Baruch de Spinoza: Etika

Život Barucha de Spinoze je popraćen stalnim progonima, sumnjičenjima, i pritiscima od

strane židovske zajednice zbog svog učenja, a kao rezultat toga je ekskomunikacija iz
židovske zajednice. Posljednih šest godina svoga života, Spinoza je proveo u Hagu, radeći na
Etici, svome glavnome djelu koje je ovjekovječilo njegovo ime. Spinozi nije uspjemo da za
svoga života objavi Etiku, nju su objavili njegovi prijatelji nakon Spinozine smrti. Spinoza je
drugi veliki predstavnik filozofije 17. stoljeća, koji svoje filozofiranje neposredno nastavlja na
Descartesovu filozofiju, te ujedno predstavlja i jedan od najviših dometa filozofske misli
uopšte. Pored svoga glavnog djela - Etika - geometrijski redom izložena i u pet dijelova
podijeljena, Spinozina djela su i: Principi Descartesove filozofije, Kratka rasprava, Teološko
- politička rasprava, Politička rasprava.

Osnovne postavke Spinozinog glavnog djela Etika počinju monističkim određenjem pojma
supstancije. Spinoza Etiku započinje određenjem i definiranjem causa sui (uzrok samog sebe),
i prva definicija prvog dijela Etike glasi: Pod uzrokom samog sebe razumijem ono čija suština
sadrži u sebi postojanje, ili ono čija se priroda ne može shvatiti drukčije nego kao postojeća.
Priroda postoji jedino zahvaljujući potpunosti svojih vlastitih snaga, i ona po Spinozinom
mišljenu posjeduje apsolutno beskrajno sposobnost postojanja i njoj za njeno postojanje nisu
potrebni nikakvi spoljašnji uzroci. Priroda uzeta u cjelini ili supstanica postoji nužno i njena
suština uključuje u sebe postojanje. Uzrok svog bića supstancija sadrži u sebi samoj.

U trećoj definiciji prvog dijela Etike Spinoza supstanciju definira kao: Pod supstancijom
razumijem ono što u sebi jeste i pomoću sebe se shvata, tj. ono čijem pojmu nije potreban
pojam druge stvari, od koga mora biti obrazovan. Supstancija određena kao uzrog samog
sebe (causa sui) ima sljedeća osnovna svojstva:
- supstancija je vječna,
- supstancija je beskonačna u prostoru,
- supstancija je nedjeljiva,
- supstancija se ne sastoji od dijelova.
Uzrok svog postojanja supstancija, odnosno Bog ili priroda (Deus sive Natura), ima u sebi
samoj i time je priroda kao cjelina sama svoj kreator (natura naturans - priroda
stvoriteljcia). Spinoza pojmom natura naturans određuje samostvaralački moment prirode
koja proizvodi i stvara konačne stvari koje su označene terminom natura naturata stvorena
priroda).

Supstancija ima beskonačno mnogo atributa, ali mi poznajemo samo dva: protežnost i
mišljenje, a atributi u sebi sadržavaju beskonačno mnogo modusa. Atributi predstavljaju
neposrednu bit supstancije, ali nisu identični sa njom, modusi su stanja supstancije i oni
supstanciju izražavaju preko atributa. Atributi se od modusa razliku po svojoj beskonačnosti,
dok su modusi konačne, ograničene pojedninačne stvari i pojave. Svaka je konačna stvar
ograničena i drugom stvarju determinirana, dok je Bog ili Priroda kao cjelina apsolutno
neograničena, nedeterminirana, samim sobom stvoreni vječni bitak.

Sedma definicija prvog dijela Spinozine Etike glasi: Slobodnom se naziva ona stvar koja
postoji samom nužnošću svoje prirode i sama sobom biva određena za delanje, a nužnom ili
bolje prinuđenom ona koja od drugog biva određena da postoji i da djeluje na stanovit i
određen način. Spinoza slobodi ne suprotstvalja nužnost, već prinuđenost, stvar koja nije
spolja prinuđena na postojanje i delanje jeste po Spinozinom mišljenju slobodna, ali
istovremeno i nežna jer dela po nužnosti svoje vlastite prirode.

Na taj način Spinoza Slobodu postavlja u nužnost, ali u nužnosti koja nije priđena već
slobodna. Bog odnosno Priroda je uvijek slobodna jer uvijek postoji u dela samom nužnošću
svoje vlastite prirode, a čovjek je sa druge strane po Spinozinom mišljenju sobodan samo ako
nije prinuđen na svoje postupke, a to je moguće samo onda kada se čovjek nauči da svoje
postupke potčinjava rukovodstvu razuma.

Čovjekova egzistencija je određena vanjskim uzrocima i individuum je obilkovan drugim

individumom. Čovjek kao takvo ograničeno biće je dio prirode, on je potpuno podvrgnut
njenim zakonima. Iz tog proizilazi da je čovjekov zadatak proučavanje prirode kako bi se
postigla adekvatna spoznaja njenih zakonitosti. Prirodu Spinoza smatra, treba objašnjavati iz
nje same, a zakoni prirode ne podliježu nikakvim svrhovitim tumačenjima.

Dobro i zlo o kojima Spinoza raspravlja u trećem dijelu svoje Etike nisu prirodne stvari nego
relacije, odnosno određeni odnosi prema stvarima. Dobro i zlo nemaju definicije izvan nečije
biti, jer je bit jedina u prirodi, a dobro i zlo se ne mogu definirati nezavisno od nečije biti.
Afektivna stanja su ne samo neposredno postojanje, već isto tako prvi oblik spoznaje ili
svjesne djelatnosti.

Osnovni nagon za samoodržanjem usmjeren je sa jedne strane na znanje, a sa druge na moć. a

to je prema Spinozinu mišljenu, baš kao i Baconu, jedno te isto - jer znanje je moć. Razum je
za Spinozu drugi stupanj spoznavanja, i on za razliku od prvog, nižeg afektivnog oblika
spoznavanja sadrži kriterija istinitosti. To je prirodno - naučna spoznaja, koja na temelj
iskustva razumski otkriva zakonitost prirodnog zbivanja.

Spinoza postavlja i treći stupanj spoznaje, koji je najviši ili metafizička manifestacija ljudskog
duha, pomoću koje on dopire do same biti stvari, do spoznaje Boga ili Prirode. Ova vrsta
spoznaje je prema riječima Spinoze: Intelektualna (duhovna) ljubav prema Bogu, koja
proizilazi iz treće vrste spoznaje, vječna je. Na ovom stupnju spoznaje, lovjek se uzdiže do
tzv. intelektualne ljubavi prema Bogu (amor Dei intellectualis), u kojoj se ukoliko je
postignuta, nalozi apsolutni mir i nepomućenost ljudske duše.

Dajući svome glavnom djelu naslov Etka Spinoza naglašava neodvojivost teorijske spoznaje
od njene praktične realizacije. Po Spinozinom učenju, čovjek je centar i i posljednja svrha
filozofiranja. Rješenja za sve probleme čovjeka Spinoza je tražio na ovome svijetu, pri tome
ne odstupajući pred poteškoćama.

Supstancija ima beskonačno mnogo atributa, ali mi poznajemo samo dva: protežnost i
mišljenje, a atributi u sebi sadržavaju beskonačno mnogo modusa. Atributi predstavljaju
neposrednu bit supstancije, ali nisu identični sa njom, modusi su stanja supstancije i oni
supstanciju izražavaju preko atributa. Atributi se od modusa razliku po svojoj beskonačnosti,
dok su modusi konačne, ograničene pojedninačne stvari i pojave. Svaka je konačna stvar
ograničena i drugom stvarju determinirana, dok je Bog ili Priroda kao cjelina apsolutno
neograničena, nedeterminirana, samim sobom stvoreni vječni bitak.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Baruch de Spinoza: Etika – geometrijski redom izložena i u pet dijelova podijeljena.

Branislav Petronijević: Istorija Novije Filozofije
Milan Kangrga: Racionalistička filozofija
Jure Zovko: Klasici Metafizike
Vladimir Filpović: Filozofijski rječnik