njezinu smijehu, njezine vječne prostodušnosti. Bili
su neobičan par: on naoko tako cerebralan, ali u potpunosti vođen svojim emocijama, ona
tako emotivna na površini, no čvrsta kao stijena i duboko u sebi uvjerena da je glupa.

U kuhinji kuće u kojoj su živjeli od sedamdesetih godina do kraja života, na unutarnjoj

strani vrata jednog širokog ormara koji je dugo služio kao otvor za dodavanje tanjura, bili
su upisani datumi rođenja - i smrti, ako se već dogodila - svih njihovih potomaka. Kad sam
bila dijete, ti su datumi bili napisani kredom na jednoj crnoj ploči, potom, kad je kuhinja
oličena u žuto (ne znam točno kad se ta promjena dogodila), crna je ploča nestala, a
zamijenio ju je plakat na koji su datumi prepisani plavim markerom.
Lucile, moja majka, bila je treće od devetero djece. U vrijeme dok pišem ove retke, imala
bi šezdeset tri godine. Kad sam počela istraživati, Lisbeth mi je mailom poslala skeniranu
fotografiju vrata ormara, snimljenu prije dvije godine, kad je trebalo isprazniti kuću.
Isprintala sam fotografiju u boji i zalijepila je na prvu stranicu bilježnice koja je neprestano
uz mene. Ovdje donosim sadržaj fotografije lijevih vrata, koji se odnosi samo na prve dvije
generacije.

GEORGES 06. 09.1917. - 2000.

 LIANE 07.12.1919.

LISBET 19. 07.1944.

BARTHÉLÉMEY 15. 11. 1945.

LUCILE 17.11.1946.

ANTONIN 10. 05.1948. -1954.

JEAN-MARC 07. 07.1948. -1963.

MILO 08.08.1950. -1978.

JUSTINE 18. 03.1952.

VIOLETTE 06.11.1954.

TOM 10. 07.1962.

Nitko sad više neće moći dopuniti te popise. U njima nema ni datuma Lianeine smrti
(studeni 2007.), ni Lucileine (nekoliko tjedana poslije, 25. siječnja 2008.). U njima neće biti
ni djece koja će tek doći. Smrt moje bake označila je kraj kuće u Pierremontu, gradiću u
Yonneu kroz koji prolazi Burgundski kanal, koja je bila u posjedu njezine, a potom naše
obitelji. Općina je imala pravo prvokupa i danas je zacijelo sravnjena sa zemljom da bi se
produžila državna cesta. Borba protiv tog projekta bila je jedna od velikih bitaka djeda
Georgesa koji je kuću u više navrata spasio od uništenja.
Gledam tu fotografiju i njezinu čudnu geometriju. U samoj sredini braće i sestara, kao u
njihovu centru, smrt trojice braće moje majke: tri uzastopne linije, duže od ostalih zbog
drugog datuma, duge kao i njihova neiscrpna rezonancija u srcu žive materije.

Posljednji put kad sam bila kod Violette, najmlađe Lucileine sestre, rovale smo po podrumu
u potrazi za raznim stvarima koje sam htjela vidjeti ili pregledati. Violette je pokupila
većinu papira iz kuće u Pierremontu kad se praznila. U kuvertama punim starih fotografija,
razvrstanih po djetetu, otkrile smo jednu Jean-Marcovu koju ni jedna ni druga nikad nismo
vidjele, snimljenu malo nakon što je stigao u obitelj. Jean-Marc gleda u objektiv, ruke su mu
mršave, trbuh mu se čini nadut kao u pothranjene djece, kosa mu je ostrižena.
Uznemirenost mu se čita u pogledu. To je dijete koje se boji. Gledale smo fotografiju u tišini,
ganute beskrajnom tugom koju je odavala, zatim sam je vratila među ostale. Nismo izustile
ni riječi.
Istog dana Violette mi je dala uvećanu kopiju jedne druge fotografije, snimljene u ljeto
1955., godinu dana nakon Antoninove smrti i nekoliko mjeseci nakon dolaska Jean-Marca.
Cijela obitelj smjestila se u Peugeot 202 s pomičnim, i pomaknutim, krovom koji je djed
imao u to doba, zaustavljen usred neke seoske ceste koja prolazi među drvoredima. U
prvom planu, Liane u naručju drži Violette koja valjda ima osam ili devet mjeseci, obje su
točno nasuprot fotografu. Georges je snimljen iz profila, okrenut prema djeci. Između
prednjih i stražnjih sjedala, Barthélémy i Jean- Marc jedan do drugog, a u pozadini Milo,
Justine, Lisbeth i Lucile sjede na naslonu stražnjih sjedala i gledaju u objektiv. Okupani
ljetnim svjetlom, svi se osmjehuju, ne ukočenim osmijehom svojstvenim poziranim
fotografijama, nego istinskim, veselim osmijehom.
Jean-Marcova je kosa narasla, obrazi su mu se popunili. Lucile je oslonjena na vrata,
kose svezane u konjski rep, prekrasna je, smije se. Kao slučajno, djeca su se stisnula na
desnu stranu fotografije, pokraj Miloa jedno je mjesto ostalo prazno.

Jean-Marc bi se ponekad branio bez razloga, naglim pokretom, kao pod nekom nevidljivom
prijetnjom udarca. Liane bi mu se tada približila, spuštala mu ruke omotane oko glave,
oslobodila mu lice, milovala obraz. Trebalo je biti dobar prema njemu, pomoći mu sa
zadaćama, pokazati mu kako se vežu vezice na cipelama, kako se treba ponašati za stolom, i
naučiti ga misne molitve. Trebalo mu je posuđivati igračke iz knjige, ljubazno s njim
razgovarati. Lucile nije voljela Jean-Marca. Nije ga voljela kao što je voljela Lisbeth ili
Barthélémyja, kao što je voljela Antonina: bez razmišljanja. Pokušavala je prema njemu
osjetiti nešto blagonaklono, ponekad bi uspijevala, kad bi je Jean-Marc gledao uz onaj izraz
da vam se srce cijepa, kako je govorila njezina majka, no uvijek bi se vraćao onaj osjećaj
bespomoćnosti. Lucile se osjećala krivom što se drži na distanci, što ga promatra kao neko
strano tijelo, kao nekoga tko je različit, što joj je toliko muka dodirnuti ga. Nije htjela biti
pored njega za stolom, ni u autu, ni u metrou. Jean-Marc je bio čudan, govorio je drugim
jezikom, držao se nekako drukčije. Lucile nije voljela Jean-Marca, ali se navikla na njega.
Jean- Marc je bio dio dekora, našao je svoje mjesto. Ni za što na svijetu ne bi dovela u
pitanje njegovu prisutnost. Bio je tu, sklonjen od svoje prave obitelji, pokušavao se
prilagoditi njihovoj, usvojiti kodove, rasporede, vokabular. A osim toga, Lucile je s njim
dijelila nešto što drugi nisu poznavali. Lucile se bojala. Bojala se buke, tišine, automobila,
kradljivaca djece, bojala se da će pasti, da će poderati haljinu, da će izgubiti nešto važno.
Nije znala kad se strah pojavio. Strah je oduvijek bio tu. Lucile je trebala Lisbeth da upali
svjetlo u hodniku i prođe kroz dvorište zgrade čim bi se spustila noć. Trebala joj je Lisbeth
da joj priča priče kad ne bi mogla zaspati i da bude iza nje kad bi se penjala po ljestvama.
Barthélémy joj se rugao. Nije mogao razumjeti. Barthélémyje izazivao majku, neprekidno
smišljao nove pothvate, penjao se po zidovima, izmicao nadzoru, nestajao. Ništa ga nije
plašilo, ništa nije moglo zaustaviti njegov elan. Jednom kad su ga stavili u kut, pred
zapanjenim pogledom roditelja metodički je potrgao tapetu. A kad bi ga Liane, iscrpljena i
na kraju živaca, zatvorila u kupaonicu, izišao bi kroz prozor i obišao dvorište po kamenom
vijencu, leđa priljubljenih uza zid zgrade, ne bi li se domogao svoje sobe ili pobjegao preko
stubišta. Susjedi bi gledali dijete kako visi nad prazninom i krikovi bi im se otimali iz usta.
No Barthélémy je volio visine, širio je svoj teritorij, od kanala do žlijeba i od žlijeba do
korniša, i ubrzo bio sposoban preko krovova doći od broja 15a do broja 25 u istoj ulici.

Kad je trebalo zaželjeti neku želju jer je nešto bilo prvi put - prve jagode, prvi snijeg, prvi
leptiri – Lucile je mislila samo o jednom. Sanjala je o tome da postane nevidljiva: sve vidjeti,
sve čuti, sve naučiti, a da ništa opipljivo ne ukazuje na njezinu prisutnost. Bila bi poput vala,
poput daha, mirisa možda, ništa što se može dodirnuti ili dohvatiti. Otkako se sjeća, Lucile
je privlačila pozornost. Čim bi ušli u neku prostoriju ili zastali nasred pločnika, odrasli bi se
naginjali prema njoj, ushićivali se, uzimali je za ruku, gladili je po kosi, postavljali joj pitanja,
kako je lijepa, čini se tako dobro dijete, ide ti dobro škola? Od one reklamne kampanje za
Intexu, Lucile je postala dječja zvijezda. Sudjelovala je u La Piste aux étoiles koju je vodio
Pierre Tchernia, potom u grandioznom spektaklu koji je na Eiffelovu tornju priredio
Georges Cravenne i tijekom kojeg su je fotografirali u krilu Brigitte Bardot. Tražili su je svi
veliki modni brendovi. Georges i Liane prihvaćali su samo neke molbe. Ponekad je novac od
fotografija pomagao da se plati stanarina, no Lucile je morala nastaviti ići u školu.
U razredu, nakon podjele bugačice, Lucile više nije imala nikakve šanse da se utopi u
masi. Otkrila je divljenje, zavist, ljubomoru, sve je to bilo usmjereno prema njoj u nekoj
kompaktnoj formi koja ju je opterećivala. Lucile je primjećivala želju nekih djevojčica da joj
se približe, da se izbore za neko mjesto u njezinoj blizini, ali i njihovu pomamu da pronađu
u njoj neku sramotnu mrlju ili neki smiješan nedostatak koji bi narušio njenu sliku i
omogućio da ju se satre. Unatoč svemu, Lucile je bila ponosna. Ponosna što zarađuje novac,
ponosna što je bila izabrana među ostalima, ponosna jer je Georges bio ponosan na nju i
veselio se njezinu uspjehu.
Kad bi se uspjela osamiti, Lucile je na gramofonu slušala pjesme Charlesa Treneta. Pred
zrcalom, smiješeći se i uredno počešljana, pjevala je “Boum”, “La Java du diable” ili “J’ai ta
main”, sve ih je znala napamet.

Dugo je nedjelja ujutro bila rezervirana za maženje u toplini posteljine: u intervalima od po

dvadeset minuta i po dvoje (Lisbeth i Barthelemy, Lucile i Antonin, Milo i Justine), djeca bi
se izmjenjivala u Lianeinu i Georgesovu krevetu, priljubljujući svoja malena tijela uz
njihova. No nakon Antoninove smrti, po povratku s praznika u L., taj je ritual prestao.
Georges je dvije godine prije osnovao vlastitu reklamnu agenciju, istraživao je nove
klijente i radio bez predaha. Djeca bi ga u tjednu jedva vidjela. Vraćao se kasno uvečer,
nakon što su oni već večerali, poljubio ih jedno po jedno jednako odsutna duha, i svakog bi
se dana Antoninova odsutnost tako potmulo osjećala dok su se ona, jedno za drugim,
udaljavala u svojim pidžamama s uzorkom: kako bilo da bilo, jedno nedostaje. Georges se
promijenio. Ne naglo, radikalno, nego postupno, malo-pomalo, kao da je pustio da ga
obuzme neka podmukla kivnja, kojoj je odbijao priznati pobjedu. Georges nije izgubio ništa
od svog poleta, od svojih dosjetaka, od svog kritičkog duha. Ostao je isti njegov opori pogled
i uživanje u zafrkanciji. Naprotiv, dobio je na oštrini ono što je izgubio na nježnosti. Na
večerama i primanjima i dalje je nasmijavao i privlačio pozornost. Riječ je bila izraz njegove
moći, njegove snage. Georges je govorio odlučno, precizno, akademski. Kod drugih je
žestoko kritizirao neumjesna slaganja vremena, sintaktičke pogreške, semantičke
aproksimacije. Savršeno je vladao francuskom gramatikom i nije mu bio nepoznat nijedan
žargonizam. Tragovi gorčine ponekad bi navalili, u predahu na nekom primanju, u digresiji
nekog razgovora ili tijekom nekog lošeg filma, i ubrzo bi mu se u grlu stvorila gruda gnjeva
koja se nije prestajala nadimati.

Jednog dana kad je već nekoliko minuta gledao u prazno, posve gluh za buku koja ga je
okruživala, Lisbeth je zabrinuto došla k majci u kuhinju.
– Ono tamo nije tata.
– Kako to?
– To je neki čovjek koji je stavio masku koja sliči tati. Ali sigurna sam: to nije on.
Uvečer bi Georges promatrao svoju djecu, i onog dječačića kojeg je doveo među njih,
tamnoputog koliko su ostali bili svjetloputi, tog tihog i bojažljivog dječaka koji je tjednima
izbjegavao njegov pogled. Georges je promatrao svoju obitelj i razmišljao o izborima koje je
napravio. Oženio se ženom čija je glavna želja bila donijeti na svijet i odgajati djecu. Mnogo
djece. Nije bio od onih što sitničare, što okolišaju, što škrtare. Ziheraša, sitnih duša, trtaroša.
Nema dovoljno novca, pa što? Naći će ga. Nema dovoljno prostora? Pomaknut će zidove i
napraviti krevete u obliku ormara. Život se samo trebao pokoriti njegovim željama, a
njegove su želje bile goleme. Prostor je bio ispunjen žamorom, povicima, prepirkama. Bio
mu je potreban taj broj, to množenje. Jednako je bilo i sa ženama, iako je volio samo jednu.
Dosad mu nijedna nije odoljela. I bilo je još toliko tijela koje je trebao otkriti. No zapravo – i
to je zacijelo bilo ono o čemu je Georges razmišljao uvečer, pogleda izgubljena među
daščicama parketa – ma gdje se našao, u zagrljaju žena, u središtu dugih stolova koji su
okupljali njegove prijatelje, za volanom automobila kojim bi vozio prečacima, s djecom
stisnutom otraga, ma gdje se našao, da, zapravo je bio sam.

Liane se opet počela smijati i pjevati. Kao djevojka, naučila je cijeli repertoar brojalica i
pjesmica koje je sad pjevušila svojoj djeci, mali vojnik vraća se iz rata, sasvim tiho, jednu
cipelu ima, druga mu je noga bosa, mali vojniče, otkuda dolaziš, sasvim tiho. Ponekad bi je
nešto presjeklo u trbuhu, koji nijedna trudnoća nije mogla zasititi. No Liane je vjerovala u
nebo, u milostiva Boga, u vječni počinak. Jednog će dana, u raju ljudskom ili u nekom
nepoznatom prostoru, sazdanom od vate i topline, opet susresti svoga sina.
Kad se nekoliko tjedana nakon Antoninova pogreba rodila Violette, bucmastija i
krepkija od svih ostalih, Liane je pomislila da joj Bog šalje znak. Ili dar. Violetteino rođenje
ovilo je njezinu bol velom umora i ispunjenosti. Violette je tražila svu njenu energiju i
istodobno je održavala u životu. Liane je voljela dojenčad, njihov miris u naborima vrata,
sićušne prstiće, i mlijeko koje bi joj curilo iz grudi usred noći. Liane je u potpunosti bila
zaokupljena bebom, njezinim noćnim buđenjima i proždrljivim zahtjevima. Violette bi joj
vraćala svojim tepanjem, svojim osmijesima, svojim pogledom. No kad bi joj se približila
Justine, najmlađa kći koja još nije imala tri godine, kad bi pružala ruke, hvatala joj se za
suknju, Liane bi je odgurivala. Justine je htjela svoju mamu i tražila je ono što joj pripada.
No Liane više nije imala snage. Nije više mogla.
Ostali su bili veliki. Snalazili su se. Lisbeth je igrala svoju ulogu najstarije sestre,
pomagala majci u pripremanju obroka, brisala posuđe, pazila na mlađe. Barthélémy je
najveći dio vremena provodio vani, fućkalo mu se za dobrog Boga i uvijek bi našao načina
da izbjegne misu. Milo se igrao s Jean-Marcom, skupljao autiće i piljke, Lucile je gledala
odrasle, nije propuštala ni riječ iz njihovih razgovora, snimala je sve.
Više od bilo koga drugog, Lucile je bila Georgesova kći. Bila mu je nalik, imala je njegov
humor, njegov pogled, njegove intonacije. Liane bi je rado bila u stanju voljeti više,
ohrabrivati je, razoriti tvrđavu njezine šutnje. Umjesto toga, Lucile je ostajala ono
tajanstveno dijete koje je odraslo prebrzo i koje ona više nije uzimala u naručje.
Lucile će uskoro biti življa od nje, inteligentnija, duhovnija. U kojem joj je trenutku
naišla ta misao, Liane nije znala. A Lucile ju je i dalje promatrala, uz onaj izraz nekoga tko
zna sve a da ništa nije učio, onim načinom da bude i ne bude tu, da vodi neki život paralelan
s njihovim i, ponekad, da je osuđuje.

Kovanice su ležale na površini, sasvim gore, neznatno utisnute u pijesak. Bilo je dovoljno
lagano pograbljati, rukama ili grabljicama. Lucile usklikne i stane mahati svojim otkrićem,
nestrpljivo iščekujući bratovu reakciju. Barthélémy zazviždi u znak divljenja. Ona pridoda
kovanicu svom tjednom ulovu: petnaest franaka u kovanicama. Svake večeri, kad bi plaža
opustjela, dolazili bi na gimnastičke sprave i pročešljavali pijesak. Turisti bi se po cijeli dan
verali po švedskim ljestvama, vješali se zakvačeni stopalima, izazivali nebo na klackalicama
i sijali svoje blago. Svake večeri djeca bi skupljala izgubljene špangice, kovanice i privjeske
za ključeve, dovoljno za dva tuljca prženih krumpirića ili čak, kad bi ulov bio dobar, za
odlazak u kino. Ovog puta Lucile je imala sreće. Vratila je novac u džep. Barthélémy je
brojao svoj ulov. Pridoda li se sitniš što ga je tog jutra ukrao iz Lianeina novčanika, bio je
bogat kao Krez.
– Častim te! – objavio je Lucile.
Pošla je za bratom ne znajući kamo idu. Hodali su po šetalištu, a onda se Barthélémy
zaustavio na terasi jedne slastičarnice. Lucile se ogledala oko sebe. Mjesto joj se činilo silno
otmjenim.
– Siguran si da ćeš imati dosta?
– Nemaš frke...
Barthélémyjeva kosa, začešljana unatrag, otkrivala je začudnu pravilnost njegovih crta lica.
Držao se uspravno, lagano zavaljen u svojoj stolici, s jednom rukom položenom na naslon,
nonšalantna poza, opuštena, mislio je, poza mladića. Kad je naručio dva banana-splita,
konobarica ga je zapanjeno pogledala i potom ga upitala ima li dovoljno novca. Kad joj je
pokazao svoje kovanice, počela se raspitivati o njihovim roditeljima: znaju li oni da su
ovdje? Lucile joj se osmjehnula svojim reklamnim smiješkom, glave lagano nagnute u
stranu, s rukama ravno položenim na koljenima i onim izgledom dobre djevojčice koji je
izvrsno glumila, i konobarica se umirila i otišla. Lucile je sad drhtala od nestrpljenja. Bili su
ovdje, oboje, kao veliki, daleko od meteža koji bi u ovo doba povratka s plaže vladao kod
kuće, daleko od onih mokrih kupaćih kostima punih pijeska, bačenih na pločice u kupaonici,
daleko od gungule pod tušem i svađa oko toga na kome je red da povješa ručnike. Ove je
godine Georges imao dovoljno novca da unajmi kuću za cijeli kolovoz i pošalje obitelj na
more. U svakom slučaju, nije više dolazilo u obzir da se ide u L. Bili su u Nozanu dvije
godine prije, djeci su se veoma svidjele velika plaža, sladoledarica i šetnje po šumi. Osim
svog plemena Liane i Georges poveli su i pazikućina sina. O tome se odlučilo nekoliko dana
prije polaska, Georges je na stubištu naišao na dijete, učinilo mu se izrazito blijedo, kržljavo,
dijagnosticirao je, i zaključio da dječaku treba zraka. Georges je bio takav. Pozivao bi
klošare za svoj stol, primao pod svoj krov izbjeglice svakovrsna podrijetla, vodio tuđu djecu
na ljetovanje, kao da nema dovoljno svoje. Liane bi pripremala obroke, spremala krevete,
prala rublje, prihvaćala muževe napade solidarnosti.

Lucile je gledala kako na stol pristiže golem sladoledni kup, s mnogo kremastog šlaga.
Počela je slijeva, metodički, krema, sladoled, voće u jednakim proporcijama, i sklopila oči
uživajući u okusu. Nakon deset dana sunca kosa joj je postala gotovo bijela, kao i nježne
dlačice po rukama koje joj je bilo zabavno gladiti u suprotnom smjeru ili pokušavati
prstima iščupati. Kad bi mogla birati, radije bi bila nekakvo dlakavo čudovište, s pravom
dlakom, dugom i gustom ili oštrom i bodljikavom kao u ježa. Navukla je sandale ne osušivši
noge i pijesak joj se lijepio po gležnjevima. Jednako je tako osjećala sol na koži, voljela je taj
osjećaj, činilo bi joj se da joj tijelo prekriva neka zaštitna ovojnica, jedva vidljiva golim
okom. Lucile se bojala vode, ali je obožavala plažu. Na plaži, pod otvorenim nebom, zvučna
razina vezana za prisutnost njezine obitelji i prostor koji bi ona zauzimala čim bi nekamo
stigla, prolazili su gotovo neprimijećenima. Glasovi, smijeh, vika ondje nisu tako snažno
odjekivali. U pješčanom beskraju, između dina i obale, Poirierovi su bili tek grozd sićušnih
silueta, lelujavih i šarenih, koje su se miješale s cjelinom i s njom se naposljetku stapale.
Liane bi postavila suncobran, smjestila prijenosni hladnjak u hladovinu, a zatim se ispružila
na svoj ručnik izlažući kožu suncu. Liane je bila rođena za sunčanje. Oko podne bi izvadila
bagete i svatko bi slagao svoj vlastiti sendvič. Djeca bi provodila dan u vodi, izmišljala igre,
gurala se u malenom gumenom čamcu, dijelila među sobom maske i disalice. Navečer bi se
vraćala malaksala, zamršene kose i svakim danom sve tamnije kože.
Lucile još nije navalila na drugu polovinu sladoleda kad opaziše Jean-Marcovu siluetu kako
im se približava. Barthélémy uzdahne.
– Sranje, evo Spojke.
Tijekom godine Jean-Marc je dobio taj nadimak, što u vezi s ragbijem koji je Georges
toliko volio, što zbog toga što se nalazio na presjeku dvaju polja, između velikih i malih, prvi
su ga prihvaćali s popustljivošću, drugi mu oduševljeno klicali. Spojka nije bila ni sasvim
velika ni sasvim mala, ili je pak bila oboje.
Jean-Marc je sad stigao do njih.
– Mama vas traži, brine se.
Barthélémy ga je kratko odmjerio. Nije mu baš bilo drago što ga vidi. U svakom slučaju,
nije imao dovoljno novca da i njega počasti sladoledom. A osim toga, bili su među finim
ljudima, Jean-Marc će ih samo osramotiti s tim svojim čudnim naglaskom kojeg se nije
uspijevao riješiti, dakle nije ga trebalo previše vući za jezik. Jean-Marc se nije mogao
suzdržati da ne zirne prema kupovima, zavidan izraz prošao mu je licem.
Lucile ga je promatrala. Preplanulost je ožiljke na njegovim nogama činila još bjeljima,
gotovo fosforescentnima. Jean-Marcova prava majka dugo ga je prisiljavala da kleči na
žeravici u kaminu. Liječnik je rekao Liane da će dječak te ožiljke nositi cijelog života, da se
tu ništa ne da učiniti. Jean-Marc je promatrao Lucile odozgo, zabrinutim pogledom. Nju je
odjednom preplavio neki val nježnosti prema njemu, umalo ga nije zagrlila.
– Hoćeš to isto?
Jean-Marc kimne. Lucile izvadi kovanice iz džepa, a Barthélémy, kao veliki gospodin,
pozove djevojku.
– Gospođice, molim vas, isto za ovog mladića.
Siguran u sebe, pomalo autoritaran, Barthélémy je oponašao svog oca. Jean- Marc nije
mogao suspregnuti ponosni smiješak. Mnogo više od perspektive degustiranja banana-
splita za koji čak nije bio siguran da će ga uspjeti pojesti do kraja, činjenica da mu je
dopušteno doći na terasu slastičarnice k Barthélémyju i Lucile ispunjavala ga je radošću.
Lucile mu se osmjehnula.
– Vidjela sam te danas kako plivaš. Brzo ideš.
Jean-Marc ne odgovori. Barthélémy, premda ga je malo pecnula ljubomora, pridoda:
– Mogao bi na natjecanja. Ta ideja razveseli Lucile:
– Postat ćeš svjetski prvak, a mama će te vidjeti u novinama, u onako nekim lijepim
kupaćim gaćicama, pa će si protrljati oči i poludjeti od bijesa!
– A i obogatit ćeš se, bit ćeš bogat kao Krez! – dodao je Barthélémy koji je taj izraz
pokupio od oca i očito ga smatrao vrlo produhovljenim.
– Zamisli svoju fotku na naslovnicama, s golemim mišićima, a mama ti dršće od straha
pri pomisli da ćeš se doći osvetiti!
Na Lucileine riječi Barthélémy je ustao, raskoračio noge i zauzeo bilderski stav, izbočio
grudi i izbacio pektorale. Sve troje prasne u smijeh.
 Konobarica položi sladoledni kup pred Jean-Marca, kojemu se on učini još golemijim od
drugih. Baci pogled prema Lucile, vrebajući njezino odobravanje, a zatim navali na slasticu
počevši od kreme i stane je gustirati u tišini.

Stigla je jesen i Lucile se činilo da se stvari, ako se već ne vraćaju u svoj početni položaj, ipak
smiruju; vidljivi dio boli rastočio se u prljavoj vodi od posuđa i rublja, a Lieanein je trbuh
već nekoliko mjeseci ostajao prazan. Jean-Marc je našao svoje mjesto za stolom i u dječjoj
sobi, nije više urlao usred noći i obarao oči kad bi mu netko nešto govorio. Jean-Marc je
ušao u okvire, smiješio se na fotografijama, stopio se s prostorom kao da je oduvijek bio tu.
Gotovo su svi i zaboravili da nije. Lucile je pomišljala da je njezina obitelj time ostvarila svoj
konačan oblik, tri dečka, četiri curice - konfiguracija koja joj se činila više nego dovoljnom s
obzirom na prostor koji im je bio na raspolaganju i u kojem je ona imala počasno mjesto
među starijima. Što god se dogodilo, ona je ostajala miljenicom svoga oca, ona na koju bi se
Georgesov pogled spuštao prvi, ona koja je uvijek mogla uživati u njegovu ohrabrivanju, u
njegovu osmijehu i njegovim popuštanjima, unatoč slabom zanimanju koje je pokazivala za
školu i lošim ocjenama. Georges je bolje nego itko drugi opažao neobičan duh svoje kćeri,
pertinentnost njezina vokabulara, oštrinu njezina pogleda. Lucile se nadala da će se stvari
tako nastaviti, u toj sad već ustaljenoj nevidljivoj geometriji koja ih je sve međusobno
povezivala i na koju svatko kao da se naviknuo. Osjećala je neobičnu potrebu za
postojanošću, bojala se odlazaka, izlazaka, udaljavanja.

Kad su roditelji objavili da ih je jedan Georgesov klijent pozvao da provedu vikend u

Londonu, Lucile je vijest dočekala kao da je riječ o iminentnom potresu. Cijeli jedan vikend.
To joj se vrijeme činilo beskonačnim, a pomisao da bi se u odsutnosti Georgesa i Liane
mogla dogoditi kakva nesreća oduzimala joj je dah. Nekoliko minuta Lucile je gledala u
prazno, zaokupljena vizijama užasa koje nije mogla odagnati, udarcima, padovima,
opekotinama, kojih su jedan po jedan bili žrtve njezina braća i sestre, sve dok i samu sebe
nije vidjela kako pada pod podzemnu željeznicu. Iznenada je postajala svjesna koliko su
ranjivi, koliko im životi zapravo vise o jednoj niti, ovise o jednom nesmotrenom koraku,
jednoj sekundi manje, ili previše. Sve se moglo dogoditi, osobito ono najgore. Stan, ulica,
grad krili su nebrojeno mnogo opasnosti, mogućih nesreća, nepopravljivih drama. Liane i
Georges nisu imali pravo na to. Osjećala je kako joj suze teku niz obraze, zakoračila je
unatrag ne bi li se sakrila iza Lisbeth koja je pažljivo slušala oca.
Georges im je nastavio objašnjavati organizaciju vikenda, koji će se odvijati pod punom
odgovornošću njihove najstarije sestre i pružiti im jedinstvenu priliku da pokažu svoju
zrelost. Stariji će se morati brinuti za mlađe, pripremati obroke, voditi ih u park na zrak,
paziti da sve ide kako treba i poštovati program koji je Liane potanko napisala u blok s
kockicama, pored jelovnika za razne obroke i preporuka načina na koji iskoristiti ostatke.
Marie-Noëlle, Georgesova kolegica, doći će ih obići barem jednom tijekom vikenda i bit će
dostupna u svakom trenutku. Je li to jasno?
 Dopušteni opseg kretanja ostao je isti: Ulica Clauzel, Ulica Milton, Ulica Buffault, park
Montholon. Park Anvers bio je zabranjen.

Lisbeth je potvrdno kimnula, Barthélémy također, namjestivši pritom svoj najozbiljniji

izraz. Lucile je promatrala bratovo lice i naslutila koliko ga perspektiva vikenda bez
roditelja uzbuđuje. Rukavom je obrisala obraze, no tijelom su joj sad prolazili srsi. Bojala se.
Samo se ona bojala. Samo je ona znala koliko je njihova egzistencija podređena daskama
koje popuštaju, slijepim automobilima, vrtoglavim padovima. U daljini su odjekivali krikovi
njezinih rođaka, koje kao da nitko nije čuo: “Pali su, pali su!”

Na dan odlaska, Liane i Georges popratili su poljupce pojedinačnim preporukama. Od

Barthélémyja se tražilo da sluša sestru i ne izlazi ni kroz jedan prozor. Od Lucile da se
ostavi svojih knjiga i sudjeluje u kućanskim poslovima, od mlađih da budu dobri i da ne
dižu buku dok se igraju. Upute vezane uz Violettinu bočicu bile su stavljene crno na bijelo i
povjerene Lisbeth.
Lucile nije plakala kad su se vrata za njima zatvorila. Mahala je kroz prozor i gledala
roditelje kako ulaze u auto koji će ih odvesti na kolodvor. Kad joj je auto nestao iz vidnog
polja, pomislila je kako ih možda nikad više neće vidjeti. Njihov se vlak može sudariti s
nekim drugim, trajekt nestati u brodolomu nasred La Manchea, zgradu u Londonu može
satrti požar. Lucile je sklopila oči ne bi li se oslobodila katastrofične stihije kojoj se
prepuštala njezina mašta. A što ako ostanu sami, sve sedmero, kao Palčić kojeg su zajedno s
braćom i sestrama ostavili usred šume? A što ako će morati naučiti živjeti tako, bez novca,
bez roditelja? Lucile je imala vremena vidjeti njihova mršava tijela, poderanu odjeću, potom
je otvorila oči. Bila je sama u prostoriji. Našla je Lisbeth i Barthélémyja u kuhinji, nekako
besposlene, nekoliko minuta promatrala je njihova lica, bljeđa nego obično, njihove
nesigurne kretnje. Nisu osjećali nikakvu pobjedu. Kao i ona, bili su obuzeti silnom,
nejasnom zebnjom. U stanu je odjednom vladala iznimna tišina.

Subota je prošla glatko, svatko je postupao točno po ostavljenim uputama. Jean-Marc je

organizirao nekoliko igara za Justine i Miloa, koji su bili krotki kao da su u finalu državnog
natječaja za najbolje dijete. Barthélémy nikad nije bio tako miran ni tako vezan za kuću.
Predvečer ih je posjetila Marie-Noëlle da provjeri treba li im štogod. Našla ih je u najboljem
raspoloženju i mirna se vratila kući.
Usred noći Violette je počela plakati. Lisbeth je u malenoj sobi za djevojčice upalila
svjetlo, uzela je u naručje i ljuljuškala. Violettin se plač udvostručio, maleno su joj tijelo
potresali jecaji. Osvrtala se posvuda oko sebe, prestravljena. Sad ju je i Lucile pokušavala
umiriti, milovala joj kosu, ljubila joj obraze. Violette je urlala sve jače, lice joj se sve više
crvenjelo, čelo joj je gorjelo. Trima djevojčicama ubrzo su se pridružili dječaci koje je dreka
probudila. Pripremili su bočicu, pjevali pjesmice, upalili tranzistor. No Violette je urlala
koliko je najviše mogla, neutješna. Lucile je osjećala kako u njoj buja strah, Violettini krici
odzvanjali su joj u glavi, svake se sekunde pojačavali. Violettini krici nosili su neku poruku
koju Lucile nije znala odgonetnuti, zacijelo je trebalo plakati s njom, plakati nad onim što
nikad neće biti izrečeno, nad jadima djece, nad bučnim svijetom koji se sve brže kreće, tim
svijetom punim opasnosti u kojima bi oni mogli iznenada nestati. Violette ima neku
ozbiljnu bolest, bila je u to sigurna, umrijet će svakog časa, pred njihovim očima i njihovom
krivnjom, treba joj izmjeriti temperaturu, pozvati vatrogasce, odvesti je u bolnicu. Suze su
tekle niz Lucileino lice, suze koje nitko u tom uzbuđenju što je potresalo braću nije
primjećivao.

U tri ujutro, iscrpljena i bespomoćna, Lisbeth je pozvonila kod susjeda. Oni su dijete uzeli k
sebi, naposljetku ga umirili i, kad je Violette ponovno zaspala, položili je u njezin krevetić.

Po povratku s božićnih praznika Lucile i Lisbeth uselile su se u jednu služinsku sobu na

šestom katu zgrade. Georges je napokon nagovorio vlasnika da isprazni tu prostoriju i
iznajmi mu je za skromni dodatak, uz obećanje da će mu nakon nekog vremena, kad se
agencija vrati u ravnotežu, najamninu plaćati više. Otkako se Violette pridružila sestrama u
sobi za djevojčice, povećavši im broj na četiri, u njoj je postalo nemoguće raditi. Lisbeth je
trebala mir. Ondje gore moći će učiti. Ta promjena nije baš previše značila Lucile, koja je
uporno odbijala pisati zadaće i učiti gradivo, no Liane je smatrala da će to udaljavanje
možda biti blagotvorno i za njezinu koncentraciju.
Služinska je soba bila minijaturna, bez umivaonika i sanitarija. Na istom katu živjela je
Gilberte Pasquier, mlada žena koja je bila prvakinja Francuske u stenodaktilografiji i prema
kojoj je Lucile osjećala veliko divljenje. Gilberte Pasquier nosila je sive kostime i vrtoglavo
visoke pete, usta su joj bila obojena ružičastim tonovima, koji su se svakog dana obnavljali.
Kad bi u kuhinji pojele užinu, kruh s maslacem i tamnu čokoladu, Lucile i Lisbeth
pohrlile bi po stubama, ponosne na svoje gnijezdo, svjesne povlastice koju je predstavljala
ta udaljenost koja ih je dijelila od ostatka obitelji (četiri kata) i mogućnost da zaključaju
svoja vrata. Bile su kod kuće, ondje gdje Barthelemy više nije mogao prekopavati po
njihovim stvarima, kamo im je žamor dopirao tek izdaleka i na mahove (primjerice, kad bi
urlala Justine, čije bi navale bijesa dosezale rijetke decibelske razine), gdje je nered
pripadao samo njima. Lisbeth bi pripovijedala o tome kako joj je prošao dan, o svojim
prijateljima i profesorima, dok Lucile ne bi pripovijedala ni o čemu, ali bi ponekad pristajala
sestri pokazati ljubavna pisma što ih je dobivala, od kojih je posljednje bilo od jedne
djevojčice iz njezina razreda čije su književne kvalitete i pjesnički stil privukli njezinu
pozornost. Georges je postavio krevet na kat i rasklopni stol koji je sam napravio i na kojem
je Lisbeth, kad bi sjedila na donjem krevetu, mogla pisati zadaću. Za to vrijeme Lucile bi
vrebala odlučan korak Gilberte Pasquier, koji bi se mogao prepoznati među tisućama, i u
trenutku kad bi mlada žena stigla pred svoja vrata, izlazila bi na stubište da je pozdravi. U
nekoliko sekundi registrirala bi sve, boje, odjeću, čarape i šminku. Jednog će dana biti kao
Gilberte Pasquier, žena koju će se muškarci jedva usuditi pogledati, kojoj će se diviti
izdaleka, u skamenjenoj tišini.
Dvije bi se sestre zatim vraćale ostatku obitelji, tuširale se i pomagale Liane u
spremanju večere. Navečer, kad bi došlo vrijeme za spavanje, Lucile nije bila u stanju vratiti
se sama u sobu. Lisbeth je morala prijeći stubište da upali svjetlo, popeti se stubama
zajedno s njom i pripovijedati joj priče sve dok ne zaspi. Na početku je Lucile tražila gornji
krevet, no njezina noćna enureza brzo je nadišla granice sestrine tolerancije. Lucile je tako
prihvatila onaj donji, uz zapovijed da mokri u kahlicu od fajanse koju bi svakog jutra jedna
ili druga praznile u zajedničkom toaletu na katu, Lisbeth češće nego što je na nju bio red.

Od početka nove školske godine Barthélémy je bio zadužen voditi Lucile zubaru. Lucile se
rodila neposredno poslije rata, imala je loše zube. No umjesto da idu zubaru, oni bi nekamo
skrenuli, satima se potucali ulicama ili bi ušli u neku kino-dvoranu, gledali izloge i krali
bombone u obližnjoj trgovini slatkišima. Lucile se divila svom bratu, njegovoj sve većoj
drskosti i ležernosti u svakoj prilici. Bila je ponosna što ju je izabrao kao suučesnicu u
svojim vragolijama, što joj je povjeravao svoje planove i svoje tajne, radije njoj nego
Lisbeth, jer Lisbeth bi se ljutila na njegove nestašluke i ne bi ga oklijevala tužiti. Kad nije
bilo Liane, jedna od omiljenih Barthélémyjevih igara bila je uhvatiti svoju stariju sestru i
pod prijetnjom grozomorne torture natjerati je da deset puta zaredom ponovi njegovo ime:
tko je najljepši? najneustrašiviji? najpametniji? najzabavniji? najduhovitiji? najrječitiji?
S Lucile, nikad. Lucile ga je impresionirala. Lucile bi ga jednim pogledom odvratila od
hvatanja u koštac. Lucile je bila bedem tišine usred buke. Zbog tog tugaljivog izraza što bi
joj se nazirao na licu, Barthélémy ju je prozvao Blue ili, u dane velike melankolije, Blue-Blue.
Ponekad je osjećao želju da je zaštiti, ili da je odvede nekamo daleko, nekamo gdje će biti
slobodni da ne rade ništa osim da se šeću uokolo i gdje više neće morati nogom kročiti u
školu.

Liane bi ponekad slala Lucile da ode nešto kupiti u Ulicu Martyrs. Za svaki kupljeni artikl
Lucile bi dobila neki sitan iznos, triput po ništa, minimalan postotak na ime dostave. Tako
je Lucile prakticirala neki oblik mentalnog računanja koji je bio manje odbojan od onog koji
se učio u školi. Na kraju mjeseca imala bi obično dvadesetak franaka, koje bi odmah
konvertirala u bombone.
Pripovijedalo se da u parku Saint-Pierre vještice umotavaju djecu u bijele plahte i učine da
ona zauvijek nestanu. Lucile bi nekoliko puta grabila stubama koje su se uspinjale do
bazilike i potom jurnula dolje, sa strahom u trbuhu. Dolje su trgovci drangulijama prodavali
vrećice pijeska pričvršćene na končić i ukrašene krep-papirom, koje bi vrtjela u zraku i
gledala kako padaju, poput šarenih leptira. Od svih igara Lucile je najviše voljela upravo
ovu.

U knjižari u Ulici Maubeuge Lucile bi provodila sate i sate pred policama za djevojčice.
Naposljetku bi izabrala neku knjigu koju bi sakrila pod ruku, zakopčala kaput, pozdravila
prodavačicu širokim osmijehom nakon što bi joj izjavila da je nažalost ništa nije privuklo.
Mnogo godina poslije Lucile će shvatiti da je ta prodavačica nježna pogleda bila tihi
sudionik njezine inicijacije u čitanje.

Jednog poslijepodneva doktor Baramian, kojeg buka još nije otjerala, pozvao je Lucile i
Lisbeth u svoju ordinaciju da im pokaže svoj magnetofon. Ni jedna ni druga nisu znale da
takva sprava uopće postoji. Doktor Baramian pustio ih je da pred mikrofonom recitiraju
neku pjesmicu, usred koje su se zabunile. Nekoliko su sekundi mucale, pokušavajući u
zboru izgovoriti isti stih, i naposljetku se uskladile. Zatim je doktor Baramian premotao
vrpcu i pustio im snimku. Lucile je pomislila da se liječnik poslužio nekim trikom. Nije
mogla vjerovati: to nisu bili njihovi glasovi. A kad je došao trenutak one pogreške, Lisbethin
smijeh, poteškoće da počnu iznova na istom mjestu, više nije bilo nikakve sumnje. Doktor
Baramian bio je vrač.

Otkako su se vratili s praznika, jednom ili dvaput tjedno jedna gospođa iz kvarta dolazila bi
pomoći Liane u krpanju čarapa, šivanju poruba i popravljanju rupa. Prozvana gospođa
Šnajderaj, svakog je četvrtka ručala s Poirierovima. Lucile je pomno promatrala gospođu
Šnajderaj, njezinu omlitavjelu naboranu kožu, osutu sićušnim kraterima, njezinu rijetku
kosu. Pitala se hoće li se jednog dana, nakon što bude izgledala kao Gilberte Pasquier, i ona
ovako preobraziti i postati stara dama, kržljava i pogrbljena, koja će promicati pogledima.
Tako će napokon biti slobodna hodati naokolo, beskrajno laka i gotovo prozirna. Tako je
više neće biti strah, ničega je više neće biti strah.
Gospođa Šnajderaj imala je brčiće i paperjaste dlačice na bradi. Kad bi žvakala, nerijetko
bi joj mrvica kruha ili nečeg drugog pobjegla iz usta i ostala u njihovoj okolici. Jednog
četvrtka, kad joj je zrno riže već nekoliko minuta drhturilo iznad gornje usne, Barthélémy
joj je nedvosmislenom gestom ukazao na stvar:
– Schmoulz, gospođo Šnajderaj!
 Lucile se osmjehnula, voljela je nove riječi. Ova je postigla velik uspjeh među braćom i
odmah je postala besmrtnom. (Još dan-danas schmoulz za sve Lianeine i Georgesove
potomke, a kako su riječi zarazne, i za brojne njihove prijatelje, označava svaku više ili
manje prožvakanu prehrambenu česticu koja ostaje visjeti u kutu usana ili na bradi.)

Georges je, sve zaposleniji, malo viđao djecu. Navečer bi se vraćao kasno, kad bi žamor
zamro i kad je bilo vrijeme da ih se pošalje u krevet. Nježno bi ih poljubio u čelo, dok je
Liane pripovijedala o događajima koji su obilježili dan. Nedjeljom bi ih budio rano,
raspoređivao ih u Peugeot 202 i odtutnjao prema novim krajolicima. Lucile bi putem
gledala kako promiču stabla, imena gradova na putokazima uz državnu cestu. Voljela je taj
osjećaj bijega. U šumi Rambouillet ili Fontainebleau Poirierovi bi se nalazili s drugim
obiteljima te bi zajedno igrali najrazličitije igre. Georgesu nije nedostajalo ni suigrača ni
mašte. Volio je lov na blago, orijentaciju putem zagonetki, iluzionističke staze. Nakon
piknika, kad bi se njezina braća i sestre veselo klikćući razjurila naokolo, Lucile bi polagano
krenula zemljanim puteljcima, hodajući oprezno, pazeći na svaki šum, noge su joj jedva
dodirivale sag od mrtvog lišća i sa svakim se korakom osvrtala iza sebe.

Muškarac kojeg volim, i čija se ljubav ponekad sudara s mojim izbivanjima, prije nekog se
vremena zabrinuo vidjevši da sam se prihvatila tog posla. Barem sam tako interpretirala
njegovo pitanje, postavljeno s izvjesnim oprezom: zar baš o tome moram pisati? Na što sam
bez oklijevanja odgovorila da ne moram. Imala sam potrebu da pišem i nisam mogla pisati
ni o čemu drugom, ni o čemu drugom osim o tome. Nijansa uopće nije zanemariva!
Tako je uvijek bilo s mojim knjigama, koje su se zapravo nametale same, iz nejasnih
razloga koje mi se događalo da otkrijem dugo nakon što bi tekst bio završen. Onima koji su
se pribojavali opasnosti koju bi za mene mogao imati takav projekt, tako brzo nakon
majčine smrti, nepokolebljivo bih odgovarala da ne, nipošto, mislim, ma dajte. Danas, kad
nisam ni na pola tog opsežnog projekta u koji sam se uplela (samo što nisam napisala tih
velikih govana u koje sam se uvalila), znam koliko sam precijenila svoje snage. Danas znam
kako izgleda ono neko osobito napeto stanje u koje me uranja to pisanje, koliko me ono
propituje, uznemiruje, iscrpljuje, jednom riječju koliko me košta, u fizičkom smislu riječi.
Nedvojbeno sam htjela odati neku počast Lucile, podariti joj neki papirnati lijes – jer takvi
mi se, od svih, čine najljepši – i neku sudbinu lika. No znam također da pisanjem tražim
izvore njezine patnje, kao da postoji neki točno određen trenutak kad je srž njezine osobe
bila definitivno i nepopravljivo načeta, i ne mogu ne znati koliko je to traganje ne samo
teško, nego i uzaludno. Kroz tu sam prizmu ispitivala njezinu braću i sestre, čija je bol, za
neke, bila barem jednako toliko vidljiva kao i majčina, postavljala sam im pitanja s istom
odlučnošću, lakoma za detaljima, vrebajući na neki način neki objektivni razlog koji mi,
kako mi se učini da mu se primičem, izmiče. Tako sam ih ispitivala, ne postavljajući nikad to
pitanje na koje su oni ipak odgovorili: je li patnja već bila tu?
U Word dokumentu u koji sam prepisala sve razgovore koje sam vodila, “Ulica Maubeuge”
pojavljuje se kao zasebna tema. Liane i Georges uselili su se onamo 1950. (dolazili su iz vrlo
malenog stana u Ulici Presles, kojeg se nijedno od majčine braće i sestara zapravo ne sjeća),
a otišli iz nje 1960. Lucile je, dakle, ondje živjela između četvrte i četrnaeste godine. Kao što
to obično biva u mnogim obiteljima, razdoblja se svode na mjesta na kojima se boravilo.
Tako “Ulica Maubeuge” obuhvaća početke prve reklamne agencije koju je Georges osnovao,
njezino ukidanje, Justineino rođenje, osnivanje nove agencije, Antoninovu smrt, Violetteino
rođenje i Jean- Marcov dolazak.
I dan-danas o “Ulici Maubeuge” ne pripovijeda se bez udjela njezine mitologije:
Lisbethina požrtvovnost, Barthélémyjeve vragolije po kornišu drugog kata, uspjeh
Lucileinih fotografija, Justinine gromoglasne navale bijesa, uzoran Violettein apetit,
schmoulz gospođe Šnajder, nedjeljni piknici, nepokolebljiv Lianein osmijeh.
Iza te mitologije, smrt jednog djeteta i dolazak jednog drugog: komadić puzzlea koji se
pokušava nasilno ugurati, reći će mi Violette za jednog od razgovora. U bilješkama koje je
Lucile napisala o svom djetinjstvu, pronađenih na dnu jedne kartonske kutije, u vezi Jean-
Marcova dolaska našla sam ovu rečenicu: Tako sam nejasno, usprkos objašnjenjima i
poricanjima, otkrivala da smo međusobno zamjenjivi. Nikad se poslije nisam mogla uvjeriti u
suprotno, ni u ljubavnim ni u prijateljskim odnosima.
Iza mitologije krije se i beskrajan Lianein umor, njezina nesposobnost da se brine za
Justine nakon Antoninove smrti, neki oblik nerazlikovanja svojstvenog brojnim obiteljima,
veze odanosti, rivaliteta, ortaštva koje djeca potajno uspostavljaju, njihove riječi, njihovi
fantazmi, ono nevidljivo strujanje među njima koje odraslima izmiče.
Iza mitologije, tu je i Milo, o kojem se ne pripovijeda bogzna što, kaže se obično da je on
bio kao voda koja spava, glatka i prividno bez strujanja. I Barthélémy, koji se zatekao na
promatranju u bolnici Necker, iz nekog razloga u koji danas nije previše siguran, vjerojatno
zato što je bio silno nestašan i još uvijek piškio u krevet. Dvije godine nakon Antoninove
smrti, Liane ga je odvela u dječju bolnicu. Čim su ga smjestili u malenu bijelu sobu, ona je
izišla pod izgovorom da ide kupiti časopise, i više se nije vratila. Proveo je ondje nekoliko
dana, u strahovitoj tjeskobi, uvjeren da su ga roditelji napustili, prije nego što su došli po
njega nakon što ih je upozorila jedna prijateljica koja ga je došla posjetiti i prestravila se
kad je vidjela u kakvu je stanju.

Marie-Noëlle bila je Georgesova suradnica dvadeset godina i jedna od najbližih prijateljica

moje obitelji. Sudjelujući u njegovoj svakodnevnici kao i u njegovu mondenom životu, bila
je povlašteni svjedok njegove vitalnosti, no nije mogla ne znati za drame i očaje kroz koje je
prolazio. Ona je otišla po Barthélémyja i odvela ga u Ardèche nakon Antoninove smrti, ona
je Justine uzela k sebi na neko vrijeme kad se Liane više nije uspijevala brinuti o njoj, nju je
Liane pozvala onog dana kad je Jean-Marca zatekla mrtva u njegovoj sobi. Ona će mi, kao i
drugi, o Lucile reći: “Bilo je to jedno misteriozno dijete, totalni misterij.”
Tako sam po savjetima Lucileine braće i sestara provela cijelo jedno dugo poslijepodne
kod Marie-Noëlle ne bih li i nju propitala. Danas je ona stara dama s više od osamdeset
godina. Nisam sigurna da riječ stara odgovara, toliko joj je duh pronicljiv, i nešto mi govori
da je to ono što je privuklo Georgesa već prvi put kad ju je vidio, ta blaga ironija koja
proviruje iza njezinih riječi, taj dojam da nije naivna, da jako dobro zna na čemu je. Poslije
mi je Marie-Noëlle mailom poslala nekoliko preciznijih pojedinosti i datume za koje sam ju
zamolila. Naknadno sam iznova preslušala, da ih prepišem, tih nekoliko sati sjećanja koje
mi je povjerila. Pri spomenu “Ulice Maubeuge”, uzbuđenje je još uvijek prisutno i kad mi
Marie-Noëlle priča o tome kad je prvi put vidjela moju baku, očito je kako je slika u njezinu
sjećanju nepomućena: Liane, koja je tada nosila Justine, umotana u neku užasnu kućnu
haljinu od pirinejske vune, otvara joj vrata, raščupane plave kose i nezaobilazna trbuha,
dok se u cijelom stanu osjeća miris mokraće koji kao da više nitko ne primjećuje (gotovo
sva Lucileina braća i sestre piškila su u krevet do poodmakle dobi). Marie-Noëlle dolazi
upoznati Georgesa, mog djeda, novinara u Radio-Cinéma, časopisu koji će poslije postati
Télérama. Zna od jednog zajedničkog prijatelja da on razmišlja o tome da osnuje reklamnu
agenciju.
U neredu sobička koji im je služio kao ured Marie-Noëlle i Georges postavit će prvi
statut agencije, prije nego što nađu prostor. Nekoliko mjeseci poslije, Georges napokon
naplaćuje njihov prvi ček: agencija je osmislila i izradila trgovačke posjetnice za Le Soulier
de Ninon, trgovinu čije mušterije uglavnom čine prostitutke s Pigallea. Izlazeći iz zgrade,
odvlači Marie-Noëlle u jednu talijansku trgovinu gotovim jelima u kvartu i potroši pola
iznosa na hranu koju bi obitelj mogla jesti nekoliko dana. Gozba, na koju je ona pozvana,
slistit će se iste večeri.

Kao i ostali, Marie-Noëlle sjeća se vikenda koji su Liane i Georges proveli u Londonu i svog
posjeta djeci. Premda se taj vikend spominjao u više navrata i iz usta različitih osoba, to
nikad nije bilo u obliku prigovora mojoj baki i djedu, barem ne eksplicitnih. Kako su Liane i
Georges, koji su nekoliko mjeseci prije toga nesretnim slučajem izgubili jedno dijete, mogli
otići tako daleko ostavljajući bez nadzora tako malu djecu? S kojim su nehajem ili s kojom
nesavjesnošću krenuli na taj put? To me zaprepašćuje. Dakako, ja tu anegdotu promatram
kroz prizmu vremena u kojem živim. Dakako, ja danas imam prilično maglovitu ideju o
tome kako je Pariz mogao izgledati pedesetih godina, i koji je mogao biti stupanj zrelosti
djeteta od jedanaest godina, najstarijeg od sedmero djece. Promatram te stvari iz vlastite
perspektive, s tim strahom protiv kojeg se neprekidno borim da će se nešto dogoditi mojoj
djeci (strah koji je ponešto veći od normalnog, moram to priznati, i za koji znam da nije bez
veze s poviješću moje obitelji).
Prije nego lakoumnost, vidim u tom odlasku neki oblik svjesna bezglava srljanja, dokaz
nepokolebljiva, i slijepa, povjerenja koje Liane i Georges – u to vrijeme – još uvijek imaju u
život, u svoju vezu i u obitelj koju grade.
Violette i Justine bile su potpuno spremne i čekale su u predvorju, s kapama na glavi i
kaputićima zakopčanim do grla. Liane je još jednom pozvala Lucile koja se već sat vremena
razvlačila po kupaonici, glasnije, gospođa Richard naglasila je točno u deset, zakasnit će.
Lucile je promatrala svoje lice u zrcalu, svoje pune obraze, kosu ošišanu na kahlicu, kožu
koja više nije bila tako glatka, užasan prištić na bradi. Odmaknula se korak unatrag. Tijelo
joj se promijenilo, grudi su joj se nazirale ispod bluze, dok je Lisbeth, iako dvije godine
starija, uzalud vrebala na svoju tjelesnu preobrazbu. Prisilila se da se nasmiješi ne bi li se
uvjerila da je to još uvijek u stanju, gledajući samu sebe onako kako će uskoro gledati u
objektiv, izravno, pa u tričetvrt-profilu, lagano okrenuta u stranu, da, može se još
nasmiješiti, čak i smijati, i afektirati, iako za to nema nimalo volje.
U predvorju su mlađe sestre postajale nestrpljive. Htjele su što prije biti ondje, navlačiti
haljine, najlonke, šešire, osobito se Violette veselila slikanju, poziranju, isprobavanju novih
cipela. Možda će i ovaj put smjeti zadržati jedan ili dva modela, gospođa Richard obično bi
im to dopustila. Lucile se naposljetku odlučila izići iz kupaonice, vukući noge, i s
neprirodnom sporošću odjenula kaput.
– Kraljice moja, ako onamo više ne želite ići, nećete više ići. Ali za danas je dogovoreno i
gospođa Richard računa na vas, vas i vaše sestre. Katalog Pingouin već ste radili! Fotke su
bile izvrsne.
Liane je pružila kćeri nekoliko karata za metro, koje je Lucile mehanički ugurala u džep.
– Ako ne pada kiša, vratite se pješice, uštedjet ćemo karte.
Lucile kimne i otvori vrata. Liane poljubi dvije mlađe kćeri tražeći da obećaju kako će
biti pristojne s gospođom Richard, čije upute treba doslovno slijediti, bez cendranja i
raskuštravanja.

Kad su stigle pred zgradu, Lucile je promotrila svoj odraz u jednom izlogu. Debela je, eto što
je. Debela i ružna. Nije imala volje ući unutra, ni vidjeti gospođu Richard, ni navući bilo što
na sebe. Duboko je udahnula i pritisnula na gumb za ulaz u zgradu. Vrata su se otvorila,
mlađe su sestre požurile unutra i pojurile prema dizalu.
Gospođa Richard otvorila je vrata i toplo dočekala Lucile. Kakva je djevojka postala, u
jedva nekoliko mjeseci! I još uvijek tako lijepa! Zatim se sagnula da poljubi mlađe, rekla im
da skinu kapute. Čestitala je Violette na kampanji Germalyne čiji je postala zaštitni znak,
izložen po svim ljekarnama u Parizu na mnoštvu reklamnih letaka i plakata.
– Mama ti je sigurno ponosna...
Violette je kimnula s lagano oholim izrazom koji je rastopio gospođu Richard.
– Lucile će početi, a onda ćete se slikati vas dvije. Nadine će vam dati odjeću, idite
najprije oprati ruke!
Lucile je ušla u svlačionicu, bilo joj je hladno i odugovlačila je trenutak svlačenja. S mjesta
gdje je bila mogla je nazrijeti studio. Osvjetljenje je bilo namješteno i kulise spremne.
Gospođa Richard zamolila ju je da se malo požuri, čeka ih nekoliko snimanja, nema
vremena za otezanje. Pružila je Lucile crno-bijelu dolčevitu koju je ona pažljivo razmotala,
zatim plisiranu suknju obješenu na vješalici. Gospođa Richard ostala je trenutak ondje, dok
nije shvatila da se Lucile ne želi razodjenuti pred njom. Izišla je iz sobe smijući se.
– Pa trebala si mi reći, ljepotice, istina je da si narasla!
Lucile odjene model. Kako zrcala nije bilo, nije se mogla vidjeti izravno, ali se vidjela
odozgo i gnušala se te slike. Ta odjeća je odvratna, steže je kao kobasicu. Osobito joj je
suknja, smiješna za njezinu dob, davala izgled opatice. Ušla je u studio i smjestila se pred
sivu pozadinu kako bi fotograf podesio postavke. Kad je bio gotov, slijedila je njegove
upute, više puta promijenila kut, pozu, navukla drugu odjeću, igrala se obručem pred
objektivom. Nikad se u životu nije osjećala tako trapavo, pod onim nesmiljenim bijelim
svjetlom, sputana u odjeću koja joj nije pristajala. Poslije su joj se pridružile sestre, u
raznim puloverima i prslucima za nekoliko zajedničkih fotografija, potom u cijeloj seriji
prekrasnih vunenih haljina. Sad su pozirale jedna po jedna ili obje zajedno. Lucile se iskrala
u svlačionicu po svoju pravu odjeću. Tek je tada primijetila suzu koja joj je bila potekla niz
obraz, suzu koju nije osjetila ni kako dolazi ni kako je iskliznula iz oka, kojoj nije prethodila
nijedna druga i nijedna druga nije došla iza nje. Ne želi više pozirati, eto u čemu je stvar,
reći će to iznova majci. Nije ona više ta djevojčica u plisiranoj suknjici, ne igra se više
loptom ili obručem, nema više veze s tim prividom ljupkosti koju su htjeli da glumi. Ne
može više. Nešto je sada iza nje, nešto što se već udaljava i čega se malo-pomalo više neće ni
sjećati ili će pamtiti tek pokoji fragment, nešto za čim će jednog dana zacijelo žaliti, što
pripada djetinjstvu i gasi se s njim.

Gospođa Richard darovala je dvije haljine Justine i Violette koje su ih dočekale s radosnim
usklicima. Lucile joj je morala obećati da će prenijeti Liane njezine najtoplije pozdrave.
Dvije su djevojčice odjenule kaputiće, uljudno pozdravile i spustile se stubama zadovoljno
mrmoreći. Vani kiša nije padala. Lucile odluči da se krene pješice do Ulice Maubeuge, mlađe
su je sestre držale za ruku, svaka s jedne strane, lupajući sandalama o tlo, neprestano sve
jače, vrebajući na Lucileinu reakciju.
Lucile je pod prstima osjećala toplinu njihovih dlanova, smiješila se.

Kad su otvorile ulazna vrata, Barthélémy je sjedeći u fotelji u dnevnom boravku nehajno
listao neki časopis. Lisbeth je u kupaonici prala ručnike, Milo i Jean-Marc svađali su se u
sobi, sudeći po buci koja se čula unatoč zatvorenim vratima. Prljavo rublje, otrcane krpe,
školske bilježnice, sve je to ležalo po podu, stan je bio kao da je bomba pala. Liane je otišla u
kino, iznenada, prekinuvši sve poslove.
Liane bi tako nestajala, iznenada, kad bi razina zvuka ili nered prešli granicu koju je
mogla podnijeti. Oduvijek je imala tu potrebu da se makne od svega, usred poslijepodneva,
ode u neku mračnu dvoranu ili se sruči na neki krevet. To što se bliži vrijeme obroka, što je
sudoper krcat posuđem ili se zemlja trese, ništa nije mijenjalo na stvari. Već od njihove
najranije dobi ostavljala bi svoju djecu navečer samu u stanu u Ulici Presles da bi se otišla
naći s Georgesom, oholo ignorirajući susjedine primjedbe pune negodovanja.

Scenarij je bio isti već tjednima, no stid zbog toga nije jenjavao. Lucile bi dohvatila uže
objema rukama, skočila s tla tako da bi noge savila pod sebe, uzdigla gornji dio tijela kako bi
se iznova uspravila i zatim se ukočila u tom položaju, nesposobna da postigne veću visinu.
Uhvatiti uže u njegovu najvišem dijelu, pustiti ga dolje, uviti ga opet oko nogu, to je
nadilazilo njezine snage. Uže je bilo glatko, beznadno glatko, i Lucile bi ostajala tako, na
dvadeset centimetara od tla, ljuljana laganim pokretom njihala. U najboljem slučaju
uspijevala bi se održati u tom položaju nekoliko minuta, onda bi odustala. Gospođica
Mareuil, profesorica tjelovježbe, najprije je mislila da je riječ o nekakvu prenemaganju, pa o
provokaciji, sve dok joj nije postalo očito: Lucile se ne zna penjati po glatkom užetu, kao ni
po, kao što će ubrzo otkriti, užetu s čvorovima. Dok je većina njezinih drugova iz razreda
uspijevala doći do vrha u tri ili četiri savršeno koordinirana pokreta, Lucile bi ostajala dolje,
ne baš uvjerljivo glumeći neki zamah prema gore, nesposobna da savlada, pa makar i forme
radi, nekoliko desetaka centimetara. Gospođica Mareuil nije štedjela sarkazam, svakog
tjedna sve suroviji. Nije li smiješna, lijepa Lucile, dok tako visi kao šunka na svojoj uzici?
Mora se priznati da nema bogzna što u rukama, ni u nogama. Kukac kojeg vjetar njiše, i tako
ranjiv. Gospođica Mareuil vrebala je na podrugljiva hihotanja, prigušeni smijeh iz publike.
No do nje ništa nije dopiralo, ni šaputanja, ni žamor neodobravanja. I nikakva osmijeha na
licima. A obično su učenice tako okrutne jedne prema drugima. Kako to da Lucile Poirier
uživa toliki imunitet? Ni gospođica Mareuil, ni ijedna od djevojčica koje su svakog tjedna
prisustvovale istom prizoru ne bi to znale reći. A Lucile se ljuljala na kraju svog užeta, u
mrtvoj tišini.

Lucile nije voljela sport. Bojala se lopte, reketa, kozlića. Nije brzo trčala, nije uspijevala
baciti kuglu više od metar pred sebe, nikad ne bi uhvatila loptu, zatvarala bi oči kad bi
stvari išle prebrzo. Lucile stojeći nije mogla rukama dotaknuti tlo, ni napraviti most, ni
sagnuti tijelo prema naprijed i uhvatiti se za stopala dok bi sjedila. Nikad nije znala
napraviti zvijezdu, ni jelenji skok, ni stoj na glavi. Lucileino je tijelo bilo zauzlano,
tvrdokorno, bilo ga je nemoguće razvezati. Jedva je uspijevala napraviti kolut naprijed, a i
to kad bi bila u najboljoj formi.
 Gospođica Mareuil vidjela je u tom nedostatku sportske vještine uvredu upućenu njoj,
tiho izgovaranu uvredu koja se ponavljala svakog petka. Mrzila je Lucile i u njezinoj rubrici
u izvješću o učenicima nije obuzdavala svoj prezir.

Liane se žalostila gledajući svoju kćer tako slabo nadarenu za sport: uvijek posljednja koja
potrči, skoči u vodu, pristane na partiju ping-ponga. Posljednja koja ustane iz kreveta,
jednostavno, kao da je cijeli život sadržan na stranicama knjiga, kao da je dovoljno ostati tu,
u zaklonu, i promatrati život izdaleka. Liane je, usprkos tolikim trudnoćama, održavala tu
atletsku, lijepo istesanu figuru, držala se ravno, visoko uzdignute glave. Nekoliko godina
prije izjavila je pred svjedocima da će na dan kad navrši sedamdeset godina još uvijek biti u
stanju napraviti špagu. Pala je i oklada.
Lucile je bila iznimka među braćom i sestrama. Lisbeth je izvodila svakovrsne skokove i
piruete, Barthélémy, osim svojih legendarnih akrobacija, izvrsno je igrao tenis, Jean-Marc je
vikende provodio na plivačkim natjecanjima, Milo je bio nadaren za trčanje. Što se tiče
mlađih sestara, bilo ih je dovoljno vidjeti kako skaču, plešu ili jednostavno gestikuliraju da
se uoči njihova prirodnost i gipkost.

Kako su tjedni prolazili, sat tjelesnog odgoja u gimnaziji Lamartine postao je za Lucile
tortura čije joj je približavanje izazivalo nesanicu. Na početku godine izgovarala se na
glavobolje, bolne menstruacije, bol u želucu. No Liane se nije dala predugo preveslavati.
Tako je Lucile svakog petka morala otići na nastavu, s grčem u trbuhu, vlažnih ruku, nakon
što bi progutala žlicu Schouma ili aspirin.
U drugom trimestru, u nedostatku bilo kakva opravdana razloga, Lucile je počela
markirati sat tjelesnog. Lunjala bi ulicama ili sjela na klupu u nekom parku i pustila da
prolaze sati. Zatim je počela markirati i ostale dosadne predmete. Oponašala je Lianein
potpis, to je postalo lako. Imala je potrebu za zrakom.
Za vrijeme školskih praznika Liane i djeca redovito su odlazili u Pierremont, gdje je
Lianeina obitelj imala kuću. Georges bi im se pridružio za vikend. Lucile i njezina braća i
sestre obožavali su to mjesto, njegov miris krede, prašine i vlage, kriještanje vrana, blizinu
rijeke i kanala. U okolnim kućama našli su prijatelje svojih godina. Malo-pomalo Lucile,
Lisbeth i Barthélémy složili su mali čopor, koji je sad bio tinejdžerske dobi i okupljao se
svake večeri, nakon što bi svatko od njih preskočio neku ogradu. Kod Poirierovih se trebalo
samo spustiti preko balkona na prvom katu, izbočenog nad pustim pločnikom. Operacija je
bila diskretna i ne pretjerano opasna, osim kad bi se Lucile, nesigurna koraka, oslonila na
zvonce. Nakon što bi provjerili je li zrak čist, pretrčali bi do seoskog trga na kojem je jedan
od neosvijetljenih kutaka predstavljao idealno mjesto za sastanak. Kad bi se okupili, uputili
bi se prema jednoj malenoj plaži koju su uredili na obali rijeke, pili gazirana pića ili pivo, a
oni malo stariji i pušili.
Jedne večeri kad su tako bili svi zajedno, razgovor se zaustavio na odvratnom Pichetu,
ovdašnjem trafikantu, poznatom po alkoholnom zadahu i beskrupuloznosti s kojom je
iskorištavao djevojku koju mu je socijalna služba povjerila za vrijeme školskih praznika.
Lucile je bila uvjerena da je napastuje. Osim toga, ne bi li spriječio svaki pokušaj krađe, prije
nekoliko mjeseci Pichet je zabranio da više njih odjednom uđe u njegovu trgovinu-bar-
trafiku. Lucile je predložila kaznenu intervenciju, za koju je Barthelemy potom razradio
plan. Trebalo je ukrasti veliku metalnu mrkvu koja je predstavljala oznaku za sve ondašnje
trafike. Ekspedicija se konstituirala već sutradan uvečer. Skidanje mrkve uzelo je gomilu
vremena; pričvršćena mnogo više nego što se pretpostavljalo, bila je dugačka gotovo dva
metra i teška dvadesetak kilograma. Lucile je vodila manevar. Nakon više pokušaja
popraćenih hihotanjem i prigušenim smijehom, Barthélémy ju je uz pomoć još jednog
dečka napokon dohvatio. Zatim su je odnijeli na drugi kraj sela i sakrili u jedno malo
spremište. Lucile se već dugo nije osjećala tako sretnom.
Dva dana poslije kratka vijest u L’Yonne republicaine signalizirala je misteriozni
nestanak. Grupica je odlučila ponoviti pothvat i iste večeri udariti na drugu trafiku u
gradiću Pierremont, čiji je vlasnik, premda ne tako antipatičan, bio ništa manje čudan. Dva
dana poslije, malo veći člančić spominjao je hipotezu o nekoj krčmarskoj svađi. Poneseni
tim novim uspjehom, tinejdžeri odlučiše proširiti područje svojih intervencija na okolne
općine. Tako su nekoliko dana poslije pješice i uz pomoć širokih tačaka donijeli mrkvu iz
jednog susjednog sela. Tim su se podvigom napustili lokalne stranice i zauzeli dio druge
strane u novinama: “Nestala još jedna mrkva”.
Lucile je bila oduševljena. Sviđala joj se apsurdnost pothvata, njegova beskorisnost. Ta
anonimna slava, lišena slike. Kraj praznika prošao je u žetvi još nekoliko dodatnih mrkava,
slaganih na hrpu u napušteno spremište. Svaki put nedjelo bi se pojavilo u lokalnom tisku,
popraćeno različitim pretpostavkama. Sve do dana kad je Lucile u knjižari ugledala
naslovnicu L’Yonne republicaine: “Kradljivci mrkava u Yonneu opet udarili!” Iznesene su
razne hipoteze: manijakalni delirij nekog kolekcionara, moguća reciklaža nekih materijala,
prve prijetnje neke regionalne mafije, diverzantska akcija lige protiv pušenja.
Sedmeročlana banda odustala je od daljnjih akcija kad je policija u Auxerreu otvorila
istragu.

Nekoliko dana poslije Lucile i njezina mala banda odlučili su se riješiti dokaza nedjela i
usred noći bacila desetak metalnih mrkava u Burgundski kanal.
Sljedećeg ljeta, kad se odlučilo isprazniti kanal, na njegovu su dnu pronađene mrkve.
Desetak leševa nijemo je ukazivalo na najbližu kuću, u kojoj je živjelo dvoje aktivnih
članova male bande. Tinejdžeri su protrnuli, no nikakav dokaz nije podupro sumnje.
 Lucile i njezina braća i sestre nastavili su odlaziti na praznike u Pierremont i ondje
izvoditi svakovrsne vragolije.
Sljedeće godine odlučilo se da Georges kupi kuću u Pierremontu uz plaćanje doživotne
rente svekru i svekrvi, koji je više nisu mogli održavati. Počeli su veliki radovi, koji nikad
nisu sasvim prestali.

Bila sam tu, na 105. stranici Word-dokumenta u kojem sam radila, kad sam uoči jednog
jesenskog vikenda bez posebnih planova napokon odlučila preslušati kazete koje je moj
djed snimio petnaestak godina prije smrti.
Između 1984. i 1986., sjedeći za radnim stolom, Georges je kroz kolutove dima svoje
lule ispripovijedao dio svog života snimajući se na kazete, kojih je danas trideset sedam. Taj
monolog dug više od pedeset sati isprva je bio namijenjen Violette kojoj je tada bilo
tridesetak godina. Violette je oca bila zamolila da priča o svom djetinjstvu, o kojem je inače
malo govorio. Georges je pristao, stvar ga je ponijela te je svoju pripovijest raspreo i mnogo
dalje od prvotne molbe. Kad se zaustavio, Georges je odlučio napraviti kopiju za ostatak
obitelji. Violette danas čuva obje kopije.

Vratit ću se poslije na okolnosti pod kojima sam pronašla te kazete, nakon jedne scene koja
je za mene bila strašna i koja me progonila nekoliko tjedana. Ta je scena, uostalom,
dovoljna kao objašnjenje zbog čega ih dosad nisam uspijevala preslušati, iako su već dugo
bile kod mene i zbog njih sam nabavila onu gotovo pretpotopnu spravu.
Pisala sam, napipavajući, o “Ulici Maubeuge” sa željom da dočaram doba i društveni
milje u kojem je moja majka odrastala, dok su kazete čamile negdje ispod neke police,
naslagane u staroj plastičnoj vrećici u kojoj sam ih donijela.
U trenutku kad sam se spremala evocirati preseljenje koje će baku i djeda odvesti iz
Pariza u Versailles, učinilo mi se da sam prošla pored nečega. Nisam mogla nastaviti a da ne
preslušam te vrpce, pisati dalje kao da one ne postoje. Kazete su bile kod mene, sam ih je
Georges kopirao i usprkos otporu koji sam imala pri pomisli da ću čuti glas svog djeda koji
je umro prije više od deset godina, u najmanju sam im ruku bila dužna posvetiti malo
pažnje.
Kad sam izvadila kutijice iz vrećice i htjela ih složiti po redu, primijetila sam da tri
nedostaju (18,19 i 20). Pomislila sam da nazovem Violette i to joj kažem, no onda sam se
predomislila. Malo prije smrti i kad je već, mislim, odlučila okončati svoj život, Lucile je
posudila sve kazete da ih posluša. Ako Violette spomenem da tri od njih nema, ona će bez
sumnje pomisliti da ih je Lucile uništila ili ukrala. Istina je da je Lucile, u raznim prigodama,
pokazivala radikalan stav prema predmetima konkretno ili simbolički vezanim za obitelj.
No bilo je jednako tako moguće da sam ja, prekopavajući po Violetteinu podrumu, slučajno
previdjela neke kazete ili su pak one bile spremljene u nekoj drugoj kutiji.
U subotu ujutro ubacila sam kazetu 17 u kazetofon da vidim gdje se stvar prekida. Vrpca
završava s lipnjem 1942., u trenutku kad Georges, koji je upravo izgubio posao u Toute la
France (list namijenjen obiteljima zatvorenika, čiji je direktor bio uhićen), traži novi posao.
Kazeta 21 počinje nekoliko tjedana nakon toga, kad su se Georges i Liane upoznali na
jednom partyju iznenađenja. Georges ima dvadeset pet godina, manire zavodnika koje
profinjuje otkako je u Parizu i vlada raznim strategijama pristupanja ženskoj vrsti, čija se
učinkovitost potvrđuje i te večeri. Georges voli plesati, priljubljena tijela i više-manje
pustolovne ruke, i u beskraj nasmijavati žene. Liane, koju vidi prvi put i naziva je svojom
malom plavom vilom (aluzija na Charlesa Treneta čiji je veliki obožavatelj), pristaje plesati s
njim iako ga, onako odoka i s obzirom na reputaciju koju ima, smatra oholim prostakom.
Povrh toga, otkriva mu boju: haljina joj nije plava nego zelena i nema ni govora o tome da
se s njom upusti u bilo kakav flert. Georges se toga drži. Malo plešu, potom Georges opet
leprša od jedne žene do druge i vraća se kući sa šest ili sedam brojeva telefona, rekord,
precizira. Sljedećih tjedana vraća mu se u misli slika te mlade provincijalke, opisuje njezin
osmijeh, svježinu i plave uvojke. Ponovno se vide nekoliko mjeseci poslije, na večeri kod
jedne od Lianeinih sestara, Barbare, koja je već udana i živi u Parizu. Zatečen redarstvenim
satom, Georges provodi kraj noći raspravljajući s malom plavom vilom. Sutradan ujutro
pristaje ju pratiti na nedjeljnu misu. Zaljubljeni su. Eto kako Georges, koji je milovao tolike
kože, odabire Liane, koja o životu ne zna gotovo ništa. Mislim da je znao u njoj prepoznati
ženu koja ga nikad neće prevariti, koja će mu biti odana tijelom i dušom, koja je u nje velika
i velikodušna, i koja cijelog života u njemu neće vidjeti drugo do briljantna i maštovita
muškarca za kojeg se udala.
Vrativši se u Giens, Liane traži od roditelja dopuštenje da se dopisuje s Georgesom.
Susreću se više puta za njezinih posjeta Parizu, kamo redovito dolazi na satove violine.
Vjenčaju se u rujnu 1943. u Pierremontu, proslava se održava u kući Lianeinih roditelja
koju su Nijemci napokon napustili. Kako Georges nema prebijene pare, jedan mu susjed
posuđuje malo prevelik žaket za crkvenu ceremoniju, a buduća mu punica poklanja odijelo
za civilno vjenčanje. Tako se Georges, ne bez određene zabrinutosti, ženi ženom s kojom
nikad nije vodio ljubav i kojoj štoviše, naglašava, nikad nije vidio grudi. Kratak medeni
mjesec (nekoliko dana u jednoj francuskoj provinciji) donosi olakšanje: Liane pokazuje
izvjesni temperament. Georges zatim pripovijeda o useljenju u mali dvosobni stan u Parizu
i početku zajedničkog života.

Preslušala sam cijelu kazetu 21, opčinjena Georgesovim pripovijedanjem, načinom na koji
alternira detalj, anegdotu i analizu, i održava napetost između dviju digresija. Georges je
govorio kako je i pisao: jasno, precizno, konstruktivno. Bilo bi mi dovoljno preskočiti pet ili
šest kazeta i prijeći izravno na ono što sam tražila, doba Lucileina djetinjstva. Umjesto toga
slušala sam te kazete više od deset dana, s bilježnicom na koljenima ili nadohvat ruke,
vrtjela sam ih jednu za drugom i išla do kraja.

Poslije, uoči jedne večeri na kojoj smo se trebale vidjeti, napokon sam Violette spomenula
da tri kazete nedostaju. Ma koji tome bio razlog, nije to bilo tako strašno jer je ona imala
originalni komplet. Zamolila sam je da mi da kazete koje nedostaju i pristala mi ih je
povjeriti. Intrigirala me ideja da ih je Lucile mogla uništiti ili ukrasti.
Kazeta 18 počinje, dakle, kad Georges, nakon gašenja Toute la France, gubi posao. Traži
neke druge novine koje bi ga primile. Završava članak o pariškoj omladini koji mu se čini
izvrsnim i sam ga odnosi u Révolution nationale, kolaboracionistički tjednik za koji će pisati
Drieu la Rochelle i Brasillach. Članak očara Luciena Combellea, glavnog urednika lista, te ga
odlučuje objaviti u dva dijela. Lucien Combelle zatim od Georgesa naručuje redovnu
kroniku pariškog života. On prihvaća, naziva svoju kroniku “Ljubav, piće i pjesma” i dobar
broj večeri otad provodi u music hallovima ili kabaretima. Nekoliko tjedana poslije, na
Combelleovu molbu, Georges postaje tajnik redakcije Révolution nationale. Ostat će ondje
do njegova gašenja. U to vrijeme upoznaje Liane.

Tri kazete koje nedostaju uglavnom su usredotočene na Georgesov profesionalni život u

doba Okupacije: rad u Révolution nationale, poštovanje, ako ne i fasciniranost Combelleom,
hvali njegovu smjelost i poštenje; brojna poznanstva (među kojima je i Robert Brasillach)
za koja mu list pruža priliku. Georges pripovijeda kako je nakon Oslobođenja Combelle, koji
je odbio pobjeći iz Francuske, bio uhićen, osuđen na petnaest godina prisilnog rada, potom
1951. amnestiran.

Georgesov posao u Révolution nationale nije u pravom smislu riječi obiteljska tajna. Svi to
znaju, ali svi su to pomalo zaboravili. Neki su se pitali o smislu koji valja dati Georgesovu
stavu, tražili su odgovore. Čini se da nitko od Lucileine braće i sestara s njim nije
raspravljao o toj temi, o kojoj on nije volio razgovarati, no čini se da danas nitko ne donosi
konačan sud o Georgesovoj prisutnosti u Révolution nationale.
Koliko ja znam, većina Georgesove djece (čija su politička opredjeljenja, kod nekih, bila
radikalno suprotna njegovima) gledala ga je kao reakcionara. Kad sam ja došla u dob kad
sam se počela zanimati za svijet, Georges je postao čangrizav čovjek razočaran u sve, koji je
s jednakom gorčinom šibao tisak, televiziju, revolucionarnu ljevicu, salonsku ljevicu,
licemjernu, demagošku ili dobromisleću desnicu, umnožavanje kružnih tokova na
regionalnim cestama, prosvjetu, pjevače bez glasa, TV voditelje s aproksimativnim
vokabularom, izraze poput negdje, na razini toga i toga te druge jezične tikove, adolescente
svake fele i iz svakog vremena.
 No koliko se sjećam, jedine dvije teme koje se pod svaku cijenu moralo izbjegavati za
obiteljskih ručkova bile su politika i francuski film (toj će se listi pridružiti i pasterizirani
kamamber).
Ipak, ma koliko bio razočaran, Georges se do kraja života borio za nemoguće ili
beznadne stvari.

Na vrpcama koje slijede nakon kazeta koje nedostaju Georges se vraća na svoj položaj za
vrijeme rata i, što god kaže, pokušava se opravdati.
Ne spominje razmjene mišljenja koje je u to doba mogao imati sa svojim ocem koji je,
nakon što je izgubio posao u La Croix de la Nord kad je list prestao izlaziti, odbio pisati za
Journal de Roubaix, pod kontrolom njemačke cenzure, i nekoliko mjeseci jeo u pučkoj
kuhinji.
Nakon Oslobođenja, u stanju neke slabosti koju odbija imenovati, izgovarajući se na
prioritet koji valja dati onima koji za vrijeme Okupacije nisu radili, Georges će pustiti da
prođe više od godinu dana prije nego što će se pojaviti pred Odborom za čistku kako bi
dobio svoju profesionalnu iskaznicu. Koja će mu biti izdana nakon analize njegova dosjea i
omogućiti mu da ponovno radi svoj posao. Georges spominje hipotezu da je dobio podršku
Françoisa Chalaisa. Još poslije, na jednoj drugoj kazeti, dok pripovijeda o poslijeratnim
godinama, Georges se posljednji put vraća na svoje aktivnosti za vrijeme Okupacije i pita se
ovim nevjerojatnim eufemizmom:
“Je li bilo oportuno raditi u novinama koje su se zvale Révolution nationale, a nisu bile
novine Pokreta otpora? Jasno...”

Tijekom nekoliko tjedana pitala sam se trebam li te elemente evocirati na ovaj ili onaj
način, ili pak smatrati da uopće nemaju nikakve veze s mojom nakanom. Je li Georgesov
položaj za vrijeme rata mogao utjecati na Lucileinu patnju? Pretpostavka mi je pala na um
jer su upravo te kazete nedostajale (Lucile je oduvijek imala neki smisao za simboličko
nestajanje kao i za inscenaciju šifriranih poruka, drugima više-manje razumljivih), ali i pod
utjecajem knjige L’Intranquille2 Gerarda Garoustea. Lucile ima nekih zajedničkih točaka s
Garousteom, počevši od bolesti od koje su oboje bolovali, koja se dugo nazivala manično-
depresivnom psihozom, a danas se naziva bipolarni poremećaj. Potreslo me čitanje tog
teksta prije nekoliko mjeseci, kad sam se, ne želeći se odlučiti na to, vrtjela oko ideje da
pišem o svojoj majci. Slikar u toj knjizi evocira lik svog oca, patološki zagriženog antisemita
koji se obogatio pljačkom židovske imovine. Nejasan užas i stid što ih je otac izazivao u
Garousteu uvelike su sudjelovali u njegovoj patnji i čini se da su ga dugo opsjedali.
Koliko ja znam, Georges nije bio ni antisemit ni fašist. Nikad iz njegovih usta nisam čula
riječi koje bi dale naslutiti i najmanju dvosmislenost u pogledu tih tema, a Georges je
govorio jasno i glasno i nije imao naviku prikrivati svoja mišljenja. Georgesova suradnja s
Révolution nationale, kako je ja danas vidim, potez je jednog mladića oportunista, gladnog
priznanja i bez razbora.

Na kraju krajeva, čak i ako se Lucile, kao i druga njezina braća i sestre, pitala o prošlosti
svog oca, čak i ako se čudila brojnim paradoksima koji su se u njemu krili, mislim da je
onome što je Georges radio u vrijeme Okupacije prilazila barem s nekom rezervom.
A mrzila ga je zbog drugih stvari.

Ukupno je Georges snimio više od pedeset sati sjećanja. Počinju na sjeveru od najranijeg
djetinjstva, a završavaju s 1954., godinom Antoninove smrti, kao da nije mogao prijeći
preko te boli. Trideset godina nakon nesreće, slušam djedov glas s te vrpce, polagano
evociranje te subote u kojoj im se život srušio, riječi koje s mukom pronalazi, hipoteze koje
iznosi o smrti svog sina, opis putovanja vlakom koji ga vozi u L., glas hrapav od boli.
Georges daje vlastitu verziju događaja (on je bio u Parizu), koja se razlikuje od svih ostalih
koje sam čula.

Georgesove snimke sadrže nevjerojatnu količinu imena, lica, razgovora i dosjetaka,

ispripovijedanih kao da su se dogodili jučer. Njegovo pamćenje impresionira obiljem
pojedinosti. Ponekad, na istoj ili nekoliko kazeta poslije, Georges iznova evocira neki
element, precizira, ispravlja, dodaje poneku anegdotu na koju ga je Liane podsjetila za
ručkom. Zamišljam njih dvoje u kuhinji u Pierremontu, u zimskim osamama, Georges izlazi
iz svoje radne sobe u kojoj je proveo prijepodne sam sa svojim magnetofonom, sjeda s njom
pred vrelu juhu, pita je kako se zvala žena tog i tog, slastičarnica u Saint-Palaisu, koliko je
godina imala Lucile kad su joj morali obrijati glavu da si više ne bi čupala kosu. Udvoje
rekonstruiraju svoj mali svijet pedesetih, svoje trenutke slave i bezbrižnosti.

Kao što sam i pretpostavljala, Georgesove su snimke dragocjeno svjedočanstvo o stanju

duha u kojem su živjeli moji baka i djed. Kad se udavala za njega, Liane je upozorila
Georgesa da želi dvanaestero djece. To je bilo “uzmi ili ostavi”. Georges je pristao. Do
Miloova rođenja igrao je igru, radovao se uzastopnim trudnoćama svoje žene, bilo mu je
drago vidjeti da je majčinstvo čini tako razdraganom. Nakon toga ga je obuzela strepnja,
agencija nikako da se razvije, dobili su petero djece u šest godina, nisu imali ni novčića
ušteđevine, i premda je održavao honorarnu suradnju s Radio- Cinéma, Georges nikad nije
bio siguran hoće li im prihodi izdržati do kraja mjeseca. Pa je tada zaključio da je razumnije
napraviti pauzu. Tako je o tome svečanim tonom popričao s Liane, koja je nevoljko pristala.
Provodit će metodu Ogino.

Nekoliko mjeseci nakon toga Liane je nosila Justine. Georges je pomislio kako ga je
preveslala, potom se prilagodio. Kad se beba rodila, kao odgovor zlim jezicima koji su
tvrdili da se oni množe kao zečevi ne bi li dobili dječji doplatak, Georges je kao priopćenje
kopirao željezničku kartu s popustom na kojoj je napisao:
“Poirierovi vas s radošću obavještavaju da napokon uživaju popust od 75%!” Povrh
toga, kako nije imao Justineinu fotografiju nadohvat ruke, uzeo je Miloovu kad je bio beba.
Nitko ništa nije primijetio.

Nekoliko mjeseci poslije Liane je nosila Violette. Georges je mlako prosvjedovao, zaključio
kako se Liane živo fućka za to što on govori i nije joj to uzeo za zlo.

“Ulica Maubeuge” razdoblje je u kojem je financijsko pitanje sveprisutno, iako je Georges s

novcem uvijek bio u odnosu koji je počivao na nepriznavanju. Georges živi iznad svojih
mogućnosti, dok Liane brižljivo računa (imala sam priliku vidjeti kod Violette školske
bilježnice, pronađene u kući u Pierremontu, u koje je bilježila i najmanji od svojih
troškova), sa zebnjom čeka povjerenika za dječji doplatak i zove Marie-Noëlle kad treba
hitno kupiti par cipela nekom svom djetetu.
“Ulica Maubeuge” ta je mješavina bezbrižnosti i nesigurnosti, koje će se oni s
nostalgijom prisjećati evocirajući krepke obroke načinjene ni iz čega, pranje pelena na
ruke, popišanu posteljinu, onaj stol otvoren za jednovečernje ili stare prijatelje (kamo god
prođe, čim uđe u neku željezničku stanicu ili svrati u neki restoran, Georges upoznaje ljude
koje poziva na večeru), one kasne razgovore i one nestrpljive planove. U tom neprestanom
defiliranju smjenjuju se susjedi odozdo, susjedi odozgo, ovdašnji i prijatelji iz drugih
mjesta, dadilje, još zeleni ili afirmirani novinari, kabaretski umjetnici, Georgesov mlađi brat,
Lianeine sestre i šogori, Gilberte Pasquier koja se udala za kontrolora leta, Pierre Dac i
Francis Blanche (Georges je s njima radio nekoliko mjeseci nakon Oslobođenja).
Tijekom dana, ma što da se događa, Liane se sruči nekamo i odspava sat-dva olovnim
snom. Pitanje preživljavanja, objasnit će poslije svjedoci.
Kad ih pokušam zamisliti, čini mi se da su moji baka i djed bili istodobno čudan i savršeno
normalan par, čija vitalnost i energija ne mogu ne izazivati poštovanje. Liane na sve strane
izjavljuje kako joj je brak donio sreću i slobodu. Njezina veselost, njezin smijeh, njezina
životnost neodoljivi su.
Georges obožava svoju ženu i umnaža svoje prinose.
Od malog komada pokućstva koji je izolirao pomoću pluta i listova cinka, napravio joj je
divovski hladnjak, koji joj omogućuje da otkrije radosti kućnog hlađenja. No valja ga
opskrbljivati ledom i prazniti rezervoar koji skuplja vodu. Nekoliko mjeseci poslije, Georges
popušta iskušenju i diže kredit da bi Liane kupio pravi hladnjak, potom joj kupuje i maleni
Hooverov stroj za pranje rublja, kod kojeg je sušenje još uvijek manualno.
Liane nikad ne dovodi u pitanje Georgesove izbore i zatvara oči pred svim onim što bi
moglo okaljati ljubav koju osjeća prema njemu.
Zajednički im je neki oblik srljanja, neki boemski način života, oni su avangardni boemi.

Liane i Georges napustili su “Ulicu Maubeuge” iz nekog iznenadnog hira, tijekom travnja
1960. Preko zajedničkih prijatelja došli su u kontakt s parom koji je iznajmljivao prostranu
kuću u Versaillesu, smještenu u jednoj od buržujskih četvrti u centru, čije je devetero djece,
svi osim posljednjeg, otišlo iz roditeljskog doma. Lucileina obitelj sanjala je o prostoru, A.-
ovi su se željeli vratiti u Pariz. Nakon nekoliko međusobnih posjeta, odlučili su se na
zamjenu. Georgesova nova agencija razvijala se dobrim tempom, procijenio je da si može
priuštiti plaćanje više stanarine. Kuća je bila trokatnica, s pravilnim vrtom bez šarma
okruženim zidom. Lucileina se obitelj, dakle, domogla četrnaest soba, svih osim jedne
malene radne sobe u koju su A.-ovi natrpali određeni broj stvari koje nisu stale u stan u
Parizu, radne sobe za koju Lucile nije trebalo dugo da pronađe ključ i koju je redovito
posjećivala kako bi prisvojila razne više ili manje korisne predmete ili one koji su joj bili po
ukusu.

Kad ju je prvi put vidio, najmlađi sin obitelji A., mladić od dvadesetak godina, ludo se
zaljubio u nju. Lucile je imala četrnaest godina. Mladić je iskazao spektakularnu energiju da
ostane u kontaktu s obitelji Poirier, nizao izgovor za izgovorom da posjeti Georgesa, nudio
mu svoju pomoć u raznoraznim radovima i nije dugo oklijevao zatražiti Lucileinu ruku, na
najsvečaniji i najozbiljniji mogući način. Georges je prasnuo u smijeh.

Od najvećeg do najmanjeg, svako je dijete izabralo svoju sobu. Lucile, Justine, Violette i
njihovi roditelji zauzeli su prvi kat, Milo, Jean-Marc i Lisbeth drugi, a Barthélémy se
spremao nekoliko godina vladati na najvišem katu, kao svoj na svome. Lucile je prvi put
imala na raspolaganju vlastiti teritorij na koji nitko drugi nije imao pristupa. Smjestila je u
njega svoj nered, odjeću i knjige u kaosu u kojem se samo ona snalazila, i zatvorila vrata za
sobom. Provodila je sate i sate sanjareći, ispružena na svom krevetu, zamišljajući
budućnost, budućnost koju je prije svega vidjela bez stega, bez ičega što bi je ometalo ili
kočilo. Kad je mislila o budućem vremenu, Lucile nije sanjala o nekom muškarcu ili o
nekom zanimanju. Nikakav princ na bijelom konju, nikakav uspjeh nisu se pojavljivali u
njezinim snovima, samo vrijeme što se pred njom pruža i kojim će moći raspolagati po
vlastitoj volji, kontemplativno vrijeme koje će je držati u zaklonu.

Kao i starija braća, Lucile je nastavila ići u gimnaziju u Parizu. No u ljeto je, zbog brojnih
izostanaka, bila izbačena. Sljedeće godine upisali su je u Blanche-de-Castille, katoličku školu
u kojoj se nije trudila nimalo više i u kojoj je, osim iz francuskog, i dalje imala bijedne
ocjene. Lucile je, nepokolebljiva u svojoj tišini, zauzimala prostor i otvoreno pokazivala
kako se dosađuje. Bilo je u njezinu pogledu neke drskosti koju većina njezinih profesora
nije mogla podnijeti. Da se i ne spominju ceduljice koje je razmjenjivala s prijateljicama
rugajući se smiješnoj odjeći nastavnica ili pretpostavljajući da ta i ta časna održava
libidinozne odnose s tom i tom drugom časnom. Liane i Georges dobili su prvo upozorenje.
Ovoga puta Georges je s kćeri bio kategoričan. Ovo je posljednji put. Liane je bila umorna od
odlazaka u škole i zauzimanja za nju i imala je dovoljno posla s drugom djecom. Ako Lucile
bude izbačena iz Blanche-de-Castille, ići će u školu Pigier. Postat će tajnica, da, eto, tajnica-
daktilograf, i ostat će to cijelog života. Kako ga je Georges opisivao, nije postojalo manje
zavidno zanimanje. No Lucile nije zaboravila Gilbert Pasquier, gordu i gracioznu.

Lucile je ležala, glave oslonjene na jednu ruku, tijela pomaknuta prema rubu kreveta, što
bliže noćnoj svjetiljci čije je žuto svjetlo projiciralo krug jasnih kontura na stranice koje je
okretala već nekoliko sati, nesvjesna vremena i ravnodušna prema vici koja je dopirala s
hodnika.
Iznenada je majčin glas postao prodorniji.
– Lucile, gosti su stigli!
Lucile se trgnula i ispustila knjigu. Obula se, počešljala se prstima i ne približivši se
zrcalu, nategnula košulju da je izravna te sišla u dnevni boravak. Brat i sestra već su bili
ondje, nasmiješeni i pristojni. Lisbeth je stavila malo ruža na usne, na sebi je imala haljinu
koju je sama sašila, stegnutu u struku i savršeno po mjeri. Barthélémy je pokušavao
izgledati siguran u sebe, ruku zabijenih u džepove. Lucile je stupila u prostoriju i Georges je
predstavio svoju drugu kćer. Sjela je pored njega, pazeći da se drži ravno dok se pogledi
zadržavaju na njoj. Upitali su je u koji razred ide, čime bi se htjela baviti, što je zanima u
životu. Lucile je, tonom u kojem nije bilo nimalo arogancije, odgovorila da nema pojma. Bili
su uporni: pa valjda ima neku izvanškolsku aktivnost. Lucile je oklijevala s odgovorom dok
je jedan od gostiju komentirao tobože za sebe: u svakom slučaju, neće joj biti teško naći
muža! Lucile nije reagirala, kao ni Georges koji ju je pak počeo zafrkavati u vezi stanja
njezine sobe, već je živopisno opisivao gomile prljavog rublja na podu, hrpe beskorisnih
papira i bilježnica do kojih se više ne može doći, da i ne spominje zone kojima se nitko ne
smije približiti, a u kojima bi netko tko bi se usudio zaviriti nedvojbeno pronašao puno
vrećica bombona i jednu ili dvije ženske lektire. Da bi našla muža, morat će naučiti unositi
malo reda oko sebe. Georges se potom bacio u jednu od svojih omiljenih tirada o dubokoj
inertnosti i sklonosti ljenčarenju današnjih adolescenata. Kako mu nije bilo dosta to što je
uspio pridobiti pozornost auditorija, nastavio je o nesposobnosti današnjih profesora ne
samo da pobude zanimanje svojih učenika nego i da nametnu svoj autoritet. A ti profesori,
povrh svega, nisu u stanju formulirati rečenicu dužu od tri riječi na ispravnom francuskom!
Nadovezao je žučljivu kritiku razvoja obrazovanja u Francuskoj, kritiku kojom je savršeno
vladao jer ju je mnogo puta ponovio i kojoj bi samo pridodavao pokoju varijantu ili
pojašnjenje ovisno o publici. Jedan od gostiju, klijent agencije koji je došao iz Švedske u
nadi da će komercijalizirati naprave za hlađenje, iskoristio je to da se požali na poteškoće
Descartesova jezika. Imperfekt konjuktiva uvijek na kraju izda svakoga tko je pomislio da
njime vlada. Georges mu je obećao nekoliko satova i nastavio sa svojim govorom. Na
primjer, Lucile je izbačena iz svih školskih ustanova koje je pohađala. Društvom je
prostrujao uzdah čuđenja. Francuska škola ne priznaje kritički duh. Osim toga, njegova
žena i on počinju se pitati o prilagođenosti njihove djece školskom sustavu, s obzirom na to
da se nijedno od njih sedam dosad nije baš proslavilo nekim uspjehom. Usprkos njihovim
sposobnostima.
– Milo je jako dobar u školi – ispravila ga je Liane. – A Violette jedva čeka da krene. Moj
dragi uvijek pretjeruje.
– Sedam? – začudila se žena komercijalnog direktora jedne velike marke soka od
naranče.
Upitala je može li vidjeti ostale. Jesu li i oni tako lijepi kao ovi stariji? Liane je dovela
ostatak plemena, s Miloom na čelu male skupine koja se ubrzo poredala u sredini dnevnog
boravka. Djeca su pozdravila, jedno za drugim, pomalo zaplašena. Ushićenje. Kakva divna
obitelj! Justine je iskoristila komentare izazvane njihovim upadom da se vrati u kuhinju,
odmah za njom i Violette koja ju je pratila u stopu. Milo i Jean-Marc još su neko vrijeme
ostali s odraslima, sjedeći stisnuti jedan do drugog na naslonu kauča. Kad ih je Liane odvela
k sestrama, Milo je upitao hoće li i on jednog dana imati pravo ostati i razgovarati s
odraslima. Liane mu je odgovorila na uho.
Uskoro, mali moj anđele, uskoro.

Otkako su se preselili, Liane i Georges organizirali su brojne večere. Liane bi uzimala

pomoćnicu za pripremu dijela obroka, posluživanje i pomoć pri pospremanju. Na početku
večeri troje starijih sišlo bi pozdraviti goste, popiti s njima neki sok, odgovoriti na nekoliko
pitanja o školi ili ispričati posljednju predstavu koju su vidjeli u Théâtre-Français, na koje
su sve troje bili pretplaćeni. Ponekad bi ih Georges zamolio da ostanu na aperitivu. Smatrao
je da je za djecu korisno slušati odrasle i učiti se uključivati u razgovore. Malo-pomalo, u
tim trenucima čavrljanja prije večere, Lucile je otkrivala ograničenja svog oca. Georges nije
znao sve. Okružen drugim ličnostima, jednako snažnim, briljantnim i učenim kao i on,
Georges nije uvijek imao posljednju riječ. Događalo bi mu se da naleti na mišljenja suprotna
njegovima i na argumente koje mu nije bilo lako pobiti, što ga nikad nije sprečavalo da
zaključi, kategoričnim tonom, da ima pravo. Lucile je promatrala oca, nazirala njegovu
netoleranciju i njegove kontradikcije. Georges je već odavno izjavio kako je Proust minoran
pisac, obično piskaralo, inkontinentni šegrt. Stil? Jeftina čipka za dalekovidne stare cure.
Isto kao da uzmeš tabletu za spavanje. Georges je izazivao smijeh, nitko mu se ne bi usudio
proturječiti. No jednog dana, za jedne od tih večeri tijekom kojih nikad ne bi odustajao od
igranja glavne uloge, Georges se namjerio na stručnjaka za Prousta, sposobnog da odgovori
na njegove napade i obrani piščevu prozu od koje je znao napamet po čitave stranice. Lucile
je slušala verbalni dvoboj koji se zametnuo između dvojice muškaraca, ni riječ joj nije
promakla. Znači, njezin otac može biti u krivu i još k tome ispasti smiješan. Barthélémy, koji
je kao i ona prisustvovao raspravi, stao je na stranu osporavatelja. Georges mu je
zapovjedio da šuti. Sutradan je Lucile iz Lianeina novčanika ukrala novac za prvi svezak
Traganja i ugurala ga u svoju slavnu hrpetinu svega i svačega.

U versajskom dnevnom boravku, za tih večeri s gostima, Lucile je ostajala kakva je uvijek
bila, tihi promatrač. Rijetko bi se začuo zvuk njezina glasa, no nitko nije mogao ignorirati
njezinu nazočnost. Troje starije djece potom bi se pridružilo mlađima koji su večerali u
kuhinji, dok bi Liane, njezin muž i gosti prelazili u blagovaonicu. Georges je bio majstor u
miješanju svojih klijenata - upravitelji poduzeća, komercijalni direktori, direktori prodaje –
i njegovi najbolji prijatelji. Stalni gosti Ulice Maubeuge slijedili su pokret, kojem su se ubrzo
priključila i nova poznanstva koja je Georges sklapao kud god bi prošao. Profesionalni
razgovori bili su kratka daha. Pripovijedale su se anegdote, komentirao svijet, smijalo se.
Kad bi odrasli sjeli za stol, Barthélémy se vraćao u dnevni boravak i kušao ono što bi ostalo
na dnu čaša, potom bi si priuštio da svrati u predvorje i pronjuška po torbama i kaputima.
Pokupio bi nešto kovanica, rijetko bi posegnuo za papirnatom novčanicom. Zlatni rudnik
bio je kratka vijeka, Lisbeth ga je ubrzo tužila.

Nakon sedam godina bez trudnoće, kad je već odavno odustala od toga da se pravi kako
provodi Ogino-metodu, Liane je zatrudnjela. Vijest je isprva izazvala neobično uzbuđenje,
prožeto zabrinutošću. Izgubila se navika. No Liane je ostala spokojna, tijelo joj se zaoblilo,
koža napela, nije joj dugo trebalo da ode po dječji krevetac s ogradom, pelene, glazbene
kutije, odjeću, sve odavno spremljeno na tavan. Opet je počela spavati poslijepodne,
koristeći onih nekoliko sati tišine koji su pripadali samo njoj, sad kad je i Violette krenula u
školu. S rukama na trbuhu, u ugodnoj toplini perine, Liane se veselila. Starija su djeca
živjela svoj život, počinjala flertovati, bila pozivana na plesove i partyje iznenađenja. Neće
proći dugo i otići će. Mlađi više nisu bili tako mali, čak je i Violette, njezina mala mezimica,
naučila čitati i pisati. Liane će uskoro imati četrdeset tri godine. Rodila je sedmero djece, ne
računajući Jean-Marca, i nije znala za intenzivniji osjećaj, koji bi je ispunjavao više od
micanja malenog bića u trbuhu, koje će potom držati u naručju, dok ono lakomo traži dojku.
Liane je tu trudnoću doživljavala kao nijednu drugu. Uživala je u sporosti na koju ju je to
stanje primoravalo i gledala kako joj grudi bubre. Nije bila bolesna, ni umorna, ništa joj se
nije činilo lakšim, logičnijim. Nikakva briga nije narušila tih nekoliko slatkih mjeseci, djeca
su joj pomagala, a Georges je bio odlično raspoložen. Naravno, vraćao se kasno navečer,
ponekad odlazio na put, s određenim ženama održavao posebne odnose. Je li se zbog toga
trebala sažalijevati? Viđao je žene nasamo, dijelio im savjete, upoznavao ih s ljudima,
pokazivao im Pariz. Ponekad bi ih čak pozivao na večeru. Bile su mlade i gledale su ga s
divljenjem.
Već na početku Liane je shvatila jednu stvar: počne li zamišljati, makar i samo na
sekundu, kakvim bi se nježnostima Georges mogao odavati s drugim ženama, prepusti li se
kakvoj slici, jednoj jedinoj, mrtva je. Ima sreću, silno veliku sreću. Voli svog muža i on nju
voli. Treba zbog toga biti sretna i ne dopustiti ničemu da pomuti njezinu radost. Georges je
želio žene, sve žene, no ostajao je njezin suprug, njezin dragi, kako ga je nazivala čak i kad bi
o njemu pričala nekom drugom. Život u Versaillesu bio je beskrajno mirniji od onog koji je
imala u Ulici Maubeuge. Sad je imala kućnu pomoćnicu, perilicu za rublje s automatskim
sušenjem i mikser iz SAD- a, bilo je gotovo s apotekarskim računanjem, nizom redaka s
troškovima bez ičega na drugoj strani što bi jamčilo neku ravnotežu. Nova beba nije ju
plašila. Liane je, unatoč brojnim trudnoćama, zadržala svoju vitku liniju i atletsku figuru.
Kad bi izlazila s Georgesom, lagano bi se našminkala, tijekom večeri popušila nekoliko
mentol-cigareta, prolazila rukom kroz kosu, grohotom se smijala.
Mislila je da njezino tijelo više nije plodno, a eto, opet je bila trudna: bila je najsretnija
žena na svijetu. Justine, Milo i Jean-Marc treperili su od nestrpljenja. Violette, malo
zabrinuta da će izgubiti svoje mjesto, stiskala se uz majku.
To će dijete biti posljednje, neočekivano, nenadano: dar Božji.

Kad je došlo ljeto, Liane i Georges poslali su svoje pleme u kuću u Pierremontu, pod
nadzorom starije djece. Lisbeth je imala osamnaest godina, Barthélémy sedamnaest, Lucile
šesnaest. Liane je ostala u Versaillesu sa svojim velikim trbuhom, u iščekivanju poroda. U
kolovozu će svi zajedno otputovati u Španjolsku, u Alicante gdje je Georges, ove godine
ponovno, unajmio veliki apartman.
Jednog predvečerja početkom srpnja Liane je počela gubiti plodnu vodu, nazvala
Georgesa u agenciju i u pratnji jedne susjede žurno krenula u parišku kliniku u kojoj je bila
prijavljena. Ondje je za manje od dva sata rodila prekrasnog dječačića gotovo bijele kose.
Georges je stigao malo poslije bitke.

U Pierremontu su vijest doznali telefonom iste večeri. Tom je rođen! Lisbeth i Lucile kupile
su jabukovaču da se događaj proslavi i pozvale nekoliko prijatelja za nastavak večeri. Po
Georgesovim riječima, beba je bila veličanstvena, i krupnija od svih ostalih! Stariji su
dignuli čaše i nazdravili Tomovu dolasku. Netko je donio gitaru, cigareta nije nedostajalo,
proslava se nastavila duboko u noć.
Rano ujutro Milo, Justine i Violette (koji su tada imali dvanaest, deset i osam godina),
iskoristili su mrtvilo koje je vladalo nakon lumpanja da se nađu sa svojim vlastitim
kompićima i krenu u ekspediciju, nakon što su iz hladnjaka iskopali što će po putu
prezalogajiti. Krenuli su prema rijeci i odlučili ići do brane. Stigavši, uspeli su se na jedan
mostić da promotre situaciju. Nikad se nije doznalo je li Violette prošla preko ili ispod
zaštitne ograde. S visine od dva i pol metra pala je na glavu na betonsku ploču. Prošlo je
nekoliko sekundi prije nego što su ostala djeca primijetila da više nije tu. Violette je ležala u
vodi visokoj dvadesetak centimetara, licem u betonu. Kad ju je ugledao Neneuil, najstariji u
družini, našao se pored nje u nekoliko skokova i instinktivno je okrenuo.

Lucile su probudili krici. Ona, kojoj je inače trebalo mnogo vremena da ustane, skočila je iz
kreveta stegnuta grla kao da je neka ruka guši. Navukla je neke hlače i pojurila za djecom
prema brani. Kad je vidjela Violette kako leži na tlu, umalo nije povraćala od užasa.
Približila se, noge su joj drhtale, ruke također, na trenutak je pomislila da će se onesvijestiti.
Violette je bila blijedomodra, jedva otvorenih očiju. Lucile bi najradije uzela sestru u
naručje, ali se sjetila onog što je naučila: ne pomicati unesrećenog. Lisbeth je pozvala hitnu
pomoć, koja će svaki čas biti ovdje. Lucile je uzela Violetteinu ruku, tražila riječi ohrabrenja,
no ništa joj nije padalo na um, samo krici, mukli krici koji su se sudarali jedni s drugima, a
da nijedan nije uspijevao izići iz njezinih usta. U kolima hitne pomoći Lucile se držala uz
sestru, trbuha zgrčena od tjeskobe, hipnotizirana krvlju koja je tekla iz Violetteinih ušiju i
sad natapala i njezinu spužvastu pidžamu, najprije jedna crvena mrlja, zatim se crvenjela
cijela pidžama. Violette je buncala.
Trebalo je nazvati Georgesa u agenciju. Lisbeth se skrušeno izložila očevim pitanjima i
njegovu bezbojnom glasu. Za Violette se pobrinula liječnička ekipa, pri svijesti je, boli je, da,
jako je boli, ne, ništa nisu rekli. Ništa.

Dok je Georges još bio na putu između Pariza i Joignyja, do Lianeina je uzglavlja došao
liječnik koji ju je porodio. Izrekao je nekoliko opreznih upozorenja i najavio joj da će morati
biti jako hrabra. Dijete koje je donijela na svijet nije dijete kao svako drugo. Tom ima
Downov sindrom, bolest koja se tek počinje bolje upoznavati i koja se sada naziva trisomija
21. A kako Liane nije reagirala, liječnik je dodao, brižljivo odvajajući svaki slog:
– Vaš sin je mongoloid, gospođo Poirier.
Liječnik je Liane savjetovao da dijete da u dom. Ovakvo dijete, povrh toga unutar brojne
obitelji, može donijeti samo katastrofe. Umni će mu razvoj biti krajnje ograničen, a
prilagođenih ustanova nema dovoljno. Tom će biti stalna briga. Što znači da će ga cijeloga
života vući kao robijašku kuglu. Liane je, preneražena, odgovorila da će razgovarati s
mužem. Pogledala je Toma u kolijevci pored sebe, njegove sićušne stisnute šake, plavo
paperje na glavi, nevjerojatno tanka i jasno ocrtana usta. Beba je tražila svoj palac i
proizvodila zvuk sisanja. Činilo joj se prije svega da je kao i sve druge: nesposobna da
preživi sama.

Dani koji su uslijedili bili su obilježeni velikom zbrkom. Violette, koja je imala frakturu
lubanje, za dlaku je umakla najgorem, ali morala je ostati tri tjedna u bolnici. Liane, koja je
zaglavila na klinici, morala je čekati desetak dana da ode posjetiti svoju kćer.
Georges se neprestano vozikao između Pariza, bolnice u Joignyju i kuće u Pierremontu.
Početkom kolovoza cijela je obitelj otputovala u Alicante, osim Violette čiji je oporavak
iziskivao više sati ležanja dnevno i čije stanje nije dopuštalo izlaganje vrućini. Bila je
povjerena Georgesovoj sestri i provela kraj ljeta s bratićima i sestričnama.

U rujnu, kad se cijela obitelj vratila u Pariz, Georges je uzeo Toma u naručje i krenuo
obilaziti bolnice. Njegov sin neće ostati hendikepiran. Georges je nizao testove,
komplementarne pretrage, mišljenja i protumišljenja, pribavio sve što je znanost o toj temi
napisala u posljednjih dvadeset godina, išao na predavanja i upoznao svakovrsne gurue.
Morao je naći neko rješenje, pa makar morao preploviti oceane. Nikakve koristi. Dodatni
kromosom na dvadeset jednom kromosomskom paru otkrio je dvije godine prije u
Francuskoj profesor Lejeune, koji je prvi u svijetu uspostavio vezu između mentalne
deficijencije i kromosomske aberacije, i dao tom poremećaju ime “trisomija 21”. Georges je,
nakon tjedana i tjedana poduzimanja raznih koraka, drskosti i ogorčenih pisama,
naposljetku upoznao profesora Lejeunea. Ako Tom ima jedan kromosom više, bilo bi
dovoljno ukloniti mu ga. Liječnik ga je primio u svom uredu i proveo s njim više od sat
vremena. Ne postoji način da se ukloni dodatni kromosom, ali će se jednog dana možda
moći neutralizirati. Trisomiju 21 valja smatrati bolešću, a ne hendikepom. U nekoj dalekoj
budućnosti medicina će možda biti u stanju izliječiti ili ublažiti umnu zaostalost. No sada to
još nije.

Georges je otišao obuzet silnom tugom. Donio je odluku koja će osjetno izmijeniti tijek
njegova života: posvetit će tom djetetu svu svoju energiju i razviti do maksimuma njegove
sposobnosti.
 Ni Georges ni Liane nisu dvojili ni sekunde: o smještanju Toma u neku ustanovu nema
ni govora.

Tom je ležao u svojoj kolijevci, širom otvorenih očiju. Već je nekoliko minuta prodorno
cičao ne bi li dozvao sestre. Violette je učila, a Justine se igrala sa Solange, prijateljicom iz
razreda koju je pozvala na užinu. Justine se približila kolijevci, uzela dijete u naručje.
Presretan, Tom je postao živahan. Justine je osjetila opori miris koji je dopirao iz njegovih
pelena, namjestila znalački izraz i objavila da mora premotati brata. Predložila je Solange
da ide s njom, razmotala jedan ručnik na krevetu svojih roditelja, polegla Toma na njega.
Očistila mu je guzu, nabore na bedrima, pimpek, i zatim ga brižljivo osušila. Između dviju
vokaliza, Tom se glasno smijao. Justine mu je poljubila obraze, trbuščić, ručice, kao što je
često vidjela da radi mama, ponosna što može pokazati Solange kako se zna pobrinuti za
bebu. Povrh toga, često mu je davala bočicu, a kad roditelji nisu bili tu, spavao je s njom.
Tom ju je zgrabio za kosu, no Justine ga je prostrijelila pogledom. Dijete je na trenutak
zastalo, potom pustilo plavi pramen i opet stalo mahati nožicama po zraku, u znak veselja.
Solange je gledala Toma, zaprepaštena. Justine se više puta okrenula prema njoj, tražeći na
njezinu licu osmijeh, neki znak raznježenosti, no Solange je izbjegavala Tomov pogled,
premda je on dao sve od sebe da privuče njezinu pozornost.

Solange se naposljetku okrenula prema Justine i izrekla svoju presudu:

– Brat ti je mongoloid.
Justine je pogledala prijateljicu, taj izraz sveznalice koji je sad imala, uzdignutu bradu,
visoki nos. Tom se baš razmahao, dohvatio rukama nožice, prinio ih ustima. Justine ga je
prisilila da miruje kako bi mu omotala čiste pelene, navukla mu hlačice i čarapice i posjela
ga. Tom je ostao u tom položaju nekoliko sekundi, tražeći ravnotežu, a onda se pustio da
padne unatrag, uz sitan radosni uzvik.
Justine je slegnula ramenima.
– Koješta.
Uzela je dijete u naručje i izišla iz sobe bez riječi. Nije joj više bilo do igre sa Solange,
htjela je da Solange ode kući, uostalom Solange nije bila njezina prijateljica, Solange je
nosila grozne haljine i izgledala glupavo, tata joj je to rekao, zadnji put, jedne nedjelje kad
se došla k njima igrati.

Navečer, kad je Solange otišla, Justine je pokucala na Miloova vrata i ušla ne čekajući
odgovor. Milo je ležao na svom krevetu, udubljen u neki ilustrirani časopis. Justine je sjela
pored njega. Milo joj se osmjehnuo i nastavio čitati.
 – To je istina, da je Tom mongoloid?
Milo je podigao oči prema sestri, vidljivo podijeljen između uputa koje su mu dali i istine
koju je smatrao da joj je dužan reći.
– Je, istina je.
– Kako ti to znaš?
– Mama je rekla Lisbeth, koja je rekla Lucile, koja je rekla meni.

Justine je osjetila kako je obuzima velika bol. Nije moguće. Tom je anđeo, omiljeni kralj, ne
nekakav mongol. Sjurila se niza stube. Georges je čitao novine u dnevnom boravku, Liane je
bila zaokupljena pripremanjem večere. Justine je trenutak oklijevala, potom izabrala
kuhinju gdje je Violette asistirala majci. Obje su gulile povrće.
Justine se postavila ispred stola.
– Istina je da je Tom mongoloid?
Kratka tišina, potom je Liane, svojim najnježnijim glasom, odgovorila.
– Istina je, draga moja kraljice. Ali ne kaže se mongoloid. Tom ima trisomiju. To znači da
je hendikepiran i da nikad neće biti kao druga djeca. Ali mi ćemo ga naučiti mnogim
stvarima i potrudit ćemo se da bude sretan.
Lianein se glas izmijenio. Violette je odmah u njemu zamijetila, dublju, bolniju notu.
Ispustila je gulilicu i objesila se majci oko vrata.
– Nećemo ga moći popraviti?

Kako je Liane mogla biti tako mirna? Justine je spopala želja da pograbi tanjure i pobaca ih
po kuhinji, da isprevrće sve, stol, stolice, lonce, pribor za jelo, da isprevrće sve i da urla. Nije
htjela da Tom ima trisomiju, ni da je hendikepiran, ni ništa, htjela je da bude jak i normalan
i da se može braniti. Tom će narasti i postati dječačić. Na ulici, u metrou, gledat će ga,
okretat će se za njim, šaputati mu iza leđa. A to – da bi se ljudi Tomu mogli smijati – bilo joj
je nepodnošljivo.

Justine je dohvatila košaricu s voćem i žustro je bacila na pod. Pogledom je izazivala majku.
Naranče su se zaustavile kod hladnjaka, jabuke se otkoturale nešto dalje, gotovo do ulaza.
Neće se sagnuti da ih pokupi. Liane neće preostati drugo nego da to sama učini.
Justine je izišla iz kuhinje, popela se stubama i naletjela na Lucile. Lucile je uhvatila sestru
za ramena i odvukla je u svoju sobu. Posjela ju je na krevet i upitala je što ju je to tako
rastužilo. Justine nije odgovarala. Tijelo joj se treslo od bijesa, disanje kao da je tražilo neku
točku u kojoj će se usidriti, iz koje će moći umiriti njezinu izbezumljenost. Lucile ju je
milovala po kosi, bez riječi, koliko je trebalo da Justine počne malo ravnomjernije disati, da
iščeznu njezini jecaji. Justine je imala beskrajno duge noge i zadivljujuće pravilne crte lica.
Bila je lijepa. Oduvijek je u njoj tinjao neki gnjev. Nikad ne bi pojela sve što je bilo na
tanjuru, nije podnosila protivljenje, znala je imati ispade luđačkog bijesa kojem se obično
nije znao uzrok. Justine je bila u vječnom ratu s majkom, u sukobu je prosjačila njezinu
pažnju. Govorilo se da je teško dijete. Ostalo se gotovo zaboravilo.
Lucile joj je otišla po čašu vode i malo-pomalo Justine se smirila. Sad je sjedila na rubu
kreveta, u onom krotkom položaju, ruku položenih na bedra, koji uopće nije bio nalik njoj.
Lucile je nije prestajala promatrati.
– To je zbog Toma - naposljetku je rekla Justine - on je mongoloid. Lucile je položila
ruku na sestrinu.
– Pa što, nije to tako strašno.
– A ako mu se budu rugali?
– Nitko mu se neće rugati. Tata i mama će ga štititi. A i mi.

Justine je djelovala utješeno i nestala je iz sobe.

Već nekoliko mjeseci Justine i Violette brinule su se o Tomu kao što su se ona i Lisbeth
nekad brinule o mlađima.
Lucile je obožavala Violette, njezine bucmaste obraze, plave uvojke, učila ju je
brojalicama, pjesmicama, čak i ponešto tablice množenja. No Justine joj se uvijek činila
daljom. Premda je Lucile ponekad mislila, na temelju one tajne geometrije koja upravlja
bratskim odnosima, da su nečim ipak povezane. Nečim nevidljivim što ih sjedinjuje, što
sigurno nema nikakva imena i što ih zapravo ne zbližava, nego štoviše udaljava jednu od
druge.
Sad su Justine i Violette bdjele nad Tomom, veselile se njegovu napretku. Stvari su se
perpetuirale, prenosile, to je svojstveno tako brojnim obiteljima. Tom je bio zlato od djeteta,
omiljeni kralj, kraljević. Spavao je dobro, jeo dobro, nikad nije plakao. Bilo je tako lako s
njim. Čim bi mu se netko približio, pružao je ruke i veselo gugutao. Lucile bi ga ponekad
držala u naručju, milovala mu plavo paperje na glavi, ljubila mu ručice. Kao i njezina braća i
sestre, vezala se za Toma, nije ni pomišljala da bi on mogao biti drukčiji, ne bi ga zamijenila
ni za koje drugo dijete. Pa ipak, već prvih mjeseci učinilo joj se da je među tom braćom
utopljenom u vlastitu broju Tom bio dodatni faktor razgradnje. Tom je bio nevolja koju su
njegovi roditelji uspjeli pretvoriti u dar. Dar koji je zauzimao mnogo mjesta.
Jednog dana Lucile će otići, napustiti svu tu buku, graju, metež, tog će dana biti jedna i
samo jedna, različita od drugih, neće više biti dio neke cjeline. Često se pitala kakav će biti
svijet, tog dana, hoće li biti još grublji ili naprotiv milostiviji.
Jean-Marc nije sišao na doručak, nije sišao ni kad je trebalo krenuti na misu u deset. Liane
je gledala na sat, u nevjerici, na trenutak pomislila da ga ide probuditi, no onda se
predomislila. Jean-Marc je jučer imao dugi trening plivanja, u okviru priprema za
regionalno prvenstvo. Sigurno mu treba odmora. Može ga baš pustiti i da spava. Pričekat će
ga pa će ići na misu u podne. Brzo će se on probuditi. Voljela je taj tjedni sastanak, trenutke
koji su pripadali samo njima dvoma. Jean-Marc je bio jedino od njezine djece koje je
vjerovalo u Boga. Milo i stariji već su odavno odbijali ići na misu, Georges od Antoninove
smrti nije nogom kročio u crkvu, Justine i Violette išle su na vjeronauk i nisu se bunile, ali
bile su premalene da bi s njima mogla istinski podijeliti svoju vjeru. Samo je Jean-Marc išao
s njom svojom voljom, išao je čak i bez nje kad ona ne bi mogla. Jean-Marc je volio moliti,
tako joj je rekao, moliti na koljenima i sklopljenih ruku, dok mu šapatom izgovarane riječi
uzlaze prema nebu. Možda će jednog dana, nošene njegovim žarom, stići do Gospoda. Jean-
Marc nije molio za sebe, nego za druge, za one za koje je znao da ih muče brige ili su
nesretni, jer Jean-Marc je oduvijek bolje od bilo koga drugog zapažao osjećaj izgubljenosti
onih koji ga okružuju.
Za Liane, vjera je bila Božji dar koji je ona imala sreću primiti, kao što je imala sreću što
je devet godina prije primila Jean-Marca za kojeg je, iako nije bio njezin sin, bila neobično i
jednako organski vezana, i kao što je imala sreću što je na svijet donijela tu bebu različitu
od drugih, koja će joj donijeti samo zadivljenost i radost. Tom se počinjao držati na nogama,
uskoro će i prohodati.

Jean-Marc nije sišao ni do mise u podne i Liane je osjećala kako se u njoj gnijezdi neki čvor
tjeskobe koji je, s nogu u kuhinji, rastjerala šalicom vrućeg čaja. Vjerojatno ga je trening
iscrpio. Pa može jedne nedjelje i preskočiti misu. Uskoro će imati petnaest godina. Spremao
se na Narodnu akademiju likovnih umjetnosti, na kojoj je Barthélémy studirao već dvije
godine. Bio je tako sretan kad je saznao da je primljen. Liane se sjećala njegova lica kad se
vratio s Dana otvorenih vrata, bio je tako ponosan pri pomisli da će ići bratovim tragom,
studirati na istom sveučilištu kao i on. Može malo odspavati uoči prvog dana.

Lucile je drijemala u svom krevetu, s vremena na vrijeme probudio bi je poneki uzvik,

škripanje stolice, razlijeganje nekog glasa. U toplini perine gubila bi svijest o svom tijelu,
kao da pluta na površini neke stajaće vode, iste temperature kao njezina koža. Nije imala
nimalo volje izaći, čak ni razmaknuti zavjese. Vratili su se s praznika nekoliko dana prije,
sviđalo joj se produživati to stanje latencije, obamrlosti, ništa ne predviđati, pustiti da
stvari idu svojim tijekom, uživati u razvlačenju vremena. Uskoro će morati opet u klupu,
započeti novu školsku godinu. Otkako zna za sebe, Lucile je mrzila to razdoblje. Svake
godine novi raspored, novi put do škole, sve iznova. A ovaj put, neopozivo izbačena iz
Blanche-de-Castille, bila je upisana u školu Pigier.

Liane je obukla kaput. Probudit će Jean-Marca kad se vrati. Neka se samo odmara. Georges,
koji bi joj inače zbog toga prigovarao, otišao je u Pierremont za vikend da ubrza radove. Po
Georgesovu mišljenju, naime, dugo ljenčarenje u krevetu bilo je za iznemogle i mlitavce. Da
bi se vodio zdrav život, treba biti na nogama rano ujutro, nedjeljom također. Ma što o tome
mislili dokoni tinejdžeri i lijene djevojke.

Prije nego što će izaći, Liane je pokucala na Lucileina vrata. Nakon nekoliko sekundi, kći joj
je odgovorila nekim maglovitim da.
– Idem na misu, draga moja kraljice. Lucile je ustala i otvorila majci.
– Trebat će staviti pile u pećnicu, oko podne i četvrt. Sve sam pripremila. Lucile je
kimnula i opet zatvorila vrata.

Liane se uputila prema crkvi. Osjećala je kako joj se čvor u želucu nadima, odbijala obraćati
pozornost na njega, ubrzala korak. Iznenada je stala. To ipak nije normalno.
Nešto se događa. Jean-Marc nikad nije spavao tako dugo. I nikad nije propuštao misu.
Liane se okrenula, potrčala prema kući, jurnula uza stube preskačući ih. Kako se
približavala dječakovoj sobi, tjeskoba je rasla.

Lucile je čula da se mama vratila, čula ju je kako se uspinje stubama, kako kuca na Jean-
Marcova vrata i više ga puta doziva. Lucile je čula majku kako otvara vrata, zatim više nije
čula ništa.

Liane je ugledala dječaka ispružena na krevetu, s plastičnom vrećicom na glavi. Bacila se na

njega, žustro maknula vrećicu i otkrila mu lice. Usta su mu ostala otvorena, u potrazi za
zrakom.
Nakon ritualnog pranja, Jean-Marc je, odjeven u crno odijelo, ostao tri dana kod kuće. Tijelo
su mu, opruženo na njegovu krevetu, okruživale voštanice. Sva su ga djeca mogla vidjeti.
Nekoliko tjedana prije Barthélémy se pobunio na ideju da će mu se Jean-Marc uskoro
pridružiti u istoj školi. Otkad je to Jean-Marc nadaren za likovne umjetnosti? Nije ga htio
imati za vratom, stidio ga se. No sad kad mu je brat bio mrtav, Barthélémy, koji nije
vjerovao u Boga, svim se srcem molio da uskrsne. Dao bi bilo što da se može vratiti unatrag,
da se Jean-Marcova smrt nikad nije dogodila, da ništa slično opet ne skrha njegovu obitelj.

Mediji su se dočepali dramatične vijesti. Novinari su dolazili, zvonili na vrata, neprekidno

telefonirali. Jedni za drugima sudarali su se sa Georgesovom žestinom, s njegovim
uvredama. Neki su ostali u blizini kuće, u nadi da će izvući nekoliko riječi iz braće i sestara
mrtvog tinejdžera ili od bilo koga tko promoli nos. Lucile je, kao i ostali, izlazila s nosom
zabijenim u šal, ignorirala pozive, navaljivanja, i gledala ravno pred sebe.
Lucile i njezinoj braći i sestrama Jean-Marcovu su smrt objasnili staloženim glasom.
Budući da su ga kao dijete tukli, Jean-Marc je imao naviku zaštititi glavu prije nego što bi
zaspao. One večeri, iscrpljen od treninga, pokrio se plastičnom vrećicom i više se nije
probudio. Jean-Marc se ugušio u snu, nije se mučio. Ništa se drugo nije dodalo.
U kući je, ma koliko bila prostrana, sada vladao težak, zasićen zrak. Georges bi
preplašeno poskočio na najlaganije zvonce. Od djece su se skrivali naslovi u novinama koji
su pothranjivali njegovu srdžbu. Drugima se ništa ne smije reći. Jean-Marc je mrtav, nema
se tu što dodati.

Može li netko s petnaest ili gotovo petnaest godina zaspati s plastičnom vrećicom na glavi a
da to nije htio, da to nije izabrao? To je bilo pitanje koje si je Lucile postavljala, kao
vjerojatno i većina njezine braće i sestara. A ako je Jean-Marc odlučio okončati svoje dane,
kakva ga je nevolja, kakav osjećaj napuštenosti mogao na to nagnati? Nitko nije ništa
primjećivao, Jean-Marc je izgledao sretan. Za što su oni krivi, oni koji su još živi, oni koji
ništa nisu vidjeli?

Na početku, kad sam napokon prihvatila ideju da napišem ovu knjigu, nakon dugotrajna
pregovaranja sa samom sobom u tišini, mislila sam da nema ništa loše u uvođenju fikcije,
niti da se treba sustezati od ispunjavanja praznina. Hoću reći da sam, na neki način, htjela
ostati jedinim gospodarom situacije. Mislila sam da ću biti u stanju konstruirati priču, koja
će teći i biti pod kontrolom, ili u najmanju ruku tekst koji će se razrađivati malo-pomalo
kako bude napredovao. Vjerovala sam da mogu biti inventivna, unijeti neki duh, dati neki
smjer, stvarati napetost, voditi stvar od početka do kraja bez rupa i rasjeda. Nadala sam se
da ću moći manipulirati građom kako hoću, i pritom sam imala onu pomalo klasičnu sliku
tijesta, tijesta za torte kakvog me Liane učila raditi kad sam bila dijete, prhkog ili lisnatog,
koje bih rukama mijesila od raznih sastojaka i zatim kotrljala pod dlanom, energično
razvaljivala odnosno katapultirala prema stropu da vidim na koji će se način na njega
zalijepiti.

Umjesto toga, ne uspijevam ni u što dirnuti. Umjesto toga čini mi se da satima stojim s
rukama u zraku, rukava zasukanih do laktova, zapretena u neku užasnu mesarsku pregaču,
prestravljena pri pomisli da ću izdati priču, da ću pogriješiti u datumima, mjestima, dobima,
umjesto toga bojim se da ću zakazati u konstruiranju priče kako sam je zamislila.
Nesposobna da se oslobodim realnosti, proizvodim nekakvu nenamjernu fikciju, tražim
kut koji će mi omogućiti da se još malo približim, neprestano još malo više, tražim prostor
koji neće biti ni istina ni bajka, nego oboje istovremeno.

Svakog dana koji prođe opažam koliko mi je teško pisati o majci, ocrtati je riječima, koliko
mi nedostaje njezin glas. Lucile nam je vrlo malo pričala o svom djetinjstvu. Nije
pripovijedala. Danas pomišljam kako je to bio njezin način da umakne mitologiji, da odbaci
onaj dio fabulacije i narativne rekonstrukcije koji živi u svim obiteljima.
Ne sjećam se da sam ikad iz maminih usta čula išta o raznim događajima koji su
obilježili njezino djetinjstvo, da ih je ona evocirala u nekoj priči u prvom licu, što bi nam
dalo barem djelomičan uvid u njezino viđenje stvari. Ono što mi zapravo nedostaje njezino
je gledište, riječi koje bi ona izabrala, poredak po važnosti koji bi ona dala događajima,
pojedinosti koje su se njoj urezale u pamćenje. Ponekad bi spominjala neke stvari,
Antoninovu smrt, pa Jean-Marcovu, svoje fotografije kao dječje zvijezde, Lianeinu ili
osobnost svog oca, spominjala ih je s nekom sigurnom naprasitošću, ali izvan bilo kakve
naracije, bilo kakva uklapanja u neku priču, kao da baca kamenje koje nas je trebalo izravno
pogoditi ili pak zbacuje teret najgoreg.
Svejedno, pokušavam rekonstruirati njezino viđenje na temelju fragmenata koje je
ostavila ovima i onima, Violette, malo prije smrti, mojoj sestri Manon, meni ponekad.
Preslagujem, dakako, ispunjavam praznine, aranžiram na svoj način. Udaljavam se malo od
Lucile ne bih li joj se više približila.

Ne znam što je Lucile osjećala kad se rodio Tom. No mogu zamisliti. Znam da je obožavala
to zaostalo i ranjivo dijete koje je trebalo štititi od svijeta, znam koliko joj je Tom značio kad
je odrastao, koliko joj je bilo važno da se dobro osjeća kad bi došao provesti nekoliko dana
kod nje. Neki su mi napomenuli da je Tom, zbog trenutne naklonosti koju je izazivao, pažnje
koju je tražio i želje koju su baka i djed imali da maksimalno razviju njegove sposobnosti,
nedvojbeno zauzimao mnogo mjesta. Na to čudno, drago dijete, tako nesposobno za ikakvu
zloću, malo su se pomalo usmjerile razočarane nade, nježnosti, ushićenja. S godinama je
Tom postao središnji element Georgesove pažnje i idol cijele obitelji. Danas je njezina
maskota, a po meni i njezin temeljni cement.

Kad sam bila dijete, igrala sam se s Tomom u vrtu u Versaillesu. Natjeravali smo Enzymea,
Justineina jazavčara, šuškavo mu tepali u uho ne bismo li ga vidjeli kako trese glavom.
Tomu je tek nekoliko godina više nego meni.
Kad sam bila dijete, fotografije Antonina i Jean-Marca, sinova kojih više nema, bile su
položene na jednoj od polica za knjige u dnevnom boravku u Pierremontu. Poslije im se
pridružio i Miloov crno-bijeli portret. Za školskih praznika, moji brojni bratići, sestra i ja
provodili smo čitave tjedne u tajanstvenoj sjeni tih smrti. Kako djecu često privlači
morbidno, neprestano smo se vrtjeli oko tih fotografija, promatrali i najmanje detalje na
njima, istraživali njihovu tajnu, tražili od Liane da bezbroj puta iznova priča anegdote i
sjećanja. Sjedeći na svom malom tabureu, u onoj slavnoj žutoj kuhinji iz svih legendi, baka
bi nam pripovijedala o svojim sinovima, svojim melodioznim ležernim glasom, ponekad uz
onaj raznježeni smijeh koji je bio tako njezin i glasne uzdahe bremenite tjeskobom koji su
sami davali naslutiti očaj u kojem su je te smrti ostavile.

Tek mnogo poslije saznala sam od Violette da je Jean-Marc umro od hipoksifilije, koja se
naziva i autoerotska asfiksija, odnosno za vrijeme jedne seanse masturbiranja u kojoj je
gušenjem nastojao intenzivirati orgazam. Jean-Marc se, čini se, odavao mazohističkim i
fetišističkim praksama. U jednom od razgovora koje sam vodila s ciljem pisanja ove knjige
Lisbeth mi je ispričala kako je nekoliko tjedana prije njegove smrti nenajavljeno upala u
njegovu sobu da uzme gaćice koje joj je ukrao i zatekla ga kako, sa šalom omotanim oko
spolovila, u njega zabada pribadače.

Danas pokušavam rekonstruirati način na koji su se događaji nizali, silinu udaraca. Čini mi
se da Jean-Marcova smrt, i njezina službena verzija (no lako je zamisliti koliko je istinu
teško objasniti djeci), prvi put uvode u obitelj pitanje samoubojstva. Lucile je dugo o čudnoj
smrti svog brata razmišljala na taj način. Službena verzija, premda zvuči manje nasilno, bez
dodatnog je objašnjenja ostavljala nešto mjesta sumnji, a vjerojatno i osjećaju krivnje,
osobito kod starijih čiji su osjećaji prema Jean-Marcu uvijek bili ambivalentni.
Priče o Jean-Marcovoj smrti razlikuju se u nekim nevažnim točkama, primjerice tko je u
tom trenutku bio s Georgesom u Pierremontu zbog radova (a priori Lisbeth i Barthélémy), a
tko je ostao u Versaillesu s Liane (Lucile i mlađi).

Što se tiče medijskog proganjanja, priča se da se Georges obratio svom šogoru, koji je tada
bio glavni urednik u Ici Paris, zamolivši ga da iskoristi svoj utjecaj ne bi li to prestalo – u
jednoj drugoj verziji, Lianein šogor Claude objavio je vijest u svom listu, što mu je priskrbilo
vječnu Georgesovu kivnju. No tu su mi verziju više puta demantirali.
Svi se slažu oko činjenice da je Liane našla mrtvo tijelo i telefonirala Georgesu da se
žurno vrati kući. Liane također naziva Marie-Noëlle, staru prijateljicu, koja stiže smjesta
kako bi se obavilo ono najhitnije. Milo, kojemu je trinaest godina, satima glasno plače za
svojim bratom najbližim po dobi, za svojim bratom kojeg više nema. Milo, neutješan, plače
kao što je nekoliko godina prije Barthélémy plakao za Antoninom. Danas se te boli
evociraju na isti način, istim riječima; povezuje ih neka nevidljiva, smrtonosna nit.
Ne znam ništa o Lucile, osim da je bila ondje, u ne osobito dalekoj sobi, i da je imala
sedamnaest godina. Ne znam što je učinila, je li kriknula, je li se rasplakala, kako joj se taj
događaj usjekao u sjećanje.

Lisbeth, koja danas živi na jugu, rekla mi je da je sačuvala naslovnicu jednih novina koje su
izišle neposredno nakon Jean-Marcove smrti, a čiji je naslov (“Dijete mučenik nije
preživjelo svoju prošlost”) izbezumio Georgesa. Zamolila sam je da vidim članak. Nakon
nekoliko dana traženja, Lisbeth me nazvala. Nije ga našla. Kad bolje razmisli, vjerojatno ga
je bacila.
Prije nekoliko godina Lisbeth je odlučila baciti sve ružne uspomene. U tom je stanju, to
jest rasterećena najgoreg, Lisbeth provela nekoliko sati pripovijedajući mi priču o našoj
obitelji. U tjednima koji su slijedili ovim razgovorima više sam je puta nazvala zbog nekih
detalja koje je samo ona mogla znati. U tom mi je stanju prenijela pojedinosti i anegdote, za
mene tako dragocjene, u jednoj panoramskoj i technicolor verziji u kojoj nedostaju zaključci
i protuplanovi, u kojoj se patnja pomalja u svakoj rečenici, nikad ne bivajući izrečena.
Lisbeth nije jedina. Svatko se snalazi kako umije i ja danas poštujem njezinu liniju obrane
koja je, otprilike, jednaka Barthélémyjevoj. Možda zato što su njih dvoje najstariji. Možda
zato što su bili najizloženiji. Lisbeth i Barthélémy danas su odlučili sačuvati ono najbolje,
najbizarnije, najsvjetlije. Ostalo su odbacili. Možda imaju pravo. Kao i ostali, primili su moj
projekt s oduševljenjem i kao i ostali sad se pitaju što ću sa svim tim.
Zanovijetaju, kako bi se reklo u našoj obitelji. Često mislim na njih dok pišem – Lisbeth,
Barthélémyja, Justine i Violette – s beskrajnom nježnošću, ali i danas i sa sigurnošću da ću
ih povrijediti, da ću ih razočarati.
Ne govorim o Tomu, kojeg svi obožavamo, kojemu je četrdeset osam godina i živi već
nekoliko godina u jednom zavodu za mentalno hendikepirane: on je jedini za kojeg sam
sigurna da me neće čitati.

Barthélémyju je kosa iznenada narasla, kao pod utjecajem nekog čarobnog napitka ili preko
noći, obilno mu je padala preko očiju, dijelila se na debele uvojke s dva čuperka koje je
tinejdžer puštao da strše ili se neposlušno razlijevaju. Georges je bio izvan sebe od bijesa.
Barthélémyjeva je kosa sama za sebe utjelovljivala kvintesenciju glupavog doba. Povrh
toga, Barthélémy je mislio glupavo, odijevao se glupavo, kretao se glupavo. Georges je
smatrao da se pokazao tolerantan prema svojoj djeci, odgajao ih je liberalno, maksimalno
poštivao njihovu osobnost, njihovo mišljenje, ali ovo, ne, to je prevršilo svaku mjeru. Nekih
granica mora biti. U životu vam je prvi dojam presudan. Pojaviti se bilo gdje s dugom
kosom, k tome upitne čistoće, ravno je društvenom samoubojstvu. Programirani otkaz,
samopotapanje. Georges nije mogao podnijeti Barthélémyjevu kosu, ni taj način na koji mu
je sin sad pred drugima proturječio, njegove kraljevske manire, pozive na mondene večeri,
njegov uspjeh kod onog ženskog soja što neprestano brblja i hihoće se, njegove prijatelje
prazna pogleda tobože zaljubljene u književnost. Barthelemy više nije igrao tenis (Georges
se dugo nadao da će mu sin zaigrati na državnoj razini), družio se s ljudima starijim od
sebe, usvajao neke umjetničke manire. Otkako je imao tu dugu kosu, svaki put kad bi ušao u
prostoriju ili u njegovo vidno polje, Georges bi njegov dolazak popratio nekom zajedljivom
primjedbom ili ožalošćenim uzdahom. Barthélémy si daje nekakav imidž, koji je potreban
kad čovjek nema što ponuditi u smislu sadržaja, imidž, da, da ne kaže ambalažu, a sam Bog
zna da se Georges itekako razumije u blefiranje i šuplje konzerve, on koji se godinama bavi
reklamom. Georges je neprestano vrebao, hvatao se nekog detalja, neke šutnje, kolebanja,
skakao na najmanju priliku, upuštao se u jedan od onih svojih zajedljivih monologa što ih je
malo-pomalo brusio i uvijek završavao konsterniranim zaključkom upućenim Liane:
– Što ćeš, draga, to je gluuuuupavo dooooba.

Georgesu se nije sviđalo ni Lisbethino kriještanje, njezina bučna veselost, njezine

preokupacije oko krpica. Nije podnosio ni vrijeme koje je Lucile provodila vani, bez
preciznije naznake mjesta i društva, njezine pripijene hlače, našminkana usta, način na koji
je podizala oči prema nebu, njezine šutnje pune negodovanja. Otkako su mu djeca počela
navečer izlaziti i satima se spremati, otkako su se počela povezivati s drugim mladima čija
su imena cirkulirala za stolom i kasno uvečer, otkako su ih počeli pozivati na sve strane,
Georgesa je počelo silno pogađati njihovo udaljavanje. Sve to, zapravo, nije bilo ništa drugo
do izdaja.
Malo-pomalo kako su mu djeca rasla, Georges si je dopuštao sve grublja podrugivanja.
Akne, crvenjenja i pogledi koji izmiču pothranjivali su njegove dijatribe. Metafore su mu
bile ubojite i ništa mu nije promicalo. Odjeća, držanje, ukrasi, sve bi se stavljalo na rešeto,
analiziralo, popljuvavalo. Nekih bi večeri izrugivanje graničilo s linčem. Jer Georges je
uvijek imao pravo na posljednju riječ, na posljednji udarac.
Lucile nije bila iznimka, samo što nju otac nikad nije ponižavao. Lucile bi izmicala
njegovu pogledu, tražila mrtve kutove. Šutnja nije nudila ništa za što bi se mogao uhvatiti.
Kako je vrijeme prolazilo, sve se više činilo da ona vodi neki paralelan tajni život u koji on
nije imao pristupa. Georges je kompenzirao stvar napadajući Barthélémyjeve prijatelje koji
su se zanimali za njegovu kćer, glasno se žaleći na njihov nedostatak kulture, ubogu
vanjštinu, kukavne ambicije. Najviše je mrzio Forresta, dečka anđeoskog lica koji nije
skidao oči s Lucile.
Lucile je mrzila očevu svemoćnost, njegovu nepopustljivost, njegovu bezgraničnu
surovost. Promatrala je Georgesovo lice deformirano od neke mukle boli, odurno štipanje
nosnica, nabor gorčine na usnama. Nije ga prepoznavala. Nije znala kad je Georges postao
to ogorčeno stvorenje. Ili tek sad otkriva njegovo pravo lice i sagledava svu njegovu
nasilnost? On, koji se uvijek razmetao inteligencijom svoje djece koja je po njemu bila
daleko superiornija od prosjeka, sad je bio prvi koji se rugao njihovu oklijevanju, kojem su
njihove želje išle na živce, koji je ismijavao njihov ukus. Milo, Justine, Violette jednog će
dana također nositi modernu odjeću, bijesne frizure, potpirivati revolucije. I oni će mu,
jednog dana, početi izmicati.

Liane je bespomoćno slušala svog muža, pokušavala ponekad ublažiti njegove riječi.
Adolescencija njezine djece predstavljala je za nju nepoznati teren unutar obitelji koju je
zasnovala, ograđen zidom, teren čije je zahtjeve i očitovanja odbijala razumjeti, odveć
daleko od uspomena koje je sačuvala o vlastitom provincijskom djetinjstvu i kasnom
pubertetu, proživljenom pod paskom oca čiji se autoritet nije dovodio u pitanje. Bilo bi joj
draže da joj djeca ostanu mala, da jednom zauvijek prestanu rasti. Uostalom, kad bolje
razmisli, Liane ništa nije voljela toliko koliko svježu i nježnu put beba, tu put koju je u
beskraj proždirala svojim poljupcima. Naravno, ostala je bliska s Lisbeth, koja joj je
oduvijek pomagala. Naravno, bila je ponosna na Barthélémya, koji je postao prekrasan
mladić. Milo je zasad bio dobar u školi, čitao je novine, zanimalo ga je što se događa u
svijetu. Djevojčice su bile male i još je uvijek mogla Violette obasipati poljupcima. Što se tiče
Lucile, kad bi se vratila iz škole Pigier, pušila je u svojoj sobi, bila pristojno distancirana i
ništa se od njezinih misli ili osjećaja nije dalo ni naslutiti.
Lucile joj je izmaknula već odavno.
U posljednjih nekoliko tjedana Lucile i Lisbeth već su se dva puta vratile kući dobrano
nakon vremena koje im je otac zacrtao. Stoga im je Georges, kad su bile pozvane na veliku
proslavu koju su organizirali njihovi rođaci u Chavilleu, zabranio da idu. Bez diskusije. To
što su tjednima izrađivale haljine za tu prigodu ništa nije mijenjalo na stvari. Uostalom,
Georges je zahtijevao da budu prisutne na večeri koju je on organizirao iste te večeri, na
koju su bili pozvani komercijalni direktor agencije, jedan mladi humorist kojeg je nedavno
upoznao i jedan autor TV-serija za kojeg su mlađa djeca u više navrata bila statisti. Za
vrijeme večere Lucile i Lisbeth trudile su se sudjelovati u razgovoru i odgovarati na pitanja
koja su im postavljali. Čim su pojele desert, zamolile su da odu na spavanje.

Kad su gosti otišli, Georges se, ljutit što su se pokupile tako rano, popeo k njima s odlučnom
namjerom da im ponovi nekoliko pravila lijepog ponašanja. Obje su sobe bile prazne,
Lucilein prozor otvoren. Georges i Liane skočili su u auto i bili u Chavilleu za manje od pola
sata.
Georges je parkirao pred kućom. Glazba se razlijegala ulicom usprkos zatvorenim
prozorskim kapcima. Liane je pozvonila na vrata, dok je Georges čekao u autu. Pojavila se
na pragu plesne dvorane, pogledom potražila svoje kćeri. U manje od dvije minute i bez
ijedne izgovorene riječi, Lisbeth i Lucile sjedile su na stražnjim sjedalima. Lucile je u
retrovizoru opazila Georgesov pogled i skutrila se na sjedalu. Kad su se vratili u Versailles,
iz njega je provalio susprezani gnjev i pred njihovim im je očima bijesno razderao brižljivo
sašivene haljine. Te je noći Lucile odlučila pobjeći u neki slobodni svijet. Sutradan ujutro
izložila je svoj plan Lisbeth, kojoj nije trebalo dvaput reći. Lisbeth je sanjala o putovanjima,
o dalekim krajevima, o muškarcima melodiozna naglaska. Nije ju bilo strah otići. Živjet će
najprije u Pierremontu, inkognito, dok ne nađu kakav sitan posao i uspiju uštedjeti nešto
novca. Zatim će, ako se Lucile pokaže odvažnijom, pobjeći daleko, mnogo dalje.
U uobičajeno vrijeme, umjesto da odu u školu, sjele su u Versaillesu na prvi vlak za
kolodvor Saint-Lazare, potom svratile u štedionicu da pokupe Lisbethinu ušteđevinu.
Lisbeth je oduvijek bila jedina koja je stavljala novac na stranu. Odnedavno je čuvala djecu s
namjerom da uštedi za svoja buduća putovanja. Sestre su zatim otišle do kolodvora Lyon
gdje su nekoliko sati poslije ušle u prvi vlak za Pierremont.

Lucile nikad nije primijetila koliko je ta kuća mračna i propala. Koliko je atmosfera u njoj
vlažna, ledena. Kad je pala večer, čula je svakojake sumnjive zvukove koji su dopirali s
tavana. Prestravljena, zamolila je Lisbeth da spava s njom. U zoru su vidjele kako stiže
Georges, s vrećicom kroasana u ruci, s osmijehom i olakšanjem na licu. Najprije je spremio
obilan doručak, a zatim djevojke u auto. Za manje od dva sata bili su u Parizu.
S Forrestom je Lucile lunjala velikim bulevarima ili se zavlačila u kino-dvorane.
Barthélémyjev se prijatelj prvog dana zaljubio u nju. Došao je u Versailles ili u Pierremont i
nije ju više puštao s očiju. Forrest je postao pouzdanik, čedni ljubavnik koji je čekao svoj
trenutak. Lucile nije htjela spavati s njim. Nosila je kratku dječačku frizuru, dolčevite,
pripijene hlače i cipele s ravnom petom, imitirala izgled Jean Seberg. Forrest je htio biti
fotograf. U Pierremontu je snimio nekoliko serija fotografija od kojih je jedna prikazivala
Lucile, Lisbeth i Barthelemyja kako plešu po tračnicama. Istog tog dana Lucile je ukrala
tešku ploču od emajla pričvršćenu za glavni stup kolodvora, nagrizenu kišom i vjetrom.
Prije prelaska pogledati na obje strane. Jedan vlak može sakrivati drugi.
U Parizu su se fotografirali zajedno pred zrcalom, Lucile i on, Lucile sasvim blizu njega.
No Forrest će za nju ostati tek prvi flert, slatka i nježna uspomena.

Gabriela je upoznala malo prije toga, dok je s obitelji bila na ljetovanju u Alicanteu. Viđali su
se nekoliko ljeta, sunčali se opruženi jedno do drugog na plaži, navečer izlazili s društvom.
Gabriel je bio najmlađi brat Marie-Noëlle, Georgesove suradnice. Marie-Noëlle u nekoliko je
navrata zamolila Georgesa da ga povedu sa sobom, treba mu promjena zraka. Gabriel je bio
crnomanjast koliko je Lucile bila plava, vitka, atletski građena tijela, opušten u svim
prigodama i naizgled vrlo siguran u sebe. Više je puta išao s njima u prostran stan koji su
Liane i Georges unajmljivah u Francovoj Španjolskoj, u vrijeme ubitačna srpanjskog sunca.
Posljednjeg ljeta koje je Lucile provela s roditeljima u Alicanteu ona i Gabriel prvi su put
vodili ljubav.

Nekoliko tjedana poslije Liane je promatrala kćerine grudi; njihova nježna koža bila je
krajnje napeta, obujam im se svakim danom lagano povećavao. Lucile je bila trudna. U
versajskom dnevnom boravku vodile su se rasprave. S obzirom na njezino stanje, bilo bi
poželjno da se Lucile uda. Imala je osamnaest godina, nije bila punoljetna, Gabrielu je bila
dvadeset jedna. Liane i Georges ipak je nisu htjeli siliti. Sama mora izabrati. Lucile nije
oklijevala. Bila je zaljubljena u Gabriela, došlo je vrijeme da napusti obitelj, da zasnuje
svoju, da živi život odrasle žene. Daleko od gungule, moći će osmisliti vlastiti prostor i
kretati se u tišini. Do tog dana nikad nije mogla zamisliti svoju budućnost, pripisati joj neki
oblik, neku boju. Nikad se nije znala projicirati u neki drugi život, smišljati nove krajolike.
Ponekad bi iz toga zaključila da su njezini snovi toliko veliki, toliko neizmjerni da ne stanu
ni u njezinu vlastitu glavu.
U gužvi oko priprema koje su sad zauzimale gotovo čitav njezin mentalni prostor –
zaruke, vjenčanje, stan koji treba unajmiti Lucile bi katkad zastala, očiju uprtih u prazno,
puštala da je preplavi osjećaj ugode, slobode. Od sve svoje braće i sestara ona će biti prva
koja će otići. Otvorit će vrata sutrašnjici. Prvi put ona joj se jasno ukazivala, providna i
svijetla.
Lucile i Gabriel vjenčali su se u listopadu. Odmah nakon vjenčanja ona je napustila
roditeljski dom preselivši se u minijaturnu garsonijeru u kojoj su čekali rođenje bebe.
Početkom ožujka u jednoj je klinici u Boulogne-Billancourtu rodila djevojčicu. Poslije su se
Lucile i Gabriel uselili u stan u 13. arondismanu.

Čini mi se da tad kad Lucile napušta svoju obitelj nedostaje jedna dimenzija toj čudnoj
kompoziciji na kojoj radim već nekoliko mjeseci i koja će možda postati knjigom. Pogriješila
sam u bojama, u dekoru, sve sam pomiješala, pobrkala crveno i crno i putem izgubila nit. No
u krajnjoj liniji, ništa što sam mogla napisati ne bi me po svoj prilici zadovoljilo više, ni za
što mi se ne bi činilo da joj se, da im se, dovoljno približava.
Htjela sam prikazati svoju obitelj u njezinu najveselijem izdanju, onu glasnu i
neumjerenu životnost koja ju je prožimala, onu snagu s kojom se borila s dramom.
Htjela sam dočarati mnoga ljeta što su ih Liane i Georges s djecom proveli na plažama
na jugu, u Francuskoj, Italiji ili Španjolskoj, onu Georgesovu sposobnost da živi iznad svojih
mogućnosti, da prokljuvi mjesta po njegovoj ne-mjeri i o najmanjem trošku, da onamo
odvuče svoj čopor, na koji bi se uvijek nakalemio neki rođak za kojeg se smatralo da je
bljedunjav ili susjed s manjkom crvenih krvnih zrnaca. O tim ljetnim putešestvijama
svjedoči cijeli niz filmova snimljenih na superosmici koje sam prikupila i presnimila na VHS
i na kojima se vide Lucile i njezina braća i sestre na plaži, kose posvijetljene od sunca i u
kupaćim kostimima kakvi su se nosili u ono doba, okupljeni u vodi oko nekog gumenjaka ili
opruženi jedno do drugog na pijesku. Lucile je lijepa, smiješi se, sudjeluje u igrama, trči
zajedno s ostalima, drži se uz njih.
Nisam rekla ni to da je Georges zacijelo bio jedan od prvih očeva koji je svoju djecu
inicirao u skijanje na vodi, da ih je ponosno vukao po rijeci Yonne na drvenim skijama koje
je sam napravio, upravljajući gumenjakom s minijaturnim motorom od dvije konjske snage.
S godinama se Georges ozbiljnije opremio i skijanje na vodi postalo je obiteljskim sportom.
Lucileino djetinjstvo nestalo je s njom i zauvijek će nam ostati mutno.

Lucile je postala ta krhka žena, jedinstvene ljepote, čudna, tiha, često subverzivna, koja se
dugo držala na rubu ponora nikad ga sasvim ne puštajući s očiju, ta žena kojoj su se divili,
za kojom su žudjeli, koja je pobuđivala strasti, ta izmučena, ranjena, ponižena žena koja je u
jednom danu izgubila sve i više puta boravila u psihijatrijskoj bolnici, ta neutješiva žena s
vječnim osjećajem krivnje, zazidana u svojoj samoći.
Na VHS kazeti s obiteljskim snimkama pod naslovom “Poirierovi 1960-1970” otkrila sam
jedan film za koji nisam znala. U njemu su Lucile i Gabriel, moj otac, malo prije vjenčanja, za
vrijeme jednog posjeta mojoj baki i djedu u Pierremontu. Pod slabim svjetlom jednog
jesenskog vikenda, izlaze iz nekog malog auta iz onog doba koji ne znam identificirati,
gledaju u objektiv, pomalo plaho. Liane ih dočekuje, polaže ruku na Lucilein trbuh, izgleda
zadovoljno, poziva kameru da posvjedoči, nju po svoj prilici drži Georges. Promatram
Lucile i Gabriela i zapanjena sam tim djetinjim izgledom koji još imaju, oboje, kao dva
prerušena klinca koje su naputili da oponašaju odrasle. Na sebi imaju svijetle pulovere od
šetlandske vune, drže se jedno pored drugog, Gabriel grli Lucile oko vrata, njezini su obrazi
okrugli kao u djevojčice, ni tijelo ni lice ne izgledaju kao da su izišli iz puberteta i kad bolje
razmislim, moja kći koja ima petnaest godina izgleda starija od nje.

Od Lisbeth i od očeve sestre dobila sam kopije pisama koja je Lucile pisala dok me nosila,
neposredno nakon što je otkrila trudnoću i u mjesecima koji su slijedili. Spominje
mogućnost vjenčanja, fetus koji joj se miče u trbuhu, izjave Zavodu za socijalno osiguranje,
probleme s gradskim plinom. “Toliko je uzbuđena, zanesena, zbunjena, zaljubljena... da ne
zna otkud bi počela.” Sluša “Salut les Copains”, gricka jabuke i pokušava organizirati stvari
u garsonijeri u koju su se Gabriel i ona uselili. Na dnu jednog lista Lucile se nacrtala iz
profila, s izbočenim trbuhom i guzom. Iza malene strelice može se pročitati: “Ovo sam ja.
Nije uopće smiješno.” U jednom pismu upućenom Lisbeth govori o svojim preferencijama u
pogledu imena: Geraldine ako bude curica, Lucifer ili Belzebuth ako bude dečko. Očito je da
Lucile nema nikakve ideje o životu koji je čeka i ništa od svega toga kao da ne pripada
stvarnosti.
Film na superosmici s vjenčanja mojih roditelja, koje se održava kad je Lucile trudna
nekoliko mjeseci, odaje neku tugu koju ne znam definirati. Majka ima bijelu haljinu s
naramenicama, lagano stegnutu ispod grudi, veo od tila ovija joj lice. Gabriel je u tamnom
odijelu. Lijepi su, izgledaju zaljubljeno, no ipak nešto se u Lucileinu pogledu doima
razvodnjenim, neki oblik odsutnosti (ili ranjivosti) odvaja je od onog što je okružuje.
Vjenčanje je građansko i odvija se u najčišćoj tradiciji; nakon vjerske ceremonije slavi se
u salonima jedne vile u Versaillesu. Svi su otmjeni i lijepo odjeveni, Liane zrači u svojoj ulozi
nevjestine majke, Justine i Violette (koje tad imaju trinaest i jedanaest godina), uz nekoliko
sestrični igraju svoju ulogu djeveruša s najvećom ozbiljnošću. Lucilein život izvan obitelji
tek počinje, završila je školu Pigier u kojoj je izučila zanimanje tajnice, čeka dijete, muž joj
radi u reklamnoj agenciji koju vodi Georges.
Naizgled imaju sve što treba da bi bili sretni.
Još nisam spomenula dokumentarac koji su o mojoj obitelji napravili početkom 1968., dvije
godine nakon Lucileina vjenčanja, a emitiran je na prvom programu ORTF-a u veljači 1969.
Znala sam da on postoji: to što su bili predmet televizijske reportaže, pa makar i
nepronalazive, bio je dio obiteljske mitologije jednako kao i spektakularna špaga koju je
moja baka u sjajnom dresu izvela u dobi od sedamdeset godina ili izgradnja bazena u
Pierremontu po sistemu “uradi sam”. No nitko se dosad nije uspio domoći te emisije kojoj
su zaboravili točan naziv i koja nije bila dostupna u arhivima Državnog zavoda za
audiovizualnu građu. Pronašla sam je zahvaljujući raznoraznim vezama i prebacila na DVD.
Emisija se zove Forum, posvećena je odnosima roditelja i adolescenata. Sve se u njoj čini
silno zastarjelim: crno-bijela slika, ponešto izblijedjela, odjeća, intonacije glasa, oblik
naočala, ritam, dekor. Prvim reportažama, realiziranim unutar raznih obitelji, slijede
debate tijekom kojih roditelji, adolescenti, psiholozi i psihoanalitičari, koji nemaju nikakve
veze s protagonistima, komentiraju prizore koje su vidjeli i iznose ono što misle o odgojnim
izborima ili kvaliteti odnosa roditelji-djeca kojima su svjedočili.
Reportaža snimljena kod moje bake i djeda zatvara emisiju. Glas u off-u objašnjava kako
obitelj nije prikazana kao odgojni model u doslovnom smislu riječi, “jer na polju odgoja ne
može postojati nikakav recept”. No nada se da će ovaj – premda s njim emisija završava i
neće biti predmet nikakva komentara – potaknuti na razmišljanje i na nastavak debate.

Reportaža počinje slikom prvog kata kuće u Versaillesu. Milo se pojavljuje u kadru, javlja se
na telefon i glasno poziva Lisbeth. Lisbeth dotrči preuzeti poziv, glas joj odmah biva
prekriven komentarom koji predstavlja članove obitelji jednog po jednog, malo usiljenim
tonom svojstvenim onodobnim dokumentarcima, dok ih slika pojedinačno prikazuje:
“Lisbeth, dvadeset četiri godine. Barthélémy, dvadeset tri godine, oženjen s Coline, imaju
bebu od šest mjeseci. Lucile, dvadeset dvije godine, udana za Gabriela, njihova mala kći ima
dvije godine. Milo, osamnaest godina, maturant. Justine, šesnaest godina, učenica u
gimnaziji Estienne, Violette, četrnaest godina, gimnazijalka. (Nakon nekog vremena)
Georges, njihov otac, osnovao je vlastitu reklamnu agenciju. Liane, majka, podigla je
devetero djece ne izgubivši svoj osmijeh.” Sad vidimo Poirierove okupljene oko velikog
stola u blagovaonici, zajedno s bračnim drugovima. Razgovor je živahan, svi se smiju. Glas u
off-u nastavlja: “Da bi obitelj bila potpuna, treba spomenuti Toma, šest godina, koji je u
krevetu, i dva nesretnim slučajem poginula sina. Nakon godina oskudice i neudobnosti,
obitelj se nastanila u kući u Versaillesu. Rijetko je dosadno u obitelji s tako mnogo djece. No
ona su dobila odgoj koji možda objašnjava njezinu osobnost i njezinu maštu.”
Kad sam dobila lozinke koje su mi omogućile da prvi put pogledam taj film, trebalo mi je
nekoliko dana da to učinim. Htjela sam biti sama pred kompjuterom. Ti prizori pokazuju
nešto što je Lucile nekoliko godina poslije izgubila, nešto što je život razbio u tisuću
komadića, kao u pričama u kojima se vještice kvrgavih prstiju bijesno okomljuju na
prelijepe princeze. Među svim dokumentima koje sam našla tijekom svojih istraživanja ta je
reportaža nedvojbeno jedan od onih koji su me najviše dirnuli.
Lucile su intervjuirali u nekoliko navrata, kamera se približava njezinu licu, stavlja u
groplan njezin pogled, njezin osmijeh, dok ona evocira poneku uspomenu iz svog
tinejdžerskog doba. Od sve Lianeine i Georgesove djece nju se vidi najviše.
Pripovijeda o svom neuspjelom bijegu s Lisbeth, o partijama redaka na koje su potajno
pozivale prijatelje kad bi im Georges, da bi ih kaznio, dao na prijepis po čitave stranice. Svi
bi zasukali rukave i navalili. Priznaje da u školi nikad nije radila ništa. Nije da joj nisu držali
prodike, ražalošćene, ali optimistične, ne bi li se popravila.
Samo što to kod mene nikad nije funkcioniralo.

U toj rezerviranoj pozi koja joj je uvijek bila svojstvena, važući svaku riječ koju izgovara,
Lucile para ekran. Zapanjujuće je lijepa, pršti inteligencijom, mislim da bi je zapazio svatko
tko pogleda taj film. Nekoliko kadrova pokazuje i mene pored nje, dijete zaokupljeno
nekom igrom.
Nešto poslije Lucile kaže:
– Ja sam vrlo tjeskobne prirode. Još malo poslije:
– Ako su u nečemu uspjeli, to je da su nam dali vjeru u budućnost.

Mislim da je u trenutku kad je intervjuiraju to upravo ono što osjeća. Osjeća i strah i
povjerenje. Život će se pobrinuti da presudi.

Reportaža daje sliku jedne vesele, složne obitelji u kojoj se prednost daje autonomiji djece i
razvoju njihovih osobnosti. Lisbeth, Barthélémy, Milo, Justine i Violette intervjuirani su
jedno za drugim i svi svjedoče o slobodi koju uživaju: slobodi da govore, da idu u kino, da
ukrašavaju svoje sobe kako žele, da putuju sami na kratke i duže pruge: Violette kaže kako
sama ide vlakom do Pariza od svoje desete godine, Lisbeth pripovijeda o svojim
putovanjima u SAD i Meksiko. Sve je to istina. Nitko ne kaže da Tom ima trisomiju (on
ostaje u krevetu za cijelo vrijeme reportaže!) i ne zadržava se na dječacima koji su poginuli
nesretnim slučajem. Liane, s onim neodoljivim osmijehom, priča kako se odrekla svojih
načela i kako je odgoj koji su dobila njezina djeca daleko od njezina, dok Georges lijepim
rečenicama objašnjava kako je važno znati pustiti svoje mladunče da napuste gnijezdo.
Isječci iz filmova na superosmici s ljetovanja u Španjolskoj, umetnuti u reportažu, učvršćuju
sliku savršene sreće.
Justine je mrzila taj film i, kad sam ga našla, jedva da ga je uopće htjela pogledati. Poslije
mi je ispričala u kakvom se stanju nelagode i zbunjenosti našla u trenucima snimanja i na
koji su joj način sugerirali, ako ne i diktirali, jednu od rijetkih rečenica koja se može čuti iz
njezinih usta:

Da, moj otac, on je u isto vrijeme tata, prijatelj, prijatelj s kojim se možeš
nasmijati, možeš razgovarati, možeš reći bilo što, a kad mu imamo nešto reći,
kažemo mu “mogu li sutra s vama ručati” i onda ručamo zajedno kao prijatelji.

Ona mi je također ispričala koliko je taj film povrijedio Miloa, kako je bio izvan sebe od
bijesa, on koji je bez ustručavanja istresao sav svoj revolt i gnjev na oca, o čemu nije ostalo
ni traga. Milo se vidi tek na nekoliko sekundi, kako gasi cigaretu i pokušava umaknuti
kameri.

U samoj smo srži mita. Film je na sliku i priliku legende koju Liane i Georges pišu malo-
pomalo kako je grade, kao što to svi činimo s vlastitim životima. Film ih pokazuje kao par i
kao roditelje, bez sumnje odražava predodžbu koju imaju o sebi, za kojom imaju potrebu da
bi išli dalje. Tako se doživljavaju i tako doživljavaju svoju obitelj. Djeca im počinju odlaziti iz
kuće, imaju osjećaj da nisu bili tako neuspješni, osobito u pogledu odgoja, financijski stoje
dobro, putuju na ljetovanja, ugošćuju prijatelje. Nakon razdoblja stezanja remena u Ulici
Maubeuge, i sve dok Georgesovoj agenciji ide dobro (neće preživjeti svibanj ‘68!), baka i
djed izigravaju srednju klasu. Georges prvi put može svojoj ženi pružiti život kakvim je
živjela u miljeu iz kojeg je potekla. Ipak, u njihovu načinu bivanja nešto uvijek izmiče
konvencijama. To je, mislim, njihova snaga, i to prevladava u sjećanju koje mi je o njima
ostalo.
Primjerice, mnogo prije nego što je to bilo u skladu sa stilom života za kojim su išli i koji
su zastupali, Liane i Georges uvijek su pred svojom djecom šetali goli. Oboje su se riješili te
vrste stida ili ju jednostavno nisu ni imali. I ja sam ih sama, kao i svi njihovi unuci, viđala
gole gotovo do kraja njihova života: Georges se, u svakoj dobi, iz mokrih kupaćih gaća javno
presvlačio u suhi slip, a Liane mi je dugo, čak i u poodmakloj dobi, dopuštala da
prisustvujem trenucima nakon tuširanja, preciznom i vremenski točno određenom ritualu –
trljanje rukavicom od strune, mazanje Nivea kremom i navlačenje desetak slojeva odjeće –
koji me fascinirao.
Ja sam proizvod tog mita i, na određeni način, dužnost mi je održavati ga, perpetuirati
ga, kako bi moja obitelj živjela i kako bi se nastavila ta pomalo apsurdna i beznadna
fantazija kakva je naša. Ipak, kad sam pogledala tu reportažu, kad sam ih vidjela sve tako
lijepe, tako nadarene, međusobno različite i istodobno tako slično karizmatične, došle su mi
ove riječi: kamo se sve to profućkalo.
Što se to dogodilo, zbog kojeg poremećaja, kojeg tihog otrova? Je li smrt djece dovoljna da
objasni rasjed, rasjede? Jer godine koje slijede ne mogu se ispričati bez riječi kao što su
drama, alkohol, ludilo, samoubojstvo, koje su dio našeg obiteljskog leksika baš kao što su to
riječi slavlje, špaga ili skijanje na vodi. U razgovorima koje sam vodila neki govore o
katastrofi, uključujući i one koji su je najviše osjetili, i čini mi se da je ta riječ najprikladnija
uzme li se u obzir da se na svakoj ruševini može iznova graditi – što je svatko od nas, na
svoj način, i činio.

Imam li pravo napisati da su moja majka i njezina braća i sestre, u ovom ili onom trenutku
života (ili za čitava života), bili ranjeni, satrti, neuravnoteženi, da su svi, u nekom trenutku
života, doživjeli neku veliku životnu depresiju i da su svoje djetinjstvo, svoju povijest, svoje
roditelje, svoju obitelj nosili kao biljeg utisnut usijanim željezom?
Imam li pravo napisati da je Georges bio štetan, destruktivan otac koji je ponižavao, da
je svoju djecu kovao u zvijezde, ohrabrivao ih, dizao u nebesa, laskao im, i u isto ih vrijeme
uništavao? Imam li pravo reći da njegovoj zahtjevnosti u odnosu na sinove nije bilo ravne
kao ni njegovoj netolerantnosti, i da je s nekima od svojih kćeri održavao u najmanju ruku
ambivalentne odnose?
Imam li pravo napisati da Liane nikad nije mogla ili znala dati protutežu, da mu je bila
odana kao što je bila odana Bogu, pristajući čak i na žrtvovanje bližnjih?
Ne znam.

Liane, moja baka, svojim je blagim glasom pjevala beskrajno tužne pjesme. Svojoj djeci i
unucima govorila je “vi”, jedno religiozno vi puno poštovanja, koje je raznježivalo moje
prijatelje. Zvala nas je mali moj kralju, draga moja kraljice, mili moj, mila moja, ružice moja.
Ja sam njoj govorila ti i obožavala sam je.

Prije nekoliko dana sanjala sam nešto što me ne prestaje progoniti.

Svi smo okupljeni u blagovaonici u Pierremontu, oko golemog drvenog stola koji je u
dane kad se nešto slavilo mogao primiti i do dvadeset ljudi. Svi su tu, ništa se nije
promijenilo: komplet porculanskih tanjura visi na zidu, na jednom i drugom kraju stola
košare od vrbova pruća, u zraku lebdi miris pečenog buta. Liane sjedi nasuprot meni. Jedan
od onih poznatih obiteljskih ručkova kakve smo održavali sve do kraja devedesetih, kad je
Georges još bio živ. Atmosfera je malo napeta, Georges izvodi svoj show, iznosi nekoliko
istina o tome kamo-ide-svijet i kakav-više-nije, dok Liane poziva jedne i druge da se posluže
dok je vruće. Kad bolje razmislim, ne vidim Lucile, nisam sigurna je li ona u snu, ne, nema
je, a ipak se nitko ne obazire na njezinu odsutnost. U jednom trenutku, nekim od onih pukih
slučajeva koji dovedu do toga da se svi razgovori istovremeno zaustave (tajac), nastane
tišina. Lianein osmijeh iščezne, okreće se prema meni i kaže mi, s onim ožalošćenim ili
izmučenim velom koji bi joj ponekad izmijenio pogled, bez ikakva neprijateljstva u glasu:
– Nije lijepo to što radite, draga moja kraljice, nije lijepo.

Trgnem se iz sna, sva u znoju. Muškarac kojeg volim i kojem ću nekoliko sati poslije
ispričati taj san, nesposobna da prenesem njegov užas, spava pored mene. Sve je oko nas
mirno. Treba mi nekoliko minuta da mi puls uspori.
Ne mogu više zaspati. Ni na minutu. Znam prema čemu idem.
DRUGI DIO
Moji roditelji živjeli su zajedno gotovo sedam godina, uglavnom u stanu u Ulici Auguste-
Lançon, u dijelu 13. arondismana koji slabo poznajem. Nikad se onamo nisam vratila. Kad
sam počela pisati ovu knjigu, mislila sam kako ću na mjestu tih sedam godina ostaviti
desetak praznih stranica, numeriranih kao ostale, ali bez teksta. Poslije mi se učinilo da bi
lukavstvo, dakako, na jasan način signaliziralo elipsu, no ne bi je time učinilo
prihvatljivijom, još manje razumljivom.

Tijekom tih godina moj je otac radio za Georgesovu agenciju, a kad se ona ugasila, kao
upravni direktor u jednoj banci. Lucile nije radila, brinula se za svoje dvije kćeri, najprije za
mene, a zatim i moju sestru Manon, rođenu četiri godine poslije mene. Lucile i Gabriel,
gledani izvana, bili su ono što se obično naziva lijepim parom. Večerali su kod prijatelja, za
vikend odlazili na selo kod jednih i drugih roditelja, vodili djecu u park Montsouris. Voljeli
su se, varali su se, naoko je sve tako obično.

Ne mogu pisati o vremenu koje je Lucile provela s mojim ocem.

To je zadani podatak, formalna stega, šuplje poglavlje koje je umaklo pisanju. Znala sam
to i prije nego što sam knjigu započela i to je jedan od razloga koji su me dugo sprečavali da
se latim tog posla.
Te su godine za Lucile bile vrijeme silne usamljenosti (često je to znala reći) i
pridonijele su destrukciji njezine ličnosti (to sam ja napisala). Susret Lucile i Gabriela za
mene je ostao susret dviju velikih patnji i, suprotno matematičkom zakonu prema kojem
umnožak dvaju negativnih brojeva daje pozitivan broj, iz tog su se susreta izrodili nasilje i
izbezumljenost.
Oca nisam ispitivala o Lucile, zadovoljila sam se time da ga zamolim za dokumente koje
je imao (policijsko izvješće sastavljeno nekoliko godina nakon njihova raskida, kad je Lucile
bila prvi put internirana, i izvješće centra za socijalnu skrb koje je uslijedilo, vratit ću se još
na to) i koje mi je već sutradan dostavio poštom bez ikakvih problema. Dok ja namjeravam
napisati knjigu o ženi koju je možda najviše volio, i mrzio, moj se otac čudi što ga ne pitam o
njegovim sjećanjima, što ga ne želim slušati. No moj otac ne zna ništa. On je preradio svoju
vlastitu priču, a time i onu o Lucile, iz njemu poznatih razloga koje ovdje nema smisla
komentirati.
U cilju neke tobožnje dosljednosti svog pristupa, nisam ispitala nijednog od muškaraca
koji su izbliza ili izdaleka bili dio Lucileina života – ni Forresta, njezinu prvu platonsku
ljubav, ni Néboa, veliku strastvenu ljubav, iako su joj obojica došli na sprovod. Tako ću moći
argumentirati i dokazati ocu da nije žrtva nikakva diskriminacijskog mjerila. Nisam sigurna
da će se dati zavarati.
 Nisam ispitala nijednog od muškaraca koji su dijelili Lucilein život i, kad bolje
razmislim, čini mi se da je to i dobro. Ne želim znati kakva je Lucile bila supruga i
ljubavnica. Ne tiče me se to.

Pišem o Lucile svojim očima prerano odrasla djeteta, pišem o tom misteriju koji je ona za
mene oduvijek bila, u isti mah tako prisutna i tako daleka, ona koja me, kad sam prošla
deset godina, više nikad nije zagrlila.

Kad je ostavila Gabriela, Lucile je imala dvadeset šest godina. Najprije je našla utočište kod
roditelja u Versaillesu, gdje smo stanovali nekoliko tjedana i gdje su mene upisali u jednu
lokalnu školu. Iz tog mi je razdoblja ostala u sjećanju mutna slika ploče prekrivene crtama
povučenim bijelom kredom koje su druga djeca znala čitati, a meni ih je bilo nemoguće
dešifrirati. Na kraju je moj otac došao po nas, pa nas je opet otela Lucile, pa opet Gabriel,
sve dok naposljetku nije potpisana odluka o neuspjelom pomirenju.
Poslije se Lucile s jednim drugim muškarcem uselila u stan u Ulici Mathurin-Régnier, u
14. arondismanu. Tibèrea je upoznala nekoliko mjeseci prije, preko Barthélémyja koji je
postao pomoćni umjetnički direktor u jednoj reklamnoj agenciji. Tibère je bio div
narančaste kose, fotograf slobodnjak i uvjereni nudist. Gledan odozdo, bio je s nekog
drugog svijeta i ulijevao nam nejasan osjećaj straha. Jedino jasno sjećanje koje imam o tom
međuprostoru – osim kockica čokolade koje nam je Lucile rastapala na kruh za užinu i TV-
emisije koju sam gledala četvrtkom i u kojoj je neki dečko u pelerini po imenu Samson djeci
pričao priče – žestoka je zubobolja koja ju je mučila nekoliko dana. Lucile je plakala od boli.
To je jedna od najdavnijih slika koje imam o svojoj majci, već bremenita mojom
bespomoćnošću pred zlom koje ju preplavljuje.

Rastava mojih roditelja bila je strahovito banalna, uglavnom u znaku nesmiljene bitke za
skrbništvo nad djecom vođene na temelju više ili manje blagonaklonih svjedočanstava koja
su obje strane prikupile. Presuda je donesena na štetu Lucile (čiju je nevjeru dokazalo
izvješće sudskog istražitelja o utvrđenom preljubu). Ona ipak dobiva skrbništvo (ili joj ga
Gabriel prepušta, ovisno o verziji). Ja sam tada upravo navršila šest godina, Manon je imala
dvije.

Lucile je našla posao kao tajnica u jednoj maloj reklamnoj agenciji, u koju je bila izabrana
između stotinjak kandidatkinja. Samo je ona susrela Gilberte Pasquier.
 Na početku sljedeće školske godine Lucile i Tibere tražili su mjesto gdje će se skrasiti.
Lisbeth se udala nekoliko godina poslije Lucile i nastanila se u Essonneu. Preko Lisbethina
muža Lucile i Tibère doznali su da se nedaleko od njih upravo prazni jedna kućica. Legenda
kaže da je Tibère, kad je trebalo sklopiti ugovor, ne imajući osobne isprave, dao svoju
nudističku iskaznicu. Ugovor o najmu je sklopljen. Preselili smo se u Yerres, tridesetak
kilometara od Pariza. Stara četvrt Les Grands Godeaux prostirala se s obiju strana ulice
istog imena. S jedne strane nizalo se nekoliko zgrada od crvene opeke, s druge desetak
obiteljskih kuća razbacanih oko uskih staza prekrivenih ružičastim asfaltom. Malo dalje, u
smjeru kolodvora, bila je jedna pekarnica, jedna ljekarna i jedna Coop trgovina.
Julien, Tibèreov sin, došao je živjeti s nama. Manon je krenula u vrtić, a ja u prvi razred.
Nekoliko dana nakon početka školske godine ravnateljica škole pozvala je Lucile i održala
joj prodiku: za djecu je apsolutno štetno da unaprijed znaju školski program. Lucile je tako
otkrila da ja znam čitati i pisati; odlučilo se da preskočim jedan razred.
Tog se dana možda u Lucile rodila, i dugo u njoj živjela, ideja da ću se ja, što god se
dogodilo, uvijek snaći.

Sredinom sedamdesetih godina Yerres je za nas bio početak novog života, u mom sjećanju
ovijen nekom neobičnom, svijetlom aurom. Lucile i Tibère obojili su parket u dnevnom
boravku u bijelo, a madrace, koji su bili položeni na pod i služili kao kauči, u zeleno. Malo-
pomalo naša je kuća bila preplavljena neizmjernim, veselim neredom, na sliku i priliku
našeg načina života u kojem su rijetke zabrane potjecale više od atmosferskih uvjeta ili
raspoloženja nego od pravila pristojnosti. Mogle smo stavljati laktove na stol i lizati tanjure,
crtati po zidovima, odlaziti i dolaziti kako smo htjele, najveći dio vremena provodile smo
vani, s drugom djecom. Bojale smo se gospodina Z.-a, susjeda preko puta za kojeg se pričalo
da ne podnosi buku i da ne oklijeva izvući svoju karabinku, bojale smo se žutog psa, koji bi
iskrsnuo niotkuda i švrljao oko zgrada, podvijena repa i podmukla izgleda, bojale smo se
ekshibicionista koji je jedne zimske večeri iskočio iz jednog grma, kad smo izlazile iz
kulturnog centra. Unatoč tome, naš se teritorij neprekidno širio.
Uvečer bi prijatelji i prijateljice dolazili na večeru, na piće, na nekoliko džointova. Gusti
dim preplavljivao bi dnevni boravak. Prehrana nam se uglavnom sastojala od pužića i
špageta, s umakom od rajčice ili bez njega, a vozili smo se u starom Peugeotu 403, također
obojenom u zeleno. Lucile je svaki dan odlazila u Pariz, Tibère se gol šetao po kući, krao
pakirano meso u Coop trgovini i, između dviju fotki, glumio mušku kućanicu.
U kvartu su počele kružiti glasine da je naša kuća brlog hipija i narkomana, što mi se
ponavljalo i u školi, ne nailazeći u mom duhu na pravi odjek. Bili smo drukčiji, nismo
nalikovali drugim obiteljima, ostalo mi je izmicalo, nije nosilo nikakvo značenje. Svakog
četvrtka u podne pozivali su me na ručak kod jedne djevojčice iz razreda, čija bi se majka
poslije hvalila da mi je biftek koji mi oni ponude jedini koji u tjednu pojedem. Kad je Lucile
to saznala, prestala sam ići k njima.
Nije nam trebalo dugo da upoznamo Ramaudove koji su živjeli u kući do nas, obitelj sa
sedmero djece koju je podizala majka. Između njihove i naše kuće uspostavila se neka vrsta
slobodnog kretanja dobara (užine, igre, olovke, lutke) i ljudi, koje je trajalo nekoliko godina.
Sanjala sam o grudnjaku kakav je imala Estelle, najstarija od djevojčica, i o tome da se, kao
ona, sviđam dečkima.
Grupirali smo se više-manje po dobi, ponekad i svi zajedno kod opsežnijih igara. Sa
svojim prijateljicama ponavljala sam u beskraj koreografije Claudea Françoisa koje su bile
glavna atrakcija besplatnih predstava što smo ih davale na zajedničkom travnjaku.

Sandra je stanovala u jednoj od zgrada u staroj četvrti. Unatoč glasinama, roditelji su joj
dopuštali da dolazi k nama, čak i da ostane spavati. Bila mi je prva prijateljica iz djetinjstva.
Srijedom je, kao i druga djeca iz četvrti, išla na vjeronauk. Tamo je bilo biskvitnih kolača i
soka od naranče koji se moglo piti do mile volje. Tražila sam da idem i ja, Lucile je odbila.

Na svoj smo način vodili neki uredan život, stvari su se ponavljale i jedne drugima
nalikovale, Lucile je radila u Parizu, Tibere je išao u kupovinu i brinuo se za kuću.
Svakog drugog vikenda Gabriel bi došao po nas. Parkirao bi svoj BMW pred kućom,
čekao nas na ulici, bile smo kraljice svijeta.
Za kratkih praznika ili drugih vikenda ponekad bismo išli u Pierremont, kamo su se
preselili Liane i Georges kad su otišli iz Versaillesa. Georgesova je agencija propala, a
Lucileina braća i sestre, osim Toma, napustila su roditeljski dom.

U godini kad sam navršavala sedam godina Lucile me povela u London. Ne znam koji je
događaj bio povod tom putovanju, možda to što sam upravo ušla u doba razuma. Na
buvljaku Portobello Lucile je među prnjama iskopala dvije mini suknje od tergala (jednu
ružičastu, jednu zelenu, obje u obliku trapeza) koje mi je kupila. Nosila sam ih sve dok mi
nisu sezale do pola guze i mjesecima su bile glavni elementi moje garderobe (slijedile su im
jedne Newman hlače od glatkog samta boje breskve, koje je pokupila od kćeri jedne
prijateljice i na koje sam bila jednako ponosna).
Ništa nije bilo strašno, ni picajzli koje su Lucile i Tibère pokupili u kinu Brunoy (prema
službenoj verziji) i koje su se na neko vrijeme naselile u našoj dječjoj kosi (Manon ih je
imala i u obrvama), ni jutra kad bismo kasnile u školu, ni ono kad sam ušla u razred s
glavom još punom spreja Marie-Rose, čiji se miris po octu prepoznavao na sto metara
(Lucile nije imala vremena isprati mi kosu), ni kraj paketića s piletinom i mesom za pečenje
(Tibèrea su uhvatili u Coop trgovini), ni Julienovo navaljivanje da mu milujem spolovilo do
ejakulacije, na što bih pristajala samo pod uvjetom da ruku uvučem u toaletnu rukavicu.
To doba ima svojih sivih zona.

Ljeti smo odlazili u nudistički kamp Montalivet gdje bi Lucile i Tibère unajmili bungalov
među borovima. Susretali bismo ondje njihove prijatelje, zajednicu varijabilne geometrije
koja bi već bila tamo kad bismo stigli, dolazila s nama ili nam se pridruživala kasnije, jedni
su prolazili, drugi ostajali, postavljali šator u šumi. Bili smo goli na plaži, goli u
supermarketu, goli na bazenu, goli na puteljcima prekrivenim trnjem, a moja prijateljica
Sandra koja bi išla na ljetovanje s nama bila bi zamoljena da dokaže de visu da je izgorjela
kako bi imala pravo doći na plažu u kupaćim gaćicama.

Fotografije iz tih godina, koje je uglavnom snimio Tibère, najdraže su mi. Pripovijedaju o
jednoj epohi. Volim njihove boje, njihovu poetičnost, utopiju kojom su protkane. Lucile je
imala nekoliko tih slika. Nakon njezine smrti dala sam razviti još neke, od dijapozitiva koje
sam našla kod nje u jednoj kutiji. Ima jedna na kojoj je mama usred svjetine, snimljena za
demonstracija u Larzacu. Pa jedna na kojoj Lucile, u šarenim kariranim trapez-hlačama,
drži Manon u naručju. Jedna mi je serija među tim fotografijama posebno očaravajuća i
dirljiva: Manon, čija zeleno-bijela haljinica kao da je izišla ravno iz neke rekonstrukcije
Seventies, igra se s cijevi za zalijevanje, koža joj je bakrene boje, bedra bucmasta, na licu niz
nevjerojatnih grimasa. Tu je i ona gdje poziramo svi zajedno (dvanaestak ljudi) goli kao crvi
ispred bungalova u Montalivetu, mali ispred, veliki iza, savršeno poredani, uzdignute brade
i ljetnog osmijeha.
Na nekima od tih fotografiji vide se Lisbeth, Justine, Violette, mislim da je to razdoblje u
kojem je Lucile manje sama, u kojem se iznova zbližava s braćom i sestrama. Lucile
ponekad služi Tibèreu kao model, čini mi se da nikad nije bila tako lijepa.
Na niskom svjetlu kasnog poslijepodneva Tibère fotografira Manon i Gaëtana (sina
jedne Lucileine prijateljice), koji hodaju po plaži okrenuti leđima. Drže se za ruke,
preplanuli su i golih guza, pijesak im se lijepi za kožu. Od te će fotografije Tibère dati
napraviti poster čije će se tisuće primjeraka prodavati u supermarketima diljem Francuske.
U mojoj osobnoj kolekciji također je jedna fotografija Manon i mene u Yerresu, sa
školskim torbama na leđima, dok idemo prema školi. U Ulici Grands-Godeaux okrenule smo
se da pogledamo u objektiv, ja imam na sebi neki nečuveni mini kilt, nakon ljetovanja kosa
nam je gotovo bijela.
Te slike, i svaki od njihovih detalja (odjeća, frizure, nakit) dio su moje osobne mitologije.
Ako se doba svode na mjesto koje ih sadrži, Yerres je za mene ostao simbol nekog prije.
Prije tjeskobe. Prije straha. Prije nego što Lucile skreće.
Evo, dakle, što je s vremenom odnosi, pamćenje je obavilo svoju trijažu.

Prije nekoliko mjeseci kontaktirao me jedan novinar, koji me podržava već odavno i čiju
obazrivost veoma cijenim, s pitanjem bih li sudjelovala u seriji o mjestima pisaca koju
priprema za radio. Imam li neko mjesto koje me posebno obilježilo? Ljetovalište, obiteljsku
kuću, neku kolibu za pisanje usred šume, liticu o koju se razbijaju valovi? Odmah sam
pomislila na Yerres, a priori najmanje u skladu s njegovom ljetnom shemom. Prihvatio je.
Yerres je za mene bio neki oblik zlatnog doba, on je nešto što mi pripada, nešto što
uostalom pripada samo meni. Nisam sigurna da bi ga Lucile ili Manon evocirale na taj način.

Živjeli smo ondje četiri godine, dvije s Tibèreom i zatim dvije bez njega. Lucile ga je, mislim,
ostavila, ili su se rastali. Tibère je za nju bio polazišni muškarac, tranzitni. Ostavio nam je
svog sina Juliena, koji je ostao živjeti s nama sve dok se i mi nismo preselili.

Iz razdoblja nakon Tibèreova odlaska imam mutnija sjećanja. Ljudi koji okružuju Lucile
nisu više sasvim isti, neki su nestali, neki se pridružili, neki bili tek u prolazu.

U to je vrijeme Lucile upoznala Néboa, u kojeg se beznadno zaljubila i koji će, do kraja
njezina života, ostati njezina velika bolna ljubav. Nebo je imao talijanske korijene, crnina
njegove kose činila se nepromjenljivom, oči su mu bile vodenozelene. Imao je neku
magnetičnu ljepotu koja se nije mogla ignorirati. Govorkalo se da je ženskar, muškarac koji
se ne veže, to je barem sjećanje koje o njemu imam, ta demonska reputacija koja ga je
okruživala i činila ga nepristupačnim. Nekoliko mjeseci Nébo bi znao provesti poneku večer
kod nas, pojavljivao bi se na mahove, s prijateljima ili sam, nije pokušavao uspostaviti
nikakav kontakt s nama. Ja bih slušala razgovore odraslih, imena koja su njima kružila,
Freud, Foucault, Wilhelm Reich, pokušavala upamtiti kratice koje nisam razumijevala.
Estelle Ramaud imala je krizmu i tom je prigodom dobila ručni sat i čipkaste grudnjake.
Pogodio me mistični zanos i smjesta sam se htjela i ja krizmati, na što su mi odgovorili da,
kao prvo, nisam išla na vjeronauk, a kao drugo, još nemam grudi.

Opljačkali su nas prvi put, odnijeli su Lucilein nakit i gramofon.

Lucile je odlučila da u kući treba napraviti malo reda i da ćemo odsad spremati svoje
sobe.
Lucile je počela raditi za jednog proizvođača kožnatih ručnih torbi svakojakih boja.

Nébo je ostao nekoliko mjeseci pored Lucile, onda ju je ostavio. Za njim je ostao neki bolan i
enigmatičan biljeg, i Lucile u potpunosti prepuštena svojoj dubokoj tuzi.

Krug se oko nas suzio, zeleni madraci izgubili su svoju boju, boja na parketu počela se
ljuštiti.

Lucile bi odlazila rano ujutro i vraćala se kasno navečer, mi smo se smucale oko automata
iznenađenja za jedan franak, pikulale se na stazama od ružičastog asfalta, slušale Davea i
Ringa na vinilnom walkmanu, šišale kosu lutkama. Od izlaska iz škole do Lucileina povratka
protezalo se vrijeme u kojem je djetinjstvo kraljevalo, neobuzdano vrijeme koje se lako
moglo ispuniti degustiranjem tada popularne lizalice u školjki, vrijeme koje je curilo kroz
naše ljepljive prste i činilo se da nema nikakvih granica.

Nekih bismo večeri na mostu koji je prelazio preko pruge, pri blijedom svjetlu uličnih
svjetiljaka, okupljeni kao kakav odbor za doček, vrebali na vlak koji je Lucile vraćao iz
Pariza. Usprkos našoj bezbrižnosti, zacijelo smo počinjale biti svjesne da je pritišće neko
teško breme, nešto povezano sa samoćom i umorom, nešto protiv čega nismo mogle ništa.
Posljednjeg ljeta koje je Julien proveo s nama Lucile nas je odvela u Isère gdje je unajmila
kuću. Na autoputu je Peugeot 403 boje zelene jabuke zaustavila policija. Auto je bio previše
star, ili nije bio registriran, bio je neki problem. Lucile je pregovarala, argumentirala, činilo
nam se nešto komplicirano. A onda se odjednom rasplakala, rukama sakrivši lice. Policajci
su nas pustili.

U Blandinu, u toj golemoj kući osamljenoj usred obrađenih polja, Lucile je počela slikati.
Donijela je sa sobom svoju kutiju s akvarelom, čije su me boje – terakota, cinober, kobaltno
plava – očaravale. Upoznali smo jednog tamošnjeg poljoprivrednika, Marcela. Bilo mu je
tridesetak godina, živio je s roditeljima i nije imao djece. Posvojio nas je na to jedno ljeto,
pokazao nam kako se muzu krave, vozio nas po cijele dane na svom traktoru, otkrio nam
tminu staja. Bio je naš heroj.

Krajem mjeseca vratili smo se u Yerres da spakiramo stvari u kutije. Lucile je odlučila otići
iz kuće, a Julien se morao vratiti živjeti s majkom. Za sobom smo ostavili uprljane zidove,
parket s bojom koja se ljuštila, vrt u kojem su se mrsile divlje trave.
Pozdravili smo se s gđom Ramaud (susjedom) i gđom Gilbault (majkom moje
prijateljice Sandre), obećali smo si da ćemo se javljati, da ćemo se međusobno posjećivati,
da se nećemo izgubiti iz vida.

Djeca iz kvarta sjećala su se Lucile s mješavinom uzbuđenja i divljenja i na to će nas,

godinama poslije, podsjećati. Lucile je bila mama mlađa od drugih, nosila je lagane haljine i
visoke pete, radila je u Parizu i hodala korakom plesačice.

Lucile je, kad bi pričala o drugim majkama ili im se obraćala (čak i kad je znala njihova
osobna imena i one nju nazivale njezinim), govorila “gospođa Ramaud” ili “gospođa
Gilbault”. Bilo je u tom gospođa neke vrste poštovanja koje je proizlazilo ne samo iz razlike
u dobi, nego prije svega, čini mi se, iz ideje da su te žene bile, više nego što će ona ikada biti,
dame, usidrene u životu i sposobne se u njemu održati.
Jutros mi je telefonirao Barthèlèmy, koji sad živi u Marseilleu, kao odgovor na moj mail u
kojem sam ga zamolila za neke preciznije pojedinosti.
Upitao me napredujem li, odgovorila sam da ide nekako. Rado bih mu rekla kakvo mi je
olakšanje bilo kad sam izišla iz Lucileina djetinjstva, tog dalekog i tajanstvenog vremena
koje nisam mogla uhvatiti ni za glavu ni za rep, koje mi je uporno izmicalo kad god bih
pomislila da sam mu se približila. Nisam ga htjela zabrinjavati.

Čim je Lucile postala majka, odnosno čim sam se ja pojavila u njezinu životu, ostavila sam
se svakog pokušaja da nastavim objektivno pripovijedati u trećem licu. Zacijelo mi se činilo
da se ja može uklopiti u samu priču, pokušati je preuzeti na sebe. To je bila iluzija, razumije
se. Što sam ja to vidjela sa svojih šest mjeseci, svoje četiri godine, deset godina (pa čak i sa
svojih četrdeset?). Ništa. Pa ipak i dalje odmotavam priču o majci, miješam svoj dječji
pogled s pogledom odrasle osobe koja sam postala, hvatam se za taj projekt ili se on hvata
za mene, ne znam tko je od nas dvoje naporniji. Voljela bih da mogu pripovijedati o Manon,
više je uključiti u priču, no čini mi se da bi to bilo nemoguće a da se ne izložim riziku da je
izdam. Pisanje ne daje pristup ničemu.

Kao i Barthèlèmy, ljudi me pitaju pišem li, dokle sam stigla, ili napreduje li stvar. Oni koji
znaju usuđuju se postaviti poneko stidljivo pitanje, izbjegavaju imenovati pothvat, pristojno
ga ovijaju parafrazama ili trotočkama.
Ja tada potanko dočaravam strahote u kojima se koprcam, jutarnje strategije za
odgađanje trenutka kad ću početi (punjenje stroja za pranje rublja, pražnjenje stroja za
pranje posuđa, punjenje stroja za pranje posuđa, pražnjenje stroja za pranje rublja),
raznorazne somatizacije (lumbago, kočenje mišića, grčevi, tortikolis) kojima je cilj spriječiti
me da sjednem pred kompjuter, čupanje kose kako u prenesenom tako i doslovnom smislu,
sanjarenje o dvadeset pet cigareta koje ću bez daha popušiti jednu za drugom, pastile-s-
okusom-mente-jagode-karamela-vogeškog-bora koje strastveno cuclam jer više ne pušim,
onaj osjećaj da se borim u fizičkom smislu riječi, da se s nekim pošteno tučem. A što se tiče
šivanja i krpanja: porubi, rupe, gumbi koji su tjednima stajali netaknuti, odjednom su
postali neobično hitni. Malo pretjerujem, nabrijavam, bolje se svemu tome smijati, ukratko,
dedramatiziram. Zapravo nisam sigurna da ću zadržati distancu, da ću stići do kraja, imam
osjećaj da sam se uhvatila u zamku svojim vlastitim postupcima, čija prijeka potreba više i
nije tako bjelodana.
No ništa me, svejedno, ne može zaustaviti.
Ponekad sanjam o povratku fikciji, valjam se u njoj, izmišljam, filozofiram, zamišljam,
odlučujem se za romaneskniju verziju, najmanje vjerojatnu, pridodajem pokoju peripetiju,
priuštim si digresije, slijedim svoje prečice, oslobađam se prošlosti i njezine nemoguće
istine.
Ponekad sanjam o knjizi koju ću napisati poslije, kad se riješim ove.

Krajem ljeta 1976. preselili smo se u Bagneux, bliže Parizu, gdje je Lucile našla stan koji se
mogao unajmiti u jednoj maloj zgradi bijelih fasada. Ne sjećam se razloga koji su doveli do
te promjene, pretpostavljam da je Lucile htjela biti bliže poslu i da više nije mogla sama
plaćati najamninu za kuću u Yerresu. Istina je također da su nam u nju nekoliko puta
provalili i da nam na kraju ništa više nije ostalo: ni jedna ploča, ni jedna narukvica, ni jedan
digitron.

U rujnu sam krenula u šesti3 razred jednog koledža na periferiji grada, a Manon je krenula u
prvi osnovne u jednoj školi u kvartu. Prvih mjeseci išla sam po sestru kad bi joj završio
dnevni boravak, no vrlo brzo počela se vraćati kući sama. Manon se sprijateljila s
djevojčicama iz zgrade i nije joj trebalo mnogo da počne cijeniti svoju autonomiju (poslije
mi je pričala o satima koje je provodila na obližnjoj pustopoljini istražujući kontejnere za
smeće, u nadi da će iskopati nekakvo blago). Što se mene tiče, zahvaljujući jednom pozivu
na Nutellu upoznala sam Tadrinu, učenicu iz mog razreda. Tadrina je nosila odjeću skladnih
boja, stanovala u Fonteney-aux-Rosesu, s druge strane, u prostranom stanu punom
antikviteta, slika i umjetničkih djela. U mojim je očima predstavljala buržoaziju koja živi u
izobilju, zavidjela sam joj na njezinu načinu života, na tapisonu u dnevnom boravku, na
beskrajnoj pažnji koju su joj roditelji ukazivali. Provodile smo sate i sate kod nje gegajući se
u večernjim haljinama njezine majke ili slušajući cjelokupni opus Bobyja Lapointea, od
kojeg smo većinu riječi znale napamet. Smišljale smo igre uloga, skupljale testere parfema,
izrađivale svjećice koje bismo prodavale u njezinoj zgradi što je meni trebalo omogućiti da
sljedeći put idem s njima na skijanje (operacija od-vrata-do-vrata koja nam je donijela
trideset devet franaka i pedeset). Tad nije imala ništa od razmažena djeteta koje sam
vjerovala da u njoj vidim, bila je jedna od mojih vječnih prijateljica iz djetinjstva.

Uvečer bih s Manon čekala Lucilein povratak, crtala freske u pastelnim bojama po zidovima
svoje sobe, izrađivala krokodile od perlica, brusila teme svojih telefonskih lakrdija (unatoč
lokotu koji je Lucile stavila na brojčanik, za koji mi nije dugo trebalo da pronađem ključić,
to je Tad i meni bila jedna od glavnih zanimacija).

Lucile još nije imala trideset godina, čini mi se da je tad još bila uključena u neku grupu,
neko društvo, da je bila dio neke maglovite i vrlo razgranate cjeline koja je združivala
njezinu braću i sestre, njezine prijatelje, njihove prijatelje, i vrtjela se oko nekoliko glavnih
mjesta. Violette i Milo dijelili su s drugima stanove u Parizu, Lisbeth je ostala u Essonneu,
Justine je živjela u komuni u jednoj velikoj kući u Clamartu. Bili su povezani jedni s
drugima, barem ih ja sebi danas tako predočavam, povezani međusobno i okruženi
drugima, čija su imena - Henri, Rémi, Michel, Isabelle, Clémentine, Alain, Juliette, Christine,
Nùria, Pablo, Séverine, Danièle, Marie, Robert, kojima bi se uvijek pridruživalo nekoliko
čileanskih i argentinskih izbjeglica – za mene blisko povezana s tom epohom, ona je
konstituiraju. Kad danas ponekad čujem da se o njima govori – gdje žive, što je s njima –
teško mi ih je zamisliti u sadašnjoj dobi i, čak i kod onih koje sam imala priliku ponovno
vidjeti, slika njihovih pedeset ili šezdeset godina ne uspijeva sasvim prekriti onu koju sam
sačuvala iz djetinjstva, nego se nekako smješta pored nje. Ta imena, kao i imena više ili
manje komunitarnih mjesta na kojima su živjeli (Clamart, Eugène-Carrière, Vicq-d’Azir, la
Maison des Chats) dio su naše povijesti, ostaju s njom nekako nejasno, ali duboko
povezana.
U to je vrijeme nešto još strujalo između Lucile i drugih, između Lucile i tih mjesta na
kojima se razgovaralo, smijalo, pilo, na kojima su se svejedno gasili snovi o nekom
drukčijem životu. Oko nas se, naime, počelo osjećati da je došlo vrijeme razočaranja.
Politički su se putevi razdvajali, aktivizam je pomalo gubio dah, revolucija se razvodnjavala
ili se naprotiv radikalizirala u toj Francuskoj u kojoj su komfor i konzumerizam teško
prikrivali udarni val dviju naftnih kriza. Koliko ja znam, Lucile nikad nije bila aktivistica,
nije se angažirala ni u kakvom političkom pokretu, nije pripadala ženskim grupama koje su
cvjetale u to doba. No za one koje je voljela i s kojima se družila, te su godine bile godine
gubljenja iluzija.

Malo nakon našeg preseljenja u Bagneux, Lucile je upoznala Nielsa, dečka mlađeg od nje
koji je živio u Clamartu, s Justine i drugima. Niels je postao Lucilein ljubavnik. Dolazio bi na
večeru, ostajao prespavati, proveo pokoji vikend s nama. Za razliku od drugih muškaraca
koje je Lucile pustila na naš teritorij, Niels je (možda zato što je bio tako mlad) pridobio
našu naklonost. Bio je prema nama nekako oprezno pažljiv, susretljiv, što se mene tiče
mislim da sam mu bila zahvalna što se drži na pristojnoj distanci. Odlazili smo k njemu u
Clamart, šetali se po šumi, pili vruću čokoladu u kuhinji. Neka vrsta smirenosti vezana je uz
te uspomene.
Tijekom nekoliko mjeseci koje su proveli zajedno, Lucile i Niels gledali su jedan film o
Edvardu Munchu, vidjeli izložbu o njemačkom ekspresionizmu, pili vino i dugo pričali u
tišini noći. Lucile je s Nielsom dijelila neki duboki očaj i intenzivne razgovore o hipotezi
samoubojstva. To smo doznali naknadno. Ipak, uz tog dečka opsjednutog idejom smrti,
Lucile je iznova pronašla neki oblik blagosti. Spoj Nielsa i Lucile nalik je talijanskom
pridjevu morbido koji, suprotno onom što zamišljamo kad ne govorimo taj jezik (kao ja), ne
znači morbidno, nego meko. Danas, kad pokušavam shvatiti nit koja je Lucile vezala uz
Nielsa, čini mi se da ona krije ovu ambivalentnost: moja je majka osjećala neki mir, neko
olakšanje u bliskom kontaktu s nekim čija je duševna patnja bila barem jednako toliko
bolna kao i njezina.

Uoči jednog vikenda koji su trebali provesti zajedno, Lucile je čekala da se Niels javi. Nije se
pojavljivao. Lucile je telefonirala u Clamart gdje je, zbog uskrsnih blagdana, Justine bila
sama s njim. Justine nije vidjela Nielsa, obećala je da će mu prenijeti poruku. Lucile je
nazvala još nekoliko puta, sve uznemirenija, na kraju je zamolila sestru da ode pogledati u
njegovu sobu. Justine, koja je bila u petom mjesecu trudnoće, naposljetku je otvorila vrata.
Zatekla je Nielsa mrtvog, ležao je na podu, mozga prosuta na sve strane po sobi. Pucao si je
u usta. Bila mu je dvadeset jedna godina.
Lucile mu je otišla na sprovod. Izišao je iz našeg života kako je i ušao.

Lucile bi pušila sama, svake večeri, po povratku s posla. Travu i šit (ne znam kad su te riječi,
zajedno s drugima, ušle u moj vokabular) koje je skrivala u maloj željeznoj kutiji ružičaste
boje.
Manon koja je prisustvovala izradi džointa i pitala što je to, Lucile je odgovorila da je to
tajna o kojoj se nikome ne smije govoriti.

U školi su nas profesori upozoravali na opasnost droge. Školska je zgrada bila u osjetljivoj
zoni, tema se često ponavljala, čak i u diktatu iz francuskog gđe Lefèvre u kojem je jednog
psa krijumčara uhvatila policija. Te preventivne seanse bacale su me u duboku nelagodu,
sudarale se sa satima koje je Lucile provodila daleko od nas, daleko od svega. Jer svake
večeri, čim bi se vratila kući, Lucile bi zatvorila vrata za sobom. Nikakva razmjena riječi,
nikakva priča nije bila moguća prije nego što bi nešto popušila, sama, između četiri zida
svoje sobe.
 Vrlo brzo taj mi je ritual postao nepodnošljiv. Ja sam je ujutro budila, ja sam se brinula
je li stigla na posao, ja sam se durila jer više nije uspijevala s nama razgovarati. Do tada,
Lucile je bila moja mama. Mama drukčija od drugih, ljepša, tajanstvenija. No sad sam
postajala svjesna fizičke distance koja me dijeli od nje, gledala sam je drugim očima, očima
škole, očima Institucije, očima koje su je uspoređivale s drugim majkama, očima koje su
tražile nježnost koja je iščezla iz njezinih.
Idealna majka ubrzo je počela opsjedati moj mentalni prostor. Idealna majka bila je
pripadnica buržoazije, domaćica koja bdije nad uklopljenošću svoje djece kao i svojih
tapeta, ima stroj za pranje posuđa, brižljivo sprema jela s umacima profinjenih mirisa, po
cijeli božji dan progoni prašinu i zahtijeva da se na ulazu u stan navuku nazuvci. Idealna
majka ne urokava se svaku večer, priprema doručak prije nego što će probuditi obitelj,
gleda kako djeca odlaze u školu, zamagljena oka i s osmijehom punim povjerenja. Moj
revolt nije imao veze s revoltom mojih vršnjaka, težio je najčišćem konformizmu. Sanjala
sam o nekom životu u čvrstim okvirima, učmalom, zacrtanom kao milimetarski papir koji je
trpio moje uobičajene pogreške u vježbama iz geometrije. Zacijelo nisam nalazila drugog
načina da izrazim nejasan i sve veći strah koji me počeo gušiti. Udaljavala sam se od Lucile,
ili se ona udaljavala od mene, zamjerala sam joj što nije jača, što se ne odupire.

Jedne nedjelje Lucile nas je odvela u kazalište da vidimo njezina brata Miloa koji je glumio
lakaja u jednom Molièreovu komadu. Nakon predstave išli smo mu čestitati, promatrala
sam zbijene kovrče njegove kose, nalik onima u kolekcionarskih lutaka, koje bi zalepršale
uvis kad bi govorio.

Jedne druge nedjelje išla sam s Lucile na buvljak Saint-Quen gdje je kupila nekoliko
predmeta za kuhinju.

Svakog drugog vikenda išle smo vlakom u Normandiju, kamo se preselio Gabriel. Na
početku nas je Lucile metroom vodila do stanice Montparnasse. Poslije smo išle same. U
vlaku bismo se zaokupile čitanjem ili raznim igrama. Gabriel bi došao po nas u Verneuil-
sur-Avre i autom nas vozio do sela gdje je živio s novom suprugom. Uranjale smo u jedan
drugi svijet, svijet u kojem je sve bilo tako uređeno, u kojem je naoko sve bilo na mjestu.

Budući da Lucile i Gabriel nisu bili u stanju razgovarati telefonom, svaka informacija u vezi
sa školskim praznicima, voznim redom vlakova, praktičnom organizacijom naših dolazaka,
išla je preko mene: mama ti kaže da, tata bi radije da, mama se ne slaže s. Tu i tamo kad bi
razmijenili nekoliko riječi, Lucile bi poklopila slušalicu prije kraja razgovora i rasplakala se.

Jednog proljetnog dana jedan nam je telefonski poziv objavio Miloovu smrt. Duboko u nekoj
šumi ili na nekoj čistini, Lucilein si je brat pucao u glavu. Ja nisam odmah u potpunosti bila
svjesna informacije. Kad sam je prenijela ocu (Miloova smrt primoravala je na pomicanje
vikenda), zamolio je da razgovara s Lucile. Prvi put Lucile i Gabriel vodili su razgovor koji
mi se činio normalnim i koji je završio bez vikanja. U tišini sam zahvalila Milou za to čudo.
Nekoliko dana poslije otputovali smo u Pierremont, gdje se održavala misa zadušnica.
Ovoga puta nisam mogla ignorirati ništa od boli koja je skršila moju obitelj, zasićivala je
zrak kao eksplozivni prah.

U tjednima koji su slijedili još sam se više zabrinula za Lucile. Taj me strah nije napuštao,
sprečavao me ponekad da dišem. Nisam znala što on znači. Malo-pomalo moja se tjeskoba
formulirala: bojala sam se da ću je pronaći mrtvu. Svake večeri, kad bih okrenula ključ u
bravi, pomislila bih: a što ako je i ona to učinila? To je postala opsesija. Kad bih ulazila u
stan, sama ili u Tadrininu društvu, pogled mi se najprije usmjeravao na tapison u dnevnom
boravku (mrtvi leže na tlu, načula sam to u razgovorima), potom bih otišla provjeriti u
njezinu sobu. Tada bih iznova prodisala.
Malo nakon bratove smrti, ružem za usne boje krvi Lucile je napisala na zrcalu u našoj
kupaonici “Puknut ću”. Pred tim smo se zrcalom svakog jutra češljale, Manon i ja, s tom
prijetnjom utetoviranom na licu.

Nekih poslijepodneva, kad bi se Manon i njezine prijateljice vraćale kasnije od nas, Tadrina
i ja zabavljale smo se plašeći ih. To je predstavljalo cijeli projekt, baš kao i telefonske
lakrdije, plesni natječaji, lutke Barbie i njihova odjeća, naša kolekcija reklamnih parfema
(zajedno smo ih imale 400) i igra prodavačice u parfumeriji koja ju je pratila. Jednom smo
se sakrile u ormar u predsoblju dok su Manon i Sabine, susjeda s donjega kata, ulazile u
stan. Kad su, uvjerene da su same, navalile na užinu, počele smo emitirati grozomorna
škripanja i fijukanja. Prestravljene, približile su se ormaru, dok smo mi sad raspalile
koncert jezovita, demonskog smijeha. Zaurlale su u zboru, smjesta sišle obavijestiti
Sabineina oca koji se upravo vratio kući. Popeo se i našao nas obje, mucave, purpurne i
zapletene u skrušena objašnjenja.
Poslije mi je Manon predbacivala zbog tih seansi straha, zbog mjesta koje sam
zauzimala i dominacije starije sestre koju sam nad njom provodila. Možda sam imala
potrebu da i ona osjeti strah, da izađe iz tog svijeta bezbrižnosti kakvim mi se njezin tada
činio, da podijeli sa mnom moju tjeskobu. Možda sam jednostavno bila ljubomorna na nju,
koja je s Lucile održavala odnos koji sam ja odavno izgubila.

Kad Lucile ne bi imala hrabrosti spremiti obrok, veselile smo se belgijskoj večeri (vruća
čokolada i kruh s maslacem). Poslije mi je jedna prijateljica, kojoj sam objašnjavala princip,
ispričala kako se kod nje to zvalo švicarska večera.
Zatim bi se svaka od nas tri zaokupila svojim poslom. Nismo imali televizor, Lucile je
odbijala popustiti toj pogodnosti.

Drugih večeri slušali bismo ploče koje je Lucile voljela: Bella Ciao (pjesma talijanskih
partizana), Chicka Coreu, Archiea Sheppa, Glenna Goulda. Jeannetteina pjesma Porque te
vas, iz filma Cria Cuervos4 koji smo s njom gledale, postala je našom kućnom himnom. Slike
Geraldine Chaplin kako se prazni od vlastite krvi dugo su me progonile. A što ako moja
majka umre na isti način, od neke krvareće, nijeme boli?

Onog ljeta kad sam imala dvanaest godina moj otac i njegova žena dobili su dječačića. Činilo
mi se da Gasparda čeka lak život, da će stvari za njega imati neki ugodniji tijek nego što su
ga imale za nas. Voljele smo se baviti njime, premotavati ga, davati mu bočicu, nasmijavati
ga, a poslije smo se divile njegovim prvim koracima.
Jednog sam vikenda progovorila Gabrielu o zabrinutosti za Lucile. To je bez sumnje bilo
prvi put da sam izgovorila te riječi: bojim se da će počiniti samoubojstvo. Zamolio me da
mu pobliže objasnim. Pričala sam o njezinoj usamljenosti, umoru, o trenucima koje je
provodila pušeći iza zatvorenih vrata.

Na povratku, u vlaku sam mislila samo o jednom: ja sam tužibaba.

Moj odnos s Lucile još se više pokvario onog dana kad me optužila da sam ukrala kutiju u
koju je spremala svoje kockice šita i da sam ih dala tati kako bi ih kao dokaze iskoristio
protiv nje. Nekoliko dana poslije Lucile je našla malu ružičastu kutiju koju je sama sakrila, i
ispričala mi se. Malo nakon toga pročitala je moj dnevnik u kojem se govorilo o njoj i o mom
strahu, priznala mi je to i obećala mi da će se stvari srediti.
Lucile je znala da ju ja promatram s visine svojih dvanaest godina, uz onaj izraz da sve
znam iako me nitko ničemu nije učio, onim načinom da nijemo izražavam svoje
neodobravanje. Lucile je znala da ju osuđujem.

Jedne večeri, kad nas je jedna od mojih teta vozila kući nakon što smo bile kod nje na večeri,
auto koji nas je slijedio s malo premalim razmakom udario je u nas uz silnu tresku lima.
Manon i ja sjedile smo na stražnjim sjedalima. Lucile je sa svog mjesta sprijeda iskočila van,
otvorila naša vrata urlajući “Moja kći, moja kći!” te se bacila na Manon. Ta jednina, čak i
usred najintenzivnije panike, učinila mi se dokazom njezina odustajanja. Ja s njom već
odavno nisam imala fizički kontakt. Manon joj se penjala u krilo, Manon ju je ljubila, grlila,
Manon ništa nije primjećivala: Manon je bila njezina kći. Ja sam joj postala neprijatelj, bila
sam na tatinoj strani, na strani građanske klase, bogatih i reakcionara, više nisam bila
važna.
Naravno, danas kad pišem, i kad više nemam nikakve sumnje u činjenicu da me Lucile
voljela, epizodu s autom promatram u sasvim drugom svjetlu, koje propituje moj način
bivanja, i to već tako dugo, onu želju da se pokažem tako snažnom kad sam tako krhka,
toliko silno da se u to zacijelo na kraju povjeruje.

Jedne večeri Lucile me odvela u kazalište na predstavu Tisuću i jedna noć, koju su postavili
Jérôme Savary i njegov Grand Magic Circus. Nosila sam crvenu bluzu koju mi je mama
darovala, bila sam odjevena otmjeno, koliko se sjećam to je bilo prvi put da sam išla gledati
neku predstavu (osim onih lutkarskih u Jardin du Luxembourg). Zadivljena, otkrila sam
jedan prepuni svijet u kojem su žene bile bujne i moćne. Bilo je u režiji nekog humora,
nekog pretjerivanja koje me silno impresioniralo i za koje sam nejasno osjećala da evocira
život u onom što je u njemu najgušće, najslobodnije, najčudesnije. Zlato kostima i nakita
blistalo je pod svjetlima, htjela sam zadržati njegove odsjaje, nikad ih ne zaboraviti.

U isto to vrijeme jedan dečko iz koledža, s tehničkog smjera, zapalio se za mene. Imao je
nekih petnaest ili šesnaest godina, njegov način izražavanja i njegove riječi odavale su neku
vjerojatnu mentalnu zaostalost. Vrebao me na izlazu, pratio na ulici, čekao u tunelima i pod
nadstrešnicama zgrada. Znao je moj raspored i put kojim obično prolazim. Malo-pomalo
počeo mi je ulijevati strah. Tad i ja razradile smo svakovrsne strategije ne bismo li ga
izbjegle i umakle njegovu nadzoru. Išle bismo zaobilaznim putovima, ponekad ostajale
nekoliko sati unutar koledža ne bi li ga obeshrabrile. Jedne večeri kad smo obavile
kupovinu za Lucile u supermarketu u mom kvartu, dečko je bio tu, skriven u tmini jednog
trijema. U trenutku kad smo prošle pokraj njega, bacio se na mene i pokušao me poljubiti u
usta. Ja sam ga odgurnula, Tadrina je dohvatila jednu veliku konzervu i ispriječila se između
nas, uzdignute ruke iz koje je prijetio grašak (poslije smo si u beskraj ponavljale tu
sekvencu).
Dečko me pogledao i svojim gnjecavim glasom izgovorio ovu rečenicu koju još dan-
danas znamo evocirati zbog njezina komičnog potencijala:
– Ništa mi nećeš reći?
Zbrisale smo koliko su nas noge nosile. Na ruci koju sam imala vremena staviti ispred
usta ostao mi je osjećaj njegovih vlažnih usana, njegove ljepljive sline. Kad sam se vratila
kući, trljala sam je četkicom za nokte. Nisam to ispričala Lucile. Lucile ništa za mene nije
mogla učiniti. Ništa-mi-nećeš-reći (tako smo ga otada zvale, ne znajući mu pravo ime)
noćima me opsjedao.

Osim iz francuskog, ocjene su mi bile u slobodnom padu. Nisam se trudila, nisam učila,
provodila sam vrijeme čitajući, ispružena potrbuške na tapisonu u svojoj sobi. Tad i ja
počele smo krasti po gradskim dućanima – pločice čokolade, kutije keksa, sjajila za usne –
sitni izazovi upućeni nama samima, koje smo bezuvjetno prihvaćale.
Redovito su me obarale migrene koje bi me prisiljavale da odem iz koledža prije
vremena, teturajući, vratim se kući i legnem u tamu, s pneumatskim čekićem u glavi i
navlaženom toaletnom rukavicom na očima.

Srijedom smo Manon i ja metroom išle u Zubarsku školu u Ulici Garancière u 6.

arondismanu. Provodile smo sate i sate u rukama zubarskih šegrta varijabilne spretnosti,
Manon ujutro, ja poslijepodne. Ondje bismo susretale Bérénice, jednu od Gabrielovih
starijih sestara, koja bi nas vodila na ručak u kafić, pa na užinu kod nje, gdje mi se činilo da
smo napokon na sigurnom.

No po povratku kući nametala se stvarnost, svakog tjedna sve prozirnija: nakon Nielsove i
zatim Miloove smrti, Lucile je gubila tlo pod nogama, a Manon i ja bile smo jedini svjedoci
tog brodoloma.
U razgovorima koje sam vodila, godine koje smo proveli u Bagneuxu one su o kojima sam
prikupila najmanje sjećanja koja se tiču Lucile. Nitko se nije sjećao mjesta gdje je radila,
čime se bavila, s kim se družila ni kako je proživjela te godine. Pretpostavljam da se Lucile
malo-pomalo izolirala od svojih prijatelja i obitelji, da je diskretno nestala kako bi prikrila
vlastita lutanja ili pokušala, kao drugi, voditi vlastiti život.
U dnu jedne kutije koju navlačim iz podruma u podrum pronašla sam dnevnik koji sam
počela pisati s dvanaest godina. U pogledu tog razdoblja i sljedećih desetak godina, on je
moja najdragocjenija građa.
Na početku tih stranica, nesigurnim pismom, govorim o Lucile, o distanci koja se
stvorila između nje i mene, o mom sve većem strahu da ću je jednog dana, kad se vratim iz
koledža, naći na podu. Lucile je bila kao u nekoj latenciji, a Manon i ja živjele smo u
neprestanu strahu od događaja ili detalja nakon kojeg će početi tonuti.
Takozvano razdoblje samoubojstava bilo je među temama u mom vodiču za razgovore
(jer ubrzo će si i Baptiste, Lucilein bratić koji je također živio u Clamartu i koji je otac
Justineina djeteta, pucati u glavu). Onkraj svojih vlastitih sjećanja, htjela sam se vratiti na
odjek koji su te smrti imale: doznati što se o tim umrlima govorilo, šuškalo, šaputalo, kakve
su bile hipoteze ili izvjesnosti, na koji je način to bilo moguće preživjeti.

Kad je riječ o Lucileinoj putanji, o onom što je narednih mjeseci dovodi do zamjetnog
izlaska iz stvarnosti, ništa se od toga ne može ignorirati.

Legenda pripovijeda da su sva trojica, Niels, Milo i Baptiste, jedne večeri kad su mogli
spiskati nešto novca i večerali u jednom velikom restoranu, dali obećanje da će si okončati
život. Legenda govori o nekakvu paktu između njih, za koji je Lucile znala, štoviše, kojem se
prešutno pridružila. Još dan-danas, tijekom razgovora koje sam vodila, nekoliko je osoba
iznijelo tu pretpostavku ili su i dalje uvjerene da je taj pakt postojao. Što se tiče restorana u
kojem je navodno sklopljen, neki spominju Lasserre, neki Pré Catalan. Justine, kojoj sam
postavila pitanje, ne vjeruje da je taj pakt doista postojao.

Budući da su mi to u nekoliko navrata savjetovali, prvi sam put pogledala Mourir à trente
ans (Umrijeti u tridesetoj). Film Romaina Goupila pripovijeda o političkom angažmanu u
najranijoj dobi, o borbi, o razočaranju. Treba uzeti u obzir epohu, vidjeti na koji način ona
interferira. To vrijedi za svu trojicu. U vrijeme tih samoubojstava, ta politička vizija
prelaženja na djelo ponekad je prevladavala nad ostalim. Poslije su se neki pitali na koji je
način taj gubitak iluzija, kod svakog od njih, ušao u rezonanciju s daleko intimnijim
rasjedima.
 Svi koji su susretali Nielsa sjećaju se do koje je mjere ideja samoubojstva bila
sveprisutna u njegovu diskursu. Alain, njegov bratić i jedan od najboljih prijatelja, ispričao
mi je nekoliko sjećanja koje je imao o njemu, način na koji je pred njim spominjao svoju
vezu s Lucile, i povjerio mi fotokopiju dnevnika koji je vodio u jednoj školskoj bilježnici, dva
tjedna prije smrti. Nadala sam se da ću u njemu naći tragove moje majke, no ništa od toga.
Tekst teče u fragmentima, nepovezanim, iskrižanim, ugušenim, čini mi se da u njemu više
nema mjesta ni za koga.

Svakog od Lucileine braće i sestara zamolila sam da mi pričaju o Milou, koji je umro tako
mlad. U obitelji od devetero djece on je treći mrtvi brat. Ne znam zbrajaju li se te boli ili
umnažaju, no mislim da je za jednu te istu obitelj to već malo previše.
A Lisbeth mi je odgovorila, s onim svojim provokativnim humorom:
– O pa znaš, počeli smo se već navikavati.

O Milou se priča da je bio krhak, da se često suprotstavljao ocu, da ga je on uništio, da nikad

nije našao neko svoje mjesto, da je bio najbliskiji s Jean-Marcom i stoga osobito pogođen
njegovom smrću, da je živio od sitnih poslova, vjerovao u revoluciju, pio mnogo za svoju
dob, da je doživio jednu veliku ljubavnu bol, da je rođen dva tjedna poslije termina, da je bio
nespretan i sve mu je ispadalo iz ruke, da je bio prvi koji je u obitelji položio maturu. A
Georgesu koji ga je svečanim tonom pitao što će s njom, Milo je odgovorio, zgnječivši
cigaretu s pobjedonosnim osmijehom: otići nekamo, na duže vrijeme.
Lucile je darovao riječi jedne Mouloudjijeve pjesme, prepisane rukom, koju su oboje
pjevali u ono doba, koju smo i mi pjevale s njom i kojoj nisam zaboravila melodiju ni
posljednju kiticu:

Koliko je ulica na svijetu Ulica velikih i malih Toliko je boli urezano

U moju jadnu skitničku dušu. Umirem, umirem od toga svega,

Umirem, umirem od toga svega zamire tu moja pjesma

Jedne subote ujutro Milo je otišao od kuće, kupio pištolj u jednoj trgovini (premda nije imao
dozvolu za nošenje oružja), sjeo na vlak koji je vozio prema periferiji i uvukao se u neku
šumu, negdje na istoku, rekli su mi. Nitko se nije sjećao imena tog mjesta (našla sam ga u
jednom Lucileinu tekstu, riječ je o Fort de Chelles), koje je Milo vjerojatno izabrao zato što
ništa nije značilo njegovoj obitelji i nikakva uspomena za njega nije bila vezana. Nekoliko
sati poslije ugledao ga je izdaleka neki čovjek koji je onuda pješačio, opružena na tlu.
Pomislio je da se radi o nekome tko se napio i nastavio je svojim putem. Sutradan ga je
našao u istom položaju. Ovoga se puta približio. Milo je imao dokumente sa sobom, policija
je nazvala Liane i Georgesa. Oni su potom javili djeci. Osim Violette, koja je upravo
otputovala na praznike.

Kao što sam učinila i s drugima, preslušala sam i prepisala snimke triju razgovora koje sam
vodila s Violette, kod nje ili kod mene, pohranjene u MP3 formatu u mom kompjuteru. U
trenutku kad spominje Miloovo samoubojstvo i tu pojedinost - ne smatraju potrebnim
obavijestiti ju jer je na praznicima u Drômeu - Violette se prekine i na nekoliko minuta
nestane. Dok je nema, na snimci se čuje mene kako naglas kažem: “Da, zbilja čudno.” Kad se
Violette vratila, pitam je kako to da je nisu obavijestili. Čini se da je to uopće ne sablažnjava.
Argumentiram: pa trebali su te obavijestiti, da se taj udarac, užas, podijeli, da se možeš
suočiti s boli u isto vrijeme kad i oni. Činjenica je da ona vijest doznaje tek osam dana
poslije, po povratku. U međuvremenu je Barthelemy s ocem otišao u Zavod za sudsku
medicinu identificirati tijelo i Miloa su sahranili u L.-u, pokraj Antonina i Jean-Marca.
Violette se vraća s praznika upravo na vrijeme da stigne na misu zadušnicu koja se služi u
Pierremontu. Nakon mise slijedi zakuska na koju su pozvani članovi obitelji, prijatelji,
susjedi. Tim trenucima dominira Georgesova patnja, gusti snop gorke mržnje, bacan u lice
svima.
Preslušavajući snimku, shvaćam koliko je spomen tog dana bolan za Violette, koliko joj
je teško o tome govoriti. Glas joj se još više mijenja kad evocira uspomene koje su ona i
druge Lucileine sestre pronašle kad je trebalo isprazniti kuću. Liane, moja baka, skupila je
po nekoliko fetiš-predmeta vezanih za svakog od svojih preminulih sinova. Za Antonina,
minijaturni kovčeg od kartona, jednu školsku bilježnicu, jednu brižljivo ispisanu čestitku
povodom Majčina dana. Za Jean-Marca, jednu bilježnicu, jednu medalju s plivačkog
natjecanja i jedan izviđački križ istesan od drva. Za Miloa, spremljeni u prozirnu plastičnu
vrećicu koja je vjerojatno služila da mu se sve to vrati, njegov pokaz, jedan upaljač i notes u
koji je napisao one riječi, točno na dan kad je prešao s riječi na djelo...
– U koji je napisao što?
Ovoga puta Violette plače. Čujem sebe kako joj, prepuklim glasom, nudim rupčić koji
ona prihvaća. Slijedi tišina od nekoliko sekundi tijekom koje ni jedna ni druga ne
uspijevamo artikulirati ni riječ, a zatim ja opet, glasom koji traži vlastitu sigurnost: “U koji
je napisao što?” Ne plačem. Želim znati. Sadist sam, eto, vampir lakom za detaljima, vrtim
nož u mesu i uživam u vlažnom krčkanju utrobe, čeprkam s nasladom, splash, splash, guram
dublje, eto o čemu mislim u tom trenutku, i eto o čemu mislim još uvijek dok slušam tu
snimku.
Violette glasno ispuhuje nos, potom napokon završava rečenicu:
– U koji je napisao: “Molim vas da mi oprostite, nikad nisam htio živjeti.”
Slijedi nova tišina od dvije ili tri minute, beskrajno mučna, a onda odjednom prasnemo
u smijeh. Previjamo se, valjamo, umiremo od smijeha. Između dviju navala, ja mrmljam:
tortura...
 Violette se smije još jače i priznaje mi da je došla s oklijevanjem (to je drugi put da se
vidimo), nije joj se uopće išlo, ma baš ono ni najmanje, čak se pitala zašto uopće idem, a
onda je pomislila da treba. Da je važno.
Violette me pita jesam li svjesna koji će učinak izazvati to što radim, jer sad Lucileina
braća i sestre razgovaraju međusobno, pričaju jedni drugima ono što se odavno ne priča,
ono što svatko zna o povijesti mrtvih i živih. Violette na kraju izgovara riječi koje mi
izmamljuju osmijeh: znaš, to će prodrmati sistem.

Poslije u razgovoru koji još uvijek slušam, ne bih li uhvatila i najmanji dah, ništa ne izgubila
od tog vremena koje mi je darovala, kao i drugi, pristajući na igru – Violette mi kaže kako
jedva čeka da pročita knjigu. Dirnut će je, misli, čitati o mojoj Lucile. Precizira:
– Jer unatoč svemu vjerujem da vam je omogućila da bez problema kročite u život. Ima
Lucileinih fotki koje su tako nježne, znaš, neka nježnost koju u toj obitelji ima samo ona.

Tada pokušavam objasniti što bih željela uspjeti napisati. U vrijeme dok vodim te
razgovore, nekoliko tjedana prije nego što ću početi, nemam nikakvu ideju o tome što me
čeka. Jer to je upravo to: htjela bih prenijeti vrtlog, ali i nježnost. Glas mi se mijenja, ovaj put
meni ponestaje snage.
Iznenada nam moj kompjuter, koji je ostao u stand-byu, svečanim ženskim glasom
objavi (kao što radi otprilike triput na dan)
ANTIVIRUSNA BAZA VPS USPJEŠNO JE AŽURIRANA.
Violette me vragolasto pogleda i upita:
– Zadovoljna si?

U Bagneuxu mi je Lucile poklonila U očekivanju Godota jer me Manon zvala Didi, a ja nju
Gogo. Didi i Gogo, tako se zovu dva lika iz komada Samuela Becketta, dvojica skitnica koji
čekaju kao mesiju nekog trećeg skota koji nikad neće doći. S dvanaest godina otkrila sam taj
tekst od kojeg vjerojatno nisam mnogo razumjela, ali koji me nagnao da se zapitam: što mi
čekamo, Manon i ja, kakvog glasnika, kakvog spasitelja, kakvog čudotvornog protagonista
koji će nas biti u stanju izvesti odavde, prekinuti morbidnu spiralu u koju se Lucile uhvatila
i vratiti nas u prijašnja vremena, kad njezina bol nije bila tako sveprisutna, kad se nije
vidjela golim okom? Što čekamo ako ne to da naša majka obnovi vezu s nečim što ima veze
sa životom? U mojim očima, muškarac s kojim se viđala u to vrijeme nije joj donosio ništa,
naprotiv, bio je labilna osoba koja ju je samo vukla prema dolje. Robert se glupavo smijao,
hodao na vršcima prstiju od čega je tapison škriputao, Robert je bio napušen i nije vidio
ništa, najmanje od svega koliko se sve ljulja i ništa više nije stabilno.
 Lucile je pušila sve više, a kad nije imala cigareta, jela bi šit kao kolač, sasvim sirov, kao
ljudožder.

Jedne večeri dok se kupala, Lucile me nekoliko puta pozvala. Vrata su bila otvorena, ja sam
sjedila na podu u svojoj sobi, podrezivala sam nokte. Zamolila sam je da pričeka. Lucile me
ponovno pozvala, pitala me što radim. Iznenada sam je ugledala kako izlazi iz kade, onako
sva mokra i prekrivena pjenom. Banula je u moju sobu i pročešljala je pogledom. Lucile si je
zamišljala da se nešto događa između Roberta i mene, tim sam riječima to zapisala u svoj
dnevnik, gušeći se od srdžbe. Kako je mogla pomisliti da bih se mogla približiti na manje od
metar i pol tom gnusnom tipu koji mi se beskrajno gadio? Ni na sekundu mi nije palo na
pamet da bi se Lucile mogla bojati za mene, ta agresivnost prema meni tjerala me da
naprotiv mislim kako sam predmet njezine sumnje.

Lucile je nekoliko mjeseci prije otišla od proizvođača kožnatih torbi i zaposlila se kao
tajnica u jednoj agenciji za konzalting na polju distribucije i promicanja prodaje. Zbližila se
s jednom od kolegica, Marie-Line, koja joj je malo-pomalo postala prijateljicom. Marie-Line
je približno bila Lucileina vršnjakinja, kosa joj je bila ošišana na bob-frizuru, nosila je bluze
s okruglim izrezom, mornarsko plave prsluke od tanke vune, bila je supruga muškarca koji
je radio u banci i nosio odijela s kravatom, što se meni u ono doba činilo neospornim
dokazom ozbiljnosti. Marie- Line i njezin muž imali su djevojčicu mlađu od Manon.
Povremeno bi nas pozivali na ručak u 15. arondisman, stan im je bio moderan i savršeno
uredan, ili bi Marie- Line dolazila k nama. Danas bi se za Marie-Line reklo da je bon chic bon
genre, ne znam je li taj izraz u to doba postojao. Vrlo brzo Marie-Line je u mojim očima
počela utjelovljivati neki oblik majčinskog i kućnog ideala.

Jednog poslijepodneva kad smo se vratile iz škole, Manon i ja zaključile smo da je

usamljenost bijelih miševa, koje nam je Lucile poklonila nekoliko tjedana prije i koji su
čamili svaki u svom kavezu, nedopustiva. Pomno promatranje malih sisavaca dovelo nas je
do zaključka da je riječ o dva mužjaka i da stoga njihovo združivanje ne predstavlja nikakvu
opasnost. Nekoliko tjedana poslije desetak ružičastih mladunaca cviljelo je u kavezu
Manonina miša Jacka, koji je očito bio ženka. Mišje bebe pravile su užasnu buku i Lucile nije
dugo oklijevala. Morali smo ih ubiti eterom i baciti u kantu za smeće, stegnuta srca i
preokrenuta želuca.
Vodile smo naš dječji život. Čekajući da se Lucile vrati kući, izumljivale smo ljubavne
napitke i gloubi-boulgu5, olovke, bilježnice, crtale svaka u svom kutu, tražile jedna drugoj
uši, čupale se za kosu, plesale na glazbu iz Briljantina koji smo gledale u kinu. Ponekad
bismo silazile kod Sabine, susjede odozdo, gledati televiziju.

Jednom tjedno Lucile je odlazila u Pariz na satove klavira kod gospođice C. Kad bi se vratila
kući, prelazila je partiture, vježbala ponekad i po nekoliko sati, ponavljajući u beskraj jedan
te isti pasaž na kojem bi zapinjala. Sviranje klavira postalo je jedino čime se mogla
zaokupiti. Nije joj se dalo s nama razgovarati, slušati nas, brzo bi joj postajale nesnosne
naše igre, kuhala je malo, spavala sve manje. No pred klavirom je se držala ravno i
usredotočeno. Satiejeve Gymnopédie i Chopinovi valceri za mene će zauvijek ostati vezani
za nju, kao što je Bach vezan uz mog oca koji je svirao poprečnu flautu.

Nekoliko dana Lucile se vraćala s posla bljeđa nego obično, i neprestano sve umornija. Nije
više uspijevala zaspati. Piše jedan tekst, objasnila mi je, nešto jako važno.
Jedne večeri nakon večere ostala je ležati u svojoj sobi, ja sam se zavukla u svoju sobu
gdje sam po stoti put pročitala Bijeg Daltonovih ili Brodolomca iz “A”. Oko deset Manon je
došla k meni. Lucile nije dobro, treba nazvati Marie-Line, njezinu kolegicu s posla, tako je
rekla, nazvati Marie-Line i reći joj da dođe, odmah. Ja se nisam ni približila Lucile.
Prestravljivala me pomisao da bi mogla umrijeti tu, pred našim očima. Okrenula sam broj
Marie-Line koja me pokušala umiriti i obećala da će doći najbrže što može. Prošlo je još
nekoliko minuta prije nego što sam se usudila ući u maminu sobu, u kojoj je Manon cijelo
vrijeme ostala s njom.
Čekale smo Marie-Line koja je stigla za nekih pola sata, s mužem. Lucile je puno
popušila, ali nije uzela tablete za spavanje, barem ne u količini koja bi je mogla dovesti u
opasnost. Razgovarala je s Marie-Line koja je ostala do kasno i nagovarala nas da odemo u
krevet. Sutradan, kad smo kretale u školu, Lucile je još spavala. Kad sam se popodne vratila,
puna zebnje, našla sam je ondje u istom položaju, nije otišla na posao. Prvi je put
spomenula onaj tekst što ga je završila dan prije, uskoro će nam dati da ga pročitamo,
njegov joj je kraj nekoliko dana izmicao, udarala je o njega kao o neku utvrdu, ali ga je
naposljetku stavila na papir.
Lucile je za dlaku umakla ludilu i samoubojstvu. To su bile njezine riječi i tako sam ih ja,
riječ po riječ, zapisala u svoj dnevnik. Pisanje je dovelo do izranjanja jednog sjećanja koje je
potisnula duboko, ondje odakle je mislila da je više nikad neće moći dosegnuti. Govorila mi
je o sramoti, o silnom utjecaju sramote. Sad je bila bolje. Obećala je da će pušiti manje.

Lucile se pridigla, u prenesenom i u doslovnom smislu, vratila se na posao.

Nekoliko dana poslije napravila je fotokopije svog teksta, dala nam da ga pročitamo, poslala
ga svojim roditeljima i svoj braći i sestrama.

Lucilein tekst zove se Estetička istraživanja. Našli smo ga među drugima, otipkanima na
pisaćem stroju i kopiranima u više primjeraka. Na tim stranicama malo-pomalo spominje
želju da umre, ludilo koje je vreba, crteže živih boja koje smo crtale za nju, naše darove
prigodom Majčina dana, kaže kako joj je njihova pedantnost dirljiva. Opisuje osjećaj
nelagode koji neprestano raste i koji pušta da je obuzima, do paroksizma:

Volim se osjećati tako loše, tako bestjelesno pored svog tijela i tako pozorno
pratiti njegovo pulsiranje, njegovu naglašenu ljevorukost, njegovu slabost. (...)

uh prvi džoint, prve tjeskobe. Kako ću upravljati svojim mislima, vježbati,

razgovarati s djecom, čuti bilo što drugo osim praznine. Hoće li mi prsti drhtati na
klavijaturi. Hoću li uspjeti raditi, umjesto da mehanički ponavljam ne bih li dostigla
neko nemoguće savršenstvo. (...)

Tako ne volim zaspati. Soba umiruje. Urokana sam, razmišljam o tome i kažem
sebi da imam pravo. Želim satrti to tijelo i time ga oživjeti. Zašto bih ga mazila, jesu
li mene možda mazili. (...)

Hoću li natjerati oca, znajući da mi ne može odbiti nijedan hir, da ispašta pred
majkom. Kao onu zlatnu ogrlicu koju sam nedavno naručila. (...)

Kupujem puno cigareta, volim muškarce, usta su mi gorka. Ushićena sam Malim
pjesmama u prozi, čovjek bi pomislio da ih nikad nisam čitala. (...)

Kažem Delphine da već nekoliko dana pišem. Osjećam se krivom, čudna sam joj.
(...)

Moje pisanje, ako potraje, ne može biti drugo do beskrajna muka. Odustajem od
života, liježem da bih umrla.

Moje kćeri šute.

Nakon nekoliko stranica, bolnih fragmenata koji se nadovezuju bez vidljive koherentnosti,
Lucilein tekst završava ovim riječima:
 Odlazimo u našu vikendicu. Ja sam sa svojim dečkom, moj otac je s nama. Nisam
nježna, ali volim svog prijatelja.

Noću ne mogu spavati, nemirna sam. Forrest spava gore. Idem na zahod, otac me
vreba, daje mi tabletu za spavanje i odvlači me u svoj krevet.

Silovao me u snu, imala sam šesnaest godina, rekla sam to.

Pisati o svojoj obitelji nesumnjivo je najsigurniji način da se s njom posvađate. Lucileina

braća i sestre nemaju ni najmanje volje čitati ovo što sam upravo transkribirala, ni ono što
se eventualno spremam o tome reći, osjećam to u napetosti koja sad obavija moj projekt i
sigurnost da ću ih povrijediti muči me više od bilo koje druge. Danas se zacijelo pitaju što
ću učiniti s tim, kako ću tome pristupiti, koliko sam daleko spremna ići. Pokušavam li se
približiti Lucile, neću moći zaobići odnos koji je imala s ocem, odnosno koji je on imao s
njom. Morat ću si, u najmanju ruku, postaviti pitanje. A pitanje nije bezbolno.
Pucam izbliza i svjesna sam toga.
Jednog sam dana ručala sa sestrom i pričala joj o silnom strahu koji me obuzeo dok sam
čitala vrlo dobru knjigu Lionela Duroya, Le Chagrin,6 u kojoj se autor vraća na svoje
djetinjstvo i pripovijeda o tome kako su se njegova braća i sestre radikalno i neopozivo
udaljila od njega nakon što je objavio jedan drugi roman, napisan petnaest godina prije, u
kojem je već izveo na scenu obitelj iz koje je potekao. Još dan-danas nitko od njih s njim ne
razgovara: on je izdajnik, odmetnik.
Je li strah dovoljan da bi se šutjelo?
Pred tost-sendvičem, ponešto potresena, sestra me uvjerava u svoju bezuvjetnu
podršku. Treba ići do kraja, kaže mi, ne ostaviti ništa u sjeni.

Bacam se iznova na posao uvjerena da jedini mogući put, od mjesta do kojeg sam stigla, do
kojeg smo svi stigli, prolazi kroz tu točku.

Muškarca kojeg volim (i za kojeg sam na kraju povjerovala da i on mene voli) zabrinjava to
što vidi kako, malo-pomalo kako pisanje napreduje, sve češće ne mogu spavati. Pokušavam
mu objasniti kako je to normalan fenomen (koji nema nikakve veze s činjenicom da sam se
pogubila u vježbanju jednog novog žanra, nikakve veze s građom kojom manipuliram,
događalo mi se to i kod drugih knjiga, koje su bile čista fikcija, itd.). Razmećem se,
odagnavam zabrinutost odmahujući rukom.
Je li strah dovoljan da bi se šutjelo?

S trideset i dvije godine Lucile piše da ju je otac silovao. Šalje tekst roditeljima i braći i
sestrama, daje nama da ga pročitamo. Nekoliko tjedana zamišljam kako će se sad dogoditi
nešto strašno, nešto što će silno odjeknuti, neka obiteljska implozija koja će neumitno
prouzročiti užasne štete. Živim u očekivanju drame.

No ne događa se ništa. I dalje povremeno idemo na vikend u Pierremont, djeda nitko ne

tjera metlom, nitko mu ne razbija njušku na stubama, čak i mama razgovara sa svojim ocem
i ne pljuje mu u lice. Imam dvanaest godina i ne mogu dokučiti logiku stvari. Kako je
moguće da jedno takvo otkriće nema nikakvih posljedica? U koledžu, gramatika je jedini
predmet koji me zanima. No u Pierremontu, gdje nema zavisnih veznika - tako da, prema
tome, s obzirom na - ne događa se ništa, ni suze, ni vika, moja majka odlazi k svojim
roditeljima koji se brinu zbog nje koja izgleda tako umorno, smršavjela je, crte lica su joj
napete, ne spava, život je tako težak njihovoj kćeri koja sama podiže svoju djecu.

Nekoliko mjeseci poslije Lucile je opozvala svoje riječi. Govorila je tada o više incestualnom
nego o incestuoznom odnosu, demantirala čin.
Kao tisuće drugih obitelji, i moja se zadovoljila sumnjom ili ju je odagnala. U najboljem
slučaju mogla se priznati neka ambivalentnost, neka klima pogodna za pomutnju, ali
nedovoljno da bi se odmah pomišljalo na najgore... Silovanje koje je Lucile sebi umislila, eto.
Tako se lakše disalo, premda je bilo tako malo zraka.
Na dokaz da nešto ne funkcionira kako treba neće se dugo čekati.

Godinama poslije, kad smo Manon i ja odrasle, u jednom razdoblju kad je Lucile bila dobro,
moja joj je sestra iznova postavila pitanje. Lucile joj je odgovorila sa da, to se doista
dogodilo. I da nitko nije reagirao na tekst koji je poslala.
Tekst je ostao mrtvo slovo na papiru, a Lucile je kao odgovor dobila tek okamenjeni
muk.
Prije nekoliko mjeseci, kad sam majčinu braću i sestre zamolila da mi pričaju o njoj, svi su
odreda to prihvatili s nehinjenim oduševljenjem. Odati počast Lucile, pokušati joj se
približiti: da, naravno.
Za sve nas, Lucile – njezina nježnost, njezina žestina – ostaje misterijem.
Razumije se samo po sebi da je hipoteza o tome da je moj djed silovao Lucile imala
važno mjesto među temama kojima sam se htjela pozabaviti. No kad sam započela taj
posao, ni u što nisam bila sigurna.

Kad preslušavam razgovore koje sam vodila sa svakim od njih, čini mi se da je pitanje
sveprisutno, od prvih riječi. Visi u zraku i prije nego što se postavilo. Premda se o njemu
šuti i godinama poslije, Lucilein je tekst ostavio trag. Znaju da ću kad-tad otvoriti tu temu,
odgađaju taj trenutak ili ga naprotiv preduhitruju, neki priznaju kako je Georges svoju kći
obožavao, govore o fascinaciji ili o strasti. Neka ljubav, neki pogled, da, koji je za nju mogao
biti neugodan, izazvati fantazam. No nisu li sve kćeri zaljubljene u svog oca? Postaju
oprezni, važu svaku riječ. Incest, ne, sigurno ne: ni znaka.
Samo Justine (koja se teme dotiče odmah na početku) ne isključuje mogućnost čina.

Justine je posljednja od Lucileine braće i sestara koju sam ispitala. Živi na selu, ne dolazi
često u Pariz, bilo nam je teško naći dan kad bih mogla doći k njoj, naposljetku je ona došla
k meni. Pribojavala sam se tog razgovora više od drugih jer su odnosi između Justine i
Lucile često bili konfliktni, krajnje napeti, kao da se između njih kristalizirala neka bol koju
je bilo nemoguće podijeliti. Nakon što sam poslušala Lisbeth, Barthélémyja, Violette, i
vidjela kako im je instinktivno nemoguće i zamisliti da je Lucile možda rekla istinu,
svjedočanstvo Justine, koja nikad nije imala dlake na jeziku (i bila se na nekoliko godina
udaljila od Georgesa), iznimno me zanimalo.

Justine mi je ispričala o jednom ljetnom mjesecu koji je provela sama sa Georgesom, kad je
imala osamnaest ili devetnaest godina, u vrijeme kad bi on često vodio djecu u Pierremont,
jedno po jedno ili više njih zajedno, da mu pomognu u radovima. Ispričala mi je kako joj je
bez prestanka dodijavao ne bi li skinula majicu, grudnjak, razodjenula se, opustila se. Htio
ju je fotografirati, pomoći joj da otkrije svoju seksualnost, naučiti je masturbirati. Čim je
mogla, Justine bi umakla i šetala se obalama kanala, Georges bi zaključao vrata. Bilo ju je
strah, cijelo vrijeme. Napravio je seriju fotografija koje Justine nikad nije pronašla. Georges
nije bio čovjek kojemu se moglo reći ne.
Tražila sam podrobnije pojedinosti: koliko je daleko išao? Pipkao ju je, ali nije ju silovao.
Možda se bojao da će ona progovoriti jer Justine je, za razliku od Lucile, znala biti drska.
Justine je doživjela Georgesovu tiraniju, njegov pogled, prijetnju koju je on predstavljao.
Danas i ona smatra da ima pravo na izvjesnu mržnju prema tom čovjeku koji joj je
uništio mladost i zadugo narušio njezinu sposobnost da bude sretna. Tog čovjeka koji se
mogao zadovoljiti time što je bio divan otac.

Jednog drugog dana, također u pripremama za ovu knjigu, vidjela sam se s Camille. Camille
je Gabrielova najmlađa sestra, bila je jedna od maminih najboljih prijateljica u vrijeme kad
su imale dvadesetak godina. Htjela sam da mi priča o Lucile, o njezinim prvim previranjima,
htjela sam znati kakva je Lucile bila djevojka, kako se smijala, plesala, zamišljala budućnost.
Nadala sam se da će mi Camille pomoći da pronađem onu svijetlu, živahnu Lucile iz TV-
dokumentarca, htjela sam frivolnu i bezbrižnu Lucile.
Ni na trenutak nisam mogla zamisliti što će mi Camille ispričati, no stvar je ipak izišla
vrlo brzo, natuknula je nešto kad sam je zamolila da mi priča o Lucile, o Georgesu, o obitelji
Poirier. Jedna nedovršena rečenica, koja je ostala visjeti u zraku i čiji signal mi nije
promaknuo. Camille je oklijevala: to nije moja tema, mi smo već toliko propatili, nije
sigurna da bi to trebala spomenuti. Inzistirala sam.
Camille nije govorila o odnosima Lucile i njezina oca, nego o onima koje je ona sama
imala s njim. Bilo joj je šesnaest godina kad je prvi put vidjela Georgesa. Bilo je dogovoreno
da je odvede u Alicante, gdje su Liane, njegova djeca i Gabriel već nekoliko dana bili na
praznicima. Poirierovi su Camille pozvali u Španjolsku. Otac joj je umro godinu prije toga,
majka joj je bila u godinama, smatrali su da će joj to dobro činiti, promijeniti okolinu,
otputovati s mladima, zabaviti se. Nekoliko dana poslije Camille se našla u autu s
Georgesom kojeg je jedva poznavala. Na putu su jednom stali da pokupe jednog Lucileina
bratića, pa drugi put kod Georgesovih prijatelja da malo odspavaju. Zatekli su se sve troje u
istom krevetu, bratić, Camille i Georges koji je zapovjednički zauzeo mjesto u sredini.
Tijekom noći Georges se priljubio uz nju, počeo je milovati. Skamenjena, Camille nije rekla
ništa. U Španjolskoj se držala na distanci, potom je dobila napad slijepog crijeva i morala
smjesta natrag u Francusku.
Mjesecima je Georges zahtijevao da ga Camille nazove, da dođe k njemu, ovamo ili
onamo. Bio je lud za njom. Zakazivao joj je sastanke koje je ona izbjegavala, davao joj kodna
imena pod kojima će se predstaviti kad ga nazove u agenciju, adrese gdje će ga naći. Što je
ona više bježala, to je on više prijetio. Ne pristane li zadovoljiti njegovu žudnju, on će
ispričati njezinoj majci kako se priljubila uz njega one noći, kako se trudila pobuditi mu
želju, kako ga je dražila. Camille nije znala ništa o seksu i pomisao da bi njezina obitelj
mogla saznati za takve užase prestravljivala ju je. Tim više što joj je majka, naprotiv,
inzistirala na tome da treba biti zahvalna Liane i Georgesu, koji je tako velikodušno
pozivaju k sebi, i da treba prihvatiti Georgesove neprekidne pozive. Vrijeme je prolazilo, no
Georges nije odustajao niti propuštao ijednu priliku da ju podsjeti na ono što mu duguje.
Na kraju je u svom naumu uspio. Najprije jedne večeri, nakon večere na koju ju je
nekako pristala, potom cijeli jedan vikend u Pierremontu gdje joj je postavio pravu zasjedu
ne bi li se našao nasamo s njom. U silnom strahu od njegovih prijetnji, Camille je popustila.
O ta dva dana koje je provela zatvorena pod Georgesovom vlašću (pod izgovorom da je
susjedi ne smiju vidjeti), u kojima se morala povinovati njegovim erotskim igrama i
njegovim kaznama, Camille je sačuvala sramotno, bolno i dugo nepriznato sjećanje. Na
početku sljedeće školske godine otišla je na koledž u Engleskoj ne bi li pobjegla od
Georgesa, od njegove tiranije. Godinama se osjećala krivom.

Po povratku u Francusku Camille se udala, rodila dvoje djece, unatoč biljegu koje je Georges
ostavio na njezinu tijelu i tom osjećaju krivnje koji je nikad nije napustio.
Nakon rastave Lucile i Gabriela, Lucile i Camille izgubile su se iz vida. Camille se također
razvela, nekoliko godina poslije ponovno se udala.
Na Lucilein je sprovod došla.

Ispričala sam Camille o Lucileinu tekstu i potom o njezinoj nagloj promjeni mišljenja. O
načinu na koji smo se sklonili iza ideje da se radilo o nekakvom deliriju, koji valja staviti na
račun njezine bolesti, o sumnji koja u meni još uvijek živi i ne nalazi nikakva odgovora.
Camille je bila potresena. Rekla mi je kako je često imala osjećaj da se Lucile sklanja od oca,
da izbjegava ostati s njim nasamo.
Nikad o tome nisu razgovarale. Jednog vikenda kad je Camille bila u Pierremontu s
Lucile i Gabrielom, Georges je usred noći gol ušao u njezinu sobu. No kad je začuo Gabriela
u hodniku, koji ga je zacijelo vidio kako ulazi, uhvatio ga je strah. Poslije, na povratku, kad
su njih dvije bile same u autu, Lucile joj je postavljala pitanja o svom ocu, što je radio ondje
usred noći, što je htio. Lucile je bila napeta, agresivna, Camille nije rekla ništa.
Da je nešto rekla, da su razgovarale, bi li im život bio drukčiji?

Nakon svog posjeta, Camille mi je napisala koliko joj je olakšanje donio naš razgovor.
Nakon svih ovih godina, osjeća se manje krivom.

U vrijeme mojih istraživanja Manon me podsjetila na jednu scenu koju mi je već bila
ispričala, ali nisam na nju obraćala pozornost. Jednom kad je bila na praznicima u
ljetovalištu La Grande-Motte, Georges joj je, iz nekog razloga koji sam zaboravila, odlučio
darovati kupaći kostim. U doba kad je topless bio gotovo pravilo, Manon je izabrala
jednodijelni bijeli kostim, podstavljen i sportskog izgleda. Dok mu je zahvaljivala na tom
daru, Georges joj se približio, pomilovao joj rame i rekao:
– Ako budeš jako dobra, moglo bi biti još darova.
Manon je imala šesnaest godina, Georgesov ambigvitet nije joj promaknuo. Povjerila se
Lisbethinoj djeci i jedan od naših bratića nije se mogao suzdržati da to ne prepriča Liane,
koja ju je, ledenim tonom kakav Manon nikad u nje nije čula, upozorila:
– Nije lijepo pričati takve stvari o vašem djedu.

Lucile je čuvala svu svoju poštu. Kad je umrla, našli smo u njezinim kutijama većinu pisama
koje je dobila od oca. Manon ih je spremila kod sebe, zajedno s ostalim papirima i zapisima.
Kad sam započela ovaj posao, zamolila sam je da ih uzmem k sebi. Manon ih je pročitala,
nije u njima bilo ništa, obavijestila me, ništa posebno. Georges je s vremena na vrijeme
pisao Lucile tek da bi ispričao što ima novog, ništa više. Kad sam ih htjela svrstati po
datumu, upalo mi je u oči nešto čudno: tijekom ljeta ‘78 (nekoliko mjeseci prije nego što je
Lucile napisala onaj tekst), Georges joj je u manje od tri tjedna poslao osam pisama. Liane je
tada bila na svojoj srpanjskoj turneji (tradicionalni obilazak obitelji i prijatelja), dok je
Georges sam otputovao na jug, gdje će mu se baka potom pridružiti u kolovozu. Osam
pisama u tri tjedna, ponekad dva s istim datumom. Zadrhtala sam pri pomisli da ću u njima
naći neku indiciju, neki detalj koji je sestri promaknuo, i pročitala sam ih s najvećom
pažnjom. No ta pisma nisu otkrivala ništa. Sudeći po Georgesovim riječima, Lucile ima
poteškoća na poslu i zabrinjava je vlastito zdravlje. Georges joj savjetuje da se obrati
hematologu, da se odmori, inzistira na tome da mu se pridruži, nada se da će biti slobodna
za vikend 14. srpnja, podsjeća je da će, ako treba, on kupiti kartu, a kad prođe 14. srpnja,
svakako mora doći u kolovozu.
Dva mjeseca nakon Miloove smrti, koja se nijednom ne spominje, Georges je zabrinut za
Lucile. Nedvojbeno ga je strah za nju, to je sve.

Onog dana kad smo Violette i ja bile u njezinu podrumu, u potrazi za Georgesovim
memoarima snimljenim na kazete, u trenutku kad sam izrazila želju da ih ponesem kući,
Violette je spopao strahovit bijes. Neki drhtav, oštar, grozničav bijes, s kojim mi je rekla da
ne, ne može, ne dolazi u obzir da mi povjeri te elemente ako ih kanim iskoristiti protiv
njezina oca. Smetena, rekla sam joj da u njima ne tražim ništa drugo do Georgesova
profesionalna sjećanja i poneku anegdotu o Ulici Maubeuge, o kojoj bih željela pisati, a
nedostaje mi atmosfere. Što je bilo istina, s obzirom da ni na trenutak nisam pomislila da ću
u toj građi naći bilo kakav trag Georgesova ambigviteta u odnosu na Lucile.
 U vrijeme kad je snimao svoja sjećanja, Georges je jednog dana objavio Violette da je
jednu kazetu posvetio svojoj seksualnosti. Ona mu je jasno dala do znanja da je ne želi. Dva
tjedna poslije rekao joj je da ju je uništio. To mi je ona ispričala.

Violette me pustila da uzmem kazete.

I Lucile i Georges su mrtvi, prekasno je da bi se doznala istina. Lucile je bila bipolarna, a

incest je navodno jedan od faktora okidača te bolesti. Nisam pronašla statističke studije o
toj temi. Tekst koji je Lucile ostavila među svojim stvarima kaže da joj je Georges dao
tabletu za spavanje i potom je silovao.
U zapisima koje smo našli kod nje (zapisima koje ni ona nije smatrala potrebnim da ih
baci, koje je nam je, dakle, ostavila da pročitamo), našla sam jednu od skica tog teksta,
napisanu olovkom u školskoj bilježnici. Ona otkriva etape razrađivanja te teme.

Posljednja slika = odlazimo u našu kuću na selu, ja i moj dečko, s nama je moj otac.
Nisam nježna toli ko me s trah d a će otac v id je ti naš e nje žnos ti .
Moj prijatelj Forrest spava na katu. Idem na zahod on me vrebao, daje mi tabletu
za spavanje i odvlači me u svoj krevet da me opusti, tako sam nervozna.
Ne znam je li me silovao, Silovao me u snu, prije šesnaest godina i kažem to.
Kad se Manon godinama poslije vratila na tu temu, Lucile joj je ispričala da ju je Georges
prisilio da sjedne na rub kreveta te ju počeo milovati. Od užasa se onesvijestila. Tableta za
spavanje više se nije spominjala. To je, uostalom, blizu verziji koju je napisala 1984. kad ju
psihoanalitičar, kod kojeg je bila u tretmanu već mjesecima i koji se morao boriti s
njezinom šutnjom, zamolio da vodi dnevnik:

Subota 29. 12. 1984. Danas mi je otac darovao okrugli ručni sat koji bi trebao
sakriti moju tetovažu koja mu se ne sviđa. Meni se moja tetovaža sviđa, dio je mene.
Otac ne zna da je on kumovao toj tetovaži. Deset i deset, toliko je bilo sati kad sam se
probudila u njihovoj sobi nakon što sam s njim provela noć u kojoj me možda
silovao. Ne znam. Sve što znam jest to da sam se strašno bojala i da sam se
onesvijestila. Nikad me u životu nije bilo toliko strah.

Lucile je do kraja života sačuvala taj okrugli sat utetoviran na zapešću. Deset i deset,
vrijeme buđenja, vrijeme na koje su satovi namješteni u izlozima zlatara.
A što ako se te noći ništa nije dogodilo? I ako je postojao samo strah, taj golemi strah, i
nesvijest kao njegova posljedica?

Ponekad mi pada na um i progoni me jedna druga ideja.

A što ako se Lucile, nesposobna da to kaže ili napiše, sudarila s jednim još dubljim
tabuom, onim o svom stanju svijesti? A ako se nije onesvijestila, premda paralizirana od
straha, i Georges je iskoristio svoju moć, svoj utjecaj, da je pokori svojoj žudnji, da je
nagovori da mu popusti? A što ako Lucile, kao ni Camille, nije mogla, nije znala reći ne?
Zatim je možda sram počeo lučiti svoj otrov i zabranio svaku riječ, osim ako je
zakrabuljena. Zatim je možda sram iskopao korito očaju i gađenju.

Ponovno čitam ove riječi iz Incesta, u kojem Christine Angot7 otkriva kako se njezin otac
koristio utjecajem koji je na nju imao: “Žao mi je što vam govorim o svemu tome, bila bih
tako sretna da vam mogu pričati o nečem drugom. Ali kako sam poludjela, to je to. Sigurna
sam u to, poludjela sam zbog toga.”

Nikad nećemo saznati. I jedni i drugi imamo svoja vlastita uvjerenja ili ih nemamo.
Možda je to ono najteže, to što nikad nismo mogli mrziti Georgesa, ali ni razriješiti ga
krivnje. Lucile nam je ostavila u nasljedstvo tu sumnju, a sumnja je otrov.

Nekoliko mjeseci nakon sastavljanja onog teksta, i šutnje koja je okruživala njegovu
distribuciju, Lucile je prvi put internirana. Usuglašavanje je za pisanje ono što je montaža za
sliku. Ovim rečenicama koje ispisujem, načinom na koji ih nižem, ja dajem svoju istinu. Koja
pripada samo meni.

U Bagneuxu, Lucile više nije podnosila zagušljivu atmosferu našeg stana, ofucani tapison,
dvostruka stakla s raspuklinama od vrha do dna, dužinu puta koji je morala prevaljivati da
bi gradskim prijevozom došla na posao. Krajem srpnja, u jedan popodne, otišla je vidjeti
jedan stan u 9. arondismanu, na dva koraka od četvrti u kojoj je živjela kao dijete. Bio je
mnogo veći od drugih koji su se nudili za istu cijenu, činio joj se čistim i svijetlim. Kuhinja i
kupaonica bile su prostrane i uređene. Agent za nekretnine je navaljivao, potpisala je
smjesta. Pobrinula se za preseljenje, dala okrečiti naše sobe, a zatim nam se pridružila na
jugu gdje smo bile na praznicima s Liane i Georgesom. Sve je bilo kao da tekst nikad nije
postojao, kao da se ništa od toga (mračni trenuci, optužbe) nikad nije dogodilo. Sve tri
vratile smo se kući krajem kolovoza. Lucile nije dugo trebalo da uvidi sav domet svoje
pogreške.

Na broju 13 Ulice Faubourg-Montmartre, naš novi stan smjestio se točno nasuprot

diskoteci Le Palace i sjedištu lista L’Equipe. Po toj uskoj arteriji cirkulirale su dvije
autobusne linije i bezbrojni autobusi s turistima, čiji je put prema Pigalleu ili Folies-
Bergéreu prolazio ispod naših prozora. Ulica je bila jedna od najbučnijih u Parizu, prepuna
ljudi, u svako doba. U predvorju naše zgrade, da bismo došli do stuba, valjalo nam je
zaobilaziti red pred blagajnom kina Studio 43, kvartovskog kina čiji mi je program (filmovi
B, Z ili X-produkcije, dva za cijenu jednog) još i danas prilično opskuran. S kuhinjskog
prozora promatrali smo monstruozne štakore koji su se spokojno hranili iz kanti za smeće
obližnjeg fast fooda, svijetleći natpisi treperili su po cijelu noć, i nije bilo rijetko da nas, kad
bi se Le Palace zatvarao, probude vika i sirene. Ja bih ustajala iz kreveta i, skrivena iza
zastora, promatrala svađe, racije, rastjerivanje nakon tučnjava.

Lucile je još uvijek radila kao tajnica u istoj tvrtki za promociju, rado ismijavala svog šefa,
sanjarila o dugim i dalekim praznicima, ponekad nam ispričala pokoju uredsku anegdotu.
Manonina soba otvarala se prema dnevnom boravku gdje je Lucile smjestila svoj krevet.
Madrac joj je ležao na drvenim letvama koje su služile kao postolje. Gotovo svake večeri
Manon bi je čula kako plače.
Krenula sam u treći razred koledža u Ulici Milton, do kojeg sam išla autobusom. Daleko
od Tadrine i naše djetinje bliskosti, pubertet mi se činio pravim križnim putom: nosila sam
zubni aparatić koji su moji rođaci nazivali nuklearnom centralom, imala sam kovrčavu kosu
koju je bilo nemoguće ukrotiti, sićušne grudi i bedra kao u muhe, pocrvenjela bih čim bi mi
se netko obratio i po cijelu noć ne bih spavala od straha da ću pred razredom morati
odrecitirati neku pjesmu ili izlagati referat. U toj pariškoj okolini koja me toliko plašila, ne
bih li sebi dala neko držanje, izgradila sam si imidž tužne i samotne djevojke, mučene
nekom tajnom dramom, i odbijala svaki poziv koji bi me mogao rastresti od moje muke.
Manon, koja je bila u trećem razredu jedne osnovne škole u kvartu i čije su prijateljice
mahom bile Židovke, počela je tvrditi da je to i ona i izmišljala si vjerske blagdane i usrdne
molitve. Da bi objasnila oblik svog lica (široko i glatko, kao u Faye Dunaway), Manon je
onima koji su je htjeli slušati pričala kako je jednog dana, galopirajući velikom brzinom na
neposlušnom konju, udarila o neko drvo.
Manon je bila veselo dijete, povjerljivo, nasmijano. Ja sam bila ozbiljna, suzdržana,
cerebralna tinejdžerka. Provodile smo većinu vremena kradući po trgovinama, kvart nam je
pružao brojne mogućnosti. Pains d’Epices, trgovina igračkama i raznim sitnicama u prolazu
Jouffroy u kojoj smo operirale više puta tjedno i iz koje bismo izlazile punih džepova, i
Monoprix u kojem sustav video-nadzora još nije postojao, postale su nam omiljena mjesta.
Da bih kod Lucile opravdala to iznenadno obilje, umnožavala sam laži: razmjena tričarija,
novac slučajno nađen na ulici, prijateljice koje su se previše zaokružile pa mi daju svoju
odjeću, raznježene majke koje me obasipaju darovima – ostatak je bio skriven u našim
ladicama.
Jednog dana jedna je prodavačica uhvatila Manon i održala joj prodiku, za dlaku smo
izbjegle katastrofu.

Lucile nije podnosila neprestanu buku s ulice, miševe koji bi preplavili kuhinju čim bismo
okrenuli leđa, štakore velike kao kunići koji su se po cijelu noć vrzmali po kantama za
smeće.
Lucile se izolirala u neki sve mutniji svijet, u kojem je prah ponekad zamjenjivao
kolutove dima.
Virginia je bila u mom razredu i stanovala točno nasuprot nama, na šestom katu zgrade
u kojoj je bilo sjedište L’Equipea. Bilo ju je baš briga za moje probleme, i za svoje, i za
probleme općenito. Virginia je živjela u deset kvadratnih metara s majkom koja je bila
kućanica, uporno me odvlačila na tulume i u kino, svakog jutra zviždala mi kroz prozor da
mi da signal za polazak. Njezinoj energiji nije dugo trebalo da nagrize moju umjetno
sklepanu ulogu. Zahvaljujući njoj ušla sam u najprestižniju škvadru u koledžu. Otkrila sam
The Specials, Madness, Police i The Selecter, izbjegavala satove koje sam smatrala dosadnima
i od kojih su mi mnogo zanimljivije bile vatrene rasprave po kafićima ili ekspedicije u
Galeries Lafayette. Ravnopravno sam ulazila u jedan novi svijet, svijet koji je živio, pulsirao,
vibrirao.

Barbara, sestra moje bake, i njezin muž Claude Yelnick, koji je tada bio glavni urednik
vijesti u France-Soir, bili su pozvani u emisiju Apostrophe 4. siječnja 1980. povodom knjige
koju su zajedno napisali, pod naslovom Dvoje i ludilo. Knjiga je u dvoglasju pripovijedala o
Barbarinoj bolesti, karakteriziranoj izmjenjivanjem razdoblja ekscitiranosti, štoviše
delirija, i razdoblja duboke depresije.
 Taj se datum zacijelo poklapao s krajem božičnih praznika jer mi se čini da je tog dana u
onoj nevjerojatnoj TV-dvorani u Pierremontu, u potpunosti posvećenoj kultu malog ekrana
(koji je zapravo bio golem i kočio se nasred jedne drvene komode osmišljene upravo za
njega) u pobožnoj tišini bila okupljena cijela obitelj. Jedni su se smjestili u široke naslonjače
prekrivene ovčjom kožom s mekom dlakom, drugi su sjedili na podu, na plavom tapisonu.
Zaustavljali smo dah. Emisija je jedva počela, a već su se šaputali prvi komentari, ma zašto
se ovako obukla, koji će od njih početi, ma mislim što, nije uopće loše, kostim joj je savršen.
Sobom su prostrujali prvi razdraženi pssst. A onda, evo, pažnja, da, Barbara i Claude u
prvom planu, pa kako šik, sjajno, veličanstveno, ma dajte ušutite, i tko to sad tako uporno
kašlje?

Kad smo se vratile u Pariz, Lucile je počela slikati po zidu dnevnog boravka, neku
uzburkanu fresku, sazdanu od arabeski i spirala, tamnozeleno na bijeloj podlozi. Tako je se
ja sjećam, krivudave i prijeteće.
Jedne je večeri Pablo, Justinein dečko, pozvonio na naša vrata s gajbom oštriga u
rukama, koju je upravo ukrao iz izloga jedne gostionice na Bulevaru Montmartre. Prolazio
je onuda. Nekoliko minuta poslije sišao je zamoliti jedan limun, s nekoliko ljubaznih riječi
utješio trgovca ostrigama koji se jadao što su ga tako nasanjkali, tek što je na trenutak
okrenuo leđa. Pablo je otvorio ostrige pa smo napravili gozbu.
Sljedećih dana Lucile mi se činila sve nemirnijom.

Jedne druge večeri, umjesto večere poslužila nam je smrznute maline, tek izvađene iz
kutije, koje nam je bilo nemoguće jesti.
Nekoliko dana Lucile je kupovala samo slatke namirnice (u svom sam dnevniku
naglasila: koje su strašno skupe).

Lucile je 29. siječnja Manon i mene pozvala na izvanredni sastanak čiji se dnevni red ubrzo
otkrio. Htjela nam je objaviti da je telepat. Može, dakle, znati sve što se događa, čak i na
velikoj udaljenosti, i kontrolirati većinu predmeta. Dok je izgovarala te riječi, u kuhinji se
začuo mišji cijuk. Lucile je naglasila kako može i rastjerati miševe, no odmah se zatim
ispravila: “Ah, ne, baš sam glupa, to nisu predmeti” (rečenica reproducirana in extenso u
mom dnevniku). Ma gdje bile, ona nas vidi u zrcalima i tako nas na daljinu štiti. I mi imamo
neke moći. Manon je vještica koja čuje sve i zahvaljujući sluhu može dešifrirati
neprijateljski svijet koji je okružuje. Lucile je spomenula da je treba odvesti otorincu da joj
optimizira auditivne moći. Ja sam pak proročica iz Delfa, proričem budućnost i
proročanstva mi se ostvaruju. No moram se čuvati izricanja loših slutnji. Lucile je približila
mom vratu škare čiji mi je vrh okrznuo kožu. Prestala sam disati, pratila sam drhtanje
njezine ruke. Sjela je natrag i rekla nam kako je napisala pismo jednom renomiranom
psihoanalitičaru, koje će mu, budući da nema maraka, te iste večeri prenijeti telepatijom.

Sutradan je bila srijeda, dan za Zubarsku školu. Na Manon su ujutro studenti vježbali
klasične postupke, dok je poslijepodne bilo posvećeno ortodonciji koja se pratila na meni.
Kad smo trebale krenuti, Lucile je izjavila da ne dolazi u obzir da idemo metroom: RATP
mreža djelomično izmiče njezinoj kontroli. Dala mi je novac za taksi jer sve je pariške
taksije, za razliku od metroa, imala pod apsolutnom kontrolom. Nijedno vozilo nije moglo
umaknuti njezinu nadzoru. S najvećom ozbiljnošću upitala me želim li da naš taksi vozi
muškarac ili žena. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja odgovorila sam da bih radije da je
žena. Manon i ja nismo se više usudile pogledati jedna drugu, sišle smo stubama u
preneraženoj tišini.

Moja je majka bila odrasla, moja je majka mnogo čitala i znala je gomilu stvari, moja je
majka bila široko obrazovana, kako sam mogla pojmiti da moja majka priča koješta? Imala
sam trinaest godina, nesigurnim korakom hodala sam prema autima postrojenima u redu
jedan iza drugog, rastrgana između poštivanja njezinih riječi i upozorenja svoje vlastite
svijesti, rastrgana između želje da vozač bude muškarac i želje da vozač bude žena. Događa
se nešto što se ne da formulirati, što izmiče mom znanju. Okrznula me pomisao da potajno
odem metroom i da joj poslije vratim novac (voziti se taksijem nije bilo u skladu s našim
načinom života i činilo mi se strašnim rasipanjem), no bojala sam se da će, zahvaljujući
svojim moćima, otkriti moju izdaju. Manon je bila tiha. Zgrčena želuca, uputile smo se
prema prvom taksiju.
Na početku reda, za volanom je bio muškarac. Sjele smo u auto, dala sam mu adresu
našeg odredišta, Ulica Garancière, novčanica koju mi je Lucile dala pekla me u rukama. Srce
me boljelo.

Iste večeri Lucile se vratila kući sa šljivom na oku. Objasnila nam je da ju je udario Jacques
Lacan, veliki psihoanalitičar.
Lisbeth je iz Brunoya došla večerati s nama. Lucileina braća i sestre počele su se
zabrinjavati za nju, na telefon je govorila čudne stvari, poslali su Lisbeth u izvidnicu. Lucile
nas je odvela u restoran, s modricom na oku, u stanju silne uzbuđenosti. U Chartieru smo,
kako je običaj htio, stol dijelili s drugim gostima. Tijekom večere Lucile je mnogo pričala,
smijala se, počela jecati, krala pomfrit iz tanjura svog susjeda, mahala rukama i pozivala
konobara za svaku sitnicu. Bila je uvjerena da nas on namjerno pušta da čekamo, ima nas
na zubu, ljut je na nju, na nju osobno, već je to bila primijetila.
 Gledala sam Lisbeth, očekivala sam da nešto kaže, ništa se ne brinite, to što se u ovom
trenutku događa potpuno je normalno, nema nikakva razloga uzrujavati se ili se bojati, vaša
će mama opet biti kao prije, treba se samo dobro naspavati i sve će nestati, no Lisbeth je
izgledala jednako zbunjena kao i mi. Nakon večere popele smo se u stan, Lisbeth se vratila
kući. U trenutku kad sam se spremala ugasiti svjetlo, Lucile mi je objavila da će mi već sutra
kupiti one ružičaste samterice s tankim rebrima za koje sam je već dugo gnjavila bez
uspjeha.

Već nekoliko dana Lucile je trošila novac koji nije imala, nije nam dugo trebalo da to
otkrijemo, kupovala je ne brojeći.

Poslije, u noći, Manon ju je opet čula kako plače.

Sutradan je Lucile odlučila da neće ići na posao (nije otišla ni dan prije). Također, smatrala
je da smo i mi zaslužile malo ljenčarenja u krevetu. Išle smo kasno spavati, pa ne moramo
ići u školu, nije precizirala koliko dugo, ali mogle smo zamisliti, po načinu na koji je to rekla,
da bi se to lako moglo produžiti. Povrh toga, Lucile je na daljinu osjećala, već nekoliko dana,
da je gospodin Rigon, ravnatelj mog koledža, vrlo nervozan. Bolje je izbjegavati svaki
kontakt s njim. Ja nisam imala nimalo volje ostati s njom, počela sam uviđati da nešto s
njom nije u redu, inzistirala sam da idem na nastavu i pokušala nagovoriti Manon da učini
isto. Manon je odbila, bilo joj je draže ostati s Lucile, osjećala je njezinu izgubljenost.
U autobusu koji me vozio u koledž pokušala sam analizirati situaciju. Treba li se
zabrinuti? Čak i kad sam se prisjetila svih elemenata od jučer i prethodnih dana, bilo mi je
nemoguće priznati da Lucile doista prolupava, još manje da bi mogla biti opasna za nas i za
samu sebe. Lucile prolazi neku kritičnu fazu, to je sve. Stigavši u koledž, srela sam Virginiju
i Jean-Michela, još jednog prijatelja iz razreda, koji su naumili markirati tjelesni i otići u
Galeries Lafayette. Malo sam pregovarala s njima, došla sam dovde autobusom, ne da mi se
sad opet nekamo ići, na kraju sam pošla s njima. Iz nekog razloga koji sam zaboravila,
svratili smo do Virginije. Tek što smo ušli u stan, približila sam se prozoru. Pogled prema
dolje sa šestog kata omogućavao mi je da jasno vidim što se događa kod nas. Vidjela sam
Lucile u dnevnom boravku, bila je gola, tijelo joj je bilo obojeno u bijelo. Prizor mi je
presjekao dah. Paralizirana, nisam mogla skinuti pogled s te scene kojoj sam prisustvovala
ne vjerujući sasvim u nju, tražila sam Manon koje nije bilo u mom vidnom polju. Prošlo je
više od dva sata otkako sam otišla iz stana, nešto nije u redu, nikako nije u redu, nisam više
htjela ići u Galeries Lafayette, htjela sam ostati tu, htjela sam da sve prestane i opet postane
normalno. Još sam nekoliko trenutaka ostala tako gledati Lucile, bilo mi je sve teže i teže
disati. Još je uvijek stajala, po nestrpljivim kretnjama shvatila sam da traži od Manon da joj
se približi. Udarila je nogom, Manon se nije pojavila, očito odbijajući poslušnost. Iznenada je
Lucile dohvatila drvenu dasku koja je služila kao naslon staroj frizerskoj stolici, objema ju
rukama podigla iznad glave, daska je bila u zraku spremna da se obruši na Manon. Jurnula
sam na stubište, prešla ulicu ne gledajući ništa, u nekoliko sekundi bila sam u predvorju
naše zgrade, popela se stubama preskačući ih, bez daha stigla pred naša vrata. Violette je
bila tu, upravo je pozvonila dva ili tri puta, no nije bilo odgovora, ja sam vikala tuče ju, tuče
ju, navalila sam na zvono i pritiskala ga svim snagama, opet vikala, Violette me uzela u
naručje, tijelo mi se prevalilo unatrag, Violette me držala nekoliko sekundi, nisam mogla
disati. Kroz paniku se u moju svijest napokon probila pomisao da imam ključ. Otvorila sam
vrata, pojurile smo u dnevni boravak, Lucile je pokušavala zadržati Manon vukući je za
kosu, Violette joj je zapovjedila da je pusti, Manon mi se bacila u naručje. Sad je bila tu,
stisnuta uz mene, plakala je, Lucile joj je htjela ubosti akupunkturne igle u oči i jednu joj je
uspjela ubosti pod desno oko. Iznenada su se iza nas pojavili ljudi u uniformama, netko je
pozvao policiju, policija je stigla. Sve se miješalo u nekoj nepodnošljivoj zbrci, Lucile je bila
gola i obojena u bijelo, izbezumljena pogleda, tijelo joj je drhtalo, Manon je bila
prestravljena, u međuvremenu su stigli Virginia i Jean-Michel, netko mi je sugerirao da
sestru odvedem obližnjem liječniku, na broju 7 u našoj ulici. Pustila sam joj ruku i Jean-
Michel ju je uzeo u naručje.
Morali smo izaći iz stana, morali smo ostaviti Lucile golu i bijelu pred pola tuceta
drotova.
Kod liječnika nas je našao jedan brigadir.

Liječnik je izvadio krhotine boje koje je Manon imala u oba oka, očistio ranicu koju joj je igla
napravila pod desnim okom. Izišli smo iz ordinacije i dok su u našem stanu zbrinjavali
Lucile, nas su sklonili u policijski kamionet parkiran nasuprot našoj zgradi. S druge strane
stakla ljudi su se odmah počeli skupljati, gurali se, zbijali, dizali na prste. Pogledi su bili
upereni u nas, lakomi za hematomima i krvavim ranama, došlo mi je da im pljunem u lice.
Kad su Lucile odjenuli – Violette joj je pripremila kupku da je umiri i pokuša joj skinuti
boju – prepustili smo joj mjesto u kamionetu. Da se ne bismo susrele, nas su izveli prije
nego što su nju smjestili unutra.

Bilo je jedanaest sati ujutro, ulica je i dalje pulsirala kao da se ništa nije dogodilo, ništa se
nije zaustavilo, ni dostave, ni trubljenja, ni miris pomfrita što se širio iz kioska, ni
treperenje svjetlećih natpisa. Ništa osim našeg života.

Violette nas je tog zimskog četvrtka pokupila kao dva oštećena paketa. Imala je dvadeset
pet godina.
Poslijepodne smo se vratile u stan da uzmemo stvari za noć. Navečer nas je Violette primila
u svojoj maloj garsonijeri, improvizirala nam postelje. Umotane u vreće za spavanje s
njezinih putovanja po Južnoj Americi, naposljetku smo zaspale.
Sutradan sam se probudila slomljena i kao isprebijana, inzistirala sam da idem u koledž.
Znala sam da se onamo više neću vratiti. Svaki sat imao je okus posljednjeg puta, posljednji
sat francuskog, posljednji sat povijesti, posljednji papirići što se razmjenjuju po razredu,
posljednja povjerljiva šaputanja na dvorištu na kojem sam si nekoliko tjedana prije sama
razbila glavu o zid ne bih li izbjegla kontrolni iz njemačkog. (Varka je funkcionirala tako
dobro da su me odveli u bolnicu. Nakon toga noćima nisam mogla spavati od osjećaja
krivnje što sam Lucile priskrbila trošak nepotrebnog rendgena.)
Sve to više nije imalo nikakve važnosti. Moja je mama poludjela, moja je mama dobila
nekakav napad ludila, s mojom mamom nešto nije u redu. Riječ ludilo činila mi se u nekoj
sumnjivoj vezi s izrazom dvorska luda, nisam u svemu tome vidjela ništa komično, nisam
shvaćala ono što su nam pokušavali objasniti: Lucile je jako umorna, treba joj odmora, nije
htjela nauditi Manon, nije bila u normalnom stanju, voli nas svim srcem, ali živci su joj
popustili, stvari će se srediti, stvari se uvijek na kraju srede.
Navečer smo kao što je bilo dogovoreno sjele na vlak za Normandiju gdje je naš otac još
uvijek živio sa svojom ženom i našim malim bratom. Čela prislonjena uz staklo, promatrala
sam kako promiče taj krajolik koji smo znale gotovo napamet, zatvarala sam oči u potrazi
za nekim vremenom ukradenim vremenu, u kojem se ništa od svega ovog nije dogodilo.

Kad smo stigle, morale smo ispričati ono što ni same nismo razumijevale, ono što nije bilo u
skladu ni s kakvom logikom, nije se slagalo, izricalo se na kapaljku, a ipak se dogodilo.

Sljedećeg ponedjeljka krenula sam u koledž u Aigleu, u departmanu Orne, dok je Manon
otkrila osnovnu školu u istom gradu, bez ikakve prethodne najave. Prognane i preneražene.
Oblik mojih takozvanih cowboy traperica (široke gore, uske dolje) još nije stigao u ove
krajeve, takva odora bila je čudna i smijali su mi se iza leđa.

Nekoliko dana poslije naša nam je maćeha kupila nešto odjeće. Proći će više tjedana prije
nego što ćemo se moći vratiti u Lucilein stan uzeti stvari i više mjeseci prije nego što ćemo
je moći vidjeti.
Ovdje ćemo stanovati nekoliko godina. Nismo imale pojma do koje nam se mjere život
poljuljao.
U lijepoj Gabrielovoj kući, na kraju zemljanog puteljka, otkrit ćemo jedan drugi oblik
nasilja, koji ćemo godinama biti nesposobne pretočiti u riječi.
31. siječnja 1980. predstavlja za mene neku vrstu iskonskog raskida, jednog od onih na
koje se sjećanje čini netaknutim, usidrenim u tijelu, za koja znamo da se nikad neće sasvim
izbrisati, kao ni bol koja se uz njih veže.
Poslije će tijelo asimilirati strah, on će teći žilama, razvodniti se, preuzeti na sebe
njegovo funkcioniranje.
Što se tiče Lucile, bila sam sigurna u jedno: postojat će jedno prije i jedno poslije.

Opisala sam u nekoliko stranica Lucileinu prvu internaciju, znam koliko su one nespretne,
koliko je sve to reduktivno, parcijalno. Još dan-danas promatram onu scenu izdaleka,
nesposobna da je dešifriram, u prenesenom i u doslovnom smislu ja sam u zgradi preko
puta.
U svrhu nekog realnog prikaza sumnjive nužnosti, mogla sam riječ po riječ prepisati
policijski izvještaj koji mi je dao tata, a sastavio ga je istog onog dana policajac Jean-Michel
R., naznačivši njegov predmet kako slijedi:

Odvođenje u bolnicu osobe u stanju živčanog sloma, koja je zlostavljala dijete

mlađe od trinaest godina (svoju kćer). Policijski inspektor na licu mjesta.

Nisam sigurna da bi mi to omogućilo da se približim.

U nizu razgovora, zamolila sam Violette i Manon da mi prepričaju taj dan. Htjela sam
usporediti svoja sjećanja s njihovima, rekonstruirati stvari onako kako su se dogodile. U
nekim točkama moje se sjećanje razlikuje (je li moj bratić Franck bio ondje, dan kad je
Lucile tvrdila da kontrolira taksije, jesmo li obje spavale kod Violette one večeri kad su je
internirali?), no glavnina se poklapa, brutalno.
Tog siječanjskog jutra, nakon što sam ja otišla, Lisbeth je nazvala Lucile. Činila joj se sve
konfuznijom i zabrinula se za Manon koja je bila sama s njom. Obavijestila je Violette koja je
stanovala nedaleko od nas, zamolila je da ode vidjeti što se događa.
 Tijekom krize Lucile se gola i bijela pokazivala ispred prozora, zahtijevala od Manon da
joj opisuje prolaznike. Malo-pomalo, privučena povicima, na pločniku nasuprot okupila se
grupica ljudi, netko je vjerojatno obavijestio policiju.
Voljela bih biti u stanju opisati što se dogodilo Lucile, minutu po minutu, uhvatiti točan
trenutak u kojem je stvar počela proklizavati, proučiti fenomen pod mikroskopom, dokučiti
njegovu tajnu, njegovu kemiju.

Prije nego što sam počela pisati ovu knjigu, u onom čudnom i dragocjenom razdoblju dok se
tekst promišlja, izmaštava sam sebe, a da se još nijedna riječ, nikakva glazba nisu prenijele
na tipke, namjeravala sam o Lucileinim skretanjima pisati u trećem licu, kao što sam radila
s nekim prizorima iz njezina djetinjstva, preko nekog reinventiranog, iznova stvorenog ona,
koji mi je trebao otvoriti vrata nepoznatog. Na primjer, htjela sam opisati njezin posjet
Jacquesu Lacanu (upala je u čekaonicu iako joj je tajnica to izričito zabranila, potom zamolila
da sjedne), ispričati njezina lutanja po gradu, ispuniti praznine, rekonstruirati ono što se
nikad neće moći rekonstruirati, ono vrijeme čistog ludila o kojem čak ni Lucile nije znala
sve.
Nisam bila u stanju.

Nekoliko godina nakon što se on dogodio, moja je majka napisala tekst koji pripovijeda o
njezinu prvom deliriju te o beskrajnoj praznini koja ga je slijedila. Našli smo te stranice kod
Lucile, među drugima, u neredu: nemirne, morbidne, ljubavne misli, više ili manje čitljivi
fragmenti načrčkani olovkom, pjesme u stihu ili u prozi nabacane u bilježnice, listovi papira
bez datuma, bez godine. Sve je to bilo smješteno u ormarić s pregradama od bijelog lima
koji sam joj ja darovala prije podosta vremena.
Taj tekst nema naslova, ali je otipkan na pisaćem stroju i, kao i drugi, postoji u više
primjeraka. Počela sam ga prepisivati unutar svog vlastitog teksta, u cjelini, dvadesetak
gustih stranica, sirova pripovijest, prožeta krivnjom. Mislila sam da ništa ne može bolje
prenijeti Lucileinu patnju od njezinih vlastitih riječi. No kad se tekst našao ondje, ukliješten
usred mojih stranica, učinio mi se neprimjerenim, nije se uspijevao integrirati u moju
vlastitu građu, barem ne na taj način, u cijelosti. Zatim sam odlučila ostaviti samo niz
isječaka, odvojenih trotočkama, izbor dostojan Reader’s Digesta koji se nije stapao bolje, ali
je bio otporniji, pokazivao je svoju vlastitu, oporu, isprekidanu temporalnost, i nestabilnost
svojih leksičkih registara.
Poslije mi se učinilo da moram stajati iza svojih riječi, svojih šutnji, oklijevanja, disanja,
svojih obilaženja kao mačak oko vruće kaše, svog vlastitog jezika, ukratko. I pokušati se na
najispravniji način poslužiti Lucileinim jezikom, sačuvati njegove najdojmljivije,
najposebnije motive.
Tekst počinje ovim riječima:

Te godine, u studenom, imam trideset tri godine. Pomalo sumnjiva dob, pomišljam
kako bi netko mogao biti praznovjeran. Lijepa sam žena, osim što su mi zubi
pokvareni, što mi je na neki način silno drago i ponekad me nasmijava. Htjela sam
da se latentna smrt vidi.

Lucile zatim pripovijeda o danima koji prethode krizi. Plače sama na ulicama, u nekom
kineskom dućanu, pa u Galeries Lafayette, kupuje glasovir u Ulici Vivienne, pa raznorazne
stvari i odjeću koje uopće nisu nalik njoj. Poslije se zatječe kod Lacana kojem je nekoliko
dana prije uputila pismo, traži da ga vidi. Kad joj tajnica objavi da je neće primiti, Lucile
zamoli da sjedne u čekaonicu. U trenutku kad psihoanalitičar izlazi iz svog ureda i pita se
što ona tu radi, ona se baca na njega i strgne mu naočale vičući: “Imala sam ga, imala sam
ga!” Lacan je udari po licu, tajnica je uspije oboriti na tlo, a zatim je oboje izbace van, bez
ikakve pružene pomoći. Ta scena, kako ju je Lucile opisala, objašnjava šljivu na oku s kojom
je došla kući, dan prije internacije. Godinama poslije, u vrijeme kad sam se zanimala za
Lacanove seminare, upitala sam Lucile je li ta priča istinita. Stvari su se doista dogodile tako
kako ih je opisala? Odgovorila mi je da jesu. Pred kraj života Lacan je primao pacijente
svakih deset minuta za astronomske svote i, kako je imao rak koji je odbijao liječiti, nije im
više posvećivao previše pažnje. I bilo ga je baš briga za neku tamo ženu s napadom ludila
koja mu je banula u ordinaciju. Eto, to mi je Lucile rekla. Nikad nisam pokušala provjeriti tu
verziju. Vjerovala sam joj.

O onom danu 31. siječnja Lucile ima precizno sjećanje: moje odbijanje da ostanem kod
kuće, moj jutarnji odlazak u koledž, kroasani s bademima koje je Manon kupila za doručak,
naslovi poglavlja u Majstoru i Margariti koja joj je čitala naglas, prijetnja koju iznenada
predstavljaju korice džepne knjige, freska koju već nekoliko tjedana slika na zidu dnevnog
boravka i koja joj iznenada izgleda zlokobnom (čini joj se da isprepletene linije crtaju
kukasti križ) te je mora smjesta izbrisati. Traži od Manon da joj pomogne obojiti se u bijelo,
gubi strpljenje nad njezinom sporošću. Trese je i udara ne bi li se ubrzala. A onda dolazi
najgore, ona bezumna pomisao koja se nameće kao nešto što se samo po sebi razumije, da
mora provesti akupunkturu na Manoninim očima kako bi je izliječila (nakon što je sama
sebi već zabola nekoliko igala u glavu, pred prestravljenim pogledom moje sestre).
U policijskom kamionetu Lucile se opet razodijeva. Pod smeđom dekom u koju je prisilno
umataju, ima halucinacije kojih se sjeća: vidi svog brata Jean-Marca kako izlazi iz lijesa,
odjeven u radnu manduru koju je rado nosio. U bolnici Lariboisière smatraju je odveć
agresivnom da bi je zadržali. Prevoze je na psihijatrijski odjel bolnice Maison Blanche u 13.
arondismanu, odakle će izaći dva tjedna poslije, još uvijek u punom deliriju.

Prije sam već spomenula knjigu Gérarda Garoustea, koliko me potresla. Voljela bih da je
Lucile poživjela još barem toliko da je može pročitati. Prvo zato što je voljela slikarstvo,
drugo zato što sam sigurna da bi se osjećala manje samom. Lucile je mnogo crtala, ponekad
slikala, ostavila je iza sebe određeni broj zapisa i impresivnu kolekciju reprodukcija
autoportreta iz raznih epoha i raznih zemalja, među kojima je i Garousteov. Rođena je iste
godine kad i on i stanovala je preko puta Palacea, slikala je njegov dekor i poslije znala
provesti u njemu pokoju noć. U knjizi L´Intranquille Garouste podrobno prepričava svoju
prvu epizodu delirija. I on se sjeća svega: načina na koji bježi iz kuće u kojoj je na odmoru
sa ženom, putovanja autostopom i vlakom, vjenčanog prstena koji poklanja nekom
neznancu, osobne iskaznice bačene kroz prozor taksija, novca ukradenog od roditelja,
novčanica od petsto franaka što ih dijeli klincima na ulici, načina na koji je ošamario jednu
ženu bez razloga, župnika u Bourg-la-Reine kojeg je htio vidjeti pod svaku cijenu, napada
agresivnosti.
“Neki su deliriji neizbrisivi”, kaže, “neki nisu.”

Ni Lucile nije zaboravila ništa od onog siječanjskog dana 1980., kad piše:

Tog mi se dana život bespovratno srušio. Uzimam rog za svijeću, djecu Božju za
glupe guske. Ne razlikujem više stvarnost od mašte. Provest ću četrdeset osam sati
pakla prije nego što stignem u psihijatrijsku bolnicu, tijekom kojih ću se premještati,
pričati, djelovati, neprestano prelaziti granice.

To je vrijeme koje će se protegnuti u beskraj i koje će me skupo stajati. To je

nepopravljivo vrijeme.

Pamćenje registrira sve, a selekcija se provodi poslije, kad kriza prođe.

Nikad nisam pretočila u riječi taj 31. siječnja, ni u dnevniku koji sam tada vodila (nisam za
to imala vremena ili hrabrosti), ni u pismima koja sam sljedećih dana pisala prijateljicama,
ni poslije, u mom prvom romanu. Danas je kraj siječnja za mene rizično razdoblje (Lucile
sam našla u njezinu domu 30. siječnja). To je nešto što je usidreno u pamćenju tijela.

Priča moje sestre o onom što je doživjela tog jutra, sama s Lucile, potresla me. Dijelom sam
je zaboravila, zacijelo zato što sadrži nepodnošljive pojedinosti. Manon je imala devet i pol
godina. Nije joj pružena nikakva psihološka pomoć, ostala je tu, u samoći onog što se ne
može izreći. To joj pripada i nedvojbeno je sastavni dio njezine osobe.

Prije nekoliko mjeseci, u taksiju kojim sam išla na aerodrom Roissy, vozač me počeo
ispitivati o mom odredištu, o razlozima putovanja, o mom zanimanju... Rijetko se vozim
taksijem (moja nakladnica koja zna za moju fobiju povezuje je s Lucile), činjenica je da mi
je, na stražnjim sjedalima limuzina,8 na kraju uvijek slabo. Tog sam se jutra ipak potrudila
odgovarati vozaču, najprije pomalo neodređeno, no kako je bio uporan, na kraju sam mu
rekla da pišem.
– Čemu se to ima pripisati? - upitao me, kao da se radi o nekoj bolesti, kazni ili nekom
prokletstvu.
U retrovizoru me promatrao suosjećajnim pogledom.

Čemu se to ima pripisati?

Kad idem na susrete s čitateljima, u knjižnice, knjižare ili gimnazije, često me pitaju zašto
pišem.
Pišem zbog 31. siječnja 1980.
Korijeni pisanja smještaju se tu, znam to na neki nejasan način, u tih nekoliko sati koji
su poljuljali naše živote, u danima koji su im prethodili i vremenu izolacije koje je slijedilo.

Sjećam se da sam čula kako je moja majka imala istu bolest kao i Barbara, Lianeina sestra
koja je nekoliko godina, u beznadnom ciklusu koji je neprestano iznova započinjao,
oscilirala između faza delirantne ekscitacije i razdoblja duboke apatije. Bolest je prešla s
jedne na drugu, eto. Kao da se radi samo o tome, nasljednom ludilu koje se nekim
zamršenim zaobilaznim putovima prenosi s naraštaja na naraštaj, nekakvoj kobi koja
pogađa žene u obitelji i protiv koje se ne može ništa. Liane bi uzdisala u svojoj kuhinji, s
onim žalosnim pogledom i rukama ovijenim oko topline čaja. To je tu, u našim venama,
valja se s tim pomiriti, biti strpljiv, Barbara se nakon nekoliko godina stabilizirala, prestali
su odlasci u bolnice i vraćanja iz nje, izvukla se. Liane bi završavala:
– Zatvorite vrata, mala moja kraljice. Smrzavamo se.

Samo nekoliko tjedana dijeli emisiju Apostrophe od prve Luciline krize. Nikad nisam bila
svjesna te kronologije, u mom sjećanju ta dva događaja nisu bila tako blizu. To ništa ne
znači. Zahvaljujući dostupnim arhivima Državnog zavoda za audiovizualnu građu,
pogledala sam tu emisiju. Nisam je uopće upamtila. Moje je sjećanje bilo vezano za
prostoriju s televizorom u Pierremontu, zasićenu svečanom napetošću koja je prožimala te
trenutke. Mislim da je Lucile bila ondje, s nama, no nisam sigurna.
S uzbuđenjem sam gledala nastup Barbare i Claudea, koje sam poznavala tek izdaleka,
kako čovjek poznaje ljude koje susretne na sprovodima i obiteljskim okupljanjima (što
znači da su za mene ostali dvoje savršenih neznanaca). Danas su oboje mrtvi. U studiju
sjede jedno do drugog, kao vezani, njegova je pažnja u cijelosti usmjerena na nju i obratno,
ostalo kao da ih se ne tiče osim na neki sporedan način. Oboje evociraju te prazne godine
koje su iza njih, neprestane internacije, njegovu bol kad bi morao potpisati hospitalizaciju,
pisma koja je ona slala iz klinike tražeći razvod. Ona je lijepa, nevjerojatno prisutna,
karizmatičnija od njega. On je u nekoliko navrata uzima za ruku, ona se osmjehuje kad on
spominje njezine pomalo vjetropiraste reportaže, “tko to nikad nije bio, neka baci prvi
kamen”, dodaje on uvjereno. Vrlo dostojanstvena, ona se smije.

Nisam pročitala njihovu knjigu. Naručila sam je putem interneta gdje se još uvijek može
naći pokoji rabljeni primjerak. Između Barbarine i bakine obitelji uvijek su postojali vrlo
prisni odnosi. Podsjećam, Liane i Georges upoznali su se zahvaljujući Barbari. A
zahvaljujući Georgesu Barbara je upoznala Claudea, svoga drugog muža. Između dviju
sestara bile su samo tri godine razlike i obje su, kao i njihova majka, podigle mnogo djece.
Premda vrlo različite, čini mi se da im je objema bila zajednička (osim u godinama
Barbarine bolesti) ona tektonska snaga crpljena iz prirodnih sila, ona neiscrpna energija,
ona nadarenost za život. Obje su vjerovale u ljubav i smatrale da žena mužu mora iskazivati
bezgraničnu odanost. Obje su se udale za muškarce snažnih ličnosti, koji su imali potrebu
biti u središtu pozornosti i pogleda. Bile su pobožne, no ne bogobojazne (koncept religije
koji, čini mi se, ne isključuje ništa od tijela), i snažno obilježene odgojem koji su dobile.
U knjizi Dvoje i ludilo Barbara pripovijeda o njihova dva brata koji su umrli u razmaku
od godinu dana, obojica u dobi od jedva dvadeset godina: jedan od posljedica rane
zadobivene u Indokineskom ratu, koja će se pokazati loše liječenom, drugi od upale pluća,
nakon kupanja u ledenoj rijeci. Preko nekih krivina svojstvenih deliriju, ti se mrtvi vraćaju
u njezinoj prvoj krizi, kao da postoji i njezina odgovornost.
 Tijekom razgovora koje sam vodila pripremajući ovu knjigu, doznala sam da su neke
bakine sestre, dok su bile djevojke, vrlo vjerojatno bile žrtve očeva seksualnog zlostavljanja.
Barbara o tome ne kaže ništa.

Nisam se nikad istinski zanimala za psihogenealogiju ni za fenomene ponavljanja što se

prenose s jednog naraštaja na drugi, kojima su zaluđeni neki moji prijatelji. Ne znam kako
se te stvari (incest, umrla djeca, samoubojstvo, ludilo) prenose.

Činjenica je da one kroz obitelji plove kao nemilosrdna prokletstva, i ostavljaju tragove koji
odolijevaju vremenu i poricanju.

Lucile je ostala dvanaest dana u Maison Blanche. Primila je nekoliko posjeta, došao je
Forrest, neki od braće i sestara, prijateljice iz La Maison des Chats. Nekoliko dana nakon što
je došla, javili su joj da je umro Baptiste, sin Barbare i Claudea. Ispalio si je metak u glavu.
Ako je pakt postojao, Baptiste je u njemu sudjelovao. Bio je treći i posljednji u takozvanom
valu samoubojstava.

Lucile je napustila Maison Blanche kad delirij još nije popustio. Psihijatra je vidjela tek dva
puta, jednom kad je došla i drugi put kad je izlazila, a zahvaljujući brojnim injekcijama koje
je dobila, nije ondje patila. Lisbeth joj je prištedjela prisilnu hospitalizaciju, primila ju je k
sebi uz terapiju koju je Lucile odbijala uzimati. Situacija je ubrzo postala nemogućom. Na
silnu radost Lisbethine djece, Lucile nije htjela slušati, radila je gluposti, nizala smicalice i
izlike ne bi li umakla. Čim bi sestra okrenula leđa, pokušavala bi doći do vrata puzeći
četveronoške po tapisonu, izmišljala nevjerojatne dogovore ne bi li izišla. Zaključana,
izgovarala bi naglas sve što bi joj prolazilo kroz glavu, u kontinuiranoj bujici koja je
zamijenila godine tišine.

Gabriel je pokrenuo postupak za dobivanje skrbništva.

Lucile se, tek što je izišla iz bolnice i još uvijek u punom deliriju, prvi put pojavila na
sudu. U pratnji jedne prijateljice, jedva se držeći na nogama, plakala je, grohotom se smijala,
igrala se riječima i bučno tražila cigaretu (premda su joj preporučili da ne puši). Sudac joj je
na kraju ponudio jedan Camel.
 Određena je istraga socijalnih službi.

Jedne subote, tijekom narednih dana, Lucile nas je nazvala u Normandiju. Tražila je da
razgovara s nama jednom po jednom, postavila nam više puta isto pitanje, htjela opet
razgovarati s jednom pa s drugom, čuti kakvo je vrijeme. Od Manon je tražila da joj opiše
svoje igre, od mene da ponovim iste riječi, još uvijek uvjerena da sam ja proročica iz Delfa.
Razgovor je trajao više od sat vremena, bio je to jedini kontakt koji smo s njom imale u
nekoliko mjeseci.

Lucile je naposljetku pobjegla od Lisbeth i otišla u Barcelonu, kamo se preselio Miloov

najbolji prijatelj. Henri i Nùria primili su je s najvećom ljubaznošću, usprkos njezinu
uzbuđenom stanju. Vodili su je u razgledavanje grada, pratili je na njenim ekspedicijama.
Lucile je htjela sve vidjeti, sve raditi, sve kupiti. U nekoliko dana nagomilala je bezbroj
predmeta (kemijske olovke, Isusi od obojenog gipsa, kolekcija malih kaktusa).

Za to je vrijeme Barthèlèmy, koji je radio za Libération, u njemu objavio tekst koji je

Baptiste napisao nekoliko dana prije nego što se ubio.

Lucile se vratila u Pariz, nastavila sa svojim hodočašćima, dijelila novac po ulici. U njezinoj
okolini nametnula se pomisao da bi je trebalo ponovno hospitalizirati. Lisbeth i Michel B.,
jedan Violettein prijatelj, proveli su s njom jedan dan u nadi da će je obazrivo dovesti do
hitne službe u bolnici Saint-Antoine. Lucile je zahtijevala da se zaustavljaju u kafićima,
plesala po stolovima, pjevala stare Sheiline pjesme, odugovlačila trenutak zatočenja. Kad su
stigli, naglas je prokomentirala fizički izgled liječnika koji ju je primio i zabrinula se za
njegovo mentalno zdravlje kad je uočila da je ljevak (što je bila i ona). U kolima hitne
pomoći koja su je opet vozila u Maison Blanche, Lucile je opet gromoglasno pjevala i
naređivala vozaču da ide brže (dok se obično u autu silno bojala).
Prošlo je nekoliko dana prije nego što su Lucile prebacili na kliniku Belle-Allée blizu
Orleansa, u kojoj je provela tri ili četiri mjeseca. Određena joj je terapija, imala je susrete s
liječnicima više puta dnevno i nastavila buncati pod lijekovima.
U tekstu koji je poslije napisala, Lucile se prisjeća motiva iz svojih fantazama: slikarija,
filokalije, mitologije (Afrodite i Apolona), arhitekture Viollet-le-Duca, Časoslova vojvode od
Berryja.
(U knjizi Gérarda Garoustea njegov liječnik izgovara ovu rečenicu: “Bunca se o vlastitoj
kulturi.”)

Iz Belle-Allée Lucile nam je poslala nekoliko pisama u kojima je pokušavala opisati svoj
život na klinici, svoje aktivnosti, liječnike koji je nadziru. Mi smo joj odgovarale
ohrabrujućim pismima u kojima smo pričale o školi, o našim aktivnostima, o novim
prijateljima (Lucile je sačuvala sva naša dječja pisma, našle smo ih kod nje kad je umrla.)

Nakon nekoliko tjedana delirij je napokon popustio. Uslijedio je stid, ljepljivi stid pun
krivnje koji je nikad neće napustiti.
Lucile je otvarala oči sagledavajući svoj uništeni život. Bila je na putu da izgubi
skrbništvo nad djecom, potrošila je novac koji nije imala, radila je i govorila besmislice.
To se dogodilo, i bilo je nepopravljivo.

Nakon nekoliko mjeseci, kad se činilo da joj se stanje napokon stabiliziralo, Lucile je
napustila kliniku. Vratila se u stan u Ulici Faubourg-Montmartre i na posao, koliko je još
trebalo da se provede procedura otpuštanja.
Malo prije ljeta došlo je vrijeme da je vidimo. Vikend je bio organiziran dugo unaprijed,
bilo je dogovoreno da ne bude sama kad dođe po nas. Gabriel nas je odvezao na stanicu
Verneuil-sur-Avre, u autu smo sve troje plakali.

U vlaku kojim smo se sad vozile u suprotnom smjeru, pokušavale smo se pripremiti za
susret koji nas je čekao. Tjeskoba je neprestano rasla, ničeg se nismo mogle igrati, ni
tajanstvenog predmeta, ni glagola tipoter9, niti ni da ni ne10.

Stigavši na kolodvor Montparnasse, hodale smo jedna pokraj druge u smjeru izlaza, strah je
nadvladavao radost.
Lucile je bila ondje, na kraju perona, usred gungule, sićušna plavokosa silueta u mornarsko
plavom ogrtaču. Bila je s Violette i jednom prijateljicom, posve blizu nas, i odjednom više
nije bilo nijedna drugog lica osim njezina, blijeda, omršavjela. Lucile nas je poljubila bez
izljeva nježnosti, nijedna od nas nije znala što bi s rukama i nismo se baš osobito čvrsto
držale na nogama.
Krenule smo prema ulazu u metro. Lucile je uzela Manon za ruku, hodala je ispred
mene, gledala sam je s leđa, kako je slaba i krhka i slomljena. Okrenula se prema meni,
osmjehnula mi se.
Lucile je postala nešto sasvim maleno, mrvljivo, iznova slijepljeno, pokrpano, zapravo
nepopravljivo.
Od svih majčinih slika koje žive u mom sjećanju, ova je zasigurno najbolnija.
U mjesecima nakon izlaska s klinike provela se istraga socijalnih službi. U više navrata
od nas se tražio susret s psiholozima i psihijatrima, morale smo rješavati testove,
odgovarati na pitanja, crtati na praznim papirima obitelji i kuće, bojiti ih flomasterima u
boji.
Ispitali su i Lucile, Gabriela, njegovu ženu Marie-Anne i nekoliko članova obitelji.

Po svršetku istrage, liječničko-psihološko izvješće preporučivalo je da se skrbništvo

dodijeli Gabrielu, a Lucile nas bez ograničenja može posjećivati i primati kod sebe.

U isto vrijeme Lucile je bila otpuštena s posla i blokiran joj je račun. Imala je trideset tri
godine i upravo je izgubila gotovo sve što ju je održavalo na životu.
Još nekoliko mjeseci plaćala je stan u Ulici Faubourg-Montmartre, koji je postao prevelik
za nju, u nadi da ćemo se mi vratiti. Prijavila se na burzu, upisala na intenzivan tečaj
engleskog, puštala da je uljuljkuje neka daleka jeka koja joj je dopirala tek u odlomcima.

Nekoliko godina Lucile je živjela u kemijskoj luđačkoj košulji.

Pogled joj je bio ukočen, zamagljen, kao da se na njega zalijepio neki blatni film. Iza očiju
mogle su se naslutiti tablete uzimane u točno određeno vrijeme, kapi razrijeđene u čaši
vode, nepomično, jednoliko vrijeme. Bio je to pogled koji se nije mogao uhvatiti, koji bi se
fiksirao na pod ili malo više, jedva iznad linije obzora.
 Ponekad bi Lucile ostavila usta otvorenima, ne bivajući toga svjesna, zijevala tako da se
činilo da će joj se čeljust izglaviti. Ruke su joj drhtale od lijekova, i noga kad bi sjedila, bio je
to još vidljiviji, trzajući pokret koji nije mogla obuzdati. Kad bi hodala, ruku savijenih u
visini struka, šake su joj izgledale poput dva leša. Lucile je bila nalik svim onim ljudima koji
uzimaju neuroleptike u visokim dozama, pogled im je isti, drže se isto, kretnje im izgledaju
mehaničkima. Daleko su, kao zaštićeni od svijeta, kao da ih ništa ne može dosegnuti,
emocije su im obuzdane, regulirane, pod kontrolom.

Vidjeti je takvu bilo je nepodnošljivo. Ne postoje riječi kojima bi se mogao opisati revolt i
bol, tek ponekad želja da je prodrmam ne bi li nešto izišlo iz nje, neki smijeh, jecaj, neki
tanašni krik.
Iz tog letargičnog stanja izaći će tek da bi ušla u novi delirij, nekoliko godina poslije. U
međuvremenu je pokušavala preživjeti, ispuniti vrijeme koje je postalo tako prazno.
Violette joj je telefonirala, poticala je da izlazi, vodila je u kino, gdje bi Lucile gotovo
svaki put zaspala.
Nedjeljom, kad nas ne bi bilo, nalazila bi se s prijateljicama na bazenu. Ondje ju je, kao i
drugdje, valjalo održavati iznad vode.

Svakog drugog vikenda sjedale bismo na vlak i dolazile k njoj, ona bi nas čekala na
kolodvoru Montparnasse, zajedno bismo metroom išle do stanice Rue Montparnasse koja
danas više ne nosi to ime i od čijih bi nam beskonačnih stuba, ako već dotad nisu, noge
otpale. Ipak, kako su mjeseci prolazili, odnos se rekonstruirao, nesiguran, krhak.
Lucile je htjela da joj pričamo o našem novom životu, mi bismo pričale o našem malom
bratu, školi, koledžu, gimnaziji, prijateljicama, susjedama, konju, čegrtaljkama, psima,
podrumu, no zapravo ne bismo rekle ništa, ni u pismima ni uživo. Ništa se nije moglo reći.
Za tih vikenda Lucile bi pozivala naše prijateljice iz djetinjstva, bila silno pažljiva,
pokušavala na svoj način ublažiti stvari.
Vraćale su mi se uspomene na jedno daleko vrijeme, lunjala sam s prijateljicama po
velikim bulevarima, išla u kino.
Mislim da sam baš u to vrijeme, zajedno s nekima od njih, izmislila igru Majstor Capello,
parodiju TV-programa koju smo snimale na magnetofon i koja nam je priuštila
nezaboravan luđački smijeh.

Lucile više nije čitala, nije više išla na slikarske izložbe koje je toliko voljela, kad nas ne bi
bilo, ostajala bi satima ležati na svom krevetu, gledajući u prazno. Bila je pod nadzorom
jednog psihijatra koji joj je pisao recepte za lijekove i jednog psihoterapeuta kojeg je viđala
dvaput tjedno, s kojim se upustila u rad na duge staze i čije su se seanse sudarale s njezinim
mutizmom. Lucile nije imala što reći.
Borila se da nam pokaže svoje najmanje upropašteno, najmanje umorno lice, borila se
da ostane na životu. Lucile je zbog nas ustajala, odijevala se, šminkala. Zbog nas bi izlazila
kupiti nedjeljne kolače.
Svaka gesta stajala ju je silnog truda, nismo to mogle ne vidjeti.

Nekoliko mjeseci Lucile je pokušavala naći posao kao tajnica, i svojim se drhtavim
rukopisom javila na tri-četiri oglasa. Valjalo je priznati ono što je bilo bjelodano, nije bila
sposobna proći razgovor za posao.
Kad je ponestalo novca za plaćanje stana u Ulici Faubourg-Montmartre, Lucile se,
zahvaljujući jamstvu nekih bližnjih, preselila u mali dvosobni stan u Ulici Entrepreneurs u
15. arondismanu.

Sljedećeg proljeća, uzavrela atmosfera oko predsjedničkih izbora kao da je izvukla Lucile iz
njezine šutnje. Prvi put nakon mnogo vremena izgledalo je kao da ju se tiče nešto što je
izvan nje i nema veze s nama. Nespretno, izrazila je jednu želju, to je bilo tako rijetko,
pokušala mi je objasniti zašto. Iz tih nekoliko razgovora zaključila sam da je François
Mitterrand očito čovjek budućnosti: naš spasitelj. François Mitterrand utjelovljivao je
obnovu, novi početak, Lucileinu tako dragocjenu sposobnost govora, nadu vezanu uz nju,
opipljiv dokaz da je još uvijek naša. Mirna snaga, to je bilo ono što smo trebali, i da polako
padnu bedemi šutnje i samoće.

Upravo sam navršila petnaest godina, suprotstavljala sam se Gabrielu na jedini način koji je
bio moguć. Htjela sam razgovarati o smrtnoj kazni, htjela sam razgovarati o socijalnom
determinizmu, htjela sam razgovarati o nerazvijenim zemljama, denuncirati zadrtost
provincijskih uglednika, navijala sam gramofon slušajući ploče među kojima je na
istaknutom mjestu bio pjevač Renaud koji je ponavljao: Društvo, društvo, nećeš mi podvaliti.
Bilo je gotovo sa snovima o komforu i konformizmu, o krotkoj buržoaziji, debelom tapisonu
i besprijekornim interijerima, postala sam buntovnica.

U vlaku koji nas je vraćao s grozničavog vikenda provedenog kod Lucile (išle smo s njom
čak i u glasački odjeljak), nekoliko minuta poslije osam sati jedan je kontrolor trijumfalno
prokrstario vagonima objavljujući pobjedu ljevice. Bio je 10. svibnja 1981. Polovina putnika
na to je zapljeskala, dok su drugi dočekali vijest sa zaprepaštenom šutnjom. Mobiteli nisu
postojali, upijali smo glasnikove riječi, on zna, da, saznao je zahvaljujući radiovezi između
strojovođe i centrale, to je sigurno, nedvojbeno sigurno, oko 52%. Između stanice u
Versaillesu i stanice u Dreuxu, dok je vlak prolazio kroz pustopoljinu, učinilo mi se da smo
spašeni. François Mitterrand bio je predsjednik Republike.
Sišavši s vlaka, stupile smo na jedno novo tlo. Kako je padao mrak, neki svijetao put
otvarao nam se pod nogama, o čijim tekovinama, meandrima i naličjima još nismo imale
pojma. Gabriel je došao po nas na postaju, bio je napet, napet kao svaki put kad bismo se
vraćale iz Pariza, napet jer je François Mitterrand upravo odnio pobjedu.
Navečer sam zaspala misleći na mamu, zamišljala sam je na Trgu Bastille premda sam
znala da nije u stanu onamo otići, zamišljala sam je usred veselja i svjetine koja neprestano
raste, Lucile pleše, vrti svoju suknju s cvjetićima, sretna je.

Nekoliko mjeseci poslije neprestano sam vrtjela Barbarinu pjesmu posvećenu tom danu
1981. i nadi koju je on još uvijek simbolizirao.

Gledaj, nešto se promijenilo, zrak kao da je lakši, nešto neobjašnjivo. Gledaj, pod
rasparanim nebom, sve se suncem okupalo, nešto neobjašnjivo.

Jedan je čovjek, s ružom u ruci, otvorio put, prema nekom drukčijem sutra... Hvata
nas želja da razgovaramo, da se volimo, da se dodirujemo.

I sve iznova započnemo.

Zapravo ne znam koji je smisao ovog istraživanja, što će ostati od tih sati provedenih u
prekopavanju po kutijama, preslušavanju kazeta usporenih od starosti, u iščitavanju
službenih dopisa, policijskih ili liječničko-psiholoških izvješća, tekstova bremenitih boli, u
uspoređivanju izvora, diskursa, fotografija.
Ne znam čemu se to ima pripisati.
No malo-pomalo kako napredujem, to sam dublje uvjerena da moram ići dalje, ne da bih
rehabilitirala, dokazala, rekonstruirala, otkrila, popravila bilo što ili nečemu odala
poštovanje, samo da bih se približila. Što zbog sebe, što zbog svoje djece – nad kojom,
usprkos mojoj volji, visi odjek strahova i kajanja – htjela sam se vratiti korijenima stvari.
I da to traganje, ma koliko bilo uzaludno, ostavi nekog traga.

Pišem ovu knjigu jer danas imam snage da se zaustavim nad onim što me prožima i
ponekad preplavljuje, jer želim znati što prenosim, jer se želim prestati bojati da će nam se
nešto dogoditi kao da živimo u kandžama nekog prokletstva, jer želim uživati u svojoj sreći,
u svojoj energiji i radosti, ne misleći o tome da će nas nešto strašno uništiti i da će nas
uvijek, negdje u sjeni, čekati bol.

Danas moja djeca rastu i premda je silno banalno reći koliko mi je to zanosno i ganutljivo,
kažem to i ispisujem, moja su djeca prave osobe čije me ličnosti impresioniraju i raduju,
danas volim čovjeka čija se putanja na neki čudan način sudarila s mojom (ili obratno), koji
mi je istovremeno tako sličan i tako različit od mene, čija me neočekivana ljubav ispunjava,
obara i daje mi snagu, danas je 10:44 i ja sam pred svojim starim PC-jem koji proklinjem
zbog sporosti, ali ga obožavam zbog njegova pamćenja, danas znam koliko je sve to krhko i
kako upravo sada, s tom iznova pronađenom snagom, valja pisati i ići do kraja.
Za plakanje će uvijek biti vremena.
Približiti se Lucile, bilo to uza sve moguće mjere opreza ili bez imalo milosti, znači
također približiti se drugima, živima, uz rizik, povrh toga, da se od njih udaljim. Sestru sam,
kao i druge, zamolila da mi priča o Lucile, da mi posudi svoja sjećanja.
Manon mi je ispričala o onom siječanjskom jutru, i o tome kako joj je poslije mjesecima
bilo nemoguće prepustiti se snu u Lucileinoj prisutnosti, o svojim noćima djevojčice
opsjednute strahom da će joj majka banuti u sobu da dovrši ono što je započela. To me
potreslo.
Manon mi je, sa svog gledišta, pričala o godinama koje su slijedile, o tome kako smo
postale nijemi promatrači, nesposobne okončati Lucileinu bol.
Manon mi je ispričala još mnogo drugih stvari kojima se hrani ova knjiga i koje se
nadam da neću izdati.
Morala sam joj obećati da ću uništiti snimku našeg dugog razgovora (što sam i učinila),
sljedećih dana poslala mi je dva teksta što ih je napisala, jedan nakon našeg susreta, drugi
kad je Lucile umrla.
S obzirom na to da je došao od Manon koja je tako tajnovita, bio je to prekrasan dar.

Iz tog razdoblja nakon Lucileine internacije ostalo je zapravo vrlo malo tragova. Policijski je
izvještaj bijedan i relativno neprecizan. Izvještaj istrage socijalnih službi koji mi je dao
Gabriel, upućen prvostupanjskom sudu u Parizu godinu dana nakon Lucileine
hospitalizacije, poziva se na razne razgovore koji su doveli do preporuke u korist Gabriela.
U glavnim crtama opisuje osobnosti kako su ih vidjeli psihijatri, uspoređuje gledišta mojih
roditelja koji oboje traže pravo na skrbništvo. Iznesena je Lucileina zabrinutost u pogledu
nasilnosti njezina bivšeg muža te klima zatočenosti u kojoj se boji da živimo, kao i
Gabrielove sumnje u sposobnost njegove bivše žene da preuzme skrbništvo te tvrdnje kako
smo dotad bile prepuštene same sebi. Na pitanje bismo li radije živjele s majkom ili s ocem,
i jedna i druga suzdržale smo se od odgovora. Psihijatri naglašavaju našu želju da se držimo
po strani od roditeljskog sukoba. Kod mene test osobnosti otkriva snažnu želju za
neovisnošću.
Lucileine riječi o mjesecima nakon hospitalizacije prožete su osjećajem krivnje i
beskonačnom tugom.

U pogledu vikenda kad opet počinjemo dolaziti k njoj, piše:

Organizacija tih dvaju dana brine me cijela dva tjedna. Nalaženje na kolodvoru
Montparnasse, vlak koji često kasni, što ćemo jesti i prije svega što ćemo raditi, o
čemu ćemo pričati. I s njima sam blokirana. Ne znam više kako s njima razgovarati.
Pala sam sa svog majčinskog pijedestala. Čak i u odnosu na njih više ne postojim,
premda je vidjeti ih moje jedino zadovoljstvo-bol u tom životu. Očaj zbog tih dana
što teku jedan za drugim, bez niti vodilje ili isjeckani na komadiće. (...)

Imam još osjećaje prema svojoj djeci, ali ne mogu ih izraziti. Ne izražavam više
ništa. Postala sam ružna, nije me briga, ništa me više ne zanima osim da dočekam
trenutak kad ću zaspati s lijekovima. Buđenje je užasno. Trenuci u kojima prelazim
iz nesvjesnog u svjesno stanje razorni su. Prisiliti se na tuširanje, pronaći kakve
prihvatljive prnje.

U vezi s doktorom D., analitičarom kojeg će godinama viđati dvaput tjedno, Lucile piše:

To je prva osoba na svijetu u koju imam povjerenja. To je silno velika stvar.

Dugujem mu veliku zahvalnost. Prigušenim riječima žalim mu se na svoju
izgubljenost. Ne prešućujem mu svoje pomisli na samoubojstvo i kako protječu
mjeseci, isplivavaju stvari koje će se srediti zauvijek. Situacija s mojim ocem, majkom
i svakim od braće i sestara. Neki su zadovoljni, neki to iskorištavaju. Moja
rasprsnuta ličnost unutar te užasne obitelji. Novi odnosi koje treba graditi, osobito s
mojim kćerima.

Među Lucileinim stvarima našle smo i nekoliko pisama koja su se odnosila na istragu
socijalnih službi i pitanje njezina financiranja. Drugog prosinca 1981. Lucile dobiva pismo
iz ureda odvjetnika koji se bavio njezinim predmetom. Prepisujem ga ovamo zbog post
scriptuma kojim završava:

Poštovana gospođo,
 Povodom sudske rasprave u vezi sa žalbom na plaćanje pristojbe, a kako bismo
izbjegli da morate snositi troškove ekspertize, čini mi se neophodnim uputiti vas da
zatražite pravnu pomoć, što će, razumije se, dovesti do vraćanja rasprave na njezinu
bit.

P.S.: Gospodin J. zahvaljuje vam na profinjenim riječima i crtežu u kojem mu se

jako svidio izbor boja.

Fotografije iz tog doba pokazuju ono što dijelimo s drugima (kratka kosa, uske hlače,
Benetton puloveri i pamučne marame) i ono što ni s kim ne možemo podijeliti: prazan
Lucilein pogled, njezina pogrbljena ramena, njezina usta koja se nikad sasvim ne zatvaraju.

Ne mogu ignorirati koliki nemir knjiga koju pišem unosi u mene. Moj nemiran san tome je
očiti dokaz.
Nakon jedne noći proparane prodornim urlikom koji je probudio i mene samu (to mi se
već godinama nije dogodilo), pokušavam uvjeriti muškarca kojeg volim da se nema zbog
čega brinuti. Sanjala sam da me zatvaraju.
Svejedno, i dalje ovima i onima šaljem mailove, hitne i improvizirane, tražim imena,
datume, pojašnjenja, ukratko, gnjavim sve žive.

Lucile se povukla, daleko od nas, daleko od svega. Bila je tek statist u nekom filmu čiji
scenarij kao da joj je svakim danom sve više izmicao, zastala bi usred seta, ne bi čula kad bi
je zamolili da se vrati u središte ili da se povuče u stranu, nije više hvatala svjetlo, bilo ju je
baš briga za to, tražila je neko mjesto na kojem će proći posve neprimijećena i drijemala
otvorenih očiju a da je zbog toga nisu smatrali odsutnom ili pasivnom.
François Mitterrand nije tu mogao ništa.

Negdje tijekom 1982., kako još uvijek nije našla posao, Lucile je s jednom Justineinom
prijateljicom otvorila nekakav nemogući dućan sitnih antikviteta u Ulici Francis-de-
Pressensé, na nekoliko koraka od kina L’Entrepôt. U skučenoj prostoriji bez posebnih
karakteristika skupile su lutkice, svjetiljke, kutije, vrčeve, raznorazne predmete i nekoliko
kozmetičkih proizvoda, sve izloženo jedno do drugog i bez ikakve međusobne veze. Svatko
je dao što je imao, praznili su se ormari, podrumi i tavani da bi se sastavio neki skladišni
minimum. Gotovo prazan dućan bio je otvoren svakoga dana osim nedjelje. Lucile i Noémie
izmjenjivale su se pravilnim ritmom, koji bi rijetko narušio posjet neke mušterije. Ponekad
bi neki prolaznik, ponesen pustolovnom radoznalošću, gurnuo vrata te neopisive Pochette
Surprise. Nedaleko odande Justine je nekoliko mjeseci prije otvorila kafić-restoran čiji je
dnevni meni ubrzo došao na glas. Lucile se pošteno dosađivala u dnu svog dućana, primala
posjete kvartovskih pijanaca, nastavljala voditi svoj usporeni, neizvjesni život, koji bi se
dvaput mjesečno ukrstio s našim.

Za vikend bi Lucile napunila hladnjak proizvodima koje smo voljele, davala nam nešto
novca da odemo u kino ili kupimo vafle. Lucile nas je gledala kako živimo, razgovaramo i
smijemo se s prijateljicama, slušala s pola uha naše beznačajne priče, slušala nas kako
telefoniramo, dogovaramo sastanke, organiziramo izlaske, gledala nas kako završavamo
vježbe iz matematike, zadaće iz francuskog, nije nas pitala ništa, ništa od nas nije tražila,
nije nas osuđivala, suzdržavala bi se od komentiranja naših djetinjih ili tinejdžerskih
mušica, promatrala nas s distance.
Mi smo bile živa stvorenja, jasno je to osjećala, život je u nama izdržao. Za vikend bi se
cijela njezina ličnost mobilizirala da bude na visini.
Ponekad bi nas neki sjaj u očima, neki prolazni nemir na njezinu licu, podsjetili na to
kakva je žena bila.

Za Božić, Uskrs, vikende spojene s Uzašašćem, Duhovima ili blagdanom Svih svetih, i dalje
smo išli u Pierremont gdje bi se naša obitelj okupljala u velikom broju, stričevi, tete, braća,
sestre, bratići i sestrične, kojima bi se uvijek pridružio kakav(va) prijatelj(ica) ponešto
bljedunjav(a), depresivan(na) ili s nedostatkom crvenih krvnih zrnaca.
Liane i Georges nikad nisu izgubili volju za velikim okupljanjima oko stola. Ako ima za
petnaestero, ima i za dvadesetoro.
S Lucile bismo sjedale na vlak do stanice Laroche-Migennes, kamo bi Liane došla po nas
u jednom od onih starih 4L koje je vozila dok se ne bi raspali. Ja bih sjedala naprijed, Lucile
se bojala automobila. Bilo je uputno dignuti noge: pod je bio otvoren i poda mnom je šibala
cesta.

U plavoj kupaonici u Pierremontu promatrala sam Liane i njezin nepromjenljivi izlazak iz

tuš-kabine, trljanje rukavicom od strune, debeli sloj Nivea kreme, prvi grudnjak, drugi
grudnjak, prve gaćice, druge gaćice, steznik, bodi, kratki kombine, dugi kombine koji je išao
preko kratkog (ne pretjerujem), pasja je zima draga moja kraljice u ovoj kući. Na polici, u
čaši bez ručke kočilo se njezinih sedam četkica za zube. Liane je imala po jednu za svaki dan
u tjednu: ponedjeljkom plava, utorkom crvena, srijedom žuta, prema preciznom i savršeno
poštivanom ritmu. Liane je smatrala da četkice za zube imaju pravo na odmor. Šest dana
između dva pranja, to već omogućuje istinski oporavak vlakana i osigurava svakoj od njih
dug život kakav zaslužuje (iskoristit ću to da spomenem sistem, iz jednog drugog registra
ali koji me jednako fascinirao, zatezača s hvataljkama koji je Liane smislila i stavljala pod
madrac svog kreveta, kako bi plahta s gumicom bila maksimalno nategnuta. Same gumice u
kutovima, koje su trebale postizati taj učinak, nisu bile dovoljne. Liane nije podnosila
nabore).
U kupaonici u Pierremontu, igrom odraza između toaletnog ormarića i golemog zidnog
zrcala, mogli smo se vidjeti s leđa. Provodila sam u toj aktivnosti određeno vrijeme
promatrajući, ovisno o dobi, kosu ili oblik guze.
U plavoj kupaonici u Pierremontu, nakon neke beskonačne partije Trivial Pursuita, u
malim bismo skupinama odlazili na večernje ablucije. Lucile bi već odavno otišla na
spavanje pa sam s Violette, Justine ili Lisbeth dijelila te intimne trenutke. Razmjenjivale
smo toaletne proizvode, komentirale marke, razmetale se znanjem o-vati-o-šamponima-o-
sapunima-o-štapićima-za-uši-o-bademovu-ulju-o-hidratantnoj-kremi-o-ružinoj-vodici-
ohoho-ovo-fino-miriše.
U kupaonici u Pierremontu, baš kao i u žutoj kuhinji, pričalo se o izgubljenim ljubavima,
udvaračima, proscima, vremenu koje prolazi (bol također), o tome kako bismo se sutradan
mogli ići šetati duž kanala, o Georgesovoj ćudi koja postaje sve težom, o novom modelu
vunene pidžame koju je Liane skrojila i isplela, o rođendanima i nadolazećim praznicima,
svježim jajima po koja treba ići na farmu, o butu koji u ranu zoru treba izvaditi iz
zamrzivača.
U plavoj kupaonici u Pierremontu, Violette mi je jedne zimske večeri s najvećom
ozbiljnošću objasnila svoju viziju čuvanja četkice za zube. Za razliku od svoje majke,
Violette nije ni preporučivala variranje tog pomagala. Ona je, naprotiv, optirala za
primjerak bolje kvalitete. Po njezinu mišljenju, očuvanje vlakana postiže se prije svega
pažljivim i pedantnim sušenjem, najbolje ručnikom koji je tretiran omekšivačem.
U plavoj kupaonici u Pierremontu, s obzirom na broj, svoju smo toaletnu torbicu
polagali gdje smo mogli, na kraj neke police ili čak na pod. Što god se dogodilo, znali smo da
je nikad nećemo naći na istom mjestu i nije bilo nemoguće da bude sasvim izbačena. Jer
plava kupaonica u Pierremontu bila je prije svega teritorij najmlađeg Lucileina brata Toma,
čiji su rituali bili nezaobilazni. Tom se više puta dnevno tuširao i kupao, u točno određenim
terminima koja je sam izvjesio na vrata s vanjske strane. Tom je imao istinsku strast prema
toaletnim proizvodima, losionima za poslije brijanja, sapunima i gelovima za tuširanje koji
se nisu prestajali pojavljivati na tržištu kozmetičkih proizvoda, imali cijelu lepezu mirisa i
obećavali muževnost. Tom je svoj teritorij organizirao kako je htio. Nek’ se zna:
prenatrpavanje terena ne dolazi u obzir.

Tom je naučio čitati i pisati, znao je brojiti, zbrajati, pričati viceve, znao je napamet špicu
bilo koje američke serije i onu s Au théâtre ce soir. Volio je inspektora Columba, Michela
Sardoua, Rica Hocheta, bio je na vrhuncu sreće kad bi mu došla braća i sestre. Brižljivo je
pospremao svoju sobu, pažljivo pratio nogometne utakmice prve lige, strastveno navijao za
Auxerre, na kraju prvenstva ispisivao na prazne papire rezultate koje je svaka momčad
postigla. Na isti je način stavljao na papir raznorazne informacije, koje bi potom spremao u
kartonske fascikle. Tom je, premda mentalno zaostao, u očima obitelji bio neka vrsta
intelektualca, čiji nas humor, sposobnost imitiranja, asociranje ideja nikad nisu prestali
zapanjivati.
Georges je sate i sate provodio s njim, pratio svaku etapu njegova razvoja, borio se da
pohađa školu. Georges je od Toma učinio tog šaljivog dečka kojem ni jedan jedini neuron
nije ostao neiskorišten. Tom je, čini mi se, bio najveći uspjeh svog oca.

U Pierremontu su obroci predstavljali istodobno glavnu preokupaciju i glavni predmet

razgovora: što smo jeli jučer, što ćemo jesti sutra, što ćemo jesti neki drugi put i prema
kojem receptu. Dan se, uostalom, provodio u kuhinji, u planiranju, pripremanju,
raspremanju, punjenju i pražnjenju perilice za posuđe, pravljenju kolača, torti, umaka,
krema, deserta; ushićivali bismo se nad trinaest ili četrnaest okusa sladoleda iz Lianeine
kućne radinosti, predahnuli da popijemo čaj, kavu, aperitiv, uvarak, mijesili, miješali,
puštali da se krčka na laganoj vatri, spominjali ove i one, školu, bolesti, brakove, rođenja,
razvode, gubitak posla, iznosili razne istine kategoričkim tonom, ispravljali, proturječili
jedni drugima, gurkali se laktovima, bunili se protiv izabranog postupka pripreme morskih
plodova u lisnatom tijestu.
U Pierremontu su glasovi uvijek završavali na visokim oktavama, vrata se zalupljivala, a
u trenutku kad bismo se gotovo potukli, kuhinjska štoperica u obliku jabuke podsjetila bi
nas da je vrijeme da izvadimo gratinirani krumpir iz pećnice.
Pored nas, sjedeći mirno na nekom tabureu, Lucile bi uživala svoje pravo da bude
izuzeta i iz razgovora i iz kulinarstva, nije imala mišljenje ni o čemu, ponekad bi pristala
oguliti nekoliko krumpira.

Voljela bih znati opisati tu kuću koju sam toliko voljela, desetke fotografija svih nas, u svim
godinama i u razna vremena, izmiješanih u neredu i priljubljenih uza zid stubišta, poster na
kojem je Tom pored Patricea Martinea koji ističe pokal prvaka u skijanju na vodi za
paraolimpijce koji je upravo dobio, poster na kojem je Liane na monoskiji u dobi od 75
godina, mlaz vode koji prati njezin slalom, njezinu kolekciju Barbare Cartland rezervirane
za (brojne) besane noći, Georgesovu zbirku zvona smještenu u predvorju, obilje kuhinjskog
posuđa moje bake koja je posjedovala i čuvala sve što je na polju kuhinjskog pribora i
kućanskih aparata bilo izmišljeno u posljednjih pedeset godina.
Voljela bih znati opisati tu kuću na vjetrometini i vječno u radovima, tu staru damu,
razdražljivu i umornu, koju ništa, nikakvo krečenje, popravak, renoviranje koje se tijekom
godina izvodilo toliko puta i ponekad uz veliko ljudsko pojačanje, nikad nije moglo
zadovoljiti. Onakva kakvu sam je ja znala, s bojom koja se ljušti i paučinom, kuća u
Pierremontu ostala je neka vrsta veličanstvene ruševine, puna reume i propuha, u koju bi
se redovito zabijali kamioni. Naime, glavna osobitost te građevine bio je njezin smještaj,
točno na produžetku jedne državne ceste koja je predstavljala važan prometni pravac. Tako
se više puta, i usred noći, dogodilo da neki umorni ili nepažljivi vozač, iznenađen zavojem u
obliku slova T, uđe u kuću na velika vrata, uz prodornu škripu kočnica. Poslije je općina
ispred ulaza dala sagraditi betonske žardinjere.

U Pierremontu smo, kad smo bile male, spavale s bratićima i sestričnama u takozvanoj
četverokrevetnoj sobi, u kojoj je kreveta bilo najmanje šest, a u dane velike gužve mogla ih
je primiti osam. Pri prolasku teretnjaka stakla su se glasno tresla i vibrirala, a mi bismo
gledali kako, projicirana na strop kroz vodoravna rebra žaluzina, plešu zasljepljujuća
svjetla farova.

Ljeti su Liane i Georges odlazili u jedno malo selo u Gardu, dvadesetak kilometara od La
Grande-Motte. Georges i njegov nećak Patrick kupili su nekoliko godina prije ondje jedan
štagalj koji su uredili tako da može primiti najveći mogući broj ljudi. U nedostatku novca
inicijalni projekt hotel-restorana bio je napušten, a Georges je u jednom teškom razdoblju
morao svoj udio prodati nećaku, koji je postao jedinim vlasnikom. Obitelj Poirier svejedno
je uživala pravo na kolektivni boravak, koje je vrijedilo za kolovoz, te smo tako nekoliko
ljeta zaredom stanovali zajedno s Patrickovom obitelji. Tijekom tih tjedana u Gallarguesu
su defilirali stričevi, tete, braća, sestre, bratići, sestrične, nećaci i nećakinje, kojima bi se
uvijek pridružio(la) neki(a) prijatelj(ica) koji(a) živi u neimaštini, slab(a) je, oporavlja se,
nije bio(la) na ljetovanju već godinu dana, dvije godine, četiri godine, prolazio(la) je onuda i
na kraju bi produžio(la) svoj boravak. Ukupan broj znao je dosegnuti trideset pet ljudi,
uključujući one koji su spavali u šatorima.
Organizacija je bila precizna i svima poznata: svaki dan jedan je par odraslih (po
mogućnosti suprotnog spola, ali ne nužno vezanih brakom ili notornom seksualnom
aktivnošću) uz pomoć dvoje djece/adolescenata, preuzimao na sebe dnevne kućne poslove:
kupnju, pospremanje, pripremu večere, dovođenje u red svih prostorija za sutra.
Izmjenjivanje takozvanih dežurnih parova određivalo se na početku boravka. Izvan tog/tih
iscrpljujućeg/ih dana, dokolica je bila zajamčena.
Nakon prve Lucileine internacije ljeti bismo se pridružile Liane i Georgesu u velikoj kući
u Gallarguesu. Lucile nije imala dovoljno novca da se otputuje nekamo drugamo i zacijelo
joj je bilo nemoguće provoditi praznike nasamo s nama. Znala je koliko volimo to vrijeme
života u komuni, ponovni susret s bratićima i sestričnama, ona golema okupljanja oko stola
za kojim se jedva moglo prebrojati goste, čiji se broj neprestano mijenjao.

Svakog jutra obitelj bi se, naoružana hladnjacima i ručnicima, okupljala najprije na obali
Ponanta (jezero povezano sa Sredozemnim morem koje pripada općini La Grande-Motte), a
nekoliko sati poslije pola nas migriralo bi prema pravoj plaži Grand Travers. Žene su nosile
bikinije, mazale svoju preplanulu kožu uljima za sunčanje s mirisom monoia, pušeći
diskutirale, dok su se djeca igrala uz rub vode ili se svađala oko ulaska u čamac. Georges je
sad imao gliser srednje kategorije, s vanjskim motorom od šezdeset konja.
Oko jedanaest sati Liane bi sva razdragana izlazila iz svog 4L, skidala svoje nevjerojatne
naočale od narančaste plastike, navlačila sigurnosni prsluk i slalomirala na monoskiji pod
zapanjenim pogledima kupača. Svakog je dana imala jednodijelni kupaći kostim druge boje,
svake godine biran iz kataloga Trois Suisses, koji je isticao njezine bujne grudi i vitkost
struka. Posjedovala ih je cijelu zbirku.
Tom se, nakon mjeseci psihičkog kondicioniranja i intenzivnog treninga, uz histerično
bodrenje obitelji, napokon izdignuo iz vode. S vremenom je naučio sjeći valove i skijati na
samo jednoj skiji i Georges ga je sad trenirao za prvenstvo Francuske za hendikepirane.

S bandanom na glavi koja mu je priskrbila nadimak Gusar, kože preplanule od sunca,

Georges je glavninu dana provodio za volanom svog glisera, pozivao jedne, zadirkivao
druge, zahtijevao da oko njega žene hodaju golih grudi. Ljeto za ljetom, Georges je postao
zvijezda Ponanta. Osnažen tom aurom i premda nije imao nikakvu diplomu, odlučio je
podučavati skijanje na vodi. Ta ga je aktivnost činila sve poznatijim, omogućavala mu da
upoznaje ljude i pokrije benzin za skijaše iz obitelji. Georges je bio zabavan, strpljiv, dobar
pedagog, lista čekanja neprestano je rasla. Jezero je bilo njegov dominij, ovdje kao i drugdje
Georgesov je lik bio nezaobilazan.
Za svoje je unuke smišljao svakovrsne šale, od kojih je najnezaboravnija sigurno bila
kazeta sa smijehom. U vrtu u Gallarguesu Georges bi od trenutne zajednice regrutirao
desetak volontera. Oko mikrofona se, u znalački osmišljenom krešendu, štucalo, puhalo,
hihotalo, veselje bi raslo do sveopćeg spontanog luđačkog smijeha od kojeg smo se
presavijali. Kad bi kazeta bila snimljena, igra je mogla početi. Na ulazu u La Grande-Motte,
Georgesov Renault 21 zaustavio bi se na crvenom, širom otvorenih prozora. Unutra bi bilo
nas dvoje, troje ili četvero, Georges bi naredio da moramo izgledati mrzovoljno. Tada bi
ubacio kazetu i podesio glasnoću na maksimum. Mi smo unutra trebali ostati kao od
mramora, nikakva smiješka, nijedna obrva viša od druge. Sve su nam lađe potonule. Tobože
nezainteresirana izraza, vrebali smo reakcije iz susjednih automobila, prema kojima bismo
se naposljetku okretali, onako pokisli, dok je u našem autu kakofonija smijeha postajala sve
glasnija i glasnija. Kako je bilo vruće, većina se ljudi vozila s otvorenim prozorima. Kad bi
lokalizirali to bučno veselje, susjedi su nas promatrali, isturivali glave, zaprepašteno
pogledavali jedni druge i na kraju se obično počeli smijati. Ponekad bi neki od njih iskrsnuo
u posljednjoj minuti, uz koncert truba (u međuvremenu bi se već upalilo zeleno) i pitao nas
koji radio slušamo.
Predvečer kad bismo se vratili u Gallargues, Georges bi zvonio na aperitiv i okupljanje. Uz
Listel brut slavili su se nautički podvizi dana, komentirali odlasci i sljedeći dolasci,
reorganizirala podjela soba, čavrljalo se.

Voljela sam i tu kuću, gužvu, žamor, razvučene sate pod suncem, večernje šetnje po uskim
uličicama Gallarguesa, fešte i plesove okolnih sela.
Ipak, unatoč luđačkom smijehu, prepirkama, gnjevnom urlanju, eksplozivnim
sjećanjima (na primjer, kad je Georges pred tridesetero ljudi manu militari izbacio
predstavnika Le Petita, kojeg je pozvao bogzna tko i koji je imao tu nesreću da je zagovarao
pasterizirani kamember), ta bučna ljeta u komuni nikad nam nisu dopuštala da u
potpunosti zaboravimo na Lucileinu odsutnost-prisutnost, onaj njezin način da boravi
usred gungule i ne sudjeluje ni u čemu.
Okolnom metežu Lucile je suprotstavljala svoj satrveni mutizam.

Kad razmišljam o tom dobu, pada mi na um jedno sjećanje koje mi još i danas ima gorak
okus.
Lucile si je, sama u svom malom stanu u Parizu, naposljetku kupila televizor. Svake
srijede gledala je seriju Dallas, tada na vrhuncu slave, nije propuštala ni jednu epizodu i nije
to skrivala. Na obiteljskim okupljanjima, evociranje Dallasa pred Lucile postalo je
učestalom šalom, repetiranim gegom. Naime, da bi se Lucile izmamio osmijeh na lice – baš
kao što se kod neke životinje izaziva određeno ponašanje uvjetovano ne znam kojim
PavlovIjevim refleksom – bilo joj je dovoljno zapjevati pjesmu sa špice. I svi bi, moji bratići i
sestrične, tete, sam Georges, zapjevali u zboru:

Dallas, tvoj nesmiljeni svijet, veliča zakon jačega, Dallas, i pod svojim neumoljivim
suncem, bojiš se samo smrti.

Tada bi se Lucile, koja je čitala Mauricea Blanchota i Georgesa Bataillea, Lucile čiji je
smiješak bio tako rijedak, široko osmjehivala, smijala se čak, i parala mi srce.
U nekom slijepom bijesu, zamišljala sam da ih gazim, da ih probadam šakama, sve sam
ih mrzila, jer mi je tada padalo na um kako su oni krivi zbog onog što joj se dogodilo, a sad
se tome grohotom smiju.

Magla u koju je Lucile ušla trajala je gotovo deset godina.

 Tijekom tog razdoblja ostavila je svoju trgovinu u Ulici Francis-de-Pressensé (u koju se
osim nekoliko prijatelja i pokojeg znatiželjnika nitko nikad ne bi odvažio ući) i našla posao
kao tajnica kod jednog izdavača školskih knjiga. Čini mi se, ali nisam sigurna, da ju je
nakladi Armand Colin predstavila jedna mlada žena koju je upoznala u toj četvrti. Posao joj
se uglavnom sastojao od strojopisa i izvršavanja nekih administrativnih zadataka. Nije se
loše snašla, primili su je nakon probnog roka. Raditi, ovdje ili negdje drugdje, za nju je
postala kušnja kao što joj je to bio i ostatak života, i na svakom kraju vikenda pomisao na
novi tjedan gušila ju je tjeskobom i činila joj se nepremostivom.

Mislim da je tih deset godina, nakon što se izvukla, za Lucile predstavljalo tek jednu
neodjeljivu cjelinu, bez zasjeka ni reljefa, u kojoj nije mogla razlikovati različita razdoblja,
nedjeljivu cjelinu od koje je sačuvala samo neko bolno, ukrućeno, jednoliko mutno sjećanje,
premda je unutar nje imala dvije nove manične faze.

Prva se dogodila nakon moje mature, upravo kad sam dolazila ponovno živjeti u Pariz i
uselila se k njoj u mali dvosobni stan u Ulici Entrepreneurs. Lucile je svoj madrac i njegovo
drveno postolje smjestila u dnevnom boravku, a ja sam spavala u jednom od malih kreveta
u Manoninoj sobi, gdje bi mi se Manon, koja je i dalje živjela u Normandiji, pridružila kad bi
došla k nama svakog drugog vikenda. Ja sam se upravo upisala na prvu godinu književnosti,
otkrivala studentski život i iznova se privikavala na pariški ritam. Lucile je vodila onaj
monotoni i uredni život koji je slabo prikrivao njezin unutarnji nered, tu i tamo izišla bi iz te
tuposti, na mahove, naglo, pri nekoj digresiji ili nekom hiru. Malo-pomalo počeli su se
javljati znakovi novog napadaja, nije mi dugo trebalo da ih prepoznam. Lucile se počela
ushodavati, kupovati novi kuhinjski pribor (među ostalim i ekspres-lonac SEB), spominjala
povišice koje bi trebale doći i čiji je iznos zvučao nevjerojatno, te nekakvu posebnu premiju
koja će nam omogućiti da s Manon i Tomom za božične praznike otputujemo u Djerbu.
Počela je sve učestalije izlaziti i vraćati se, kovala planove, a onda se jedne večeri nije
vratila. Čekala sam je do kasno u noć, napokon se pojavila s onim pogledom koji je dolazio
izdaleka, ispričala mi o ludoj večeri kod Immanuela Kanta i o svom prvom susretu s
Claudeom Monetom koji neće biti i posljednji, sigurna je, on je šarmantan i bili su si jako
simpatični. Nazvala sam Lucileine sestre. Justine je odmah poduzela sve moguće mjere,
obavijestila njezine na poslu, gdje su se već počeli čuditi njezinoj iznenadnoj uskomešanosti
i novcu što ga je po hodnicima dijelila siromašnim ljudima koji nisu bili siromašniji od nje.
U kratko vrijeme organiziralo se nešto što je Lucile dovelo u jedan od paviljona bolnice
Sainte-Anne u kojoj će provesti nekoliko tjedana.
Ubrzo su mi dopustili da je posjećujem, na rubu grada, a ipak usred njega (Sainte-Anne je,
naime, pravi grad u gradu). Za tih posjeta otkrila sam oblik bijede i napuštenosti za koji
nisam imala pojma da postoji. Jednom kad sam nešto čitala, zapitala sam se koje je točno
značenje riječi déréliction11, tražila sam je u rječniku. Sad sam dobila ilustraciju. Ovdje su se
žene i muškarci vukli pregrijanim hodnicima, provodili po cijele dane pred loše podešenim
televizorom, njihali se na stolcima ili se skrivali pod pokrivače koji nisu imali na
mnogočemu pozavidjeti onima iz zatvora. Neki su tu bili godinama, bez izgleda za neko
drugo mjesto, jer su predstavljali opasnost za sebe same ili za druge, jer nije bilo drugog
mjesta gdje bi ih se moglo smjestiti, jer je njihova obitelj odavno od njih digla ruke. Po
povratku s tih posjeta, opsjednuta tim atmosferama, pisala sam o vratima koja se za mnom
zatvaraju, svežnjevima ključeva koji zveckaju, bolesnicima koji tumaraju hodnicima, zvuku
tranzistora, onoj ženi koja je ponavljala Moj Bože, zašto si me napustio, onom muškarcu
koji je od bilo koga tko bi mu ušao u vidno polje tražio cigaretu, i po deset puta zaredom, o
onim mehaničkim, razglobljenim tijelima, omlitavjelim od neaktivnosti i dosade, onim
ukočenim pogledima, koracima koji se vuku, onim stvorenjima koje ništa, činilo se, nije
moglo izvući odande i koje su samo lijekovi sprečavali da urlaju.
Nakon nekoliko dana Lucile je upoznala cijeli paviljon koji bi mi, kad bih joj god došla u
posjet, htjela iznova predstaviti. Gospođa R., gospodin V., Nadine, Helene, gospođa G., cijela
turneja koja je obično završavala onom ženom izdužene figure, odjevenom u crno, koja me
gledala s istim halucinantnim izrazom i nekim proklinjućim tonom ponavljala Lucile lijepa
vam je kći. Lucile je dijelila sobu s jednom Mađaricom prozirne kože čije lice kao da je
umaklo vremenu.
Bilo mi je sedamnaest godina, nisam znala ništa o mentalnim bolestima. Pogledi koje
sam susretala u tom paviljonu beznađa proganjali su me ponekad danima.

Nakon nekoliko tjedana Lucile je dobila pravo na izlazak. Jedne subote poslijepodne otišla
sam po nju u Sainte-Anne, čekala me sjedeći na jednoj stolici, sklopljenih ruku položenih na
svojoj ručnoj torbici. Autobusom smo otišle do kvarta u kojem smo živjele i provele
nekoliko sati vani. U Monoprixu je umiljat melodičan glas obećavao lude cijene, 50%
popusta na sav kućni tekstil, krevetninu, ručnike, presvlake, lude cijene za koje smo imale
vremena tek nekoliko minuta. Što se tiče ludila, prestravljivala me pomisao da bi Lucile
mogla pobjeći, umaknuti mom nadzoru, ili da se više neće htjeti vratiti u bolnicu. No kad je
pala večer, počela je gledati na sat, bojala se da će zakasniti, ne smije propustiti večeru ni
vrijeme davanja lijekova, nije je trebalo moliti da se vratimo. Ondje se osjećala dobro, u
zaklonu od same sebe, bila je tako umorna.
Bilo je i drugih izlazaka, drugih poslijepodneva ukradenih od zasićena zraka paviljona,
drugih trenutaka slobode daleko od praznih sati u onoj zajedničkoj dvorani kojom nikad
nikakav propuh ne bi prostrujao.
U vlaku koji nas je vozio na vikend u Pierremontu, Lucile, kojoj delirij još uvijek nije sasvim
prošao, pričala je sa svima živima na nekom makaronskom engleskom koji je zabavljao
cijeli vagon. Nisam više znala kako da je zaustavim, mimikom sam se iza njezinih leđa
pokušavala ispričati. Lucile je htjela sjesti ovdje a ne ondje, pa ondje a ne ovdje, zamolila
jednog putnika da se makne, drugog da pomakne torbu, would you mind please virer your
bag somewhere else because you know it is difficult for me to stay here, I mean in a train. I’m
sorry I’m desease you know, but let me introduce you my daughter she is very gentle but a bit
susceptible.

Sljedećeg Božića nije više bilo govora o Djerbi ni ikakvoj plaži, Manon je došla u Pariz i
odvele smo Lucile u Pierremont gdje su se već tjednima spremala grandiozna slavlja. Te
godine tema Badnjaka počivala je na trima bojama: crvenoj, bijeloj i srebrnoj. Poštivali smo
odjevni kod, razmijenili svakojake simbolične poklone ili veličanstvene “bonove za to i to”
napisane s ljubavlju, jer smo svi bili švorc. Lucile se vratila na svoje mjesto statista i nije
izgovorila ni riječ.

Kad je Lucile nekoliko tjedana poslije izišla iz bolnice, ja sam se odselila iz njezina stana.
Nisam više htjela živjeti s njom. Započela sam seriju više-manje sretnih sustanarstava, već
prema prilikama koje bi se ukazale, koja je trajala gotovo dvije godine.
Lucile se vratila na svoj posao, gdje su bili dovoljno milostivi da joj sačuvaju mjesto.
Manon je opet počela dolaziti vikendom.
Silno sam željela da to za nju bude vrijeme koje će provesti smireno, neki privid
oporavka, no nisam joj imala ponuditi ništa više od svoje prisutnosti kod Lucile kad bi
došla, pokoji ručak, šetnju ili večeru, i svoju sirovu i zacijelo slijepu želju da nas izvučem
odande.

U to isto doba Lucile je upoznala Edgara, slikara akvarelista uništena alkoholom, kojeg
talent nije spasio ni od čega. Edgar je postao njezin ljubavnik, pili su zajedno, litre i litre
piva, Lucile se napuhavala naočigled i još više udaljavala.

Probudila sam se usred noći, sjela u krevetu, tražila neku sliku u tami, neki glas u tišini,
malo-pomalo javilo mi se sjećanje na ono što mi je rastrgalo san: radilo se o jednom filmu
na superosmici koji je snimio Gabriel, prije nego što smo došle živjeti kod njega, jedan od
onih filmova koje je snimao za školskih praznika, kojima smo obožavale razrađivati priču i
peripetije. Točnije, radilo se o meni u jednom od tih filmova, i mom pištavom,
nepodnošljivom glasu. Malo-pomalo sjećanje se izoštrilo, nisam bila sasvim sigurna u svoje
pamćenje, bilo je nešto u vezi s pisanjem i s ludilom, možda izmišljam, možda sam
rekonstruirala tu sekvencu, preoblikovala je, morala sam vidjeti taj film da mi srce bude na
mjestu. Imala sam kopiju negdje na nekom DVD-u, zakopanom u neredu dnevnog boravka.
Prisilila sam se da ne skočim iz kreveta u tri ujutro, iznova sam legla u tami, prevrtala se i
prevrtala, pričekala sutra da se prihvatim prekopavanja koje će me osloboditi te sumnje.

Jutros sam našla taj film. Snimio ga je moj otac kad sam ja po svoj prilici imala trinaest
godina, a Manon devet, ne bih znala sa sigurnošću datirati te prizore, ali sigurno su od prije,
prije Lucileine bolesti i našeg naglog preseljenja u Normandiju. Pod šaljivim vodstvom naše
maćehe, uz muziku koju je Gabriel dodao pri montaži, parodirale smo jednu TV-emisiju
koja bi se mogla smjestiti na jednaku udaljenost od Apostrophes i Grand Échiquier. Prije
nego što je i sama potonula u bezdane koji su je stajali života, naša pomajka Marie-Anne
bila je vrlo lijepa žena, nipošto bez mašte. Sekvenca je totalna improvizacija, ništa nismo
unaprijed probale. Marie-Anne najprije intervjuira Manon koja utjelovljuje Cunégonde
Gertrude, pjevačicu međunarodne reputacije, uoči četiri tjedna koja se sprema provesti u
Olympiji. S krznom oko vrata, olovkom nacrtanih obrva, Manon i njezin lažni izgled Edith
Piaf za umrijeti su od smijeha. Preslatka djevojčica kakva je bila, nesigurna u ulozi zvijezde,
ganula me do suza. Marie-Anne, koja evocira šuškanja o njezinim ljubavnim pričama
(govori se o Yvesu Mourossiju i princu Charlesu), Manon odgovara da bi mogla zavesti još
stotinu drugih. Malo poslije Marie-Anne otpočinje sljedeći intervju. Večeras ima
zadovoljstvo ugostiti Jeanne Champion, spisateljicu prevođenu u cijelom svijetu čija je
trinaesta knjiga, Braća Montaurian, bestseler. Ja se pojavljujem na ekranu, jednako
napirlitana, našminkanih usana i pougljenjenih očiju, dok Marie-Anne rezimira roman koji
govori o mojoj teškoj mladosti, obilježenoj uzastopnim internacijama moje majke,
alkoholizmu mog oca, ukratko, onim bolnim godinama kojih sam se, čini se, oslobodila
pisanjem. “Ima vrlo mučnih ulomaka”, dodaje ona kao upozorenje. Ja odgovaram na
nekoliko pitanja, naglašavam kako je roman u SAD-u preveo Orson Welles (to je vjerojatno
prvo američko ime koje mi pada na pamet, za dlaku izbjegavamo luđački smijeh). Nešto
poslije Manon pjeva pjesmu koju uživo improvizira (i čije su riječi silno zabavne), dok se ja
pravim da naglas čitam ulomak iz romana, koji malo-pomalo izmišljam unatoč smijehu koji
mi nezaustavljivo navire. To je taj glas koji mi se javio u snu, taj isforsirani glas koji oponaša
melodramu, taj užasni glas koji govori o aziiiiilu za umobolne. Ima nešto patetično u tom
mom nastupu što ne znam definirati, onkraj čudnih predznaka što ih sadrže pitanja moje
pomajke, negdje sam na pola puta između djetinjstva i puberteta, između smijeha i suza,
između borbe i odustajanja, nosim onaj grozni zubni aparatić i ne prestajem se bacakati na
sve strane. Mrzim taj video, svoj glas, svoje kretnje, svoja gola ramena i gomilu nakita.
(Obuzeta nekom sumnjom, upravo sam prosurfala po internetu i ustanovila da Jeanne
Champion postoji. Prava Jeanne Champion slika, napisala je šest romana i doista je 1979.
objavila knjigu pod naslovom Braća Montaurian.)
Tijekom dana javilo mi se još jedno sjećanje. Davno smo ja i otac moje djece, koji je redatelj,
imali plan napraviti kratkometražni film za koji sam ja napisala scenarij. Pripovijedao je o
ženi hospitaliziranoj u Sainte-Anne koja je dobila prvo dopuštenje za izlazak, kći dolazi po
nju i vodi je po Parizu, u silnom strahu da će joj majka pobjeći. Zvukovi, glasovi, komadići
dijaloga uhvaćeni s televizije, oglasi iz zvučnika u trgovinama, razgovori koji se čuju u
autobusu imali su ključnu ulogu. Poslali smo ga u CNC s molbom za financijsku potporu i
scenarij je nekim čudom prošao barijeru prve komisije. Bili smo ludi od sreće. Potom je bio
odbijen i vratio nam se s ovim komentarom: opis psihijatrijskog svijeta nije realističan.

Manon mi je neki dan rekla da ju je više osoba (posebice naš otac i brat) pitalo ne
predstavlja li joj problem to što ja pišem o Lucile, ne zabrinjava li je to, ne smeta li je, ne
muči, što ja znam što još. Manon je odgovorila da će knjiga biti moje viđenje stvari, dakle
tiče se mene, pripada meni, baš kao što mi je i Violette rekla da će joj biti drago pročitati o
mojoj Lucile. Manon danas ima tu vrstu mudrosti, usprkos svojim traumama.

Nisam napisala kako sam nakon povratka u Pariz i Lucileina boravka u Sainte-Anne, unutar
jedne školske godine, prestala jesti, sve dok nisam osjetila smrt u svom tijelu. To je
uostalom bilo upravo ono što sam htjela: osjetiti smrt u svom tijelu. S devetnaest godina
imala sam trideset šest kila na visinu od metar sedamdeset pet i završila u bolnici u stanju
neishranjenosti blizu kome.
Godine 2001. objavila sam roman koji govori o hospitalizaciji anoreksične djevojke.
Hladnoća koja je obuzima, hranjenje putem enteralne sonde, susrete s drugim pacijentima,
postupno vraćanje osjeta, osjećaja, ozdravljenje. Dani bez gladi dijelom je autobiografski
roman u kojem sam, uz iznimku nekoliko kratkih izleta u prošlost, htjela zadržati jedinstvo
vremena, mjesta i radnje. Konstrukcija je prevladala nad ostalim, nijedan od sporednih
likova nije doista postojao, roman uključuje dio fikcije i, nadam se, poezije.
Moj sadašnji rad čini mi se istodobno pogibeljnijim i uzaludnijim. Danas se uvijek
dogodi neki trenutak kad mi oruđe ispada iz ruku, kad mi rekonstrukcija izmiče, jer tražim
neku istinu koja se smješta izvan mene, koja je izvan mog domašaja.
Anoreksija se ne može svesti na želju nekih djevojaka da nalikuju manekenkama, sve
mršavijim i mršavijim, istina, koje preplavljuju stranice ženskih časopisa. Gladovanje je
moćna i nimalo skupa droga, to se često zaboravlja reći. Stanje neishranjenosti anestezira
bol, emocije, osjećaje, i u prvo vrijeme funkcionira kao zaštita. Restriktivna je anoreksija
ovisnost u kojoj se vjeruje u kontrolu, dok ona vodi tijelo prema njegovu uništenju. Ja sam
imala sreću što sam upoznala liječnika koji je toga bio svjestan, u doba kad je većina
anoreksičarki bila zatvorena između četiri zida u nekoj praznoj prostoriji, a jedini im je
horizont bio neki ugovor o težini.
Neću se ovdje vraćati na to razdoblje svog života, zanima me samo kako je on mogao
djelovati na Lucile, njegov odjek.
Lucile je, nemoćnija nego ikad, bila daleki promatrač mog propadanja. Bez ijedne geste,
bez ijedne riječi ljutnje ili boli, nesposobna da izrazi bilo što, cijelo vrijeme koliko je trajao
moj pad, Lucile mi je nijemo odolijevala, premda nije okretala glavu. Njezine zakašnjele
riječi, “pa ti ćeš umrijeti”, i bespomoćan ton kojim ih je izrekla, dali su mi naslutiti slijepu
ulicu u kojoj sam se našla.
Nekoliko godina poslije, kad sam i sama postala majka, često sam mislila na bol koju
sam nanijela svojoj.

Nekoliko tjedana nakon moje hospitalizacije, psihijatar pod čijim je nadzorom bila Lucile i
kojem je u najmanju ruku morala izložiti situaciju, zamolio ju je da dođe sa mnom. Lucile
me nazvala, inzistirala je, doktor A. pomislio je da nam to može pomoći, moram to učiniti
zbog nje ako već ne zbog sebe.
Ušla sam u ordinaciju poslije Lucile, nisam imala ni najmanje volje biti ondje, sve mi je
to bilo nepodnošljivo, izbezumljivalo me, što ću ja s tim psihijatrima, psihoanalitičarima i
ostalim psihoterapeutima koji nikad nisu znali izvući Lucile iz njezine nevolje, jedan
beskorisniji od drugog, nesposobnjakovići koji su od moje majke napravili robota. Doktor
A. postavio mi je nekoliko pitanja koja sam zaboravila, bila sam napeta, defenzivna držanja,
nisam imala volje pričati s tim čovjekom, pogađati se s njim na bilo koji način, htjela sam
mu pokazati koliko ne odobravam njegovo postojanje i kako se neću dati vući za nos. Za što
je on sposoban, osim prepisati nekakve tamo dodatne kapi koje treba otopiti u čaši vode?
Iznenada me doktor A. zamolio da sjednem Lucile u krilo. Ne bih li dobila na vremenu,
zamolila sam ga da ponovi, pomislila sam ma za koga se taj idiot smatra, imala sam na sebi
traperice veličine 12 kojima se dobro sjećam boje, dah mi se zaustavio, on je blago ponovio:
htio bih da sjednete mami u krilo. Tada sam ustala, sjela Lucile u krilo i u manje od deset
sekundi pukla. Nisam plakala mjesecima, onako zaštićena hladnoćom, niskom
temperaturom krvi, otvrdnula od izolacije, od neishranjenosti sam počela bivati gluha i
tijekom jednog dana do mog je mozga dospijevao tek vrlo ograničen broj informacija.
No ovo je bio val, zapljuskujući val, nagla plima.
Dok sam jecala u majčinu krilu, doktor A. je sugerirao Lucile da mi da papirnati rupčić.
Lucile je prekopala po svojoj torbi, pružila mi rupčić, a doktor A. je rekao:
– Vidite, gospođo Poirier, vaša kći vas još uvijek treba.

Jednako preneražene jedna i druga, izišle smo iz ordinacije i zaputile se jednim od onih
velikih bulevara u 18. arondismanu kojem sam zaboravila ime. Nisam tu scenu ispričala u
svom prvom romanu, iz nekog razloga koji sam također zaboravila, možda zato što je ona u
to vrijeme za mene još uvijek imala prejak naboj. U toj knjizi napisanoj u trećem licu, u kojoj
je lik Laure moj dvojnik, ispričala sam, međutim, kako ju je njezina majka posjećivala u
bolnici nekoliko puta tjedno, tražila riječi i malo-pomalo iznova počela govoriti. Kako se
Laureina majka, naprasno vraćena u svoju ulogu, otrgla bezdanu i iznova pronašla neki
privid života.

Kad smo jednom ručale zajedno, Manon se vratila na razgovor koji smo vodile o Lionelu
Duroyu i o tome kako su ga braća i sestre odbacili nakon što mu je roman objavljen. Manon
odobrava moj projekt, iznova potvrđuje svoju podršku, no kad bolje razmisli, zapravo ju je
strah. Boji se da ću o Lucile dati odveć grubu, odveć negativnu sliku. Ne radi se kod nje o
poricanju, nego o stidu. Primjerice, priznala mi je, scena iz Dana bez gladi u kojoj majka
koja je popila previše piva, nesposobna da ustane sa stolca na kojem sjedi, mokri pod sebe,
činila joj se strašno mučnom.
Podsjetila sam Manon da se to dogodilo (kao da je to mogla zaboraviti).
Tema je, dakako, bila apsurdna i ništa nije opravdavala. Moje pamćenje krije i druge
scene koje se tiču Lucile, još mučnije, o kojima zacijelo nikad neću pisati.

Prije nego što će Lucile doživjeti još jedan delirij, sve tri proživjele smo jedno ugodno
razdoblje, jednu neobičnu zagradu s nejasnim okusom mira.

Nekoliko mjeseci nakon mog izlaska iz bolnice, Manon, koja je kod Gabriela proživljavala
jednu kriznu situaciju koja joj je život činila nemogućim, banula je jednog dana kod Lucile,
usred školske godine. Činilo se da je Lucile bolje, držala se čvrsto svog posla, prestala piti i
počinjala pomalo govoriti.
Sljedeće godine, da ne bi više morala prelaziti cijeli Pariz (Gabriel se preselio u Neuilly i
Manon je ostala ondje u školi), moja se sestra upisala u jedan koledž u 15. arondismanu.

S Manon je Lucile plesala na Les Rita Mitsouko, išla na tečaj engleskog koji je pokrivalo
poglavarstvo Pariza, komentirala glupave TV-sapunice.
S Manon je Lucile iznova naučila neki oblik lakoće.
Ja sam tada dijelila stan s jednom prijateljicom, na dva koraka od Lucile, i nakon nekoliko
mjeseci neodlučnosti nastavila studij. Malo-pomalo učila sam umirivati svoju brzinu, svoju
turbulentnost, prihvaćati svoju preveliku propusnost, krotiti taj apetit za životom koji me
proždirao.
Lucile nam je objema pokušavala pokazati novo lice, bila je pažljiva, susretljiva, počela
se opet baviti kuhanjem, smišljala nove recepte i svakog mi tjedna ostavljala, obješenu o
svoj prozor, vrećicu slatkiša koje sam voljela.
Kad bi mi završila predavanja svraćala sam u Ulicu Entrepreneurs na čaj, improviziranu
večeru ili film u kino-klubu. Mamin i sestrin odnos malo se pomalo tkao unutar novih
kontura i opet zadobivao vidljiv oblik. Pripovijedale smo svaka o svom životu, Lucileina bi
priča uvijek bila kraća od naših, oprezna. Nedjeljom bismo išle u kino Beaugrenelle ili u
Kinopanoramu, u proljeće uživale u prvim zrakama sunca ispružene na travnjacima u
parku Saint-Lambert ili sjedeći na klupama u parku Georges Brassens. I zimi i ljeti satima
smo se šetale.

Lucile je uvijek voljela hodati po Parizu, istraživati nove četvrti, predahnuti negdje uz sok ili
toplu čokoladu, opet krenuti u šetnju, puštati da je nosi i opija fizički napor. Zajedno ili
odvojeno, hodanje je nedvojbeno aktivnost koju smo Manon i ja s njom najviše dijelile.

To je bilo jedno mirnije razdoblje, u kojem bi se Lucileino lice ipak ponekad ugasilo ili
iznenada ukočilo, u kojem ju je obeshrabrenost mogla satrti, u nekom kišnom danu, u
kojem bi odjednom izlazila iz svoje suzdržanosti i izražavala svoj gnjev, jer se osjećala
odbačenom ili podcijenjenom. Znale smo koliko je Lucilein život prije svega stvar
pozologije, koliko je sve to krhko. No Lucile je bila tu, na svoj način: dragocjena i nikad
nametljiva prisutnost. Bilo je to vrijeme zatišja koje nam je omogućilo da povratimo snage.

No zahvaćena odbijenim valom vlastite boli i krivnje, Lucile je još jednom razbila na
komadiće premise nekog poslije, indicije neke moguće rekonstrukcije.

Lucile je ponovno počela piti. Manon je to primijetila čim se vratila s praznika. Kad je
pokušala s njom razgovarati, Lucile joj je odgovorila da ima četrdeset godina, nema
prijatelja, nema ljubavnika, ima posao koji je smrtno dosadan, dakle normalno je i čak
poželjno da bježi od stvarnosti. Lucile nikad od nas ništa nije krila, naprotiv, nismo mogle
ne uočiti provokaciju kad bi pred našim očima jednu za drugom odčepljivala boce piva ili u
WC-u nalijepila članak o rizicima što ih nosi redovito uzimanje Rohypnola, lijeka protiv
nesanice koji je uzimala godinama, te opasnostima njegova kombiniranja s alkoholom. Ja
sam u njezinu ponašanju najprije vidjela neku vrstu poziva u pomoć, neko neprihvaćanje
činjenice da mi odrastamo i udaljujemo se od nje, neku nejasnu želju da se uloge obrnu, da
privuče našu pažnju. Nekoliko tjedana Manon me obavještavala o Lucileinu držanju, koje je
postajalo sve evazivnije i tajanstvenije. Što se tiče imaginarnog, Lucile je neprestano
prežvakavala zle namjere što ih je pripisivala onim rijetkim ljudima koji su je okruživali,
umišljala da je žrtva špijunaže i raznih pokušaja prevare, da i ne spominjem plin koji je kod
kuće u nekoliko navrata našla otvoren.
Zatim si je uvrtjela u glavu da Manon puši crack, izbacila je iz stana i poslala natrag
Gabrielu.
Lucile je, kao i još sedamnaest namještenika, zbog ekonomskih razloga upravo bila
otpuštena iz izdavačke kuće za koju je radila godinama. Preplavljivala ju je tjeskoba.
U stanju agitacije koje nije slutilo ni na što dobro, agresivna, sumnjičava, Lucile je nizala
misterije o svom privatnom životu, izmišljala ljubavne sastanke i nekakve tajanstvene
planove koje bi pred nama evocirala tek u natuknicama, odlučila je otkazati stan iz kojeg je
htjela otići iz nekog razloga koji nije mogla otkriti, iako se radilo o velikoj novosti koja bi joj
trebala omogućiti da nas obje obaspe darovima. Nekoliko dana poslije Lucile je odlučila sve
svoje stvari (namještaj, odjeću, kućanske aparate) dati Emmausu i zakazala sastanak na dan
isteka svog ugovora. Imala je u vidu krupan posao. Od jedne prijateljice s kojom se
namjeravala udružiti doznale smo da se Lucile sprema opljačkati Muzej života u
romantizmu ne bi li se domogla nakita Georges Sand. Odbila je posjet Liane koja je redovito
dolazila k njoj da joj pomogne, spustila slušalicu svakom tko bi se zabrinuo za njezino
duševno stanje.

U samo nekoliko dana Lucile je postala nedokučivom. Jedne večeri kad sam uspjela ishoditi
da se nađemo u Café du Commerce, Lucile mi je objasnila da je cijeli mikroinformatički
sustav u Armand Colinu sad pod njezinom kontrolom, zahvaljujući tečaju usavršavanja koji
je prošla nekoliko mjeseci prije. Uostalom, cijeli je njezin život sada pod vlašću informatičke
logike, što znači da joj je dovoljno pritisnuti nekoliko gumba da bi pokrenula raznorazne
događaje, međutim, objašnjavala mi je, događa se da se prevari, svjetla se pale i trepću.
Svejedno, nema razloga uzrujavanju. Priznala mi je da je prestala uzimati lijekove. Bilo joj je
dosta vegetiranja, nije više htjela takav život kojim upravljaju neuroleptici, htjela je živjeti
stvarnost, osjećati je, biti živa.

Nekoliko dana poslije Lucile me obavijestila da se namjerava useliti u neku sobu za

služavke čiju mi je adresu odbila dati. Justine i Violette razmišljale su o tome da je
presretnu kad izlazi s posla ne bi li je nagovorile da se podvrgne liječenju, no Lucile već
nekoliko dana nije išla na posao i postala je nepronalazivom.
 Nekim slučajem koji to zacijelo nije bio, u isto vrijeme ja sam zaradila neku grdnu
infekciju koja me u nekoliko tjedana, jednog listopadskog jutra, dovela do hitne službe u
bolnici Boucicaut. Infekcija je zahvatila jetru, bila sam žuta i, u prenesenom kao i u
doslovnom smislu, nesposobna bilo što učiniti. Paralizirana od boli, nisam obavijestila
Lucile – koja je, prema posljednjim vijestima, krstarila 14. arondismanom u potrazi za
nekim klošarom u kojeg se zaljubila – nego je to učinila Bérénice, Gabrielova sestra, koja se
brinula za nas kad smo dolazile u Zubarsku školu i čija je prisutnost u više navrata za mene
bila spasonosna. Bila sam smjesta hospitalizirana.

Iste večeri ili sutradan, u sobu u kojoj sam imala sreće biti sama, banula je Lucile, sva
naelektrizirana i izvan sebe. Violette, koja mi je došla u posjet, bila je izbačena iz sobe uz
bujicu predbacivanja i uvreda, ponešto zabrinuta što me mora ostaviti samu s Lucile koja je
izgledala kao da će me ošamariti (kretnja joj je ostala zaleđena u zraku), prigovarala mi što
sam bolesna i pozivala me da se zapitam kome to može koristiti.
– Tako ti meni, hitna, infuzija – dobacila mi je čim su se vrata zatvorila.

Odbijala sam diskusiju. Predala sam se, jedva sam mogla maknuti malim prstom, stvari su
bar bile jasne, htjela sam da me se pusti na miru, da me se zaboravi, htjela sam biti izvan
širokog bojnog polja koje je Lucile otvarala. Bolnica mi je u neku ruku pružala neki
neutralni, zaštićeni, prostor, ukratko, opciju uzmaka.
Prikovanoj za krevet, spojenoj na impozantnu infuziju antibiotika, pred razjarenom
majkom koja se poput zvijeri vrtjela po sobi, situacija mi se iznenada prikazala u njezinu
najpatetičnijem i, dokle smo dogurale, najkomičnijem svjetlu.
Izbezumljena, očiju iskolačenih od nespavanja, sa štekom cigareta pod rukom, Lucile je
otišla kao što je i došla, nakon što me počastila jednim ubojitim “glupačo”.
Violette se vratila u moju sobu nakon što je otišla Lucile, koju je srela dolje na kraju
stuba i koja ju je nazvala debelom jadnicom, što uopće nije bilo tako.
Lucile se pojavila još nekoliko puta, sve uzbuđenija, darovala mi plastičnu reprodukcije
jedne Degasove plesačice koja se prodavala u muzeju Louvre i za koju je zahtijevala da je
stavim na televizor (za Manon je kupila reprodukciju kipića egipatske mačke iz 4. stoljeća
prije Krista). Spominjala je brojne darove koje će nam uskoro moći priuštiti zahvaljujući
otpremnini i drugim tajanstvenim prihodima, pričala mi je o Grahamu Hardyju, svom
klošaru alkoholičaru i violinistu koji živi u jednom od posljednjih skvotova u 14.
arondismanu, između Ulice Ouest i Ulice Gergovie. Graham je razbaštinjeni izdanak jedne
stare škotske obitelji, živi od sjajne glazbe koju izvodi u metrou, po kvartu kruži glasina da
je iz Škotske pobjegao nakon što je ubio čovjeka. U nekoliko posjeta Lucile mi je donijela
gomilu beskorisnih predmeta koji su dolazili iz njezina doma: praznila je stan. Pustila sam
je da mi prekriva krevet papirima, kutijama i raznoraznim Tupperwareom.
Jedne sam večeri, u očaju, nazvala Justine, pa Violette, koje su imale svoje živote, svoje
probleme, svoje boli i nisu imale ni najmanje volje potpisati internaciju svoje sestre.
Suočena s njihovim oklijevanjem urlala sam da ne mogu više, da imam dvadeset jednu
godinu, satrta sam od umora i ne želim više sve to samo na svojim leđima. Kad su se duhovi
smirili, došle smo do zaključka kako je jedino mjesto gdje bi se Lucile moglo uhvatiti moja
bolnička soba. To baš nije obećavalo najpovoljnije uvjete prije operacije koja me čekala, ali
nismo imale izbora. Lucile će ovamo sigurno opet doći.

Sutradan je Lucile banula u moju sobu u deset ujutro, bljeđa nego ikad, tijelo su joj potresali
drhtaji. Podsjetila sam je da su posjeti zabranjeni prije 13 sati i zamolila je da dođe
poslijepodne. Lucile je pristala, ali se najprije riješila stvari koje mi je donijela: vaporizator
za biljke, Manonin bonsai, niz neidentificiranih starih plišanaca, špil vrlo posebnih karata
pomoću kojih se može čitati budućnost, cijelu seriju beskorisnih tričarija kojih je imala
pune džepove. Objavila mi je kako je upravo dobila veliki zgoditak, trideset tisuća franaka
čisto, jer je uspjela raznijeti Macintoshevu centralu. Kako je njezin slučaj bio doista izniman,
i apsolutno bez presedana, uprava Macintosha predložila joj je vrlo unosan posao koji k
tome ne oduzima previše vremena. Obećala mi je da će se vratiti malo kasnije, ja sam
odmah obavijestila Justine.
Poslijepodnevno čekanje na Lucile bilo je užasno. Justine je došla malo nakon mog
poziva, sati su protjecali u strahu od trenutka kad će se vrata otvoriti i mi ćemo ugledati
Lucile kako pada u zasjedu koju smo joj postavili. Još jednom sam bila kriva za veleizdaju.
Predvečer, dok je napetost u nama rasla, u moju su sobu iznenada nahrupile moje dvije
prijateljice s faksa, i iza njih Barnabé, dečko kojeg sam upoznala nekoliko tjedana prije i s
kojim sam se nadala uskoro zbližiti. Dok sam im pokušavala objasniti da bi bilo bolje da
dođu nekog drugog dana, Lucile je banula kao furija, ruku nakrcanih posterima i biljkama.
– Gubite se svi, i to smjesta!
U nekoliko minuta našla sam se na hodniku, zajedno sa svojim kolicima s infuzijom, dok
je u mojoj sobi Lucile skočila na Justine, grizla je, grebla i nazivala svakojakim imenima.
Justine mi je vikala neka pozovem SOS Psihijatriju, jedna od mojih prijateljica pojurila je na
recepciju. Vrata su se zatvorila, ja sam ostala u hodniku, presavijena od boli i tjeskobe, srce
mi je htjelo iskočiti, pokraj mene je bio Barnabé koji kao da je iznenada shvatio da ja baš
nisam djevojka iz dobre obitelji koju je mislio da je upoznao. Uzbunjene bukom, dotrčale su
bolničarke, vrata su se otvorila i ugledali smo Lucile kako leži na tlu i činilo se da joj je
ondje dobro.
Nekoliko sekundi nisam više percipirala ništa od gužve koja me okruživala: ispružena
na tlu, kao da je se metež koji je izazvala nimalo ne tiče, Lucile mi se smiješila, neki čudan
osmijeh, beskrajno nježan i razoružan. Vrijeme se zaustavilo.
 Justine je zamolila bolničarke da je ne ostave samu. U hodniku sam vidjela bljedilo
njezina lica, slomljena od tuge, shvatila sam koliko joj je teško biti tu, u toj ulozi, s tom
odgovornošću, i koliko se silovito taj trenutak pridodavao bolima iz prošlosti. Violette nam
se pridružila u hodniku, bolničarka je ostala s Lucile, čekali smo da dođe hitna.

U trenutku kad je Lucile izišla iz sobe i počela sve uokolo špricati vaporizatorom za biljke,
jedan savjesni stažist uhvatio me za ramena i odveo u jednu malu prostoriju gdje me
prisilno posjeo uz zapovijed da se ne mičem.
Lucile je naposljetku pristala sići do hitne službe gdje su je čekala kola hitne pomoći
koja će je odvesti u Sainte-Anne. Pregažen događajima, Barnabé je nestao.
Jedna od mojih prijateljica ostala je neko vrijeme sa mnom dok su Justine i Violette
pratile kola hitne pomoći kako bi bile prisutne kad Lucile stigne. Tada se morala vratiti
kući.
Najteži trenutak bio je taj prijelaz u samoću, koja mi je ipak bila potrebna da se
isplačem.

Navečer mi je jedna bolničarka s iskusnim izrazom na licu donijela tabletu za spavanje koju
nisam uzela. Sutradan ujutro u zoru na vrata moje sobe pokucala je neka žena slabašna
glasa.
– Dobar dan, ja sam dežurni psiholog. Dakle, čini se da je bio mali problem s vašom
mamom sinoć? Želite li razgovarati o tome?

S uzdahom sam joj odgovorila da ne, ne hvala, sve je u redu. Usvojila sam Lisbethin stav:
stvar navike.

Da bih napisala ove stranice, pročitala sam zaredom nekoliko bilježnica dnevnika koji sam
dugo vodila, zapanjena preciznošću s kojom sam gotovo svakog dana tijekom više godina
opisivala najznačajnije događaje, ali i anegdote, večernje izlaske, filmove, večere, razgovore,
problematike, najsitnije pojedinosti, kao da moram sačuvati trag svega toga, kao da
odbijam da mi stvari umaknu.
Činjenica je da sam zaboravila dobar dio onog što sadrže ti reci, moje je pamćenje
sačuvalo tek ono najupečatljivije i nekoliko više-manje cjelovitih scena, dok je ostatak već
odavno progutao zaborav. Dok čitam te zapise, upravo je to ono što me se najviše doima, ta
prirodna eliminacija koju diktira naš organizam, ta sposobnost koju imamo da prekrijemo,
izbrišemo, sintetiziramo, ta vještina selektivnog probira koja bez sumnje omogućuje da se
oslobodi prostor kao na hard-disku, da se raskrči, da se ide dalje. Čitajući te stranice, bez
obzira na Lucile, prisjetila sam se svog studentskog života, svojih djevojačkih preokupacija,
ljubavnih emocija, prijatelja, onih koji su još uvijek tu i onih koje nisam znala sačuvati,
bisera iz njihovih razgovora, njihova elana za tulumarenje, bezgraničnog divljenja koje sam
prema njima osjećala i zahvalnosti što ih imam pored sebe.
Među stranicama tih bilježnica našla sam umetnuta pisma što mi ih je Manon pisala u
doba kad ju je Lucile prisilila da ode od nje i u tjednima koji su slijedili. Manon je imala
sedamnaest godina. Čitajući o njezinu očaju rasplakala sam se kao što mi se već odavno nije
dogodilo.
Mislim da je Manon bila vezana za Lucile više nego što sam ja ikad bila, da je upijala
njezinu patnju više nego što sam ja na to ikad pristajala.

Što god da kažem i čime god da se razmećem, izaziva mi neku bol uranjanje u ta sjećanja, u
izvlačenju onog što se razvodnilo, izbrisalo, prekrilo nečim drugim. Malo-pomalo kako
idem dalje, uočavam utjecaj pisanja (i istraživanja što ih ono nameće), ne mogu ignorirati
da ono za mene predstavlja glavni faktor smutnje. Pisanje me razgolićuje, slama jednu po
jednu zaštitnu barijeru, u tišini rastače moj sigurnosni perimetar. Jesam li se trebala osjetiti
sretnom i snažnom i sigurnom da se upustim u jednu takvu pustolovinu, imati osjećaj da
imam manevarskog prostora, da tako stavim na kušnju, kao da je to bilo potrebno, svoju
sposobnost rezistencije?
Malo-pomalo kako napredujem, jedva čekam da se vratim u sadašnjost, htjela bih biti
dalje nego što jesam, vratiti stvari na njihovo mjesto, u fascikle, u kutije, spustiti u podrum
ono što u podrum pripada.

U međuvremenu važem svaku riječ, neprekidno se vraćam unatrag, ispravljam, preciziram,

nijansiram, odbacujem. To je ono što nazivam vozilo-metla, poslužilo mi je kod svih mojih
knjiga i dragocjen mi je saveznik. No ovaj se put pitam nije li mu otpala osovina. Gledam ga
kako se vrti u besmislenim koncentričnim krugovima, noću me napadne sumnja, probudim
se u četiri ujutro, odlučim odustati, kočim objema nogama, ili se naprotiv pitam ne bih li
trebala ubrzati, popiti mnogo vina i popušiti tone cigareta, ne bi li se ta knjiga trebala
napisati po kratkom postupku, nesvjesno i s osporavanjem.

Lucileine fikcije, premda sam prenijela njihove glavne motive (želja za moći i kontrolom,
nadnaravne moći, novac koji teče u potocima, mogućnost da nas obaspe darovima), ostaju
mi nepronične.
 To je također dio mentalnog poremećaja, onako kako ga opisuje Barbara, “taj plahi i
dugo potiskivani unutarnji prosvjed koji iskulja poput gejzira, iznenadan i brutalan iskaz
odbijanja da se dalje daš manipulirati ili satirati, koji se očituje modifikacijom tona, visinom
zvuka koja je normalnim ušima nepodnošljiva”.

Nadala sam se da će mi pisanje pomoći da shvatim ono što mi izmiče, te ultrazvukove koje
normalne uši ne mogu dešifrirati, kao da će me sati provedeni po škrinjama ili pred
kompjuterom naposljetku obdariti nekim osobitim sluhom, osjetljivijim, kakav posjeduju
neke životinje i, mislim, psi. Nisam sigurna da će mi pisanje omogućiti da idem dalje od
konstatiranja poraza. Poteškoće koje osjećam pripovijedajući o Lucile nisu tako daleko od
izgubljenosti koju smo mi osjećale, kao djeca ili tinejdžerke, kad bi ona nestajala.
Ja sam u istoj toj poziciji iščekivanja, ne znam gdje je ona, što radi, i ovog puta ti sati
izmiču priči i ne mogu ništa drugo do mjeriti širinu enigme.
TREĆI DIO
Tijekom svog posljednjeg boravka u Sainte-Anne, usred svojih uništenih snova i ostataka
delirija koji je na kraju popustio, Lucile je izvijestila doktoricu G. o svojoj iscrpljenosti. Ne
želi se više vratiti u tišinu, u prazninu tijela amputiranih osjeta, opet gledati u zrcalu svoje
lice bez uzbuđenja i bez dobi. Vrijeme je da se učini kraj tom ciklusu, tom ponavljanju. Ako
može birati, radije bi umrla.
Doktorica G. poslušala je Lucilein gotovo ugašen glas i radikalno joj promijenila terapiju.
Lucile je dugo osjećala divljenje prema toj ženi kojoj je hvalila inteligenciju i kulturu, koja je
bila sposobna jasno sagledati njezinu unutarnju katastrofu i sve dovesti u pitanje.
Doktorica G. nadzirala ju je nekoliko godina, bila joj je dorastao sugovornik, na visini
njezinih tjeskoba i njezinih mušica, pratila je korak po korak njezin povratak u život.

Tako se nakon deset godina močvare Lucile vratila iz daleka, povratila od svega, ostavila iza
sebe svoje sate među sablastima. Lucile, koja se nikad nije mogla uspeti po užetu, izdigla se
iz bezdana, a da nitko zapravo nije znao kako, kakvim zamahom, kojom energijom, kojim
posljednjim instinktom preživljavanja.
Bila je to borba, bio je to dug, postupan uspon prema svjetlosti, bio je to nevjerojatan
podvig, spektakularna lekcija o životu, bio je to preporod.

Nakon izlaska iz bolnice vratila se u svoj mali stan u Ulici Entrepreneurs (Justine je uspjela
uvjeriti vlasnika da ne treba obraćati pozornost na to što ga je Lucile otkazala). Manon, koja
je sad već bila punoljetna, vratila se živjeti s njom na nekoliko mjeseci.

Ne znam pod kojim je okolnostima Lucile našla posao asistentice u jednoj agenciji za
komunikacije. Bila je rekonvalescent, najprije se usredotočila na ono bitno, govor,
svakodnevne radnje, put metroom, mikrokompjuter, kolege s kojima je trebalo uspostaviti
barem minimalan kontakt. Doktoricu G. viđala je jednom tjedno i mogla ju je nazvati kad bi
osjetila da posrće.

Potom je malo-pomalo proširila svoj manevarski prostor i svoj opseg djelovanja.

Počela se silno zanimati za biljke, presađivala sadnice, rezala stabljike, nadzirala
pupoljke, zaodijevala prozore bujnim lišćem i cvjetnim slapovima.
Nosila je novu odjeću, opet išla frizeru.
 Počela je iznova viđati prijatelje, izlaziti s njima.
Kupila je ruževe, bojila njima usne više puta na dan i više joj nisu izlazili iz torbe.
Počela je opet nositi visoke pete. Krstarila je Parizom s nama ili bez nas. Počela je opet
čitati i pisati.
Sunčala se u okviru svog prozora. Dala je popraviti zube.
Prskala se Miss Diorom.
Pričala je priče, anegdote, viceve, izricala oštre sudove. Znala bi prasnuti u smijeh.
Otputovala je s Manon k prijateljima u Dorset.
Kao i svi mi, prisustvovala je spektakularnoj špagi što ju je Liane, stisnuta u zeleni dres,
izvela na svoj sedamdeseti rođendan.
S jednom je prijateljicom otputovala u Indiju (putovanje koje ju je toliko smutilo da je
umalo nije stajalo novog posrtaja).
Počela se iznova zanimati za medije i nije odoljela šarmu Joshke Schidlowa (kritičara u
Télérami) kojem je vjerojatno napisala jedno ili dva pisma.
Zahvaljujući trinaestoj plaći, svoju staru perilicu za rublje zamijenila je novom.
Otputovala je na nekoliko dana k jednoj obitelji u Sankt-Petersburg (putovanje s kojeg
se vratila oduševljena).
Upoznala je nove prijatelje (Lucile je uvijek imala to umijeće upoznavanja onih s kojima
je imala zajedničko, u raznim oblicima i na različitim stupnjevima, ono zrnce ludila koje je u
stanju sapeti mehanizam.
Zaljubila se u jednog ljekarnika iz svog kvarta, kojeg je bezuspješno pokušavala zavesti.
Opet je provela nekoliko mjeseci s Edgarom, slikarom akvarelistom, kojeg je ovog puta
pokušala izvući iz alkohola, također bezuspješno, ali prema kojem će do kraja osjećati
duboku naklonost.
Imala je nekoliko ljubavnika tijekom svojih putešestvija.

Ovaj put Lucileina terapija nije podigla oko nje onu neizbježnu tvrđavu na recept u kojoj je
tako dugo bila zazidana. Možda je to stvar litija i molekula. No onkraj kemije, sviđa mi se
vjerovati da je u njoj nešto uskrsnulo, počelo pružati otpor.

Za jednog Božića u Pierremontu gdje smo se svi okupili pred raskošnom gozbom,
vjerojatno odjeveni u zacrtani koloristički kod, dogodila se scena koja je obilježila
obiteljsku povijest.
Večera na Badnjak bila je napeta, to nije bilo neuobičajeno: čim bi se obitelj skupila, zrak
se najprije nabijao nekim radosnim elektricitetom koji bi se ubrzo pretvarao u
visokonaponsku struju. Godinu za godinom, činilo mi se da je mojoj obitelji sve teže i teže
provesti u istom prostoru više od nekoliko sati. Ovaj put debata se rasplamsala oko
prisutnosti Barthélémyjeve prve žene, koju je Georges oduvijek mrzio, a koja je uporno
htjela s našim bratićem doći provesti Božić u Pierremontu, dok je Barthélémy bio ondje sa
svojom novom odabranicom.
Bili smo i na miniranijim terenima, i neki bi se bez problema prilagodili situaciji –
svatko od nas gajio je duboku naklonost prema prvoj, što ništa nije oduzimalo naklonosti
koju smo osjećali prema drugoj – da Georges svoju mržnju i svoju kivnju nije usredotočio
na prisutnost nepozvane gošće.
Malo-pomalo napetost je rasla i Georges je na kraju ustao od stola, nakon što je sve
zajedno ošinuo jednom od onih ubojitih rečenica kakve je samo on znao izreći.
Tada je Liane, koju ja u životu nisam vidjela da plače, zajecala. Rukama je pokrila oči i
nekim efektom zaraze zapanjujuće brzine, nalik na rušenje pločica domina poredanih jedna
iza druge, svi ili gotovo svi prisutni za stolom, počeli su plakati.
A onda je Liane maknula ruke s lica, nevjerojatno blistavog i glatkog, namjestila svoj
najljepši osmijeh i rekla:
– Nije ništa, prošlo je.

Onako kako ih danas vidim, čini mi se da su devedesete bile godine onog poslije, u kojima je
Lucile postala novom osobom, ona koju su neki od njenih prijatelja upoznali nikad ne
saznavši kroz što je prošla, onu koja je obilježila naše odrasle živote i koju su upoznala naša
djeca.
Ne znam koja je točno veza između te i osobe koja je bila prije. Ne uspijevam te slike
povezati s onima koje sam sačuvala iz djetinjstva, s požutjelom patinom u kojoj ih nalazim,
definitivno su nespojive.

No nije važno. Lucile je prošla četrdesetu, opet je postala lijepa žena, raskošna, žena čiji je
pogled i dalje impresionirao, na kojoj se moglo vidjeti da je bila još i ljepša, nije to bila stvar
godina nego rasjeda, tko god bi Lucile susreo prvi put zamijetio bi istodobno njezinu
ljepotu i neizbrisiv trag jedne propasti. Lucile je hodala po žici, graciozno, ponešto
provokativno, bez mreže ispod.
Lucile je imala svoje mušice, fobije, napade bijesa, napade melankolije, voljela je izricati
bizarnosti (u koje je više ili manje sama vjerovala), skakala je s jedne tema na drugu i s
druge na prvu, izmišljala razloge za zabrinutost, bacala žaoke, okrzavala granice, igrala se s
vatrom. Lucile je voljela ploviti protiv struje, biti drsko izravnom, znala je da se na nju
budno pazi, izazivala ponekad naš pogled, zabavljala se lažnim uzbunama i isticala svoje
osobenjaštvo.
Lucile nije voljela gužvu, mnogo ljudi, velika društva, velika okupljanja oko stola,
izbjegavala je mondenosti, bila bi opuštenija u dvoje, u malim skupinama ili tijekom neke
šetnje, u ritmu koraka. Lucile je ostajala tajnovita u pogledu svojih osjećaja, nikad nije
odavala ono najintimnije, tek za rijetke čuvala bi svoje najdublje misli. Bila je ona čudna
mješavina bolesne stidljivosti i samoafirmacije.

Morali smo naučiti imati povjerenja u nju, ne bojati se više ponovnog posrtaja. Morali smo
naučiti osmjehivati se na njezine provokativne izazove, kratkotrajne hirove, njezine
fantazije, shvaćati njezin prezir, poštivati njezine elukubracije, ne sumnjičeći je odmah da je
na opasnoj nizbrdici ili da recidivira. Lucile je učila flertovati s vlastitim granicama, bolje ih
upoznavati, sama primjećivati kad će pustiti da je savlada tuga ili naprotiv obuzme
prevelika frenetičnost, i otići doktorici G. svaki put kad osjeti da je u opasnosti.
Tijekom tih godina Manon je otišla od Lucile i živjela ovdje i ondje, u potrazi za nekim
vlastitim putem, koji će pak imati vlastitih meandara.
Ja sam počela raditi, upoznala oca moje djece, počeli smo živjeti zajedno, gradila sam se
uz njega, voljela ga strastveno i bila intenzivno sretna.
Manon i ja smo odrasle, osnažene Lucileinom ljubavlju, krhke od prerane spoznaje da se
život može poljuljati bez najave, i da ništa oko nas neće biti sasvim stabilno.

Lucile je na svoj način pratila naše putanje, pozivala nas na večere, posjećivala nas tijekom
svojih švrljanja vikendom. Nikad nije bila od onih nametljivih majki koje nazivaju svaka dva
dana i koje treba izvještavati o najmanjim pojedinostima. S Manon kao i sa mnom, voljela je
svratiti nekamo na piće i šetati ulicama, bez nekog posebnog cilja.

Kad bismo s njom išle u Pierremont na neki vikend, obiteljsko slavlje ili nekoliko dana
praznika, Lucile kao da se kretala po neprijateljskom teritoriju. U Pierremontu bi se
povlačila, pokazivala se u svom najdefenzivnijem, najagresivnijem izdanju. U krugu svoje
obitelji postajala je onim plahovitim, lako razdražljivim stvorenjem.
Lucile je braću i sestre radije viđala u četiri oka, kod njih ili kod nje, imala sa svakim od
njih poseban odnos, prožet ljubavlju, zahvalnošću ili kivnjom. Lucile nije bila laka osoba,
nametala je svoj ritam i svoje brojne osjetljivosti.

Nekoliko tjedana Lucile je bila zabrinuta za Lisbeth koja je, prema prijateljskim izvorima,
pripremala samoubojstvo. Njezina starija sestra živjela je već nekoliko godina na jugu,
njezina i djeca njezina drugog muža otišla su od kuće. Bližeći se pedesetoj, izjavila je da
neće ići dalje. Ne da joj se starjeti. U tjednima prije njezina pedesetog rođendana dala je
otkaz na poslu i sredila određeni broj formalnosti. U obitelji se znalo da je Lisbeth
deprimirana, njezine namjere naposljetku su procurile, zaredali su se telefonski pozivi. Dan
uoči rođendana dvije Lisbethine prijateljice banule su k njoj i silom se uselile. Na sam
rođendan, proslava koju su joj kao iznenađenje organizirala djeca izmamila joj je bujice
suza. Prijateljice su provele nekoliko dana kod nje, Lisbeth je odustala od svog plana.
Sljedećeg ljeta Lucile je otišla na nekoliko dana k sestri, što će otada ponavljati gotovo
svakog ljeta.
(Za razgovora koje sam s njom vodila u vezi s ovom knjigom, Lisbeth, kojoj provokacija
nije bila strana, i s onim svojim suptilnim humorom kojim savršeno vlada, izjavila mi je u
vezi s Lucileinim samoubojstvom: “Preduhitrila me, uvijek me preduhitrivala.”)

U svom malom stanu Lucile se bavila raznim uređenjima i reorganizacijama,

soboslikarstvom, rasadništvom, ukratko, svaštarila. Svaštariti je izraz vrlo raširen u mojoj
obitelj, ne znam kako je nastao, ali znači: započeti više aktivnosti ne posvećujući se
nijednoj, ili pak zbog svačeg se uzrujavati. Lucile je, dakle, svaštarila, i to je bila odlična
vijest: imala je dovoljno energije da ju je mogla i rasipati.

Trebalo je vidjeti Lucile kako u vrijeme najveće prometne gužve ulazi u metro, onaj njezin
način da zauzme jedino slobodno sjedalo ili preklopni stolac, kao da joj ono pripada bez
daljnjeg, ili zbog nekog samo njoj poznatog statusa brodolomca.

Trebalo je vidjeti Lucile kako hoda po ulici, tako energična i istodobno tako nesigurna,
njezino tijelo nagnuto naprijed, torbicu pritisnutu uz bok, onaj način da se probija kroz
gomilu, da ide ravno prema cilju, poput buldožera.
Trebalo je vidjeti Lucile kako se laktovima gura u gustom redu pred nekim kinom ili
blagajnom u supermarketu, i kako jednim pogledom obeshrabruje svakoga tko bi joj se
naumio pregurati ili imao tu nesreću da, izgubljen u nekim slatkim mislima, uzurpira
nekoliko centimetara onog što je ona smatrala svojim teritorijem.
Trebalo je vidjeti Lucile s licem okrenutim prema suncu, ispruženu na travnjaku u
nekom parku ili kako sjedi na nekoj klupi, užitak i smirenje koje bi ondje nalazila.

Jedne subote oko podne majka me nazvala da mi kaže kako se upravo našla s prijateljicom
na stanici Republique i sjetila da je kod kuće ostavila na plinu vodu da zavrije. Mogu li ja
smjesta odjuriti u njezinu kuhinju? Iscrpljena od napornog tjedna, užasno sam pobjesnila:
“Ma stvarno me zajebavaš, znaš, daviš me, ideš mi na živce, ko da nemam drugog posla!”
(preneseno in extenso u mom dnevniku). Osjetila sam određeno olakšanje, uzela ključ koji
mi je Lucile dala i otišla ugasiti plin.
Budući da je Lucile mogla izdržati udarac, naoružavala se, odolijevala, nama je bilo
moguće svađati se s njom, izraziti joj neslaganje, podizati ton. Nije da smo je štedjele dok je
bila u tišini, no naš je revolt tada bio mukliji, prigušen (i vjerojatno silovitiji).

Jednom je pak Lucile silno pobjesnila zato što sam ja pet minuta zakasnila. Na svaki naš
sastanak, žalila se, ja zakasnim pet ili deset minuta. To je bila istina. Uloga je majki da
čekaju, da telefoniraju, da se brinu (dugo sam, svjesno ili ne, pokušavala staviti Lucile na
mjesto za koje sam mislila da joj pripada).

Nekoliko tjedana poslije, na klupi u parku Saint-Lambert, objavila sam Lucile da sam
trudna. Kratko je zajecala, prekrila lice rukama da sakrije uzbuđenje. Potom se okrenula
prema meni i upitala me: dat ćete mi ga da ga čuvam?

Kad se moja kći rodila i kad su mi pružili njezino maleno tijelo da ga uzmem u naručje,
naglas sam izgovorila riječi koje su me užasnule: “Zlatice moja”.
“Zlatice moja”, tako me zvala Lucile kad sam bila mala, i još dugo nakon toga, u
trenucima povjeravanja ili umirivanja. Prije nego što se rodila, nisam znala hoće li moja
beba biti djevojčica ili dječak. Bez obzira na spol, nisam sebi ni na trenutak postavila pitanje
kojim ću ga glupavim imenom od milja okititi, mačkice moja, zečiću moj, srce moje, srnice
moja, mucice moja, zlato moje, ljepoto moja, anđele moj.
Moja je beba bila djevojčica i moje prve riječi bile su “zlatice moja”.

Od četrnaeste godine, ne nalikovati majci predstavljalo je za mene glavnu preokupaciju,

prioritetni cilj. Nikako nisam htjela biti nalik na Lucile, ni na fizičkoj ni na psihičkoj razini, i
primala sam kao uvredu svaku ishitrenu usporedbu između nas. Tako mi sličnost Lucile i
mene koju bi moj otac ponekad isticao (i koju je on doista jedini vidio, jer fizički sam najviše
slična njemu) nije bila kompliment.
Godina sam se stidjela svoje majke pred drugima, i stidjela sam se tog stida. Godinama
sam pokušavala stvoriti vlastite kretnje, vlastite stavove, udaljiti se od sablasti koju je ona u
mojim očima predstavljala. Čak i sad kad je bila bolje nisam joj htjela nalikovati nimalo više,
htjela sam biti njezina suprotnost, odbijala sam ići njezinim stopama, izbjegavala svaku
sličnost i trudila se birati najsuprotnije pravce.
Tako sam se nekoliko mjeseci, neprekidno se obuzdavajući, trudila svoju kćer nazivati
svakovrsnim ridikuloznim imenima od milja, dok na kraju nisam kapitulirala. Govorila sam
svojoj kćeri “zlatice moja”, eto, a i njezin otac se zarazio.

Kad je mojoj kćeri bilo nekoliko mjeseci, povjerila sam je majci. Ne sjećam se više na koji
način i kojim sam si riječima postavila to pitanje, ni jesam li si ga uopće postavila. Lucile ju
je voljela uzimati u naručje, brinuti se o njoj, tražila je pravo na svoju ulogu bake. Malo-
pomalo počela ju je dolaziti čuvati kod nas kad bismo navečer izlazili, a ubrzo zatim uzimati
ju k sebi.
Manon mi je tada izrazila svoje neodobravanje: ako ona jednog dana bude imala dijete,
nikad ga neće moći povjeriti Lucile. Bila sam smetena. Shvaćala sam Manoninu patnju,
njezin nerazriješeni strah, propitivala sam svoj instinktivan izbor. (Nekoliko godina poslije
Manon je dobila dvije djevojčice koje je Lucile često čuvala.)

Lucile je bila jedinstvena baka, vratit ću se još na to.

Malo-pomalo Lucile se angažirala u organizaciji profesionalnog salona što ga je vodila

marketinška grupa za koju je radila, preuzimala je na sebe njegove reklamne aspekte.
Voljela nam je pričati o poteškoćama na koje je nailazila ili uspješnim potezima, o
prepirkama sa šeficom, o svim onim sitnim pričama koje su začinjale njezin uredski život.
Lucile posao nikad nije smatrala izvorom ispunjenja, no ovaj put otuđenje je imalo tu
prednost da je rastresa.
Nekoliko godina poslije osjetila je da se vjetar okreće. Šuškalo se o znatnoj redukciji
osoblja, odnosno o nekom neizbježnom socijalnom planu. Lucile je imala četrdeset devet
godina, površan engleski i informatičko znanje mnogo ograničenije od onog u njezinim
tlapnjama. Osim zastarjele daktilografske svjedodžbe, nije imala nikakvu drugu
kvalifikaciju, prekinula je školovanje u predzadnjem razredu gimnazije, a one rijetke
tečajeve profesionalnog usavršavanja koje je pohađala odavno je vrijeme pregazilo. Ovoga
puta odlučila je preduhitriti događaje. Položila je ekvivalent mature, i to bez problema,
potom se prijavila na natječaje nekoliko škola za socijalni rad. Pismene je ispite prošla s
uspjehom, a zatim nas zamolila za pomoć u pripremanju usmenih. Lucileina je
sramežljivost u ispitnim situacijama bila najveći hendikep. Manon i ja provele smo nekoliko
poslijepodneva u pokušajima dedramatiziranja stvari i simuliranju predstojećih razgovora.
Prva dva usmena bili su katastrofa, treći je prošla i on joj je otvorio vrata jedne škole u 18.
arondismanu. Lucile je potom počela razmišljati o raznim načinima financiranja koji bi joj
omogućili da preživi te tri godine školovanja. Kako joj je individualni studijski dopust
odbijen, ishodila je prijevremeni ekonomski uvjetovan otkaz, ionako očekivan više-manje
uskoro, koji joj je a priori osiguravao dvije godine nezaposlenosti, ali ni dana više.
Lucile je htjela promijeniti zanimanje, odlučila je usprkos svemu započeti školovanje
koje je izabrala i riskirati: poslije će već vidjeti.
U jesen je ubacila bilježnice i olovke u studentsku torbu i krenula na Visoku školu za
socijalni rad u Torcyju.
Bile smo zapanjene.

Većina učenika u njezinu razredu upravo je završila prvu godinu fakulteta ili preddiplomski
ciklus, neki su čak netom maturirali. No Lucile nije trebalo dugo da stekne nekoliko
prijatelja i stvori oko sebe mali šaroliki čopor koji smo ponekad imale priliku susresti.
Nije imala novca, tek za život i pokoje piće s vremena na vrijeme. Bila je tjeskobna,
marljiva učenica, uvjerena da je nesposobna konstruirati i organizirati svoje misli. Rezultati
su naposljetku demantirali to njezino početno uvjerenje, snalazila se vrlo dobro.

Jedne subote u srpnju 1997. Lucile je zajahala svoj bicikl i krenula se provozati. U jednoj
ulici u 15. arondismanu naletjela je na Néboa. Nikad prežaljeni ljubavnik pedalirao je u
suprotnom smjeru. Crna mu je kosa postala siva, no pogled mu je ostao isti: prodoran i
zelen.
Nisu se vidjeli više od dvadeset godina, prepoznali su se odmah.

Nekoliko mjeseci Lucile i Nébo pokušavali su odmjeriti važnost tog ponovnog susreta. Za
Lucile, radilo se o ljubavi, za Néboa ne znam. Lucile je počela naglašavati znakove svoje
ponovno otkrivene ženstvenosti, nosila minice i stavljala parfeme, udvostručila količine
ruža, prvi put u životu počela prati suđe u rukavicama (iznova osvojeni ljubavnik smatrao
je njezine ruke umornima). Posjećivali su slikarske izložbe, izlazili u šetnje ili na vožnje
biciklom, otišli na nekoliko dana u Chamonix za vrijeme školskih praznika, razgovarali
satima.
Poslije je Lucile povjerila Manon da je Nébo za nju bio čovjek riječi, onaj kojem je
povjeravala svoje najdublje patnje.

Treće godine svog obrazovanja Lucile je prestala primati naknadu za nezaposlenost i

pokrenula postupak za dobivanje minimalnog socijalnog dohotka. Usprkos novcu koji je
pokušavala staviti na stranu, nije više mogla plaćati najamninu za stan u Ulici
Entrepreneurs i ubrzo se morala odseliti. Nedaleko od svoje škole našla je sobu za služavke,
bez svjetla i više nego rudimentarnog komfora. Na kraju školske godine napisala je rad koji
je trebao okončati njezino školovanje i donijeti joj diplomu. Provodila je nad njim po cijele
dane, na kraju ispunila pedesetak stranica (“Ugovor o minimalnom socijalnom dohotku:
prema pedagogiji pregovaranja”) koje nas je zamolila da pročitamo, komentiramo i
korigiramo. Stvari su se zakomplicirale kad je trebalo pripremiti obranu rada. Lucile je bila
paralizirana od treme. Vježbala je u beskraj, s Manon ili sa mnom, drhtavih ruku, čvrsto se
držeći svog papira. Čitala je ono što je trebala govoriti, unaprijed uvjerena u fijasko,
nesposobna da se odvoji od pisanog uporišta. Na dan obrane obuzela ju je totalna panika,
blokirala se, razbjesnila i nije prošla. Pribojavale smo se najgoreg.
Lucile je obranu diplomskog odgodila za sljedeću godinu, našla mjesto u jednoj udruzi
za društvenu reintegraciju gdje je bila zadužena za prijem i obavljala neke administrativne
poslove.
Nakon nekoliko mjeseci, zahvaljujući pomoći jedne socijalne radnice koju je ondje
upoznala i koja joj je postala bliskom prijateljicom, Lucile je dobila dvosobni stan u jednoj
zgradi sa socijalnim stanovima u 19. arondismanu. To joj je donijelo golemo olakšanje.
Lucile je uvijek strepila pred pomisli da neće imati od čega podmirivati svoje potrebe.
Dodjela tog stana pružala joj je u tom pogledu psihološko blagostanje bez presedana,
dragocjeno jamstvo za budućnost.

Manon, koja je upravo završila školu za dekoratere, uzela je Lucilein stan kao
eksperimentalni prostor. Pretvorila je to mjesto bez duše u oazu boja i svjetla, u kojoj su se
freske, premazi i optičke varke otimali za pogled. Lucile se uselila u svoj brlog raskošnih
zidova čija blijedozelena pozadina koju je izabrala nije da nije podsjećala na oči kakve je
imao Nébo, koji joj je nakon nekoliko mjeseci idile po drugi put izjavio da je više ne voli.
No Lucile je našla svoje skrovište. Lucile je doživjela i druge boli, gledala je kako rastu
njezini vrtovi zakvačeni za prozore: pelargonije, bijeli bršljan, petunije, balzamine, viseće
verbene, abelije, gerberi, četinjače... Lucileine plave, grimizne, žute i bijele maćuhice bujale
su gledajući u nebo.
Na kraju godine opet je pokušala obraniti rad i dobila diplomu socijalnog radnika. Bila
je to njezina najveća pobjeda.

Izuzmu li se Estetička istraživanja iz 1978. koja završavaju tvrdnjom o incestu i dnevnik o

praznini pisan na molbu doktora D. koji je obilježio one godine tuposti, većina Lucileinih
tekstova datira iz devedesetih godina. Govorim o onima na kojima je radila i koji su
napisani strojem. Oni se, dakle, smještaju između izlaska s posljednjeg boravka u Sainte-
Anne i početka školovanja za socijalni rad, u razdoblju koje u neku ruku označava početak
njezina preporoda.
Upravo u tom razdoblju Lucile je napisala priču o svojoj prvoj internaciji (iz koje sam ja
prepisala nekoliko ulomaka i pronašla jedan primjerak na kojem je bio datum napisan
njezinom rukom), kao i tekst pod naslovom No romantica, posvećen Grahamu, klošaru
violinistu, nakon što je saznala da je pronađen mrtav, ubijen u svom skvotu.
Tom se tekstu pridružuje još jedan, o kojem nemam nikakvo sjećanje i mislim da ga, dok
se nisam latila ovog istraživanja, nikad prije nisam pročitala. Postoji u samo jednom
primjerku i govori o njezinu djetinjstvu. U njemu spominje naprasnu Antoninovu smrt,
posvemašnju odsutnost sjećanja na doba prije tog gubitka, bol koju on donosi: “Nikad više
djetinjstvo nije bilo harmonija.” Stranicu za stranicom, Lucile govori o svojoj majci koja je
postala nepristupačnom, o snimanjima na koja je Liane više ne vodi i na koja sad ide sama
taksijem. Nekoliko uspomena vezanih uz te godine dječje zvijezde uvode se ovim riječima:
“Bila sam vrlo lijepo dijete i to me skupo stajalo.”

Lucileini su tekstovi konfuzni, ne slijede nikakvu kronologiju, nikakvu logiku, konstruiraju

se u fragmentima, završavaju kao što su i započeli, brutalno.
No prekopavajući po toj kutiji koju mi je dala Manon, našla sam gomilu bilježaka i
papira u neredu, s datumom ili bez njega, kao i određen broj bilježnica s intimnim zapisima,
uvijek prekinutim, tek nekoliko stranica bilo bi u njima popunjeno.
U tim zapisima, u raznim formama, ideja smrti uvijek je prisutna.

Dosada nikad nije prolazna. Ima, dakako, toj dosadi lijeka, ali on je radikalan i
neugodan za druge (neki će ostarjeti, neki će umrijeti).

Voljela bih imati neku neizlječivu bolest i umrijeti mlada. Prošle godine nisam
imala ni prehladu.

Ipak, u nekima od tih fragmenata Lucile se pokazuje u svom maštovitijem izdanju. Na

primjer, kad joj se vratila volja za sviđanjem i kad je počela maštati o ljekarniku iz svog
kvarta, latila se pisanja djela kojem je dala pragmatičan naslov: Dnevnik zavodničkog
pothvata nad osobom jednog ljekarnika iz 15. arondismana. U njemu precizno i podrobno
iznosi sve što je u tu ljekarnu išla kupiti (pastu za zube, Doliprane, četkicu za zube,
bombone bez šećera) i više-manje plauzibilne izgovore kojima se služila ne bi li došla u
kontakt s ljekarnikom. Jedno sredstvo protiv kurjih očiju u tekućini (Le Diable enleve les
corps)12 priskrbilo joj je dugo objašnjenje o načinu na koji ga treba koristiti i čuvati u
hladnjaku. Lucile zaključuje: Pet minuta sreće za 11,30 franaka.
 No tijekom tih posjeta Lucile otkriva da je djevojka prisutna u ljekarni, za koju je mislila
da je obična pripravnica, po svoj prilici vlasnikova supruga. Otkriće koje joj nadahnjuje ovu
misao: Odvratiti jednog ljekarnika Židova s pravog puta pred očima njegove žene, ne moram
se zavaravati da to neće biti teško.
Lucile se zabavlja još neko vrijeme, prenosi nekoliko neuspješnih epizoda, potom
kapitulira.

Među fragmentima što ih je Lucile ostavila i na kojima sam se zadržala bili su: jedan tekst o
mom sinu, rođenom tri godine nakon moje kćeri, čiji su joj svježa koža i tepanje bili tako
dirljivi; jedna humoristička priča napisana za moju kćer; jedan zapanjujući ulomak o
samoubojstvu Pierrea Bérégovoya; jedan nadahnuti tekst o rukama Edgara akvarelista;
nekoliko vrlo lijepih pjesama.

A onda, na jednom listu papira, ova rečenica koja mi izmamljuje osmijeh: “U Pierremontu
kažem ne.”

Nikad zapravo nisam bila svjesna koliko je pisanje bilo prisutno u Lucileinu životu, još
manje koliko ju je zaokupljala želja da objavljuje.
Shvatila sam to otkrivši stranice istrgnute iz jedne bilježnice s datumom iz 1993., na
kojima Lucile jasno govori o tom projektu i o prethodnim neuspjesima.

Autobiografski fragmenti. Mislim da je taj naslov već korišten, ali najbolje bi

odgovarao mojim tekstovima. Poslat ću ih ponovno nekim izdavačima koji se još nisu
izjasnili, uz dodatak Estetičkih istraživanja. Ne uspijevam uroniti u neku književnu
optiku, ništa me kao tema posebno ne privlači. (...)

Manon će mi donijeti mali električni pisaći stroj, pozabavit ću se opet svim mojim
tekstovima jednim po jednim, zadubiti se u njih i onda ih natipkati s kontinuiranom
paginacijom.

Na stranicama jedne bilježnice pronašla sam odbijenicu Editions de Minuit.

Nekoliko godina poslije Lucile je napisala tekst o Nébou i dala mi ga na čitanje prije nego
što će ga, pod pseudonimom Lucile Poirier (Lucile je, dakle, na neki način sama izabrala ime
za sebe kao lik), poslati jednom ograničenom broju nakladnika. Nadala sam se da će joj taj
tekst biti objavljen. Kao i ostali, sazdan je od fragmenata i sjećanja, kojima se pridružuje
nekoliko pjesama, pisama, misli. Od svih tekstova koje je ostavila, Nébo mi se čini
najuspjelijim. Nisam znala da to nije bio njezin prvi pokušaj objavljivanja. Lucile bi za koji
tjedan svaki put dobila negativan odgovor.

Kad sam saznala da će Dani bez gladi biti objavljeni, dala sam joj da pročita rukopis. Jedne
subote navečer kad nam je trebala doći pričuvati djecu, Lucile je stigla pijana, razvodnjena
pogleda. Provela je to poslijepodne čitajući taj roman, smatrala ga je dobrim, ali
nepravednim. Ponovila je: to je nepravedno. Ostala sam nasamo s njom, pokušala joj reći
kako razumijem da to može biti bolno, kako mi je žao zbog toga, ali mi se čini da knjiga
također otkriva, ako je to uopće potrebno, ljubav koju osjećam prema njoj. Kroz jecaje,
Lucile je prosvjedovala: to nije istina, čak i u najgoroj tuposti nije bila takva. Pogledala sam
je, rekla sam: jesi.
Nisam joj rekla da je bila i gora, gora od toga.
Te večeri nismo izišli, nisam je htjela ostaviti samu i pod gasom s djecom. Lucile je
ostala kod nas na večeri.

Poslije sam joj bila zahvalna što je prihvatila postojanje te knjige i sa zanimanjem pratila
njezinu recepciju. Nekoliko godina poslije, jednog mi je dana rekla da ju je iznova pročitala i
da je bila impresionirana njezinom virtuoznošću.
Lucile nikad nije htjela doći ni na jedno od mojih čitanja ili susreta u knjižarama, pa
makar joj bili na dva koraka od kuće, zbog stida ili zbog sramežljivosti. Čak ni poslije, kad su
posrijedi bile moje druge knjige. Mislim da se bojala da će je ljudi osuđivati, kao da je cijeli
svijet pročitao moj prvi roman, kao da će je bez greške prepoznati i pokazivati na nju
prstom.
U pogledu svake od mojih knjiga Lucile se pokazivala opreznom i blagonaklonom, kao
što je to bila u pogledu svega onog što se, u njenim očima, ticalo mog intimnog života. Lucile
nije bila od onih koji nameću svoje komentare. No nekom riječju ili jednom jedinom
rečenicom, često bi dala svoj blagoslov mojim najpogibeljnijim izborima.

Jesam li ja, ne znajući, preuzela na sebe Lucileinu želju? Ne znam. Kad mi je objavljena prva
knjiga, nisam imala osjećaj da ostvarujem nešto o čemu je ona sanjala ni da nastavljam
nešto neuspjelo ili nedovršeno. Kad bismo uspjele razmijeniti nekoliko riječi, Lucile nikad
nije uspostavila neku vezu, ni opreku, između moje i svoje želje za pisanjem, i čuvala je u
tajnosti većinu svojih pokušaja objavljivanja. Čini mi se da se kod nje i kod mene radilo o
sasvim drugim stvarima.
Lucileino je pisanje beskrajno opskurnije, mutnije i subverzivnije od mojeg. Divim se
njezinoj hrabrosti i proplamsaju njezine poezije.

Ponekad mi je na um pala pomisao kako bi Lucile, da nije bila bolesna, pisala više, i možda i
objavila svoje tekstove.
Sjećam se jednog intervjua s Gérardom Garousteom na France Interu, koji me se silno
dojmio. Slikar je odbijao podržati uvriježenu ideju da dobar umjetnik mora biti lud. Kao
primjer je spomenuo Van Gogha, o kome se obično govori kako je genij neodvojiv od
delirija. Prema Garousteu, da je Van Gogh mogao uzimati lijekove kojima danas raspolaže
psihijatrija, ostavio bi za sobom još kompletnija djela. Psihoza je ozbiljan hendikep, za
umjetnika kao i za bilo koga drugog.

Danas samo moja sestra i ja imamo uvid u Lucileine tekstove, u njihovu bol i njihovu
zbrkanost.
Ti me tekstovi pozivaju na red i neprekidno propituju sliku koju o njoj, ponekad i bez
moje volje, daje ono što pišem.
Kad pišem o njezinu preporodu, u meni zapravo iskrsava moj dječji san, moja Majka
Hrabrost izdignuta u heroinu: “Lucile je ostavila iza sebe svoje sate među sablastima.
Lucile, koja se nikad nije mogla uspeti po užetu, izdigla se iz bezdana a da nitko zapravo
nije znao kako, kakvim zamahom, kojom energijom, kojim posljednjim instinktom
preživljavanja.” Kad to ponovno čitam, ne mogu ignorirati idealnu majku koja usprkos
mojoj volji lebdi nad tim recima. Ne zadovoljavajući se time da mi se nameće bez poziva,
idealna majka ispisuje se u nekakvom petparačkom lirizmu.

Da, Lucile je napokon izišla iz desetogodišnje otupjelosti, iz anestezije. Da, Lucile je krenula
na školovanje, prošla svoj ispit, našla svoje utočište. Lucile je postala izvanredan socijalni
radnik, angažirana u svom poslu i vrlo učinkovita. To nije laž, to je samo jedan aspekt istine.
Jer zapravo znam da je Lucile uvijek ostala lebdjeti na rubu ponora i nikad ga nije ispustila
iz vida. Čak i poslije, čak i kad je i sama bila u poziciji da sluša o izgubljenosti drugih i
pokušava im pomoći.
Mnogo više nego moje, Lucileino pismo (njegov nered, njegove slijepe ulice) pokazuje
kompleksnost njezine ličnosti, njezinu ambivalentnost, potajni užitak koji tijekom cijelog
života nalazi u hodanju po rubovima, u trošenju svog tijela i svoje ljepote.
U dobi od trinaest godina Lucile je sama u svojoj sobi pušila svoje prve cigarete, gubeći
tlo pod nogama, rušeći se od vrtoglavice. Danas kad je čitam, čini mi se da Lucile ništa nije
toliko voljela kao piti, pušiti i upropaštavati se.

Nakon gašenja njegove posljednje reklamne agencije, Georges je nekoliko godina radio u
profesionalnom obrazovanju. Ostavljao bi Liane i krstario francuskim cestama, u nekim
trgovačkim komorama nalazio publiku odraslih učenika koje je podučavao marketingu i
reklami i koje bi na kraju svakog tečaja ostavljao oduševljenima i osvojenima. Kad je otišao
u mirovinu, ohrabren uspjehom koji je Tom postigao na paraolimpijskom prvenstvu,
Georges je uspio osnovati i uhodati, nekoliko desetaka kilometara od Pierremonta, klub
skijanja na vodi za mentalno hendikepirane. Zatim, kako je stario, i zbog melankolije koja
dolazi s godinama, malo je pomalo napustio svoje različite aktivnosti.
Snimanje kazeta za Violette zaokupljivalo ga je nekoliko mjeseci, kao i humoristički
dnevnik koji je došao nakon njih i kojim se bavio dvije ili tri godine. Zatim više nije nalazio
ništa što bi pisao osim pokojeg ogorčenog ili prgavog pisma upućenog institucijama i
medijima. Ostajao bi satima u svojoj radnoj sobi drijemajući u sjedećem položaju ili slušao
na starom magnetofonu stare pjesme koje je toliko volio.
S godinama je Georges izgubio volju za Riječju i za paradoksom, želju da se obračunava,
da raspravlja. Georges koji je bio fascinantan i destruktivan otac, luckast i šarmantan djed,
postao je čangrizavi starac. Utopio se u gorčini.
Na kraju života Georges je, čini mi se, prekinuo svaki kontakt sa svojim bližnjima, osim s
Liane kojoj je zavidio na blagosti, s Tomom kojem je posvetio toliko nade i strpljenja i
zacijelo s Violette koja je prema njemu uvijek pokazivala popustljivost veću od obiteljskog
prosjeka.
Georges više nije podnosio većinu ljudi, samu pomisao na njihovu prisutnost, na
Lianeinu pažnju koje bi ga oni lišavali. Nekoliko godina prije, kad sam došla baki objaviti da
im se rodilo prvo praunuče, iritiran Lianeinom bezgraničnom radošću Georges je teatralno i
pun negodovanja napustio kuhinju, nakon što je ledenim tonom dobacio: “Neprestano o
tome slušamo.” Rođenje moje kćeri i mog sina ostavilo ga je hladnim poput mramora.
Georges je dobio svoju dozu (može ga se razumjeti) i pomisao na više ili manje brojno
potomstvo koje će uskoro imati nije mu izazivala nikakvu radost. Georges je sad imao
drugih preokupacija, posebice vrijeme aperitiva koje se s godinama pomicalo sve više
unaprijed. Vino bi ga oraspoložilo, pa ozlovoljavalo, sad ga je otupljivalo i slalo na spavanje,
na veliko olakšanje svih. Svojim teškim korakom uspinjao bi se stubama, Liane mu je
odavno ukrala mjesto u središtu pažnje.
Liane je s godinama za svoje unuke postala neka vrsta vitalne sportske ikone kojoj smo,
svatko na svoj način, odavali poštovanje. Njezina veselost, njezina vjera, njezina šaljivost
bili su neodoljivi. Voljeli smo melodičnost njezina glasa i njezina smijeha, poetičnost njezina
jezika, njezino nježno oslovljavanje s “vi” koje kao da je izišlo ravno iz djela grofice De
Ségur. Njezin leksik (zamamno, strahovito, veličanstveno, da pukneš od smijeha) bio je na
sliku i priliku njezine ličnosti i njezina entuzijazma koji se neprestano obnavljao. Barem do
svoje sedamdeset pete godine, vjerna svojim satiniranim dresovima, Liane je dvaput tjedno
držala tečaj gimnastike slavan u cijelom Pierremontu. Dugo je ondje držala i katekizam te
jedan dan u tjednu dežurala u gradskoj knjižnici.
Lianeine vragolije punile su našu zbirku obiteljskih priča. Jednom je, u dobi od više od
osamdeset godina, sama u kući u Pierremontu, duboko u podrumu pala naglavce u uski
rezervoar omekšivača vode. Samo su joj listovi virili. Po cijenu nadljudskog napora, uspjela
se osoviti na noge.
Jednom je, pod mojim preplašenim pogledom, moja baka progutala pola litre benzina.
Htjela je pomoću crijeva u rezervoar svog auta pretočiti gorivo iz kanistra kupljeno po
sniženoj cijeni. I nije smislila ništa bolje nego usisati ga u crijevo, što je, čini se, silno dobro
funkcioniralo. Liane je kašljala, pljuvala, povraćala, promijenila sve dugine boje, presavila
se napola, teturala i samo što se nije onesvijestila. Već sam mislila kako će umrijeti pod
mojim nemoćnim pogledom, kadli se uspravila i izjavila, s ljubičastim obrubima oko očiju i
gadljivim osmijehom na usnama: “Odvratno je.”
Jednom je pak nekoliko minuta visjela nad ponorom, neodređeno zakvačena za
sjedežnicu na čiji je polazak zakasnila, a Manon i njezin muž Antoine, prestravljeni,
pokušavali su je podići.

Liane, čije su raskošne obline naposljetku okopnile, postala je ona sitna silueta vječno u
pokretu – osim za sieste koju bi si svaki dan priuštila pred bilo kojom TV-serijom koja bi
naišla – onaj neumorni tintilinić koji se deset puta na dan uspinjao i silazio stubama, sve
pogrbljeniji. Liane se do kraja borila protiv nepokretnosti.

Pred kraj života Georges je govorio malo, procijedio bi s uzdahom tek pokoju kap žuči.
Ogorčenje i dosada deformirali su mu lice i usta mu se više nisu mogla odlijepiti od nabora
gađenja. Razmišljali smo dvaput prije nego što ćemo sjesti na vlak za Pierremont, malo-
pomalo Georgesova zajedljivost obeshrabrila je posjetitelje. Bio je bolestan i odbijao se
liječiti. Ponekad bi pao na tlo, tek tako, odjednom, s nekog stolca ili taburea. Georgesovo je
tijelo bilo golemo i ankilozno, trebalo je pozvati Toma da ga podigne. Tom bi ušao u
kuhinju, uzdahnuo i on, podvukao mu ruke pod pazuh i vukao ga. No Tom je već nekoliko
godina živio u jednom domu za hendikepirane, blizu specijaliziranog centra u kojem je
radio, u Pierremont bi dolazio samo vikendom.
Jedne zimske večeri Georges se, spremajući se na spavanje, srušio pored svog kreveta.
Ostao je ležati na tlu, Liane ga nije mogla podignuti. Tom nije bio tu, Liane je pokrila muža
misleći kako će sutradan imati više snage. No nije uspjela ni ujutro. Georges se činio
paraliziran. Kad je došla hitna pomoć, dobio je napad demencije bez presedana, koji ga je
odveo u psihijatrijsku bolnicu u Auxerreu.
Georges je imao Korsakovljev sindrom, jetra i čitav organizam bili su mu izjedeni
alkoholom. Od tog je dana prestao jesti. Preselili su ga u centar za palijativnu skrb gdje je
nekoliko tjedana poslije umro.
Liane i on obećali su jedno drugom da će ostati zajedno do kraja, i da će umrijeti u kući u
Pierremontu. Liane je pustila Georgesa da ode u bolnicu, nije si to mogla oprostiti.

Lucile je ispucala cijeli jedan film na Georgesa, ispružena na odru.

Misa se održavala u crkvi u Pierremontu. Tom je bio ispred mene, uštogljen u svom odijelu,
preplavljen boli koju nije mogao suzdržati. Ubrzo više nisam čula ništa drugo osim
Tomovova jecanja i cviljenja, promukla naricaljka koja je prekrivala svećenikov glas i činilo
se da nikad neće prestati, koja je odavala počast mrtvima i duboko zakopanoj boli.

Lucile je karijeru socijalnog radnika započela u bolnici Avicenne u Bobignyju, na odjelu za

sidu. Znala je da nije izabrala najlakše, no htjela se suočiti sa svojim novim zanimanjem,
uzeti mu, onkraj dobrih namjera, pravu mjeru.
Ostala je ondje četiri godine, sprijateljila se s nekim kolegama, nije brojala svoje sate,
pokazala se kompetentnom i borbenom. Ponekad je pričala o poslu, o nadama,
razočaranjima, o administrativnim postupcima za dobivanje dozvole boravka,
zdravstvenog osiguranja, o beskonačnom telefoniranju u potrazi za nekim prihvatilištem,
centrom za rehabilitaciju, o očaju s kojim se izravno susretala, o iznenadnoj ili očekivanoj
smrti nekog muškarca ili žene koje je nadzirala mjesecima. Malo-pomalo naučila je ostaviti
sve to iza sebe kad bi se navečer vratila kući, veseliti se sićušnim pobjedama, prihvaćati
poraze. Naučila je održavati pravu distancu, ne žrtvovati svoje noći.
Samo je jednom, koliko ja znam, prekršila pravila koja si je pokušavala nametnuti.
Zamolila me da prijavim kod sebe jedan par Haićana kako bi mogli ostati u Francuskoj i
podvrgnuti se njihovu tretmanu. Nekoliko godina služila sam im kao poštanski sandučić,
dok se Lucile borila za njih, ishodila dozvolu boravka, liječnički nadzor, i često ih pozivala
na večeru. Usprkos bolesti koju su oboje imali, uspjeli su imati dijete. Ponekad sam ih znala
susresti. Kad su V.-ovi saznali za njezinu smrt, napisali su Manon i meni veličanstveno
pismo u vezi Lucile i svega što je za njih učinila.

Između svog stana ispunjena cvijećem i zahtjevnosti svog posla, činilo nam se da je Lucile
našla neki oblik ravnoteže.

Manon je otišla s Antoineom u Meksiko i nekoliko mjeseci poslije rodila prvu djevojčicu.

Uoči ljeta 2003. na Lucilein odjel stigla je žena od trideset četiri godine, narkomanka,
oboljela od side, žrtva zlostavljanja i po svoj prilici prisiljena na prostituciju. Pronašli su je
beživotnu, ukliještenu iza jednog hladnjaka, prekrivenu opeklinama od cigareta. Stanje te
mlade žene i njezina priča duboko su pogodili Lucile. U više je navrata spominjala šok koji
je doživjela kad ju je prvi put vidjela, užas u njezinu pogledu. Nekoliko tjedana poslije
zaključila je da je došlo vrijeme da promijeni radno mjesto, nađe neko manje mučno, manje
eksponirano. Podnijela je molbu bolnici Lariboisière i dobila posao.
No slika one mlade žene i dalje ju je progonila, a neobično vruće ljeto pobrinulo se da
stvari definitivno krenu nizbrdo. Lucile je zbog vrućine morala smanjiti svoju terapiju i u
nekoliko tjedana opet su je sustigli paranoični motivi. Vidjela je zavjeru oko mlade žene, u
koju je bio upleten neki biznismen i koja je uključivala brojne i opasne ogranke. Bila je
uvjerena da ja kriomice dolazim u njezin stan da joj ukradem fotografije i dokumente, i da
nadstojnica koristi njezinu odsutnost kako bi otvorila plin.

Usprkos uznemirenosti, otišla sam na praznike s obitelji i prijateljima u Gers. Redovito sam
se čula s Lucile, koja se činila sve tjeskobnijom i jednog mi je jutra objavila da ima “metalne
pločice u mozgu”. Manon se upravo vratila iz Meksika i trebala provesti nekoliko tjedana u
Parizu, u isto vrijeme kad i ja izgubila je kontakt s Lucile koja se odjednom prestala javljati
na telefon i nestala s posla u bolnici Lariboisière u kojoj je netom počela raditi. Imale smo
nekoliko zabrinutih razgovora. Manon je odlučila u zoru otići k Lucile da vidi što se događa.
Lucile joj je pristala otvoriti vrata, ali ih je smjesta zatvorila pred nosom njezina muža.
Manon, koja je svoju kćer nosila u ležaljci za bebe, našla se sama pred Lucile. U panici ju je
snažno odgurnula i uspjela uvesti Antoinea. Lucile je bila u punoj krizi i već nekoliko noći
nije spavala. Kad su stigli vatrogasci, pobjegla je na stubište, odbila poći s njima, sakrila se u
lift iz kojeg su je napokon pokupili.
Ja sam istog jutra sjela na vlak za Pariz. Kad sam saznala da je po mjestu stanovanja morala
proći kroz hitnu pomoć bolnice Lariboisière prije nego što će je smjestiti negdje drugdje,
bila sam paralizirana. Tek su je ondje zaposlili i nije joj još prošao probni rok.
Lucile je zalupila vrata za sobom i ostavila ključ iznutra, morali smo zvati bravara da ih
otvori. Stan je bio u kaosu, dvadesetak praznih boca ležalo je po podu, Lucile je prerezala
telefonske žice, doslovno, škarama, a određeni broj predmeta, knjiga, slikarskih
reprodukcija obilježila post-it-om ili papirićima, na kojima se moglo pročitati, ispisano
drhtavim rukopisom, ono što je iznjedrio njezin delirij.

Nakon gotovo petnaest stabilnih godina, Lucile je recidivirala.

Smjestili su je u jednu podružnicu bolnice Maison Blanche, blizu parka Buttes-Chaumont, u

malenu sobu bez svjetla.
Propustila je nezaboravno Violetteino vjenčanje, na koje je došao cijeli ostatak obitelji, u
najšarenijim odorama. Blistava i prekrasna, Violette je kući u Pierremontu darovala njezino
posljednje veliko slavlje.

Lucilein boravak nije bio predug, recidiv je brzo bio svladan, izišla je za nekoliko tjedana s
novom terapijom.
Nakon kratke rekonvalescencije Lucile se vratila na posao koji je netom bila započela u
okviru ECIMUD-a (Equipe de Coordination et d’Intervention aupres des Malades Usagers
de Droges), u bolnici Lariboisiere.
Kad je prije internacije nakratko prošla kroz ovdašnju hitnu službu, primila ju je jedna
psihijatrica koju je upoznala za razgovora za posao i s kojom je trebala raditi. Po povratku s
bolovanja Lucile je bila primljena za stalno. Pred nama je izrazila duboku zahvalnost prema
toj ženi, ne znam je li imala prilike dati joj to do znanja.
U karijeri socijalnog radnika, to su bile njezine najljepše godine.

Nekoliko mjeseci poslije, kad se činilo da je pronašla svoje orijentire i svoj ritam krstarenja,
Lucile bi ponekad obuzimali strahovi, imala je trenutke izgubljenosti, iznosila sumnje u ove
ili one, između dviju hipoteza birala uvijek onu goru. Pomalo uznemirena, odlučila sam
nazvati liječnika koji ju je nadzirao kad je bila hospitalizirana. Vrlo mi je jasno objasnio
stvari: ili će Lucile opet nakljukati lijekovima, u kojem slučaju neće biti sposobna raditi, ili
će joj dati priliku da vodi normalan život, a mi moramo prihvatiti to da ona ponekad ima
neke iracionalne ili sumnjičave ideje.
– Kao i mnogi ljudi koji se ne smatraju bolesnima - pojasnio mi je.
Taj me razgovor učvrstio u ideji da se moramo pomiriti s Lucile takvom kakva jest,
takvom kakva je prošla kroz ovo vrijeme novog početka, s onim visokim tonom koji nam je
ponekad parao uši, jer je to ne priječi da živi, da radi, da nas voli. Moramo joj ukazati
povjerenje, ostaviti joj vremena da sama regulira svoje strahove i svoja raspoloženja.

Gdje god se pojavila u posljednjih petnaest ili dvadeset godina života, uključujući i tu kratku
hospitalizaciju, Lucile je stekla prijatelje. Imala je tu neku ekstravagantnu, bizarnu vrstu
privlačnosti, pomiješanu s izrazitim smislom za ozbiljnost. To joj je priskrbilo neobične
susrete i duga prijateljstva.
Godišnji odmor Lucile je često koristila da ode k Manon u Meksiko. Voljela je taj odmak
od svijeta svakodnevnice, druženje s Manon i njezinom obitelji, njihovu lijepu kuću, četvrt
Coyoacan, slikarstvo Fride Kahlo i Diega Rivere.

Nakon tri godine provedene u Meksiku, malo nakon rođenja svoje druge kćeri, Manon se
vratila u Pariz.

Najprije moja djeca, a poslije i Manonine kćeri, zvali su Lucile, na njezinu molbu, baka
Lucile. Stvari su tako bile jasne. Lucile je isticala svoj status kao da je riječ o vojnom
podvigu, za nju se radilo o pobjedi: dotle je izdržala.

Posjeti moje djece baki odvijali su se po nepromjenljivu ritualu o kojem ona, osim palačinki
i nezaobilaznih šetnji po parku La Villette, imaju jasno sjećanje. Svaki put kad bi došli k njoj,
puštala ih je da kuhaju neki bućkuriš po vlastitoj mašti, za pripremu kojeg im je bilo
dopušteno poslužiti se bilo kojim proizvodom iz njezine kuhinje i koji bi ona, ma što se
dogodilo, morala kušati.
Tako je Lucile pod zločestim pogledima moje kćeri i sina morala gutati najgadnije
smjese na bazi začina, čokolade, brašna, pekmeza, sojina sosa, coca-cole, provansalskih
trava, kondenziranog mlijeka, maslinovog ulja i da dalje ne nabrajam.
Lucile je bila anksiozna i hiperbrižna baka, strepila je nad našom djecom mnogo više nego
nad nama. Pratila ih je u stopu, zahtijevala da joj daju ruku kad se prelazi ulica (i kad su već
bili preveliki za to), nikad u njihovoj prisutnosti nije ostavljala otvoren prozor i provodila je
vrijeme zamišljajući ili anticipirajući katastrofične scenarije koji bi ih mogli zadesiti (kako
bi taj i taj predmet, uslijed snažna i iznenadna propuha, mogao pasti i pri svom padu
naletjeti na taj i taj drugi, koji će neizbježno udariti itd.)
Mislila sam na sve one trenutke koje smo mi provele prepuštene same sebi, tako daleko
od njezina pogleda.
Kad sam se jednom našla s Lucile u kafiću, izvijestila me o strahovitoj zabrinutosti za
moju djecu. Već neko vrijeme vidi pedofile posvuda i svakog muškarca starijeg od petnaest
godina, iz naše bliže ili dalje okoline, smatra sumnjivim. Naravno da su me njezine strepnje
opterećivale, i bojala sam se da opterećuju i moju djecu. Rasprava se brzo rasplamsala,
Lucile je bila napeta i agresivna, ja sam planula. Zaboravila sam što sam točno rekla, nešto u
vezi činjenice da usmjerava na našu djecu strahove za koje bi joj bilo bolje da ih je gajila za
nas. Lucile je naglo ustala, uz tresku i lom srušila mi na koljena stol za kojim smo ručale. U
tom trendovskom kafiću u Ulici Oberkampf, pod tridesetak zapanjenih pogleda, promatrala
sam piletinu s pomfritom i tost sa salatom rasute po mojim hlačama. Lucile je nestala.
Dostojanstvenija nego ikad, podigla sam stol, pokupila jedan po jedan krumpirić, ostavila
novčanicu i izišla ne osvrnuvši se.

Nikad nismo razgovarale o toj epizodi. Vrijeme nas je tome naučilo, jednu i drugu: moći se
pokefati i prijeći preko toga.

Lucile je voljela Aveniju Jean-Jaurès, dućane Fabio Luci i Sympa, u kojima se svakovrsna
odjeća miješala s modnim dodacima diskutabilne kvalitete i ukusa. Provodila je u njima
sate i sate, kružila među prenatrpanim policama, u potrazi za ružem, hulahopkama,
majicom, grudnjakom, torbicom, cipelama koje su joj se činile neoborivima. Redovito je
krstarila po Hall des affaires, Paris pas cher i drugim buvljacima, gdje je znala nanjušiti
gomilu više ili manje korisnih i dekorativnih sitnica. Lucile je s godinama razvila određeni
ukus za cheap, bofl i tričarije.
Lucile je voljela antikvarnice, buvljake, sajmove starina, znala je ondje iskopati
nevjerojatne darove za svoje unuke (raznorazne ukrase, kutije, narukvice, špangice, džepne
nožiće, držače za olovke, figurice za jaslice...) koje bi im pobjedonosno davala pri svakom
njihovu posjetu.
Kad se prisjetim tih nekoliko godina nakon što se Manon vratila, čini mi se da su one za
Lucile bile neki spokojan interval, jedno od onih razdoblja smirenja u kojima se čini da su
stvari napokon sjele na svoje mjesto, vrijeme zatišja pred oluju. Svjedoči o tome nekoliko
fotografija koje je moja sestra snimila za posljednjih Lucileinih rođendana, njezin osmijeh,
onaj lagano ponosni izraz na licu, svjećice koje gasi okružena svima nama.

Uoči svog šezdesetog rođendana Lucile je podnijela molbu za odgodu odlaska u mirovinu.
Nije imala dovoljno staža za puni iznos mirovine, bila je zadovoljna na svom radnom mjestu
i bojala se neaktivnosti.
Nedugo nakon što joj je odgoda odobrena, Lucile je zbog bola u ramenu otišla svojoj
liječnici opće prakse, koja ju je poslala na rendgen pluća.
Rendgen je otkrio mrlju na desnom plućnom krilu. Zatražene su dodatne pretrage.
Lucile me jedne večeri nazvala i onim svojim kategoričkim i grozničavim tonom objavila
da ima rak na plućima. Nije još imala nikakve nalaze, pokušala sam je umiriti. Neka pričeka
da sazna više, možda nije ništa strašno, ne treba dramatizirati, za kad joj je zakazano
skeniranje?
Dobro se sjećam da sam taj razgovor završila u ležernom tonu, da sam spustila slušalicu
i pomislila: ima rak i to zna.

Prethodnog ljeta Lucile se u više navrata žalila na neobičan umor. Za jednog vikenda u
Pierremontu gdje smo se s njom našle Manon i ja i naša djeca (u odsutnosti Liane, koja je
ljeti rado ostavljala svoju kuću), stavili smo njezinu iscrpljenost na račun njezina posla,
gradskog prijevoza, nedostatka sna, lože zvučne izolacije njezina socijalnog stana, pariškog
ritma, čak i njezine bezvoljnosti u odnosu na kućne poslove. Zatim je Lucile otišla s Manon
na tjedan dana praznika i dobro se odmorila.

Dodatne pretrage potvrdile su Lucileinu intuiciju.

U prvo vrijeme molila nas je da o tome ne govorimo, obavila sve što trebalo za postupak
liječenja. Morala je najprije na operaciju koja je trebala omogućiti ablaciju tumora (koji je,
izgleda, bio na relativno dobrom mjestu), pa na kemoterapiju i zatim na zračenje.
Lucile je čekala posljednji trenutak da obavijesti svoju obitelj.
Požalila se na Lianeinu reakciju: po njezinu mišljenju, ona stvari nije pridavala previše
važnosti. Liane baš i nije bilo briga, nikad ju zapravo baš i nije bilo briga.

Na dan kad je Lucile trebala doći u Institut Monsouris, ručala sam s njom u jednom kafiću u
14. arondismanu, na dva koraka od stana u Ulici Auguste-Lançon (gdje smo živjeli s njom i
Gabrielom), dva koraka od parka Montsouris kamo nas je vodila u šetnju kad smo bile male,
dva koraka od Béréniceina stana, dva koraka od Sainte- Anne.
Te su mi se godine pojavile u nekoj vrsti vrtloga, izložene na papirnatom stolnjaku,
nisam ih uspijevala povezati jedne s drugima, dok je Lucile sjedila preda mnom, napeta, i
pokušavala namjestiti lijepo lice. Prestala je pušiti, budućnost joj je bila sazdana od terapija,
ciklusa, zračenja, katetera, unatoč tome pokušavala je pričati o drugim stvarima, postavila
mi nekoliko pitanja u vezi s izlaskom moje knjige i načinu na koji se razvijaju stvari u mojoj
tvrtki, gdje sam proživljavala jedno teško razdoblje.

Lucile je bila operirana u ponedjeljak ujutro. Nije ju bilo moguće vidjeti u sobi za buđenje,
obavijestili su nas da ćemo morati pričekati sutradan. No čim je izišla iz operacijske
dvorane mogli smo telefonom dobiti vijesti. Operacija je prošla dobro, premda joj je trebalo
izvaditi dva rebra na kojima su se razvile metastaze.
Sutradan sam izišla s posla najranije što sam mogla i otišla vidjeti Lucile. Okovana
drenovima i cjevčicama, upravo se vratila u svoju sobu, pokušavala isplivati iz omame
unatoč dozama morfija koje su joj obuzdavale bol, i izgovorila je nekoliko riječi.
Nekoliko dana Manon i ja izmjenjivale smo se kraj njezina uzglavlja.
Četvrtog ili petog dana nakon operacije zatekla sam Lucile kako sjedi na krevetu, sva
potresena i uznemirena. Tek što sam ušla u sobu zgrabila me za ruku i stala preklinjati da je
izvučem odande. Vrlo zbrkano objasnila mi je da je žrtva kaznenih mjera koje provode
bolničari, kao dokaz tome navodila je to da su joj tako raštimali televizor da sad vidi samo
jedan program, šesti, koji kao što znam ne podnosi i na kojem se po cijeli dan prikazuju
emisije jedna gluplja od druge, i koje joj povrh toga štete. Moram joj vjerovati na riječ i
dogovoriti se s Manon, s kojom se čula tog istog jutra, da je izvučemo odavde što je moguće
brže.
U stanju fizičke slabosti u kojem je bila, njezina me panika uznemirila. Odmah mi je bilo
jasno što se događa.
 Otišla sam pronaći medicinsku sestru koja me, s glasnim uzdahom i prije nego što sam
joj mogla postaviti pitanje koje me mučilo, obavijestila da je Lucile teška pacijentica. A to
nije bilo bez razloga. Upute o nastavku terapije, prekinute zbog operacije jer je mogla
dovesti do respiratorne insuficijencije, negdje su se izgubile. Lucile je bila pod visokom
dozom morfija bez ijednog medikamenta koji bi davao protutežu.
Razmijenila sam nekoliko prilično ledenih riječi s bolničarkom, koja se obavezala da će
razgovarati s liječnikom. Stvari su se vratile u normalu čim je Lucile prestala dobivati morfij
i opet počela uzimati svoje lijekove.

Lucile je dva tjedna poslije izišla iz Instituta, došla sam po nju taksijem i odvela je ravno k
Manon.
Manon se organizirala tako da Lucile bude kod nje dok se ne oporavi. Ja nisam
predložila da je uzmem k sebi, ne samo zbog nedostatka prostora, nego prije svega zato što
sam za to bila nesposobna. Bolesnu ili ne, nisam mislila da bih Lucile mogla podnijeti više
od nekoliko dana. Divila sam se sestri što je to bila u stanju.
Znam koliko joj je Lucile bila zahvalna.

Kad je povratila snage i kad se opet mogla kretati, Lucile se vratila u svoj mali stan u kojem
su biljke, koje sam redovito zalijevala, preživjele njezinu odsutnost.

Jedne nedjelje poslijepodne Lucile je došla k meni u dogovoreno vrijeme na čaj i bez uvoda
izjavila - kao što je dan prije to najavila Manon - da neće ići dalje. Razmišljala je, operacija je
bila nužna, tumor je odstranjen, ali ne želi ići na kemoterapiju.
Nisam u stanju reći što se u tom trenutku dogodilo u mojoj glavi, kakav je iznenadni
kratki spoj, nevjerojatne žestine, svladao moj stid i moju suzdržanost: zajecala sam i stala
vikati na Lucile da nema pravo to učiniti. Moja burna reakcija i panika kao da su je
uzdrmali. Pred mojim se očajem smekšala. Uspjela sam je nagovoriti da me pusti da
dogovorim novi sastanak s onkologom (s kojim se ona već vidjela, ali mi je priznala da mu o
svojoj odluci ništa nije rekla) koji će joj preda mnom objasniti posljedice takve odluke.
Htjela sam da u potpunosti sagleda njezin domet, pa ako zatim odluči ostati pri svom
izboru, ja ću ga poštovati.
Lucile je pristala.
Nekoliko dana poslije otišla sam s njom u Saint-Louis gdje ju je liječnik, koji se takvih
nagledao, uspio odgovoriti.
Neću se zadržavati na onih nekoliko mjeseci koje je Lucile provela na kemoterapiji. Danas
svatko od nas zna nekoga tko se susreće ili se susreo s ekstremnom agresivnošću raka i
tretmana koji ga prate.
Lucile nije izgubila kosu, dobila je na težini, satima je ležala kod kuće, satrta od umora,
nadimala se od kortizona.
Potom je nastavila sa zračenjem koje joj je pržilo kožu.

Mislim da smo Manon i ja sve to vrijeme bile prisutne koliko smo god mogle biti, svaka na
svoj način. Što se mene tiče, iznova sam se zbližila s Lucile, više joj telefonirala, češće
odlazila k njoj.

Cijelo to vrijeme nije mi bilo moguće zagrliti Lucile, ni jedan jedini put, ni prebaciti joj ruku
oko ramena, čak ni položiti ruku na njezinu. Lucile je bila ukočena, nedokučiva, držala se na
distanci, ovijena svojim bolom. Osim brzih poljubaca na dolasku i odlasku, s kojima nismo
odugovlačile, Lucileino je držanje, već odavno, obeshrabrivalo svaki fizički kontakt.

Ne znam više točno u kojem smo trenutku saznali da Liane ima rak slezene i da joj ostaje
još tek nekoliko mjeseci života.
Lucile je iz te godine provedene na terapijama izišla beskrvna i iscrpljena. Budući da joj
se bolovanje odužilo, nije više mogla produžiti odgodu i bila je prisiljena predati zahtjev za
mirovinu. To joj je bio šok, nadala se da će se za neko vrijeme vratiti na posao.

Na temelju klasifikacije svog raka, Lucile je na internetu potražila statistike recidiva. Samo
25% pacijenata živi duže od pet godina. Ja sam se pobunila na takav pristup, dokazivala joj
da to nema nikakva smisla, tražila da mi obeća da to više neće raditi.
Tri mjeseca nakon kraja tretmana Lucile je napravila prvu seriju pretraga. Njezina
prijateljica Marie išla je s njom na onkološki pregled. Lucile je mogla odahnuti, nalazi su bili
dobri.

Lucile je provela dane i dane tražeći i skupljajući elemente potrebne za izračun mirovine.
Radila je na crno više godina kod proizvođača kožnatih torbi, izgubila određeni broj
dokumenata. Fotokopiranja, obilasci, dopisivanje sa Zavodom za mirovinsko osiguranje
činili su joj se nepremostivima.

Lucile je bila iscrpljena, boljela su je leđa, ruke, ramena, uzimala je svaki dan sve jače
analgetike, ruke i noge opet su joj počele drhtati.
Tretmani protiv raka bili su gotovi, ostali su bolovi, koji su s vremenom trebali jenjavati.
Svaka tri mjeseca morala je na kontrolu.

Uznemirena svojim drhtavicama, Lucile se pobojala da je to početak Parkinsona. Tražila je

dijagnostičke pretrage, koje su dale negativne rezultate.
Vratila se svojim šetnjama po Parizu, upisala kao volonter u jednu udrugu za
opismenjavanje, krenula na kozmetički tečaj koji je u okviru bolnice držao jedan
proizvođač kozmetičkih proizvoda. Usporena, zadihana, deprimirana, Lucile si je
pokušavala osmisliti neki novi život.

Jedne srijede u vrijeme ručka, dok sam s djecom bila za stolom, nazvala me.
– Moja majka je umrla – objavila mi je, ne bez izvjesne grubosti, koju sam odavno
identificirala kao glavni element njezina obrambenog sustava.
A onda se Lucile, koja više nije plakala, rasplakala.
Htjela je smjesta otputovati u Pierremont, nije uspijevala spakirati stvari, bila je tako
umorna, nije imala snage.

Rekla sam joj da ću doći, nazvala oca moje djece da ga pitam može li doći po njih, on je
pristao i ja sam otišla. Našla sam Lucile konfuznu i izgubljenu.
Justine i Violette nastanile su se u Pierremontu nekoliko tjedana prije, bile s Liane do kraja,
obećale joj da će umrijeti u svojoj kući, kako je moja baka to željela.
Lucile ih je preda mnom nazvala, po njezinim prosvjedima shvatila sam da je mole da
dođe kasnije, sutradan ili za dva dana. Lucile je spustila slušalicu i opet klonula.

Premjestila sam se u kuhinju i odmah iznova nazvala mamine sestre, danas više ne znam
koja mi je od njih dvije objasnila da su mislile otići po Toma u njegov dom i izvesti ga u
restoran da mu objave vijest. Ovo im komplicira stvari, nije dobar trenutak. Rekla sam:
nemate to pravo učiniti.
Pomogla sam Lucile spakirati stvari, ona se mučila, gubila dah, nesposobna i za
najmanju inicijativu. Nazvala sam željezničke informacije da saznam vozni red, a zatim opet
u Pierremont da javim njezino vrijeme dolaska. Mislim da smo taksijem otišle do kolodvora
Lyon. Bilo je prekasno da Lucile kupi kartu, ja sam joj nosila torbu i ukrcala je na vlak,
tražila sam novac da joj dam, nisam ga imala, izišla sam iz vagona u kojem sam je ostavila,
blijedu i drhtavu.

Lianein je ispraćaj bio početkom prosinca, crkva je bila ledena. Pročitala sam tekst koji sam
napisala o baki, nisam bila jedina, tekstovi su konvergirali u istom nježnom zanosu, odavali
počast njezinoj vitalnosti, njezinoj veselosti, istim riječima evocirali blistavu uspomenu
koju je ostavila za sobom, svijetao i postojan trag. Obitelj, prijatelji, susjedi došli su u
velikom broju.
Po povratku u kuću u Pierremontu, Lucile jedva da je bila na zakuski koju su
organizirale njezine sestre, sklonila se u Tomovu sobu.
Sjećam se da sam nakon podužeg vremena postala svjesna njezina nestanka, da sam se
popela gore da je vidim, da sam je našla kako leži na krevetu, lice joj je bilo strahovito
blijedo, voštano, gotovo prozirno. Zamjerala sam joj što nije s nama, što se izolira, što ne
sudjeluje, razmijenile smo nekoliko osornih riječi, koje su me progonile mjesecima.

Nisam vidjela njezinu bol, nisam vidjela njezinu izgubljenost, hladno sam zatvorila vrata za
sobom.
Ostala sam dolje, u onoj atmosferi zasićenoj emocijama i napetošću kakva se često stvori
nakon pogreba, smijala sam se, govorila, evocirala stara sjećanja, vidjela se s ovima i onima,
divila se fotografijama njihove djece ili unuka, jela slane pite, biskvite i pila vino.
Dugo me ta ideja opsjedala: nisam bila na pravom mjestu.
Po povratku u Pariz Lucile je slomila nogu, tek tako, jednog dana silazeći s nogostupa.
Vidjela je u tome dokaz da joj tijelo otkazuje, raspada se.

Došla sam k njoj nekoliko puta, sjećam se da sam joj nekoliko dana poslije išla kupiti
ortopedsku cipelu da može hodati.
Manon je također dolazila, išla joj obaviti kupovinu, na Lucileinu popisu bili su samo
kolači, kompoti, slatko, Manon joj je predložila da dođe na nekoliko tjedana k njoj i odmori
se, Lucile je odbila.

Ja sam bila zauzeta raznim susretima u vezi s mojom knjigom, odrađivala zadnje tjedne
otkaznog roka (motiviranog mojim otvorenim odbijanjem da se priklonim strategijskim
orijentacijama tvrtke), počela sam spremati svoj radni stol i prosljeđivati svoje spise.
Na samom početku siječnja napustila sam posao, s mješavinom zabrinutosti i olakšanja.

Sredinom siječnja Lucile nas je pozvala k sebi, Manon, mene i našu djecu, jedne srijede čini
mi se, na neku vrstu malog Božića koji smo se navikli slaviti s tim pomakom. (Što se mene
tiče, odustala sam od nezaboravnih Božića u Pierremontu i od svakog Božića obiteljske
inspiracije.) Lucile je pozvala i Sandru, moju prijateljicu iz djetinjstva u Yerresu, i njezinu
obitelj. Razmijenili smo darove, djeca su bila zadovoljna, bilo je to jedno radosno i žalosno
poslijepodne, nisam znala vidjeti da se Lucile oprašta s nama, nisam vidjela ništa, samo
njezin umor.

Na trenutke mi se Lucile činila malo previše uzbuđenom, zapitala sam se uzima li lijekove,
nije li na rubu nove krize.
Manon joj je iznova predložila da dođe na nekoliko tjedana k njoj, Lucile je rekla da će
vidjeti.
Sljedeće nedjelje Lucile mi je predložila da idem s njom na buvljak u Saint-Quenu, počela je
lakše hodati, bila sam joj rekla da tražim stare reklamne ploče od emajla za jednog
prijatelja, pomislila je da bih ih tamo mogla naći. Ja sam bila umorna i potpuno zaokupljena
jednom ljubavnom vezom koja se vrtjela u praznom hodu, odbila sam.

U petak 25. siječnja Lucile me nazvala, bila sam na izlasku, sjela sam na rub sudopera u
svojoj kuhinji, pored prozora, popričale smo o svemu i svačemu. Lucile se osjećala bolje,
spremala se na vikend k svojoj prijateljici Marie, vratit će se u nedjelju navečer. Pomislila
sam kako je to dobro, vraća se u neku kolotečinu, ton joj je bio raspoložen, kao oslobođen,
bilo joj je u glasu kao neke neuobičajene ležernosti, neka pomalo visoka, otvorena nota.
Tretirala sam taj poziv kao bilo koji drugi, bez ikakva posebnog značenja, kratak usputni
pozdrav. Lucile je spustila slušalicu usred jedne rečenice, naši telefonski razgovori često su
imali nešto nesuvislo, bizarno, što je dolazilo od nje, činilo mi se, proizlazilo iz njezina
unutarnjeg kaosa, Lucile je oduvijek otvarala teme bez vidljive logike i okončavala razgovor
po kratkom postupku, pretpostavila sam, dakle, da je ono bitno rekla.

Lucile me nazvala tog petka ujutro, to je bilo posljednji put i ona je to znala.

Tijekom vikenda nisam mislila na nju, ne znam baš dobro uostalom ni što sam radila, ti su
se dani oteli sjećanju kao neko beskorisno, dokono vrijeme, vrijeme bezbrižnosti. Nisam je
nazvala ni u ponedjeljak, radila sam na romanu koji sam prerađivala za nekog drugog.
U utorak sam nazvala Lucile oko 14 sati, ostavila sam joj poruku na sekretarici. Ponovno
sam nazvala navečer, u vrijeme večere, još je uvijek nije bilo, pokušala sam na mobitel, nije
odgovarala. Poslije sam nazvala Manon, Lucile bi ponekad, kad bi čuvala njezine kćeri, znala
prespavati kod nje. No ovaj put nije. Ni Manon se nije čula s njom od petka kad joj je rekla
da ide na vikend. Otada, ništa. Lucile je imala naviku informirati nas o tome kamo ide, kad
se vraća, zacijelo nas je time htjela umiriti, ili markirati vlastitu putanju. Tijekom večeri
pokušala sam doći do nje nekoliko puta, smišljala razna objašnjenja za tu šutnju, nijedno mi
se nije činilo zadovoljavajuće. Sutradan me Manon nazvala u 6.30, nije spavala cijelu noć,
pokušavala je telefonirati svakog sata, zvonilo je u prazno, i mobitel i fiksni, sigurna je da se
nešto događa, treba otići do nje.
Bilo je to jedne srijede ujutro, istuširala sam se i odjenula, ostavila sina pred televizorom,
rekla sam mu – baka Lucile se ne javlja na telefon, skoknut ću do nje da se uvjerim da je sve
u redu. Kako sam bila zadužena za zalijevanje cvijeća dok je nema, odavno sam imala
Lucilein ključ.
U metrou sam pomislila kako je rano i kako sam sama, rekla sam sebi točno tako: mama
ti se ne javlja na telefon, a ti ideš k njoj sama. Pomislila sam kako je Lucile recidivirala, kako
ću je naći kao što ju je moja sestra našla nekoliko godina prije, u onom preuzbuđenom
stanju, kako će je trebati nagovarati da ide u bolnicu, kako će trebati zvati vatrogasce.
Pomislila sam kako biti odrastao ne štiti od muke prema kojoj idem, kako to nije ništa lakše
nego prije, kad smo bile djeca, kako čovjek uzalud odraste, krene svojim putem, izgradi svoj
život, osnuje vlastitu obitelj, tu se ništa ne može, dolazimo odande, od te žene; njezina bol
nikad nam neće biti strana.

Prije nego što sam otišla, ostavila sam još jednu poruku, tonom školske učiteljice, dobro
mama, sad bi bilo dosta, Manon i ja se brinemo, dolazim k tebi.

Izišavši iz metroa krenula sam Ulicom Sente des Dorées, koja se uspinje ravno prema
njezinoj zgradi, prešla preko trga, zrak je bio vlažan, nebo bez svjetlosti.
Pozvonila sam, pričekala malo prije nego što ću gurnuti ključ u bravu. Vidjela sam je
odmah, ispruženu na krevetu, vrata njezine sobe bila su otvorena, Lucile mi je okrenula
leđa. Zazvala sam, mama, mama, u tišini, mislim da sam ostala ondje nekoliko sekundi, u
iščekivanju njezina odgovora, a onda sam ušla u hodnik, rekla sam sebi da spava, skupila
sam sve snage da sebi kažem da spava, ušla sam u njezinu sobu, zavjese su bile navučene,
radio upaljen, to je bio neki znak života, negdje tu ima života, ona bi često tako išla spavati,
s uhom na tranzistoru, približila sam se, čučnula, prodrmala je, lagano, pa malo jače,
ponovila mama, mama.
Ideja nije uspijevala doprijeti do mene, to je neprihvatljivo, to je nemoguće, to ne dolazi
u obzir, to je ne.
Lucile je ležala na boku, savijenih ruku, izvan pokrivača, htjela sam je okrenuti no tijelo
joj je bilo kruto, nije se dalo, htjela sam ugasiti radio namješten na stanicu France Inter, kao
što sam činila još u pradavna vremena, nisam našla pravi gumb, ruke su mi počele drhtati,
obuzimala me neka progresivna tiha panika, ustala sam, krenula prema prozoru,
razmaknula zavjese, skinula sako i šal, položila ih na njezinu stolicu, odložila sam i torbu, u
podnožje njezina radnog stola, bilo je to kao neko mrtvo vrijeme, neko privremeno
obustavljeno vrijeme, stanka u kojoj stvari imaju mogućnost postati drukčijima, u kojoj će
stvari opet krenuti uobičajenim, prihvatljivim tijekom, u kojoj ću se probuditi, no ništa se
nije pomaknulo, obrnulo, opet sam se približila, kleknuvši na njezin krevet nagnula sam se
nad nju da je vidim, na danjem svjetlu ruke su joj bile modre, kao umrljane bojom, među
prstima, na njihovim zglobovima, noćnoplava boja, rekla sam naglas: što je učinila, što je
učinila, pomislila sam kako je slikala rukama.
Riječi su bile tu, što je učinila, no nisam mogla shvatiti njihov smisao, nisam htjela, to je
ne, to ne dolazi u obzir, to je nemoguće, to je nezamislivo, to nije istina, to nije stvarnost, to
nije ono što ja sad živim, to ne može tako završiti.
Tada sam joj vidjela lice, naduto, također modro, neka bljeđa modrina, i onaj trag
plijesni na obrazu, gore, blizu oka, dug nekoliko centimetara, krug prekriven vrlo nježnim
bijelim dlačicama kao na siru zaboravljenom u dnu hladnjaka.

Naglo sam ustala, u hodniku je krik izletio iz mog tijela, grub, snažan, krik užasa.

Vratila sam se u sobu, zgrabila telefon blizu njezina kreveta, tu sam postala svjesna vonja,
oporog, mučnog, otvorila sam prozor, osjetila sam da me noge izdaju, noge su mi propadale
u parket, noge su mi se desolidarizirale, naslonila sam se na naslon stolca, teturajući,
uspjela sam se okrenuti oko svoje osi i sjesti. Trebalo je izaći odande, pobjeći od vonja,
pobjeći od slike, pobjeći koliko me noge nose, no moje noge više nisu odgovarale, bila sam
prikovana za taj stolac, nisam se mogla pomaknuti, ne znam koliko sam dugo ostala tako,
stenjala sam, ruke su mi drhtale, pokušala sam se smiriti, govorila sam sebi moraš se
smiriti, treba nešto učiniti, nekog nazvati, tada sam ugledala paket, na njezinu radnom
stolu, s darovima koje nam je ostavila i pismom koje je virilo. Mislim da ga nisam pročitala,
u onom trenutku, uzela sam ga u ruke koje su drhtale, htjela sam izići odande, ali nisam
mogla. Uspjela sam okrenuti broj hitne, upala na neku glazbu, čekala da se netko javi, rekla
majka mi je umrla, majka mi je tu već pet dana, nemojte me ostaviti samu. Dali su mi nekog
liječnika, objasnili mi što trebam učiniti, mislim da me tada Manon nazvala na mobitel da
vidi što se događa, vidjela sam njezino ime kako se prikazuje na ekranu, mislila sam da
odbijam poziv no pritisnula sam pogrešnu tipku, Manon je čula kraj razgovora s liječnikom
prije nego što sam uspjela prekinuti vezu. Nazvala sam je odmah, Manon je shvatila, Manon
je vikala ne ne ne, nije moguće, pomislila sam kako je srijeda, kako je sa svojim kćerima,
kako njezine kćeri slušaju kako Manon urla, ne znam više što sam rekla, pokušala sam
objasniti, pismo, Lucile u njezinu krevetu, lijekove, plakala sam, drhtala sam, rekla sam
Manon da je volim, nije čula, tražila je da ponovim, pitala me gdje sam, rekla je izađi van,
izađi van.
S njezinim glasom na telefonu uspjela sam izaći iz sobe, Manonin glas odveo me do
kuhinje.
Pročitala sam Manon Lucileino pismo, pismo o ljubavi i iscrpljenosti.
Nazvala sam oca svoje djece, visokim glasom koji se gušio zamolila sam ga da dođe k
meni po sina.

Poslije me Manon opet nazvala i rekla da stiže.

Poslije je došla policija, bilo ih je pet, zapovjednik je zatvorio vrata Lucileine Poslije je
Manon stigla s Antoineom. sobe.

Smjestili smo se u dnevni boravak, ja sam sjela u naslonjač od vrbova pruća, Manon je sjela
na kauč i rekla: došlo mi je da je zagrlim. Vidjela sam Manonino lice, slomljeno.
Na Manoninu licu vidjela sam što upravo proživljavamo i to da je smrt nepopravljiva.

Poslije su odnijeli Lucileino tijelo, umotano u njezine pokrivače jer se ispraznila od vlastite
krvi.
Poslije smo Manon i ja otišle na policiju dati iskaz.

Trebalo je obavijestiti Violette, Justine, Barthélémyja. Lisbeth je bila na putu, netko joj je
ostavio poruku.

Trebalo je tražiti izvješće o autopsiji i čekati dopuštenje za pokop. Prihvatiti spoznaju da

Lucile dvanaest dana leži spremljena u neku ladicu Zavoda za sudsku medicinu.

Cijelo to vrijeme ja nisam mogla sjesti, hoću reći sjesti i ništa ne raditi, osim kad bih bila
prisiljena, morala sam stajati da izdržim napade užasa, evakuiram adrenalin, morala sam
stajati da bih se mogla boriti protiv slike, držati je na distanci.
Na dan ispraćaja Tad i Sandra, moje prijateljice iz djetinjstva, došle su iz svojih dalekih
krajeva da nam pomognu organizirati stvari, kao i Mélanie, moja vječna draga prijateljica.
Otišle smo u supermarket, kupile ruže, pripremile zakusku za poslije ceremonije. Potom
smo se našli s Justine, Violette i Tomom i ručali u jednom kafiću blizu Père-Lachaisea. U
manje od dva mjeseca izgubili smo Liane i Lucile, ovoga puta činilo mi se da je to malo
previše.

Bio je hladan, sunčan dan u veljači, beskrajno lijep i beskrajno tužan, nebo je bilo čisto.
Kod krematorija smo dočekivali ljude koji su dolazili odasvud i iz svih prošlih vremena,
sami ili u malim skupinama, kao i uvijek htjela sam se držati na nogama, držati se zapravo,
no malo-pomalo kako su ljudi pristizali to mi se činilo sve težim, morala bih duboko
udahnuti, pa zadržati zrak nekoliko sekundi i tek ga onda izdahnuti. S velikih uzbuđenjem
vidjela sam kako se približava otac moje djece, s kojim su odnosi tada bili tako
komplicirani, pa njegovi roditelji, vidjela sam Lucileine prijatelje, vidjela sam njezine kolege
iz Avicennea i Lariboisièrea, vidjela sam svoje prijatelje, Manonine, vidjela sam svoje
bratiće, sestrične, stričeve i tete, vidjela sam svoju urednicu, vidjela sam Barthélémyja,
vidjela sam Marie-Noëlle, vidjela sam Camille i njezina muža, vidjela sam Gasparda, mog
obožavanog mlađeg brata, vidjela sam Forresta i Néboa, a zatim mi se približio otac i tu sam
pukla.

Lucile je u svom stanu ostavila nekoliko uputa u vezi s onim što nam je ostavljala na dar ili
trebala vratiti. Rimbaud u izdanju La Bibliothèque de la Pléiade bio je namijenjen Antoineu,
Manoninu mužu.
Na primjerku džepnog izdanja Malih pjesama u prozi, “Poziv na put” bio je obilježen
post-it-om. Mislim da je Lucile Baudelaireovu poeziju voljela više od svega.
Pred pedesetak potresenih lica pročitala sam tekst koji je toliko nalik na nju:

Znaš onu bolećivu ognjicu što nas spopada u hladnim čamotinjama, ono čeznuće
za zemljom koju ne poznajemo, onu tjeskobu znatiželje? Ima jedan kraj koji je tebi
nalik, gdje sve je lijepo, raskošno, spokojno, čestito, gdje mašta je istkala i uresila
neku zapadnjačku Kinu, gdje život se lagodno udiše, gdje sreća se s tišinom stapa.
Ondje bi vrijedilo živjeti, ondje bi vrijedilo umrijeti!
Mali Lucilein svijet bio je preda mnom, cijeli jedan život sazdan od raznih epoha i raznih
svjetova, i ništa više, ni porazi, ni bol, ni kajanja, nije bilo važno.

U hodniku koji je vodio van, u trenutku kad sam prešla prag, nekom apsurdnom gestom
gospodarice kuće, okrenula sam se da vidim jesu li svi izišli, nismo li iza sebe ostavili
nekoga tko je zaostao. Tada sam vidjela Néboovo lice, izobličeno od jecaja. Nébo je plakao
ne krijući se.

Vani je moj otac primijetio da mu je novčanik sa svim dokumentima ostao u taksiju kojim se
dovezao do krematorija. Sublimnom omaškom Gabriel je došao oslobođen samoga sebe,
bez identiteta.

Lucile je za našu djecu ostavila desetak malih darova, obilježenih etiketom s njihovim
imenima.
Pismo je bilo umetnuto u vrećicu od sivog kartona, u kojoj smo našli još dva druga
paketića, za Manon i mene, u svakom je bio po jedan Laliqueov privjesak od kristala, u
obliku srca, obješen o platnenu vrpcu.

Drage moje kćeri,

Evo, došao je trenutak. Odlazim na kvasinu i otpisana sam. Skenovi su jako dobri,
ali treba slušati i svoje tijelo. Nikad nikome ne kažem sve svoje boljke. Kažem
nekome jednu, a druge drugima. Jako sam umorna. Život mi je težak i može se samo
pogoršavati. Otkako sam donijela ovu odluku osjećam se spokojno iako se bojim
provedbe u djelo.

Vi ste obje osobe koje sam voljela najviše na svijetu i dala sam sve od sebe, vjerujte
u to.

Čvrsto zagrlite svoju divnu djecu. Lucile

PS. Bolje je s lančićem. Možete zamijeniti boju, ali brzo, prije kraja rasprodaje,
idite zajedno jer je poklon-bon samo jedan.

Znam da će vam ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže
umrijeti živa.
Pročitala sam to pismo desetak puta, u potrazi za nekom indicijom, za nekim detaljem, za
nekom porukom onkraj poruke, nečim što mi je možda promaklo. Čitala sam i iznova čitala
Lucilein stid, tu otmjenost kojom se prozaično miješa s boli, anegdota s esencijalnim. To je
pismo nalik na nju i danas znam koliko nam je jednoj i drugoj prenijela tu sposobnost da se
uhvatimo smiješnog, trivijalnog, ne bismo li se izdignule iznad magle.

U danima koji su slijedili nalaženju njezina tijela, kad sam osjećala da moje tijelo još uvijek
nije evakuiralo užas (užas mi je bio u krvi u rukama u očima u nepravilnom kucanju srca),
mislila sam kako me Lucile nije poštedjela. Znala je da ćemo se na kraju zabrinuti, znala je
da ja stanujem mnogo bliže nego Manon – koja živi izvan Pariza – znala je da ja imam ključ,
znala je da ću ići sama. Usprkos svojoj volji, ta mi je konstatacija ostavljala neki gorak okus.

Jednog jutra, više od dva tjedna nakon njezine smrti, nazvala me nadstojnica njezine
zgrade. Upravo je našla jedno pismo koje je napisala Lucile i koje joj se vratilo.
Pismo je bilo adresirano na mene i poslano na dan njezine smrti.

U toj kratkoj poruci koju sam trebala dobiti već u ponedjeljak, Lucile me, na svoj način,
obavještavala o svojoj smrti: slala mi je ček na 8000 eura za [svoje] troškove, nadala se da će
ostati dovoljno da si kupimo neki trajan dar, precizirala u post scriptumu da na računu ima
dovoljno novca za sve režije do ožujka.
Da sam dobila to pismo, imala bih na izbor da odem k njoj ili da onamo pošaljem
vatrogasce.
U konfuziji koja je prethodila prelasku na djelo, Lucile je napisala pogrešan kućni broj.

Tjednima sam u glavi vrtjela detalje, riječi, situacije, napomene, šutnje koje su mi trebale
biti znak za uzbunu, tjednima sam pokušavala hijerarhizirati uzroke Lucileina
samoubojstva, očaj, bolest, umor, Lianeinu smrt, neaktivnost, delirij, a onda sam ih sve
odbacila, tjednima sam započinjala sve ispočetka, pa onda u drugom smjeru, tjednima sam
si postavljala neprestano ista pitanja koja su si postavljali i drugi: zašto si je oduzela život
iako su nalazi bili dobri, zašto nije pričekala skeniranje koje je bilo zakazano nekoliko dana
poslije, zašto je do kraja uporno pušila pola cigarete kad bi pucala, umjesto da jednostavno
opet počne pušiti, zar zato da bi to na kraju učinila?
Zašto?

Bila sam sigurna u jedno: u tom razdoblju praznine i iscrpljenosti koje uslijedi nakon
terapije trebalo je biti prisutan. A ja sam baš tada zakazala.

S Manon sam otišla k Lucileinu psihijatru, htjela sam objašnjenja. Po njemu pitanje nije bilo
iz kojih je razloga Lucile odabrala upravo taj trenutak, nego više kako je izdržala cijelo to
vrijeme, sve ove godine. Rekao nam je da je često pričala o nama, da je bila ponosna, da smo
joj bile razlog života.

Nekoliko sam se tjedana koristila Lucileinim pokazom Navigo (napunila ga je prije

zatvaranja računa) s nekim čudnim zadovoljstvom: s gledišta RATP-a koji registrira vožnje,
Lucile se vozila metroom, krstarila po cijelom Parizu, i dalje postojala.

Svake noći vraćala mi se slika majke na njezinu krevetu, vidjela sam njezinu plavu kosu i
crni prsluk, tijelo okrenuto prema zidu, čim bih legla na bok, u položaj u kojem sam je našla,
slika se vraćala, sapinjala mi dah, vidjela sam njezine modre ruke, vrč s vodom i čašu, nisam
se mogla spriječiti da zamišljam Lucile, tog 25. siječnja, umotanu u svoje pokrivače, samu u
svom malom stanu. Zamišljala sam duge minute koje su prethodile nesvijesti, bez ikoga tko
bi je pomilovao po kosi, primio za ruku, plakala sam u tišini, suze s okusom djetinjstva, suze
lišene oproštaja, prevrtala sam se i prevrtala, nesposobna da zaspim.

Fotografije, pisma, crteži, mliječni zubi, darovi za Majčin dan, knjige, odjeća, sitnice, gadgeti,
papiri, novine, bilježnice, natipkani tekstovi, Lucile je sve sačuvala.
Kad smo završili s prebiranjem te nevjerojatne antikvarnice koju je sadržavao njezin
stan, organizirali smo dan otvorenih vrata kako bi svatko mogao doći po neki predmet,
nakit, sitnicu koja će ga podsjećati na Lucile. Ostatak će ići Emmausu.
Usred mnoštva, došla su moja djeca, bila su sretna što mogu još posljednji put vidjeti zeleno
Lucileino sklonište, htjela sam da izaberu za uspomenu poneku igračku iz drvene škrinje
koju je tijekom godina slagala za njih.
Otišli su s mojom prijateljicom Mélanie, koja je svojim autom odvozila kutije koje ja
nisam mogla transportirati metroom. Svratili su k njoj da nekoliko njih stave u njezin
podrum (kod mene nije bilo dovoljno mjesta), a zatim su odnijeli k meni fotografije, biljke i
neke stvari koje sam htjela sačuvati.
Našla sam ih dolje ispred moje zgrade, otvorila sam prtljažnik. Položena na torbe i
kutije, kočila se ploča s natpisom “Zabranjeno hodati po travi” iz Lucileina naselja, stalak joj
je bio umrljan zemljom. Na molbu moje djece, Mélanie, koja nije od onih koji uzmiču pred
transgresijom, iščupala ju je.
Kći mi je objasnila, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, to njihovo odavanje
počasti.
– Baka Lucile htjela ju je maznuti pa smo to napravili.

Nekoliko mjeseci nakon Lucileine smrti, kad sam trebala ispuniti njezinu poreznu prijavu,
otkrila sam da je mjesečni iznos njezine mirovine, nakon reklamacije i reevaluacije, bio
615,50 eura. Lucile je najamninu plaćala 272 eura, račun je brzo bio jasan. Radije bi crknula
nego da od nas bilo što traži, rekla sam sebi, potom sam pomislila kako je to upravo ono što
je učinila, i dugo sam plakala.
To je pomisao koja se često vraća.

Kad smo ispraznili Lucilein stan, sačuvala sam radio na kojem je zaspala, mali tranzistor
koji sam joj darovala nekoliko godina prije. Oklijevala sam ga uzeti, Lucilein desni obraz i
uho počivali su na njemu kad sam je našla. Naposljetku sam ga očistila i stavila u jedan kut
u dnevnom boravku, dok ne odlučim o njegovoj sudbini.

Tjednima se Lucilein tranzistor palio sam od sebe, u različita vremena. Isprva bih se
prestravila, na kraju sam zaključila da mi to Lucile daje neki znak, zatim sam bezuspješno
tražila tu misterioznu funkciju koja ga je stavljala pod napon.
U jednoj uskoj, ograničenoj zoni koja je okruživala jedan od gumba za podešavanje
otkrila sam tanki smeđi film, nemoguće ga je bilo identificirati, koji se eventualno mogao
stvoriti od nekog ostatka hrane. Začudila sam se kako mi je mogao promaknuti pri prvom
čišćenju, vatom i alkoholom, opet sam ga istrljala.
Smeđi se trag vratio. Očistila sam ga deset puta, dvadeset puta, no smeđi se trag svaki
put vratio, kao da se ondje ugnijezdilo nešto golim okom nevidljivo što je pljesnivilo ili
oksidiralo.
Jednog sam jutra, u napadu panike, bacila tranzistor u smeće.

Otprilike u isto doba došla sam na ideju da pišem o Lucile, smjesta odagnanu.
A onda se ideja, kao i smeđa mrlja, vratila.

Prije nekoliko mjeseci, kad sam započinjala ovu knjigu, moj se sin, kao što često čini,
smjestio u dnevni boravak da napiše zadaću. Trebao je odgovoriti na pitanja o
razumijevanju “Arležanke”, novele Alphonsea Daudeta iz Pisama iz mog mlina.
Na 99. stranici udžbenika iz francuskog za drugi razred Živa književnost, bilo mu je
postavljeno ovo pitanje: “Koji detalji dokazuju da je Janova majka sumnjala da je njezin sin
ozdravio od svoje ljubavi? Može li ona svejedno spriječiti samoubojstvo? Zašto?”
Moj sin razmišlja trenutak, pažljivo piše u bilježnicu prvi dio svog odgovora. Zatim,
kategoričkim i savršeno ravnodušnim tonom, kao da to nema nikakve veze s nama, ni po
čemu nas se ne tiče, naglas polako odgovori, malo-pomalo kako piše: “Ne. Nitko ne može
spriječiti samoubojstvo.”

Zar sam trebala napisati knjigu, prožetu ljubavlju i krivnjom, da dođem do tog istog
zaključka?

Među Lucileinim fotografijama koje smo našle kod nje, na jednoj crno-bijeloj kontaktnoj
kopiji našla sam ovu sasvim malu sliku moje majke, snimljenu za obiteljskim stolom u
Versaillesu ili u Pierremontu. Na istoj kopiji prepoznaju se Liane, Georges, Gabriel, Lisbeth i
drugi.
Lucile je snimljena iz profila, ima crnu dolčevitu, u lijevoj ruci drži cigaretu, čini se da
gleda nekoga ili nešto, no vjerojatno ne gleda ništa, osmijeh joj je opskurno blag.
Lucileino crno je poput crne boje slikara Pierrea Soulagesa. Lucileino crno je ultracrno,
čiji odsjaji, intenzivni odrazi, misteriozna svjetlost, naznačuju neko drugdje.
Danas više ne tražim, držim se pisma što ga je Lucile ostavila. Shvaćam Lucile kako je ona
voljela da ju se shvaća: doslovno.
Znala je i osjećala da će bolest na kraju pobijediti, patila je, bila je umorna. Bitke koje je
vodila tijekom cijelog života nisu joj ostavile snage da vodi i ovu.
Lucile je umrla u šezdeset prvoj godini, prije nego što je postala stara dama. Lucile je
umrla kako je željela umrijeti: živa.
Ja sam danas u stanju diviti se njezinoj hrabrosti.
 Naslov ove knjige uzet je iz pjesme "Osez Josephine" Alaina Bashunga i Jeana
Fauquea, čija me mračna i odvažna ljepota pratila za cijelo vrijeme pisanja.

Zahvaljujem svojoj sestri, braći i sestrama moje majke i svima onima koji su mi
poklonili svoje vrijeme i svoje povjerenje.
 O PISCU
DELPHINE DE VIGAN (1966.) u svom prvom romanu Jours sansfaim (Dani bez
gladi, 2001.) opisuje vlastito iskustvo borbe s anoreksijom.

2007. objavljuje No et moi (No i ja), roman koji ju je vinuo na top-ljestvice

najprodavanijih knjiga (pola milijuna primjeraka), za koji godinu dana poslije
dobiva i Nagradu knjižara (glasuju sve frankofonske zemlje). Nominiran je i za
Goncourtovu nagradu, kao i sljedeći njezin roman Les Heures souterraines
(Podzemni sati) 2009. godine.

2011. romanom Ništa se ne opire noći De Vigan postaje zvijezda francuske

književne jeseni, više od godinu dana nalazi se na ljestvicama najprodavanijih
knjiga, osvaja nagradu knjižarskog lanca FNAC, Nagradu Francuske televizije za
najbolji roman i Grand prix časopisa Elle za najbolji roman godine. Djela su joj
prevedena na čak 27 jezika.
 Napomene
1 Sveta Marijo, Majko Božja - merde (sranje) umjesto mère (majka), nap. prev.
 2 Gerard Garouste, s Judith Perrignon, L’Intranquille, autoportrait d’un fils, d’un peintre,
d’un fou, L’Iconoclaste, 2009.
 3 Prvi razred srednjeg obrazovanja u Francuskoj koje obuhvaća koledž (4 godine) i
licej (3 godine), po godinama odgovara našem petom razredu osnovne škole (nap.prev.).
4 Hr. naslov Zmija u njedrima (nap. prev.)
 5 Omiljena hrana dinosaura Casimira, glavnog lika u francuskoj seriji za djecu Lile aux
enfants (Dječji otok), inspiriranoj Sesame streetom, a emitirala se od 1974
6 Lionel Duroy, Le Chagrin, Julliard, 2010
7 Christine Angot, L’Inceste, Stock, 1999.
8 Stih iz pjesme Osez Josephine iz koje je preuzet i naslov knjige (nap. prev.)
 9 Glagol koji nema značenja; igra se sastoji u pogađanju zamišljenog pravog glagola
putem pitanja na koja se odgovara samo s ‘da’ i ‘ne’ (nap. prev.)
 10 Voditelj igre postavlja igračima pitanja na koja je zabranjeno odgovoriti s “da” ili
“ne”, tko nepažnjom odgovori tako, ispada iz igre (nap. prev.)
 11 Za razliku od hrvatskog gdje derelikcija ima pravno značenje, u francuskom riječ
označava zapuštenost, osjećaj izoliranosti, duboku klonulost, beznađe (nap. prev.)
 12 “Vrag odnosi tijela”, igra riječi temeljena na homofoniji riječi les cors (kurje oči) i les
corps (tijela); naziv proizvoda doista je “Le Diable” (nap. prev.)