Pedro Calderon de la Barca: Život je san

Dramu Život je san napisao je 1636. godine španjolski barokni pisac Pedro Calderon
de la Barca, posljednji veliki pisac zlatnog vijeka španjolske književnosti. Od njegovih su
drama najpoznatije tragedija Sudac Zalamejski, filozofska drama U mom životu sve je istina i
sve je laž, te povijesna drama Ljubav poslije smrti. Priloženi ulomak je Sigsmundov monolog
iz prvog čina, druge scene.
Sigismund je sin kralja Poljske, od rođenja zatočen u kuli. Naime, pri Sigismundovu
rođenju, njegova je majka umrla, na što ga je Bazilije dao zatvoriti u kulu kako nikada ne bi
vidio svijetlo dana, te nikada ne bi postao kraljem. Proročanstvo je davno kazalo da će se
Baziliju roditi nesretan sin, najgori, najnepravedniji i najdrskiji od svih kraljevića, pa je on
želio spriječiti da dođe do takve sudbine. Ovo djelo obrađuje neke od tema baroka – je li
sudbina već zapisana ili ju stvara čovjekov život? Je li moguće sudbinu izbjeći vlastitim
izborima? Kakav utjecaj ima roditeljski odgoj na sudbinu pojedinca? Bazilije je fatalist.
Vjeruje u proročanstva, sudbinu, astrologiju, te život vlastitoga sina prepušta u njene ruke.
Bazilije misli da je čovjek nemoćan, no ako je sudbina predodređena, u kojemu je trenutku
čovjek u mogućnosti upravljati svojim životom? Smatra kako je jedini način izbjegavanja zle
sudbine da zatvori Sigismunda dalje od ostatka svijeta, dalje od dvora. No upravo na taj način
on omogućuje i determinira predviđenu sudbinu. Sigismund, zatvoren, sam u tamnici,
promišlja o svome životu, pita se što je skrivio da ga se zauvijek zatvori: „(…) rodivši se kakvu
zloću ja pokazah prema vama?“. Postavlja pitanje ljudske slobode, jer čovjek je, čini se,
rođen s grijehom: „(…) jer čovjekov grijeh najveći u tome je što se rodi.“. Ima li čovjek ikada
moć upravljanja nad svojom sudbinom ili je ona zapisana od rođenja? Vrijedi li se truditi ako
je sve predodređeno, a jednoga će dana pasti u zaborav? Time se otvara i vječito pitanje –
zašto sam ja ovdje? Ako je život nepredvidiv, ne znamo što nam donosi sutra no ne možemo
to ni promijeniti, onda čovjek gubi sebe. Postajemo „ljudi bez kompasa“ jer nemamo nikakvu
kontrolu nad onime što se događa oko nas. Tek u trenutku kada Sigismund nadvlada sebe,
nadvlada i sudbinu te ju stavlja u svoje ruke. Kroz cijelo se djelo miješaju stvarnost i privid, od
samog početka drame kad se pojavljuje Rosaura prerušena u muškarca, pa do Sigismundova
povratka na dvor kad povjeruje da je sve do toga trenutka bio san.
Tema je svevremenska, njome su se bavili mnogi pisci. Postavlja se pitanje što je
zapravo realnost? Na što možemo, a na što ne možemo utjecati? Bazilije je lik koji
predstavlja ljudske predrasude. Još su i danas mnogi poput njega, žive u vlastitoj stvarnosti
te ne prihvaćaju da se svijet mijenja.