I SNAGA I SLABOST SU U SRCIMA

Srce. Mišić koji ne odmara, impozantno služeći tijelu, ne samo za održavanje fizičkog života, nego i
kao kolijevka duše. Srce je topla posteljina koja bdije nad osjećajima, poput rasplamsane vatre
feniksa, čuvajući energiju života, pokrečući život i njegov smisao. Ali sve je to očima nevidljivo,
mozgu neshvatljivo, dodiru neopipljivo, potpuno apstraktno, efermerno, nepostojano. Sva ljepota
krije se u njemu, a tako je sićušno. Krajnje pitanje je da li uopšte njegova energija i moć postoje, i
ako postoje, zašto je srce tako lahko slomiti ?

Noć. Subota. Cijeli grad je ispunjen ljudima željnih odmora i zabave, ispunjen životom i srećom.
Adnan se sprema za veliko putovanje. On sutra napušta državu i ide u vojsku na Daleki istok.
Njegovo srce normalno pulsira. Stara, sa naboranim čelom i obrazima, Adnanova majka pegla mu
košulju. Sa najvećom toplinom, ljubavi i suzama u očima ispraća ga na njegovo dugo putovanje.
Njezina ljubav ne može se riječima mjeriti, ne postoje granice niti barijere ljubavi u njenom srcu
prema Adnanu. On je ljubi i obećava da će se javiti kada stigne.

Jedan je sat iza ponoći. Adnanovu majku budi komšija. Avion koji je prevozio vojnu jedinicu zajedno
sa Adnanom je srušen. Trzajući se, iskače iz kreveta. Njezino srce ubrzano pulsira. Svijet se njezin
gasi, grad se mrzne, a vrijeme usporava. Istrčavajući izbezumljena na ulicu, počinje plakati. Baš
poput tamne strane mjeseca, njeno srce je sada prekriveno tamom. Za nju više ne postoji ništa
pozitivno, ne postoje ni prijatelji, ni vlast, ni država, ni Bog. Njenog Adnana više nema. Bijes. Mnogi
zastupaju mišljenje da je ovo čovjekovo najstrašnije osjećanje. Osjećanje koje ruši sve pred sobom.
Gazeći svaki atom onoga ko stane pred njega. Bijes je jedino ono što je u tom trenutku prekrivalo
krhko srce Adnanove majke. Taj bijes je jedini razlog koji je održavao to srce u životu. Ali, kao
stiropor na vjetru, bijes sada njiše njezino srce. Njeno srce je sada otvoreno nuklearno jezgro koje
ispoljava abnormalno enormne talase negativnih emocija. Ti talasi potajno provlače pojam “Pravda”.
Pravda? Pravda za ugašeni mlad život ? Da li postoji Pravda koja može da zadovolji njeno srce.
Pravda koja može da vrati majčinu zakletvu, jedini razlog njenog postojanja ? Ta pravda ne postoji, i
njeno srce nikad neće popraviti pravda. Opcija ponestaje. Srce počinje da iskače iz njenog tijela.
Osveta. Osveta je način. Ali kako se osvetiti ? Osveta sada postaje slabost u srcu majke. Osvetom
se postiže gori kontraefekat i pitanje je da li je ona i izvediva. ali opet je jedina njezina opcija ? Srce
počinje usporavati. Njezine misli se gube. Gubi se nada. Jedino ono što joj je u tom trenutku
preostalo. Bez smisla za život, bez nade za budućnost, bez energije, bez izlaza. Puls se utišava.
Pulsa više nema.
Nada, uvjerenje koje zadnje umire, nada je ideja i uvjerenje u pozitivan ishod. Ona je posljednji
fragment života Adnanove majke. Pojavljuje se svjetlost. Kao silueta, on joj obasja krevet. Pojavljuje
se Adnan. Trčeći prema majci diže je sa bolničkog kreveta. On je živ. Ona to ne sanja, to je realnost.
Puls se ubrzava. Adnanove suze bude njegovu majku. Njezino srce je jače nego ikada prije.

Srce je posrednik koji vezuje duše. Njegova suštinska snaga dolazi iz energije duša koje on vezuje.
Taj paradoks koji daje snagu, ona emocija koja je najstrašnija u srcu, zapravo je i ono što je ujedno
najveća slabost. Emocija koja daje istinsku snagu je tu, do zadnjeg momenta jednog života, nada,
izvor energije, tamo gdje nema izlaza, tamo gdje poenta ne postoji. Zapravo, sa sigurnošću kažem,
nada je poenta života, ona je uvijek realna, vječna i sveprožimajuća. Bez nade, nema budućnosti, a
bez budućnosti, nema života.