36.

TIPOVI VEZANOGA TEKSTA

Vezanom tekstu pripadaju: opisivanje, pripovijedanje i raspravljanje. Iako su oni

međusobno isprepleteni i najčešće povezani u tekstu, svaki od njih ima svoje značajke i
posebnosti koje dolaze do izražaja u analizi književnih tekstova. Pišući o nekom predmetu
moramo ga što zornije predstaviti opisom, treba navesti neke događaje i zbivanja važna za
poznavanje toga predmeta, dakle pripovijedati, a često i prosuđivati, a to znači raspravljati. Sva
tri tipa teksta mogu se ostvariti na objektivan i subjektivan način.

U nastavi izražavanja u prvom razredu srednje škole učenici se uvode u opis kao tip
vezanoga teksta. Nastavna jedinica o vrstama opisa povezuje se i s nastavom književnosti i
nastavom jezika: s nastavom književnosti jer je opis jedna od epskih tehnika, a s nastavom jezika
jer se na predlošcima opisa mogu izvoditi zapažanja o jezičnom ustrojstvu teksta.
Na ulomku iz pripovijetke Gost Vjekoslava Kaleba i novele Cvijet sa raskršća učenici mogu
komparativnom analizom usvojiti karakteristike umjetničkoga opisa. Poslije toga mogu
samostalno kreirati umjetnički opis. U takvoj vježbi učenici osmišljeno primjenjuju znanja iz
hrvatskoga jezika i razvijaju svoje kreativne sposobnosti.
Opis može biti stručni (u njemu je prisutna racionalnost i ekonomičnost upotrijebljenih jezičnih
sredstava) i umjetnički u kojemu su prisutni subjektivni elementi, slikovitost opisa. Može biti i
statičan i dinamičan.
Kod umjetničkoga opisa učenici trebaju uočiti i istaknuti slikovitost izraza, ritmičnost proze,
stilski obilježen red riječi te poetsku funkciju jezika. Hoće li opis biti statičan ili dinamičan, ovisi
o cjelini djela. Kod stručnoga opisa trebaju uočiti prevladavanje statičnosti, točnost izraza,
stručne izraze i stilski neobilježen red riječi.
Kako bismo učenicima što bolje pojasnili opis kao tip vezanoga teksta možemo se poslužiti
nastavnim listićima s različitim vrstama opisa. Nakon individualnoga rada provjerit ćemo jesu li
učenici pravilno razvrstali opise, a zatim ih jezično i stilski analizirati.
Dinamičnost i statičnost opisa može se realizirati nakon obrade novele Gost, Vjekoslava
Kaleba. Učenici za domaću zadaću mogu samostalno oblikovati dinamičan opis neke prirodne
pojave ili statičan opis interijera s unošenjem osobnoga doživljaja.
I pripovijedanje je tip vezanoga teksta. Kao književnoumjetnički postupak svojstveno je epici, a
pripovijedanje može biti smješteno u prošlost, sadašnjost ili budućnost. Pripovijedamo o
događajima, ljudima i njihovim reakcijama, o razmišljanjima i spoznajama. Pripovijedanje teče
određenim redom, priča je organizirana i ima svoj uvod, zaplet i rasplet, a čitatelju su predočene
različite ljudske sudbine. Događaji se mogu pripovijedati kronološkim slijedom, prekidanjem
kronološkog slijeda, retrospektivno.
Pripovjedačkoj tehnici posvećuje se velika pozornost u srednjoj školi. Analizira se uloga
pripovjedača u djelu (pisanje u prvome ili trećem licu, sveznajući pripovjedač). I upravo u
prikazu likova, sredine, načinu iznošenja pojedine teme dolazi do isprepletanja tipova vezanoga
teksta: opisa i pripovijedanja.
Učenici mogu uspoređivati pripovjedačke tehnike na različitim epskim djelima i u različitim
epohama. Posebno je interesantan način pripovijedanja u suvremenim književnim djelima
(Faulkner: Krik i bijes), pa učenici mogu i sami biti pripovjedači koji će osmisliti u svojim
domaćim radovima različite tehnike pripovijedanja.
I raspravljanje se očituje kao tip vezanoga teksta različit od pripovijedanja i opisivanja, a temelji
se na logičnom slijedu misli. Po svojim stilskim obilježjima uključuje se u oblike koji pripadaju
znanstvenom stilu. Taj je stil lišen emotivne obojenosti, odlikuje se jasnoćom, izbjegava
dvoznačnost.
Rasprava je sustavno razmatranje nekoga pitanja, svestrano razmatranje neke teme. Ciljevi
raspravljanja mogu biti različiti: dokazivanje ispravnosti ili neispravnosti određene teze,
priopćavanje novih ideja ili činjenica u vezi s predmetom o kojemu se raspravlja, rasvjetljavanje
oprečnih teza i upoznavanje na složenost problema, kritički prikaz i ocjenjivanje određenoga
umjetničkog djela
Oblici raspravljanja mogu se temeljiti na gotovo svim tematskim predlošcima. Bitan je pristup
temi i pri tome moramo vidjeti pristupa li autor temi objektivno ili subjektivno. Ako se tema
prikazuje kao subjektivan doživljaj autora protkan emocijama neće doći do rasprave. Ako temi
autor pristupa analitički i primjenjuje određeni postupak koji je svojstven mišljenju, nastat će
određena vrsta raspravljanja.
Raspravljanje ima više podvrsta. Prema Stjepku Težaku tipična je rasprava ili traktat. To je
znanstveni tekst u kojemu se razvija neka misao i rješava neko pitanje. A cilj rasprave je riješiti
kakav problem s bilo kojeg područja djelatnosti.
Težak još govori o kritici kao obliku raspravljanja u kojemu se nešto prosuđuje ili vrednuje, o
polemici u kojoj se autor suprotstavlja nekome tko ima drukčije mišljenje o stanovitoj pojavi, o
interpretaciji i diskusiji.

Svi ovi oblici mogu se primijeniti u nastavi hrvatskoga jezika, u analizi djela, u rješavanju
problemskih situacija. Učenicima treba dati priliku da raspravljaju o onome što ih u tom trenutku
najviše zaokuplja, jer vježbe u raspravljanju unapređuju učenikovu sposobnost analize, sinteze,
pretpostavljanja, razlikovanja, zaključivanja i istraživačkoga maštanja…