Filozofski drumovi Željka Škuljevića

(Željko Škuljević, O(bez)drumljenost ili pokušaj nešto drugačijeg filozofskog „lutanja“,

Udruženje za filozofiju i društveno – humanistička istraživanja „Eidos“, Zenica, 2019.)

Ja sam putnik i pješak po brdima, reče u srcu

svom, ja ne volim ravnice, i izgleda da ne mogu
dugo mirovati.
(Friedrich Nietzche – Tako je govorio Zarathustra)

Knjiga O(bez)drumljenost ili pokušaj nešto drugačijeg filozofskog „lutanja“ profesora Željka
Škuljevića, izdata posthumno predstavlja svojevrstan testament i zaokruženje jednog
filozofskog i misaonog kruga zeničkog filozofa. Kako kazuje Aras Borić u proslovu ove
knjige: Profesor Škuljević je do samog kraja, doslovno na bolesničkoj postelji, intenzivno
radio na korekcijama ovog rukopisa, pregledavajući svaku fusnotu i upisujući suhom olovkom
intervencije na isprintanu verziju knjige. Sazdana od izabranih tekstova, eseja i radova, knjiga
nas na najbolji način upoznaje i upućuje na Škuljevićev filozofski opus i filozofsku
problematiku kojom se on bavio. Tu se prije svega misli na njegove dijaloge sa Starima,
napose sa sofistima, Sokratom, heterama, Aristoksenom, Epikurom, Empedoklom,
Heraklitom i Nietzscheom.

Opisujući krug svoje filozofske misli, svojom posljednjom knjigom, Škuljević daje
enciklopedijski uvod u vlastitu filozofiju. Odatle svaki govor o njoj ili prikaz ovakve jedne
knjige ujedno znači i isrcpno izlaganje cjelokupne filozofske misli Škuljevića, što je ipak za
ovu priliku neprikladno i nemoguće. Dodatnu teškoću razumijevanju knjige i namjera autora
doprinosi i način izlaganja, odnosno nelinearan tok misli i teksta, te zahtjeva od čitaoca
poznavanje cjelokupnog opusa Željka Škuljevića. Propedeutika koju Škuljević piše na
samome kraju svoga života kazuje nam ne samo o njegovoj filozofiji, već i o njegovom
životu, jer je on po uzoru na Stare njegovao onu filozofiju neodvojivu od života.

Škuljević nastupa na tragu Nietzschea i njegova zahtjeva da filozofija bude odgovornom za

sam život, ukazujući pri tome na suštinsku razliku u učenjima filozofa – mudraca i filozofa,
naime mudraca prije Platona i onih nakon njega (filozofa), ali i samog Platona, možemo
označiti time da je kod prvih pristuno kantovski rečeno jedinstvo teorijskog i praktičkog uma,
dok je kod potonjih jasna razlika između onog teoretskog i praktičkog djelovanja. Stoga
Škuljević kao i Nietzcheov Zarathustra uzvikuje: Vi gledate gore kad hoćete da se uzvisite. Ja
gledam dole, jer sam uzvišen. Suprotstavljanje delezovski kazano reaktivnom životu koji
nastaje kao zamjena i utjeha slaboj volji koja nema dovoljno snage da se suprotstavi životu,
stvarajući jedan ideirani svijet onostranosti, pri tome rušeći već postojeći, jedan je od
osnovnih zadataka Škuljevićeve cjelokupne filozofske misli.

Naslanjajući se na filozofiju Nietzschea, učitavajući postulate njegova negiranja Boga, te

filozofiju tjelesnog uživanja, filozofiju kirenske sokratovske škole, Škuljević izlaže osnovne
postulate filozofije tijela, a koje svoju afirmaciju dobivaju u djelima Pozornica kirenaičke
misli iz 2008. godine, te Rebellio carnis: pohvala Afroditinim sveštenicama iz 2011. godine, i
Cortigiana: esej o „estetičkim kurtizanama“ iz 2017 godine. Svoja razmatranja o filozofiji
tijela, poimanju žena i hetera, te grčkog i modernog braka, Škuljević iznosi u tekstovima
knjige O(bez)drumljenost: Mapa mediteranskog Kirenaizma, Saga o Aspasiji i Periklu,
Drugačije lice Renesanse. Dajući primat tijela i tjelesnog nad duhovnim Škuljević postulira
svoj ateističko – hedonistički nazor, dajući jedinu vrijednost stvarnom životu, rušeći po uzoru
na Stare i Nietzschea onostrani svijet metafizike koji istinu o zbiljskom svijetu stavlja u jedan
drugi, nadosjetilni svijet, svijet ideja.

Škuljevićevo dijalogiziranje i razumijevanja odnosa Sokrata i sofista predstavlja posebno

mjesto u filozofiji Željka Škuljevića. U tekstu Je li Sokrat bio „Plemeniti Sofista“, Škuljević
propituje liniju razgraničenja koja odvaja Sokrata od sofistike. Uzimanje novca za svoje
podučavanje, što su uobičavali sofisti, a Sokrat odbijao pravdajući da mu to njegov unutrašnji
glas (daimonion) ne dozvoljava, Škuljević određuje kao spoljašnju karakteristiku sofistike.
Analizirajući rad Betty A. Sichel, te prolematizirajući njen članak Is Socrates a sophist,
Škuljević prati njena tri pitanja pokušavajući da odgonetne vezu Sokrata i sofista. Ta pitanja
koja dovode u vezu ili prave razliku između Sokrata i sofista su: Da li Sokrat pribjegava
laskanju i sredstvima emocionalnog uvjeravanja? Da li Sokratovi dokazi uvijek zadovoljavaju
uslove logičke uređenosti? Da li Sokrat upotrebljava erističke i(li) sofističke dokaze?
Problematizirajući navedena pitanja autorice Sichel, Škuljević zaključuje da je nemoguće
izvući se iz svojevrsnog circulus vitiosusa dokazivanja, budući da Sokrat koristi sofistiku kao
oružje protiv sofistike.
Škuljevićeva knjiga O(bez)drumljenost predstavlja kako je već kazano njegov svojevrstan
filozofsko - poetski testament, te nam poslužuje kao propedeutika za njegov filozofski opus i
uvid u raznolikost (drugačijeg) filozofskog mišljenja i lutanja. Odatle je njegov život i najbolji
prikaz jedne poetozofije, sretan brak sa mudrošću, poesisom, erosom i agonom. Stoga ovaj
rad o filozofskim drumovima po kojima je Škuljević lutao i tražio čovjeka, najprikladniju
završnicu će dobiti u njegovim stihovima.

LE TEMPS DE DEPARTS

Na otisku stope
list beskućnik
tjeran brbljivim nogama.
Pokisli zagrljaji i rastanci
drhte. Neko plače…?!
Vjetar skuplja ljubičaste šetače,
jedna kasida odbačena, mokra.
Raspeto i duboko nebo
ranjeno zvijezdama.
Odlazimo, list i ja, vječno
gonjeni…

Senad Arnaut