Strahovi – koji se kada se javljaju i kako pomoći djetetu da ih

prevlada

Strah, tjekoba i fobija

-slično ali različito
Osnovna razlika između ova tri pojma odnosi se na postojanje i ozbiljnost podražaja koji ih
uzrokuju.
Strah je neugodan osjećaj koji se u nama javlja kada postoji nekakav podražaj i mi se s njim
suočimo. Postoje vanjski i unutarnji podražaji. Vanjski podražaji su najčešće žive osobe,
životinja, situacija, ali i zvuk, miris. Unutarnji je onaj podražaj koji u sebi stvorimo vezano za
neki vanjski podražaj (sjetimo se neke grozne osobe, duha, čudovišta, strašne situacije u kojoj
smo bili ili bismo mogli doći). Bezbroj je podražaja koji mogu izazavati strah. Svaki čovjek,
pa tako i dijete, ima svoje zastrašujuće podražaje, no neki su strahovi gotovo univerzalni,
primjerice strah od zmija, bolesti, smrti, potresa, mraka. Dakle, kad govorimo o strahovima,
podrazumijevamo da postoji podražaj koji je izazvao to stanje.
Nekad se, međutim, javi i kad nemamo jasan podražaj koji ga je izazvao. Tada takvo stanje
neugode nazivamo - tjeskobom, anksioznošću, strepnjom ili plašnjom
To se stanje očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz tjelesnu napetost
i unutrašnji nemir, i postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je
nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.
Neki strahovi, s obzirom na objekt koji ih je izazvao, djeluju nerealno, odnosno pretjerano.
Njih obično nazivamo fobijama.

Fobija (grč. phobos - strah, bijeg) je izraženi trajni strah, najčešće prekomjeran ili
neopravdan, a pojavljuje se u vezi očekivanja određenog objekta ili situacije.
Većina se ljudi boji npr. visine ili pauka, ali taj ih strah ne ometa u svakidašnjem životu. Takav
strah postaje fobija kada ih onemogućuje u aktivnostima koje su do tada s lakoćom obavljali
ili uživali u njima. Termin fobija odnosi se na grupu simptoma prouzrokovanih određenim
objektima ili situacijama. Fobije najčešće dijelimo na jednostavne i socijelne.
Jednostavna ili specifična fobija je trajni, bezrazložni strah uzrokovan prisutnošću ili
zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Izloženost
objektu ili situaciji dovodi do trenutne reakcije u smislu visokog stupnja napetosti ili do
pokušaja izbjegavanja objekta ili situacije. Simptomi povezani s fobijom mogu u značajnoj
mjeri utjecati na sposobnosti svakodnevnog funkcioniranja.
Odrasli sa specifičnom fobijom prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali usprkos
tome ne mogu mu se oduprijeti.
Osoba osjeća strah prilikom dolaska u određenu situaciju koje se boji. Izraženi su fizički
simptomi, koji su pojačani: znojenje dlanova, crvenilo na licu, lupanje srca, bol u prsima,
osoba ima osjećaj da će se ugušiti), drhtanje ruku i nogu, podrhtavanje glasa.
Najčešće jednostavne fobije su:
-Fobije od životinja - strah od određene životinje, npr: zmije, pauci, ptice, miševi, štakori.
-Fobije od prirodnih pojava - potresi, poplave, grmljavine, tuča..

1
-Fobije od krvi i ozljeda - uključuje strah od samog prizora krvi, vađenja krvi, od infekcija,
ozljede: osoba ima strah da će se ozlijediti, iskrvariti
-Situacijske fobije - uključuju strah od specifične situacije, npr. strah od letenja avionom,
vožnje automobilom, strah od liftova, strah od zatvorenog prostora.
-Ostale fobije - strah od padanja, glasnih zvukova, strah od zamaskiranih osoba (npr. klaunova
kod djece).
Liječenje jednostavnih fobija najčešće uključuje dva načina liječenja; postupno izlaganje
osobe predmetu ili situacije koje se boji (sustavna desenzitacija). Idući od najblažeg straha pa
do najvećeg, tj. najgoreg. Takvu vrstu izlaganja potrebno je više puta ponavljati, da bi na kraju
završila uspješno. Uspješno će je završena tek onda kada se osoba prestane osjećati nelagodno
u situaciji koja joj je bila strašna. Ujedno, u toj se situaciji radi tehnika relaksacije.
Tehnika preplavljivanja - izlaganje osobe odmah u najgoru fazu straha i suočavanje sa
strahom. Da bi terapija bila uspješna osoba treba biti u toj fazi izlaganja duže od sat vremena.
Također se mogu koristiti lijekovi kao što su anksiolitici, međutim njihova dugotrajna
upotreba nije preporučljiva

Socijalna fobija je strah od socijalnih (društvenih) situacija.

Osoba se boji da će se osramotiti pred ljudima, da će ispasti glupa, neobrazovana. Takva
osoba izbjegava susrete s većim skupinama ljudi, izbjegava govore na javnom mjestu. Osoba
izbjegava izlaske u restorane, uporabu javnih wc-a. S time se i nadovezuju fizički simptomi:
znojenje, lupanje srca, drhtanje glasa, udova. Osoba osjeća mučninu i javlja se nagon na
povraćanje; glavobolja, napetost mišića. Takve osobe izbjegavat će sva mjesta u kojima bi
mogle osjećati nelagodu, sram.
Najčešća socijalna fobija je ksenofobija, strah od stranaca.
Pri liječenju ovog tipa fobije koriste se antidepresivi, beta blokatori za fizičke simptome poput
drhtanja glasa ili za tjeskobu. Anksiolitici se koriste povremeno.
Koriste se također vježbe relaksacije poput abdominalnog disanja, progresivne mišićne
relaksacije, autogeni trening. Također terapija izlaganja preplavljivanju, učenje socijalnih
vještina.

2
Strah kao razvojna faza

U djece nalazimo razvojne strahove koji su normalna pojava i koji se pojavljuju, mijenjaju i
spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu.
Ovi strahovi najčešće ne zahtijevaju stručnu pomoć. Osim razvojnih strahova postoje i
neurotski strahovi koji nisu normalni izraz dječjeg razvoja nego su posljedica slabosti u
odnosu roditelji - dijete.
Oni najčešće ne prolaze spontano i često je potrebna stručna pomoć.

Karakteristike kroz razvojne faze

Lanac straha-jedan strah vodi drugome
Promatranja djece su pokazala da se reakcija straha prvi puta može primjetiti u vrlo ranoj
dobi, još kod novorođenčadi, kada dijete reagira trzanjem, eventualno i plačem na iznenadni
jaki zvuk ili naglo tresenje. Usprkos slabim mogućnostima djelovanja i izražavanja,
novorođenče zna izraziti svoje ‘nevolje’ kricima i neodređenim pokretima. Također, ono
reagira na način da se mogu nazreti osnovni oblici straha.
Kad je zvučni poremeća izrazito jak, kod dojenčeta se može zapaziti drugačija reakcija,
ručice se naglo dižu u vertikalan položaj, kao da bi se za nešto uhvatile, a zatim naglo padaju..
Takva reakcija zove se Moorov refleks. On se često može primjetiti kod beba koje se šetaju u
kolicima, točnije, javlja kad beba doživi naglu promjenu položaja i gubitak ravnoteže.

Reagiranje na promjene i događaje očigledno je priprema na opasnost. Reakcija trzanja

priprema djete na opasnost, a ujedno je i nagovještaj osjetljivosti čiji se značaj otkriva u
kasnijem razvoju djeteta npr. u strahu od novoga.

Dojenče staro od 3 do 4 mjeseca raduje se i smješi svakome tko mu priđe. Počevši od tog
perioda dijete se izrazito interesira za ljude, njihova lica i glasove.

U kasnijem stupnju razvoja, dojenče pokazuje veće nepovjerenje prema novom licu. Reagira
na način da se potpuno umiri, uporeno promatra pridošlicu i mršti obrve.
Između 6 i 8 mjeseca, dojenče izrazi strah od prisustva nepoznate osobe. Čak i ako se nalazi
u majčinom naručju, ono se na pojavu nepoznatog lica okreće, plače, vrišti. Takav se strah
može primjetiti u svim društvenim slojevima i civilizacijama. On može izostati kod djece
naviknute na mnogo osoba, ali rijetko ga koje dijete starije od godinu dana nije izrazilo.
Oblik ljudskog lica je za dojenče jedan od najzanimljivijih ‘predmeta’ koja ono razlikuje
mnogo ranije nego ostale predmete. Ali dovoljno je da lice ne bude jedno od onih koja su
bliska, pa da dijete izrazi strah. Primjećeno je da je strah veći to što se ‘stranac’ više približava
djetetu, a doseže vrhunac kada opkušava uhvatiti dijete.
Reakcije jakog straha kod dojenčeta mogu izazvati i promjene na bliskim osobama. Te
promjene mogu biti naočale, druga frizura, kapa na glavi i sl.

3
U drugoj polovini prve godine dana dijete se po prvi put emocionajno vezuje, te je ono tada
i najosjetljivije na odvajanje. Od sedmog (ili osmog) mjeseca života dijete je vrlo vezano za
mali broj ljudi koje savršeno poznaje. Tada ono traži da ga uzmu u ruke, puzi za majkom,
negoduje kada se ona udalji, pati kada je nema. Na dojenče u ranijoj dobi odlaženje iz domaće
sredine ne ostavlja nikakav značajni utisak jer mu je svijet još toliko nejasan i neodređen da
ne doživljava nikakve promjene. Ali drugom polovinom prve godine života djeteta ta se
situacija potpuno mijenja, te utjecaj odvajanja na dojenče je vrlo jak.
Tijekom prve godine života djetetov libido (prema S. Freudu -energija žudnje prema nečemu)
je orijentiran na usta, pa kažemo da je dijete u oralnoj fazi. Majka koja hrani dijete može biti
dovoljno dobra majka i uspješno prepoznavati djetetove oralne potrebe kad je gladno ili sito,
razvijajući osjećaj sigurnosti. No ako to ne prepoznaje I nezadovolji njegove potrebe izazvat
će napetost, nervozu I strah.
U toj dobi dijete ima osnovnu sigurnost u majci. Ako se u njezinom prisustvu nalazi u
prostoriji koju poznaje, usuđuje se obazrivo udaljiti od nje, provjeravajući povremeno ako je
još prisutna. Ako se pojavi strana osoba, dijete se odmah vrati majci, a ako se stranac približi,
ono pruža majci ruke tražeći da ga uzme u ruke.
Hospitalizacija također prilično utječe na dijete jer tada se ono mora odvojiti od svoje obitelji.
Osim toga, nepogodna situacija za dijete je kad majka, nakon što je dijete naučeno na nju jer
je s njom bio u neprekidnom dodiru najmanje godinu dana, počinje odlaziti. Neki psiholozi
tvrde da je upravo prerano odvajanje uzrok adolescentnog prijestupništva.
Ako dijete u situacijama prvog odvajnaj ima neki predmet onda taj predmet pospješuje
stvaranje misli kod tog djeteta. Jedino te misli mogu djetetu ispuniti prostor odsustva, a
predmet tada postaje zamjena prisustva voljenog bića.

Razdvajanja i predviđanje razdvajanja bude u djetetu strah i nemir. Samo razdvajanje budi
kod djeteta strah od otimanja i pada, strah da će se izgubiti. Čekanja bližnjega tjera dijete u
strah od njigove smrti, te se javlja tjeskobno očekivanje povratka dragih osoba.

U drugoj godini života libido djeteta se usmjerava s ustiju na analni otvor, pa kažemo da je
dijete ušlo u tzv. analnu fazu koja traje otprilike do navršene treće godine života. Ono što
karakterizira ovu fazu je da dijete počinje obraćati pozornost na ispuštanje i zadržavanje
stolice i da ga roditelji ga u tom razdoblju obično nastoje riješiti pelena. Kroz davanje i
nedavanje stolice dijete nagrađuje ili kažnjava roditelje. Govorimo o analnoj agresiji prema
roditeljima. Roditelji na te dječje postupke povremeno reagiraju ljutnjom i uskratom ljubavi, a
to plaši dijete, tako dijete počinje svoju analnu agresivnost vezivati uz strah od gubitka
roditeljske ljubavi. U ovoj fazi dijete može i na sam čin "gubitka" stolice dijete
reagirati strahom jer stolicu doživljava kao dio svog tijela.
Karakeristično za proces individuacije (između 18. i 24. mjeseca) jest to da dijete postaje
svjesno svoje zasebnosti od majke te je tada moguće dodatno razbuktavanje separacijskog
straha djeteta.

U dobi od navršene 3. godine života dijete počinje biti sve više orijentirano
na svoje spolovilo, pa se takva faza zove falusnom fazom. Dijete se počinje interesirati i za
spol drugih osoba, prvenstveno onih najbližih kao što su roditelji, braća i sestre. Primjetivši
razliku u organima između muškog i ženskog spola, formira se klica anksioznosti i budućih
strahova vezanih za gubitak tog organa.
Od 3,5 do 5,5 godina dijete pokazuje sve veći interes za roditelja suprotnog spola i rivalizira s
roditeljem istog spola. Točnije i jednog i drugog roditelja istodobno voli i mrzi, ali je onom
suprotnog spola više sklono.
4
Zbog složenosti zbivanja u ovoj razvojnoj fazi, u djeteta se u to doba mogu javit različiti
strahovi-od životinja, oštrih predmeta, policajaca, liječnika, povrede tijela, bolesti,... itd.), ali
one se obično spontano razrješavaju kako se ova faza bliži kraju i tada dijete prelazi u puno
mirniju razvojnu fazu znakovitog imena- latenciju.

Latencija je razdoblje od 6. do 11. godine, u kojem je dijete kreće u školu. Najpoznatiji strah
te faze je onaj od škole ili tzv. školska fobija. Dijete odbija ići u školu. Boji se ostati na
nastavi bez nekog iz najužeg kruga obitelji, najčešće majke. Majka je često prisiljena dijete
dovoditi u školu, a povremeno i sjediti s njime u školskoj klupi. Čak I kada mislimo da se
školska fobija smirila prisutna je opasnost da se poslije praznika ili čak duljeg vikenda
ponovno javi. Nekad školska fobija ide u maskiranom obliku, dijete može imati uporne
glavobolje, trbuhobolje, mučnine, nesvjestice, opću slabost i sl. Zbog tih simptoma roditelji ga
pošteđuju škole, a i sami nastavnici ga sažaljevaju i šalju kući. Što dijete dulje
pauzira od škole to će teže ponovno krenuti na nastavu, I na taj način se zatvara u čarobni
krug straha. Školsku fobiju najčešće imaju emocionalno nezrelo, nesigurno dijete. Rješavanje
školske fobije najčešće je dugotrajan proces i najbolje se što prije obratiti za stručnu pomoć.

U sljedećoj fazi od 12. do 20. godine života, a koja se zove pubertet odnosno ponovno se
razbuktaju strahovi i anksioznosti uz smetnje ponašanja, a koji rezultiraju kompleksnom
kliničkom slikom popularno zvanom adolescentna kriza.
Da spomenemo samo neke:
Separacijska anksioznost zbog odvajanja od roditelja, nevoljenost, nesposobnost, strahovi
zbog naglih promjena izgleda tijela, strahovi od bolesti, osiromašenja, neuspjeha, debljanja,
seksualnosti, trudnoće, osjećaji manje vrijednosti itd.
Na sreću, većina tih strahova i kriza su prolaznog, razvojnog karaktera I najčešće se sami
razriješe bez posebne stručne pomoći. Bez obzira što ništa neće bitno ubrzati tijek promjena
na bolje, nastojte se prema svom adolescentu odnositi s uvažavanjem njegove individualnosti
i privatnosti, nastojte s njim pregovarati, a ne mu naređivati, učite ga da bude odgovoran i da
misli svojom glavom te da prihvaća posljedice svojih postupaka.

Pregled najčešćih strahova po dobi

 3 godine - strah od ružnih ljudi, maski, nakaza. Strah od mraka, životinja, policajaca,
lopova;
 4 godine - strah od jakih zvukova - sirena, vatrogasaca. Strah od mraka, divljih
životinja. Strah od majčinog večernjeg izlaska.
 5 godina - smanjuje se strah od ružnih ljudi, nakaza. Rastu stvarni strahovi od ozljede,
od pasa, pada. Strah od mraka, da se mama neće vratiti kući;
 6 godina - vrlo strašljivo doba. Strah od zvukova (zvono, telefon, neugodan glas, voda
u WC-u, glasanje kukaca i ptica.) Strah od duhova, vještica, da je netko pod krevetom;
da će se izgubiti. strah od vode, vatre, groma, munje. Strah od samoće (spavati sam u
sobi, biti sam kod kuće); strah da će se mami nešto dogoditi, da bi mogla umrijeti.
Hrabar za ozbiljnije ozljede, a boji se trna, posjekline, krvi;
 7 godina - strah od mraka, tavana, podruma, sjena, duhova, vještica. Strah od špijuna,
lopova, ljudi koji se kriju u ormaru, pod krevetom. Strahovi koji nastaju nakon
strašnih priča, filmova, gledanja TV. Brine se da ga ne vole, da će zakasniti u školu;
 Od 8 godina nadalje sve je manje djetinjih strahova, sve se više boji realnih opasnih
stvari, situacija.

5
Nekoliko savijeta I trikova zaprevladavanje najčešćih strahova:

Dijete koje je doživjelo neko za njega zastrašujuće iskustvo (npr.prometnu nesreću, naglu
smrt voljene osobe, rastavu braka roditelja, bolničko liječenje, zlostavljanje itd...) često će
puta imati strahove pri odlasku na spavanje. Bojat će se samo zaspati, tražit će da netko od
roditelja s njim legne ili da barem spava pod svjetlom. Tijekom spavanja dijete će ponovno
proživljavati traumatsko iskustvo u snovima, a što okolini može djelovati zastrašujuće, pa će
ga htjeti u dobroj namjeri probuditi. Također će možda ponovno početi mokriti u snu.
Savjet je: Pustite dijete da spava dalje, uprkos ružnim snovima i nemiru. Zagrlite, pomazite
dijete, nešto mu nježno šapćite na uho pa će se to pozitivno odraziti na sanjanje djeteta, ono će
se smiriti I prespavati noć. Ujutro pokušajte razgovarati o tome što je sanjalo, sugerirajte mu
da nacrta strašne snove ili barem neki detalj koji ga plaši. Predškolska djeca će traumu
pokušati razriješiti kroz repetitivne igre, a vjerojatno će koristiti ako se i roditelj u njih uključi.

Strah od odlaska na spavanje bez pratnje (vrsta separacijskog straha) može se olakšati
paljenjem noćne lampice, odškrinutim sobnim vratima i igračkama koje dijete samo odabere i
poslaže kraj sebe u krevet. U ovom slučaju igračke (ili samo jedna igračka ili neki predmet)
imaju funkciju tzv. prijelaznog objekta koji predstavlja simboličnu zamjenu za majku. Prije
odlaska u krevet djetetu možemo ispričati priču koja ga smiruje, popričati o tome čega se boji,
odnosno predložiti mu da to nacrta, a nacrtani crtež spremi na sigurno mjesto ili uništi.

Nemirno spavanje i noćno buđenje česti su u male djece, premda većina djece nije imala
traumatskih iskustava. Ponovno se radi o razvojnom fenomenu zbog kojeg dijete noću ružno
sanja (pojavljuju se loši objekti u liku vještice, vuka, čudovišta, klauna itd. koji ga napadaju,
otimaju i odnose), dijete se jako boji i budi u krevetu. Obično nakon takvog noćnog buđenja
želi ići roditeljima u krevet.
Često se zaboravlja da dnevni, a osobito noćni strahovi mogu biti potaknuti I podržavani
gledanjem filmova i igranjem elektroničnih igara u kojima ima nasilja i strave.

Zbog toga…

1. p rihvatite dječji strah. Za njega niste krivi ni vi ni dijete, jer strah nije loš ni
neprirodan
2. Dajte mu na znanje da ćete ga štititi od "opasnosti" dok strah ne prođe.
3. Ne budite nestrpljivi, ne suočavajte ga s najgorom varijantom.
4. ŠOK - METODA JE NAJGORA
5. Dječji strah nije dugog vijeka. Obično slijedi kratko razdoblje u kojem ga neodoljivo
privlači ono čega se ranije bojalo. Neka pod vašim nadzorom stječe novo iskustva.
6. Velik dio strahova dijete uči oponašajući odrasle i djecu iz okoline (strah od groma, psa,
kukaca...)

6
I još….

PRIČAJTE...
 o svom strahu (kad ste bili mali, o sadašnjem...)
 o strahovima i iskustvima drugih ljudi
 priče o hrabrima - malima (djeci, životinjama)
 uz igračke i slike " zastrašujućeg " objekta (pas, zrakoplov...)
 čitajte problemske slikovnice

PONUDITE...

 olovke, pastele, boju, glinu, plastelin, kolaž...

 lutke (obične i scenske)
 udaraljke, zvečke, kutije, poklopce, kante...

ZAMIŠLJAJTE, IGRAJTE SE...

 izmišljajte, dovršavajte priče (drukčiji tijek, drukčiji kraj)

 pričajte po slikama
 igrajte se, izmjenjujte uloge, strašite nekoga, glumite strah
 izrađujte ginjol lutke koje mogu " gristi ", " proždirati " i sl.
 crtajte, modelirajte strah, strašno, opasno
 crtajte lijepe i ružne snove i sl.

Korištena literatura za članak:

Branka Starc: ''Srtah u djece'', letak

Martin Steifenhofer: 55 savijeta kad se vaše dijete boji

Ministarstvo prosvjete i športa, materijali "Pomozimo im rasti"

Nevenka Čuturić "Zabrinjava me moje dijete", Školska knjiga, Zagreb, 1995.

Ofra Ayalon "Spasimo djecu", Školska knjiga, Zagreb, 1995.
Violet Oaklander "Put do dječjeg srca", Školska knjiga, Zagreb, 1996.
Zlatko Bastašić "Lutka ima srce i pamet", Školska knjiga, 1988.

Web portali:

www.plivazdravlje.hr

www.zdravlje.hr