Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići (Povijest jedne patricijske obitelji)

Sadržaj
I.
U jednoj od najstarijih nadsvođenih kućica sjede u tijesnoj, jedinoj svojoj sobici dvije žene; jedna
starija, suhonjava, sitna, crnomanjasta žena od 46 godina i mlađa, djevojka od 22 godine. To je
gospođa Valpurga Stipančići njezina kći Lucija. Djevojci naizgled nitko ne bi dao 22 godine zbog
finog, bijelog, gotovo prozirnog lica sa ozbiljnim očima, tanahnoga pasa visokog struka te jedva
zamjetljivih djevičanskih grudi kao u četrnaestogodišnjakinje. I mati joj je bila takove građi ali u
očima je imala onaj sjaj materine ljubavi i skrbi jer bi svako malo svratila zabrinuto lice prema Luciji.
Bijaše godina 1834. i zima. U sobi vlada težak zrak jer mati rijetko kada otvara prozor i uvijek loži
peć. U malenoj sobici nalazi se mnoštvo pokućstva: dva velika kreveta, željezna peć do samog stropa,
starinska ura, teža i ovelik okrugao stol, šest stolica te veliko drveno raspelo između dvaju kreveta.
Jednom je majka bila pozvala liječnika kada je Luciji strašno bilo pozlilo, ali kada je dobila odgovor
da djetetu treba svježeg zraka samo mu se zahvalila, jer je mislila da je prehlada izvor svim teškim
bolestima. Ta majušna sobica gleda u usku, tamnu uličicu i u nju prodire stoga samo zvuk bure koja
nije rijetka u tim krajevima. Gertruda bijaše njihova poslužavka, koja je sa svoje troje djece živjela u
susjednoj konobi koja je inače pripadala Valpurgi ali je tamo živjela u zamjenu za plaću. Svaki dan bi
im Gertruda donosila najnovije vijesti iz sela, pošto Lucija već dvije godine nije vidjela sunca niti
ikoga, ta živjela je kao zarobljenica. Neprestano je poboljevala i bila je nestrpljiva napokon izađi van.
Danas se začu u tamnoj ulici kroz buku bure i urlanje ljudskoga glasa i obje se žene zapitaju o čemu se
radi, ali Valpurga radije pričeka Gertrudu nego da sama pogleda. Lucija pocrveni od plača i beznađa
ali se bori protiv svoje naravi. Naime,kada god bi tako se naljutila i istresla se na majku što ju drži kao
kakvu zarobljenicu, bilo bi joj nakon takvog ispada loše i tjelesno i psihički te bi se ispričavala majci
koja bi ju gledala samo sa brigom u očima. Danas je uostalom trebalo stići joj njegovo pismo i s
očekivanjem i mladenačkom nestrpljivošću je čekala. I doista, dođe poštar Marko i uruči joj pismo
koje je čitala sa smiješkom na licu te zaboravi da joj je majka u sobi. A njena majka samo izađe van,
obuzeta krivnjom i brigom, pitajući se što će sve od toga biti. Obriše oči kada čuje Gertrudu kako
dolazi. Ova im ispriča da je neki talijanski brod se u luci pod udarcima bure skoro istrgnuo iz
konopaca te da bi to velika bila nevolja. A ispred kuće im se bio ponovno napio susjed Bačvica, koji je
zaradio pri spasavanju broda tri cvancige. Potom priča još o glasinama koje je načula i ispriča se te
vrati kući. Valpurga upita želi li Lucija večerati a ova joj odgovori mrkim pogledom jer ona nikada
nije gladna ali majka ju tjera da jede da ojača. Kada je mati izašla pripremiti Luciji večeru, digne se
Lucija teško iz naslonjača i uze sliku mladoga čovjeka od 27 godina u ruke. Bijaše to slika Alfreda,
čija je pisma dobivala. Ona ga čeka da dođe po nju da ju izbavi iz ove tamnice ali on uvijek joj piše da
ne može jer mu nešto iskrsne. Ona već odavno sumnja u ta pisma i njegovu ljubav, jer da ju doista voli
došao bi po nju umjesto da čeka da ona ozdravi. Dotle je njena majka pravila večeru: Luciji pečeno
pile a njoj suhi kuhani kruh, što ga uz kavu, jedinoga jede već skoro godinu dana. Na to je primorana
jer su jako siromašni, ali pred Lucijom šuti i skriva tu kao i daleko goru istinu. Od velikoga bogatstva
njihove kuće ostala je samo ta malena kućica u njihovom vlasništvu a sve je ostalo otišlo na Lucijina
starijeg brata Jurja, od kojega već par godina ni traga ni glasa. Ona gora istina je da ona sama vara
svoje ljubljeno dijete, jer joj ta pisma ne piše njen ljubljeni nego netko drugi po Valpurginom naputku.
To bi ju shrvalo a ona ne može tako izravno ubiti svoje dijete, kada o njoj ovisi i majčin život. Lucija
je malo poslije ponovno pobijesnila, rekavši da više želi umrijeti nego da dulje živi ovako bolesna i
kao zatočenica a njena majka samo plače na to i nastavlja održavati svoje laži jer je ako po Luciju
bolje. Zatim mine njeno bjesnilo i ona se prene kao iz transa i Lucija stade plakati jer je tako uzrujala
majku i traži oprost, koji joj njena mati rado da.
II.
Nakon pola sata je pojela Lucija svoju večeru i Valpurga je oprala posuđe te sjela pored svoje kćerke
koja je spavala u krevetu. Bijaše 10 sati navečer. Niti Valpurga nije posve zdrava. Već odavno ima
problema sa srcem i svaki jači stres joj izazove osjećaj kao da se guši, ali je šutila poradi Lucije. One
su međusobno se pazile da ne bi jedna drugoj naškodile. Zaspala je tako Valpurga u naslonjaču dok je
plela čarape na nekih pola sata prije nego se prenula iz snaga sa uzvikom i probudila Luciju. Sanjala je
pokojnog biskupa Ćolića, da su ga napali nožem Daničići i Valpurgini Domazetovići. Pošto nisu
mogle obje zaspati, pripovijeda majka kćeri o prošlim vremenima. Otac njena muža bio je bogat
čovjek a i njena obitelj je od davnine jedna od najstarijih i najuglednijih obitelji Senja. Senjani su se u
biti bili obogatili kroz ratne pljenove tijekom ratova s Turcima, a poslije i kroz trgovinu. Nekada su
vremena bila posve drugačija. Puno se pazilo na podrijetlo i tko je plemić a tko ne. Zatim poče pričati
o biskupu Ćoliću, koji je bio veoma cijenjen u puku zbog svoje mudrosti i pravednosti, ali nije bio po
volji ni Domazetovićima niti Stipančićima zbog nekakve stare obiteljske zavade. I tako su mu
smjestili. Raširili su glasinu da biskup ljubuje sa mladom i lijepom kćeri iz porodice Homolića, koji ga
također nisu naročito voljeli. I tako je Ćolić bio pozvan kod pape da se pravda ali nikada, niti na
zadnjoj propovijedi nije napao svoje neprijatelje nego rekao da je čist i da će to dokazati. I doista,
iskazao se pred papom. A njegove neprijatelje također je snašla odgovarajuća kazna. Ćolić je po
povratku iz Rima bio izmolio kosti svetaca ili relikvije za Senjsku crkvu i taj isti dan kada je imao
uploviti talijanski brod je došao i brod nakrcan soli jednoga Vukasovića, koji je također bio protiv
Ćolića. Vukasović se narugao Ćolićevim relikvijama i uto je njegov brod potopila velika morska struja
i razbila ga o hrid. Dalje Valpurga nije htjela pričati jer je bilo odveć kasno i spremi Luciju u krevet.
III.
Valpurga nije mogla zaspati zbog stezanja u prsima i po glavi su joj se motale kojekakve misli i brige
te joj bi još teže. Lucija je bila u svojoj uobičajenoj groznici i strašno se znojila te joj mati brižno
brisaše znoj sa čela. Zatim sjedne i počne razmišljati o prošlim vremenima…
***
U jednoj od gornjih ulica Senja bijaše nekadašnja kuća Ante Stipančića, uglednoga građanina i
patricija iz stare porodice. Bio je posljednji potomak svoje obitelji i oženio se tek u četrdesetoj godini
za mladu ljepoticu iz obitelji Domazetovića. Dugo mu je trebalo da započne pravi obiteljski život sa
Valpurgom zbog svoga oca. Naime, Pavle Stipančić je u svome sinu vidio priliku za ispunjenje svega
onoga što on nije uspio kao i da ponovno izdigne ime Stipančića. Senjom su tada upravljale vojne
snage i ovdašnji stanovnici su bili protiv toga režima jer je kočio trgovinu i općeniti razvitak. Zato je
Pavle dao svoga sina u vojsku i ovaj se nakon deset godina vratio kući gdje se zagledao u
šesnaestogodišnju Valpurgu i zaljubi se u nju. Valpurga je za njih pošla iz naivnosti, jer ga nije ni
mrzila ni voljela. Ona je tijelom bila razvijena ali dušom je bila dijete i žudila je za svijetom. Ante je
to znao i nastojao ju je što bolje zaštititi od upoznavanja svijeta i svega što bi ju mogla njemu imalo
oteti, jer je u osnovi bio sebičan i htio njenu naivnost i mlado, neiskvareno srce samo za sebe. Tako je
i uspio i svaka njena misao bila je upućena njemu. Pošto je odgojena bila u obitelji koja je kočila
žensku samostalnost i prava, u kuću svoga muža se lako snašla i bila mu pokorna, vjerujući da on
najbolje zna i jako ga je poštovala. Kad su došla djeca, njen se život još više smanjio. Ona je smatrala
da je sretna i nikada nije ništa više poželjela i tako je živjela mirnim, porodičnim životom. Prvo dijete,
sina Jurja, rodila je 1806. Tek dva mjeseca kasnije su ga krstili i od toga je Ante htio napraviti najveću
svečanost koja bi se još godinama pamtila. Nije štedio novce i priredio je dostojnu gozbu na kojoj su
bili prisutni mnogi velikani: vikar Vukasović, plemić Juraj Domazetović, major Steinbach kao
zastupnik vojne vlasti u gradu, plemić Draganić kao prijatelj obaju obitelji, majorova žena majorica
muškobanjasta lica koja je bila pravi gazda u kući, Draganićeva žena inače dobroćudna plemkinja
zlatnoga srca prema nižim staležima itd. Stipančić se bio obukao kao i plemić Domazetović; modri i
tijesni frak s okruglim krilima i zlatnim pucetima, bijelu, na prsima bogato nabranu rubaču, možde i
tijesne hlače do koljena a uske svilene čarape do koljena. Na brdu gdje je uzdignut šator za uzvanike
dočekala ih je sva sila ljudi i on im se zahvalio i na njemačkom i na talijanskom. Bijaše tu i Ferdo
Scimiotti, sin nekada dosta imućnoga senjskoga trgovca koji se prestao baviti trgovinom i umjesto
toga naganjao nekakav javni čin. Takav je bio i Vukasovićev daljnji rođak, Fabijan Martinčić, inače
uhoda Vukasovićev, koji takvu prirodu nije volio ali mu je bila korisna. Malo nakon toga se pojavila i
Valpurga, koja je od rođenja djeteta bila ponešto boležljiva i samo je došla pozdraviti društvo i
zahvaliti se na dolasku. Natporučnik Winter, koji je mlade vojnike usmjeravao prema očuvanju reda
na slavlju, bio je poznati pijanica i tako je odmah pristupio mladoj ljepotici i stao se zaklinjati joj
ljubav. Na to se Valpurga nije snašla ali je Stipančić poludio i napao ga mačem te rasjekao mu čelo
iznad očiju. Slavlje bijaše uništeno. Nijemci su se uvrijedili zbog takvom tretmana, a Stipančić je
tražio zadovoljštinu za nanesenu uvredu i porugu.
IV.
Winters je otpremljen mirnim putem iz Senja te do dvoboja nikada nije došlo. Valpurga je tek
godinama poslije saznala da je taj nemili događaj po njenom mužu imao loše posljedice. Došla je
Stipančićevih spisa kada je Jurju već bilo devet a Luciji tek tri godine. Ante je bio otišao u Trst prodati
svoje veliko vinsko skladište jer mu je trebao tada novac. Zaboravio je ključ od svojeg radnog stola i
Valpurga je potaknuta prirodnom znatiželjom otvorila ladicu i čitala te spise. Našla je dva sastavka
neobične prirode. U prvom Ante piše francuskoj vladi u Ljubljanu o tome kako smatra da mjesto
načelnika ne obavlja dobro Jure Domazetović i da je jedino Ante vjeran franc. vladi. U drugome je
spisu govorio protiv francuza pišući austrijancima jer se natjecao za gradskog suca. Valpurga pomisli
da su i muškarci poput baba jedino što oni svoja ogovaranja zapisuju. Ali niti u jednom trenutku nije
smatrala da čini nešto loše, nego jednostavno da su djela njena muža njoj neshvatljiva. Posljednji i
najbitniji spis bio je upućen Jurju kada napuni osamnaest. Valpurga je uzela taj spis i spustila se dolje,
bojeći da će pobuditi sumnju u ukućanima. Kad su joj djeca zaspala, uzela ga je čitati. Stipančić se
obraća sinu i govori mu kako je na njemu sada breme da uzdigne ime svojega roda u visine, kako im
svi samo zavide te da se ne treba družiti sa takovim podlacima i da su oni iznad svih njih. Opisao je i
onaj nemili događaj sa Jurjevih krstitki ali i sudsku parnicu koja je uslijedila. Naime, prema zakonu,
jedino su plemići u rijetkim prilikama smjeli se oblačiti u svoju odoru a kako Stipančić to nije bio,
prijavili su ga i završio je na sudu zbog nepoštivanja zakona jer je nosio plemićko odijelo i mač. Bio je
primoran predati mač senjskome magistratu i zabranjeno mu je ikada više nositi to odijelo, te je morao
platiti globu od stotinu carskih forinta u zlatu. Valpurgi je mržnja Stipančićeva srca bila naprosto
neshvatljiva a time i nedostupna.
V.
Kuća Stipančića naslanja se na sjeveroistočnu stranu gradskih zidina i prepuna je pokućstva. Dok je
Ante bio u kući, morao je vladati savršeni mir jer mu je bilo kakva buka smetala u poslu. Služavke su
morale rastjerivati djecu ispred kuće a njegova vlastita djeca nisu se sa susjedskom djecom smjela
igrati jer su ih bila nedostojna i sama su morala nenormalno tiha. Lucija je bila jako živahno dijete
koje se voljelo igrati i skakati te je majku joj stalno korio poradi toga muž. Jurje je bio u očevoj stalnoj
prisutnosti: otac ga je podučavao i s njim išao u šetnje. Za vrijeme tih šetnji bi cijela kuća oživjela.
Lucija je mogla skakati a služavke su sjedila ispred kuće i veselo tračale. Jedino je Valpurga
nastavljala kao da ničega nije bilo. Valpurga i Lucija su u tom kućanstvu bile tek malčice više od
služavki jer je to bilo Stipančićevo uvjerenje da su ženska bića stvari i da imaju u svemu biti pokorne.
Smjele su jesti jedino za istim stolom i to je bilo to. Zato je Stipančić svu svoju pozornost usmjerio ka
sinu, koji se pokazao kao neizmjerno pametan dječak. Njegova mati nije ga smjela ni grliti ni ljubiti
ispred muža jer joj je spočitavao da će razmaziti dječaka. On se prema njemu odnosio kao prema
odrasloj osobi. Imao je Jurje i u školskim predmetima učitelja patera Bonaveturu. Najviše mu je išla
matematika a znao je i jezike. Tečno je govorio hrvatski, njemački, talijanski i prevodio iz latinskoga u
desetoj godini. Bio je ponos i dika svojega oca. Dok Lucija nije do šeste godine smjela stupiti za stol
na zajednički objed, otac je Jurja ispitivao gradivo, doslovno rešetao za svaki obrok, a dijete je
mehanički odgovaralo. Uvijek mu je govorio da je po inteligenciji i podrijetlu iznad svih derišta svoje
dobi i da će daleko dospjet. Može se reći da je Stipančić u sina polagao velike nade. Luciji je sa šest
godina dozvoljeno da sjedi za stolom ali malena se jadna u takvoj atmosferi hladnoj osjećala neugodno
i počela je plakati te ju majka morala poslati od stola. Malena je bila presretna i vratila se u kuhinju
mnogo veselija. Obiteljskome stolu se privikla tek uz samotne obroke sa majkom. Jurje je tako rastao i
sa šesnaest je sa odličnim uspjehom položio zaključni ispit i otac ga je poslao u Beč da studira pravo.
Obitelj ga je namjeravala podržavati novčano tako da ne oskudjeva ničemu ali ima da se koncentrira
na učenje da iza četiri godine položi sve ispite. Mati se jedva odijelila od njega a s Lucijom se nije niti
oprostio.
VI.
Nakon Jurjeva odlaska se razgovaralo samo o njemu i njegovom obrazovanju. Pisao je pisma redovito
i samo ih je otac čitao, a majci bi samo šturo opisivao što je govorio. Bio je neizmjerno ponosan jer se
sin snašao u društvu i pronašao dobre veze za budućnost te pokazao želju za umjetnošću. Kad je
shvatio da mu kćer ne zna talijanski, i njoj dodijeli učitelja za talijanski i njemački te je nakon godinu
dana ona savršeno vladala tim jezicima. Ali joj je branio čitanje romana, ne želeći da postane naivna
kao ostale mlade žene te sklone maštanju. Vapurga nije imala srca to uskratiti svojoj kćeri te je mužu
iza leđa joj davala da čita romane sa tavana gdje ih je bilo na pretek. Juraj ih nije posjećivao niti za
vrijeme praznika. Dođe tako i četvrta godina njegova učenja i roditelji se ponadaju da je gotov. Sam
Juraj ih je zamolio da putuje prvo u London pa u Pariz i njegov otac se s time slagao, premda sam sin
nije niti jednom riječju spomenuo da je gotov sa školom. Valpurga je tada mužu predložila da malo
ulože i u obrazovanje kćeri i pošalju ju u veliki ženski zavod u Gradacu. Međutim, Stipančiću nije bilo
po volji dati išta novca za kćer kada je sve novce spiskao na sina i njegovu budućnost i još se nadao.
Radije bi jedno dijete do kraja školovao nego dvoje uzdržavao a da ni od jednoga ne bude ništa. Bio je
čak prisiljen prodati posljednji brod kojega je u posljednjoj oluji spasio mladi Bukovčić, spasivši ne
samo stari brod nego i šestoricu mornara na njemu. Stipančić mu je bio duboko zahvalan i rekao mu
da mu duguje veliku uslugu. Prođe tako i peta godina Jurjeva studiranja a Luciji bijaše već šesnaesta
godina. Izrasla je u pravu ljepoticu, posve na majku, kod kuće mirna i zamišljena a u društvu živahna i
vesela. Te zime poželi i ona otići na ples kojega će prirediti najodličniji građani u čast nekih
novoizabranih patricija i građana. Valpurga je htjela pomoći kćeri jer je znala koliko to njenoj mladoj
duši znači i čak je potajice sve organizirala, bez saznanja muža. Taj ples je bio u savezu sa javnim i
političkim životom u gradu. Između stanovnika i vojne vlasti bio je velikih razmirica i građani su se
oštro usprotivili bezakonju i nasilju vojne uprave, koje je država nažalost štitila. Vlasti su im mazali
oči otvaranjem nekoliko slobodnih mjesta u magistratu, koje će popuniti sa par građana iz krugova
patricija. Tu naizgled kapitulaciju vojne vlasti su građani proslavili velikim plesom u kući
Domazetovića. U toku tih izbora, trebalo je izabrati i gradskoga suca. Tu poziciju je Stipančić
priželjkivao ali je znao da ima jakog protivnika u Ćoliću, umirovljenom majoru koji je bio jako
pravedan, ugledan, učen i poželjan u svakome krugu. Tada je u Senju major i načelnik bio Benetti,
koji je dobio jasnu odredbu za suca postaviti Ćolića ali je vidio da i Stipančić cilja na taj položaj. Tako
je Ante znao napominjati i Ćolićevo prijateljstvo sa kanonikom Vukasovićem, protivnikom magistrata
i bivšim ilircem. Stipanč. Je major dao tajni list sa popisom osoba koje su bile poželjne i one koje to
nisu za ulazak u magistrat. Među njima, na lošijoj listi, bijaše i pomorski kapetan Andrija Bukovčić, a
upravo je na S.-a palo breme da odluči hoće li ući kao kandidat ili ne. Taj Bukovčić je bio starac,
oduševljeni Austrijanac, štujući vjernost iznad svega, ali u svom Senju nije trpio magistrate. Bio je
uostalom i otac mladome Bukovčiću kojemu je S. dugovao zbog spasa broda. Mislio je da je odluka
laka i da će se tako odužiti i sinu. Bukovčić stariji ga je i posjetio i zamolio da glasa za njega, nakon
što mu je izrecitirao podugačak popis razloga zašto te svojih zasluga, te S. dade svoju riječ da će
učiniti svoje. Prije objeda je otišao razgovarati sa majorom a Lucija i njena mati su ga dugo čekale i
strepile, jer su ga namjeravale pitati za ples. Čak su i pisale Jurju, znajući da otac neće odbiti sinu niti
jednu zamolbu. U dva sata je napokon došao S. i sam potaknuo razgovor o plesu, jer ga je mladi
auditor Friedman zamolio da dopusti Luciji odlazak. Tako je otac popustio i Lucija se sva sretna
pripremala za ples. Sutradan je otac primio nekakvo pismo koje ga je pogodilo i izgledalo je kao da će
oboliti i Lucija se bojala da će biti prisiljena ostati kući. Kako je ispalo, pismo je od Jurja koji ih
obavještava da ni ove godine neće polagati ispit jer mora naučiti mađarski jezik koji će ubrzo zavladati
i Hrvatskom, te će dobiti dobro mjesto ako među prvima bude znao taj jezik. Lucija je bila hit plesa, a
majka i otac su bili u društvu sa uglednim stanovništvom, do čega je S. jako držao. Lucija se još dugo
prisjećala svih čuvstava koje je taj ples u njoj pobudio. Primjećivala je V. promjenu u ponašanju i
muža i kćeri. S. je počeo propadati tjelesno, nestalo je njegove kršne, staračke jakosti i energije jer je
naime s njegovim glasom odbijen Bukovčić sa svojom molbom a on nije postao sucem, kakav je bio
dogovor. S. se stidio svoje pogažene riječi ali ga je neuspjeh u natjecanju za suca isto grizlo. Među
ostalome, je dobrano zašao u ostatke svoje imovine pošto je već dulje uzdržavao Jurja i pobojao se da
neće ga uspjeti do kraja podržavati. Lucija je procvala i počela se mnogo otvorenije i slobodnije
ponašati i u kući. To je V. jako muž zamjerao ali ona je znala da je to normalno. Bila je sretna što će
od Lucije nešto postati samo zahvaljujući Lucijinim ustrajanjima u društvu jer se za nju počeo
zanimati mladi i bogati Bečanin auditor Friedman. A gdje i ne bi bila sretna kada je imala oca kojemu
je sin sve a kći ništa?
VII.
Prošla je još jedna godina a da Juraj nije završio nauke neprestano se ispričavajući i obećavajući da će
ih uskoro položiti. S. je sinu još uvijek vjerovao i nije mario za nestajanjem obiteljskoga bogatstva jer
će mu Juraj zasigurno vratiti čim proslavi obiteljsko ime. Nekada bi ga spopala briga i krivnja što
Lucija nema ništa od njega, a i V. mu je to znala spočitnuti ali on je zaslijepljen vidio samo svijetlu
budućnost svoga sina. Vidio je S. da će se doista obistriniti što je Juraj rekao jer su mađarske
pretenzije rasle i traže da se umjesto latinskoga uvede mađarski jezik. Međutim, u Senju je postojao
čovjek koji se digao protiv vojne uprave i teži pripojenju Senja građanskoj Hrv. To je bio kanonik
Vukasović. S. je znao da njegov sin u zemlji u kojoj vlada vojska se neće moći izdići stoga je
razmišljao da se priključi rođaku Vukasoviću premda neke aspekte njegova programa nije razumio.
Naime, Vukas. je težio Napoleonovoj Kraljevini Iliriji koja je neslavno propala, a S. je samo htio
propast vojne uprave u prilog Mađara. Tu ideju je njegova i tako stupio u Vukas. tabor. Lucija je za to
vrijeme patila jer njena mlada duša je htjela slobodu i život. Počela je svakih osam dana poštom dobiti
pismo u kojem bi kaligrafijom bio ispisan neki lijepi Pertrarkin sonet. Tako joj se fantazija još
razmahala jer je potpis bio samo M. T. u srcu probodenom strijelom. Nikada nije saznala tko joj to
zapravo šalje. Sapinjala ju je dakle tvrdokorna vlast njena oca, koji joj nije dozvoljavao ni najmanje
troškove jer su oni živjeli još i dosta siromašno sve kako bi se Juraj mogao školovati. To Luciji dakako
nije bilo po voli i počela ga je mrziti što je on i primijetio te se nisi previše podnosili. Ona nije znala s
njime razgovarati jer mu je štošta zamjerala. V. je bilo teško jer je jednostavno htjela da se svi dobro
snađu. Htjela je da se međusobno razumiju: S. kćerinu mladost i želju za slobodom i životom, a Lucija
pokornost koju je morala kao kći pružiti ocu. U gradu su u to vrijeme vladale velike rasprave jer je
trebalo izabrati dvojicu predstavnika u sabor. Kanonik Vukasović je svojim idejama bio pravi
domoljub i htio je ujedinjenje Trojedne kraljevine bez stranjskog uplitanja. Bio je stoga oduševljen
programom Draškovića i Gaja, misleći da će postići veliki uspjeh taj pokret i da će Senj se izdići tada
kao jedan od prvih gradova koji su pokazali izravnu potporu. Sada se pitao tko će mu u rodnomu
gradu pokazati potporu i htjeti zastupati grad u saboru? Nije bilo lako pokazati hrabrost i istupiti proti
sablji ali znao je Vukas. kako ih potaknuti. Imao je potporu u Ćoliću. Širile su se glasine kako se ovi u
Zagrebu dižu poradi trganja veza sa jedinstvenim i nekada slavnim hrvatskim kraljevstvom. Patriciji i
plemići bivali su jednako manipulirani kao i građani jer su uživali dobar položaj u sadašnjem vojnom
režimu i nisu imali snage se odupirati radi višega cilja. Zato se oduševio kada je saznao da je Ćolić na
njegovoj strani. Ali se odmah zabrinuo hoće li gradski sudac imati povjerenje u borbu uspavanoga,
rastrganoga naroda bez inteligencije i bez probuđene svijesti proti pohlepnomu, a jakomu neprijatelju
– u borbu mrava proti gorostasu? Ta i služba ga sama po sebi obvezuje da poštuje zakon, pa kako će se
onda pobuniti protiv toga? Kanonik je zamalo odustao ali je u njemu još uvijek plamtio onaj žar i iskra
koja se širila iz Zagreba i odlučio je ne odustati bez poštene borbe. Ali tko će biti drugi predstavnik u
saboru? Među kandidatima bijaše mladi plemić Marko Dragančić de Drachenfeld, zanijet idejom
ilirizma a i sam učen i ozbiljan momak. Međutim, nije znao hrvatski ni riječi jer se školovao od
malena vani. Ćolić mu je rekao da je na njegovoj strani što se tiče samoga pokreta ali da u sabor ne
ide. Pisali su zajedno Draškoviću u Zagreb da neka im on predloži neke dostojne kandidate kada ih se
već sami nisu mogli prisjetiti. Zatim ih pogodi nedaća. Vlasti su doznale što se sprema i odlučili ih
riješiti ono malo sljedbenika što su imali. Proglasili su patricije izabrane za vrijeme francuske
vladavine ništavnima jer nisu bili uplatili onda porez koji zakon zahtjeva. Sada su se ti isti morali pred
zakonom i generalkomandi dokazati svojim djelima i političkim ponašanjem da doista zaslužuju tu
titulu. To je odmah prouzročilo znatan pad Vukas. sljedbenika koji si nisu mogli dozvoliti da ih
proglase uzurpatorima države. Osim toga, znali su da pop neće imati nikakvih posljedica kao oni jer
nitko mu ne može pa ni papa skinuti svećeničku halju. Uto se kod Vukas. pojavi njegov daleki rođak
Ante Stipančić i kanonik pomisli da je ovaj došao tražiti novac, jer je znao za troškove školovanja
sina. Međutim, čuo je da se Juraj odrekao nauka i sada sa gitarom u ruci obilazi u društvu sa nekom
propalom djevojkom kavane i pjeva i svira da bi imao za život. S. mu lijepo reče odmah da mu se želi
pridružiti i ponudi svoju pomoć u borbi protiv magistrata. Vukas. se čudio tomu. Ovaj se objasnio i
grižnjom savjesti spram nepravde učinjene starcu Bukovčiću, kojega sada sam predlaže za patricijsku
čast. Vukas. objeručke prihvati i ovaj posta drugim zastupnikom u saboru, pored Vukas. samoga.
Mislio si je Vukas. da će mu desna ruka u sakupljanju informacija protiv vlasti biti Ćolić, među
građanstvom je imao Andriju Bukovčića, a narod je dodatno raspaljivao mladi Martin Tintor, bivši
pisar u magistratu koji je dobio otkaz jer čita po krčmama Vitezovićeve kronike i Kačića o vremenima
kada su Senjani bili junaci. Vukas. je češće posjećivao S.-a i dugo su znali razgovarati. Hvalio je S.-
ovu Luciju kako je ljepotica, vatrena duha posve a oca po ćudi a po ljepoti na majku. O Jurju nije volio
razgovarati čim je čuo da mladić uči mađarski jer misli da će mu trebati, jer se to kočilo sa osnovnom
idejom ilirskoga pokreta, a još k tomu se njegov otac slagao s time. Zato je to ostavio po strani i
nastavio raspredati o Benettijevim načinima da spriječe ta pokret. Vlasti su proglasile Vukas. ludim i
građane upozorili da ih samo srlja u propast. Osim toga, dobio je Benetti izravnu odredbu od
gospićkoga generala da sljedeća dvojica predstavnika za sabor moraju biti za vojnu vlast. Ukoliko se
to ne dogodi, loše mu se piše. Zato je organizirao dvojicu što uhoda što pijanica Fabijana Martinčića i
Ferdu Scimiottija, da ga izvješćuju o pokretima i djelatnostima svih građana. Zatim su prošli kroz
govor za ugarski sabor, što su ga Ćolić i Vukas. zajedno napisali, s čime se S. složio. Naumili su sa
tim trima točkama nastupiti pred izbornike i prodobiti njihove glasove. U nedjelju su se namjeravali
sastati kod Vukas. građani zainteresirani za borbu proti sablje. Za deset dana će organizirati skup na
kojemu će S. govoriti izbornicima. Vukas. mu dade nekoliko ideja o tome što da piše.
VIII.
U nedjelju je Vukasović govorio vatrenim glasom sa punom potporom Ćolića, ali građani su ga samo
slušali i njegova riječ nije dospjela do njihovih srca. Jednostavno ih nisu razumjeli jer su se bojali
kraljeve odmazde, koliko su već dugo bili pokoreni narod. S. je zaključio da je Vukas. ludi fantast
kojega će u saboru ismijati. Njegova je uloga bila jasna. Imao je govoriti ono što mu je Vukas. bio dao
i htio je Mađare oduševiti idejom o odlasku Senja ispod vojne vlast u naručaj viteškoga mađarskoga
naroda. To bi njegovom sinu mnogo pomoglo. Kako su rasle pripreme za izbore, dobivali su mnoge
pristaše, ponajprije zbog svih nepravdi koje je vojna vlast činila u zanemarivanju povlastica i prava
građana, jer oni su samo razmišljali o svojem gradu a ne o dalekom Zagrebu ili nečemu višem od toga.
Tako da je tu Vukas. zakazao ali je ipak stjecao sljedbenike. U konobi Luke Polonijinoga je mladi
Tintor čitao Vitezovićevu kroniku i svi bi stali i slušali, ta ima već dugo da su se dogodile te borbe sa
Turcima i Senjani su zaboravili već raskoš i bogatstvo koje su onomad nagrnuli. U drugoj konobi, onoj
gospodara Pave, bila je druga priča. Tamo je doduše bio Andrija Bukovčić koji je žestoko branio
Vukas. od klevete vlasti koju je narod u nesigurnosti širio. Međutim, čim bi nestalo Bukovčića, došao
bi Martinčić i pošao u posve drugome smjeru. Govorio je narodu kako Vukas. i S. rade da bi Senj
stavili pod zaštitu Mađara a onda se narodu crno piše jer će cijene rasti i bit će u još težem položaju
nego sada. tako je sijao sjeme sumnje u glavama neukih građana. Oni koji su razmišljali samo do
gradskih zidina, lako su se pokorili Benettiju. S. je bivao sve zamišljeniji i V. je mislila da je to zbog
predstojećih izbora. Ali on joj reče da ga muče djeca; Lucija koja ga ne može ni lijepo pogledati
kamoli sa njim prijazno razgovarati te Juraj koji samo traži novce a nauke ne svršava. S. se posve
istrošio i nada se da će od ove cijele priče sa saborom biti nešto da bi pomogao Jurju. Vukas. more
druge brige. Benetti je prešao na drugu taktiku – ucjena. Tako su izgubili mnoge dobre borce koje je
bilo sram što su tako lako pali ali nisu doista imali drugoga izbora. Tako npr. Mate Dorčić, Dominik
Jelovčić, Cvitić, Konjiković… Sada je kanonik još više nagrnuo na taj govor koji bi pokrenuo usnuli
narod. Ako ništa ne učinimo za ovu generaciju, barem možemo utrti put našim sljedbenicima. Tako je
mislio Vukas. S. je bio drugačija mnijenja.
IX.
V. nije više znala kako će. Muž joj i kći neprestano bjehu na ratnoj nozi i uvijek u nekakvom
pritajenom sukobu. S. je bivalo tjelesno sve gore i tražio je društvo. morale su biti ili V. ili Lucija u
sobi da mu čitaju. Tako je jednom Lucija ponijela bila jedan svoj roman da čita dok otac spava. Ovaj
joj uze knjigu i pročita naslov. Raspalio se što je imala drskosti tako ga prevariti i još k tome lagati.
Lucija ode plačući majci i reče joj što je bilo. V. uspije nekako nagovoriti Luciju da se ode ispričati.
Međutim, njen otac se još više istresao na nju, rekavši joj da ako nastavi tako varati i lagati, neće dugo
proći prije nego joj moral još više padne i doživi najveću žensku sramotu. Lucija, koja više nije bila
dijete, shvatila je što joj otac govori i duboko se uvrijedila i rekla mu da se može sramiti zbog tih
riječi. To je njega još više raspalilo, jer ona ne smije njemu zapovijedati. V. je smirivala kćer, koja je
još više zamrzila oca. Navečer je otišla obići muža, uplašena što ju već dulje nije pozvao. On je ležao
u mraku i razmišljao. Mislio je da je za svoju djecu sve učinio i nije razumio zašto mu se to događa.
Juraj je naime napisao pismo u kojem ga obavještava da je bio prisiljen napustiti nauke i da se dao u
časno zanimanje konobara, samo zato što mu otac nije slao novaca. On je bio očajan zbog toga i u
noći se dosjeti nečemu: reče V. da napiše sinu pismo u kojem govori da su svedeni na prosjački štap i
da je ovo posljednji novac koji mu mogu slati te da ga mole da završi nauke. Bijaše smiren nakon te
ideje i V. mu reče da oprosti Luciji. Ovaj se pokoleba i reče da će ju pustiti tako tri dana. Luciji je
očevo loše stanje kao i briga na duši bila posve svejedna. Nije ga smatrala ocem niti Jurja bratom jer
niti jedan od njih se tako prema njoj nije odnosio. Voljela je jedino majku, koja je svoj život njoj
posvetila.
X.
Sutradan se S. ustao sav nemoćan iz postelje i mislio da se Juraj samo šalio jer takvo što ne bi on
mogao svome ocu učiniti. Sada je razmišljao kako doći do novca. I dosjeti se jednoga lihvara, Cincara
Marka, koji je živio kao siromah ali je imao novca za posuditi i nabijao je jake kamate. Premda je to
bilo ispod njegove časti, ode ali ne posudi ništa jer je lihvar tražio dvoje svjedoka a on nije htio da se
sazna u kakvom je stanju. Ode sav bijesan. Martinčić ga je slijedio i vidio gdje je bio te o tome
obavijestio Benettija. Ovaj je pozvao lihvara, koji se jako uplašio, misleći da ga je S. prijavio jer mu
nije htio dati novca, ali je samo morao reći što je S. htio. Benetti se dosjeti lukavstvu. Istog dana
pošalje S.-u poruku da će ga posjetiti.
XI.
Benetti je bio pravi političar koji je znao kako iskoristiti sve moguće prednosti. Gledao je bio kako
razbiti trijumvirat Vukas. – S. – Ćolić i sada je znao kako. Posjeti tada S.-a i iskaže mu svoje mišljenje
o cijelome pokretu i uvidi da je S. iza Vukas. i da ga podupire jer je protiv vlasti koja ga je u izboru za
suca prevarila i prisilila da izda svoju riječ. Pred odlazak mu je samo dobacio kako ga je mislio staviti
u uži krug izbora za obnovu magistratske zgrade. Novac koji će poduzetnici dobiti je deset tisuća, a S.
si je lako mogao uzeti novac iz tog fonda na kratko vrijeme i onda ga kasnije vratiti bez ičijeg znanja. I
ode. S.-u su se mnoge stvari motale po glavi. Pisao je govor i na koncu ga dovršio i poslao Vukas. na
pregled sa zamolbom da mu posudi pet stotina forinti. Vukas. je baš primio bio pismo nepoznatog
pošiljatelja koji ga obavještava da je S. posjetio lihvara i da očito traži novac sa svih strana te da ga je
posjetio u obiteljskoj kući Benetti. Zbog nekih sumnji je Vukas. odbio posuditi dalekome rođaku
tolike novce na što se S. jako uvrijedio i naljutio. Odlučio je prijeći ipak na stranu majora a Jurju je
poslao na koncu te novce rekavši mu da je on kriv što je njegov otac tako nisko spao.
XII.
S.-u ubrzo stigne odgovor od sina u kojemu mu obećava da će završiti nauke do jeseni i moli da mu ne
uskrate potporu jer će im on to sve vratiti. Premda veseo, S. je bio slaba zdravlja i V. se morala brinuti
o njemu. U takvome stanju je S. bio napisao sinu još jedno pismo u kojemu mu govori da je na Jurju
sada red da pazi i hrani majku i sestru jer je on kriv što su toliko osiromašili. Prvi puta je priznao da je
znao da čini Luciji nepravdu i da, ukoliko se Juraj ne bude o njima skrbio, ne želi uopće razmišljati o
tome što će sa njima biti. Te večeri mu je bilo jako loše, izgledao je kao na samrti i Lucija se pokajala i
molila cijelo vrijeme za njegovo zdravlje. Kad mu je bilo malo bolje, popravili su se odnosi između
nje i njena oca. Stalno je tražio da mu bude blizu i da mu čita. Mučila ga je liječnička dijagnoza da ne
smije još mjesec dana iz kreveta a trebalo je dovršiti gradnju zgrade odakle je uzeo novac za sina. Za
to vrijeme je došlo do izbora dvaju predstavnika za sabor. Sastali su se birači u Domazetovićevoj kući
i podijelili u dvije struje. Jedne je predvodio mladi Tintor a druge Martinčić. Dugo nije dolazio Vukas.
niti bilo tko od vođa i Tintor se nije znao obraniti od poruge neprijatelja. Na koncu su se pojavili i
Vukas. i Ćolić, koji je pristao na kraju biti drugi predstavnik za sabor. Vukas. govor je bio dobar ali
predugačak i službenik vlade ga je morao prekinuti. Nastala je tuča i obje strane su sa željom napale.
Kada su se na koncu otvorila ponovno vrata izborne sale, muškarci su izlazili krvavi ali ponosni jer su
Vukas. i Ćolić izabrani za predstavnike u ugarski sabor. S. je bio za to vrijeme u krevetu i svakim
danom otkrivao kako je ona velika sreća života, koju je tražio daleko, živjela skromno i umiljato pod
domaćim krovom – Lucija. Tjelesno je i dalje propadao i na koncu je u Lucijinim rukama preminuo
dok je V. otišla na jutarnju misu moliti se za njegovo zdravlje.
XIII.
Krajem siječnja je V. dočekala sina. Nakon deset godina napokon je ponovno ugledala sina, koji joj se
učini potpunim strancem ali ipak, prepoznala ga je kao svojega. Lucija nije imala nikakve osjećaje
prema njemu, ali su se obje pouzdale u njega da će znati što u ovoj teškoj financijskoj situaciji učiti.
Ta on je bio muškarac i znao je s time. Juraj je doveo sa sobom svojega prijatelja Alfreda, koji će im
biti gost u kući. Alfred ih se dojmio za razliku od Jurja, koji nije toliko pazio na etiketu kod kuće i
uvijek je izbivao te vraćao se kasno navečer sa Alfredom kući. Između Lucije i Alfreda rodilo se
neobično prijateljstvo. Vjerovala mu je toliko da mu je priznala za Pertrarkine sonete napisane
kaligrafijom. Mladi čovjek je naizgled bio oduševljen njome i vodili su duge razgovore. Njena majka
je primijetila njegovo zanimanje i bila je zadovoljna. A i Lucija je crvenila na spomen njegova imena.
Kada je dobila bila novo pismo, nije više kao nekada razmišljala o pošiljatelju, nego je uživala u
stihovima i bila uvjerena da ju Alfr. Ljubi i da će ju odvesti nekamo u svijet. Juraj je za to vrijeme
pisao svojem prijatelju Mukiju pisma. Prvo je bilo 8.2.1832., zatim 9.2. i 11.2. u kojima mu govori da
još nije sakupio novac za isplatu duga Židovu i da ga moli da ode do njega i reče mu da će malo
kasniti. Pričao mu je kako ne vjeruje da mu obitelj doista nema ni novčića i da će već nekako uspjeti
ga nabaviti od majke. Prisjećao se prošlih vremena koje je sa ocem provodio tu, u njegovoj radnoj
sobi, ali njegovo viđenje djetinjstva je dosta drugačije od očeva. On sada zna da je njegov otac bio
samo na to usmjeren da zaboravi svoje podrijetlo jer mu je otac bio krčmar i htio se izdignuti iz blata.
Nije bio školovan, mada je znao od svega po nešto, ali to nije pamet kojom se dičio. Kritizirao je očev
način ophođenja sa majkom i sestrom, gdje su one za njega bile samo stvari, pokorne sluge i da je tako
i sina učio, kojega majka nije smjela ni poljubiti. Smije mu se na njegovim političkim postupcima za
koje je saznao čitajući spise koje mu je ostavio godinama ranije. Također ga obavještava da je njihov
Fedica našao novu žrtvu i da je to njegova sestra. I mati i sestra su uvjerene u njegovu ljubav spram
Luciji a Juraj sasvim dobro zna da je to izvrsna gluma jer je Fedici ili Alfredu gdje god pođe bila
potrebna žena i ferbla tj. kartaška igra. Nema nekih zaštitničkih osjećaja spram sestri jer nije s njome
odrastao. Novce će dobiti od majke tako što si je jednostavno prislonio pištolj uz glavu uz prijetnju da
mu onda ne preostaje ništa drugo nego da se ubije. Na sva se pisma potpisuje sa György, što je
mađarsko ime.
XIV.
Petnaest dana nakon toga su Juraj i Alfred otputovali a ovaj je ostavio Luciju uplakanu. Majka je
prodala bila S.-ovu obiteljsku kuću nekome talijanu Pietru i novac dala Jurju. Ostalo je svega pet
stotina forinti za nju i Luciju. Preselile su se u trošnu malu kućicu, koja je vjerojatno pripadala prvim
Domazetovićima a V. ju je dobila na posljednjoj podjeli imovine. U toj prostorijici su njih dvije
provodile zadnje dane. Isprva su se nadale čuti nešto od Jurja ali i ta nada je ubrzo ugasla, od su od
Alfreda puno očekivali. I mati i kći su mislile da će Luciju oženiti ali nije se javljao ni on. Ubrzo je
stigao paket iz Zagreba kojega je Lucija u samoći otvorila i nakon toga joj bje tjelesno sve lošije i
oboljela je. njena majka je vidjela krv na deki i shvatila strašnu istinu koju će čuvati do groba. Alfred
ju je iskoristio do kraja i potom ostavio ali je ipak imao drskosti poslati joj trave da pobaci, nakon što
mu je Lucija pisala o svojoj sumnji. Mlada djevojka je i emocionalno i tjelesno propadala, jer je bila s
jedne strane uvjerena u Alfr. Ljubav a s druge strane joj je tijelo loše reagiralo na ljekarije. V. je bila
tužna što ju vidi u takvom stanju. Na koncu su prošla tri mjeseca bez ikakvoga pisma i V. odluči pisati
sinu o tome što se dogodilo. Odgovor nije stizao i ona sazna da je njen sin u Mađarskoj gdje mu se
gubi svaki glas jer je promijenio svoje ime u György Istvanffy. Luciji je bivalo sve gore. Mati joj na
koncu pozove liječnika i on joj propiše zdraviju prehranu ali i reče da joj fali nešto u srcu, što njena
mati nije shvatila misleći da liječnik nije normalan. Govorio je da je njeno srce ranjeno a tijelo se neće
oporaviti dok to traje. Ubrzo je mlada djevojka napisala Alfredu pismo u kojemu ga moli da dođe po
nju. Ukoliko joj u roku od petnaest dana ne odgovori, njena sudbina je riješena. Njena majka je
pročitala skrivećki bila pismo i prepala se. Dvanaesti dan je bio došao bez odgovora i u sumrak dođe
V. starica koja traži njenu pomoć. Mati je mladoga Martina Tintora koji u posljednje vrijeme
zanemaruje školu, čak štoviše prestao se školovati za bogoslova zato što se zaljubio u Luciju, već
poodavno. Traži od V. da posjeti njena sina i urazumi ga. V. pade na pamet jedna riskantna ideja.
Znala je da je mladi Tintor autor Lucijinih pisamaca sa sonetima jer joj ej tako rekla bila Gertruda i
ona ga posjeti još istu večer i zamoli za pomoć. Ovaj pristade sav sretan da piše pisma u ime Alfreda
Luciji, tako da si jadnica ne oduzme život. Premda je varala kćer, nije joj mogla reći istinu.
XV.
To dopisivanje je trajalo par mjeseci. Martin je bio presretan što može Luciji izraziti svoje osjećaje
premda je znao da piše u ime drugoga muškarca ali tada joj je postao bliži nego ikada. Pisao je V.
naputku i odgađali su Alfre. Dolazak po Luciju na sve moguće načine. Na koncu je ona počela
sumnjati u istinitost tih ljubavnih riječi i počela malo pozornije čitati pisma. U njoj je rasla sumnja da
to ne piše Alfr. Zbog načina pisanja ali i zato što je nakon dugih napora prepoznala na omotnici pečat
grada Senja. Njena majka je bivala se očajnija jer je morala ustrajati na lažima za djevojčinu dobrobit.
Ona je tobože uzimala pisma i odnosila ih na poštu, a zapravo Tintoru. Jednom je Lucija potajno
poslala po malenoj djevojčici pismo Alfredu u kojemu govori da ju je jedan mladić zaprosio i pita što
da mu odgovori. Odgovor je stigao nedugo nakon toga i V.-ini su se strahovi ispunili. Alfr. Je pisao da
se oženio već prije godinu dana i da on nije zapreka njenoj sreći. Majka je tada priznala Luciji da joj je
pisao mladi Tintor koji ju je volio a po majčinu naputku. Ta prijevara je Luciju na koncu skrhala i njen
život je bio na kraju. Pred zadnje dane se rado raspitivala o Tintoru rekavši da bi rado s njime
razgovarala. Na samrtničkoj postelji se njenoj Tintor poklonio jer je izgledala kao anđeoska pojava
umiruće djevice. Lucija mu se nasmiješila i on je uzeo njenu ruku i metnuo ih na svoje usne te počeo
plakati. Tada je Lucijin duh napustio ovaj svijet. Sutradan se Tintor javio nadstojniku sjemeništa
moleći ga da ga primi opet u svoje stado, jer sada više nema razloga za njega da ne bude do smrti
vjeran Božji sluga.
XVI.
V. je nadživjela Luciju još dvije godine. Pala je u veliko siromaštvo ali bilo je još takvih gospođa kao
ona. Živjele su u svojim trošnim malim kućicama na rubu grada i gdje koji bi se stanovnik smilovao i
dao im kruha i kave od čega su živjele. Pisala je bila dva puta sinu ali bez odgovora. Nju je više
boljelo to siromaštvo nego činjenica da nema sina. Smatrala je da ga je izgubila kada je otišao u Beč i
odonda je lagano umirao. Kada ju je nakon deset godina posjetio, osjetila je da ih više ništa ne veže.
Ona je sama umrla žalosno. Bio je običaj da te gradske sirote uoči Uskrsa prose milostinju na osobit
način. Na Veliki petak prije svanuća omotale bi se u bijele plahte tako da ih nitko ne prepozna pa
polijegale na brdu Nehaju uz put kojim bi po uzoru na Kalvariju prolazile procesije. Na rubove plahte
su im stanovnici bacali milostinju koju bi po mraku pokupile i vraćale se kućama. Na tom prosjačenju
bila i V. dvije godine po Lucijinoj smrti. Međutim, kada su se već svi bijeli prosjaci otišli kući ona je
ostala ležati. Napokon je netko razmaknuo njenu plahtu. Bila je ukočena jer je umrla od svoje srčane
bolesti. Njenu trošnu kućicu je iz svoje štednje kupio mladi postolar Gašpar kojemu je odnedavna u
uho ušla jedna nova pjesma koju je volio fićukati. Nisu to više bile melodije iz talijanskih opera nego
pjesma koja je razgalila srca Hrvata diljem zemlje. I mladi je Gašpar sebi još nejasnom simpatijom
zavolio melodiju pjesme što su je kroz ulice pjevala vesela senjska djeca: Još Hrvatska ni propala…