Vrijeme Mraka Anto Ćosić PDF

DUGIN RATNIK Anto Ćosić – VRIJEME MRAKA
PREDGOVOR
U rukama vam je knjiga jednog od najumnijih Banjalučana
- Ante Ćosića, koju sam navijestio u predgovoru posljednje
njegove knjige, koja se pojavila za njegova života, zbirci
prelijepih banjalučkih priča pod zajedničkim naslovom "
Ne možeš živjeti vječno". Tada namjerno nisam otkrio
naslov i tematiku ove knjige. To sam izbjegao kako ne bih
ostavio ni najmanju mogućnost zločincima iz galerije
mraka, da sumanuto pokušaju osujetiti pojavu ove knjige i
možda dopišu novi zločin u svoju kronologiju, pogotovu
što je Anto Ćosić tada stanovao u jednom sokaku u
Okučanima, koji je vodio do obližnjeg šumarka... Kada
sam ga zajedno s prof. Borisom Graljukom, pohodio
26.veljače 1998., da bismo mu uručili prve primjerke
netom otisnute spomenute zbirke banjalučkih priča,
dakako, razgovarali smo i o ovoj knjizi. Bila je dovršena, ali
kako je "tata Anto" uvažavao mišljenje svoje mezimice
Marije-Maje, rekao je da će je još na nekim mjestima, kojih
nema mnogo, malo dopuniti. Tada nije bilo razgovora da i
za ovu njegovu knjigu napišem predgovor...
Ipak, zamoljen sam da ga napišem, valjda stoga što mi je
njegova supruga Božana za spomenutog posjeta obitelji
Ćosić, naglasila kako sam ja pokrenuo Antu na rad, pomogao
njegovom bijegu iz apatije nakon operacije (prof. Graljuk
nakon toga pridoda, kako je to bio moj djelotvorni prilog
njegovoj terapiji). Kćerka Maja, koja je na se - na svoja
2
studentska leda, preuzela golemo breme oko izdavanja
knjige, uvjeravala me kako, po njezinom mišljenju, baš ja
trebam napisati predgovor ovoj knjizi jer sam njenog tatu
poznavao bolje od drugih... Pokušao sam eskivirati
podsjećanjem da sam pisac predgovora prethodne knjige, ali i
stoga što u dnevniku mene spominje i daje opis kada smo u
sred bijela dana, u središtu Banjaluke, u našem stanu,
divljački pretučeni supruga i ja od zlikovačke četničke
trojke... Nije pomoglo, kapitulirao sam pred molbom
Ćosićevih i iz dubokog poštovanja prema prijatelju, koji je
prerano umro. Iako sam bio u golemom poslu ispunjenom
radom na svojemu dosad najobimnijem djelu iz banjalučke
povijesti, koje sam stvarao na temelju ranijeg, a posljednjih
godinu veoma pojačane istraživačke djelatnosti, ipak sam
nalazio vremena da razmišljam i o preuzetoj obavezi.
Međutim, kada pročitah autorov proslov i riječi posvete,
ozbiljno sam se upitao, je li moguće još nešto dodati tim
krasnoslovima, što se posebice odnosi na posvetu
banjalučkom biskupu Franji Komarici, koju naš Ante
zaključi ushitom: "Sretan sam što se u našem kraju rodio
čovjek, koji je postao metaforom svjetlosti i slobode", kao
sukus svega što je opravdano izrekao. Tu posvetu toplo
preporučujem svima koji budu pisali o tom "Banjalučkom
Timoteju", kako ga je prepoznao don Stipo Šošić, jedan od
onih koji je preživio logor Manjaču (sjećate li se njegove
potresne knjige? - Do pakla i natrag), posebice urednicima
monografija ili zbornika koje je za života dr. Franjo
Komarica, da ne zaborave na ovu posvetu, tim više što ju je
3
ispisao istinski vjernik i intelektualac par excellence, nesklon
pisanju panegirika.
U svom predgovoru Ante nam Ćosić iznova svjedoči svoju
neizmjernu zaljubljenost u rodnu mu Banjaluku, u svetkovine
svih konfesija u njoj kojima se radovao ("Banjaluka - to su
tjelovske procesije, Bogojavljenje... Banjaluka - to su mirisi
somuna i ćevapa - ta mirisna kulisa grada. Banjaluka su iftari
i ramazani i prangije Hašima Begovića kojima je s brda
Vakuf najavljivao prestanak posta. Banjaluka - to su
beskrajne aleje zelenih kestenova, koji se svakog proljeća
okite bijelim "svijećama". Banjaluka - to je zeleni Vrbas i
zelene šume oko Šehitluka..."). To je Banjaluka koju je -
zajedno sa svojim mnogobrojnim sugrađanima, volio ovaj
pjesnik i zaljubljenik u grad na Vrbasu, čiju bajku suživota
narušiše sinovi sotone.
Ali je i rekao zašto to Banjaluka više nije; u predgovoru i
preko stranica ovog zanimljivog dnevnika.
Možda će se nekome učiniti da je autor mrzitelj srpskog
naroda. Potpisujem da to nikada u nj nisam zamijetio, ali sam
spoznao daje čovjekoljubac, da želi djelotvorno provoditi
Kristov nauk, što svjedoči u ovom dnevniku, na prvim
njegovim stranicama, na kojima ispisuje svoja očekivanja -
od demokracije koja se ukazala poslije prvih višestranačkih
izbora, odnosno nakon prestanka "narodne vlasti" koja je bila
kontrolirana iz komunističkih komiteta, osobito u prva dva
desetljeća poslije Drugog svjetskog rata. Javno je izgovarao
da treba slijediti filozofiju ljubavi i mira, da ne treba dozvoliti
4
da se ijednom narodu na ovom području dogodi nešto ružno,
da treba zaštititi svakoga, osobito nemoćne, i strasno želio da
se cijelom svijetu napokon dokaže da ovo nije primitivna
balkanska zemlja koja u mraku bezumlja oštri svoje čakije...
A onda se naglo povukao iz političkih voda. Duboko žalim
što nije u ovom dnevniku pojasnio i ostavio nam u amanet, za
promišljanje, pravi odgovor na pitanje zašto je to učinio, a
nije moje da to kažem, iako vrlo dobro znam, budući da smo
o svemu razgovarali (još u Banjaluci i prije 4. travnja 1992.
za koji će Ante izreći: "Zbogom slobodo! Zbogom
demokracijo! Zbogom lijepa pameti! Putujemo u mrak! U
okupaciju!". A bio je to dan kada su srpski hegemonisti i
zastupnici mračnjaštva izvršili ničim izazvani puč u
Banjaluci), ali ipak valja jedno reći: Anto Ćosić je bio
štovatelj suživota u domovini mu Bosni...
Ante, budite u to sigurni, nije mrzio srpski narod, ali je i prije
ove knjige sukladno svome svjetonazoru znao izreći oštre
ocjene, pa je tako, pišući pod naslovom "Sinovi Sotone",
izrekao i ovaj sud: "Srboateisti već su izazvali na balkanskim
prostorima društvenu kataklizmu (BiH, Vojvdina, Kosovo)
koja je, zapravo, posljedica sveopćeg bezboštva. Na pragu
smo, dakle, dijabolične ere jer je laž porasla do neslućenih
dimenzija, a političke igre dvoličnosti postale su perfidnije
nego ikada prije. U ovom fizičkom svijetu sibarita, hedonista
i političkih prevrtljivaca zaboravili smo metafizičku
dimenziju, koja jedina može objasniti ubojstva, pljačke,
silovanja-jer je rečeno da će nas Sotona rešetati kao žito.
Ovaj prljavi rat otkrio je među Srbima mnoge luciferijance i
5
bogohulnike, o čemu su već proricali braća Tarabići iz
Kremne."
Ali Ante jeste bio razočaran ponašanjem srpskih
intelektualaca, odnosno svojih kolega književnika i profesora
kao i indiferentnosti visokih dostojanstvenika
srpskopravoslavne crkve, koji su umjesto gašenja i
sprječavanja sotonizma bradatih spodoba, pristali na rušenje
bogomolja nesrpskih naroda, njihovih kuća, pljačku i
paljevinu u ime velikosrpstva, realizaciju očitog plana
genocida i memoricida... Zbog toga je morao napustiti rodni
kraj u velikom egzodusu Hrvata i Bošnjaka, kolovoza 1995.,
prelazeći Savu da bi kročio u sigurnost u Davoru (neizbrisiva
su sjećanja svih na gostoprimstvo Davorčana) iako mi je
uporno, dok sam bio u Banjaluci, govorio da će nas-kada se
budemo vratili u Banjaluku iz progonstva, dočekati sa još
nekim isto tako tvrdokornim njegovim prijateljima i
istomišljenicima (neki odista ostadoše svjedočiti o
višestoljetnom prisustvu u tom kraju koji su srpski mitomani
poodavno proglasili "vekovnim srpskim gradom", iako je to
Banjaluka postala tek našim progonom, kada je grad moralo
napustiti oko 60.000 nesrba zbog terora koji je sustavno
provođen).
I stoga se Anti Ćosiću, sinu činovnika i glazbenika Mate, nije
ispunila želja da bude sahranjen u rodnoj Banjaluci, o čemu
je sanjao šaljivo pjevajući: "A kada se jednom smirim i
zastane moja barka, tražite me na adresi: Staro groblje Svetog
Marka!" Pitam se hoće li on, kao jedan od nezaobilaznih
imena Banjaluke, koji je bio pjesnik po vokaciji, ali i
6
humorist (poznat pod nadimkom "Babo iz Bezistana") ikada
dobiti baš tu adresu, da bi mu se njegovi sugrađani, koji znaju
cijeniti ljude i djelo bez obzira na vjeru i naciju, mogli
zahvaljivati za radosti koje im je darivao, i ostavio, kao
neizbrisivi trag o Banjaluci koje više nema. A sve je to
postigao iako su ga pojedinci desetljećima etiketirali kao
jakog hrvatskog nacionalistu, mada je samo pokazivao da je
katolik i Hrvat, zbog čega je, kako mi je ne jednom znao reći,
bio jedini doktor znanosti koji je radio u srednjoj školi; zla
sudbina se poigrala da je u Okučanima bio zaposlen u
osnovnoj školi, što ga nije činilo sretnim, ali je trpko nosio
svoj križ.
Vraćam se iznova proslovu autora. U prvom ulomku
progovara kao pjesnik: "Imala je ljupko, ovalno lice s očima
srne iz kojih je izbijala lijepa, plava svjetlost. Bijaše nježna
poput mimoze. Saznao sam daje siroče". Potom priopćava
potresnu priču, zapravo tek daje naznake, jer priča koja se
munjevito pronijela Banjalukom jednog svibanjskog dana
1994. godine bila je krajnje okrutna pošto su promicatelji
genocida pred očima troje malodobne djece, željeznim
polugama, napali njihove roditelje dok su gledali "srpsku
televiziju". Zločinci su tukli i 16. godišnjeg brata djevojčica
koji je potom nadmudrio zločince i jureći glavom bez obzira,
skrasio se kod "ujaka" na Petrićevcu koji nisu dvojili što treba
učniti, kako za djecu, tako i za teško ozlijeđene roditelje. U
potresnoj prči dvanaestogodišnja djevojčica je ostavila svoje
svjedočanstvo, kako su ona i dvije godine mlađa joj sestra,
prale "mamu i tatu od krvi koje je bilo po cijeloj sobi. Ubrzo
je došla hitna pomoć i policija. Tata je umro do bolnice, a
7
mama devet dana poslije..." Taj događaj je bio presudan da
Anto Ćosić napiše i objavi ovaj dnevnik koji nije tipičan
dnevnik, ali jeste dragocjeno svjedočanstvo "da ne bi došlo
do brisanja pamćenja", kako reče autor. 1 tu je najveća
vrijednost ove knjige, koja ne bi trebala, jer sam u to čvrsto
uvjeren, ni po autorovoj nakani, biti podloga kolektivne
krivnje srpskog naroda... Na kraju jedna preporuka. Nakon
što pročitate dnevnik, molim, iznova pročitajte Proslov i
Posvetu autorovu. Tada će sve rečeno biti mnogo jasnije. 1
pouke i poruke ove knjige bit će još ubjedljivije!
Aleksandar Aco Ravlić
8
Banjalučki
dnevnik
Posveta biskupu Franji Komarici
Ovu knjigu s "mračnim naslovom" posvećujem banjalučkom
biskupu, Franji Komarici zato što nije ustuknuo pred silama
zla i što je ustrajno pronosio luč pravde šireći svjetlost vjere
među pomračenim umovima. Praktično je živio Evanđelje
Isusa Krista te se njegovoj dobroti nisu mogle oduprijeti sile
tame, koje su bacale omrazu među ljude koji su stoljećima
živjeli zajedno. Pitam se: koliko li je puta naš biskup u crnim
iskušenjima morao ponoviti: - Apage satanas! Osjetili smo da
je naš biskup obdaren blagoslovom Božje blizine, da je na
putu radosti i moralnog zdravlja - da je pastir koji svoje stado
izvodi na čistine ljubavi i milosrđa.
Na vjetrometini života pratio je ljudske nedosljednosti, u
tjeskobnim situacijama ostajao je gord i uspravan. Njegova
profinjena narav nosila je u sebi blago mnogih kreposti i
ljubavi prema bližnjemu. Bijaše krasnoduh i lucidni
procjenitelj, odvjetnik slabih i poniženih. Naš biskup - taj
9
velmoža duha i vitez jasnovidnosti upisao je u svoj životni
dosje tri zlatne riječi: ljubav, mir, milosrđe.
Slijedeći Krista dao je svom životu i životu drugih puninu
smisla. Borio se za uljuđenu zajednicu, dizao svoj glas protiv
netolerancije, a njegova ustrajnost u potrazi za pravičnošću
postade pravi - miraculum mundi. Zato je cijeli svijet
prepoznao u njemu čovjeka, koji je spoznao da sebičnost i
zavist stvaraju javni nered i svaku vrstu zla.
U najmračnijim trenucima banjalučke stvarnosti, kada su
padale glave i rušile se bogomolje, kad je Banja Luka postala
azil tjeskobe, on je ostao - anima candida- najavljujući
proročki novi svijet duha - jer je osjetio da njegova istina
prodire i osvaja srca velikih i malih. Demoni malodušja nisu
ga mogli pokolebati, te će stoga ostati u historiji kao Kristov
vojnik, koji je ustrajno radio na suzbijanju nasilja i tiranije.
Kao pobornik kreposne službe odolijevao je raznim
opasnostima i postao konzekventan promicatelj dobrih djela.
Njegov posvetni hod kroz banjalučku povijest ostat će
svojevrsan duhopis jedne moćne entelehije - koju nikakve
pogibli i lagarije nisu mogle zaustaviti na putu prema Istini.
Sretan sam što se u našem kraju rodio čovjek, koji je postao
metaforom svjetlosti i slobode.
10
Proslov
Nakon protjerivanja iz Banje Luke i prelaska preko Save kod
Davora - nastanio sam se u Okučanima i počeo raditi kao
seoski učitelj. U petom razredu osmogodišnje škole upoznah
djevojčicu koja je sjedila u drugom redu do zida. Imala je
ljupko, ovalno lice s očima srne iz kojih je izbijala lijepa,
plava svjetlost. Bijaše nježna poput mimoze. Saznao sam da
je siroče. Četnici su joj ubili oca i majku u Banjoj Luci.
Dotukli su ih željeznim šipkama. Zbog tog nevinog djeteta, u
čijim se očima još naslućuje strah, moram ostaviti poruku
cijelom svijetu da u Bosni, u Banjoj Luci, žive barbari -
ideolozi zločina - koji zagovaraju genocid.
Da ne bi došlo do brisanja pamćenja, pišem ovu knjigu, koja
govori o izolaciji očajnika, brdu leševa, nedostatku
osjećajnosti i čojstva, o apologiji okrutnosti, o bezumlju
pogibeljnih duhova, o mračnim provalijama gluposti, o
batinašima i političkim gulamferima, o neveselom vremenu,
o formi mentis srpskih intelektualaca, o suženom prostoru
slobode, o izlasku iz bez izlaza, o napuštenoj domaji, o navali
nasilničkih mentaliteta, o ugašenim ognjištima, o suficitu
jada, o jezivim fiziognomijama birokratskih pripuza.
Znam da svaki grad predstavljaju ljudi, a pošto u Banjoj Luci
gotovo da i nema ljudi (s časnim iznimkama) - nema više ni
Banje Luke. Dakle, grad predstavljaju dobri ljudi i dobri
običaji, te poneko zdanje za koje smo emotivno vezani. Moja
mati je često izgovarala sintagmu "krušna klupa" - a to je, u
11
stvari, bio prostor ispred džamije Ferhadije, gdje su se
prodavali somuni, koje danas nazivaju ružnim imenom -
lepinja.
Banja Luka - to je dobri biskup Franjo Komarica, to je

glumac Muhamed Cejvan, koji je kazivao lijepe priče o
starom zemanu, to je biskup Pichler i njegove nezaboravne
propovijedi,to je Dragutin Kolak i njegova Mistika cvijeća, to
su Duško Mutić, doktor Jović-Šover, Vlado Dijak, Slavko
Zamola i njihove duhovite pošurice, to su umjetnici-slikari:
Curič, Granić, Simić, Misirlić, Dugonjić, to je muftija
Halilović, Ivica Jović iz poznate banjalučke obitelji Jovića, to
je publicist AcoRavlić, Vjeko Tripalo, MiljenkoAničić,
Stanko Buzuk, Grga Kolobarić, to su književnici: Islamović,
Bekrić, Horozović i mnogi drugi kojima se ispričavam što ih
sve ne mogu spomenuti. Banja Luka - to su tjelovske
procesije, Bogojavljenje, to je otac Anto iz Trapista, koji je
liječio težake i u narodu ostao poznat kao "doktor". Banja
Luka - to su mirisi somuna i ćevapa - ta mirisna kulisa grada.
Banja Luka su iftari i ramazani i prangije Hašima Begovića
kojima je s brda Vakuf najavljivao prestanak posta.
Banja Luka - to su beskrajne aleje zelenih kestenova, koji se
svakog proljeća okite bijelim "svijećama". Banja Luka je
zeleni Vrbas i zelene šume oko Šehitluka. A četnici, kao što
je poznato, mrze sve što je zeleno. Čak i travu i zelene pivske
boce.
12
Banja Luka je i drevni Kaštel i Safikadin grob i katoličke
polnoćke i pravoslavne litije.
Banja Luka je i topla šeherska voda i Muharem Gušić,
hadžijin sin, pun kuranskih ajeta kao šipak sjemenki. Banja
Luka je i Bedrudin Gušić, koji nam u amanet ostavi film o
porušenim banjalučkim džamijama - a bijaše ih šesnaest! Nek
se zna! Banja Luka je i sevdalinka i sveta pjesma "Rajska
djevo..." Na kraju moram reći što Banja Luka nije. Banja
Luka nisu ljudi, koji svoju sreću grade na tuđoj nesreći, na
krvi i zločinu. Banja Luka, dakle, nije ni Radić, ni Lazarević,
ni Vukić, ni Brđanin, ni Zupljanin, ni Kasagić - ni mnogi
drugi kojih ima toliko da ne bi svi stali u ovu knjigu. Banja
Luka nisu ni književnici srpske nacionalnosti, jer ne napisaše
ni jednu peticiju kako bi zaštitili svoje kolege i svoje
sugrađane. I oni su se predali zlatnoj šutnji kao da nisu znali
što se oko njih dešava.
Bez džamije Ferhadije i crkve na Petrićevcu, te ostalih
sakralnih objekata Banja Luka je danas prazna kao što su
prazna srca onih što ih srušiše.
25. rujna 1990.

Iza novosagrađenog biskupskog zdanja nalazila se kućica u
kojoj smo održavali sastanke HDZ-a. Bijasmo puni
optimizma, jer smo vjerovali daje pred nama vrijeme slobode
i demokracije. U početku je HDZ vodio student Anto Matić,
rodom iz Livna. Kasnije, pošto sam postao dopredsjednik
republičkog HDZ-a preuzeo sam vođenje banjalučkog
13
ogranka. Najaktivniji bijahu Nevenka Tkalec, dr. Škoro, prof.
Terman, ing. Tripalo, ing. Kolobarić, dr. Cošković, Ivan
Jović, Krešo Valić, Anto Opačak, Vlado Radman i mnogi
drugi. Na sastanke je redovito dolazio i jedan Musliman čijeg
se imena ne mogu sjetiti. U to vrijeme također je počelo
djelovati i HKD "Napredak", koje je organiziralo predavanja
i koncerte. Iz Zagreba su nam dolazili Vice Vukov i Ljiljana
Molnar Talajić, koja je pjevala pred prepunom dvoranom
Doma kulture. Primadona je izrazila želju daje odvezem do
Trapista, što sam i učinio. U Trapistima se upoznala s ocem
Mohorom, koji je također divno pjevao. Ljiljana se popela na
kor gdje je zajedno s ocem Mohorom, otpjevala jednu
pjesmu. Njihovo pjevanje u duetu ostat će mi u trajnom
sjećanju. Primadona je rekla da je crkva veoma akustična i da
će u njoj jednog dana održati koncert. Nitko tada nije slutio
da se približavaju vremena mraka, ubojstava i rušenja.
Političke govore sam držao od Dobretića do Doline na Savi,
te od Šimića, Ivanjske, Mišinog hana, Motika, Šargovca,
Zalužana do Gradskog stadiona i dvorane Borik. Narod nas je
svuda prihvatao srdačno, kličući slobodi i Hrvatskoj - koja se
polako budila... Jugokomunisti iz Ivanjske uspjeli su narod
nagovoriti da glasa za
Markovića, koji je, zajedno s Lončarom, bio jedan od
najomraženijih Hrvata-izdajica. Tako se Ivanjska, nekad
najhrvatskije selo, pretvorilo u leglo jugoslovenstva.
U našim akcijama nam je pomagao i don Anto Baković, koji
je učinio mnogo na buđenju hrvatstva u Bosni. Ljudi su ga
14
voljeli jer je govorio otvoreno, iz srca. Kad su se u HDZ-u
pojavili "neki novi klinci" - Baković je maknut u stranu.
Malo je ljudi koji Hrvatsku ljube kao Anto Baković. Taj
neustrašivi borac nikad se nije umorio kad je bila u pitanju
sloboda Hrvatske. Bio je veliki govornik. U sjećanju mi je
ostao njegov govor u Dobretićima i propovijed u Ivanjskoj.
10. listopada 1990.

Tijekom godine 1990. počeli su srpski novinari lagati u
velikom stilu, tako da su i oni pridonijeli pripremama za
velike pokolje. Stara navada srpske politike - što više lagati i
obmanjivati. Srbi više nisu znali što bi od sile i bijesa. U
Banjoj Luci neki se Srbi nisu mogli pomiriti s činjenicom da
sam dopredsjednik HDZ-a za Bosnu i Hercegovinu. Novinar,
Limun Papić, bi mi u prolazu znao reći: - Sto ti to treba! Da se
baviš politikom! Mislio je daje politika rezervirana samo za
Srbe. Profesor Jovan Spremo, bivši komunist, a sada
predsjednik Jugoslavenske demokratske stranke - počeo me
provocirati u listu GLAS - bez povoda. Nigdje ga nisam
spominjao ni usmeno, ni pismeno, pa ipak je on, između
ostalog napisao:
Vjerojatno što me Antonije Ćosić, banjalučki književnik i
potpredsjednik HDZ-a čak za BiH dobro poznaje. Zna on,
sigurno zna, da sam sin onog roda - koji čim nauči da hoda -
zna kako se mre. Zna da bih svašta rekao. Zna da se ne bojim,
niti ću se ikada bojati njihovih "redarstvenika". I ne samo da
se ne bojim tih golobradih mladića sa njihovim
15
"šahovnicama" na uztnahanim Tudmanovim trobojkama,
nego se čak ne bojim ni tisuću njihovih oklopnih
transportera! Neka me pozovu. Uvjerit ću ih u ličnu (iliti
"osobnu") hrabrost. i neka me oni uvjere u svoju tobožnju
demokratičnost - da me u miru saslušaju. Da čuju šta kaže
književnik i istoričar koji argumentovano zna da Jugoslaviju
mogu njeni razarači samo ratom razbiti. A u tom, ne daj
bože, ratu da će i PO TREĆI PUT JUGOSLAVIJA SIGURNO
BITI POBJEDNIK!
Na sreću "proročanstvo" velikog komuniste, Jugoslovena i
demokrate (troglav kao Triglav - što bi rekao Matoš) - Jovana
Spreme - nije se obistinilo. Jugoslavija, zapravo, nije
pobjednik - već, kao što svi znaju, GUBITNIK, a njegovi
sunarodnjaci se proslaviše puneći jame ubijenim
Muslimanima i Hrvatima. I površan čitatelj će zamijetiti
kako iz Spreminog teksta proviruje četnička kokarda. U
GLASU, koji se još nije zvao SRPSKI GLAS - objavio sam
odgovor Spremi pod naslovom: "Kakav čovjek - takav
govor": Stari Latini kažu: - Qualis vir, tališ oratio! (Kakav
čovjek, takav govor).
Mislim da profesoru (bivšem drugu) Spremi nisam dao
nikakvog povoda da unosi moje ime i prezime u svoj politički
tekst, u svoju polemiku s drugima. Dakle, moj dragi kolega
Spremo spominje moje ime u tekstu s kojim ja nemam blage
veze. Iz teksta ne mogu zaključiti da li me Spremo voli ili ne
voli. Ako je počeo da me ne voli - to nije dobro, jer u ovom
gradu mene svi vole. Srbi me vole zbog prezimena (Ćosić),
16
Hrvati zbog imena (Anto), a Muslimani zbog - Babe iz
bezistana. 0 narodima i narodnostima da i ne govorim.
Pretpostavljam da je moj dragi kolega nekada, u davna
vremena bio zaljubljen u Staljinove brkove, a danas je (kao
što se vidi iz priloženog) - demokrata i to jugoslavenski, a što
će biti sutra - to možda znaju Vava ili Vanda iz Vandaluzije.
Drug Spremo kaže da ga ja dobro poznajem! Čovjeka,
uglavnom, poznajem i prepoznajem po stilu! Meni se,
priznajem, ne sviđa Spremin militantni, čakijaški stil - jer
čovjek koji piše kao on, ne voli ni srpski, ni muslimanski, ni
hrvatski narod. Takav stil ne stvara mirotvorce, već poziva
na hrabrost, a između redaka na rat, na makljažu. Mislim da
je stiglo vrijeme da cijelom svijetu pokažemo da nismo
primitivna balkanska rulja, koja u mraku bezumlja oštri svoje
čakije i škljoce.
A tebi, gospodine Spremo, želim miran san!
28. listopada 1990.

28. listopada bijaše prohladan dan. U svom tankom baloneru
sam dobro ozebao. Tog dana, koji neću nikad zaboraviti,
organiziran je miting HDZ-a na gradskom stadionu. Na
tribinama se našlo desetak tisuća građana iz grada i okolice.
Vidio sam čak transparent na kojem je pisalo LUKAVAC.
Najavljivala nas je Ksenija Urličić. Moj govor bijaše kratak i
kršćanski stiliziran. Mišljah, evo nam demokracije i slobode
zbora i dogovora, pa sam se "razbacio" kao pravi narodni
tribun. Sav bi se moj govor mogao sažeti u jednu rečenicu: -
17
Svi su ljudi braća, svi su ljudi djeca Božja! Govorio sam
desetak minuta. Na tribinama razdragani Hrvati aplaudiraju,
viču i mašu zastavama. Poslije toliko vremena - Hrvati
okupljeni na jednom mjestu daju oduška osjećajima koje su
godinama prigušivali. Organizator mitinga je Ante Beljo. U
publici sam vidio Antu Bakovića, dr. Škoru, Vladu Radmana
i mnoge druge.
Odnekud se pojavio na stadionu ing. Borivoje Sendić i rekao
mi kako su ga komunisti najurili s njihove tribine i nisu mu
dozvolili govoriti. Uzeo sam ga za lakat i rekao mu da može
govoriti s naše tribine što je on i učinio.
Nakon mene govorili su Stjepan Kljujić, Pejo Ćošković, Ante
Beljo i drugi. Tribine su bile u euforičnom zanosu.
Neki provokatori su pokušali ometeti miting, ali su ih naši
mladići rastjerali.
Vjerovao sam kako će demokracija zahvatiti i naše prostore,
ali sam zaboravio da Srbi ne vole demokraciju. Oni su za
totalitarnu vlast, za srbovanje. Sjetio sam se gradskog
vjetrogonje Vuke Zrnića, koji je po gradu vikao: - Srbuj brez
komentara!
Kasnije, na ulici, susretao sam Borivoja Sendića, ali on me
nije htio prepoznati. Postao je rigidni srpski nacionalist i
ministar. Čuo sam kasnije da je odlazio na sremski front da
"bije" Hrvate. Zaboravio je da ludilo i svirepost ne mogu
preporoditi nikoga - pa ni Srbe.
18
Navodim u cijelosti svoj kratki govor na Gradskom stadionu
iz kojeg se vidi da smo mi Hrvati vodili miroljubivu politiku:
Prije nekoliko dam sam na televiziji gledao starog ruskog
vojnika, koji je na pitanje novinarke: - Vjerujete li u
socijalizam? - odgovorio: - Ne, ne vjerujem u socijalizam!
Još samo vjerujem u Boga! A što mi u ovim povijesnim
vremenima treba da kažemo? U što mi treba da vjerujemo ?
Ne treba biti naročito mudar da bi se odgovorilo na pitanje u
što mi vjerujemo. Mi vjerujemo u demokraciju, koja, prije
svega, treba da se izbori za slobodu i dostojanstvo čovjeka -
jer i najgora demokracije je bolja od najbolje tiranije.
Naš napaćeni narod treba slijediti filozofiju ljubavi i mira,
što i drugima preporučujemo, a nekima, ratnički
raspoloženim pojedincima, treba reći da se nemaju s kim
boriti. Zato ne dozvolite političkim neznalicama da povedu
ratničko kolo, ne dozvolite da se dogode jame i pokolji, ne
dozvolimo da se ijednom narodu na ovom području dogodi
nešto ružno. Treba zaštititi svaku ženu, svako dijete, svakog
starca jer svi su ljudi braća, svi su ljudi djeca Božja.
Stoga neka se dogode razum i mudrost, neka se događaju mir
i blagostanje i neka se trajno događa - Ljubav. Glasujte,
dakle , za one koji vam nude ljubav a ne mržnju, glasujte za
one koji vam nude mir a ne rat, glasujte za one koji vam nude
život a ne smrt, glasujte za ljepšu budućnost svoje djece. U
ovim burnim vremenima samo luđak može poticati ljude na
bratoubilački rat. Svaki pametan čovjek zna da oružje izaziva
oružje, a krv izaziva novu krv. Ne vjerujem u revoluciju koja
19
skida ljudske glave, ali čvrsto vjerujem u revoluciju ljubavi.
Draga braćo Srbi, u demokraciji ćemo opet moći slaviti
krsne slave, draga braćo Muslimani u demokraciji ćemo
slobodno slaviti Kurban-bajram, draga braćo Hrvati u
demokraciji ćemo opet ići na polnoćke i opet ćemo moći reći:
- Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje!
Zato neka je blagoslovljen svaki čovjek, koji iskreno i
pošteno misli i koji želi mir i sebi i svojim bližnjima. Stoga
neka zavlada mir u ovom lijepom gradu i okolini. Neka više
nikada ne zaplače majka za sinom, neka više nikad ne
zaplače kćerka za ocem, neka više nikada ne bude rata. Neka
bude mir! Mir, braćo i sestre, samo mir. Živjeli!
4. travanj 1992.
Srbi su izvršili državni udar i zaveli svoju strahovladu. Banju
Luku su okupirale snage SOS, istjerali tenkove na ulice,
zauzeli Općinu, Ra- dio-stanicu i sve važnije ustanove. Vidi
se: sve je već dogovoreno, isplanirano i konačno realizirano.
- Spašavaj se tko može! - rekao sam sebi i zaključio da Srbi
ne mogu bez totalitarnih sustava i metoda. Sinovi bivših
koljača dolaze opet do punog izražaja. Zbogom slobodo!
Zbogom demokracijo! Zbogom lijepa pameti! Putujemo u
mrak! U okupaciju!
20
6. travnja 1992.
Priča mi susjeda Vasva kako je čula od nekoga iz Merhameta
da su arkanovci u bijeljinskoj džamiji masakrirali 165
Muslimana.
6. svibnja 1992.
Iz Caritasove ljekarne, smještene u zgradi Biskupije, lijekove
su dobijali i katolici i pravoslavci i muslimani. Toliko da se
zna! Isto tako liječničke usluge pružane su svima. Biskup
Komarica nije pravio razliku medu ljudima. Bio je humanist
par excelence! Osim toga neumorno se borio za ljudsko
dostojanstvo, za pravdu i mir, obraćao se domaćim i
europskim moćnicima, ali je, izgleda, ventilator
dehumanizacije ohladio mnoga srca. Djelovanje nekih
europskih političara moglo bi se obilježiti sintagmom - moral
insanity.
7. svibnja 1992.
Optička radnja Rasima Čengića, u koju su Banjalučani rado
svraćali - minirana. Poslije miniranja Rasim je daskama
zaštitio vrata i prozore. Rasimova optička radnja je jedna od
56 muslimanskih radnji koje su uništene. Svaku noć slušamo
kako detonacije odjekuju gradom što znači da su Srbi
neumorni u rušenju tuđeg.
21
9. lipnja 1992.
U godini 1991. počinje najmračniji period banjalučke
povijesti - jer je zločin genocida prihvaćen kao metod od
banjalučkih političara - glavoloma. Na području Banje Luke
nikada nitko nije odgovarao za ubojstvo Muslimana ili
Hrvata - što znači da je politika etničkog čišćenja dirigirana
odozgo.
Sotona je već ušao u moj grad i već nas rešeta kao žito.
Njegovi sljedbenici ubijaju, pljačkaju, siluju, odvode u
logore. Banju Luku pritišće satanizam, učmalost, prostaštvo,
mrak i bezumlje. Četnici su grad pretvorili u pojatu i bacili ga
stotinu godina unazad. U grad su se spustili gorštaci-siledžije
koji su nanjušili pljačku. Među romboidnim fiziognomijama
prepoznajete glavosječe, bivše komuniste, pohlepnike
kojima nikad nije dosta tude muke. Tako je započeo
najbesmisleniji rat u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, rat
koji je ove dvije republike htio pretvoriti u Veliku Srbiju.
Zbog te sulude ideje palo je mnogo nevinih. I dok se noću
pucalo i pljačkalo, ja sam uz svijeću bilježio u svoju teku
zapažanja. Neka buduće generacije znaju što su Srbi radili na
području Banja luke.
7. kolovoz 1992.
U gradu je racija. Milicionari zaustavljaju i legitimiraju
muškarce. Hrvati, Muslimani, pa čak i neki Srbi ne žele ići u
rat, te se ne odazivaju na vojne pozive.
22
Kroz Banja Luku je prošlo 45 autobusa koji su stigli od
Prijedora. U pretrpanim autobusima su se gušili žene, djeca i
starci koje su vozili iz logora Omarska i Trnopolje. Jedna
borna kola i tri policijska auta pratili su konvoj.
Komšiju Sabitaodvezli su u bolnicu gdje je i umro. Nisu ga ni
liječili. Muslimane su, uglavnom, puštali da umru bez
liječničke pomoći. Znaju li što srpski liječnici o Hipokratu?
Ili su baš sve zaboravili.
8. rujan 1992.
Bivša napredna drugarica Božana Kralj, oštra komunistkinja
postala je preko noći četnikura i direktorica Medicinske škole
u Banjoj Luci i jednog dana (8. rujna 1992.) pozvala me u
svoju kancelariju i predala mi moj dosje (38 godina radnog
staža) i rekla mi da ne mogu više raditi u školi jer je tako
odlučio Krizni štab. Konačno - la commedia e finita! Da
budem iskren - ne bih više mogao raditi u neljudskim
uvjetima. Prema tome, "šupiranje" je stiglo u pravo vrijeme.
Jedina kolegica Dženana mi je rekla: - Zao mi je! (Ima u
nekih Muslimana još starinskog merhameta). Ostale kolege,
Muslimani i Hrvati, gledaju me indiferentno kao daje sve to
što se dešava - najnormalnija stvar na svijetu. Još nisu
vjerovali da će i oni biti, nakon nekoliko mjeseci, također -
nogirani. Kolegice Srpkinje su se smješkale.
U Biskupiji se smjestio Caritas, tako daje zgrada Biskupije
postala i magazin i ljekarna i ambulanta. Hrana se dijeli i
23
katolicima i Muslimanima i pravoslavnima. Biskup
Komarica dijeli i šakom i kapom. On je svijetla točka u
našem mraku. Pa ipak, narod (nekad radni narod) ponaša se
kao i uvijek - prostački, nekulturno, vrijeđa . svećenike,
časne sestre. Tko će narodu udovoljiti! - Ako se ne umirite,
čekat ćete četiri dana! - kaže časna sestra-vratarica. Što joj to
treba - mislim. Pa ona ovdje predstavlja crkvu.
22. rujna 1992.

Moj sin Dobriša otputovao u srijedu, u 10 sati Caritasovim
kamionom u Zagreb. Zamolio sam MiljenkaAničića da
pripazi na njega. Dobriša je zapravo pobjegao iz banjalučkog
pakla. Već su srpski milicionari dva puta dolazili tražiti ga.
Svaki put se sakrio u kokošinjac. Dok se kamion s Dobrišom
udaljavao prema Bojica hanu, tuga i rezignacija su me
ščepali za podgrlac. Vidim: moja obitelj se rastura na sve
četiri strane svijeta. Je li ovo kraj? - pitam se. Vraćam se kući
s velikim teretom na duži. Netko me gurnuo u ovaj teški
život kao u rupu i tko zna hoću li se iskobeljati. Odviše sam
svoj i svojeglav da bi me voljeli mogućnici. Poslao sam dr.
Živanoviću pismo, a on ga objavio u PRELOMU. Svi se
čude: odakle Ćosiću tolika hrabrost! Mogao sam izgubiti
glavu zbog urednikove nesmotrenosti. Na stolu netaknuta
kafa.
24
28. rujna 1992.

Čitam psalam 92. - Raspršit će se svi što čine zlo! - i tješim se
vječnim istinama. Komšinica Vasvija Efendić tu misao
parafrazira u stilu narodne pjesme: - Igraj Dudo - nećeš
dugo! Na dvorištu slažemo iscjepana drva da se osuše na
suncu. Spremamo se za dugu ratnu zimu. Dobriša je već
daleko. Na sigurnom. Nadamo se da je već stigao u Passau.
Pošto je sve zamaglila srpska iracionalna mržnja, moglo bi
se zapjevati: - Nema više ljubavi! Naši susjedi, Mladenka i
Borivoje, gledaju nas poprijeko kao da smo im nešto oteli.
Do jučer su nas pozdravljali, smješkali se - danas okretanje
glave ustranu. Decenijama su nosili petokrake i pjevali: -
Druže Tito, mi ti se kunemo ... a sada naturili šajkače i
četničke kokarde i preko noći postali vjernici i pravoslavci.
U socijalizmu su pljuvali po svetinjama. Nisi smio
spomenuti krsnu slavu. A danas! Kakvi glumci! Pasternak bi
rekao: - Njihov stil je hipokrizija! Tako se naši dojučerašnji
"prijatelji" počinju rogušiti i ljutiti bez razloga. Nazivaju nas
ustašama.
Moja žena Božana i susjeda Vasva sjede pored svijeće i pletu
vunene čarape. Do ušiju nam dopire štektanje kalašnjikova. -
Kako im ne dosadi pucati, Alah ih smeo! - kaže Vasva. Braća
Srbi šenluče. Čitavu Božju noć pucaju i zabavljaju se.
Gotovo fizički osjećamo kako nas okružuju mržnja, zlo i
smrt. U Banjoj Luci, gradu bezakonja, ljudi ginu bez rata. Idu
Srbi od kuće do kuće pa ubiju dvoje, troje članova obitelji.
Kako kad! Već je pobijeno oko 500 što Muslimana što
25
Hrvata. Gospodin načelnik, Predrag Radić, iz svoje fotelje
fatalistički promatra kako krv teče potocima i pravi se da
ništa ne vidi i ne čuje.
Kofeinom, kao Balsac, održavamo svoj duh budnim. Srbi
počeli rušiti džamije, crkve, samostane. Sotona i njegovi
sljedbenici zdušno obavljaju svoj rušilački posao. Ponašaju
se kao bijesni psi. Ti nitkovi kao da su pobjegli iz galerije
Lombrosovih delikvenata. Idu od kuće do kuće, pretražuju,
premlaćuju ljude, šamaraju, traže, tobože, skriveno oružje...
Uz put obavezno psuju sveto Božje ime.
Umjetnik nikada nije u suglasju s vremenom i upravo to mu
daje opravdanje da živi. Banjalučki književnici srpske
nacionalnosti prihvatili su zlo kao nešto normalno. Čak se
raduju osvajačkim pohodima, obilaze srpsku vojsku, čitaju
im svoje umotvorine i srbuju. Čak se i Joco Bojović ponosno
smijulji. Kaže mi: - Jesi li vidio kako Srbin drži prst na
obaraču? Nema mrdanja! HVO spasio nekoliko
muslimanskih sela od četničke kame. Hrvatska primila
nekoliko stotina tisuća muslimanskih izbjeglica iz Bosne i
smjestila ih u tople domove. Tuzlanski voda Muslimana
poziva četnike u vojsku BiH što pokazuje daje politika
veoma nepošten posao.
10. prosinca 1992.

Luđaci, opsjednuti velikosrpstvom, vode rat. Znači: opet!
Sve iznova! Svaka nacija ima svoje junake i svoje izdajice.
Nekoliko Hrvata iz sela Šargovac, koji su se oženili
26
Srpkinjama, obukli četničke odore, pa iz snajpera gađaju
hrvatsku djecu. Nepojmljivo! Gospodin iz Motika strepi nad
svojim imanjem, brine za svoju gostioničarsku guzičicu.
Brine za svoj seljački bussines. Kaže da mu Hrvati kvare
posao. Eto, tako vam izgleda obični hrvatski prdež.
Gledam na TV-ekranu kako mali patuljasti političar Ikija
Koljević, napoleonskih dimenzija i apetita, gleda kroz
dalekozor neprijateljsku obalu preko Save. Iz Srpca se dobro
vidi Hrvatska. Mali čovjek s velikim ambicijama kaže: -
Lepo se vide dva genocidna! Jedan čuva kravicu, a drugi vozi
traktor. Ako imate .snajperista, upucajte ih! Snajperista
zauzima položaj, ali načelnik Miloš kaže: - Nećemo pucati!
Pojavio se neki Zulfikarpašić, defetist. Četnici mu tijekom
drugog svjetskog rata pobili četrdesetak rođaka, a on se hvali
daje ranjen na Romaniji braneći četnike. Njegov pomoćnik,
Muhamed Filipović - Tunjo, kao bod Janus, malo gleda na
Istok - malo na Zapad. Gospodin Zulfikarpašić, politički
amater, vodi svoje muslimanske ovčice pod četničku kamu.
Dakle, kama-jučer, kama-sutra. Ne zna Zulfikar da će mu
četnici ovaj put poklati više od 40 rođaka. Pošto je
Zulfikarpašić politički kratkovidan, treba mu nabaviti
specijalne đozluke. Banjalučko vrijeme je puno tjeskobe i
mraka, ali se zna da je najmračniji sat pred svitanje. Ljudi se
tješe izrekama: - Strpljen- spašen! Znamo: božanska mudrost
nije u suglasju s nestrpljivima. Zašto se, pitam se, ne
rasplamsa ljubav, ta ljudska energija, da pokrene vjetrenjače
duha? Zar oni misle da će nas u budućnost voditi ubojice i
rušitelji bogomolja? Gruba srpska sila, koja traži obožavanje,
izdajstvo je Duha, a istovremeno ozbiljna zabluda o
27
čovjekovoj metodi. Konačno sam spoznao da su Srbi narod
nereda i nekulture. Oni naprosto nisu u stanju uspostaviti red
ni u sebi ni oko sebe. Srpski seljak je divlji, surov, krvoločan,
daleko od Božjih zakona, zatvoren ljepoti vjere, oruđe
sotone.
Podigli su logor na Manjači, ali još nemaju krematorij za
spaljivanje hrvatskih i muslimanskih leševa. Ali, napravit će
oni i te fabričice. Napredan su oni narod. Za sada se služe
dubokim jamama i provalijama u koje bacaju ubijene. Rade u
stilu "Jazovke".
Vasva melje kahvu u kuhinji i govori: - Alah kerim! Bijesna
vuka - malo vijeka! Zlo rođenje - gotovo suđenje! i - Bog silu
ne voli! Ničija sila nije Bogu mila! Tako se Vasva narodnim
izrekama brani od zla vremena i ružnih misli.
Imam dojam sa su se Srbi 1918. godine ujedinili s Hrvatima
samo zato da bi imali koga ubijati. Za vrijeme kraljevine
Jugoslavije pobijeno je dosta Hrvata. Spomenut ću samo
ubojstvo Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928.
Hrvatu se bilo teško zaposliti u Banjoj Luci. Srbi su smatrani
državotvornim elementom, te su kao takvi zauzimali
dominantne položaje. 1 u Titovoj Jugoslaviji zauzimali su
najvažnija mjesta u vojsci, prosvjeti i državnoj administraciji.
Pod krinkom "bratstva i jedinstva" socijalizam je progutao
najviše Hrvata, počevši od Bleiburga do Golog otoka. U sjeni
lažnog bratstva Hrvati su nosili svoj križ. Mnogi su pobjegli
iz domovine i rasuli se po svijetu, od Amerike do Australije.
Rat je sukob naoružanih naroda, a pošto je ono što se
28
dešavalo u Bosni nije rat - već atak naoružanih Srba na
goloruki muslimanski i hrvatski narod - onda ćemo taj srpski
atak jednostavno nazvati akcijom genocida i etničkog
čišćenja. U ovoj posljednjoj akciji Srbi su definitivno odlučili
likvidirati Hrvate i Muslimane, kako bi realizirali staru ideju
o Velikoj Srbiji. Nažalost, oni nisu ništa naučili od povijesti.
Hitler je tijekom drugog svjetskog rata likvidirao 5 miliona
Zidova, koji danas imaju moćnu državu Izrael.
Dokle god su na slobodi Milošević, Karadžić i Mladić - mira
neće biti. Ne nalazim nikakve razlike između Karadžića i
Momčila Krajišnika jer su obojica zajedno stajali iza vojnika
koji su pucali po Sarajevu. Isto vrijedi i za Biljanu Plavšić,
koja se javno ljubila sa ratnim zločincem Arkanom. Što
možemo očekivati od ljudi, krvavih ruku, koji su počinili
toliko zla.
Profesoru Lazareviću bih preporučio da pročita pravila
lijepog ponašanja, koja ne dopuštaju neke govore i neke
postupke.
26. listopada 1992.

Uskoro ćemo ući u hladni tunel studenog. Američki
statističari predviđaju da bi ove zime u Bosni moglo umrijeti
oko tisuću stanovnika od gladi i hladnoće. Kad je u pitanju
statistika, svijet se mnogo ne uzbuđuje. Ipak su to samo
brojevi. TV-vijesti, koje donose slike raskomadanih ljudskih
29
tijela, teže padaju zapadnim gledateljima jer imaju osjetljiv
želudac.
Svakog tjedna stižu Caritasovi kamioni s hranom. Neka
Hrvati i Bošnjaci umru barem - siti. Pjesnik Karadžić u stihu
naređuje: - Rušite gradove, ubijajte gadove! Primijetio sam
da se svjetski političari više brinu o našem standardu nego o
našem životu. Začuđuje da banjalučki vladika Jefrem uopće
ne reagira na ubojstva Hrvata i Muslimana. Nijednom riječi
nije osudio rušitelje bogomolja. Očekivao sam da će putem
radija ili novina objaviti svoj protest protiv barbarskog
ponašanja svojih sunarodnjaka. Međutim - ništa! Šuti čovjek
kao zaliven. Možda mu je maca jezik pojela! Ili - možda neće
da se miješa u politiku. A možda mu se sviđa vatreno
dejstvovanje njegove pastve. Tko zna! U svakom slučaju -
kao vladika morao bi ih opomenuti i reći: - NE UBIJ! NE
POŽELI ŽENE BLIŽNJEGA SVOGA!
Vjerujem da će mu Stvoritelj strožije suditi, jer bješe
indiferentan prema patnjama bližnjih.
23. studenoga 1992.

Ponekad jedno slovo može odlučiti o životu i smrti. Kad bih,
na primjer, stavio jedno P ispred svog imena, ne bih više bio
ANTO već PANTO, PANTELIJA, PANTELEJMON, što
znači da bih u svemu bio lav, jer PANTA znači SVE, a
LEON je LAV Dakle, sve u svemu - lav, lafčina!
30
Ilija Turjačanin iz bosanskog sela Mašića, po vokaciji upisni
lopov, pljačkaš, cinkaroš i hulja odnosio se prema životu
pantagruelski. Da je mogao, taj "Titov gardist" (tako je sebe
nazivao) proždro bi sve Hrvate za ručak, a Muslimane za
večeru.
20. prosinca 1992.

Ovaj nam mjesec bijaše opterećen bolešću našeg Miljenka
Aničića, biskupovog tajnika. Svi smo bili ožalošćeni. Bojali
smo se najgoreg. Miljenko Aničić bijaše motor koji je sve
stavljao u pogon. Uvijek u pokretu, radio je za dvojicu. Neka
mu Bog podari zdravlje i radost!
29. prosinca 1992.

Jučer je pao snijeg pršić i pokrio zemlju. Gordana Zrnić,
kolegica iz zbornice, pozvala me da dođem na svoj vlastiti
ispraćaj u prijevremenu mirovinu. Inače, ne volim ispraćanja,
a najmanje ovo na koje me pozivaju. Već sam jednom
"ispraćen" (čitaj - istjeran) na radost bližeg i daljeg srpskog
okoliša. 0 solidarnosti i kulturi kolega neću govoriti, jer
tijekom četiri mjeseca nitko nije okrenuo telefon da me upita
kako živim, jesam li gladan, bolestan itd. Nitko, dragi
čitatelju! Da sam mogao, doviknuo bih im: - Aferim, na
čojstvu!
Pošto se nisam pojavio u školi na svečanosti "ispraćaja",
profesor Marko Komarica donio mi je poklon kući. Bijaše to
neka loša slika, koju nisam htio primiti. Našalio sam se i
31
rekao da primam samo dobre slike. Osim toga - čuvaj se
Danajaca i kad poklone nose. Rekao sam kolegi Marku da on
tu sliku pokloni "kriznom štabu", koji je veoma zaslužan za
"šupiranje" Hrvata iz službe.
Kad se srpsko bezumlje rastopi u svom samouništenju, ljudi
će se početi vraćati svojim kućama da opet žive normalnim
životom.
Beskrajno sam usamljen, ali se tješim mišlju kako samoća
obilježava velike ljude. Tako uobražavam da sam veliki
čovjek. Znam: ako želim živjeti u miru - moram se pomiriti
sa siromaštvom, poniznošću, apstinencijom i glađu.
Srbi su posljednji barbari na zemlji, koji podižu crkve u koje
ne idu da se mole Bogu. Slušam od žena kako neki Srbi u sred
crkve psuju sveto Božje ime.
26. siječnja 1993.

Gledao sam na TV-Zagreb dr. Asima Kurjaka svog bivšeg
đaka. Bio je vrijedan, pametan i ambiciozan.Mudro je učinio
kad se povukao iz politike. Asim Kurjak, koji je svakodnevno
stojao pred veličanstvenom tajnom rađanja novog života -
nije mogao ostati u društvu onih koji nisu vjerovali u
čudesa... Nažalost, neki su muslimanski intelektualci odigrali
ulogu trojanskog konja, u čijem su se trbuhu skrivali četnički
jazavci iz Stričića.
32
Mnogi su zbog masnog zalogaja i komfornog stana postali
bezbožnici, opredijelivši se za "partiju" koja je davila
hrvatski narod od Bleiburga do Hrvatskog proljeća i Ovčare,
Danas je u 10 sati dolazio don Marin, simpatični Dalmoš,
uvijek radostan i vedar - da čitamo njegov tekst "0 smijehu".
Kažem mu da je naslov mač s dvije oštrice. Ja bih napisao: -
Osmijeh radosnih - jer postoji i đavolsko cerenje. Potom mu
govorim o pravopisnim i stilskim pogreškama. Ideal dobrog
stila je, kažem, dostići jednostavnost Svetog pisma.
Banjalučki Caritas putuje u Zagreb ponedjeljkom ili petkom.
Dobriši redovno šaljemo pisma u kojima mu pišemo o sebi i
prilikama u Banjoj Luci jer znamo da ga zanima sve što je u
vezi s našom klorofilnom varoši.
29. siječnja 1993.

Primijetio sam: na starog čovjeka psi laju žešće.
30. siječnja 1993.

Danas molim ovako: - Oslobdi nas, Bože, mrakoljubaca i
ljudi koji se ratu vesele.
33
31. siječnja 1993.

Primili smo Dobrišino pismo iz Zagreba u kojem nam, s
mnogo optimizma, piše da će se zaposliti i dobiti stan. Vidjet
ćemo! Deo gratias!
Politika je vrsta učenog nadlagivanja. Kad sam jednom
nogom ugazio u politiku, osjetio sam da postoji opasnost da
se prvom zgodom pokliznem, te sam se povukao da živim u
kutu - nikome na putu. Međutim, već bijaše kasno jer su me
Srbi već obilježili. S Dobrišom se čujemo telefonom iz
Brežica u Sloveniji, jer iz Zagreba ne može dobiti vezu...
Pošto mi sat zaostaje, Božana kaže da je - nazadan.
3.ožujka 1993.
Depresija i tjskoba postadoše prava epidemija u sveopćoj
izopačenosti ljudskog duha. Da bih meditirao - potrebno je
izići iz stanja napetosti u opuštanje tijela i duha. Ali, kako se
opustiti kad mi do uha dopiru pucnjevi borbenih Srba.
3. ožujka 1993.
Sjedeći u kuhinji kao u zatvorskoj ćeliji razmišljam o
vremenu mraka i o tome kako su neki "susjedi" mentalno
bolesni jer im je savijest nečista. Znam da svaki čovjek umire
kao nedovršeno biće, ali "oni" su zaista daleko od pravih
vjernika koji su ispunjeni mirom. Otkuda, pitam se,
odjednom toliko nepromišljenih postupaka, otkud toliko
neznanja koje je postalo pravi izvor tjeskobe. Mogu ovi, što
34
čine zlo, pobjeći i na kraj svijeta, ali ih bijeg neće osloboditi
od grijeha. Pokušavamo zamijeniti kuću na Tranzitnom putu
s nekim Srbinom iz Hrvatske - ali ne uspijevamo. Srbi su u
Hrvatskoj gradili velike kuće - te stoga traže nemoguće.
Rogoznica, Murter, Čiovo i Trogir su mjesta koja nam ne
odgovaraju.
3. ožujka 1993.
U sjeni zvučne kulise (štektanje mitraljeza) postao sam
osamljeni mislilac - ali malo je onih u ovom prljavom gradu,
koji bi prihvatili ideje o ljubavi, miru i dostojanstvu čovjeka.
9 ožujka 1993.
Gugo Lazarević, poznat kao patološki lažac, bijaše sklon
hiperboli, koja dotiče laž, mistifikaciju i prevaru. On želi
ostvariti megalomanske ambicije SAN U - Velika Srbija do
Karlobaga. Srpski akademici doveli su ljudski um do granice
apsurda i zločina. Ilija Garašanin i Petar Kočić bijahu preteče
ovih suludih planova. Zna se da je Kočić u jednoj sarajevskoj
gostionici krasnoslovio stihove:
Srpsko je nebo plavetne boje,
na njemu sjedi Srbin Bog.
Srbi anđeli služe - Srbina Boga svog!
35
S ovakvim je stihovima Petar Kočić završio u jednoj
beogradskoj ludnici. Sjetih se Jove Raškovića koji je rekao: -
Srbi su lud narod! Rat koji se vodi u Bosni posljedica je
ateizma i "napredne" ideologije, koja nam je u amanet
ostavila dosta političkih nakaza. Mnogi su današnji političari,
počevši od Miloševića i Šešelja do Predraga Radića i
Predraga Lazarevića bili članovi Komunističke partije. Sjetih
se Dostojevskog koji je rekao: - Ako nema Boga - sve je
dopušteno! Zapanjen sam ograničenošću nekih srpskih
"političara" i bezdanom između njihovih vjernika i ateista.
15. ožujka 1993.

Po kćerki Maji poslao sam pismo dr. Živanoviću (zvali smo
ga Žile) - a on gaje, bez moje privole, objavio u listu
PRELOM pod naslovom - Zašto činiti zlo? Navodim ga u
cjelini:
Kao pedagog sam činio dobra djela i nikada nisam bio
okrutan, jer sam znao da je nasilje oružje glupana. Međutim,
obijesni ponovo gone mirne, jer su zaboravili onu
Njegoševu: - Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde
nečovještvom. Po intelektualcima se, eto, puca i u našem
gradu kao po zečevima za odstrel. Znači - narod je opet
izabrao Barabu. Oduševljenje za propalice ne jenjava, što
pokazuje da je Carstvo mraka i u doslovnom i u prenesenom
značenju - među nama.
Bez sumnje, u našem rječniku nema dovoljno ružnih riječi
kojima bismo opisali zloću svijeta. Danas bi svaki čovjek
36
morao svoj životni pogled opravdati pred svojom savješću. S
obzirom na vlastito uvjerenje i čovjekovu slobodu svako bi
nasilje moralo biti isključeno. Nažalost, nijedna ideologija
ne voli razum; radije ga zaboravlja ili pokušava iskopčati
njegovu djelatnost sileći ga na šutnju. Pa ipak...
Pitam se da li rafal Đure Kopanje iz Glamoča po mojoj kući
označava kraj humanizma, poštenja, čojstva i
dobronamjernosti i početak definitivnog rušenja slobode i
mirnog načina života? 'Laj primitivni primjerak ljudske rase,
čovjek bez duha, bez vjere, bez identiteta, koji u svom životu
nije pročitao ni jednu knjigu - izvukao se iz svoje "špilje" i
spustio u civilizaciju kao slon u staklarsku radnju. I sada
ruši, otima, pljačka, ubija... Nije li to početak kraja mirnog
načina života - početak apokaliptičnih scena, koje se javljaju
kao slika izopačenog morala. Danas, kada se nalazimo u
jednom skandaloznom vremenu - pitanje smisla života nije
nikakvo teoretsko pitanje - već pitanje krvave stvarnosti.
U vezi s mojim slučajem navest ću (neskromno) nekoliko
primjera iz svjetske književnosti: - Slavnog španjolskog
pjesnika Lorcu ubila je jedna žandarčina, velikog ruskog
pjesnika Osipa Mandeljštama ubio je neki zatucani boljševik,
a Ivana Gorana Kovačića ubila je jedna četnička
btidalaćina.
Hoćete li dopustiti da i mene ubije primitivac iz Glamoča,
Đuro Kopanja, samo zato što je bacio oko na moje imanje.
Spomenuti Đuro je preko telefona rekao mojoj kćerki da on
ubija i djecu mlađu od 18 godina. Ako on zločin izvrši, kao
37
što ga je izvršio ispaljujući 60 metaka u moje prozore, fasadu
i krov, hoće liga moći netko opravdati služeći se
novinarskom logikom da je spomenuti Đuro bio patološki
slučaj, fiziološki defekt ili hereditarno opterećen. Meni te
novinarske "objekcije " neće biti ni od kakve koristi - post
festum. Znatno: u svim vremenima je bilo destruktivnih
tipova - ali je bilo i onih koji su branili slobodu i dostojanstvo
čovjeka. Pitam se: - Živi li u Banjoj Luci pristojan i hrabar
čovjek, koji će, u povodu mog slučaja napisati svoj
"J'accuse" i uputiti ga predsjedniku republike kao što je to
svojevremeno učinio Zola. Gdje su moji kolege i prijatelji,
srpski intelektualci, da napišu peticiju u znak protesta protiv
zločinaca što pucaju po pjesnicima! Hoću li kao Điogen
morati s fenjerom u ruci tražiti čovjeka u ovoj čaršiji? Hoću
li ostati razočaran pred hladnoćom indiferentnosti i
dehumanizacije? Strašno je što ljudi bježe sa svojih ognjišta,
strašno je što ubijaju nevinu djecu, strašno je što postoje
logori, strašno je što se puca po književnicima - ali je
najstrašnije što postoje ljudi koji misle da je sve to normalno
- i ne reagiraju! Sapienti sat!
Banja Luka, 15. veljače 1993
Uvaženi drŽivanoviću,
Dok se putem radija vode lirski razgovori o nostalgiji, duši,
istini, toleranciji i slobodi, o prijateljstvu - dotle bezdušni
ljudi strijeljaju po meni kao što se puca po zećevima. Ne
znam hoće li Redakcija "NOVOG PRKLOMA" povesti
38
razgovor o zločincima koji nas okružuju ili će slegnuti
ramenima i reći: - C'est la vie!
Hoće li meni od svih prava ostati jedino pravo na drhtanje?
Poštovani gospodine Ćosiću,
Lično, kao gl. i odgovorni urednik lista "NOVI PRELOM", te
u ime Redakcije, vjerujte mi, daleko bih više volio da nismo u
prilici da objavljujemo ovakva pisma!
Vi, koji ste godine i godine posvetili ovom gradu, vi - koji
darovaste Banjoj Luci i njenim žiteljima ono najvrjednije u
čovjeku: svoj duh, eto - imate hrabrosti da mu se i na ovaj
način obratite. Nedovoljno smo jaki i "značajni" za išta
drugo osim da izdvojimo dio našeg prostora sa nadom da
ćemo i na stranicama našeg lista imati prilike da pratimo vaš
literarni rad. U ime Redakcije N.P. i u svoje lično ime
dr. Miodrag Živanović
Ne znam je li urednik Miodrag Živanović, objavljujući moje
pismo bio svjestan da mi čini medvjedu uslugu.
23. ožujka 1993.

Život sam proveo među pakosnim ljudima koji ne bijahu ni
seljaci ni građani. Gugo Lazarević nije racionalist, kako sam
tvrdi, već romantičar koji se u pisanju i u govoru služi
crno-bijelom tehnikom. Njemu su svi Srbi dobri, a
Muslimani i Hrvati su loši dečki.
39
28. ožujka 1993.

Cijelu noć - mećava! Ni Tolstojeva, ni Čehovljeva - već naša
bosanska - divlja i nepoetična. Napisah "bosanska" - premda
znam da Srbi mrze najviše zelenu boju (!) i pridjev -
"bosanski". Zato više nema ni Bosanskog Novog ni Bosanske
Gradiške. Po njima - nema više ni Bosne ponosne.
Pomračenje uma dolazi od praznine u glavi i zbog
iskrivljavanja moralnih normi. Ako se uzme u obzir da mnogi
Srbi imaju nečistu savjest, onda se ne treba čuditi što je
njihovo mentalno zdravlje u krizi. Sto reći svim Radićima,
Talićima, Brđanima, Kasagićima, Župljanima, Tutušima,
Vukićima i Lazarevićima čija vlast pliva u potocima krvi?
U promatranju znakova vremena otkrivamo sotonu, koji
svakodnevno prodaje laž za istinu.
Smatrao bih se intelektualnim majmunom kada bih npr.
mrzio Kineza samo zato što je Kinez. Međutim,srpski
intelektualci ponašaju se kao slaboumnici kojima je mjesto u
azilu za tupoglavce. Neki su od njih zaista pomjereni ljudi
koji žive u suglasju sa svojom paranojom i idejom o
"ugroženosti" srpstva. Nevjerojatno je da se najednom mjestu
našlo toliko mahnitih. Luđaci donose zlo, patnju i
šikaniranje. Krađa, pljačka, otimačina i ubojstva dio su
balkanskog folklora. Muslimanima i Hrvatima u Banjoj Luci
je sve teže. Oni, doduše, još uvijek ne nose na prsima nikakvo
obilježje kao što su nosili Zidovi za vrijeme drugog svjetskog
rata - žutu zvijezdu, ali zato na šalteru za prodaju putničkih
karata piše: MUSLIMANIMA i HRVATIMA KARTE NE
40
PRODAJEMO! Za ubojstvo Hrvata ili Muslimana još nitko
nije odgovarao. Sudije i sudovi su smiješne i deplasirane
institucije. Kako sudije nije stid sjediti po kancelarijama kad
u njihovim presudama nema ni poštenja ni pravde.
Srbi mrze i Ameriku i Njemačku, ali je nevjerojatno koliko
vole njemačke marke i američke dolare. Koliko je Hrvata i
Muslimana izgubilo glavu zbog posjedovanja strane valute.
Proda, na primjer, hrvatski seljak kravu ili konja za njemačke
marke. Na putu do kuće dočekaju ga četnici i ubiju, a marke
uzmu.
U zadnjih sedam dana ubijeno je 12 Hrvata i Muslimana.
Nikada izopačenost nije dostigla takav klimaks kao ovog
ožujka. Ipak, još nije kasno da se Srbi pokaju za svoja
zlodjela. Srbi, pokajte se! Gospodine Radiću, Lazareviću,
Brđanine, Vukiću, Karadžiću, Mladiću, i ostali - idite u
manastir. Pospite se pepelom i obucite u kostrijet. Zapalite
svijeću i tražite oproštaj. Spasite duše svoje. - Tijelo je ništa -
duša je sve! - rekao je Nazarećanin. Za vaše vlasti počinjeno
je mnogo zla, proliveno mnogo nevine krvi. Dakle, pokajte
se!
Ali ja znam: zločinci će se nasmijati seljačkim smijehom
bivših ateista i nastaviti svoj hod preko leševa. Ti
pseudokomunisti danas su pseudopravoslavci - jer pravi
vjernik ne ubija bližnje.
41
7. travnja 1993.
Danas me telefonom zvao neki hrapav glas. Javila se Božana.
Psovao je moj članak u PRELOMU i uz put mi opsovao
ustašku majku. I Božani - također. Božana mu je rekla: - Jedi
govna! Mislim daje to bio doktorčić Martić iz Glamoča -
Đurin rođak.
Malu, džematsku džamiju Pod pećinama nazvao sam "Prkos
džamija" jer je odoljela mnogim srpskim atacima. Na
džamiju su pucali tromblonima, podmetali eksploziv, ali je
nisu uspjeli srušiti. Na kraju su bijesni Srbi spalili drveni
minaret. Ostale se pougljene rebrenice. Sve skupa glupo i
neinteligentno! Uvijek sam se iznova pitao: - Kakav je to
narod koji ruši bogomolje. 1 uvijek mi se vraćao isti odgovor:
- To mogu raditi samo izaslanici sotone.
15. travnja 1993.

Vlastodršci našeg grada pretežno su loše obrazovani seljaci,
bez temeljne kršćanske kulture, lažni vjernici,opterećeni
ateističkom prošlošću. Nema nikakve dvojbe da su se u
Srbima razigrali stari pljčkaški geni.
1. svibnja 1993.
Bivši drugovi komunisti, a sadašnja gospoda četnici konačno
su uspjeli srušiti, sravniti sa zemljom malu džamiju Pod
pećinama. To rušenje djeluje mi deplasirano, jer ako su Srbi
42
htjeli rušiti tu džamiju - onda su to trebali činiti u vrijeme
komunizma, kad su također bili na vlasti, jer ni tada, kao ni
danas, nisu vjerovali u Boga. Danas, kada su se bivši ateisti,
tobože, vratili slatkom pravoslavlju - rušenje bogomolja
pokazuje da je povratak vjeri - čista laž.
1. svibnja 1993.
Jutros, oko3 sata srušene su, uz veliku detonaciju, koja je
probudila cijeli grad, dvije najstarije, najveće i najljepše
džamije - Ferhadija i Arnaudija. Obje su iz XVI stoljeća. Je li
to moguće? - pitam se osupnut neshvatljivim zločinom.
Nemam komentara! Zanijemio sam od čuđenja! Je li moguće
da na svijetu postoje ljudi koji ruše tako veličanstvene
građevine? Pa ti đavoli u ljudskom obliku bi srušili i Aja
Sofiju i crkvu svetog Petra u Rimu i Notre Dame u Parizu i
Taj Mahal u Indiji i...
Od Bedrudina Gušića, koji je snimio poznati dokumentarac o
banjalučkim džamijama, primio sam tekst, koji mi je poslao
iz Amerike - pod naslovom "Sjećanje na četničke zločine u
Banjoj Luci". Tekst govori o rušenju banjalučkih džamija,
Ferhadije i Arnaudije, te ga gotovo u cjelini objavljujem:
"U vrijeme velikosrpskog nasilja bijah predsjednik Odbora
islamske zajednice u Banjoj Luci i neposredni svjedok
barbarskih nasrtaja na sve banjalučke džamije, turbeta,
Sahat kulu, mezarja... Nakon što su u toku 1992. godine
četnici u prijedorskom kraju porušili oko 200 džamija i
drugih vjerskih objekata pripadnika islamske
43
vjeroispovijesti, mi u Islamskoj zajednici u Banjoj Luci smo
strahovali da bi se to moglo dogoditi i nama. Na žalost, naše
strepnje su se obistinile. Pošto su 9. aprila 1993. godine
zapalili prvu džamiju u našem gradu, Saferbegovu ili
Podpećinsku, već smo počeli strahovati za sljedeće. Bili smo
u potpunosti nemoćni da bilo što uradimo. Dočekasmo i
famozni 1. maj 1993. godine - jedan od najcrnjih datuma u
povijesti Banje Luke. U ranim jutarnjim satima, muftija
hazdi Ibrahim ef. Halilović telefonom mi je javio vijest, koju
je bilo teško, preteško prihvatiti i koja mi i dan danas
odzvanja u ušima: - Bedro, srušena je Ferhadija! Do
temelja! Još je ostao samo minaret!" Bio sam šokiran. Otišao
sam odmah do muftijine kuće, koja bijaše pedesetak metara
udaljena od srušene ljepote. U njegovom stanu već se
okupilo dosta ljudi. Srdačno smo se zagrlili i zaplakali. Riječi
nam nisu izlazile iz usta. Bili smo nijemi. S bolnim
grimasama, duboko ranjeni i povrijeđeni, ali uspravni i
dostojanstveni, otišli smo na mjesto zločina. Srpska milicija
je u velikom broju "obezbeđivala"prostor oko srušene
Ferhadije. lako je bilo između 6 i 1 sati izjutra, mnogo ljudi
je već stojalo na trotoaru i sa sve četiri strane gledali
srušeno zdanje Ferhad- paše Sokolovića. Kad smo pokušali
stupiti na lokalitet džamije, milicionari su nas nastojali
spriječiti. Pošto smo bili uporni i predstavili se - pustili su
nas. Koračali smo između kamenih gromada i uputili se ka
obližnjoj zgradi Odbora IZ-e i Muftijstva. Krov te zgrade bio
je potpuno uništen, a prozori porazbijani. Nismo
komentirali! Minaret Ferhadije još se gordo uzdizao,
premda djelimice oštećen. S obližnjih trotoara čuju se plač i
44
jecaji ljudi. Njihov plač su uskoro nadjačali motori bagera,
koji su se, kao po najsavršenijem scenariju, tu našli da obave
svoj dio prljavog posla, da očiste lokalitet od ruševina.
Prišao sam jednom bageristi i pitao ga ima li nalog da to
radi. Odgovorio je da nema, već da mu je usmeno naredio
njegov direktor. (Zoran Jerković, direktor JKP"Put", op. B.
G.). Jedan milicionar je primijetio da razgovaram s
bageristom, te me pozvao da dođem pred kafanu "EX", koja
se nalazila preko puta Ferhadije. Pitao me
čemu sam razgovarao s bageristom. Kad sam mu objasnio
svoju funkciju i pitanje postavljeno bageristi - isto pitanje
sam postavio i njemu. Pekao je da on o tome ništa ne zna.
Jedino zna da mora "obezbeđivati ovaj deo grada dok se ne
raščiste ruševine", te da o svemu najbolje zna Radoslav
Brđanin. Nakon jalovih razgovora sa silnicima, opet sam
pronašao muftiju među ljudima i ruševinama. Muftija mije
saopćio jošjednu šokantnu vijest - srušena je iArnaudija.
Krenuli smo prema Arnaudiji, koja je od Ferhadije udaljena
oko 300 metara. Išli smo ulicom Josipa Mažara-Šošeprema
zapadnom dijelu grada, koji se zove Pobrđe. Vidjeli smo
identiočan prizor: ruševine, bageri, milicija i plač okupljenih
građana. Iako su se ljudi suzdržavali od komentara, neki
čovjek je glasno viknuo: - Dabogda im se sjeme za trio!
Bijaše petak, dan džuma namaza, jedne od rijetkih molitvi,
koje se obavljaju isključivo u džamiji. To je glavna sedmična
molitva muslimana. Otišli smo muftijinoj kući da se
dogovorimo oko poruke vjernicima prilikom džume, koju
smo planirali klanjati u Gazanferiji, džamiji koja se nalazi
45
'preko Vrbasa ". Kad smo se pojavili u dvorištu Gazanferije,
zatekli smo mnogo vjernika skamenjenih lica. Neki su
plakali. Sveopća šutnja i muk rječito su govorili. Govor
muftije Halilovića tog petka, 7. maja 1993. godine, u
Gazanferiji, u povodu rušenja znamenitih džamija - bijaše
impresivan. Između ostalog, snažno je odjeknula njegova
javna poruka vjernicima i javnosti.(kasnije su je prenijeli
neki mediji) - kada je apelirao na dostojanstvo, zatim
poručio da dušmani, rušenjem džamija ne mogu uništiti naša
vjerska osjećanja, niti izbrisati naš identitet, niti nas
onemogućiti u našim molitvama Alahu dž. s. jer - "svaki
imam je zapravo pokretna džamija, a svaki musliman
pokretni sehadet... "
Po izlasku iz džamije neko je obavijestio muftiju da ga zovu iz
policije da ga čekaju ispred zgrade Odbora islamske
zajednice i Muftijstva. Otišli smo tamo. Mlađa garnitura
policajaca pitala ga je za kola koja su se nalazila u garaži,
tik uz samu zgradu. On im je odgovorio protupitanjem: što ih
to interesira. Rekli su: - Ako neko sruši ovu zgradu (zgradu
OIZ-e i Muftijstva, op. B. G.) - onda bi mogla stradati i kola u
garaži". Kakv cinizam! Muftija je odgovorio da to jesu
njegova kola, ali neka oni ne brinu za njih, ma što se
dogodilo. Nakon pet minuta došla je starija garnitura
policajaca, na čelu s Perom Mudrinićem. Prijetio je da će i
muftiju privesti, ako ne bude dao detaljne podatke o kolima.
Zatim su doveli "pauka", srušili drvenu ogradu sa sjeverne
strane zgrade OlZ-e i Muftijstva, te odvezli muftijina kola. Ja
sam također imao verbalni duel s Mudrinićem, koji je umalo
završio mojim hapšenjem.
46
Ponovo smo otišli muftijinoj kući u kojoj je bilo mnogo ljudi.
Došao je i Jovo Turatijanin, koji nam se predstavio kao
"pomoćnik ministra za nepravoslavne vjere", Turanjanin se
poznavao s muftijom od ranije, jer je u prošlom sistemu radio
u SSRN, u resoru odnosa sa vjerskim zajednicama. Netom je
došao s Pala. Izrazio je svoje saučešće. Pitali smo ga za
gradonačelnika Predraga Radića, jer nas nije uopće zvao, a
kamoli se javio. Odgovorio je da je on već Ino s Radićem,
koji je, navodno, već bio na lokalitetu, daje, navodno, plakao,
ali da, opet navodno, nije imao snage da nam dođe ili da nas
nazove. Tipična četnička "elokvencija".
Pred večer, tog crnog petka, došao nam je dragi gost i
prijatelj, mons.dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki.
Donio nam je tekst sućuti. Još i danas mi u ušima odzvanjaju
njegove riječi, upućene nama: - Draga braćo i dragi
prijatelji, teško mi je pronaći prave riječi da izrazim svoje
zgražanje nad takvim vandalskim činom, izvršenim isključivo
u ime sotone,niti da vam adekvatnim riječima izrazim svoju i
našu sućut. Budite uvjereni da sam ja, cjelokupno moje
svećenstvo i vjernici uz vas, jer, kao što znamo, podijeljena
radost među prijateljima, je dvostruka radost,a podijeljena
tuga - pola tuge. 'Takve riječi iskrenog prijatelja i čovjeka od
istinske Božje riječi došle su nam kao mehlem na živu ranu.
Spustila se večer. Nije bilo struje. Konačno sam otišao kući.
Tugovao sam zajedno sa svojom obitelji. Oko 21,45 sati
zazvonio je telefon. Zvali su me iz policije i tražili da odmah
dođem. Rekao sam da je već kasno i će za 15 minuta nastupiti
policijski sat. No, oni su inzistirali da svakako dođem i da do
47
22,00 mogu stići. (Znali su da stanujem u blizini SUP-a, u
ulici Duška Koščice, na samom početku, te da će me do kuće
dopratiti njihov čovjek). Otišao sam. Na portirnici sam pitao
kamo da idem. Dežurni je rekao: - Hodnik levo, prva vrata -
levo! Soba je bila puna ljudi. Gledali su TV- program. Jedan
od njih je bio u civilu i predstavio se kao Branko Gudalo,
istražni sudija. On će, navodno, raditi na istražnom postupku
oko rušenja Ferhadije i Arnaudije. Pitao sam ih zašto su me
zvali. Rekli su mi da su me zvali kao predsjednika OTZ-e i
pitali me sumnjamo li u nekoga, u vezi s rušenjem džamije.
Dalje su pitali jesmo li džamiju nakon sinoćnje posljednje
molitve zaključali i tako redom. Postavljali su pitanja, koja
su u meni izazivala odvaratnost i gađenje. Odgovorio sam da
ne sumnjamo ni u koga, već da istragu prepuštamo njima,
koji će kao pravi profesionalci utvrditi istinu (ha, ha, ha).
Kad sam ih opet pitao zašto su me zvali, Gudalo je pokazao
neki papirić (oni to zovu "Rešenje") na kojem je pisalo da je
stručna komisija donijela Rješenje o rušenju minareta
Ferhadije,jer je toliko oštećen da hi mogao ugroziti
prolaznike i objekte u okružju. Uzvratio sam da ne priznam
njihovu komisiju i rekao da su trebali konzultirati nas, jer i
mi imamo svoje stručnjake. Kazao sam im da ne ruše
minaret, jer moraju unaprijed znati kako će se tretirati taj
javno najavljeni čin. Nisam ih mogao uvjeriti. Stekao sam
dojam da su, upoznavajući me kao predsjednika OlZ-e,
smatrali da će taj čin biti legalan. Oni su zaista svjetski
šampioni u cinzmu. Kući me dopratio školski kolega Dušan
Rodić, koji je stanovao iznad mene. Taj Rodićje bio inspektor
SUP- a. Rekao mi je da će i on biti angažiran na rušenju
48
minareta. Kad sam došao kući i rekao supruzi i sinovima što
su mi rekli - nastala je mučna atmosfera. Uskoro potom
snažni reflektori su bili upereni prema visokom minaretu. To
sam mogao izravno gledati sa svog balkona. Oko 0,30 sati
snažna eksplozija je dala na znanje da je učinjen još jedan
zločin - srušen je 42,5 metara visoki i vitki minaret džamije
Ferhadije. Iz okolnih zgrada, naročito s Bulevara revolucije,
počeli su pucati i vrištati. 'Tamo su prežno stanovali oficiri
bivše JNA. Slavili su rušenje muslimanske bogomolje.
Naredni dani su prošli u našim bezuspješnim p okušaj ima da
spriječimo odvoženje kamenih fragmenata Ferhadije i
Arnaudije. Pisali smo bezbroj pisama načelniku općine -
Radiću i načelniku za urbanizam Predragu Mitrakoviću - ali
sve je bilo uzalud. Tih dana GLAS SRPSKI je pisao
monstruozne gluposti o tome kako su Ferhadiju i Arnaudiju
najvjerojatnije srušili sami Muslimani... 'Tako je govorio i
tadašnji načelnik CSB, Stojan Zupljanin, isti čovjek čija je
policija noću 6. maja 1993. godine, nakon policijskog sata,
osiguravala gradske četvrti gdje su se nalazile Ferhadija i
Arnaudija, dok su specijalne jedinice "Vojske Republike
Srpske" dovlačile stotine kilograma eksploziva da bi potom
izvršile monstruozan zločin. Još jedan podatak: prozori
nekih kuća i stanova bijahu otvoreni, a između ostalih i
prozori stana Dure Bulića, tada visoko rangiranog čovjeka u
policiji, koji je stanovao na početku Zagrebačke ulice,
udaljen pedesetak metara od Ferhadije."
Sotona je veoma aktivan što pokazuje i sukob Muslimana i
Hrvata u srednjoj Bosni. Kažu daje u tu rabotu i srpski KOS
49
umiješao svoje prste. Taj sukob je nešto najbesmislenije što
se desilo u Bosni.
14. svibnja 1993.

Danas sam ručao "ćoravi paprikaš" jer je meso skupo ko dragi
kamen. Sutra će Božana napraviti neku "frljavu čorbu", a
prekosutra - tko zna što nas čeka. Živimo od dana do dana.
Najviše jedemo grah, naravno, bez mesa - tako da kuća
odjekuje veselim pucnjevima. Omršavio sam oko 15
kilograma, a Božana oko deset. Razlog su noćne pucnjave od
kojih ne možemo spavati, te sikiracija i ružne vijesti koje nam
razigravaju maštu. Avioni lete visoko, visoko. 1 Maja, kako
se kaže, "drži liniju". Muslimani i Hrvati su preplašeni,
zbenavljeni, pogledi im suludi, jer svaku noć očekuju da
netko provali u kuću. Svi žele samo - bježati! Sjetio sam se
Cesarićevih stihova:
Pobjeći, pobjeći nekamo,

mi čudo jedno čekamo,
a neće nam se desiti.
16. svibnja 1993.

Zabilježio sam misao: - Čistoća duše produžava život! Dakle:
Nulla dies sine linea!
50
21. svibnja 1993.

U svome kutu opet razmišljam o svojoj tjeskobi, žalosti i
strahu - koji se javljaju zbog površnosti u vjeri. Zaboravio
sam da se strah izgoni ljubavlju. Kad bi Srbi imali povjerenja
u našu dobrotu, to bi onda bio znak i njihove dobrote. Ali, oni
ne vjeruju nikome. Ne smijemo dozvoliti da nas inficiraju
mržnjom. Da su oni čisti ljudi - sve bi im
bilo čisto. U ovim teškim vremenima najpotrebnija nam je
mudrost, jer je mudrost dalekovidna, mudrost sije trajnu
radost. Ako, dakle, želimo biti mudri ne dozvolimo da nas
izazovu sitnicama. Pošto su neki Srbi pokazali svoje
barbarsko lice, zapisao sam Jesenjinove stihove:
U buri, oluji,
kraj nedaća svih,
ostati miran, nasmijan i tih
najveća je umjetnost na svijetu.
Politika je prljava, podmukla i nestalna disciplina.
Nedostojna je razuma (koji je dar Božji) - da se optereti
njime. Ovu misao mi je rekao Krešo Valić.
25. svibnja 1993.

U Aristotelovom djelu "O državi" pročitao sam daje
krepostan čovjek onaj koji između krajnosti bira sredinu.
51
Srbi su u Titovom socijalizmu 50 godina sijali ateizam i
mržnju, ubijali svećenike, časne sestre i časne Hrvate, pa se
ne treba čuditi što i danas - u ovom ludom ratu - nastavljaju
istu rabotu. Pascal kaže: - Ne bojte se, u slučaju ako se bojite,
ali ako se ne bojite - bojte se! Da su čitali Sveto pismo, Srbi
bi zamijetili da Krist nikada nije osudio dok nije saslušao.
Oni osuđuju i ubijaju bez saslušanja. U ovim teškim,
nemirnim i mračnim vremenima najteže je ostati smiren.
Spavamo s jednim otvorenim okom.
21. svibnja 1993.

Upravo sam se vratio iz Biblioteke. Kao nepopravljivi
knjigoljub ja sam jedan od posljednjih Mohikanaca koji
listaju knjige u ovim mračnim vremenima. Idući ulicom
opazio sam kako mravi panično jure po travi. I njih, izgleda,
gone sile nemjerljive. Ispod sivog, apokaliptičnog neba piri
topao vjetar kao da nam iz Afrike ili Arabije najavljuje
pješčanu oluju. Temperatura plus 29. Don Marin mi priča
kako je jedan starozavjetni prorok rekao da će kraj svijeta
označiti vladavina mladih državnika i žena. Sjetih se
mladolikog Clintona, te gospoda Tatcher i Indire Gandhi.
Razmišljam kako poslije rušenja Ferhadije dolazi na red
crkva na Petrićevcu. Nije valjda samo u pitanju srpska
poslovična mržnja spram Muslimana - već u tom rušilačkom
bijesu otkrivam nešto dijabolično, nešto sotonsko.
Skandalozna je indiferentnost svjetskih političara prema

pokoljima i genocidu u u Bosni. Luđačka Miloševićeva
52
politika dovela je ljude do gladi i očaja. Srpsko zlo je raširilo
crna krila i zamračilo cijelu Bosnu.
30. svibnja 1993.

Zlo čine, uglavnom, Srbi-ateisti, jer mrze sve vjernike i
Muslimane i Hrvate. A dosta bi im bilo, kako kaže Diderot,
oko i krilo jednog leptira, pa da pobiju onoga tko Boga
negira.
8. lipnja 1993.
Pobjednici su oni koji pobjeđuju zvijer u sebi, zvijer koja ih
želi savladati. Riječ ne ulazi u ljude koji su zatvoreni za riječ.
Ni jedan tiranin nije veći od tiranina tijela i đavla.
9. lipnja 1993.
Slikar Lojzo Curić i njegova žena Enisa često nam dolaze.
Sjedimo pod šljivom u dvorištu i grickamo ono što imamo.
Lojzo kaže: - Komitetski brabonjak je čovjek, koji svaki čas
trči u Komitet da čuje kako treba misliti i što treba govoriti.
53
11. ljipnja 1993.

U Lašvanskoj dolini ubijeno oko 400 Hrvata i ranjeno oko
500. Sotona vuče veoma perfidne poteze. On igra na sve ili
ništa. Neka nam se Bog smiluje.
Kada sam zamolio Bedrudina Gušića da mi od nekoliko
stotina ubijenih muslimana opiše jedno ubojstvo, on se
odlučio za slučaj Muhameda Imamovića. Bedrudin Gušić mi
je poslao tekst, koji, mutatis mutandis, objavljujem:
Sjećam se da nam je rahmetli Muhamed Imamović
svakodnevno dolazio sa Graha (naselje iznad Gornjeg
Šehera, gdje je stanovao u kući s bratom Mustafom i sestrom
lsmetom) u prostorije Odbora islamske zajednice, bio jedan
od inicijatora adaptacije prostora u prizemlju zgrade IZ-e,
učestvovao u projektiranju i izvođenju radova, koji su bili
završeni za nekoliko dana. Svojom smirenošću i razboritošću
utjecao je i na dostojanstveno držanje i razum u teškim
iskušenjima. Bio je diplomirani inženjer u penziji. U svom
džema tu, na Grabu, bio je jedan od nosilaca projekta
izgradnje Hadži-Begzad džamije, gdjeje povremeno bio i
mujezin. Inače, bijaše jedan od članova veoma ugledne i
stare bajnalučke obitelji Imamović. 19. lipnja 1993. ujutro,
dobili smo vijest da je prethodne noći svirepo ubijen naš
sugrađanin, vjernik, ugledni građanin Banje Luke, te
predsjednik Džematske skupštine naše zajednice, gospodin
Muhamed Imamović. Ubijen je u svojoj obiteljskoj kući na
Grabu, pri čemu su bili teško ranjeni njegov brat Mustafa i
sestra ¡smeta. To je ubojstvo Mio šok za sve nas. Istog dana
54
smo posjetili teško ozlijeđene, brata i sestru, u bolnici, gdje
smo s njima dogovarali pojedinosti oko ukopa, rahmetli
Muhameda. Oni su željeli da se Muhamed ukopa kraj
Hadži-Begzad džamije s kojom je bio neraskidivo vezan.
Na đenazije bilo mnogo vjernika i sugrađana. Nastojao sam
kazati riječi koje će obilježiti zločin i zločince, a također sam
govorio i o žrtvama monstruoznog plana iz Francuske 7 u
Beogradu. Na đenazu nije mogao doći njegov brat Mustafa
jer je tada (26. lipnja 1993.) još bio u bolnici. Nakon
nekoliko dana, po izlasku iz bolnice posjetili smo Mustafu i
Ismetu u njihovoj kući. Ispričali su nam detalje o provali
četničkih bandita u kuću. Govorili su nam o premlaćivanju
brata im Muhameda, koji je istog dana izdahnuo u teškim
mukama. Pošto su našli novac i zlato, četnici su napustili
kuću. 0 ubojstvu Muhameda Imamovića istraga niti je
vođena, niti su izvršitelji zločina privedeni. Zar bi mogli biti
kažnjeni od onih koji su provodili politiku genocida i
etničkog čišćenja?
Ignorancija i nepoznavanje činjenica učinili su postupke
američkih i europskih političara skandaloznim i amoralnim,
jer su, bilo svjesno bilo nesvjesno, ozakonili agresiju Srbije
na Bosnu, prihvatili su nasilje, genocid, ratne zločine, etničko
čišćenje kao nešto normalno. Dakle, u pitanju je - moral
insanity!
Ugrožavanje vjerskih istina spektakularnim rodomontadama
je, u stvari, ugrožavanje čovjeka i njegovog puta prema istini.
Kao što prerušeni srpski ateist misli da može uništiti jedan
55
narod rušenjem njegovih bogomolja, tako i blesan misli daje
smisao života u hedonizmu i ostalim osjetnim užicima što ga
pruža vidljivi zemaljski svijet.
Banjalučka ubojstva i teror mogu se komentirati samo
rječnikom metafizike, jer ono što neki Srbi čine izvan je
kruga ljudske logike.
30. lipnja 1993.

Iam fines seaculorum ad nos devenerunt. ( Zapalo nas je da
živimo u posljednjim vremenima.)
U sveopćem pomračenju uma pouzdajem se u konačnu
pobjedu dobra nad bezumljem.
Naknadno sam saznao daje crkva svetog Ivana Krstitelja u
Podmilačju srušena 1. ožujka 1993. Crkva je sagrađena
sredinom 15. stoljeća i u njoj se nalazilo mnogo umjetničkih,
vrijednih artefakata. Svake godine, na svetog Ivu, crkvu su
posjećivali hodočasnici iz cijelog svijeta.
2. srpnja 1993.
Primijetio sam da presjednik SAD, Clinton, često mijenja
odluke. Treba se zamisliti nad političarom koji svaki dan ima
drugo mišljenje o istom problemu. Njegove izjave stvaraju
56
nelagodu i nepovjerenje. Stojim osupnut pred potpuno
oprečnim stavovima.
Noću, u 3,5 sati srušena je džamija Gazanferija, preko
Vrbasa. Potom su slijedile još tri detonacije što znači da su te
noći srušene četiri džamije. Srbi zaista premašuju normu u
rušenju. Zure se!
12. srpnja 1993.

Zanimljivo je istaknuti da u ovim mračnim vremenima često
me salijeću misli o Bogu, molitvi i svetosti. U tišini sobe pred
veličanstvom Boga stojim nijem. Svaki govor je svetogrđe
osim molitve koja nas vodi prema lijepoj vječnosti.
Razmišljam i o sebi i o duhovnim spoznajama koje nas
dovode k spasu. Kad se duhovno skoncentriram na neki
problem, onda osjećam kako mi je riječ sugestivna. Još bih
volio kad bi se o meni moglo reći: - Iz njegovih usta nikada
nije potekla nijedna tvrda, ljutita ili neučtiva riječ. Spas i
savršenstvo ne mogu se dostići na ovom svijetu, dok smo
zarobljeni u tijelu - koje nas vuče na dno.
Najveći krivac ovom banjalučkom užasu je ljudska priroda
nezadovoljna onim što ima i željna materijalnih koristi i
blaga. U najmračnijim trenucima noći, dok vani odjekuju
besmisleni rafali, osjećam kako moj opstanak prate patnja i
grijeh. Znam: nije dobro ni pretjerano misliti, jer misao ubija
onoga koji misli. Sjetio sam se Dragutina Kolaka koji mi je
jednom rekao da se treba kloniti-velikih.
57
15. srpnja 1993.

Danas je sveti Bonaventura, Dobrišin imendan, a ujedno i
patron banjalučke katedrale.
Mudrost je napustila Banju Luku, jer srpske političare u
našem gradu obilježava praznoslovlje i izjave od kojih vam
dah zastaje. Znaju li oni da mudrost mudraca veću moć daje
gradu nego deset mogućnika?
Posljednja podvala sotone bijaše Fernando Arrabal, odnosno
njegova knjiga "Viva la muerte" - opterećena incestuoznim
opisima. Apage satanas!
Svaka vlast je svojeglava, ne služi se dostignućima znanosti i
stoga često osjeća poteškoće.
11. srpnja 1993.

Sjedim u fotelji uz prozor, udišem svježi zrak i čitam knjigu
"Intelektualac u slobodi". Uz put slušam daleku grmljavinu i
sjećam se majke koja mi je govorila: - Nemoj sjediti uz
otvoren prozor dok grmi!
Izlaziti iz kuće je opasno. Šetati po gradu je opasno. Živjeti je
opasno. Ubudavio sam se od sjedenja, nepomičnosti i malog
broja obrtaja.
58
Rušenje crkve u Podmilačju i Ferhadije u Banjoj Luci
doživio sam kao katastrofu kozmičkih razmjera. U dokolici
napišem i poneki stih:
Svatko ide svome kraju

bilo paklu ili raju.
Samo jedan grešnik Ište:
Bože, daj mi čistilište!
Čini mi se da svirepi srpski barbari nikada nisu bili otvoreni
ljepoti umjetnosti i vjere. Prilikom rušenja katoličkih i
muslimanskih bogomolja oni doživljavaju svoju pravoslavnu
katarzu. Uvijek sam se pitao zašto se narodi povode ludim
vođama kao što su: Hitler, Stalin, Čaušesku, Milošević, Tito,
Karadžić, Sadam Husein.
U našim bosanskim brdima žive medvjedi i poneki brđanin,
koji se svakih 50 godina spusti u grad da prodaje jeftinu
seljačku pedagogiju.
Gospodine Lazareviću, s tvojim ćemo se genocidnim idejama
složiti, ali u vrijeme kad ludost uzme malo više maha. Ti,
Gugo, kao ateist vjeruješ da se rušenjem sakralnih objekata
može srušiti Bog i narod koji u njega vjeruje!
U našem gradu ima mnogo glupih i ograničenih, a oni su
opasniji od zlih ljudi.
Banjalučki mogućnici se oslanjaju na zatucanost rulje, koja je
bez logike i karaktera. Nažalost, u ovim mračnim vremenima
59
malo je razboritih Srba. Čak i oni Srbi, koje sam smatrao
normalnim, ponašaju se problematično. Veoma neugodno me
iznenadio Ranko Risojević, koji je počeo srbovati. Kolja
Mičevič je nestao s banjalučke scene. Osjećam da nikada
neću moći opisati sve ono što se dogodilo u Banjoj Luci i oko
nje, nikad neću moći opisati očaj,-zbunjenost i strah što su
me pritiskali. Znam samo da sam izgubio vjeru u ljude.
Ubijeno je na stotine nevinih, svaki od njih bijaše planeta za
sebe. Sad u Banjoj Luci dobre ljude gaze prostaci!
23. srpanj 1993.

Tješim se da Bog, voditelj povijesti, uvijek iznova, pretvara
zlo u dobro, naročito kad sve što je čestito uprlja blato Zloga.
Spreman sam prijeći kilometre u potrazi za dobrom knjigom
iz koje mogu pabirčiti mudrost. U svim zlim djelima Srba
otkrivam prije svega njihovu nemoć. Neće proći mnogo
vremena, a Srbi će otkriti da je zlo što su ga činili, bez svrhe i
glupo.
25. srpnja 1993.

Krešo Valić, naš dirigent, odlazi u petak u svoj Karlovac.
Dakle, i on odlazi! Ostat ćemo siromašniji za jedan zvonki
smijeh, za dobro ispričan vic, za duhovitu repliku. Odlazi
dobri čovjek, Krešo, knjigoljub, vinoljub, prijatelj Bacha i
Mozarta, naš glazbenik, naš lokalni Silen, ali bez Dioniza,
koji je svojim provedricama razbijao čamotinju naše
provincije. Ostat će jedno prazno mjesto u župnoj crkvi, u
koru, u našim srcima i u našem gradu. Simpatičan kršćanin,
60
pomalo boemski stiliziran i satirski razbarušen. Želio bih da
takav i ostane jer volim unikate. Daje pjesnik, pisao bi
vinjage kao i Mirko Bogović. Nakon dugog kolebanja
odlučio je "pobjeći, pobjeć nekamo", u mirnije prostore -
ukoliko mirnih prostora još ima na našoj planeti. Želim mu
sretno putovanje.
Doživio sam, eto, vrijeme rušenja i uništavanja, vrijeme
mržnje, koja se širi kao kužni zrak.
21. kolovoza 1993.

Bijah u Seheru, daleko od pokvarenosti seljaka, uronjen u
blagu, sumpornu vodu, vraćen prvobitnom miru.
22. kolovoza 1993.

Jučer "proslavih" 65. Rođendan uz štektanje strojnica. Znači,
u znaku boga Marsa! Prekjučer se vratih iz Zagreba u kojem
ostavih svoju ptičicu - Maju!
Danas je pretopio - plus 36. Razlivam se u misaonim sjetama.
Čitam Ujevićeve bilješke.
Bijah s Božanom na misi u katedrali. Pričestih se! Glava mi
otežala od burnih misli i ljudske pokvarenosti. Pitam se: gdje
se zaturila svetinja pravde, poštenja i čovjekoljublja? Srbi su
našu lijepu zemlju pretvorili u pakao. Tješim se Faustom: -
Sotona je snaga koja uvijek želi zlo, ali dobro je uvijek na
61
djelu. Dakle, Srbi će se svemu oduprijeti, ali se neće moći
oduprijeti - dobroti. Njihovu mržnju pobijedit će naša ljubav.
Gledajući što Srbi čine u Banjoj Luci - pomišljam da zao i
destruktivan čovjek mora biti sam đavo, daje lišen svake
pozitivne osobine, da se već izdaleka prepoznaje njegov
đavolski profil. Međutim, to je zabluda, jer većina
destruktivnih osoba krije se iza fasade ljubaznosti, ljubavi za
djecu, obitelj i životinje. On je pun dobrih namjera i nikad ga
nećemo upoznati ako tražimo rogove na njegovoj glavi.
Takav čovjek je teško prepoznatljiv i nećemo ga otkriti sve
dotle dok ne počne djelovati razorno.
24. kolovoza 1993.

Ubijajući nevine ljude Srbi pokazaše neviđeni sadizam, koji
je, u stvari, religija psihičkih bogalja.
Ponovo čitam Fromma (Anatomija ljudske destruktivnosti) -
ali malo nalazim podataka, koji bi objasnili naše tipove i
prilike. Fromm mi se ovaj put učinio površnim.
Po prirodi svi su ljudi glupi koji ne upoznaše Boga.
Neshvatljivo je da medu Srbima ima toliko bezbožnika. Sto
rade njihovi duhovni pastiri? Zašto im ne kažu: - Draga
braćo, ako postoji nešto - postoji i Netko!
62
21. kolovoza 1993.

Srbi-materijalisti, ljudi sužene optike, ne vide dalje od svog
frižidera. Oni će postati predmet poruge. Mnogim Srbima bih
doviknuo: - Vaša mržnja će propasti zajedno s vama. Ljubav
je ono što ostaje! Pošto ne mogu čuti što im poručujem - oni
slušaju svoje vode i sami sebe.
21. rujan 1993.

Meljući svoju kahvu Vasva kaže: - Sve će se ovo zvati - lani!
Danas su u Sarajevu potpisali mirovni ugovor, ali od svega
ništa! Srbi nastavljaju s granatiranjem i ubijanjem. Prije
desetak dana imali smo vojni udar.
26. rujan 1993.

Danas, u 9 sati, Božana otputovala autobusom OSKAR u
Zagreb (preko Srbije i Mađarske) - da vidi djecu i da se
malahno rekreira, da se odmori od banjalučkog pucanja. Ja
sam ostao da čuvam kuću, da hranim kozu (cosa nostra),
kokoši, Artura i da vodim duge razgovore sa strinom
Vasvom. Za 15 minuta bit će 15 sati. Pijem kahvu! Sam.
Razmišljam o samovanju svoje majke, kojoj je osama bila
jedina prijateljica.
63
21. rujan 1993.

Dobriša otputovao u Stuttgart jer je dobio otkaz u apoteci
blizu Maksimira. Maja je ostala u Zagrebu studirati
kroatistiku. Neka ih Bog čuva.
Nakon gotovo 2000 godina od Kristova rođenja Srbi nas
zasipaju mržnjom i granatama, uvjeravajući nas kako više ne
možemo živjeti jedni pored drugih i kako više nema Bosne!
Po njima - sve je velika Srbija! Umjesto da kažu da su svi
ljudi braća i umjesto da šire Božju ljubav - oni nam stavljaju
sotonsku bubu u uho. Mi Hrvati-katolici ne vjerujemo u
mržnju, ni u one što mržnju šire. Naša nas vjera uči da
vjerujemo u ljubav i dobrotu - tj. u Isusa Krista koji nas vodi
u svjetlost.
Mnogi se Muslimani i Hrvati žale na "radnu obavezu", koja
nije ništa drugo doli naziv za prisilni rad, kako bi pod
pritiskom neljudskih uvjeta napustili grad. Inače, šuplje fraze
su omiljeno sredstvo đavolovih šegrta. Čujem kako neke
muslimanke, iz Gornjeg Šehera, koje žele otići u Švedsku,
moraju najprije potpisati izjavu da sve svoje imanje
dobrovoljno ostavljaju republici srpskoj. Ako je, dakle,
prisilni rad - radna obveza - onda je klanje jedne starice
bezazleno škakljanje tupim nožem po vratu.
Kažem Božani: - Ovo je vrijeme velike nevolje za Hrvate i
Muslimane - pa mora biti i vrijeme velike molitve.
64
5. studenog 1993.
Ja nisam veliki pisac već piščić, koji voli kratke forme:
epigram, haiku, aforizam, te kratke pjesme i priče. Uvijek
sam nastojao s malo riječi reći mnogo.
Čehov je govorio da se stvari obično završavaju tako da
čovjek otputuje ili umre. Po Tolstojevom mišljenju plan je
uvreda za čovjeka koji traži svoj put. Umjetnost je montaža
kao i svijet.
Veličina zla se mjeri veličinom zločina. Srbi su po Bosni
mnoge jame napunili muslimanskim i hrvatskim leševima.
Trebat će dosta vremena da se svi ubijeni izvade i
identificiraju.
Asocijalni afekti, skučenost svijesti i tromost misli
zaustavljaju moralni i socijalni progres - vode u mračnjaštvo i
destrukciju.
Rat u BiH rezotkrio je krizu europske kulture i morala.
Pametni znaju da je ovaj rat posljedica gotovo stoljetne
ateizacije, pretežno pravoslavaca i Muslimana. Katolike je
okupljala crkva, premda i medu Hrvatima bijaše izdajica, koji
su pljuvali po vjeri zbog unosnih položaja. Kosovski mit,
svetosavlje, slatko pravoslavlje danas se zasijavaju na
neplodno tlo, na već uhodani ateistički svjetonazor, koji
oduvijek bijaše neprijateljski raspoložen prema vjeri i koji,
evo, i danas crpi snagu iz mraka rušeći svetinje.
65
11. studenog 1993.

Svoje bilješke i tekstove moram sakrivati, jer ako ih "braća"
pronađu¸ode glava na pazar. To naročito vrijedi za tekst: -
SINOVI SOTONE
Kako se približava pad sina propasti, sve bjesomučniji bivaju
zločini i laži "izabranog naroda" - kojemu je palo u dio da
najavi dolazak Antikrista. Oko nas se šire obmane, koje stižu
iz "uljuđene Europe" i bjelodano je da raste "groza pustoši
na jednom mjestu." Međutim, kad bude izgledalo da je sve
izgubljeno, sve će biti spašeno, jer je moć Zloga potčinjena
moći koja je stvorila svijet.
Sveti Pavao je rekao da drugom dolasku Kristovom prethodi
Antikrist a ljudi grijeha, ispunjeni mržnjom, unižavat će
Boga psovanjem njegovog svetog Imena. Obilježje
posljednjih vremena bit će inverzija: umjesto dobra - zlo,
umjesto istine - laž, umjesto molitve - psovka, umjesto života
- smrt, umjesto Boga - sotona.
Jeziva ubojstva, kao npr. odsijecanje glave sjekirom, rezanje
ušiju i nosova - obilježavaju satanizam bradatih spodoba,
koje su se stavile u službu Zloga. Otvorila su se vrata pakla,
te demoni u ljudskom obličju sve žešće navaljuju na vjernike i
na crkvu Božju.
Ruševine kuća, crkava i džamija, ubojstva i silovanja,
znakovi su stravičnog puta sljedbenika Rogatog, koji ulazeći
u katolička i muslimanska sela, najprije gađaju bogomolju.
Pošto ne mogu ponovo ubiti Krista - oni lome raspela, ruše
66
zvonike i kapele, uništavaju svete slike i kipove, gase vječno
svjetlo. Gađanje katoličke crkve u Sarvašu obavljalo se za
potrebe beogradske televizije. Kad je pogođen zvonik -
snimatelji su skakali od radosti. Spikeri s Pala također su se
predstavili kao sljedbenici sotone - privrženici zabluda. Ako
su Izraelci izabrani narod Božji, onda tebi, dragi čitatelju,
prepuštam da pogodiš tko bi mogao biti izabrani narod
Antikrista. Pitam se: nisu li to svi oni koji uz pomoć svojih
sljedbenika šire demonsku doktrinu.
Lice mahnitoga vođe slika je bolesne smušenosti, izobličena
mračnim idejama. Njegove plitke govorancije predočuju
nam bijedu duha, koji se guši u alkoholnim isparenjima.
Vođa više nije čovjek, nije ni životinja - već loša kopija "oca
laži" - koji sve povlači za sobom u propast. Koračajući putem
zločina i smrti - vođa zavarava i sebe i svoje sljedbenike. Na
kraju će se na nekom europskom tribunalu ustanoviti daje
vođa bio lud, dotaknut đavolskim krilom, zbog čega je radio
na destrukciji svijeta, pod zamračenim nebom Zapada, koji
je predvodio antikršćansku urotu. Političari-masoni, koji su
nadzirali medije, lansirali su svoju "istinu ", koja je postala
ubojito oružje u rukama mračnjaka. Krvavu zbilju u
Hrvatskoj i BiH, možemo, djelimice, pripisati i masonskoj
bogohulnoj raboti, koja se rugala zdravoj ljudskoj pameti.
Nažalost, kršćanska demonologija još nije progovorila o
djelovanju sotone među pravoslavnim svećenstvom, koje
svojom poslovičnom šutnjom podupire rušenje bogomolja i
ubijanje nevinih. Jedan je istočnobosanski vladika izjavio
kako je Srbima rat nametnut, što pokazuje da je on širitelj
67
sotonske laži i bezumlja, jer i djeca znaju tko je postavio prve
balvane (Balvan revolucija) i započeo pokolj u Ravnom,
Vukovaru, Foči, Kozarcu, Omarskoj, tko je rušio Dubrovnik i
ostale gradove.
Ruski, engleski i francuski političari divan su primjer
satanizma i politike, koja nikako ne može prepoznati
agresora, a srpska anti- crkva nalazi moćnu potporu u
zapadnoj masoneriji, čija se spiritualnost zasniva na bijegu
od istine. Srboateisti su već na balkanskim prostorima
izazvali društvenu kataklizmu (Kosovo, Vojvodina, BiH) -
koja je zapravo logična posljedica sveopćeg bezboštva, što je
otvaralo put svijetu divljaštva. Na pragu smo, dakle,
dijabolične ere, jer je laž porasla do neslućenih razmjera, a
političke igre dvoličnih postadoše perfidnije nego ikada
ranije. Uostalom, onaj koji je protiv Boga - on je i protiv
čovjeka. U ovom pokvarenom svijetu sibarita, hedonista i
političkih prevrtljivaca zaboravili smo metafizičku
dimenziju, koja jedina može objasniti ubojstva, pljačke i
silovanja - jer je rečeno da će nas sotona rešetati kao žito.
Ovaj prljavi pokolj (ne rat) otkrio je među Srbima mnoge
luciferijance i bogohulnike - koji su sravnili sa zemljom
sakralne objekte neprocjenjive vrijednosti. Sotonska laž je
providna i brzo se prepoznaje. Ne treba biti naročito
pametan da se zamijeti kako su to laži iz stare
srbokomunističke magaze, iz paklenog arsenala. Neke laži su
čak i smiješne kao ona koja govori o tome kako su Muslimani
u Sarajevu pucali sami na sebe.
68
Jedan od dokaza da su Srbi falanga sotone jesu i napadi na
Petrova nasljednika, papu Ivana Pavla 11, kojega ne
vrijeđaju samo ateisti i beogradski novinari već i neki
sveštenici, koji tvrde da je za sve zlo u svijetu kriv - Vatikan.
Druga temeljna značajka sotone je - strah. Trebalo je vidjeti
kako su, poneseni paničnim strahom, bježali iz Slavonije i
Knina na opljačkanim traktorima.
Uostalom, odavna je znano - poznat ćete ih po njihovim
djelima.
15. studenog 1993.

Sad je svima jasno da se srpska republika neće održati u
Bosni. Polako će propadati dok konačno ne propadne, jer se
zasniva na zločinu i amoralnim zakonima. Srbi će pobjeći
prema sjeverozapadu.
Oni pokazaše veliku glad prema tuđim zemljama. Stoga
osvajaju muslimanske i hrvatske prostore - pretvarajući ih u
vojni logor u kojima život postaje patnja i besmisao.
Četnici su veoma maštoviti kad je u pitanju ubijanje Hrvata.
Neke ubijaju željeznim šipkama, neke pucajući kroz prozor,
nekima bacaju bombe, na neke ispaljuju bazuke i zolje.
2. listopada 1993. u selu Ramići ubili su tročlanu obitelj dok
su večerali pucajući na njih kroz prozore. Tomislav Malčević
(1928) otac, pogođen je sa 8 metaka, Zora Malčević (1934)
majka, pogođena je sa 4 metka, a sin Marin (1978) sa 12
69
metaka. Sva kuhinja bijaše u krvi. Još jedna "krvava bajka"
koju su ispisali četnici. Ova tri imena nisu spomenuta u knjizi
"Genocidom do istrjebljenja - srpski zločini" (Zgb.1995)
21. studenog 1993.

Bosna je otežala od patnje, grijeha i suza. Život je u Banjoj
Luci postao nepodnošljiv. Noću sjedimo uz svijeću jer struje
nema već tjednima. Slušamo pucnjeve i eksplozije.
Na ženevskim i briselskim sastancima nadgomjava se
europska sujeta s cinizmom. Znamo: vlast koja se temelji na
nasilju nije duga vijeka. Četnici će otperjati prije ili kasnije.
Kad god da se probudim sa mnom su moja glad i moj strah.
Daje Andrić živio u trecentu - Dante bi ga, kao renegata i
izdajicu domovine, smjestio na dno pakla.
Imali smo dva velika pisca - Andrića i Krležu. Prvi je
prebjegao u tabor najvećih neprijatelja hrvatskog naroda, a
drugi se vehementno rugao i Bogu i ljudima.
23. prosinca 1993.

Sutra je Badnjak koji ćemo dočekati bez Maje i Dobriše.
Tužno! Nadam se da ćemo idući Božić slaviti zajedno. Ako
Bog da! Ponoćke se ne održavaju. Gore je nego u
socijelizmu, kad su Boga unižavali malim početnim
slovom...
70
11. veljače 1994.

Jedan četnik zaustavio Ferida i pitao ga šta danas Srbi slave.
Pošto Ferid nije znao odgovoriti - dobio je udarac nogom.
Kad se digao iz blata, otišao je kući i legao na sećiju da
razmišlja o novim vremenima.
Sad muslimani kupuju pravoslavne kalendariće da bi znali
kad se slavi sveti Savo, kad je Đurdevdan, Jovanjdan itd.
Srbi su, kao što vidimo, pribjegli sili, a privrženost sili prvi je
znak ludila.
Zabilježio sam nekoliko misli:
Dajte mi pet dobrih riječi, pa ću vam napisati priču.
Srpski batinaši i koljači, u ovo neveselo banjalučko vrijeme,
čine posljednje gadarije, tako da su život doveli - ad absurum!
Svakodnevni život nam je ispunjen gorčinom, te na sve strane
tražimo izlaz iz bez izlaza.
Ako želiš u miru živjeti - slušaj, gledaj i šuti.
Posjetila su me dva milicajca i bez kucanja ušla u kuću.
Stariji me pita: - Gdje vam je sin? - U Njemačkoj! - kažem.-
Nije mu dobra ova naša srpska vojska, a? Ja šutim. Ne
odgovaram. Što god bih rekao moglo bi mi se razbiti o glavu.
Stariji milicionar traži da mu predam pištolj. - Imate li nalog?
- pitam. - Ne treba nama nalog! Da ne bih stvarao gužvu,
donosim "beretu". Odlaze! Medu Srbima moraš biti malo
71
blesav ako hoćeš biti pametan. Zapisujem misao: - Tko čini
zlo, može napredovati, ali ne zadugo!
Svi su profesori muslimanske i hrvatske nacionalnosti
istjerani iz Medicinske škole. Došli kolege da me posjete.
Gledaju me zbenavljeno i šute. Oni ne mogu shvatiti da im se
dogodilo šupirenje kao i meni.
14. veljače 1994.

Došavši do ulaza u Biskupiju jedan Jovandeka prilazi stablu
kestena i vadi onu stvar. Pri tom govori: - Da malo zapišam
šokačku crkvu. Gledam ga i snebivam se. Takvi su nekad
tjerali ovce, a sad tjeraju ljude u smrt. Jedan je Jovo udario
Huseina u glavu čekićem za tucanje oraha. Husein je pao i
umro. Jovo je proglašen herojem, dobio je muslimanski stan i
medalju za hrabrost.
Došao načelnik Radić pred srušenu džamiju Ferhadiju i
iščuđava se: - Tko lije srušio džamiju?! - Srušile je ustaše! -
kaže jedan grmalj iz Stričića.
Bože moj, zar Srbi zaista ne znaju što čine?!Zar ne znaju daje
ubijanje nevinih grijeh što u nebo vapije. Zar ne znaju da su u
naš grad donijeli nesreću, mrak i smrt.
15veljače 1994.
Bosna je mauzolej mistike, specifikum, jedinstven u svijetu,
vilajet podložan političkim nelogičnostima, tajna koju
72
razumiju malobrojni mudri muževi. Muslimani su amalgam
sastavljen od islamskih, bogumilskih i kršćanskih elemenata,
te ih je psihološki veoma teško definirati.
XX stoljeće je vrijeme velikih moralnih zastranjenja, era
luđaka i tirana (Hitler, Staljin, Musolini, Čaušesku, Tito,
Milošević) - što pokazuje daje knez laži na sceni i da djeluje.
13. ožujka 1994.

Sipi snijeg kao u romantičnim filmovima. Svaki dan je sve
gore: nestašica, glad, teror, ubojstva. Banja Luka se
pretvorila u logor u kojem Muslimani i Hrvati ispaštaju svoj
boravak. Logorski scenarij posebne vrste ostvaruje se u
Banjoj Luci, u kojoj nitko ne ratuje - ali glave padaju skoro
svaki dan. Banja Luka je veliki konc logor u kojem su
logoraši Muslimani i Hrvati. Čuvari logora su Srbi koji se
ponašaju bahato, kao da Boga nema.
Mali političar Koljević izgovorio je krupnu laž. Čuo sam ga
kako govori da su Muslimani u Novoseliji podigli ustanak.
Kakva izmišljotina!
Pretvarati ubojice i hulje u heroje mogu samo politički
gangsteri, koji su se sami razotkrili svojim postupcima, u
svom moralnom svinjcu koji nazvaše srpska republika.
Bivši komunisti natakarili četničke šajkače i ponašaju se kao
da im je sve dopušteno, a ne vide da srljaju prema katastrofi
koju su sami izabrali.
73
U Banjoj Luci Srbi postavljaju sve naglavačke: doktori čiste
ulice, zlo se proglašava dobrim,laž - istinom,pljačka je
korisna, a psovka u modi. Sve je, dakle, daleko od pameti
koju im je pomutio Nečastivi. Glupost šovinista postala je
mati svih nevolja, a njihova mržnja pretvorila je Banju Luku
u pustinju. Banja Luka je postala pribježište bezakonja i
svireposti. Prognani su poštenje i lijepi običaji. Božana već
oko 16 sati zaključava ulaznu kapiju velikim lokotom da
nepozvani "gosti" ne bi ušli u kuću.
Kao što je Gospodin rekao Mojsiju: - Zapiši ovo u knjigu za
sjećanje, utuvi u uši Jošui da ću ja spomen na Amalećane
izbrisati pod nebom" - tako će Gospodin učiniti i sa Srbima
jer su prevršili mjeru zla.
16. ožujka 1994.

Muškarac treba da podigne dom, da dobije sina, da zasadi
drvo i da napiše knjigu. Ciceron kaže: - Soba bez knjiga je
kao tijelo bez duše. Napisao sam dva katrena:
Pohiti, Bože, da nam pomogneš.
Dušman se prijeteći sprema.
Gledam u nebo, u zemlju
gledam: niotkud pomoći nema.
U našem gradu malo je Ljubavi,
a mnogo patnje, mržnje i-straha.
Kamo odlaze dobri ljudi povorke
pobožnih siromaha?
74
21. ožujka 1994.

Govorim sebi da nijedna nevolja nije vječita, pa neće biti ni
ova banjalučka.
"Počinut ću kada dan tjeskobni
svane narodu koji nas sad napada."
(Heb.3,15-19)
21. travnja 1994.

U ulici Ivana Cankara u Novoj varoši ubijen je bračni par -
Batagelj, Radoslav i Medina. 0 tome ubojstvu piše Aco
Ravlić pod naslovom: - POTRESNI MURALOD LJUDSKE
KRVI. Čujmo: Supružnici Batagelj ubijeni su u svojoj
obiteljskoj kući u kojoj su tugovali za kćerkama, koje su sa
svojim obiteljima, koji mjesec prije, izbjegle u inozemstvo.
Ubijeni su jer su planeri genocida držali da su iz skupine
onih koje treba likvidirati, pošto je on katolik, a ona
muslimanka jer su sudili po imenu izjednačavajući Medina
sa Kadina. U stvari, Medina je bila Židovka. Uz razbojstvo
redovito je bilo i pljačkanja, pa su već, po nepisanom zakonu,
koje su zagovarači genocidnog ponašanja provodili
milicijski organi priopćili da je ubojstvo izvršeno iz
koristoljublja. Na ubijenom su pronađeni tragovi
iznuđivanja, ubodi i zasjeci na glavi, a pronađen je zavezan
za stolac. Kad je Medina vidjela da joj je suprug u smrtnoj
opasnosti, bacila se na prozor koji je gledao na ulicu. Rukom
je razbila staklo i počela dozivati u pomoć. Ubojice se nisu
75
dale smesti ijedan je hladnokrvno pucao iz pištolja s
prigušivačem, pravo u potiljak, jer zločinci ne trpe one koji
im se pozivom za pomoć pokušavaju suprostaviti. Svom
težinom Medina se naslonila na krhotine okna, koje je
trenutak prije, sama razbila... Krv je naglo potekla niz fasadu
prema zemlji. Sliku je ubijena "iscrtavala" svojom krvlju,
stvorivši tako lijevak s neobično dugom cijevi koja je doprla
do zemljišta bašče. Tako je tog proljetnog jutra nastao u
Banjoj Luci 1994. potresni crveni mural, mural od krvi -
krvavi mural - što se ne pamti otkako je Banja Luka postala,
p.s.
Pretpostavljamo da zločinci nisu znali da je Radoslav
Batagelj Slovenac, a žena Medina Židovka.
Godinu 1994. Zločinci su obilježili mnogim ubojstvima.
U svojoj naivnosti povjeravah daće načelnik Radić povodom
umorstva bračnog para Batagelj i maltretiranja poznatog
novinara i publiciste Ace Ravlića u znak prosvjeda dati
ostavku i reći: - Ne odobravam takve zločine! - ali on je
mudro šutio kao i mnogi Srbi u našem gradu. Na području
Banje Luke i šireg okoliša pobijeno je već preko tisuću
Hrvata i Muslimana.
Bilo je jasno daje Predrag Radić "ubojica s dječjim licem",
nasmiješeni debeljko, "naivac", koji, tobože, nije imao pojma
što se to oko njega zbiva. 0 pobijenim Muslimanima i
Hrvatima na širem banjalučkom području pisat će
povjesničari i odrediti mjesto Predragu Radiću i njegovim
trabantima. "Mekani" Srbin Radić (kako su ga nazivali srpski
76
novinari) nije bio nimalo mekan - što pokazuju mnogi zločini
na prostoru općine Banjaluka. Radić je iz svoje načelničke
fotelje smireno promatrao život kao da se ništa ne događa.
Strašno je što su u našoj klorofilnoj varoši ljudi ubijani i
otpuštani s posla samo zato što su se rodili kao Muslimani ili
Hrvati, strašno je što su izbacivani iz stanova, strašno je što
su po Bosni žene silovane, strašno je i nepojmljivo da su
rušene džamije i crkve, ali je najstrašnije što načelnik Radić
nije zamijetio nikakve zločine.
25. travnja 1994.

Poznati banjalučki novinar i publicist, Aco Ravlić, autor
kapitalnih monografija o Banjoj Luci, ugledni sportski
novinar, pisac mnogih tekstova i knjiga - napadnut je u
svome stanu. Aco mije ispričao što se dogodilo:
23. ožujka 1994. godine napala su nas trojica zločinaca - dva
u civilnom odijelu, jedan u uniformi. Oko 13 sati i 15 minuta
ušao sam u stan. Nekoliko minuta kasnije ušla je i moja
supruga Mira, koja se zadržala u razgovoru sa susjedom. To
njeno zadržavanje me spasilo. Naime, zločinačka trojka je
čekala u zasjedi u obližnjoj zgradi, pa kad su vidjeli da
dolazim, požurili su da me iznenade, ali dok su napuštali
"busiju" i spustili se niz stepenice - moja je supruga
neopažena ušla u stan.
Dok sam se presvlačio, supruga mi je rekla da neki mladić
kuca na vrata. Ustao sam, ništa ne sluteći. Kad sam otvorio
vrata, ugledao sam trojku. Mladić u uniformi podigao je ruku
77
kako bi, valjda, pokazao niklovani pištolj. Druga dvojica,
lijepo obučeni, stajali su do naših ulaznih vrata. - Možemo li
ući? - upitao je najbliži. - A zašto biste ulazili? Čuvši moj
odgovor, onaj što je bio najbliži vratima, baci pogled prema
kolegi u vojnoj odori. Još kaže: - Nemate se čega bojati! Ali,
čim je stao na otirač za noge, uputio je pesnicu prema mom
čelu. Trgnuo sam se, ali mije napadač zahvatio naočale,
razbio staklo i okvir, ali me nije uspio oboriti. Odmah sam
počeo dozivati u pomoć. Uslijedio je i drugi udarac koji me
natjerao na povlačenje. Spotaknuo sam se i pao. 'Tada je
jedan od njih nasrnuo na mene i počeo me udarati nogama.
Kada je moja supruga izašla iz sobe, malo su se zbunili. Ona
je širom otvorila vrata i počela dozivati u pomoć. Vikanje
moje žene ih je na trenutak zaustavilo. Mladić u uniformi je
uhvatio moju ženu za ruku i počeo je šamarati. - Sto vičeš,
majku ti ... 'Toliko je bio bijesan da mu je s ruke pao sat. U
međuvremenu, mene su udarali nogama i rukama u hodniku,
a ja sam se svim snagama odupirao pokušaju da me uguraju
u WC, jer sam se bojao da će mi glavu gurnuti u WC školjku,
kako su običavali činiti. Oštre ivice vrata povrijedile su mi
tjeme, te mi je krv potekla niz lice. Pocijepali su mi i košulju.
Zločinci koji su pokušali obaviti svoj posao iza zatvorenih
vrata - povukli su se pred mojom ženom i susjedima, koji su
počeli glasno komentirati. Žena Slobodana Kuštrinovića
također je dobila šamar od zločinaca koji su brzo napuštali
poprište. Sutradan, pred istražiteljima, neki naši susjedi bili
su nijemi. Naš stan ispunili su dobronamjerni susjedi koji su
izražavali žaljenje. Neki su nas pozvali da prespavamo u
njihovom stanu...
78
Kasnije sam otišao u Hitnu pomoć odakle su me uputili na
kirurgiju gdje me primio dr. Bjelogrlić, četnički orjentiran.
Na pisaćem stroju je otkucao da sam povrijeđen u
TUČNJAVI! Pogrešno je napisao i godinu 1993, umjesto
1994.
Zbog svega toga sam odlučio pobjeći iz svoga grada i spasiti
se.
18. svibnja 1994.

Svibanj i ptice. Jedna zalutala pčela podsjeća me na naše
bogastvo od 21 košnice o kojima se brinuo Dobriša.
Cesto maštam na što me prisiljava ovo tmurno doba. Kad bih
iz ovog mraka mogao otići u svjetlost nekog novog
djetinjstva, u carstvo čarobnjaka iz Oza.
Zatucani grmalji, što su se spustili s brda u grad, još uvijek
ubijaju. Pitam se: kad će prestati, hoće li se umoriti od krvi?
Pošto ljudi svakodnevno ginu, sve mi je bliži paradoks: -
Pour nous la mort c'est cette vie!
Daje u Banjoj Luci živio čovjek poput Zweiga - prvi bi se
ubio jer ne bi htio praviti kompromise sa zlom. Sve više
osjećam da nam se ništa dobro ne piše u ovoj zamračenoj
Banjoj Luci - punoj nereda.
Žena i ja imamo samo jednu kahlicu iliti tutu, te zavidimo
Džimiju Stanicu koji je vlasnik bogate kolekcije tuta. Ima
79
jednu divnu, porculansku, s cvjetićima. Pravi barok! Mislimo
kako je pravi užitak puniti taj cvjetasti, rokoko - artefakt.
Grčki pjesnik Hesiod u djelu: "Poslovi i dani" najavljuje ovo
naše vrijeme, vrijeme mraka: - Ljudi će štovati tvorce
zločina, jedino pravo bit će nasilje, savjest više neće
postojati".
21. svibnja 1994.

19. svibnja 1994. oko 21,00 sati ubijeni su željeznim šipkama
Zvonko i Jelena Dujmenović iz Majevičke ulice - Banja
Luka. Zvonko je izdahnuo brzo nakon žestokih udaraca, a
Jelena je preminula u banjalučkoj bolnici.
O ovom zločinu pisala je njihova maloljetna kćerka Slavica
Dujmenović u "Matici" br. 10,1995.
Ja se zovem Slavica Dujmenović. Rođena sam 4. travnja
1982. u Banjoj Luci. Moja se mama zvala Jelena, a tata
Zvonko, imam starijeg brata Zorana rođenog 1918. godine i
mlađu sestru Marijanu, rođenu 1984. godine. Do početka
rata živjeli smo lijepo i bezbrižno u svojoj obiteljskoj kući,
koja je bila udaljena 3 km. od središta našeg rodnog i
prelijepog grada. Možda bismo i sada živjeli tamo da se zla
sudbina nije nadvila nad našu obitelj. Naime, 19. svibnja
1994. godine u našu su kuću došla trojica naoružanih Srba
tražeći novac. Tukli su moju mamu i tatu do besvijesti, a nas
su troje natjerali da gledamo. Mene i Marijanu nisu dirali,
ali Zorana su tukli i imao je 8 kopči na glavi. Ipak je Zoran
80
dao nešto ušteđevine što smo imali (3.000 DM) i pobjegao. A
oni su, zadoviljni svojim plijenom, ostavili nas i otišli.
Marijana i ja prali smo mamu i tatu od krvi koje je bilo po
cijeloj sobi. Uskoro je došla hitna pomoć i policija. 'Tata je
umro do bolnice, a mama devet dana poslije...
Ljudi u Njemačkoj, Švicarskoj i Švedskoj dočekali su naše
izbjeglice sa šalicom kafe, komadom kruha i s ljubavlju.
Dočekali su sve one koje je srpska mržnja protjerala iz
njihovih domova. Je li moguće da su Srbi najgori ljudi na
svijetu, koji znaju samo pljačkati, ubijati i činiti svako drugo
zlo.
21. svibnja 1994.

Srpska nejač baca kamenje na Vasvinu kuću i razbija joj
stakla na prozorima. Uz put joj dobacuju: - Stara balinkuro!
Srpske majke i srpski očevi gledaju svoju nejač s prozora
kako se "zabavljaju" i - šute. Nitko od starijih neće reći: -
Djeco, ne razbijajte stakla! Ostavite ženu na miru! Tako su
Srbi satanizirali sami sebe svojim nedjelima.
Sjedim u Vasvinoj kuhinji i zurim u šareni čilim. Na
TV-ekranu srpski folklor: - Nije ovo Hrvatska ni Turska...
Vasva mi priča kako su joj poslije ponoći u kuću upala dva
srpska vojnika i ponijeli iz kuće šivaću mašinu. - Počela sam
vrištati - kaže Vasva - jer mašina je moj život! Vojnici nisu
očekivali moj vrisak, pa su brzo spustili mašinu na pod i
iskočili napolje. - Vela havle, vela kuvete, što sve čovjek
81
neće doživjeti u ovoj zemlji! - kaže Vasva. Izrecitirah joj
Danteove stihove: - Nessun maggior dolore che ricordarsi del
tempo felice nella miseria... - De ti to meni, rođeni, reci na
našem jeziku! - Nema veće boli nego sjećati se sretnih dana u
nevolji! - Bome smo baš u nevolji! - odgovara Vasva. Pošto
volim slagati rime, ja se žalim: - Pristigo je taki vakat - za
smijat se i za plakat! - Bome oni se smiju, a mi plačemo! -
kaže Vasva i lijeva svoju omiljenu kahvu u fildžan.
11. srpnja 1994.

Bijah u Zagrebu kod Maje. Uz put sam iz Caritasovog
kamiona gledao četničke face uz autoput u Okučanima.
Svemu dođe kraj, pa će valjda i ovome doći.
Iz svojih brloga i rupa izlaze sve sami propovjednici etničkog
čišćenja, genocida i pljačke. Vidio sam da su nečisti duhovi
majstori obmane. Ali, tko sije vražije sjeme - požet će srdžbu
Božju. Pročitah: "U vrijeme svršetka svijeta bezakonje će
rasti." U našem gradu knjižare su pretvorene u prodavaonice
mješovite robe.
13. kolovoza 1994.

Trebalo je da jučer održim predavanje u Trapistima "O
Trapistima", ali je odgođeno iz "tehničkih razloga".
82
21. kolovoza 1994.

Srbi su ubili 12 Grgića. Među njima se nalaze dva svećenika -
Ivan i Ratko Grgić, te časna sestra Cecilija Pava Grgić.
Ivan Grgić je ubijen rafalima iz strojnice. Sjećam se: tijelo
pokojnog Ivana bijaše izloženo u banjalučkoj katedrali.
Nismo vjerovali da se povijest ponavlja na tako okrutan
način. Za vrijeme drugog svjetskog rata pobijeno je na stotine
katoličkih svećenika, a sada su opet nastavili svoj krvavi
posao.
Ratko Grgić je odveden iz Nove Topole i izmasakriran. Ni
danas se ne zna gdje mu je grob.
Danas mi je 66. rođendan. Siv, sjetan, nikakav! Nešto više
kostobolje, nešto manje cirkulacije - dakle, sušimo se,
atrofiramo i sve sporije migoljimo ovom Božjom zemljicom.
Ležim u sobi i molim Isusa da mi pošalje anđela čuvara kako
bi me odnio do Zagreba i spustio na Ćrnomercu. U blizini
stanuje moja Maja, kod časnih sestara, u ulici našeg sveca
Nikole Tavelića. Zatim da me odnese do Stuttgarta da vidim i
Dobrišu. Uželio sam se svojih bližnjih. Ali, Isus ne
udovoljava mojim djetinjastim željama i ja ostajem u krevetu
da slušam šuštanje lišća pod naletima vjetra.
83
23. kolovoza 1994.

Rado bih postavio pitanje načelniku Radiću: - Objasnite mi
smisao vaših progona i ubijanja! Uz put razmišljam o
moralnom profilu tog čovjeka.
Danas oko 18 sati na mitingu su govorili: Kuprešanin, Radić,
Krajišnik, Plavšićka, Brđanin, Karadžić i još neki. Nisam čuo
nijednu razumnu rečenicu. Mnogi su se govornici pozivali na
Boga, ali Bog nije zaboravio njihove zločine. Bog vidi da se
Srbi ne pridržavaju njegovih zapovijedi: NE UBIJ! i LJUBI
BLIŽNJEGA SVOGA!
24. kolovoza 1994.

Mrak mi je znanac jedini. Nigdje prijatelja. Grad se trese od
bezakonja, sile i strepnje.
25. kolovoza 1994.

Često skoknem do Biskupije. To je još jedino mjesto u mome
gradu koje me privlači. Časna sestra Natalija zove me da
molimo krunicu. Ja sjedam pored nje, ona mi pruža krunicu i
mi molimo. Uz nas je Isus kao treći.
Svaki dan krećem od kuće dijagonalama koje vode alejama
do groblja svetog Marka. Idući, malo molim, malo se
prepuštam misaonim spekulacijama, te učim od prirode. Kad
vidim list kako pada, začujem Božji glas koji mi poručuje: -
U padu lista prepoznaj svoju budućnost! Razmišljam: - Bog
84
je sve podvrgao grijehu da se svima smiluje! Nevjera i
nepovjerenje najviše vrijeđaju Isusa. Mračna vremena
stvaraju mračni ljudi. Ljudski život nije karusel. On je
putovanje prema Božjim tajnama. Najbolji su oni koji znaju,
a vi, gospodo četnici, ne znate! Filozofirati znači - sumnjati.
Pokvaren čovjek stvara pokvaren politički sustav, jer on
odgovara njegovoj pokvarenoj duši. Kao tvorci zla četnici će
biti okruženi zlom i od njega će umrijeti. Čovjek je
odgovoran za ono što jest. Četnička nezrelost je nemoć da se
služe svojim razumom. Gledajući i slušajući svetog Oca čini
mi se da sam ponovo otkrio svijet i čovjeka.
14. rujna 1994.

Sve ove nevolje koje su nam nametnuli banjalučki Srbi
tjeraju me da o životu mislim intenzivnije i da pišem:
"Prema američkim statistikama Zemljom se kreće oko 80
odsto mediokriteta i ako je to točno, a mislim da jest, onda se
ne treba čuditi tolikim ratovima, koje vode blesavi generali i
još blesaviji političari, praćeni ruljom davitelja, bezumnika,
zvekana, svesebica, glavosječa, glavoloma, bolvana,
zlatohlepnika, slaboumnika, mazgova i ostalih opasnika.
Kad paljanski krvnici kažu da narodi, koji su stoljećima
živjeli jedni pored drugih, ne mogu više živjeti zajedno -
onda takve izjave spadaju u kategoriju visoke blesavosti.
Logična posljedica takve politike je Ijudožderska pjesma,
koju su pjevali srpski vojnici ulazeći u Vukovar:
85
Slobodane, šalji nam salate,
biće mesa, klaćemo 'Rvate...
Žalosno je ovakva kanibalska lirika obilježava srpski put u
demokraciju na kraju XX stoljeća, dok skakutanje srpskog
Nerona Karadžića po brdima oko Sarajeva najavljuje početak
krvoprolića tisuća nevinih, koje su četnički snajperisti gađali
kao zečeve. Nošen mutnim intuicijama srpski Neron je pisao
mračne stihove o još mračnijoj budućnosti. Svoje
domoljubno ganuće Pjesnik je zaodijevao ujeftino iskićen
patos - koji je odzvanjao zloslutnom prazninom. Vodama
"srpske republike", koja je počivala na laži i zločinu, bijaše
važno da njeni građani učestvuju u kolektivnom
obezvrjeđivanju onoga na čemu se zasniva ljudsko
dostojanstvo i veličina ljudskog života. Srpski totalitarni
teror proizveo je krajnju osamljenost na rubu ludila, trudeći
se da opću mentalnu aktivnost svojih sljedbenika održi na
razini blesavosti. Nažalost, jedan dio srpskog naroda se
okaljao podržavajući zločine svojih voda, koji su uporno
obmanjivali i varali, koji su život pretvorili u bijedu, u jad, u
logore i tavorenje.
Mnogi srpski paranoici otišli su u poltičare, pokazujući nam
stravične dubine svoje ćaknutosti. Mučenje i premlaćivanje
ljudi po logorima pretvorilo se u razbibrigu četničkih
debelokožaca, koji su, služeći zajedničkoj blesavosti, iz koje
je izrastao zločin - kultivirali vlastito bezumlje.
Ako se dobar dio naroda poveo za nastranostima jednog
Karadžića - onda se može govoriti o mentalnom zdravlju
86
cijele jedne nacije, koja se, napuštena od Boga, počela
ponašati posve iracionalno. Žestoki napadi Srba na sve
nesrpsko naučio nas je da se treba čuvati ljudi, koji misle da
su "ugroženi", te smatraju da se moraju braniti i stoga mučki,
iznenada napadaju. Narod, kojemu je lažima ispran mozak,
ušao je hladnokrvno u zločin, povodeći se za jeftinom
demagogijom zadrtih vođa koji su perverzno uživali u
genocidu.
Rat je u Bosni pokazao da se glupost javljala u opasnim
dozama, što pokazuje da nerazboriti srpski političari nisu od
povijesti ništa naučili, te nisu vjerovali da će, uništavajući
bližnje - uništiti i sami sebe. Od Vuka Karadžića, koji je
govorio: - Srbi svi i svuda! - do Radovana, koji se osjećao
ugroženim, blesavost je postala gardedama, koja je svojim
šarmom zavodila ugroženi narod, ali protiv nje se, kako reče
Schiller, bogovi uzalud bore. Blesavost poput zmije krije
svoje noge. Ipak, prepoznali smo ih po ponašanju, po govoru
i po plitkoj pameti. Tupoglavost je strašna nesalomljiva
snaga; ona je stijena o koju se razbija naivnost europskih
političara.
Sekspirolog s Pala skriva u svojoj glavi veliku ideju o
uništenju multikulture i svi intelektualni tikvani iz bližeg i
daljeg okoliša podržavaju njegovu zamisao kao veoma
originalnu. Da bi se realizirala ova veličanstvena ideja, treba
najprije iskorijeniti Hrvate i Muslimane, a potom
Amerikance, Nijemce i sve ostale, koji vjeruju u multikulturu
- jer takvi Srbima smetaju da se prošire do Spanije i
87
Kamčatke. Blesavost je dostigla svoj klimaks u tvrdnji daje i
sam Jsus Hrisros - Srbin, koji će zaštititi svoj nebeski narod.
Slaveći godišnjicu "oslobođenja" Srebrenice Srbi pokazaše
elementarno pomanjkanje kulture, pokazaše političko
sljepilo i uobičajeni prostakluk. Zaroni doista ne vide zemlju
posutu leševima, zar na sve strane ne vide krv i polomljene
ljudske kosti. Doista je užasno živjeti sa spoznajom da pored
vas žive (ne)ljudi, koji misle da je sve kako treba.
Ako na području Banje Luke još uvijek imamo jednu
polpotovsku situaciju - onda treba biti svakome jasno da se s
privrženicima zabluda može razgovarati samo jezikom sile,
jer to je jedini jezik koji oni razumiju.
21. rujna 1994.

Ne mogu vjerovati svojim ušima kad čujem kako bošnjački
generali govore jezikom četničkih glavoloma, jezikom
okupatora. Aleksandar Ranković je svojevremeno, nametnuo
Bosni sintagmu"bezbednost saobraćaja", koja se, nažalost,
još uvijek vrti na TV i Radio-Sarajevu. Prirodno bi bilo da
Bošnjaci govore jezikom svojih djedova, koji nikada nisu
govorili bezbedan već siguran, nisu govorili sopstveni već
vlastiti, nisu govorili prevashodno već prvenstveno itd.
U Banjoj Luci se pojavila izvjesna Danka Damjanović da
zagorčava život Muslimanima i Hrvatima. Živjela je u
Sarajevu kao viša kustosica, potom je prešla u Beograd u
Muzej savremene umjetnosti, a onda je osvanula u Banjoj
88
Luci da pokaže što zna. A znala je prijetiti preko telefona,
nazivajući Hrvate ustaškim doglavnicima. U četničkom listu
"Zapadna Srbija" (sic!) objavljenje pamflet između ostalog i
protiv Ace Ravlića. Pamflet je nabijen otrovnom mržnjom
prema svima koji pošteno misle i rade.
5. listopada 1994.
Srbi ugađaju tijelu, a tijelo voli grijeh. Zabilježio sam: - Više
vjere, manje straha. Treba shvatiti da je razum bez srca jedno
veliko - ništa! Svijetu nisu potrebni političari već pravednici.
Gugo Lazarević, kao homo dupleks, smatra normalnim
postojanje ateista-pravoslavca.
Casoslov čitam uz svijeću kao što se čitalo u vrijeme Balsaca.
Maja je u Zagrebu pa sam otišao umjesto nje na promociju.
Dekan Pedagoške akademije Mićo Stojanović, govoreći u
Vijećnici, na svečanosti dodjele diploma, dao je svoj obol
sveopćoj ljudskoj gluposti.
16. listopada 1994.

Jučer se vratih iz Zagreba. Bijah kod Maje s kojom sam
razgledao izloge knjižara. Koliko novih knjiga! Kao
nepopravljivi knjigoljub želio sam kupiti neke knjige,ali...
Vratio sam se u svoju banjalučku pomrčinu. Nekad divna
Banja Luka postade gradom zla i ružne smrti.
89
Sipi sumrak kao čađ iz dimnjaka. Gledam kroz prozor kako
se smrkava. Na ogradi se šćućurila ptičica. Već 36 sati nema
struje. Kameno doba.
21. studenoga 1994.

Bombardiran aerodrom u Udbini! Počelo je...
9. prosinca 1994.
Sinoć sam telefonom razgovarao s Dobrišom nakon neoliko
mjeseci. Rekao mi je: - Maja i Božana će doći suta. Eh,
čežnjo moja!
12. prosinca 1994.

Primio sam pismo od Maje putem Caritasa. Pisala ga je još 6.
prosinca. Prvi put citiram svoju kćerku koja između ostalog
piše: -Treba vjerovati i moliti svaki dan da nam vjera bude još
jača. Uz vjeru i samo s vjerom možemo izdržati. Ipak, ti to
sve znaš bolje od mene."
Čuo sam kako su po gradu i po selima hvatali ljude i odvozili
ih autobusima u Glamoč i Drvar na kopanje rovova.
Biskup Franjo Komarica zdušno se brine za ljudska prava,
mada su srpski rukovodioci prilično indiferentni prema
njegovim intervencijama. U zgradi Biskupije otvorio je
ljekarnu i ambulante u kojima liječnici, koji su otpušteni
90
(Hrvati i Muslimani), pružaju usluge bolesnima. Tako je
zgrada Biskupije postala i magazin i ljekarna i bolnica i
stjecište ugroženih koji pristižu sa svih strana. Biskup
Komarica zaista je zaslužio Nobelovu nagradu za mir! Čim je
Božana ušla u kuću - počela se zgražati. Kuhinja bijaše puna
papirića, sijena, Arturovih dlaka, zrna graha i ljuski luka.
Užas! Ja sam se pravdao bolešću, mrakom, pomanjkanjem
struje i vode - ali nisam se opravdao. Božana je tvrda i stroga.
Prišila mi je ime-Truljo!
Bogu se često obraćam molitvom. Oče naš, sačuvaj nas u
ovim teškim vremenima i pokaži nam pravi put da ne
zalutamo. Čini mi se da su u riječi Bog sva stvorenja svijeta.
U riječi Isus nazirem ljubav, nadu i mir. Kada bih rekao Oče
naš - bilo bi dovoljno da tuga postane radost i da Duh
preplavi tijelo. Pošto nemam kome pisati - pišem Isusu: -
Dragi Isuse, volio bih da postoji sandučić za nebesku poštu,
koju bi odnosili tvoji anđeli. Kada bi ljudi znali da Ti pišem
pismo - pomislili bi da sam lud... Hvala Ti, Isuse, što si me
zaštitio od metaka, bombi, bazuka. Molim Te da se smiluješ
svima: i onima koji nas tjeraju iz naših domova i nama koji
bježimo. Gospodine, zašto se Srbi ne drže tvoje zapovijedi:
NE UBIJ BLIŽNJEGA SVOGA! Isus poznaje naše muke i
nisu mu potrebna naša pisma, ni golub-pismonoša. On čita u
našim srcima.
Svaki dan se pitam: hoću li ići ili ostati? Ako moram ići i
ostaviti rodni grad, pomozi nam da prodamo ili zamijenimo
kuću. Bože, budi naš voditelj i savjetnik.
91
28.prosinca 1994.
Mržnja rada mržnju. Osuđeni smo na život u mržnji i stalnom
mraku... Još tri dana do Nove godine. Slušat ćemo
novogodišnji koncert iz Beča. Jutros sam razgovarao s
Dobrišom o zamjeni kuće... Čitam Ivančica! Čovjek se ovdje
na zemlji drži svake sitnice - kao da o njoj ovisi čitav život.
2. siječnja 1995.
Evo nas već u 1995. godini. Meni će svanuti veliki dan kad
mi se djeca vrate kući i kada, zajedno za stolom, zamolimo
Isusa da ne dozvoli zlim ljudima da nas razdvajaju.
3. siječnja 1995.
Da se ne bih uobrazio, često na sebe gledam podrugljivo.
Dakle, najprije treba kritički pretresti svoje slabosti - a tek
onda tuđe. Kad bih s rugao samo tuđim greškama, a nikada
svojim - to bi bio najbolji znak moje ograničenosti.
U gradu više nema maslaca, nema mlijeka, nema struje.
Najviše ima mraka. Naše vrijeme ostat će u povijesti
zabilježeno kao VRIJEME MRAKA.
Jedva čekam proljeće da se obnovim i procvjetam.
92
4. siječnja 1995.
Rušeći temeljna etička načela Srbi su prestali biti razumna
bića. Pretvorili su se u čudovišta.
Umjetnici nam nude svoja iščašena viđenja i svoje fantazije.
Prodaju nam svoja konkavna ogledala u kojima se prelama
naš svijet. Uzbudljivo je iz vremena skočiti u vječnost i naći
se sa svojima.
Božana kaže da joj je svega dosta i proklinje dan kad je došla
u ovu prokletu zemlju Bosnu. Još kaže kako će me napustiti i
otići. Ja se sav naježim od straha. Ako ode, kako će izići na
kraj s kozom, kokošima i Arturom. Sve te životinje treba
svaki dan nahraniti. A tko će meni kuhati? Znam ispržiti jaje i
skuhati puru i tu završava moje kulinarsko umijeće. Božana
me plaši kako ću bez nje umrijeti.
5. siječnja1995.
Kada bih mogao zajedno sa oblacima krenuti prema
imaginarnoj zemlji mira, u kojoj nema pucnjave, ni zlih ljudi,
ni mržnje, ni koljača, ni prolivene krvi ni naroda koji se ratu
veseli. Postoji li igdje na svijetu takva - terra vergine - u kojoj
se ljudi vole i poštuju. Rado bih otišao iz Banje Luke jer u
njoj više nema ni čojstva ni čovjeka koji želi pomoći.
Današnji kaos u Banjoj Luci i svijetu neće razriješiti ni veliki
znanstvenici, ni spretni sociolozi, ni vatreni vođe naroda, ni
mirovni pregovarači, ni konferencije naroda. Pomoći će
93
samo - sveci! Oko sebe osjećam vihor ludovanja
stvaroljubaca, pljačkaša i mržnju koja sve ruši, a najviše ruši
Božje zakone.
Srčem vrelu kavu kako bih mogao duže držati pero. Sve
češće razmišljam o tome kako bi se trebalo izvući iz
banjalučkog infernalnog pejzaža u kojem je glava jeftinija od
šišanja. Lakše je bilo grofu Monte Kristo pobjeći iz zatvora
na otoku nego nama iz banjalučkog "logora". Stojim smušen
pred hamletvskim pitanjem: - Otići ili ostati?
22. siječnja 1995.

Na današnji dan Božana se vratila iz Zagreba. Na mađarskoj
granici srpski milicionari su je izvukli iz autobusa i ostavili
na vjetrometini pustare. Morala se vratiti u Zagreb. Zamolio
sam biskupa Komaricu da joj pomogne i on je poslao
svećenika Ivicu s Petrićevca da je doveze.
Maja, Dobriša i Božana su moj život. Kad sam daleko od njih
čini mi se kao da sam bolestan... Okružen sam ubojicama i
sjecikesama. Tješi me Nietsche koji kaže: - Iz kaosa nastaje
red!
30. siječnja 1995. od 14-15 sati u školskom programu
TV-Zagreb govorilo se o coprnicama (vješticama). Tekst su
pratile slike katedrala i crkava. Sve je djelovalo naukusno i
deplasirano - jer povezivati crkvena zdanja s vješticama
pitanje je kulture socijalističkog realizma. Ono što se
Banjaluci moglo najgore desiti - desilo se. Naime, desili su
94
nam se četnici! "Još bi nam mogla desiti se ljubav". Eh, moj
Cesariću! Gdje si sad da vidiš kako nam se dešava - mržnja!
23. veljače 1995.

Tražeći smisao života mnogi misle daje bogatstvo odgovor...
Srpski sjedovlasi seljaci vuku oružje u selo Pavlovac. Vole i
starkelje rat! Rado Srbin ide u vojnike. Dva ga vuku, a trojica
tuku!
1. ožujka 1995.
Pepelnica suzbija oholost. Ona nam kaže da smo prašina koja
će se vratiti prašini. Stoga sebi kažem: Ne pravi se važan, ne
budi nadmen i uobražen - prašino od prašine!
Don Marin je raznosio vreće, pune odjevnih stvari, vozio se
biciklom, pisao i prevodio svete knjige i molio se Bogu.
Jednom mi je rekao: - Boga se treba bojati - a ne policije!
15. ožujka 1995.

Minuše vremena socijalističkog realizma, diktature
proleterijata, perspektivnih skojevaca, koji su po partijskoj
liniji i direktivi premlaćivali hodže i katoličke svećenike.
Često se sjetim Muharema iz Gornjeg Šehera koji bi znao
reći: - Moj profesore, na ovom svijetu sve prolazi! I zime i
95
belaji i zla vremena. Proći će i ovaj srpski zulum. Proći će,
vidjet ćeš! Ja se šalim i kažem: -Dragi pobro - ne ide na
dobro! a Muharem se smije. Još dodaje: - Sve mogu shvatiti,
ali da ima Muslimana i Hrvata, koji nose četničku kokardu -
to ne ide u moju glavu! To su zbilja izdajice nad izdajicama!
Sjetih se i Sanije Kadenića koji je naslutio ovaj banjalučki
kijamet pjevajući: - Izgorješe hamami i kahvane i džamije
bijele! Kako je Katon ponavljao da Kartagu treba razoriti -
tako i ja ponavljam kako treba uništiti privrženike zabluda,
koji u Banjoj Luci propovijedaju genocid.
Znam: svakoj duši je suđeno da u tijelu provede određen broj
godina.
6. travnja 1995.
Srbi su nam poslali RESENJE po kojem Dobriša treba da im
svaki mjesec šalje 200 DM iz Njemačke. Svašta!
Bilježim misli koje me smiruju kao sedativi: - Nečista savjest
će razorit srpske duše! Riječi imaju nečuvenu snagu - bilo da
su riječi prokletstva ili blagoslova. Onome koji vjeruje sve je
moguće. Čovjek je stvaralac unutar stvorenoga. Molitva zrači
nevjerojatnom energijom koja štiti ljude i njihove prostore.
Čovjek je prvenstveno - vjernik.
13. travnja 1995.
96
Veoma potresen gledao sam film koji se zvao Živi štit, u
kojem smo vidjeli nezaboravnu scenu bola jednog oca, koji
se baca u snijeg pored mrtvog sina, vidjeli smo scenu, koja je
svojom antejskom snagom zasjenila sve prizore antičkih
tragedija.
Mnogi su Banjalučani, koji su prisilno odvedeni iz svojih
kuća - ostavili svoje kosti oko Glamoča i Drvara. Vojnici
HVO su uspjeli neke od njih osloboditi. Spašeni su poslani u
Dalmaciju na oporavak. Izlazeći iz katedrale nakon mise
susreo sam rođaka Milu Matijevića i rekao mu da prenoći
kod mene. Nije se mogao odlučiti. Još iste noći su ga uhvatili
pod stepeništem gdje se sakrio i odveli ga autobusom prema
Glamoču. Nakon nekoliko mjeseci vratio se kući polumrtav.
Tako je politika genocida poprimila monstruozne oblike. Pri
hvatanju i privođenju ljudi Srbi su se služili iskušanim
udbaškim metodama. Ljude su, uglavnom, hvatali nakon
ponoći ili pred svitanje. Mračnjaci djeluju po mraku.
Uskrs 1995. godine. Doživjeli smo i taj ne sluteći što nas još
očekuje. Slušamo zvonki glas našega biskupa. Vidi se:
umoran je, iscrpljen, ali
se još uvijek bori za čovjeka, još uvijek je uspravan. Bože,
hvala Ti! Oko biskupa koncelebranti, ministranti, vjernici.
Još nas ima premda se Srbi trude da nas bude što manje.
97
18. travnja 1995.

Koliko razum upravlja današnjim svijetom? Koliko vidim
svijetom upravljaju materijalni interes, laž i licemjerstvo.
Pastemakje u svom romanu Doktor Zivago napisao: - Naš
sustav je hipokrizija! Međutim, hipokrizija nije karakteristika
samo sovjetskog režima. Ona je obilježila i uljuđeni Zapad.
Muslimani koji su izbačeni iz svojih stanova, sele, uglavnom,
u Švedsku i nordijske zemlje. U trenucima osame putujem u
zlatne dane prošlosti kada sam bio okružen ljubavlju svojih
najdražih - majkom, ženom i djecom.
Po muslimanskim haremima muk. Ne čuje se više glas
mujezina u Banjoj Luci. Uništene su i džamije i ljudi. Nikada
neću shvatiti strast četnika da žive ljude pretvaraju u mrtvace.
Ako se ubojice još više raspojasaju - nitko živ neće ostati.
Težaci iz okolnih hrvatskih sela: Ivanjske, Šimića, Bukovice,
Jablana, Trna, Jurkovice, Zalužana, Dragočaja, Motika,
Stranjana, Ramića, Petrićevca, Trapista (Delibašinogsela),
Derviša, Debeljaka, Presnača, Barlovaca, Kuljana, Šargovca,
Mađira, Priječana, Novakovića, Vujinovića, Cerika, Česme,
Mišinog hana, Paprikovca, Mičija, Budžaka, Ružica i
Vrbanje (većinom muslimanska) - uglavnom bježe pred
četničkim nožem preko Save - u Hrvatsku.
98
23. travnja 1995.

Don Marina sam prvi put susreo u holu banjalučke biskupije.
Bijaše veseo, razdragan, pun energije. Nakon kraćeg
razgovora poklonio mi je knjigu koju je preveo sa
španjolskog jezika. Pri tom se nasmiješio. Gledajući ga rekao
sam sebi: - Bog u kojeg vjeruje ovaj svećenik je Bog radosti.
Tek kasnije sam, pošto smo se zbližili, spoznao daje on svoje
lice pronosio kroz život kao svjetiljku optimizma. Pošto je
otputovao iz Aleksandrovca, u kojem su ga Srbi gađali
zoljom, osjećam se siromašnijim za jednu radost. Taj
odvjetnik skromnosti i poniznosti odnio mi je dio srca.
Ostavio nam je poruku da svoje praznine ispunjavamo
dobrim djelima. U poplavi namrgođenih lica dom Marin
bijaše trajna provedrica. Kad su četnici ispalili granatu na
samostan u Aleksandrovcu, don Marin se probudio i
prošaptao: - Bože, oprosti im jer ne znaju što čine! Potom se
okrenuo na drugu stranu i zaspao. Razmišljam o narodu
ubojica i zaključujem da zlu ćud ne može izmijeniti nikakvo
dobro djelo.
25. travnja 1995.

Te večeri sjedili smo, Božana i ja, i slušali pjesme Eurosonga.
Pošto pjesme ne bijahu naročito atraktivne, Božana je već
oko 22 sata predložila da idemo na spavanje u naš sobičak na
katu, u kojem je nekad spavao Dobriša. U velikoj spavaćoj
sobi do ulice nismo smjeli spavati jer smo se bojali da netko
ne bi po nama pucao. - Vidiš, govorio sam Božani, kako se
99
može spavati i u maloj sobi! Artur je ležao pred vratima
živeći u iluziji da nas čuva. Tek što me uhvatio san -
odjeknula je stravična eksplozija. Božana je skočila sa svog
ležaja, a Artur se od straha podvukao pod pokrivač. Ustao
sam i ja. - Gdje je to puklo? - pita Božana. - Ne znam! Kad je
miris dima dopro do našeg sobička, zaključili smo daje
pogođena naša kuća... Kasnije sam saznao od susjeda da je
srpska milicija zatvorila ulicu oko 23 sata kako bi tri zločinca
neometani mogli obaviti svoj krvavi posao. Susjed Asim mije
rekao da je vidio trojicu s bazukom, koju su usmjerili prema
mojoj kući. Bazuka je ispaljena na moju radnu sobu. Granata
je rasturila drveni okvir prozora, zatim probila pregradni zid i
zadržala se na trećem zidu, u sobi, gdje smo Božana i ja
gledali TV- program. Da smo ostali u sobi - danas bismo bili
na groblju. Dva dana ranije zamolio sam Gugu Lazarevića,
da mi pomogne spasiti knjige jer sam imao bogatu biblioteku.
Mišljah daje knjigoljub i da će mi pomoći. Umjesto da mi
pomogne Gugo je poslao svoju ženu Radmilu da vidi u kojoj
su sobi knjige smještene. Ušavši u kuću Radmila je zavirila u
moju radnu sobu i vidjela police s knjigama, umjetničke
slike, te ostale dragocjene artefakte. Kad je "izviđanje" terena
završeno - Rada se povukla, da bi se sutradan naveče pojavila
srpska milicija i izvršila zločin. Gugo Lazarević je u dosluhu
s načelnikom Radićem pripremio ovaj napad. Bijaše to
državni zločin jer je srpska milicija bila pod patronatom
načelnika Radića. Tako su vinovnici ovog zločina bili Gugo
Lazarević i Predrag Radić, a izvršitelji srpski miliconari,
medu kojima je bilo i nekoliko iz Okučana.
100
Nakon jednog minuta na vratima su se pojavili milicionari da
nas upitaju što se to desilo i da nam uzmu podatke: - Kako
vam se zvao otac? - pitaju me, a ja se gorko smješkam i rado
bih im rekao da mi se otac zvao Mato i da su ga ubili očevi
ovih ubojica na novu 1943. godinu. Ubili su mi oca, pa su
htjeli i mene. - Eh, Gugo, Gugo - nećeš ni ti dugo!
Radna mi soba bijaše puna razbijenog stakla, prašine,
komada drveta, slomljenog lustera, umjetničke slike
uništene. Soba je bila u takvom neredu kao daje kroz nju
prošao stampedo slonova. - Bože moj, kakvi su to ljudi čiji je
glavni posao rušenje i ubijanje. Kasnije su mi poznanici rekli
da su odmah znali daje pucano u našu kuću!
Kako su znali? Sutradan su došli Lojzo i Enisa da pomognu u
čišćenju. Promatrao sam lica prolaznika da vidim kako ljudi
reagiraju na zločin. Neki Srbi se smješkaju kao da žele reći: -
Što su čekali? Što nisu selili! Držić bi rekao: - To su ljudi
nahvao! Čuo sam jednog čovjeka kako kaže: - Tko je ovo
učinio profesoru, majku mu... Iz svege što su učinili vidimo
da Srbi nisu otvoreni ljepoti umjetnosti. Njima ništa ne
predstavljaju sakralni objekti stari i po nekoliko stotina
godina.Taj nevjerojatno zaostao narod ne zna ni što su freske,
ni arabeske, ni vitraji, ni inkunabule, ni spomenici koje su
gradili veliki umjetnici. Oni bi uništili i djela Michelangela,
Tiziana, Leonarda, Raffaella i mnogih drugih.
Zato navodim tekst svoje kćerke Marije-Maje o Ferhadiji i
crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Podmilačju da se vidi kakva
su dva dragulja uništili srpski barbari:
101
Na prostoru od Podmilačja, u kojem je 1. ožujka 1993.
srušena zavjetna crkva sv. Ivana Krstitelja, podignuta
sredinom 15. stoljeća, do banjalučke centralne džamije
b'erhadije, koja je izgrađena 1580. godine, mogli bismo
nanizali više od tisuću sakralnih objekata, koje su srušili
sinovi sotone, opsjednuti mržnjom prema svemu što je
katoličko i muslimansko. Ova dijabolična dekstrukcija može
se protumačiti samo jezikom metafizike, odnosno
djelovanjem sotone koji se u ovim zadnjim vremenima
pojavljuje u osobama zločinaca, rušitelja i ubojica.
Počelo je, čini mi se, sa crkvom u Sarvašu koja je
spektakularno gađana za potrebe beogradske televizije.
Pošto je pogođen zvonik, čuo se mukli zvuk zvona, a potom
bolesni krici prisutnih: - Pogođen je! Zanimljivo je
napomenuti da su vojnici, koji su se stavili u službu Zloga,
prvo gađali crkve da bi potom prešli na rušenje drugih
objekata.
Crkva sv. Ivana Krstitelja nalazila se uz cestu koja vodi
prema Jajcu do kojeg ima 1. km. Ovo svetište pored zelenog
Vrbasa već više od 500 godina pohode hodočasnici iz zemlje
i inozemstva. U časopisu Serafinski perivoj/;/.«-.' "Godine
1910. u Podmilačje je došlo nekoliko tisuća hodočasnika a
bilo ih je od Drine i Dinarskih alpa, iz ravne Posavine,
ponosne Krajine i kršne Hercegovine - da iz iste Like i
Srijema, te iz drugih hrvatskih zemalja.
Prvi put Podmilačje se spominje 1461. godine u povelji
posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića.
102
Zahvaljujući "ujacima" (franjevcima), kojima nije bilo
zabranjeno raditi u doba turske vladavine, crkva u
Podmilačju je sačuvana. Crkva predstavlja jedno od
najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini kojoj su još od
turskih vremena pa do 1993. hodočastili milijuni vjernika
svih konfesija. Bijaše to srednjovjekovna crkva s lađom,
svetištem, sakristijom i tornjem. Zidovi debljine jednog metra
okruživali su lađu u obliku pravokutnika. Crkva bijaše
dugačka 15,85 a široka 8,50 m (bez sakristije). Zvonik, visok
29, s križem 31 metara. Podignuta je sredinom 15. stoljeća ,
a mješavina kontinentalne i primorske arhitekture ukazuje na
vezu između Jajca i Splita u to doba. Godine 1910. podignuta
je nova i veća crkva, te pritom srušeno pročelje i zvonik stare
crkve kako bi se mogla ukomponirati u novu kao pobočna
kapelica. Crkva je obogaćena 1960. godine postavljanjem
novog oltara u crno-bijelom mramoru koji je izveo splitski
klesar Antun b'rank. Mramorne kipove sv. Petra i Pavla
izradio je kipar Stipe Sučić s Rijeke, a oltarski križ Janez
Gregorka iz Kranja. Godine 1962. majstori Ante Carev i
Marko Dvornik iz Splita popločili su crkvu raznobojnim
pločicama. Crkva je ukrašena mozaikom Ive Dulčića
"Posljednja večera " (1914.) i skulpturom brana Kršinića
"Majka s djetetom". Godine 1915. postavljeni su vitraži Ive
Dulčića "Rođenje", "Veliki petak", i "Uskrsnuće", te postaje
križnog puta Krune Bošnjaka. Kip "Uskrsnuće Jairove kćeri"
Josipa Marinovića postavljen je 1916.
I danas se u narodu čuje priča kako je crkva sv. Ive noću
prenesena iz sela Pšenika na lijevoj obali Vrbasa u selo
103
Podmilačje na desnoj strani, jer su, navodno, Turci u njoj
držali koze.
Eto, tu crkvu, koja postoji već preko 500 godina i koju su
obišli milijuni vjernika poklanjajući joj ljubav, pokoru i krv -
zločinci su digli u zrak, pretvarajući u prašinu divne
artefakte, umjetnička djela, plod ljudskog duha i nadahnuća.
Naivni su oni koji misle da se rušenjem Božje kuće u
Podmilačju može srušiti Bog i narod koji vjeruje u Krista i
njegova preteču sv. Ivana Krstitelja. Ljubav će opet iz pepela
podići novu crkvu, kojoj će hodočastiti novi ljudi, novi
narodi.
Nekoliko mjeseci nakon rušenja crkve u Podmilačju, rušitelji
u Banjaluci nastavljaju započeto zlodjelo. Ovaj put sudbinu
srušene crkve doživjela je "bijela ljepotica", centralna,
najveća i najljepša banjalučka džamija - Ferhadija.
Prisjetimo se:
Ferhad-beg Sokolović bijaše veliki graditelj u Banjaluci. On
je, može se reći, udario temelj novom gradu, podižući razne
objekte. U 16. stoljeću podignuto je mnogo objekata, računa
se oko 200. Između ostalog, podignuta je i veličanstvena
džamija Ferhadija, turbe za Ferhad bega, mekteb, šadrvan,
hamam, vodovod, karavan-saraj, žitnice, most na Vrbasu i
na rječici Crkveni, oko 200 trgovačkih i zanatskih radnji,
mlin na Vrbasu sa tri kola, te kuća za bosanskog beglerbega.
Treba još spomenuti bezistan i medresu koja bijaše
najznačajnija škola među pet banjolučkih medresa. Ne zna se
točno tko je gradio Ferhadiju, ali se zna da je građena
104
1519/80. Ovakvu građevinu mogli su graditi samo vrhunski
neimari - odnosno mimari (arhitekti) i muhendisi (inženjeri).
Džamija Ferhadija specifična je po svom arhitektonskom
sklopu i takvu džamiju teško ćemo naći na ovim prostorima.
Dakle, bila je arhitektonski kuriozitet, prva markantnija
džamija koja se susreće na putu od zapada prema istoku.
'Tijekom stoljeća Ferhadija je popravljana, stradala je i od
požara, a u drugom svjetskom ratu oštećena je granatom
koja je *prošla" kroz šerefu koja je izmijenjena.
Poslije miniranja od Ferhadijeje ostalo nekoliko
fragmenata, te srušena munara koja se "naslonila " na turbe.
'Tako je nakon 413 godina postojanja bijela ljepotica, koja
bijaše glazba za oči, svojevrsni akcent grada, orjentir,
turistička atrakcija definitivno srušena dinamitom u 3 sata
izjutra 1. svibnja 1993.
Ostaje nam pitanje: kakvi su to ljudi koji ruše bogomolje i
jesu li to uopće ljudi kojima bi treblo uputiti ljubav i riječ, ali
nijedno ni drugo ne dopire do njihovih srdaca.
Dobri ljudi svih vjera ostaju zaprepašteni pred ovim
zločinima, te ne mogu vjerovati svojim očima. A ja se uvijek
iznova pitam: Bože, kakvi su to ljudi koji ne osjećaju ljepotu
umjetnosti, starine i vjere?!
Ali, Nazarećanin nas tješi: NE BOJTE SE! - jer zna da
Voditelj povijesti nikada nije dozvolio nadmoć zla.
105
7. svibnja 1995.
Sinoć su, nakon snažne detonacije, srušeni crkva i samostan
na Petrićevcu. Franjevac Alojzije Atlija (1915) umro je od
zlostavljanja 7. svibnja 1995. prilikom miniranja župne crkve
i spaljivanja samostana.
Oko stare petrićevačke crkve, koja je imala dva impozantna
zvonika, svake godine se sakupljalo na blagdan sv. Ante na
tisuće hodočasnika.Jedino 1945. kada su komunisti preuzeli
vlast, nije bilo nikoga. Sjećam se kad se mati vratila kući sa
suzama u očima. Rekla je: - Nitko nije došao!
Franjevci su na Petrićevcu još od turskih vremena. Zapravo,
franjevci su u Bosni već preko 700 godina. Često sam
navraćao u samostan u kojem mi je fra Stanko Buzuk
pokazivao bogatu knjižnicu. Fra Stanko je iznosio pred mene
unikate i raritete. Zamijetio sam i nekoliko izvrsnih slika
Gabrijela Jurkića. Jednom zgodom gvardijan Božić častio me
čuvenim iločkim vinom...
10. svibnja 1995.

Gotovo svaki dan odlazim u agenciju nekog Bojica koji mi
obećaje da će me prebaciti do Srpca, odnosno do Save. U
Banjoj Luci je postalo neizdrživo. Noću spavamo kao zečevi.
Svaku noć čekamo da opet na nas nešto ispale. Ugasili su se
svi oblici normalnog života. Četnički debelokošci od tude
muke stvaraju svoj kapital. Uzimaju ljudima posljednje
novce da bi ih potom likvidirali. Nevjerojatno je što su sve
106
činili da bi se domogli novca i dragocjenosti. Naročito ih
privlače njemačke marke.
12. svibnja 1995.

Zaboravio sam napisati da sam tijekom 1994. godine ilegalno
objavio tri zbirke pjesama i tako demantirao onu latinsku: -
lnterarma silent musae. Tako sam u bibliofilskom izdanju po
devet ili šest primjeraka objavio zbirku dječijih pjesama
Plave pjesme, zatim zbirku lirskih pjesama Bakin prijatelj i
zbirku epigrama Pilule. Imena ljudi koji su mi pomogli u
ovom izdavačkom poduhvatu, naravno, neću spominjati.
S Filipom Lukendom, župnikom iz Presnača razgovarao sam
uoči njegove pogibije. Sljedeće noći župnik Lukenda i sestra
Cecilija Grgić ubijeni su i bačeni u zapaljenu župnu kuću.
Nova crkva Svete Terezije od djeteta Isusa dignuta je
eksplozivom u zrak.
Nakon hrvatske vojne akcije Bljesak (1. svibnja 1995.) u
Banjoj Luci su se pojavili slavonski Srbi s traktorima. Nakon
izvjesnog vremena uspjeli smo zamijeniti kuću u Okučanima
s Mirjanom Grubor iz Okučana. Postoje naša kuća imala 8
soba, Mirjana nas je zamolila da prihvatimo dvije obitelji:
dvoje starijih (Stevo i Milena), te obitelj jednog milicionara
(Savo i Milka Curuvija i kćerka). Savo se pokazao kao
nečovjek. Kako je vrijeme odmicalo - postajao je sve drskiji.
Jednog je jutra rekao Božani: - Ovo više nije vaša kuća!
Drugim riječima: - Zašto već jednom ne selite! Nisu nas
mogli gledati! Selidba, dakako, nije zavisila od nas već od
107
samovolje političkih čimbenika. Ipak, svako jutro sam
odlazio do famoznog Bojica i njegove "agencije" - koja se
bavila legalnom pljačkom Hrvata. (Putovanje autobusom od
Banjaluke do Srpca stojalo nas je 800 DM) i moj prijatelj,
veterinar Kubelka, koji je ostao u Banjoj Luci, zauzimao se
za mene kod Bojića. Mnogi Hrvati danima su stajali pred
vratima "agencije" tražeći da ih stave na listu za odlazak. Svi
su htjeli što prije pobjeći!
Kamionom smo preko Mađarske i Slovenije poslali naše
najvrjednije stvari. U kutije sam poslagao sve svoje knjige.
Mi jadni i čemerni ostali smo d čekamo čas polaska. Stalno
smo bili u vezi s Majom i Dobrišom, koji su bili spremni da
nas dočekaju u Davoru. Maja je nekoliko puta odlazila u
Davor, razgovarala s načelnikom Alojzijem Jakirčevićem -
koji se pokazao kao veliki čovjek i humanist. Maja je sjedila
na obali i iščekivala naš dolazak. Međutim, mi se nismo
pojavljivali, jer su Srbi, kao što je u njih običaj, stalno
odgađali i lagali.
Pošto gube rat u Bosni i Hrvatskoj - Srbi postaju sve žešći.
Srbi iz Slavonije nisu ništa bolji od naših bosanskih, koji neće
da piju pivo iz zelenih boca. Kakav primitivizam! Zajednička
im je mržnja prema svemu što je hrvatsko.
Gotovo dva mjeseca sam svaki dan odlazio u grad do
"agencije" da vidim i čujem kada ćemo konačno krenuti iz
ovog pakla. Na Hrvatima i Muslimanima pojedine "agencije"
su zaradile tisuće DM, koje su otišle u džepove Karadžića i
njegovih trabanata. Srbi su koristili svaku priliku da od
108
jadnih i prestrašenih ljudi iščupaju što više novca i
dragocjenosti. Na mostu u Bosanskoj Gradiški uzimali su
"danak" u njemačkim markama. Tako je svaki vozač
kamiona plaćao "taksu" za ulazak u "Srpsku krajinu". Pljačka
Hrvata i Muslimana poprimala je sve čudnije forme i kao
takva bila "ozakonjena". Pritisak Save Ćuruvije i njegove
žene Milke bio je sve neugodniji. Nisu razgovarali s nama.
Šuteći su prolazili pored nas. Mržnja je izbijala iz svake pore
njihova lica. Vidjelo se da bi nas rado izbacili iz kuće. Oni su
za mene bili slika sveopće srpske politike: MRŽNJA BEZ
RAZLOGA! Mirjana ih je putem telefona pokušala smiriti.
Nisu nas više mogli podnositi. Mislio sam: - Bože moj, dali
smo im krov nad glavom, dali smo im svoje krevete, svoju
kuhinju, služili su se našim posuđem, ložili su naša drva - a
oni nikako da nas ostave na miru. Sjetio sam se stare izreke: -
Čuvaj se čovjeka kome si pravio usluge!
Počeo sam bilježiti fragmente za biografiju. U zlu ne trebalo:

- Po milosti Božjoj sam vjernik-kršćanin, u životu veliki
grešnik, po zanimanju profesor, koji se trudi da bude bolji
nego što jeste. Moja imovina u Banjoj Luci sastojala se od
četiri kuće: dvije male i dvije velike. Male su srušene nakon
zemljotresa. Ostale su dvije velike. Imetak su mi još žena i
dvoje djece: kćerka Marija-Maja i sin Dobriša. Žena mi se
zove Božana, koja je plemenitija i bolja od mene. Pomaže
sirotinji i voli životinje: koze, kokoši i pse. Voli i cvijeće,
koje svako jutro zalijeva. Spavam sve mirnije jer imam Oca
kojem je sve moguće. Sinovi sotone tri puta su pokušali da
me ubiju. Prvi put je Đuro Kopanja iz Glamoča ispalio na
109
našu kuću 60 metaka iz kalašnjikova. Drugi put je nepoznati
zločinac bacio pred kuću dvije ručne bombe kašikare, koje su
polomile stakla na prozorima do ulice, a treći put je srpska
milicija, pod dirigentskom palicom načelnika Radića i
Predraga Lazarevića ispalila bazuku na moju radnu sobu...
Konačno je stigao i taj sudbonosni dan, dan odlaska, kad sam
morao napustiti svoj rodni grad, u kojem sam proživio lijepe
trenutke, u kojem sam službovao kao profesor i u kojem sam
osnovao obitelj. Dan bijaše sunčan. Autobusi su nas čekali
pred barakom na bivšoj Paskulinoj ciglani.
Susjed Ilija, iz Zenice, pomogao nam je nositi torbe i ispratio
nas sa suzama u očima. Na ispraćaj je došla i komšinica
Timka Mešinović, koja je Božani na rastanku poklonila
nekoliko svilenih marama. S nama je bio i Artur - škotski
ovčar, koji se teško snalazio u novoj situaciji. Ljudi su se
motali oko autobusa i čavrljali kao da putuju na izlet. Nitko,
izgleda, nije bio svjestan da napušta svoj grad, svoje
uspomene, svoja groblja, svoj dom i svoju ulicu i da odlazi u
novi, nepoznati svijet.
Konačno smo ušli u autobus, posjedali i krenuli. Artur je sjeo
na zadnje sjedište i gledao kroz staklo kao pravi vandrokaš.
Napuštali smo našu dragu Banja Luku. i uzdahnuli!
Gledajući kroz prozor opraštao sam se od dragih zdanja:
katoličke katedrale, tvornice duhana, učiteljske škole u kojoj
sam radio. Prolazeći kroz Bojica han pogledao sam prema
groblju svetog Marka na kojem počiva moja majka Marija, a
onda sam okrenuo glavu na desnu stranu i ugledao, u daljini,
110
trapisku crkvu. - Doviđenja, dragi moji trapisti Nivardi,
Topići, Mohori i ostali...
Nijemo pozdravljam Budžak, njegove kućice, vrtove, a onda
prolazimo kroz Derviše, Zalužane i Trn - sve hrvatska sela -
pusta i opljačkana. Koliko uspomena, koliko sjećanja!
Potom Klašnice, šareno cigansko naselje, Laktaši s banjama,
u daljini se nazire Aleksandrovac, samostan časnih sestara s
crkvom gdje je živio moj prijatelj don Marin iz Dalmacije i
uski put koji nazivaju "kanal" kojim se kotrljamo do Srpca.
Naslonjen na Božanino rame razmišljm: - Bože moj, što da
mislim o Srbima? Učinili su me beskućnikom, učinili su me
nesretnim čovjekom, oteli su mi dom i zavičaj, rasturili mi
obitelj. Tri puta su me htjeli ubiti. Isuse moj, što da radim? -
Oprosti im - kaže Nazarećanin i ja im, eto, dajem oprost.
Autobus se trese, nosi me u drugi, nepoznati prostor. Padaju
mi na pamet stihovi francuskog pjesnika Heredije: -
Napustih, jao, svoj otok sretni...
Jedna je knjiga,dakle, dočitana i zatvara se. Idemo dalje uz
Božju pomoć!
Uz put nas zaustavljaju grupe vojnika JNA. Ljudi u autobusu
strahuju. Hoće li nas istjerati iz autobusa? Hoće li nas
pretresati? Nikad se ne zna. Na kraju smo se zaustavili u
blizini Save. Milicioneri ulaze u autobus i traže dokumente.
Na obali Save dočekuju nas Alojzije Jakirčević, načelnik
Davora i Miloš, načelnik Srpca. Rukovali smo se. Jedan
111
kapetan, gledajući Artura, upita: Je li to taj pas? - Da, to je taj
pas! - rekao sam. Bili su, dakle, obavješteni o kretanju moje
malenkosti. Ušli smo u prvi čamac. Artura smo jedva uvukli,
bojao se vode. - Doviđenja Bosno! - šapnuo sam gledajući
kako čamac siječe valove. Motor je brektao i ubrzo smo se
našli na drugoj obali, obali spasa, slobode, radosti i vedrine.
Za nama su ostali mrak, mržnja, smrt, krv, palež i ljudska
bijeda. Davorčani su nas dočekali s ljubavlju, kafom,
sokovima i kolačima. Tako se završio naš progon.
Ispratila nas je mržnja - a dočekala kršćanska ljubav.
112
EPILOG
Možda će netko, čitajući ovu knjigu, zaključiti da imam nešto
protiv Srba. Ne! Mržnja mi je potpuno nepoznat osjećaj, jer
je moj svjetonazor obilježen kršćanskom dimenzijom. Pošto
sam u Banjoj Luci bio osupnut ponašanjem i zločinima Srba,
smatrao sam svojom građanskom dužnošću da neke objekcije
pribilježim da bi buduća pokoljenja znala kako se živjelo u
"vremenima mraka" i pomračenih umova.
S obzirom da nemam dlake na jeziku, mislim da lopovu treba
reći da je lopov, zločincu treba reći da je zločinac, a dobrom
čovjeku treba reći da je - dobar!
Stoga svim zločincima, koji su, direktno ili indirektno,
okrvavili ruke ubijanjem nevinih, pručujem: Pokajte se!
Obucite kostrijet, pospite se pepelom, upalite svijeću za sve
duše ubijenih, molite Boga da vam oprosti, postite, idite u
manastir! Potrebno je da počnete ponovo moliti kako bi se
razriješili zemaljski problemi: ratovi, terorizam, tlačenje,
nemoral, pornografija, raspadanje obitelji, korupcija.
Upamtite: čežnja za Apsolutnim je prirodna i urođena
čovjeku.
Spasite, dakle,duše svoje i nemojte se ponašati kao da ćete na
zemlji ostati vječno.
113

Vrijeme Mraka Anto Ćosić PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vrijeme Mraka Anto Ćosić PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

DUGIN RATNIK Anto Ćosić – VRIJEME MRAKA

Aleksandar Aco Ravlić

Banja Luka - to je dobri biskup Franjo Komarica, to je

25. rujna 1990.

10. listopada 1990.

28. listopada 1990.

22. rujna 1992.

28. rujna 1992.

10. prosinca 1992.

26. listopada 1992.

23. studenoga 1992.

20. prosinca 1992.

29. prosinca 1992.

26. siječnja 1993.

29. siječnja 1993.

30. siječnja 1993.

31. siječnja 1993.

15. ožujka 1993.

23. ožujka 1993.

28. ožujka 1993.

15. travnja 1993.

14. svibnja 1993.

Pobjeći, pobjeći nekamo,

16. svibnja 1993.

21. svibnja 1993.

25. svibnja 1993.

21. svibnja 1993.

Skandalozna je indiferentnost svjetskih političara prema

30. svibnja 1993.

11. ljipnja 1993.

30. lipnja 1993.

12. srpnja 1993.

15. srpnja 1993.

11. srpnja 1993.

Svatko ide svome kraju

23. srpanj 1993.

25. srpnja 1993.

21. kolovoza 1993.

22. kolovoza 1993.

24. kolovoza 1993.

21. kolovoza 1993.

21. rujan 1993.

26. rujan 1993.

21. rujan 1993.

11. studenog 1993.

15. studenog 1993.

21. studenog 1993.

23. prosinca 1993.

11. veljače 1994.

14. veljače 1994.

13. ožujka 1994.

16. ožujka 1994.

21. ožujka 1994.

21. travnja 1994.

25. travnja 1994.

18. svibnja 1994.

21. svibnja 1994.

21. svibnja 1994.

11. srpnja 1994.

13. kolovoza 1994.

21. kolovoza 1994.

23. kolovoza 1994.

24. kolovoza 1994.