Analiza fenomena tzv.

„Hrvatske Pravoslavne Crkve“

Uvod
Pravoslavna Crkva je u Hrvatskoj prisutna stoljećima, međutim, ona je još uvijek za
ogromnu većinu hrvatskog stanovništva terra incognita. Slabo poznavanje njenog
unutrašnjeg života i ustrojstva rezultira nažalost, brojnim krivim mišljenjima i predrasudama,
što postane veoma problematično, kada se počne pretakati u konkretne stavove prema
aktualnim temama vezanim uz pravoslavlje. Karakterističan primjer za to su i nedavno
osnovane vjerske organizacije, koje se predstavljaju kao „Hrvatska Pravoslavna Crkva“,
pretendirajući na to da budu zakoniti predstavnici pravoslavlja u Hrvatskoj. Pritom se koriste
neznanjem velikog dijela ljudi, pa koriste argumente u kojima Pravoslavnu Crkvu
predstavljaju kao skup posve nezavisnih zajednica, baziranih na etničkoj bazi, među kojima
nitko ne odgovara nikome, i svatko smije što hoće, slično protestantizmu. Zato smo napravili
ovu kratku analizu ovog fenomena, na hrvatskom jeziku, prilagođeno hrvatskim katoličkim
čitateljima, kako bi stekli realnu sliku o funkcioniranju Pravoslavne Crkve.

Ova analiza je teološka, vjerska, i upućena vjernicima, dakle ljudima kojima vjera
predstavlja zakon života, i koji razumiju pojmove poput Crkve i vječnog spasenja, pošto s
ljudima kojima su katoličanstvo i pravoslavlje samo dodatni ukras njihovom politikanstvu i
nacionalizmu ionako ne vrijedi raspravljati, barem ne na ovoj razini.

Tekstovi koji čine analizu prvotno su objavljeni na orthodoxhr.blogspot.com. Prvi

obrađuje načelno fenomen „HPC“, i prikazuje njezin realni status, a to je da ona zbog
crkvenih razloga nije dio pravoslavlja. Drugi se bavi poviješću ove ideje, konkretno HPC u
NDH, prikazujući da dotična također nije bila dio Pravoslavne Crkve. Treći dio je
komparacija crkvene organizacije u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi, koja bi više trebala
osvijetliti kako pravoslavlje iznutra funkcionira; nije joj cilj vrijednosni sud o Katoličkoj Crkvi,
već učenje (o pravoslavlju) na temelju poznatog primjera (katoličanstva). Četvrti dio se bavi
problemom etnofiletizma, osuđenog krivovjerja koje izjednačuje vjeru i nacionalnost, a koje
stoji u korijenu brojnih štetnih pojava u pravoslavlju, i koje iskrivljuje sliku o pravoslavlju kod
ljudi. Peti dio je sličan trećemu, a nastao je kao pokušaj odgovora na neke agresivne
komentare s katoličke strane, koji donose vrijednosni sud o pravoslavlju bez realnog znanja
o njemu. Na kraju, u šestom dijelu, nalazi se tekst ruskog misionara, o. Georgija Maksimova,
o crkvenim raskolima nastalima na nacionalnoj osnovi.

Ova naša kratka analiza nije uperena protiv nikoga. Svatko ima pravo biti što želi,
osnivati vjerske organizacije kakve želi, i podupirati što želi. Ali, nitko se nema pravo lažno
predstavljati, i nema pravo svoje predrasude predstavljati kao pravoslavlje.

1
 Fenomen tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“

HPC u NDH

Ima li državnih/nacionalnih Crkava u pravoslavlju?

O krivovjerju etnofiletizma

12

Tijelo i Krv Kristova kao kriterij jedinstva Crkve

15

Dvije laži o Crkvi kao osnova etnofiletističkih raskola

16

Fenomen tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“

U nizu pravoslavnih tema koje mogu zanimati ljude u našoj zemlji, pojavila se
nedavno i jedna prilično složena i osjetljiva, radi se naime o fenomenu tzv. „Hrvatske
Pravoslavne Crkve“ (HPC). Pošto raste interes javnosti za nju, pošto ista izaziva razne
kontroverze u društvu, a nitko joj u medijima ne pristupa s teoloških, vjerskih i crkvenih
pravoslavnih pozicija (a to masovno izaziva kriva i ispolitizirana tumačenja ovog fenomena u
javnosti), odlučili smo se pozabaviti njome. Izložit ćemo problematiku tzv. „HPC“ s čisto
crkvenih i teoloških pozicija. To bi nas jedino i trebalo zanimati, pošto je Crkva kao takva,
stvarnost s nadnaravnim temeljima, usmjerena na Boga i onaj svijet.

Ideja HPC je u Hrvatskoj, osim povremenih glasova neznatnog broja pojedinaca, bila
nepoznata do prije par godina, kada se s njom krenulo u Zadru, osnivanjem Udruge hrvatskih
pravoslavnih vjernika. Ova udruga je trebala biti registrirana građanska udruga, koja bi
okupljala one pravoslavce u Hrvatskoj, koji se nacionalno osjećaju Hrvatima (kao i
pravoslavce ostalih nacionalnosti), a koja bi imala tendenciju prerasti u hrvatsku nacionalnu

2
pravoslavnu Crkvu, koja bi pokrivala teritorij RH, i valjda, istisnula postojeću Srpsku
Pravoslavnu Crkvu (SPC). Iako se rečena udruga pozivala na otprilike 11 000 Hrvata-
pravoslavaca, koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva 2001., te njih 16 647 izjašnjenih
na popisu 2011. godine, nikada nije u javnost izišla s konkretnim brojem svojih članova, te ne
znamo koliki je realni broj zainteresiranih i angažiranih ljudi u tome. Usprkos kontaktima s
raznim, uglavnom nepravoslavnim, vjerskim zajednicama koje su udruzi trebale osigurati
svećenstvo, obrede i vjerski život (raskolnička „Makedonska Pravoslavna Crkva“, Bugarska
Pravoslavna Crkva, tzv. „Crnogorska Pravoslavna Crkva“, neke ruske „istinopravoslavne“
sekte, itd.), udruga nikada nije uspjela zaživjeti kao vjerska zajednica; sve je ostalo na njenom
osnivanju, web-portalu, i ideji koju je propagirala u medijima.

Iz rada udruge izišle su dvije nove organizacije, koje imaju određeni vjerski život, a
obje sebe nazivaju HPC. Jednoj na čelu stoji Andrija Škulić, bivši rimokatolik nejasne
biografije, koji djeluje s potporom neke skupine iz Grčke (ne Grčke Pravoslavne Crkve), a
drugoj Aleksandar Ivanov, bivši bugarski svećenik, koji djeluje pod patronatom neke tzv.
„Europske pravoslavne crkve“ (koja također nije dio Pravoslavne Crkve) iz Pariza. Nije
poznato koliko obje imaju sljedbenika, no čini se, iz njihovih izjava i fotografija, da se još
uvijek radi samo o pojedincima i desecima. Zna se da su u međusobnom rivalstvu, i da obje
udruga iz koje su nastali proziva zbog prevara. Dakle, imamo danas te tri međusobno
posvađane skupine malobrojnih pojedinaca, od kojih svaka pretendira biti „Hrvatska
Pravoslavna Crkva“.

Iz svega ovoga vidimo da ovdje nikakve HPC nema, niti je u vjerskom smislu može
biti. Jer, moramo znati, da bez obzira na neovisnost, djelomičnu ili potpunu, mjesnih
pravoslavnih Crkava, ipak sve one tvore jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu. To jedinstvo
čine, ne jedinstvena vrhovna vlast kao u katolika, već potpuno zajedništvo vjere,
sakramenata i kanona (crkvenog prava). Dakle, sve pravoslavne Crkve ispovijedaju jednu
vjeru, jedan te isti vjerski nauk, na osnovu toga ulaze u sakramentalno zajedništvo, tj,
pričešćuju se od jednog te istog Tijela i Krvi Kristove, isti Duh Sveti struji kroz sve, čineći ih
jedinstvenim Tijelom, Tijelom Kristovim, te na osnovu ovog liturgijskog, euharistijskog,
sakramentalnog, karizmatsko-pentekostnog zajedništva nastaje i kanonsko zajedništvo, tj,
obitelj Crkava kanonski (crkvenopravno) uređenih odnosa. Ova tri elementa idu ovim
redoslijedom, u potpunosti su međuovisna i neophodna su za postojanje pravoslavlja kao
takvog. Valja naglasiti da Pravoslavna Crkva za sebe ispovijeda da je Jedna, Sveta, Katolička
(Saborna, Katoličanska, Sveopća, Univerzalna) i Apostolska. Naglašavamo, pravoslavlje nije
protestantizam, gdje svaki nadareniji propovjednik može okupiti par sljedbenika i formirati
novu denominaciju, koja automatski postaje ravnopravna s ostalim zajednicama. Onaj tko
nije u potpunom zajedništvu vjere, sakramenata i kanona s ostalim pravoslavnim Crkvama,
nije pravoslavan.

Tu je, dakle, osnovni problem svih ovdašnjih tzv. „HPC“. Nejasno je kakvu točno
vjeru ispovijedaju, pošto vidimo da su im na čelu pripadnici nepravoslavnih vjera, ljudi pod

3
crkvenim kaznama, itd. Nisu u zajednici sakramenata, niti u kanonskom zajedništvu s
pravoslavljem. Uopće, apsurdno je da jednu mjesnu pravoslavnu Crkvu pokušavaju osnovati
ljudi drugih, nepravoslavnih vjera, te bivši svećenici koje je njihova Crkva „raščinila“, tj., lišila
svećeništva. Potpuno je neumjesno da se pravoslavnima nazivaju ljudi koji se ne mogu
ispovijediti ni pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, a nezamislivo je da takvi
govore uime Pravoslavne Crkve i određuju njen unutarnji ustroj. Oni nemaju poslanje od
Pravoslavne Crkve, i nisu njeni članovi.

Osnivanje novih autokefalnih (samostalnih) mjesnih Crkava u nadležnosti je

Pravoslavne Crkve, a ne drugih vjerskih zajednica, političara, i pojedinaca s tko zna kakvim
ciljevima. Ovakvi pokušaji su usporedivi s pokušajima da netko pravoslavan, ili neki
protestant, pokuša promijeniti unutrašnju strukturu Katoličke Crkve. Usporedivi su sa
slučajevima gdje su navodno neki starokatolici u RH pokušavali ući u prostor djelovanja
rimokatoličkih svećenika, ili gdje npr. kineski komunisti pokušavaju formirati zasebnu kinesku
katoličku Crkvu. Zato se ovakvi pokušaji kose ne samo s vjerom, već i s nekim općeljudskim
normama ponašanja, koje nam kazuju da ne glumimo nešto što nismo, da se ne smijemo
lažno predstavljati, i uzurpirati nešto što nam ne pripada. Ipak, vjerska dimenzija je
najvažnija, jer bez zajedništva s Kristovom Crkvom, Tijelom Kristovim, Crkvom Pravoslavnom,
nema Duha Svetoga, kojega Bog izlijeva kroz istu - a bez Duha Svetoga nema ni valjanih
sakramenata, ni vjere, ni zajedništva s Bogom, ukratko, ni vječnog spasenja. Netko se može
zvati pravoslavnim koliko god želi, pustiti bradu, naučiti pjevati, nabaviti mantiju, nakititi se
gomilom prsnih križeva i medalja, ali on se ne može pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi
na svijetu, što znači da Duha Svetoga nema, što znači da njegovi sakramenti zapravo i nisu
sakramenti, već izvanjski rituali bez duhovnog sadržaja, da je njegova euharistija obični kruh i
vino, u kojemu Kristove Prisutnosti nema, i da se u njegovoj ispovijedi ne opraštaju grijesi.

Osim što nema mjesne pravoslavne Crkve bez ovoga zajedništva sa svjetskom
univerzalnom Pravoslavnom Crkvom, i osim što je ne mogu osnivati ljudi koji nisu članovi
Pravoslavne Crkve, nemoguće je istu osnivati bez pravih, rekli bi katolici „pastoralnih“
razloga. Drugim riječima, čisto politički motivi ne mogu biti valjani razlog osnivanja nove
Crkve. Ne može netko reći: hrvatski Srbi su zapravo Hrvati ili Vlasi srbizirani u ne znam kojem
stoljeću, pa ih treba ponovno pretvoriti u Hrvate uz pomoć Crkve. Sve kada bi to bilo istina (a
nije), to nije valjani razlog za ovakvo poigravanje sa svetinjom Crkve, a i apsurdno je uopće u
modernoj, demokratskoj, sekularnoj državi nekome na silu mijenjati nacionalnost i
određivati koja vjera ili Crkva smije postojati. Nove pravoslavne Crkve može biti tamo gdje se
za to javlja potreba, gdje postoji određeni teritorij s određenom skupinom stanovništva
velike brojnosti koja je i duhovno zrela, i materijalno sposobna za samostalno uzdržavanje,
koja se već isprofilirala kao čvrsta zajednica s jasnom kolektivnom sviješću, i s kompletnom
hijerarhijom, monaštvom, i vlastitom tradicijom. Npr, za autonomnu Crkvu su potrebna
barem tri biskupa, a za skroz autokefalnu čak njih dvanaest. Ničega toga u Hrvatskoj nema,
osim 10 000 - 15 000 ljudi koji su se prigodno izjasnili Hrvatima – pravoslavcima, a pitanje je

4
koliko ih uopće zanima i sama vjera, a kamoli angažman oko HPC, koji niti su umreženi, niti
imaju svijest, tradiciju, i pitanje je znaju li uopće da se ove tri skupine pozivaju na njih.

Povezano s time, treba ukazati na jednu neistinu koja se neprekidno provlači kroz
medije, a koja je maltene postala dogma u hrvatskoj javnosti: to je tvrdnja da svaka suverena
država mora imati svoju samostalnu mjesnu pravoslavnu Crkvu, da je takvo pravilo u
pravoslavlju. Podvlačimo, to nije istina. Niti u Svetom Pismu, niti u kanonima Crkve, niti u
Predaji, nema apsolutno nikakvog povezivanja crkvenosti s državom ili nacijom (ovo zadnje je
osuđeno kao hereza - etnofiletizam), niti postoji ikakva pravna odredba koja bi na to
ukazivala. To što je u najnovije vrijeme, osobito na Balkanu, dolazilo do pojava da se neka
Crkva u većoj ili manjoj mjeri vezala uz neku državu ili narodnost, jest vremenita povijesna
okolnost, a ne pravilo Pravoslavne Crkve. Nije istina da svugdje u svijetu svaka država ima
svoju Crkvu. Drevne patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) se prostiru na
teritorijima više država i pokrivaju razne nacije, skoro pola Grčke nije pod jurisdikcijom grčke
Crkve, Bjelorusija i Moldavija su pod ruskom Crkvom i ne vide apsolutno nikakav problem u
tome, i status velikog dijela svijeta po pitanju jurisdikcije tek treba riješiti. Dakle, ne treba
nešto predstavljati kao pravoslavnu normu ili praksu, ako to nije pravoslavna norma ili
praksa.

Druga velika neistina jest ta, da HPC ima dugačku tradiciju u hrvatskome narodu. Mi
se slažemo da je hrvatski narod bio pravoslavan u cjelosti - prije raskola dviju Crkava. Ali, od
velikog raskola, jedini nositelj pravoslavlja na ovim prostorima su bili Srbi, i srpska Crkva. Ako
je SPC u određenim periodima bila i ugašena, srpski karakter crkvenih organizacija koje su je
naslijedile se nije gasio, nije se prekidala sukcesija, niti kontinuitet sa SPC. Karlovačka
mitropolija, na koju se rado pozivaju kao na primjer autokefalne Crkve na području većeg
dijela Hrvatske i južne Ugarske, bila je u potpunosti srpska, osnovana od srpskog klera, i s
jasnim srpskim karakterom, i sviješću da je sljednik SPC - modernim rječnikom, „SPC u
egzilu“. Jedini slučaj kada je osnovana HPC, bio je drugi svjetski rat, no svakome je jasno da
Pavelićeva HPC nije imala veze s pravoslavljem.

Ono što pravoslavlju treba u današnjoj Hrvatskoj, to je svakako duhovna obnova i

kršćanski vjernički angažman, preporod vjere na ovim prostorima, kako bi ona uopće imala
budućnost, i kako bi doprinijela kršćanskom ozračju u hrvatskome društvu. Političkim
špekulacijama i crkvenom anarhijom to se neće postići, osim što će se dugoročno naštetiti
vjeri kao takvoj, kao i međucrkvenim, međunacionalnim i ekumenskim odnosima. Kršćanstvo
u Hrvatskoj ima veliki problem, i katoličko i pravoslavno, s politkom, i srpskom i hrvatskom,
obje često puta manipuliraju vjerom u svoje svrhe. Vrijeme je da iskreni kršćani tome kažu
jednom zasvagda dosta, da već jednom prestane silovanje religije od strane politike na ovim
prostorima, i omogući se iskrenim ljudima svih vjera nesmetan vjerski život.

5
 O povijesti tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ - NDH

Sada ćemo se malo osvrnuti i na povijest tzv. HPC. Naime, pobornici tog projekta vole
isticati u svojim javnim istupima, kako HPC nije neka nova ideja, već da je ona postojala u
prošlosti kao zakonita pravoslavna Crkva, te da je ovo što se danas događa, samo njena
obnova. Dakle, naše pitanje jest: je li u povijesti Hrvata ikada postojala „Hrvatska
Pravoslavna Crkva“?

Pobornici „obnove“ HPC, kao povijesne argumente navode najčešće dvije stvari:

1.) Postojanje HPC za vrijeme Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH;

2.) Postojanje određenih samostalnih pravoslavnih crkvenih tvorbi na hrvatskom prostoru u

austrijsko doba, prije 1918., prvenstveno Karlovačke mitropolije.

HPC u vrijeme NDH

U travnju 1941., uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Na teritoriju

kojeg je zauzimala (veći dio današnje RH, BiH, Srijem), živjelo je oko 2 000 000 pravoslavaca.
Svi su oni bili pripadnici regularne, kanonske SPC, a po nacionalnosti ogromnom većinom
Srbi. Broj pravoslavaca drugih narodnosti (Rusi, Grci, Rumunji, Bugari, Hrvati) bio je
zanemariv.

NDH je odmah u startu zauzela stav da pitanje pravoslavnog stanovništva i SPC na

njenom teritoriju mora biti riješeno fizičkim nestankom istih. To je bila prva i prava politika
NDH – iskorijenjivanje ne samo Srba kao naroda, već i pravoslavlja kao religije. Sažeto je to
definirao ministar Mile Budak u Gospiću, kako jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu iseliti u
Srbiju, a jednu trećinu prevesti na katoličku vjeru i „tako pretopiti u Hrvate“.

Jedna od prvih uredbi u NDH zabranjuje ćirilicu, u javnom i privatnom životu. Naziv
„srpskopravoslavna vjera“ se ukida. Počinju progoni i pokolji, odvođenja u logore. U kratko
vrijeme, bez suđenja, likvidiran je ili protjeran kompletan pravoslavni episkopat na području
NDH. Ubijeni su: Petar Zimonjić, mitropolit dabrobosanski, Sava Trlajić, episkop
gornjokarlovački, Platon Jovanović, episkop banjalučki, dok su mitropolit zagrebački Dositej
Vasić i zahumsko – hercegovački episkop Nikolaj Jokanović umrli od posljedica mučenja u
progonstvu.

Osim masovnog progona vjernika, i likvidacije episkopata, stradalo je i svećenstvo:

postoji poimenični popis 205 svećenika SPC ubijenih u NDH. Možemo reći da je kompletna
izvanjska struktura SPC uništena, imovina plijenjena i pljačkana, crkve rušene i oskvrnjivane.

6
Pošteđeni su malobrojni nesrpski pravoslavci, uglavnom Rusi i Grci; ženski samostan sv.
Petke u Zagrebu, s ruskim sestrama, preživio je rat. Sestre su protjerali tek komunisti 1945., i
to, ironično – Srbi.

Međutim, masovni i krvavi progon nije davao rezultate. Srbi masovno dižu ustanke,
bilo kroz četnike, bilo kroz partizane. Pošto su na ogromnim dijelovima teritorija (i to često u
brdsko – planinskim zonama) bili većina, praktički su paralizirali život NDH, koja nikako nije
uspijevala ovladati terenom. Ovo je počelo stvarati probleme i Nijemcima: 1942. počinje
velika bitka za sjevernu Afriku, a glavni njemački opskrbni putevi idu preko jugoslavenskog
prostora. Novoobjavljeni njemački arhivski dokumenti govore o teškim materijalnim
gubicima od sabotaža, miniranja pruga i slično, upravo na našim prostorima u to vrijeme.

To je povijesni kontekst nastanka HPC. Nijemci, želeći smiriti situaciju, vrše pritisak na
NDH, i Pavelić od veljače 1942. počinje polako mijenjati retoriku, i 06.06.1942., u Zagrebu
biva proglašena HPC. Bila je zamišljena kao pravoslavna Crkva na teritoriju NDH, s hrvatskim
kao službenim jezikom, latinicom kao službenim pismom, gregorijanskim kalendarom, novim
oznakama, Zagrebom kao sjedištem i s četiri eparhije/biskupije: Zagreb, Slavonski Brod,
Sarajevo i Bosanski Petrovac. Za poglavara je ustoličen episkop Germogen (Maksimov),
izbjegli ruski pravoslavni biskup, koji je svoje umirovljeničke dane provodio u Srijemu. I ostali
svećenici su bili uglavnom izbjegli Rusi. Svi pravoslavci s područja NDH, koji bi pristupili HPC,
bili bi priznati kao Hrvati pravoslavne vjere, i pošteđeni progona. Pavelić i ustaške glavešine
postaju česti gosti pravoslavnih bogoslužja u Zagrebu, upriličuju se i procesije kroz grad, a
pravoslavni blagdani ulaze u državni kalendar. Dakle, kada se nije uspjelo istrijebiti Srbe, SPC
i pravoslavlje silom, onda se krenulo ublaženim postupkom, s dodatnim ciljem smirivanja
naroda i gašenja ustanaka.

Tako je to bilo zamišljeno, no, kako je to ustvari funkcioniralo, i, što je za nas

najvažnije, možemo li ovu tvorevinu nazvati pravoslavnom Crkvom?

Prvo, HPC nije osnovana od mjerodavnih vlasti, a to su pravoslavne crkvene vlasti.

Kao što u Katoličkoj Crkvi pitanje crkvenih teritorijalnih jedinica rješava katolička crkvena
vlast, u islamskoj zajednici islamska, onda je valjda svakome s gramom logike jasno da
pravoslavni teritorijalni ustroj rješava Pravoslavna Crkva, koje se to i tiče, i o čijem se dijelu
radi. Nikako novu pravoslavnu mjesnu Crkvu ne može osnivati državna vlast, koja je ne samo
nepravoslavna, nego koja je i otvoreno antipravoslavna, koja je likvidirala bez suđenja cijelu
crkvenu hijerarhiju SPC, i nakanila jednu trećinu pravoslavaca pobiti, jednu pokatoličiti, a
jednu protjerati. I koja je bila pod paskom antikršćanina Hitlera.

Drugo, za osnivanje nove Crkve, potreban je ispravni razlog, a kada je riječ o crkvenim
pitanjima, onda razlog može biti, jasno je samo po sebi, crkvene, pastoralne naravi, usmjeren
na dobrobit Crkve i spasenje duša. Želja da se uništi ili barem pacificira jedan krvavo
progonjeni narod, zatim strateško - vojni ili politički interes, nisu valjani razlozi za osnivanje
nove Crkve.

7
 Nadalje, ova „Crkva“ nikada nije zaživjela na razini klera. Nije imala ni minimum od tri
biskupa potrebna za formiranje crkvene pokrajine. Imala je tog jednog Germogena, kojega je
njegova ruska zagranična Crkva suspendirala čim je primila vijest o tome da se primio
poglavarstva u HPC. Tek potkraj rata je zaređen i sarajevski biskup Spiridon Mifka, osoba
krajnje nejasne biografije, za čije je ređenje utvrđeno da je bilo nevaljano. Tako da je od 4
eparhije/biskupije, zaživjela donekle samo jedna, ova u Zagrebu.

Čak i za vrijeme najvećeg „procvata“, ova „Crkva“ je uspjela okupiti tek 50-ak
svećenika za dvomilijunsku pastvu. Kao što smo vidjeli, 90 posto njih bili su izbjegli Rusi, koji
kao izbjeglice u stranoj zemlji i nisu imali nekog izbora nego pognuti glavu. Samostana
gotovo da nije bilo, crkveni život se ugasio. Stanovništvo je nepovratno izgubilo povjerenje
prema NDH, i nije uopće htjelo pristupati Pavelićevoj „Crkvi“. HPC je donekle mogla
funkcionirati samo u većim gradovima, poput Zagreba, Osijeka, Broda, Sarajeva, gdje je bila
jaka vlast NDH; i to se radilo doslovce o šačici Rusa i preostalih preplašenih Srba. Dakle, ni
sam narod HPC nije prihvatio. Ostalo je zabilježeno u izvorima Križevačke grkokatoličke
eparhije, kako su pravoslavni vjernici u selima oko Križevaca radije prilazili njima, nego HPC.
Kada je dakle, i pravoslavcima omraženo „unijatstvo“ bila bolja opcija od Pavelićeve HPC,
veća pljuska nije potrebna.

Položaj Srba u Hrvatskoj se ipak nije promijenio, bez obzira na HPC. Politika progona,
katoličenja i odvođenja u logore je nastavljena. Čak je i odbor za rušenje pravoslavnih crkava
nastavio s radom.

Nijedna pravoslavna Crkva nije u izolaciji od ostalih. Sve pravoslavne Crkve tvore, kroz
zajedništvo vjere, sakramenata i crkvenog prava, jednu, svetu, sabornu/katoličku i
apostolsku Crkvu. Prema tome, potrebno je prihvaćanje i ostalih pravoslavnih Crkava,
odnosno ulazak u svjetsku Pravoslavnu Crkvu. HPC nije bila priznata od pravoslavnog svijeta.
Ni od Carigrada, kao najčasnije Crkve, ni od Moskve kao najveće. Štoviše, ruska zagranična je
i suspendirala Germogena. Izuzetak su bile Crkve dviju država koje su bile u istom vojno –
političkom bloku kao i NDH: rumunjska i bugarska. Dokument o bugarskom priznanju ne
postoji, no postojala je izvjesna suradnja. Jedino je rumunjska Crkva izravno, formalno i
otvoreno priznala HPC. No to priznanje samo jedne od Crkava ne predstavlja ništa bez
priznanja ostalih, tim više što je i ono bilo političke prirode; Rumunji ga više nikad nisu ni
spomenuli, nastojeći zaboraviti tu epizodu.

Konačno, nedostaje priznanje matične, SPC. SPC je bila Crkva – majka, od koje se
odijelio jedan njezin dio, te je njeno priznanje bilo nužno. Crkva je Tijelo Kristovo, i unutar nje
sva otvorena pitanja rješavamo dogovorno, tako da je nastanak nove samostalne Crkve plod
konsenzusa između onih koji se odcjepljuju i onih od kojih se dotični odcjepljuju. No, SPC
nikada nije prihvatila postojanje HPC, a nakon rata je pravno i poništila njeno postojanje. Dr.
Juraj Kolarić, profesor sa zagrebačkog KBF-a, postavlja u svojim djelima prilično čudno
pitanje: kako je SPC mogla ukinuti Crkvu koju nije ni osnovala? Odgovor je jednostavan: HPC
je i nastala od dijela SPC, protiv njene volje, nasiljem nad Crkvom, i kao što smo vidjeli, nije ni

8
bila prava Crkva. Prema tome, SPC je samo kanonski konstatirala da HPC nikada nije ni
postojala, i zavela regularnu crkvenu situaciju.

Germogen je s preostalih nekoliko desetaka svećenika i angažiranih laika dočekao

partizane u Zagrebu, no odmah su bili uhićeni, i po kratkom postupku osuđeni na smrt i
ubijeni. Za grob im se ne zna ni danas (postoje teorije da su kremirani). Osim provođenja
politike NDH, novim komunističkim vlastima nikako se nije svidjelo to što je Germogen u
svojim poslanicama pozivao pravoslavce da se vrate iz partizana; bilo je to shvaćeno kao
otvoreno sabotiranje njihove borbe.

Teško je danas pravilno ocijeniti ličnost episkopa Germogena. Starac, izbjeglica u

tuđoj okupiranoj zemlji, možda je i vidio u tom tenutku, osim spasa za sebe, i pokušaj da
spasi ljudske živote u NDH. Nije ga ubila SPC zbog crkvenih, već Partija iz političkih razloga.
No, mučenikom ne može biti smatran; mučenik je svjedok Pravoslavne Crkve i vjere, a
Germogenovo držanje u cjelini nije bilo svjedočenje pravoslavlja.

Kada se sve sumira, zbroji i oduzme, HPC iz vremena NDH uopće nije bila pravoslavna
Crkva. Osnovana od strane progonitelja pravoslavlja, iz političkih motiva, neprihvaćena od
naroda, nepriznata od Pravoslavne Crkve kao takve, vođena od strane jednog suspendiranog
biskupa bez ovlasti, bila je karikatura Crkve, paradni konj koji je tada ustašama trebao zbog
pokušaja kroćenja napaćenog naroda, a nekima danas služi da iste ustaše pokušaju lažno
prikazati kao tolerantne, a trećima da pokušaju dati povijesni legitimitet svojim
kvazicrkvama.

Ima li u pravoslavlju državnih/nacionalnih Crkava?

Katolicima, naviknutima na Crkvu kao na jedinstvenu svjetsku organizaciju, pod

rukovodstvom rimskog pape, struktura Pravoslavne Crkve izgleda prilično konfuzna i često
puta sablažnjujuća. Prosječni katolik često gleda na pravoslavlje kao na skup samostalnih
Crkava, koje u ničemu ne ovise jedna o drugoj, slično protestantskim denominacijama; ne
razumije funkciju poglavara Crkve, pa misli da se u slučaju patrijarha, radi o pravoslavnim
„papama“; misli da su pravoslavne Crkve ili državne, dakle, da se njihove granice moraju
poklapati s državnima i da dotične Crkve ovise o državnoj vlasti, ili da su nacionalne, tj., da
okupljaju samo pripadnike određene nacije, te da su prilagođene potrebama dotične nacije.
Najčešća je zamjerka pravoslavnim Crkvama ta, da su postale oruđe u rukama određene
države ili nacije, za političke ciljeve. Koliko u tome svemu ima istine, i kako pravoslavlje
funkcionira na razini crkvene strukture?

9
 Prva stvar, koju sada moramo objasniti, jest ta, da u pravoslavlju nema niti državnih,
niti nacionalnih Crkava, odnosno, da mjesne pravoslavne Crkve nisu konstituirane ni po
etničkom, ni po državnom ključu. Primjera za to ima dovoljno: stare patrijaršije (Carigrad,
Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), nemaju ni nacionalnu ni državnu podlogu, polovica
države Grčke je izvan jurisdikcije grčke Crkve, pod jurisdikcijom Carigrada; grčka dijaspora
također, a pod većinski (etnički gledano) grčki Carigrad potpadaju i brojne autonomne
jedinice drugih naroda diljem svijeta. Mnoge države (Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija,
Estonija, Finska, Japan, Kina, Makedonija) imaju samo autonomne Crkve, podčinjene stranim
Crkvama, a Grci su narod razdijeljen na barem tri Crkve: grčku, carigradsku i ciparsku. Prema
tome, misao da svaka država na svijetu nužno mora imati i svoju samostalnu pravoslavnu
Crkvu, je potpuno neutemeljena. Pravoslavne Crkve su mjesne, lokalne Crkve. Hoće li neke
od njih možda imati jače izražene državne ili nacionalne karakteristike (grčka Crkva je izrazito
uklopljena u državni život svoje zemlje, dok srpska brižljivo čuva nacionalnu svijest), jest
potpuno drugorazredna stvar. Uostalom, stroge nacionalno - državne crte pojedine Crkve su
počele dobivati tek u 19.st., u vrijeme buđenja nacionalne svijesti pojedinih naroda, i
stvaranja nacionalnih država. Bilo kakvo poistovjećivanje vjere i nacije osuđeno je od
pravoslavlja kao hereza (krivovjerje) pod imenom etnofiletizam.

Pravoslavne Crkve možemo podijeliti na autokefalne i autonomne. Autokefalne

Crkve jesu posve samostalne Crkve, a ta samostalnost se očituje u samostalnome izboru i
postavljanju biskupa dotične Crkve. Autonomna Crkva jest samoupravna Crkva podređena
nadzoru neke od autokefalnih Crkava. Stupanj te autonomije može biti različit, ali najčešće
autonomna Crkva uživa samostalnost u unutarnjim poslovima, dok joj poglavara potvrđuje
nadležna autokefalna Crkva, a također i vanjske crkvene poslove autonomna Crkva ostvaruje
u sklopku autokefalne.

Svakom pravoslavnom Crkvom upravlja sabor njezinih biskupa, u srpskoj Crkvi zvan
Sveti arhijerejski sabor. On bira između sebe jedno stalno tijelo, koje vodi tekuće crkvene
poslove, a koje se u srpskoj Crkvi naziva Sveti arhijerejski sinod. „Poglavar“ Crkve,
arhiepiskop/nadbiskup, koji u nekim Crkvama nosi počasni naslov „patrijarh“, jest samo
predsjedavajući Sinoda i Sabora, prvi među jednakima, a nipošto neki pravoslavni „papa“.

Svaka od tih Crkava jest, kako smo rekli, samostalna u svojim crkvenim poslovima,
ali ta samostalnost je ograničena. Naime, za razliku od protestanata, pravoslavni čine jednu
Crkvu, u pravoslavlju među Crkvama mora vladati jedinstvo vjere, a to jedinstvo vjere se
očituje u jedinstvu sakramenata, osobito Euharistije. Zahvaljujući toj dvostrukoj sponi,
pravoslavne Crkve čine jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu, te svaka Crkva koja otpadne od
toga jedinstva vjere i sakramenata, gubi pravo da se zove pravoslavnom. Takav je slučaj s
raskolničkim strukturama Ukrajine i Makedonije; bez obzira na njihovu formalnu
„pravoslavnost“, one su isključene iz jedinstva Pravoslavne Crkve. Zato je nerazumljiv potez
pojedinih nepravoslavnih vjerskih velikodostojnika i ustanova, koji biskupe tih struktura

10
pozivaju i predstavljaju kao pravoslavne biskupe: kako uime Pravoslavne Crkve može govoriti
netko, tko se nigdje u pravoslavnome svijetu ne može ni ispovjediti ni pričestiti?

Katolici nadalje često vole tvrditi da je ovakva struktura pravoslavlja plod rascijepa
od Rima, koji je prouzročio unutarnju neslogu među pravoslavnima. Oni između ostalog
tvrde da se ovakav sustav naknadno razvio u pravoslavlju. Međutim, ako malo pogledamo u
crkvenu povijest, uvidjet ćemo da su se veoma rano, već u poapostolsko doba, crkvene
biskupije počele udruživati u šire pokrajine - metropolije, na čelu s
nadbiskupom/metropolitom glavnog grada nekog područja. Svaka takva crkvena metropolija
je imala pravo biranja svog metropolita, a on je predsjedavao crkvenim saborima te
pokrajine, vršio nadzor, imao prvenstvo časti, te, barem na Istoku, posvećivao sv. Ulje
(krizmu, miro), na Veliki četvrtak. Ako malo bolje pogledamo kanone koji reguliraju ove
stvari, primijetit ćemo kako praktički cijelo zakonodavstvo rane Crkve o metropolijama, u
svim bitnim značajkama živi u sadašnjem poretku autokefalnih pravoslavnih Crkava, koje kao
takve predstavljaju direktni povijesni nastavak istih metropolija; ustvari, današnje
autokefalne Crkve su samostalne metropolije jedne Pravoslavne Crkve. Suprotno mišljenju
mnogih katolika, upravo se njihov, centralizirani sustav, u kojemu sve biskupe imenuje rimski
papa, razvio kasno, u visokom srednjem vijeku. Autokefalni sustav pravoslavlja jest dakle
izvorni i autentični kršćanski crkveni sustav.

Usprkos svemu ovome, mnogi će katolici potezati i zadnji argument protiv njega - a
to su raskoli među pravoslavnim Crkvama. Stvarno, u povijesti su postojali, kao i danas,
mnogi primjeri raskola u pravoslavlju. Međutim, ovdje treba primijetiti da su „raskoli“ dio
kršćanstva, i tegobe kršćanskog života - počevši od međuljudskih odnosa pojedinih vjernika,
pa sve do najviših crkvenih razina. Njih je bilo od najranijih kršćanskih vremena, ali za razliku
od raskola u pravoslavlju, koji su uvijek bili zaliječeni, puno je problematičnija neprekidna
pojava novih ekleziologija (nauka o Crkvi) na Zapadu. Crkveni raskoli pravoslavnog Istoka
nikada nisu narušili Crkvu kao cjelinu, dok je Zapad naprotiv neprekidno stvarao nove
crkvene sustave: protestantske, anglikanske, starokatoličke, kojima nema kraja ni danas;
posljednji i krajnji domet toga je pojava tzv. lefebrovaca nakon II. vatikanskog koncila, koji
čvrsto ispovijedaju papinstvo, ali - ne žele mu se pokoravati zbog svojih shvaćanja. Jedinstvo
zapadne, Katoličke Crkve je često puta formalno, nominalno podlaganje Vatikanu, dok na
terenu i u praksi pojedini dijelovi Katoličke Crkve često odlaze svojim putevima.

Pravoslavlje s time nema problema - ono čuva jedinstvo u sabornosti, u suštini

neizmijenjeno od ranokršćanskih vremena.

11
 Etnofiletizam ili odreći se carstva nebeskog zbog carstva zemaljskog

Pravoslavlje se stoljećima borilo s različitim herezama (krivovjerjima), tj. učenjima

koja su iskrivljavala kršćansku istinu objavljenu od Boga i unosila nered u Crkvu. Najmlađe od
svih tih krivovjerja jest etnofiletizam, ili kraće filetizam, nastao u najnovije doba, a osuđen na
carigradskom saboru 10.09.1872.

Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam,
odnosno stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i
nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom
redu kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a
sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost određenoj
naciji.

Etnofiletističke tendencije postoje u različitim kršćanskim zajednicama, no nekako su

najviše došle do izražaja u pravoslavlju. Naime, u pravoslavlju postoji plodno tlo za
etnofiletizam, pošto ono egzistira kao sustav neovisnih lokalnih Crkava, u kojima je često, na
ljudskoj razini, zanemarena univerzalnost Crkve. Također, tome je doprinijela i bizantska
teološka ideja kako se i cijele zajednice mogu pobožanstveniti i okristoviti poput pojedinca
(pa se onda znalo otići u krajnost, te određenu državu ili etničku grupu promatrati kao
Carstvo Božje na zemlji), ali i turski sustav mileta, u kojemu je vjerski poglavar ujedno bio i
svjetovni poglavar svojim podanicima. Kada je u 19.st. došlo do razvoja modernih nacija i do
stvaranja nacionalnih država, upravo je u pravoslavlju došlo do bujanja ove zablude.

Za etnofileta, pripadnost njegovoj naciji postaje ne samo bitni sadržaj njegova

vjerskog života, već i kriterij pravoslavnosti. Upotreba nacionalnog jezika, pisma, običaja itd.,
za njega postaje mjerilo koliko je netko pravoslavan. Pravoslavlje je za njega „srpska vjera“
(grčka, ruska, itd.), episkopi su za njega „srpski episkopi“, Crkva je za njega „srpska Crkva“.
Kada govori o odnosima s drugima, često upotrebljava besmislene misaone konstrukcije,
poput „razlika između katolika i Srba“ (kao da su katolici narod, odnosno, Srbi vjera). Njegov
narod je za njega svet, nebeski, i centar svemira, iako je možda taj narod potpuno otuđen od
vjere, kulturno nekreativan i geopolitički beznačajan. Etnofilet je protiv misije, jer misija
podrazumijeva otvaranje drugim narodima, kulturama i jezicima, a on to shvaća kao
opasnost za svoj homogeni i monolitni univerzum. Zato izmišlja sto i jedan „svetootački“
razlog da do misije ne dođe. Ako neki nepravoslavac bude ipak toliko nadobudan da ustraje
na svom putu do pravoslavlja, tada se očekuje da dotični prihvati jezik naroda u čiju se Crkvu
obraća, ćirilicu, promijeni ime, itd. Zato se govor o misiji uglavnom svodi na poziv nekrštenim
pripadnicima svog naroda da se pokrste, i to često s krivim motivima; umjesto da se uistinu
obrate, poziva ih se na krštenje da budu „dostojni imena i predaka“.

12
 U etnofiletističkoj viziji, crkvena zajednica (parohija/župa) je zatvorena nacionalna
zajednica, u koju se u pravilu ulazi rođenjem – nešto poput židovske sinagoge. Rezultat takve
vizije vidimo i danas, kada tisuće ljudi na popisu stanovništva upisuje „pravoslavac“ kao
nacionalnost, ili kada se smatra pravoslavnima, a da uopće nisu ni kršteni. Etnofilet vjeruje u
Boga, vjeruje da je Krist spasio ljude, i da je prisutan u Euharistiji – no, to kod njega ne izaziva
ni najmanju želju da u to spasenje i božansku radost pozove druge ljude.

Osim svojih općih karakteristika, koje su zajedničke svim pravoslavnim narodima,

etnofiletizam na našim prostorima ima i jednu svoju posebnu crtu. Naime, jedan broj
pravoslavnih Srba usvojio je kao dio svog pravoslavlja političko – povijesnu teoriju o
odnarođivanju Srba. Po toj teoriji, prvo je došlo, u prošlosti, do pokatoličavanja i islamizacije
velikih dijelova srpskog naroda, u drugoj fazi su na osnovu toga stvorene nove „umjetne“
nacije i jezici, i na kraju nove države tih naroda. Uopće nije problem kada to netko usvoji kao
svoje osobno političko mišljenje ili etnogenetsku teoriju (postoje i Hrvati koji vjeruju da je
hrvatski narod vanzemaljskog porijekla, i da u Andama postoje starohrvatski zapisi iz
vremena dinosaura). Problem nastaje kada ova teorija nekome postane vjersko uvjerenje, i
kada on to vjersko uvjerenje počne pretakati u praktični vjerski život. Tada on započinje
obraćenje u pravoslavlje jednog Hrvata ili Bošnjaka promatrati kao povratak „srpskim
korijenima“. Od obraćenika se očekuje da postane Srbin (iako njegova obitelj ne pamti da se
ikada itko tako izjašnjavao, i iako nema nikakvih dodirnih točaka sa Srbijom, kulturom i
običajima tog naroda), da usvoji srpska politička razmišljanja, da odmah postane kritičan
prema svojoj „predpravoslavnoj“ državi, itd. Bilo kakav pokušaj da se nepravoslavnima
pravoslavlje predstavi na njima uobičajen način, latinicom, a kamoli hrvatskim ili slovenskim
jezikom, kod etnofileta izaziva zgražanje i vikanje, jer, za njega je pravoslavlje isto što i
srpstvo. Politički interesi Srbije, za njega su i Božji interesi.

Kod nekih drugih naroda vlada jedan drugačiji model etnofiletizma. Tako u
Makedoniji, Crnoj Gori, i najnovije u Hrvatskoj, neki pokušavaju na silu izboriti autokefalnost
(samostalnost) nacionalnih Crkava. Ova vrsta etnofileta o kojoj smo već pisali, postavlja kao
polaznu točku izmišljeno i nepostojeće pravoslavno pravilo, da svaka država na svijetu mora
imati svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, i to bez obzira na uvjete i okolnosti, pa se tako
forsira stvaranje raznih HPC, CPC i tome slično, iz čisto političkih motiva. Ide se čak do te
mjere, da se maltene niječe i postojanje srpskog naroda.

Kako s pravoslavne strane odgovoriti na ovakva zastranjenja? Prvo, moramo biti

svjesni univerzalnosti Crkve. Pravoslavna Crkva je univerzalna, svjetska organizacija, koja
obuhvaća sve ljude. Ne postoji organizacijska razlika između Katoličke i Pravoslavne Crkve,
osim što potonja nema vrhovnog poglavara. Njezin cilj je ukloniti barijere između čovjeka i
Boga, kao i između čovjeka i čovjeka, koje je postavio đavao-razdvajatelj. Smisao Crkve je da
okupi narode svijeta pod svoje okrilje, ali ne tako da ih na silu pomiješa u jedan narod s
jednim jezikom, već da unutar nje svaki narod dobije mogućnost za autonomni razvoj. U
Kristu svi postajemo jedno, nema više nacionalnih barijera, kako svjedoči sv. Pavao: „Nema

13
tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni
ženskoga, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu“ (Gal 3, 28).

Drugo, narodnost i vjeroispovijest nisu jedno te isto. Vjera i Crkva su nadzemaljske

stvarnosti, tj., one imaju svoje utemeljenje u onome svijetu, tiču se odnosa Boga i čovjeka, i
imaju za cilj vječno spasenje čovjekovo. Nacija je ovozemaljska, relativna stvarnost. Nacije
nastaju i nestaju, bilo je vrijeme kad Hrvata i Srba nije bilo, i bit će vrijeme kada ih neće biti,
baš kao što danas više nema Ilira, Kelta, Tračana, itd. Nijedna nacija nije bogomdana, i
pripadnost nijednoj nije kriterij pravoslavlja. Kriterij za pripadanje Pravoslavnoj Crkvi jest
život u Kristu, zaodjenutost Kristom kroz pričest, sakramente, Evanđelje, a ne korištenje
ćirilice, ekavice i obdržavanje slave i badnjaka. Nacije se dinamično razvijaju, baš kao i ljudi.
Do 19.st. svi smo na Balkanu bili razmrvljeni na razne etničke grupice, ljudi su se izjašnjavali
svakako, teritorijalno, vjerski... Počevši od 19.st., okrupnjeni smo u današnje nacije, no taj
proces nije završen. Jedan dio Srba se odvaja u Crnogorce, a jedan dio Hrvata u Istrijane, no,
za kršćanski, evanđeoski život zaista nije bitno hoće li se čovjek osjećati Srbinom, Hrvatom,
Bosancem, Istrijanom, Jugoslavenom ili ničime. Hoćemo li ljudima uvjetovati pričest Tijelom i
Krvlju Gospodnjom zbog nacionalnog osjećaja? To je gori grijeh od Kajinova bratoubojstva.

Treće, moramo pokušati shvatiti da u pravoslavlju ne postoje nacionalne ili državne

Crkve. Crkveni kanoni apsolutno nigdje ne spominju nacionalne, autokefalne ili ne znam
kakve Crkve. Kompletno osnovno kanonsko pravo Pravoslavne Crkve poznaje isključivo
Crkvu kao svjetsku organizaciju, a unutar nje samoupravne arhiepiskopije-
mitropolije/nadbiskupije-metropolije. One su organizirane isključivo po teritorijalnom
principu, obuhvaćajući sve vjernike na nekom području, bez obzira na njihovu naciju, jezik,
rasu itd. Srpska Pravoslavna Crkva se ispočetka nazivala „pravoslavnom Crkvom u srpskim i
primorskim zemljama“, a stoljećima kasnije je nosila ime po sjedištu: žička arhiepiskopija ili
pećka patrijaršija. Tek od 19.st. se pojavljuje tendencija da se pojedine samoupravne
mitropolije ili patrijaršije definiraju bugarskim, rumunjskim, srpskim, grčkim, ruskim, ili nekim
drugim imenom. Kanonski, SPC je arhiepiskopija pećka i mitropolija beogradsko-
karlovačka, samoupravna metropolija koja obuhvaća pod svoju jurisdikciju sve
pravoslavne na svom teritoriju: Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce, doseljene Ruse,
Bugare, Sirijce, Grke. Svi su oni bratski članovi ove Crkve, i svi u njoj mogu razvijati svoje
pravoslavlje na svojim jezicima i u svojim kulturama. Kao što u Zagrebu ne postoji hrvatski
nadbiskup, nego katolički, tako moramo shvatiti da ne postoji ni srpski episkop, već
pravoslavni episkop.

Da budemo jasni i precizni: nitko ne niječe činjenicu da su pravoslavni Srbi ovdje

većina, da su stoljećima jedini nositelji pravoslavlja na ovim prostorima, da su mnogo
pretrpjeli zbog toga, i da imaju legitimno pravo razvijati svoj crkvenonacionalni identitet i
oboženje svoje nacije, pismo, običaje, jezik, i da pravoslavna Crkva ovdje uistinu jest po
karakteru srpska (kao što je i katolička po većinskom narodu i obilježjima hrvatska).
Međutim, sve ove dobre i pozitivne vrijednosti ne smiju postati zapreka vjeri. Nacija ne može

14
postati svrha samoj sebi, kriterij vjere, i ne može se na osnovu nje priječiti propovijedanje
drugim narodima, na drugim jezicima, ma kakvo političko mišljenje imali o tim drugim
narodima.

Etnofiletizam je štetan na dvije razine. Na kolektivnoj razini, daje krivu sliku

Pravoslavne Crkve kao grupe nacionalističkih, agresivnih, zatvorenih Crkava, odbojnih
ostatku svijeta. Na individualnoj razini, on odbija duše od Crkve, jer čovjeku uvjetuje odnos s
Bogom, privremenim, vremenitim nacionalnim izjašnjavanjem.

Kad Tijelo i Krv Kristova više nisu dovoljni...

U posljednje vrijeme je bilo dosta rasprava na društvenim mrežama s katolicima

povodom pojave paracrkvenih i pseudopravoslavnih organizacija, poput tzv. „Hrvatske
pravoslavne crkve“, „Crnogorske pravoslavne crkve“, itd. Iz svih tih rasprava, pitanja, osvrta i
komentara po portalima, proviruje jedna misao zajednička svim katolicima, a to je da
Pravoslavna Crkva nije jedinstvena Crkva, već da postoje različite samostalne Crkve. Njihova
logika je jasna: pošto u pravoslavlju nema jedinstvenog poglavara (poput rimskog pape),
onda nema ni vidljivog jedinstva Pravoslavne Crkve, baš kao što takvog vidljivog jedinstva
nema ni kod protestanata. Zato im je i nejasno, zbog čega mjesnu Crkvu u nekoj zemlji ne
može osnovati svatko tko se sjeti, kad ionako nema vrhovnog „gazde“.

Primjetljivo je kako je vrlo teško katolicima objasniti da je Pravoslavna Crkva jedna i

jedinstvena, baš kao i Katolička. Sve atribute i oznake, koje si pripisuje Katolička Crkva,
pripisuje sebi i Pravoslavna. Svi pravoslavni svake nedjelje mole nicejsko-carigradsko
vjerovanje u kojemu ispovijedaju „jednu, svetu, katoličku (sabornu) i apostolsku Crkvu“.

Ovo jedinstvo Pravoslavne Crkve se temelji na istoj vjeri, tj. skupu vjerskih istina i
smjernica za život, koje su objavljene od Boga, s onoga svijeta, i neiskvarene se čuvaju u
Pravoslavnoj Crkvi do danas; nadalje, na zajedništvu sakramenata. To znači da se svi
pravoslavni zajednički pričešćuju istim Tijelom i Krvlju Kristovom, i konzumiraju uzajamno sve
ostale sakramente, blagoslovine i crkvene liturgijske čine, dok nepravoslavni nemaju tome
pristupa. Tko nije u ovom zajedništvu, nije u Pravoslavnoj Crkvi, jer naprosto Kristova Krv ne
teče njegovim žilama, Krv koja teče žilama ostalih pravoslavaca. I može te za pravoslavca
priznati država, sve države svijeta; možeš u potpunosti imitirati pravoslavno bogoslužje i
vjerovanje, ali ako nisi prihvaćen u zajedništvo Pravoslavne Crkve, ako se ne možeš pričestiti
Tijelom i Krvlju u kanonskim pravoslavnim crkvama Carigrada, Aleksandrije, Antiohije,
Jeruzalema, Moskve, Beograda, Tbilisija, Bukurešta, Sofije, Nikozije, Atene, Tirane, Praga i
Varšave, i svih drugih koji su u zajedništvu s ovima, ako se ne možeš pričestiti u duhovnom
srcu pravoslavlja – Atosu, jednostavno nisi pravoslavan. Za pravoslavlje, ti si kao musliman ili
Jehovin svjedok.

15
 Međutim, katolici teško shvaćaju ovo. Za ne povjerovati je, koliko su na njihova
shvaćanja traga ostavile dogme o primatu i nezabludivosti rimskog pape, toliko da oni više
nisu u stanju zamisliti jedinstvenu Crkvu, bez uporišta u jednom smrtnom i grešnom čovjeku
– rimskom biskupu, papi. Što ima na ovome svijetu veće i važnije od Euharistije? To je sami
Krist, Tijelo i Krv, sam strašni Bog koji se vidljivo pokazuje vjernima, uspostavlja živi
organizam Crkve povezujući ljude međusobno, i s Bogom, pošto pričešću na jednak način živi
u svima. Ako se pričešćujemo istim Kristom, onda smo jedna Crkva; a sve ostale stvari
administracije, lokalne organizacije, itd., rješavamo dogovorom.

Ali, raspravljajući s katolicima, uviđamo da za njih zajednička pričest, Tijelo i Krv Isusa
Krista, jednostavno nije dostatan kriterij crkvenog jedinstva. Ako nema vrhovnog glavara, oni
misle da svatko može raditi što hoće, i slobodno biti izvan sakramentalnog zajedništva. Tako
veza jedinstva Crkve postaje smrtni čovjek, a Euharistija nažalost samo dodatni ukras tog
jedinstva..

o. GEORGIJ MAKSIMOV

DVIJE LAŽI O CRKVI KAO OSNOVA FILETISTIČKIH RASKOLA

Postoje različiti raskoli. Među raskolima koji naročito razdiru Crkvu posljednjih
desetljeća, mogu se izdvojiti raskoli „revniteljske1“ i raskoli „filetističke2“ vrste. Kod njih
postoji različit odnos prema kanonskoj3 Crkvi i različiti sustavi samoopravdanja. Naprimjer,
„ziloti“ smatraju samo sebe Crkvom, dok kanonsku Crkvu ne smatraju Crkvom, zbog čega
izmišljaju različite „hereze4“ kojima su one, tobože, zaražene. A kod filetista, koji se jedino
žele domoći priznanja, nezakonito, na osnovu nacionalnog obilježja proglašene
„autokefalije5“, je obrnuto – oni potpuno priznaju kanonsku Univerzalnu Crkvu i trude se u
očima svojih vjernika predstaviti kao njen organski dio, koji ima samo privremenu
neodređenost u administrativnim odnosima.

U ovom članku bih želio govoriti o raskolima filetističkog tipa. Poznati su na primjeru
sljedbenika „Kijevske Patrijaršije“, „Makedonske Pravoslavne Crkve“ i „Crnogorske
Pravoslavne Crkve“, s kojima sam razgovarao posljednjih godina.

Za početak treba podsjetiti na niz aksioma bez kojih je besmislen razgovor o Crkvi.

1
Revnitelji ili ziloti su ljudi koji otpadaju od Pravoslavne Crkve, optužujući je za izdaju pravoslavlja i napuštanje
istinske vjere.
2
Etnofiletizam ili filetizam (grč. ethnos – narod + file – pleme, rod), je osuđeno krivovjerje koje poistovjećuje
vjeroispovijest i nacionalnost; crkveni nacionalizam.
3
Kanon je crkveni zakon. Izraz „kanonska Crkva“ označava zakonitu, valjanu, pravu Crkvu, za razliku od lažne.
4
Hereza ili krivovjerje je iskrivljavanje objavljenih božanskih istina u koje vjeruje Crkva.
5
Autokefalija je samostalnost pojedine mjesne Crkve u pravoslavlju.

16
 Postoji Bog, Koji je dao život svakom od nas. Postoji smisao našeg života – napraviti
izbor – jesmo li s Bogom ili s grijehom, s istinom ili s laži. Bog nam je dao mogućnost da
spoznamo Istinu, otkrio je istinu u Svojoj riječi – Svetom Pismu. Od onih i za one koji su
izabrali Boga i istinu, On je stvorio „rod izabrani, carsko svećenstvo, narod sveti“ (1 Pt 2, 9) –
Svoju Crkvu. Čovjek koji iskreno stremi sjediniti se s Kristom, ne može pritom biti u izolaciji,
podjelama i neprijateljstvu s drugima koji žude za tim istim jedinstvom s Kristom. Još je
apostol Ivan kritizirao to: „Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne
ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4, 20).

Đavao je posredstvom grijeha i mržnje u svijetu donio podjelu između Boga i čovjeka i
samih ljudi međusobno. A Krist je, posredstvom ljubavi, svetosti i žrtve donio iscjeljenje u naš
podvojeni i otuđeni svijet – donio je jedinstvo Svojom Crkvom u kojoj Njegovi učenici postaju
jedno s Bogom i jedni s drugima. I kako je govorio abba Dorotej6, što ljudi postaju bliži Bogu,
to bliži postaju i jedni drugima. Toliko je važno jedinstvo vjernih, da je Krist u Getsemanskom
vrtu molio Oca upravo za to: “ molim i za one koji će povjerovati u mene… da svi jedno budu“
(Iv 17, 20-21).

Zato su učenici Kristovi i bili najosjetljiviji prema pokušajima da se naruši ovo

jedinstvo. „Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore … i klonite ih se“ (Rim 16,
17), govori apostol Pavao. Unošenje razdora u Crkvu događa se ili kroz krivovjerja, kada je
razdor izazvan zbog iskrivljavanja vjere ili kroz raskol – kada se razdor događa iz bilo kog
drugog razloga. I u jednom i u drugom slučaju Crkva ostaje, kao što je i bila, jedna. Međutim,
od Kristovog jedinstva otpadaju oni koji slijede ljude koji prave razdor.

Događa se ono o čemu je govorio blaženi Augustin7: „Vjerujemo u svetu, katoličku8

Crkvu. Međutim, heretici i raskolnici također nazivaju svoje zajednice Crkvama. Međutim,
heretici, lažno misleći o Bogu, iskrivljuju samu vjeru, a raskolnici bezakonim razdorima
odstupaju od bratske ljubavi, iako vjeruju u isto što i mi. Zato ni heretici ni raskolnici ne
pripadaju univerzalnoj Crkvi koja ljubi Boga“.

Kada vjernik vidi otpadanje od Crkve, isto je kao da vidi davljenika koji se uhvatio za
granu koju su mu dobacili i počeo se izvlačiti, a zatim je ponovno pao u vodu i potonuo.
Veoma mučno i strašno! Jer govorimo upravo o životu i smrti, spasenju i propasti mnoštva
ljudi, kako svjedoči učenik apostola, sv. Ignacije Bogonosac9: „Ne obmanjujte se braćo moja!
Tko slijedi one koji unose razdor, neće naslijediti Carstva Božjeg“. Nemoguće je odnositi se
spokojno prema ovim riječima.

6
Pravoslavni svetac, pustinjak iz palestinske Gaze, 6./7.st. Abba – aram. Otac.
7
Latinski pravoslavni svetac i crkveni otac, veoma poštovan i u Katoličkoj Crkvi, u kojoj predstavlja veliki
autoritet (sjeverna Afrika, 4./5.st.).
8
Pravoslavna Crkva sebe ispovijeda „jednom, svetom, katoličkom i apostolskom“. Kako bi se izbjeglo brkanje sa
Zapadnom Crkvom, koja sebe također naziva katoličkom, slavenske pravoslavne Crkve ovu grčku riječ
„katolički“ prevode sa „saborni“.
9
Učenik sv. Ivana apostola, treći biskup sirijske Antiohije nakon sv. Petra, u pravoslavlju poznat kao
„Bogonosac/Teofor“, podnio mučeništvo u Rimu 107.g.

17
 Jedina Pravoslavna Crkva, koju je Krist osnovao, sastoji se od lokalnih Crkava koje se
međusobno priznaju, mole zajedno, i najvažnije – sudjeluju u jednom svetom Sakramentu
Euharistije, kroz koju svi zajedno i postaju jedno Tijelo Kristovo.

„Ukrajinska Pravoslavna Crkva Kijevske patrijaršije“, „Makedonska Pravoslavna

Crkva“, „Crnogorska Pravoslavna Crkva“ sebe smatraju autokefalnim Crkvama, ali ni jedna od
lokalnih Crkava ih ne priznaje. A to nije samo puka formalnost, već sama bit. Jer postoje, na
primjer, pravi predsjednici koje svi smatraju predsjednicima, a postoje i ljudi koji sebe
nazivaju predsjednicima, kraljevima, imperatorima, ali ih nitko drugi ne smatra za to. Razlika
između prvih i drugih je velika. Prvi sjede u predsjedničkom kabinetu i upravljaju zemljom, a
drugi leže na bolesničkoj postelji u psihijatrijskoj bolnici, jer njihova predodžba o sebi ne
odgovara stvarnosti.

Gledajući službene stranice nekih filetističkih raskola, može se pomisliti da ne postoje

problemi. Svaki znak pažnje, svaki susret, svaki kurtoazni posjet, svaki poklon od strane
svećenstva pravoslavnih lokalnih Crkava predstavlja se kao priznavanje i podrška tog raskola,
bez obzira na to što se isti takvi susreti, posjeti, pokloni čine u odnosu i na rimokatolike,
muslimane i uopće na svjetovne ljude. Međutim, gdje je ono što čini bit crkvenog zajedništva
i jedinstva? Gdje je koncelebracija, gdje je zajednička Pričest, gdje je uzajamno spominjanje u
Euharistiji?

U živom kontaktu sam primijetio da se mnogi svećenici-raskolnici boje putovati u

druge pravoslavne zemlje, jer znaju da im tamo neće dozvoliti služiti zajedno s lokalnim
svećenstvom, ni pričešćivati se iz istog kaleža – i da će morati ili lagati, predstavljajući se
lažno kao članovi kanonske Crkve, ili osjetiti svu težinu svoje isključenosti iz Kristove Crkve.
Takva je tragična stvarnost koja se ne može ignorirati. Ili je čovjek u Crkvi – i tada se s njim
može zajedno služiti, pričešćivati, ili je čovjek van Crkve, i tada je nemoguće zajednički služiti,
i pričestiti se s njim. Najveća tragedija je u tome što je zbog bezumlja i bezakonja vođa
raskola od Crkve – Koja je Carstvo Božje na zemlji – otrgnuto mnoštvo ljudi .

U osnovi svih filetističkih raskola, ako se ispita, mogu se pronaći dvije velike laži o
Crkvi. Prva koja je rodila raskol i hrani ga, i druga – koja ne da ljudima progledati i osloboditi
se raskola.

Prva laž je da je Crkva sluškinja državnih i narodnih interesa. Kako je njena najviša i
naplemenitija namjena – ujediniti narod, osigurati ideološku bazu državi, učiti pokornosti
vlastima, biti društveno angažiran, itd.

Kod pravoslavnog vjernika takve ideje izazivaju, u najmanjoj mjeri, podsmjeh. Da,
Crkva je puno toga učinila i čini za mnoge narode i države, ali ona uopće ne postoji radi njih.

18
 Glavno predodređenje Crkve je sjedinjavanje čovjeka s Bogom, stvaranje kristolikih,
bogolikih svetaca od ljudi. Kao što je rekao jedan od svetogorskih staraca10 – Crkva je
tvornica za proizvodnju Svetaca. Tim se ona bavi svugdje gdje se pojavi i od kada postoji.
Narodi dolaze i odlaze, države se stvaraju i ruše, a Crkva ostaje i vrši svoju spasilačku misiju u
svijetu koji je razjeden grijehom.

Za nevjernike su ove riječi prazna demagogija, ali za vjernike je to stvarnost pred

kojom svi pokušaji da se Crkva Kristova predstavi kao sluškinja nekog naroda ili države,
izgledaju kao potpuna besmislica.

Crkva ne služi ni Rusiji, ni Ukrajini, ni Makedoniji, ni Srbiji, ni Grčkoj, ni Crnoj Gori.

Crkva služi samo Kristu. I svaki pokušaj da se njome koristi za drugi cilj, susretao se, susreće
se i susretat će se s otporom – pristojnim, pasivnim, ali ipak otporom od strane Crkve. Da, ne
samo u Ukrajini, Makedoniji i Crnoj Gori, već i u Rusiji, Srbiji i Grčkoj postojali su i postoje
ljudi koji doživljavaju Crkvu samo kao sredstvo za poboljšanje zemaljskog postojanja
konkretnog naroda. To je njihova krivica i nesreća. Međutim, nigdje nisu mogli zauzeti vlast i
nanijeti toliko štete crkvenom narodu, koliko u Ukrajini, Makedoniji i Crnoj Gori, kada su radi
lažno shvaćenih nacionalnih interesa napravili raskol, i samim tim nanijeli štetu ne samo
Crkvi, već i tim narodima.

Da, Crkva postoji ne radi naroda, ali ima blagotvoran utjecaj na narod, posvećujući ga
kroz Pričest milošću Duha Svetoga, Koji živi u njoj. Tako svjetiljka s dobrim baterijama svijetli
i rastjeruje tamu. Raskolnička „Crkva“ je svjetiljka bez baterija, koja ima oblik svjetiljke od
koje međutim nema koristi – jer Duha Svetoga nema u njoj.

Druga laž o Crkvi je da raskol nije nešto ozbiljno i duhovno pogubno, da je to sitnica –
neugodna, mučna, ali ipak samo sitnica.

Nešto slično se može vidjeti i u svijetu. Tako se iznenadna teška bolest prijatelja ili
rođaka doživljava kao tragedija. Međutim, ako čovjek radi u hitnoj pomoći, gdje svaki dan
vidi teško bolesne, teška oboljenja za njega postaju nešto uobičajeno i ne pogađaju ga. Kada
se u običnom životu dogodi ubojstvo, ljudi koji su bili svjedoci dospijevaju u stanje šoka.
Međutim u ratu, gdje se ubojstva događaju svaki dan, vojnici se navikavaju na to i smrt
mnoštva drugih ljudi, ne samo neprijatelja, već i svojih, postaje nešto uobičajeno.

Taj isti sindrom postoji i u Ukrajini i u Makedoniji. Kada je mnoštvo ljudi oko tebe u
raskolu, raskol se ne doživljava kao tragedija. I ne doživljava se kao smrtni grijeh što on, po
mišljenju Svetih Otaca, predstavlja. On nekih raskolničkih svećenika sam izravno slušao
sljedeću misao: pa, eto, krivovjerje je nešto ozbiljno, a raskol je, tako, sitna neugodnost.

10
Sveta Gora, ili Athos, je planinski poluotok u Grčkoj, gdje već više od tisuću godina žive samo monasi, i to
najstrožim duhovnim životom. Ona je srce pravoslavlja u duhovnosti i svetosti. „Starac“ je pravoslavni termin za
monaha-iskusnog duhovnika.

19
 Međutim, što je krivovjerje? Uvođenje novotarija u vjeru. Kako je to jasno izrazio
apostol Pavao: „navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je
proklet“ (Gal 1, 9). I, kako su rekli oci Sedmog Ekumenskog Koncila11: „mi slijedimo drevni
zakon katoličke Crkve. Mi čuvamo odluke Otaca. One, koji bilo što dodaju učenju univerzalne
Crkve ili oduzimaju od njega, predajemo anatemi12.“

Ideja da je raskol nešto što je od malog značaja i što se može trpjeti u usporedbi s
krivovjerjima – i jest novotarija, koje proturječi drevnim odlukama Svetih Otaca! Sv. Ivan
Zlatousti govori: „stvarati razdore u Crkvi nije manje zlo od upadanja u krivovjerje“. A
bogoliki13 Nikodim Svetogorac14 je govorio čak da je „raskol gori od krivovjerja“. Gore smo
već naveli riječi blaženog Augustina, kako ni krivovjerci ni raskolnici ne pripadaju Kristovoj
Crkvi – tako da ni u odnosu prema Crkvi, ni po djelovanju na dušu zabludjelog, raskol se ni po
čemu ne razlikuje od krivovjerja. On se razlikuje samo u uzrocima. Izgorjeti ili udaviti se – da,
razlika postoji. Ali rezultat je isti. Znanje o uzrocima smrti je važno za žive, kako bi znali čega
da se klone – međutim, za umrle nema posebne razlike. U zemlju sahranjuju i jedne i druge.
Isto je u odnosu na krivovjerje i raskol, kako svjedoči svećenik-mučenik Ilarion (Trojicki)15:
„otpadanje od Crkve ili u raskol, ili u krivovjerje, ili u sekte – jest potpuna propast i duhovna
smrt. Za nas nema kršćanstva van Crkve. Ako je Krist sazdao Crkvu i Crkva je Tijelo Njegovo –
odvojiti se od Njegovog Tijela znači umrijeti.“

Gospodin je rekao: „sagradit ću Crkvu Svoju“ (Mt 16, 18). Nije rekao: „sagradit ću
Crkve Svoje“. Crkva je jedna. Ispovijedajući tu istinu, svaki pravoslavni kršćanin u Simbolu
Vjere16 izgovara: „vjerujem u Jednu, Svetu, Katoličku i Apostolsku Crkvu“. Ali čime je zapravo
Crkva Kristova jedna? Jedinstvom Euharistije. Pričešćujući se jednim Tijelom i Krvlju
Kristovom, kršćani se mistično sjedinjuju s Kristom i jedni s drugima, postaju dio jedinstvenog
Tijela Kristovog, „koje je Crkva“ (Kol 1, 24). „Tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu“ (Rim
12, 5).

Upravo se tim zajedništvom u Euharistiji određuje pripada li netko Crkvi ili ne. A ako
postoje dvije zajednice, od kojih svaka sebe naziva Crkvom Kristovom, to onda znači da samo
jedna od njih može biti istinska Crkva. Ne može biti na oba mjesta istinske Pričesti. Samo se u
istinskoj Crkvi vjernima daje Tijelo i Krv Kristova. U lažnoj „Crkvi“ kruh i vino ostaju kruh i
vino. Sve koji ne žele priznati to, optužuju riječi apostola: „Zar je Krist razdijeljen?“ (1 Kor 1,
13).

11
Ekumenski koncil ili sveopći sabor je skup biskupa, priznat od Crkve, koji donosi odluke obvezatne i važne za
čitavu Crkvu. Ovaj sedmi, zajednički i Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi, održan je u Niceji, Mala Azija, 797.g.
12
Anatema je najteža crkvena kazna u pravoslavlju. Osoba pod anatemom, ne samo da je isključena od svih
molitava i crkvenih čina, već je i u svjetovnom pogledu odvojena od pravoslavnih vjernika, tj. vjernici s njom ne
smiju održavati bilo kakve kontakte.
13
Starosl. „prepodobni“, počasni naziv za svete monahe, kao one koji nalikuju Bogu.
14
Grčki teolog i svetac, 18./19.st.
15
Ruski pravoslavni nadbiskup, progonjen i mučen od komunista (1886.-1929.).
16
Vjerovanje nicejsko-carigradsko.

20
 Raskolnici-filetisti razmišljaju: „mi smo jedna Crkva sa svim mjesnim Crkvama“. Ali u
čemu je to jedinstvo, ako nema jedinstva ni u molitvi, ni u zajedničkom služenju, ni u
Euharistiji? Reći će „mi smo jedno u vjeri“. Međutim, to mogu reći apsolutno svi raskolnici
koji su postojali u povijesti pravoslavlja, jer karakteristična odlika raskola i jest otpadanje od
Crkve pri formalnom očuvanju vjere. Tu istu vjeru su sačuvali i donatisti17 koji su se odvojili
od Crkve u vrijeme sv. Ciprijana Kartaškog18. I što on piše o njihovoj zajednici? Da to nije
Crkva, da tamo nema Pričesti, nema milosti, nema spasenja, nema Krista.

U svim razgovorima koje sam imao s raskolnicima, moji sugovornici su priznavali

očiglednu činjenicu odvojenosti od obitelji mjesnih Crkava koje čine Univerzalnu Pravoslavnu
Crkvu. Međutim, pritom su na svaki način izbjegavali izvesti najizravniji i najočigledniji
zaključak.

Kada sam razgovarao s jednim od svećenika koji su u raskolu, pitao sam ga izravno:
„Smatrate li da su u godini proglašenja vaše „autokefalije“ sve mjesne Pravoslavne Crkve
otpale od vas i da je sada jedino vaša zajednica jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva,
koju je osnovao Spasitelj?“ Odgovorio mi je da bi bilo apsurdno smatrati to i da naravno on
tako ne misli, priznajući mjesne Crkve Kristovom Crkvom.

Na to sam odgovorio da u tom slučaju, ako on, sukladno Simbolu vjere, vjeruje „u
jednu Crkvu“, neophodno je da prizna kako se on sam sada nalazi izvan jedine Crkve, jer je
njegova religijska organizacija odvojena od svih mjesnih Crkava. Ono što je podijeljeno, ne
može biti „jedno“. Ako postoji podjela, onda mi imamo posla s, u najmanju ruku, “dvoma“.

Ako bi se makar malo slijedili principi pravoslavnog učenja o Crkvi, vidjeli bismo da su
u pogledu filetističkih raskolničkih „Crkava“ moguće samo tri varijante odgovora.

Varijanta 1: priznati da se ta Crkva u godini proglašenja autokefalije odcijepila od

Crkve Kristove i postala lažna Crkva.

Varijanta 2: priznati da se sav ostali pravoslavni svijet odvojio od te Crkve i pretvorio u

„raskolničko zborište“.

Varijanta 3: priznati da se Crkva Kristova podijelila, i da u tom slučaju treba reći:

„vjerujem u podijeljenu Crkvu“. Međutim, pošto su podjele od Sotone, Crkva koja je
podijeljena, normalno, ne može biti sveta, ne može biti ni katolička. Ne može biti ni
apostolska, jer su apostoli imali jednu Crkvu, a ne podijeljenu. Slijedi da na Liturgiji19 treba
govoriti: „vjerujem u podijeljenu, nesvetu, nekatoličku i neapostolsku Crkvu“.

Raskolnici-filetisti ne žele priznati prvu varijantu, jer bi to bilo samoosuđivanje, ne

priznaju ni drugu varijantu shvaćajući sav njen apsurd i faktički slijede treću varijantu, iako se

17
Raskolnici sjevernoafričke Crkve u 4./5.st., poznati po strogom rigorizmu.
18
Biskup Kartage, crkveni otac, svetac, mučenik, poštovan i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj Crkvi (3.st.).
19
Pravoslavni misu nazivaju Liturgijom.

21
i ne odlučuju izravno govoriti o tome i dovesti do logičke dosljednosti – jer će tada postati
očigledna sva heretičnost te varijante.

Takav stav izražava odbacivanje dogme o Crkvi, potpuno obaranje pravoslavne

ekleziologije20. Tijelo, rasječeno na dvoje – ne živi. Vjerovati u „podijeljenu Crkvu“ znači
vjerovati u to da je Crkva umrla. Takva „radosna vijest“ uopće nije ono što smo primili od
apostola.

To je beznačajna modernizacija protestantskog lažnog učenja o „nevidljivoj Crkvi“,

koja tobože postoji istovremeno u svim zajednicama koje sebe nazivaju „Kršćanskom
Crkvom“ bez obzira na njihovu podijeljenost. Ova heretička zabluda je već saborno osuđena
kao neprihvatljiva za Pravoslavnu Crkvu – naprimjer, na Arhijerejskom21 Saboru Ruske
Pravoslavne Crkve 2000. godine. Nju su osuđivali mnogi sveci, posebno sv. Teofan
Zatvornik22.

Čime objasniti takav stav – kako u slučaju protestanata, tako i u slučaju raskolnika?
Jer on je očigledno alogičan, nečastan, poziva da se zatvore oči na očigledne činjenice
podjele. Kako razuman čovjek može sebe primorati da vjeruje u takvo nešto?

Čini mi se da odgovor leži ne u području razuma, već u području psihologije. To je

„vjera“ strašljivaca, koji se boje pošteno analizirati, izvesti zaključke, tragati za istinom. Njima
je lakše odmahnuti rukom, rekavši: „istina je i kod nas i kod vas“, ili: „Crkva Kristova je i kod
vas i kod nas“. Tako misle ljudi koji se boje odgovornosti i pokušavaju izbjeći sve što postavlja
„nezgodna pitanja“ i primorava da se napravi izbor: s Kristom ili protiv Krista.

Jedan svećenik-raskolnik mi je rekao da za njega nemaju značaj pitanja crkvene

podjele, da je za njega najvažnije služenje Kristu i privođenje ljudi k Njemu. Takav odgovor je
očigledan primjer potpunog narušavanja crkvene svijesti pod djelovanjem prebivanja u
raskolu. Bio sam prisiljen svog sugovornika podsjetiti da ne postoji Krist bez Crkve – oni su
jedno kao Glava i Tijelo, o čemu govori apostol Pavao (vidi: Kol 1, 24). Kako Sam Gospodin
govori da će istinski vjernici u Njega biti jedno s drugima i jedno s Ocem i Sinom (Iv 17, 21).
Vjerovati da se može prići Kristu bez veze s Crkvom koju je sagradio jest protestantizam,
najstrašnije od svih krivovjerja, koje poriče Crkvu kao takvu.

Rekao sam svom sugovorniku da dok on sam ne priđe Kristu kroz Crkvu koju je On
osnovao, nikoga neće moći privesti Kristu. Sam će ostati tuđ Kristu i sve što, kako njemu
izgleda, čini radi Krista, Krist ne prima, kao što nije primao žrtve nepokornog naroda
izraelskog, o čemu je rečeno preko proroka Izaije: „žrtvuju ovcu, ali psu vrat lome“ (Iz 66, 3).

Znam za jedan samostan u Americi koji se nalazio u raskolu. Braća u samostanu to

nisu znali, misleći da je njihova jurisdikcija kanonska. Međutim, jednom prilikom ozbiljno se

20
Ekleziologija je nauk o Crkvi.
21
Biskupskom.
22
Jedan od najpoznatijih ruskih svetaca 19.st. i općenito novijeg doba, biskup, teolog i književnik.

22
zamislivši nad tim pitanjem, počeli su razmišljati, i vidjeli su da to nije tako. Na zajedničkom
skupu braće bilo je odlučeno da se traže putevi priključenja kanonskoj Crkvi. Prošlo je četiri
mjeseca dok su našli najbližeg biskupa, ušli u komunikaciju s njim, podnijeli službenu molbu, i
sačekali odgovor, poslije čega su oci, na njihovu radost, bili primljeni u Crkvu Kristovu.
Međutim, sva ta četiri mjeseca u njihovom samostanu se nije služila Liturgija. Takva je
pravoslavna svijest! Ako svećenik shvaća da je odvojen od Univerzalne Crkve, prvi normalan
zaključak iz toga će biti da Euharistije nema, da kruh ostaje kruh, vino ostaje vino. Vršiti
Liturgiju u takvom stanju za savjesnog čovjeka je isto tako nezamislivo, kao i bogohuliti.

Svećenik koji, znajući da prebiva u odvojenosti od Univerzalne Pravoslavne Crkve,

nastavlja služiti Euharistiju, pokazuje ne samo nepoznavanje ekleziologije, već i ravnodušnost
prema Istini, to jest, prema Kristu, jer je Krist rekao: „Ja sam Istina“ (Iv 14, 6).

Kada sam razgovarao s raskolnicima, mnogi od njih su se trudili braniti svoju

raskolničku „ekleziologiju“. Oni su mi govorili da su kod nekih mjesnih Crkava autokefalije
bilo dobivene upravo tim putem na koji je stupila njihova religijska organizacija. Samovoljno,
bezakono proglašenje, prebivanje u isključenju i na kraju, priznanje.

I to je to! To je prvi i posljednji argument raskolnika-filetista!

Zamislite da vaš brat pokušava skočiti s krova nebodera, i da na sve vaše molbe i
nagovaranja bez smutnje odgovara kako su postojali slučajevi kada su ljudi padali s takve
visine i ostajali živi. Bili su slučajevi? Bili su! Znači i njemu je moguće. To je to, završen
razgovor.

Tako je i s raskolnicima: cjelokupna njihova „crkvena“ povijesna znanost je usmjerena

na to da pronađu neke povijesne primjere za svoje opravdanje, odvodeći razgovor što je
moguće dalje od činjenice da je otpadanje i prebivanje u raskolu – smrtni grijeh koji ubija
čovjekovu dušu za vječnost.

Može se mnogo govoriti o ljudima koji su pali sa zgrada i preživjeli, možemo se sjetiti i
Vesne Vulović koja je pala s visine od više od deset kilometara i ostala živa – ali zar to ukida
činjenicu da je pad s ogromne visine smrtonosno opasan? Čemu prešutkivanje da ima mnogo
više primjera smrti ljudi koji su pali s tolike visine? U povijesti Crkve ima mnogo primjera
kada su ljudi stvarali smutnje i raskole pod parolom autokefalije – i nikakvu autokefaliju nisu
dobili. Dakle, daleko od toga da su svi koji su pali preživjeli. Odakle potječe uvjerenost da će i
u ovom slučaju preživjeti?

Osim toga, ljude koji su u raskolu obmanjuje i broj formalnih članova njihove religijske
organizacije. Eto, ne može cijeli narod duhovno poginuti – znači, naša zajednica je također
Crkva. Međutim, to nije argument razuma, već emocija. Tako je i putnik „Titanica“ mogao
misliti da ne može toliko veliki brod potonuti, i toliko mnoštvo naroda poginuti.

23
 U stvarnosti, u tome i jest tragedija, da svi koji prebivaju izvan kanonske Crkve
propadaju za vječnost, čak ako sebe i zovu pravoslavnima. I posebno je tužno što ginu,
imajući sve šanse spasiti se.

Poslije mnogo kontakata s raskolnicima-filetistima, prisiljen sam smatrati da se

osnovni uzrok tome što problem raskola do sada nije riješen, nalazi u ravnodušnosti ljudi koji
sebe nazivaju pravoslavnima, a koji su vjernici i svećenici raskolničkih „Crkava“. Njih, kao po
pravilu, ne zanima da saznaju gdje je istina, nije im zanimljivo saznati gdje je Krist, gdje je
Crkva. Njima je svejedno. I to je jako tužno. Zbog toga se razgovori s raskolnicima često
pokazuju besmislenim, kao i svaki razgovor s čovjekom kome nije važna istina.

Ali ako to nije tako, onda, između ostalog i radi ljudi koji su se našli u raskolu, ali za
koje je vjera – ne samo obiteljska tradicija, izraz nacionalnog identiteta, dodatak za
patriotizam ili zanimljiv hobi, već smisao i zakon života – treba stupiti u dijalog s
raskolnicima, kako bismo im dali povod da se zamisle nad svojim položajem u odnosu na
Crkvu Kristovu i, u skladu s time, u odnosu na Krista.

24