IMAJU LI BOŠNJACI ELITU?

Na marginama značajnog izdavačkog projekta VKBI Ko je ko u Bošnjaka, naš suradnik

pokušava odgovoriti na važno pitanje mjesta, uloge i značaja bošnjačke inteligencije u
oblikovanju duhovnosti tog naroda i njegove države

Ne može se iz vida ispustiti činjenica da se pored projekta Ko je ko u Bošnjaka,

tiskanog prije skoro dva mjeseca, prolazi kao pored "turskog groblja". To se, naravno,
odnosi na Bošnjake. Osim jednog novinskog prikaza i malo priče po elektronskim
medijima, projekt uobličen u knjigu ne prati medijska pompa. Nema ni osporavanja, ni
pojedinačnih javnih, mada ima privatnih pritužbi, ni hvaljenja, niti bilo čega drugog što
svakako iziskuje jedno ovakvo izdanje. A to izdanje odista jeste značajno i u
kulturološkom, i u povijesnom, i u nacionalnom i u političkim smislu za bošnjački
narod.

Njegova značajnost proizlazi prije svega iz činjenice da je jedan narod, pa ma kako

se on zvao, ko on bio i gdje živio, prvi put u svom stoljetnom trajanju samostalno i
slobodno leksikografski prikazuje sebe u datom društvenom i vremenskom trenutku.
Sa Bošnjacima se ovim projektom to događa. U tom smislu on za njih ima izvanredan
značaj, bez obzira na mjesto, način i sudionike njegovog izvođenja. Sama ta
činjenica kod svih ozbiljnih ljudi izaziva i treba da izazove znatiželju i pozornost.

Potrošna roba Međutim, ovo nije prvi bošnjački leksikografski projekt. Do sada su se
oni samostalno pojavljivali u okviru pojedinih leksikografskih područja, posebice
književnosti. Od takvih izdanja treba pomenuti djelo Hazima Šabanovića Književnost
Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Amira Ljubovića i Sulejmana
GrozdanićaProzna književnost BiH na orijentalnim jezicima te Fehima
Nametka Pregled književnog stvaranja BiH Muslimana na turskom jeziku. Od
ostvarenja koja su pretendirala da obuhvate cjelinu bošnjačkog duhovnog bića i sve
oblike njegovog opstojanja, življenja i izražavanja treba spomenuti radove Safvet-
bega BašagićaZnameniti i zaslužni Hrvati i Bosanski muslimani kao javni radnici u
Turskoj, djelo Smaila Balića Kultura Bošnjaka, Mahmuta Traljića Istaknuti
Bošnjaci kao i projekt u izradi Bošnjački biografski leksikon Bošnjačke zajednice
kulture Preporod.

Od svih navedenih leksikografskih izdanja Ko je ko u Bošnjaka se izdvaja time što je

on po naravi samog izdanja, uobičajenog u svijetu već stotinjak godina, primarno
elitističke naravi. On sam po sebi istražuje, predstavlja i uobličava bošnjačku elitu.
Dajući pregled životopisa živih ljudi, osoba koje okupiraju određene profesionalne i
društvene pozicije u datom trenutku, on sebi i drugima predstavlja ono što je
najizraslije u jednom narodu.

Da li Bošnjaci imaju elitu? Da li bošnjački narod dozvoljava uspostavu vlastite elite?

Da li su Bošnjaci spremni i sposobni imati pozitivan odnos prema vlastitim
autoritetima, vlastitoj eliti, ili se uvijek pozitivnije odnose prema drugima? Kakva je
uloga bošnjačkih intelektualaca u životu vlastitog naroda? Kroz savremeni bošnjački
razvoj latentno se postavljaju ova pitanja, mada se na njih, najčešće, ne daje
eksplicitan odgovor.
I bez detaljnijeg istraživanja se može reći da Bošnjaci nikada nisu imali niti danas
imaju elitu, u evropskom značenju toga pojma. Ne zato, i to je ono što cijelu stvar čini
tragikomičnom, što ljude elitističke naravi, znanja i zvanja nisu imali, nego zato što se
unutar sebe nisu mogli dogovoriti ko elita jeste. Političari to uvijek priskrbljuju za
sebe. A kako su oni potrošna roba, tj. danas jesu - sutra nisu, i kako političari postaju
ne talentom i kvalitetom, nego raznim vezama i zaslugama, onog trenutka kada im
prestaje mandat, padaju u zaborav, jer se tu nemamo čega sjećati. Ko se danas
sjeća čitave bulumente komunističkih funkcionera koja je Bosnom vladala pedeset
godina. Niko. Samo su dva-tri čovjeka preživjela. A imali su apsolutnu vlast.
Umjetnike i znanstvenike po pravilu, i samo tako, slavimo kada umru. Primjeri
su Meša Selimović i Mak Dizdar.

Kvaritelji mladeži Dok su na cijelom južnoslavenskom jugu i srednjoj Evropi ne tako

davno elite stvarale nacije, a time i države, to kod Bošnjaka nije bio slučaj. Veliki
Bošnjaci, kojima se danas dičimo, kao Bašagić, Ćatić, Osman Nuri Hadžić i dr., na
početku stoljeća bili su proglašavani kvariteljima mladeži, šeširdžijama, povlašenim i
izrođenim sinovima, samo zato što su imali realan odnos prema civilizacijskim
tekovinama Zapada. Prva bošnjačka zapadno obrazovana inteligencija nije
sudjelovala u političkom predvođenju svoga naroda. Ne zato što to oni nisu htjeli ili
znali, već zato što im to nije bilo omogućavano. Bošnjački tradicionalni politički
establišment, smatrajući svoju misiju poslanjem, a sam neupućen u latinsko pismo,
za pisare vlastitih proglasa uzimao je srpske učitelje, a ne domaće sinove.

Situacija se ni na kraju stoljeća nije bitnije izmijenila. Bošnjački politički establišment,

nošen revolucionarnim žarom, mada on riječ revolucija posebno mrzi, ne znajući ni
šta ona znači, niti bošnjačke intelektualce ima uza sebe niti su mu oni potrebni.
Inteligencija stasala u onom bivšem, zna se dobro kom sistemu, preko noći je
proglašena nevažećom, iskvarenom, prevaziđenom. Taj najznačajniji bošnjački
intelektualni kapital, jer ljudi su nam, kako kažemo, najveće bogatstvo, čak ni u
obranu zemlje nije dovoljno uključivan. Prihvatali su se, i samo prihvataju, pojedinci
koji čine klimoglavni dekor brojnih manifestacija. Samo oni koji misle kako "šef" misli,
odnosno oni koji ne misle. Po pravilu se takvi pojedinci isture pred narod i njima se
maše kao bošnjačkom inteligencijom. Naravno, zauzvrat se oni dobro situiraju. A kad
mladi vide kako prolaze starije kolege, izlaz sebi traže "preko Bare".

Jednom riječju, bošnjački intelektualci nisu bili subjekt povijesnog izrastanja vlastitog
naroda i zemlje. Posebno to nisu s obzirom na njihovo znanje, dakle dužnosti i
odgovornosti. Pitanje zašto je to tako sukladno je upitnosti Mile Stojića o
začuđujućoj šutnji bošnjačke inteligencije nad propadajućim stanjem naroda i države
u zadnjem broju Dana. Sterilnost i pospanost bošnjačke inteligencije jeste i u tome
što zabrinutost nad stanjem Bošnjaka postavlja Stojić, a ne neki od Bošnjaka. Jedna
od tih bošnjačkih intelektualnih paradoksalnosti desila se ovih dana jednom mom
prijatelju kada je u Mostaru njegovu novoizašlu knjigu Bosna u ogledalu pred
autoritativnim skupom javno nahvalio Čedo Kisić. Poslije toga su se bošnjački
intelektualci, koji su do tada tu knjigu prešućivali, naprosto utrkivali u hvalospjevu
autora, što je ovome bilo i smiješno, i žalosno ali i signifikantno.

Nema nevinih Da ne bi stvar izgledala jednostrano, jer ona takva i nije, treba reći da
ni bošnjački intelektualci u cijelom odnosu nisu nevini. I oni su se, takvi kakvi jesu, a
nikada im nije bilo lahko, političkim pokretima uglavnom pridruživali. I to samo u
onom trenutku kada je bilo očito koja je opcija pobjednička. Kada se znalo ko je vlast,
oni su bili tu. I naravno, tada dolazi do prekrajanja biografija, presvlačenja uniformi,
što je posebno bio slučaj sa prilaženjem Stranci demokratske akcije kada se uvidjelo
da je ona održiva vlast. Na taj način su služili svakom režimu, pa i postojećem.

Nikada nisu imali hrabrosti i odvažnosti da djeluju u Ako prelistate

ime domovine i naroda, nego u interesu sitnog knjigu Ko je ko u
šićara davanog od vladajućeg establišmenta. Svoja Bošnjaka, vidjet
neslaganja sa režimom u pravilu su iznosili tajno, a ćete da nije
ne javno. Tako rade i danas, promovirajući političko idealna. Tu
licemjerje kao vlastitu etiku. Časni pojedinci koji su nedostaje mnogo,
nastojali očuvati duhovnu autonomiju, politički i mnogo ljudi. Tu
intelektualni integritet proglašavani su ili "borcima nema četverice
za vlast" ili nepodobnim. Istina, u svemu tome velikih Bošnjaka:
postoji i talog negativnog iskustva, lošeg pamćenja, Abdulaha
pametne obazrivosti, socijalnog instinkta koji govori Šarčevića,
da se u ovoj zemlji ni po čemu nije pametno isticati, Rusmira
da ti se sve može oprostiti osim uspjeha, da tvoju Mahmutćehajića,
karijeru ne određuje tvoj rad i tvoj kvalitet, nego Muhameda
neki drugi parametri, itd., itd. Kako nekad, tako i Filipovića i Izeta
danas. Sarajlića

Ako prelistate knjigu Ko je ko u Bošnjaka, vidjet će te da nije idealna. Tu nedostaje

mnogo, mnogo ljudi. Tu nema četverice velikih Bošnjaka: Abdulaha Šarčevića,
Rusmira Mahmutćehajića, Muhameda Filipovića i Izeta Sarajlića. Tu nema ni
preko hiljade onih pojedinaca koji na poslani upitnik nisu odgovorili, i pored brojnih
naknadnih pozivanja. Ti ovaj projekat nisu opstruirali, vjerovatnije je da ga nisu
shvatili, ili su iz poslovične bošnjačke neposlovnosti zaboravili odgovoriti. Bilo kako
bilo, stanje sa Bošnjacima najbliže mi se čini stavu jednog običnog čovjeka,
gastarbajtera, koji kaže da je razlika između Hrvata i Bošnjaka u tome što će Hrvat
dati za šahovnicu (hrvatsku zastavu) 100 maraka i mahati njome, dok Bošnjak neće
mahati zastavom sa ljiljanima ni za 100 maraka. Bez pretenzija na zaključivanje
može se reći da je ovo izdanje samo odraz bošnjačkog stanja u ovom trenutku i svi
njegovi nedostaci (ako ih i ima, ja o njima ovog puta neću pisati) odraz su toga
stanja, a ne rada i pregnuća izdavača, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.

Prije 100 godina Ovaj projekt je odlična informaciona osnova za brojna

unutarbošnjačka smjeravanja. Tako je interesantno da je tačno prije 100 godina,
dakle 1900. godine, bilo samo deset Bošnjaka sa fakultetskom diplomom. Radi
odavanja dužnog poštovanja tim pionirima znanosti kod nas, a radi i same
stogodišnjice te činjenice, prisjetit ćemo se njihovih imena. To su bili: Ćamil
Karamehmedović, dr. Ahmed i Ibrahim Defterdarević, dr. Halid, Abdulselam i
Mahmud Hrasnica, Muhamed Kulenović, Hašim Badnjević, dr. Safvet-beg
Bašagić i Šemso Salihbegović. Od njih deset prvih osam su bili pravnici, deveti
filozof, a deseti veterinar. Četrdeset godina kasnije, dakle 1940. godine, bilo je 800
Bošnjaka sa fakultetskom spremom, na svakih hiljadu Bošnjaka dolazio je jedan. U
spisku od njih 600, sačinjenom od Husejna Alića, nalazimo 224 pravnika, 121
profesora, 40 teologa, 83 inženjera, 69 liječnika, 29 ekonomista, 19 veterinara i 18
apotekara.
Na kraju dvadesetog stoljeća situacija je radikalno promijenjena. Tome je najviše
doprinio onaj mrski komunizam (ne ponovio se), njegov koncept socijalne države,
kada se i sirotinja dočepala škole. Mnogo štošta se na prvi pogled promijenilo, ali
mnogo toga, nažalost, i ne. Kvantitativni porast bošnjačkih intelektualaca ne znači,
niti je automatski značio, i kvalitativno rješavanje bosanskih i bošnjačkih pitanja.
Povijest bošnjačkih nesporazuma sa samima sobom, o čemu ćemo pisati nekom
drugom prilikom, odgonetanje čeka od ljudi sabranih i u ovoj knjizi.

Arhiva Dani
187