Empedoklovo učenje o ljubavi i mržnji

Budale! Ta plitke su im misli,kada doista vjeruju da,

da može postati ono, što prije nije bilo, ili da
nešto može umrijeti i sasvim propasti

- Empedoklo - O prirodi
Fragment 9.

Empedoklovo učenje o ljubavi i mržnji

Empedokla valja smatrati osnivačem teorije elemenata - a pored bavljenja filozofijom

Aristotel ga navodi i kao osnivača retorike, te se pored tog za Empdeoklea kazuje da je i
osnivač sicilijanske medicinske škole. Svoju filozofiju Empodoklo je iznio u spjevu O prirodi
i religizno - etičkom spisu Očišćenja. U navedenim poemama Empedoklo je u oko 5000
stihova, a od kojih je danas sačuvano ne više od 450, prvi pokušao da posreduje između
elejskog bića i stvarnog svijeta čula - odnosno između jednog i mnoštva. Kako kazuje Željko
Kakuđerović, filozof iz Agrigenta je, takođe sa svoja četiri tvarna načela načinio i logički
međukorak između jednog načela prvih filozofa i beskonačnih načela Anaksagore i atomista.
Suprotno učenjima prvih filozofa (istraživača prirode) koji su prapočelo i prapočetak svih
stvari tražili u jednom načelu, koji svojim kretanjem oblikuje i definira kretanje svega,
Empedoklo uzima za osnov svega više načela, koji su kvalitativno određeni te smatra kako
kazuje Branko Bošnjak da su četiri elementa: vatra, voda, zrak i zemlja - sve proizveli svojim
miješanjem. Po tom shvatanju niti išta novo postaje, niti pak propada, nesve ovisi o miješanju
ili razdvajanju ta četiri već postojeća kvalitativno određena i nepromjenljiva elementa.

O karekteru ta četiri elementa Empedoklo u spisu O prirodi kazuje: Ne može sasvim nešto
postati iz onoga, što nikako ne postoji, a neizvedivo je i nečuveno, da postojeće može sasvim
propasti, jer će uvijek biti ondje, kamo ga jednom netko postavi.

Theodor Gomperz je smatrao da se Empedoklovo učenje o četiri elementa ne pojavljuje samo

kog Grka, već je ono zastupljeno i u narodnim običajima i vjerovanjima naroda poput Indijaca
i Perzijanaca. Njegova namjera je bila da pokaže kako je ovo učenje ništa drugo do jedan
opštečovečanski pogled na svet, a ne nikakva osobenost Empodoklea ili nekog drugog
mislioca.

Aristotel nas u Metafizici obavještava je Empodoklo prvi naveo četiri tvarna elementa, te se
uz sve uticaje prethodnih filozofa na njega, treba smatrati za filozofa koji je uveo ovakvu
raspodjelu. Kaluđerović navodi da se sa Empedoklom dešava još nešto dotad nezabeleženo:
sva četiri elementa zauzimaju položaj izvornih načela, nijedan nije pre drugoga niti ima nešto
drugo što bi bilo fundamentalnije od svih njih. Pošto su svi prethodni pokušaji dovedeni u
pitanje Parmenidovom tvrdnjom da iz jednog ne može nastati mnoštvo, Sicilijancu
(Empodoklu) se učinilo ispravnim da utrdi da jedino mnoštvo jednakih i krajnih archai ili
elemenata može doprineti prevladavanju elejske teze.

Ta četiri elementa su sve prizveli svojim kretanjem - po Empedoklovom shvatanju niti išta
novo postaje, niti pak propada, nego je sve uvjetovano o miješanju ili razdvajanju ta četiri već
postojeća - kvalitativno određena i nepromjenljiva elementa. Empedoklo o elementima i
njhovom djelovanju nas obavješava u svome spjevu, da su Elementi svi jednaki po jakosti i
porijeklu. Jedan od njih vrši ovu, drugi onu službu, svaki (ima svoju) osobinu, a naizmjence
vladaju tokom vremena. I osim njih ama baš ništa ne pridolazi niti prestaje, jer da su sasvim
propali, ne bi (ih) više bilo. No, što bi moglo tu cjelinu uvećati i odakle bi to došllo? A kako bi
propala, kad ništa nije prazno od ovih (elemenata)? Ne, samo oni postoje, a time, što oni
jedan kroz drugi kruže, postaju sad ovo, sad ono, i tako dalje i dalje,uvijek slično.
Sami elementi u svome prapočetku ne egzistiraju odvojeno - svaki za sebe - nego su svi skupa
u jednoj smjesi, koju Empedoklo naziva Sfairos (kugla) - a koja za njega predstavlja Jedno,
opće, koje sve u sebi obuhvata, miruje i u njeme nema ništa pojedinačnog. Općenitost postoji
kao jedinstvo, ima oblik kugle i potencijalno sadrži u sebi mnoštvenu objektivnost svijeta. Ta
cjelina razdvaja istorodno, a spaja raznorodno, i u toj harmoniji sve počiva kao opća
neodređenost.

Određujući karakter sfairosa Empedoklo kazuje da je sfairos sa svih strana (sebi) jednak i
svuda beskrajan, sfairos u obliku kugle, radujući se samoći, koja vlada uokolo .... sa leđa mu
se ne viju dvije grane, (niti) ima noge ni brza koljena ni mušku snagu, koja oplođuje, nego
bijaše kugla i (sa svih stana) samoj sebi jednak.

Proces razdajanja jednog iz sfairosa i njegove tišine prema postepenom stvaranju i formiranju
mnoštva - odnosno razdvajanja raznorodnog i spajanja istorodnog nastaje uslijed djelovanja
dvaju prirodnih sila: Ljubavi i Mržnje. Stanje Sfairosa Empedoklo okarakterizuje (u kome
nema praznog prostora) kao potpunu vladavinu Ljubavi, kasnije postepeno djelovanje Mržnje
počinje tu cjelinu razdvajati i formirati mnoštvo. Na samom vrhuncu moći Mržnje, Ljubav
ponovo počinje da jača i sve se postepeno vraća u svoje prvobitno izvorište - Sfairos.

Empedokle o vječnom djelovanju i sukobu između Ljubavi i Mržnje kazuje:

Kao što (Mržnja i Ljubav) i prije bijahu, (tako) će i (dalje) biti, i neće, mislim, beskrajni vijek
nikada biti lišen njih dviju.

Simplicije obrazlažući Empedoklovo učenje o elementima kazuje da Ljubav i Mržnja su dva

vječna i nepostala princpia, koji postoje uz četiri elementa, stoga Empedoklo za objašnjenje
svijeta uzima ne četiri principa nego njih šest. Uzrok svom kretanju jesu Ljubav i Mržnja, kao
i uzrok oblikovanja svih stvari, jer pomoću njih se miješaju prvobitba četiri elementa.
Suprotnosti prožimlju sve i uzrokuju dijalektički proces miješanja ili razdvajanja tih
elemenata na taj način - da mnoštveno u sebi sjedinjuje istorodno, a ujedno znači razdvajanje
raznorodnog (iz Sfairosa), a kretanje prema Sfairosu jest postepeno rastavljanje istorodnog,
a spajanje raznorodnog, koje dostiže svoj vrhunac u općem - Jednom, koje nalič na elejski
bitak.

O djelovanju elemenata i uticaju Ljubavi i Mržnje na njihovo kretanje i stvaranje sve

stvarnosti Empedoklo kazuje:

Naizmjence vladaju (elementi i sile) u toku kruženja te propadaju jedan za drugim i rastu
iznjenom udesa. Ta samo ti (elementi) jesu, a (njihovim) kruženjem jednih kroz druge postaju
i ljudi i vrste drugih životinja, sad u Ljubavi spajajući se u jedan složeni red, sad opet
pojedine stvari rastavljajući se neprijateljstvom Mržnje, dokle god sve, sraslo u jedno,
(ponovo) ne propadne. Stoga, kao što obično iz mnoštva postaje Jedno i raspadanjem
Jednoga opet proizilazi mnoštvo, tako i postaju (stvari) i život im nije trajan. Ali kao što
stalno izmjenivanje nikada ne prestaje, tako su i (stvari) uvijek trajne za vrijeme kružnoga
toka.

Na ovaj način balans i djelovanje Ljubavi i Mržnje određuju svu stvarnost njenu esencijalnu i
kvanitativnu bit. Ljuav i Mržnja na taj način vladaju i u čovjeku, te čovjek prema
Empedoklovu učenju nije nikakav božiji stvor, niti ovisi o određenim natprirodnim silama.
Čovjek je kao i sva zbiljnost svijeta stvoren i sastavljen iz istih elemenata, i pomoću njih mu
biva moguća spoznaja vanjskog objektivnog svijeta.

Većina autora se slaže da je Empedoklo svojim učenjima nastoja da izmiri učenja svojih
prethodnika, ali ih je ipak samo više produbio - što mu Aristotel na nekoliko mjesta u
Metafizici i prigovara: Empedoklo tu govori besmislice, jer postavlja Ljubav kao dobro, a ona
je načelo i kao to što pokreće (jer sabira) i kao tvar, pošto je dio mješavine.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Metafizika
Hermann Diels: Predsokratovci fragmenti
Željko Kaluđerović: Rana grčka filozofija
Branko Bošnjak: Grčka filozofija
Frederick Copleston: Istorija filozofije
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik