SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

PEDAGOŠKI ASPEKTI EDUKACIJE

prof.dr.sc. Jasminka Zloković

NASILJE IZMEĐU BRAĆE I SESTARA

Toni Belac i Tihana Švaljek

Sveučilišni diplomski studij Fizioterapija

akademska godina 2019./2020.

Rijeka, 19. listopada 2019.

SAŽETAK

Nasilje je postupak kojemu je namjera nanijeti štetu. Šteta nanesena nasiljem može biti
fizička, psihološka, seksualna ili kombinirana. U literaturi se navodi postojanje pet oblika
nasilja: tjelesno (fizičko), emocionalno (psihičko) i seksualno zlostavljanje, zanemarivanje
djece i indirektno nasilje koje se odnosi na dijete čiji su roditelji nasilni jedno prema
drugomu. Tjelesno, odnosno fizičko nasilje odnosi se na namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda
upotrebom dijelova tijela napadača i/ili nekih vanjskih predmeta. Emocionalno zlostavljanje
je jednostrano ponašanje koje uključuje verbalne komentare i ponašanje kojim se dijete
odbija, ponižava, ismijava, terorizira i ignorira te može rezultirati oštećenim ili smanjenim
psihološkim napretkom i razvojem. Seksualno zlostavljanje oblik je zlostavljanja u kojem se s
djetetom prije dobi legalnog pristanka, uključuje u aktivnosti koje služe seksualnom
zadovoljstvu odrasle osobe ili znatno starijeg djeteta. Tipični stereotip incesta je odnos otac-
kćer, no novija istraživanja i stručnjaci smatraju da je bratsko -sestrinski incest učestaliji.

Liječenje i rješavanje problema nastalih zlostavljanjem u djetinjstvu je zahtjevno, dugotrajno,

često skupo te je individualno. Treba uložiti veće resurse u stvaranju programa i akcija
prevencije koji će osim na individualnoj, djelovati i na razini cijelog društva.

Ključne riječi: zlostavljanje, fizičko, emocionalno, seksualno, prevencija

1
Sadržaj
SAŽETAK .................................................................................................................................. 1

1. UVOD ................................................................................................................................. 3

2. FIZIČKO ZLOSTAVLJANJE ............................................................................................ 5

2.1. Incidencija fizičkog zlostavljanja ................................................................................ 6

2.2. Vrste fizičkog nasilja ................................................................................................... 7

3. PSIHOLOŠKO/EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE .................................................. 10

4. SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE .................................................................................. 13

5. PREVENCIJA ZLOSTAVLJANJA ................................................................................. 15

6. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 17

7. POPIS LITERATURE ...................................................................................................... 18

8. PRILOZI ........................................................................................................................... 20

2
 1. UVOD

Nasilje je čin koji uzrokuje ili mu je namjera nanijeti štetu, odnosno povredu. Šteta nanesena
nasiljem može biti fizička, psihološka, ili obje. Nasilje je potrebno razlikovati od agresije,
koja je općenitija vrsta neprijateljskog ponašanja pojedinca ili skupine, koja može biti fizička,
verbalna ili pasivne prirode. Nasilje između braće i sestara najčešći je i najmanje istražen
oblik obiteljskog nasilja,a malo je istraživanja ispitalo razlike na temelju ozbiljnosti. Iskustvo
djeteta žrtve roditeljskog nasilja individualan je faktor, ali gotovo siguran okidač nasilja među
braćom i sestrama. Različite studije pokazuju učestalost i utjecaj različitih rizičnih faktora za
razvitak nasilja među braćom i sestrama, a najčešće spominjani su nasilje roditelja nad
djetetom, loš socioekonomski status obitelji, roditelj/i ovisnici o raznim opijatima, roditelji
koji su u djetinjstvu bili zlostavljani od strane svojih roditelja ili vršnjaka. . Zlostavljanjem
djeteta smatraju se agresivni i najčešće namjerno grubi postupci spram djeteta; svaka je
neposredna trauma ili posredna izloženost nasilju nazvana zlostavljanjem.

Stručna literatura navodi da postoji pet oblika nasilja: fizičko (tjelesno), psihičko
(emocionalno) i seksualno zlostavljanje, zanemarivanje djece i indirektno nasilje koje se
odnosi na dijete čiji su roditelji nasilni jedno prema drugomu. Fizičko, odnosno tjelesno
nasilje odnosi se na namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda upotrebom dijelova tijela napadača
i/ili nekih vanjskih predmeta. Najčešće korištena definicija fizičkog nasilja nad djecom je koja
glasi sve aktivnosti koje nose rizik od ozbiljnog povrjeđivanja, smrti ili teških tjelesnih
posljedica prema osobi mlađoj od 18 godina, a izazvala ih je osoba odgovorna za uzdržavanje
i zaštitu djeteta mlađeg od 18 godina, dakle roditelj ili staratelj (Buljan-Flander, Kocijan
Hercigonja, 2003). Psihičko zlostavljanje i zanemarivanje djeteta mnogi autori poistovjećuju
te definiraju kao prošireni pojam, no nekolicina ih ipak razdvaja psihičko zlostavljanje od
zanemarivanja. U članku Sibling Maltreatment: The forgotten abuse, autora Marka S.Kiselice
i Mandy Morrill-Richards iz 2007.godine, pronalazimo izjavu da su se u posljednjih 30
godina dogodili značajni pomaci u proučavanju obiteljskog nasilja. Međutim, uvelike se
zanemarivalo nasilje između braće i sestara te njegova učestalost u obitelji. Također, opisani
su najvažniji problemi povezani s nasiljem među braćom i sestrama, strategije pomoći
žrtvama, a opisani su počinitelji i obitelji u kojima se nasilje pojavljuje.

3
Identificiran kao socijalni problem 1980.-ih, nasilje među braćom i sestrama označeno je kao
najčešći i najmanje istražen oblik obiteljskog nasilja u Sjedinjenim Američkim Državama
(Krienert, Walsh, 2011).

Ovim seminarskim radom želi se podići svijest o učestalosti nasilja među braćom i sestrama,
ali i generalno obiteljskog nasilja te predložiti oblike borbe protiv istog i moguća rješenja,
odnosno strategije rješavanja ovog problema.

Slika 1. Svađa brata i sestre

4
 2. FIZIČKO ZLOSTAVLJANJE

Fizičko, odnosno tjelesno nasilje odnosi se na namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda

upotrebom dijelova tijela napadača i/ili nekih vanjskih predmeta. Najčešće korištena definicija
fizičkog nasilja nad djecom je koja glasi da sve aktivnosti koje nose rizik od ozbiljnog
povrjeđivanja, smrti ili teških tjelesnih posljedica prema osobi mlađoj od 18 godina, a
izazvala ih je osoba odgovorna za uzdržavanje i zaštitu djeteta mlađeg od 18 godina, dakle
roditelj ili staratelj (Buljan-Flander, Kocijan-Hercigonja, 2003). Fizičkim zlostavljanjem
smatraju se agresivni i najčešće namjerno grubi postupci spram djeteta koji rezultiraju
tjelesnim ozljedama; poput pljuskanja, udaranja, ugriza, ritanja ili jačeg nasilničkog ponašanja
koje može uključivati upotrebu predmeta poput štapa, palice, pištolja ili noža. Tjelesnim
zlostavljanjem smatraju se i: udarci dlanom, šakom i nogom, štipanje, čupanje, ubodi,
opekotine, bacanje, nagnječenja, porezotine, gušenje, frakture, uskraćivanje sna, hrane, vode,
korištenja sanitarnih prostorija, zdravstvene skrbi, izlaganje ekstremnim temperaturama,
otrovima, toksinima, infekcijama.

Slika 2. Čupanje za kosu

Primjerice ako dijete bude zaprimljeno u medicinski hitni trakt uz vidljive fizičke ozljede lica
te modrice i krvarenje iz istog, roditelji će biti ispitani i ako je jedan od roditelja odgovoran za
ozljede djeteta, provest će se policijska istraga i roditelj/i će biti kazneno gonjeni; no ako se
ispostavi da je drugo dijete, odnosno brat ili sestra zadao/la ozljede unesrećenom djetetu,
slučaj će se „zatvoriti“ te neće biti gotovo nikakvih posljedica po roditelja ili drugo dijete.

5
Zašto je to tako? Zašto bi djeca trebala biti zaštićenija od nasilja roditelja, a ne i od drugih
članova obitelji, odnosno nasilja braće ili sestara?

2.1. Incidencija fizičkog zlostavljanja

Nekoliko studija u literaturi prikazuje neke značajke. U istraživanju 57 nasumično odabranih
obitelji, uočena je visoka razina fizičkog nasilja između braće i sestara, kao što je preneseno iz
komentara obitelji i dnevnika koje su vodili tjedan dana (Steinmetz, 1977). Slično je uočeno i
na nacionalnoj razini istraživanja 2 143 obitelji za nasilje među članovima obitelji, istraživači
su zaključili da se nasilna djela među braćom i sestrama događaju češće nego nasilje roditelja
nad djetetom (zlostavljanje djece) ili nasilja muža nad ženom/žene nad mužem (supružničko
nasilje) (Straus i sur., 1980). Podaci ankete pokazali su da je ukupno 53 od 100 djece na
godišnjoj razini napadne brata ili sestru. Također, studija U.S. News & World Report navodi
da je 138 000 djece u dobi od 3 do 17 godina koristilo oružje nad bratom ili sestrom tijekom
jednogodišnjeg razdoblja („Battered Families“, 1979). Ako su se ovi napadi dogodili izvan
obitelji, smatrali bi se „samo“ napadom. Međutim, budući da su se ovi napadi dogodili unutar
iste obitelji, zanemareni su. Nažalost, trenutni nacionalni, odnosno državni podaci o
incidentima zlostavljanja braće ili sestara nisu dostupni jer se nasilno ponašanje među braćom
i sestrama opravdava ako tzv. normalno suparništvo i obavezno izvještavanje, odnosno
provođenje detaljnijeg istraživanja nisu potrebna (Khan, Rogers, 2015).

Fizičko zlostavljanje se ne događa samo od sebe, već je u korelaciji s emocionalnim i

seksualnim zlostavljanjem od strane braće i sestara. Do fizičkog zlostavljanja zajedno s
emocionalnim i seksualnim zlostavljanjem došlo je u 64% slučajeva o njih 96 ispitanih. Žrtve
nasilja među braćom i sestrama u knjizi Sibling Abuse – Hidden Physical, Emotional, and
Sexual Trauma autora Vernona R.Wiehea iz 1997.godine, opisuju svoja iskustva sljedećim
riječima: „Uz pogrdna imena kojima me brat nazivao, uvijek su uslijedile batine.“, „Brat bi
me pokušao da mu radim seksualne stvari, a ako sam to odbila, prebio bi me ili bi me tukao
sve dok zatraženo ne učinim.“, „Sjećam se fizičkog zlostavljanja – udaranja, gušenja,
upotrebe grube sile, udaranja mojom glavom o pokućstvo, i kidanja moje odjeće s mene –
time me prisiljavao na seksualne aktivnosti s njim.“.

6
 2.2. Vrste fizičkog nasilja
Fizičko zlostavljanje možemo podijeliti u 3 kategorije:

1. Najčešći – udaranje, grizenje, pljuskanje i guranje

2. Neobični – škakljanje
3. Jače ozljede ili ozljede opasne po život – gušenje i ozljeđivanje iz vatrenog oružja

Te kategorije nisu nužno međusobno isključive, iako svaka zasebna kategorija fizičkog
zlostavljanja braće i sestara označena je kao „štetna ili po život opasna“, to ne znači da i drugi
oblici fizičkog zlostavljanja ne mogu imati potencijalno ozbiljne posljedice po život žrtve.

Najčešći oblici prijavljenog fizičkog zlostavljanja bili su udarci, pljuskanje, guranje, grizenje,
povlačenje za kosu, grebanje i štipanje. Ispitanici su izvijestili da su braća i sestre bili udareni
predmetima poput drške metle, gumenog crijeva, vješalica za odjeću, četke za kosu, kožnog
remena i štapove; prijetilo im se i ubodima s komadima razbijenog stakla, noževa, britvica i
škara.

Neobičan oblik fizičkog zlostavljanja među braćom i sestrama je škakljanje. Čin kojeg mnogi
ne bi okarakterizirali kao nasilnički pothvat, već kao šalu i „normalno“ ponašanje, no može
postati nasilno pod određenim uvjetima. Škakljanje uključuje dvije osobe, počinitelja koji
škaklja i žrtvu. Škakljanje može biti neugodno – čak i erotično – ili bolno. Neugodnost koja je
često povezana sa škakljanjem može biti posljedica činjenice da su živčana vlakna koja
reagiraju na čin škakljanja ista ona koja reagiraju na bol (Farrell, 1985). Škakljanje može biti
ugodno kada se izvodi u kontekstu povjerenja i međusobnog poštovanja. U tom kontekstu,
žrtva vjeruje da će počinitelj zaustaviti ponašanje na zahtjev žrtve.

Ali, škakljanje postaje bolno i nasilno ako žrtva nema kontrolu nad situacijom. Kada žrtva
zatraži da počinitelj prestane, ali on i dalje nastavlja, ono postaje nasilno. Prema izvješćima
žrtava, neki počinitelji obuzdavale su svoju žrtvu raznim nasilnim činovima, poput pribijanja
uz podlogu. Rijetko je koja žrtva mogla učiniti nešto da se odupre, budući da su često bili
manji (mlađi i fizički manji) ili daleko slabiji od počinitelja. Nekoliko žrtava opisuje da su
imali ozbiljne reakcije na škakljanje od strane svoje braće i sestara. Primjerice, 48-godišnja
žena iz Ohia izvijestila je da ju je 3 godine starija sestra fizički zlostavljala udaranjem,
šamaranjem i pribijanjem njene glave o pod. Ali, nadasve uznemirujuće, sestra ju je uz sve
navedeno škakljala do mjere dok se žrtva nije ispovraćala.

7
Igra braće i sestara može prerasti u agresivno ponašanje koji može rezultirati ozljedom jednog
od sudionika. Sva su se djeca barem jednom ozlijedila prilikom igranja, čak i slučajno, od
strane braće i sestara. Da bi se razlikovalo slučajno od namjernog ozljeđivanja, situacija se
mora sagledati u kontekstu.

Primarno, iskustva su tipična ili ponavljajuća za ono što se dogodilo žrtvi od strane brata ili
sestre. Iako mnogi mogu prijaviti da su nekada pretrpjeli neku vrstu tjelesne ozljede tijekom
igranja s braćom i sestrama, općenito je riječ o pojedinačnom ili izoliranom incidentu. U
nekim slučajevima, posebno nasilno ponašanje koje su žrtve doživjele od strane braće i sestre
moglo se dogoditi samo jednom, ali je tipično da zlostavljanje s posljedicama ozljeđivanja
bude ponovljeno više puta.

Sekundarno, događaj se mora promatrati u smislu reakcije počinitelja na ozljedu koju je

njihova žrtva (brat ili sestra) pretrpjela. U većini slučajeva počinitelj se smijao žrtvi, odnosno
ismijavao ju. Ova reakcija u većoj je mjeri „ozlijedila“ žrtvu, dajući poruku da to ponašanje
nije slučajno, već da ima intencionalni element.

U konačnici, zlostavljačko ponašanje također se može shvatiti u kontekstu reakcija roditelja

na ono što se dogodilo. Obično kad su djeca ozlijeđena od strane braće i sestre tijekom igre,
roditelji ih tješe, brinu se o njihovim ozljedama i discipliniraju braću i sestre koji su im
počinili ozljedu. U najmanju ruku, roditelji pokušavaju utvrditi što se dogodilo. Žrtve fizičkog
zlostavljanja od strane braće i sestara prijavili su da su reakcije njihovih roditelja na štetni ili
po život opasni incident bile bezbrižne ili zanemarive, a u nekim slučajevima su roditelji
krivili žrtvu za incident.

Ozljede kojima žrtve tjelesnog (fizičkog) zlostavljanja podlažu su: ogrebotine, modrice,
podljevi, hematomi, laceracije kože, razbijeni zubi, potres mozga, ožiljci i dr. One gradiraju
od „jednostavnih“ i lakših prema složenijim i ozbiljnijim. Dakako, nijedna ozljeda nije
bezazlena i „laka“, no kombinacija više različitih ozljeda, od površnih do dubokih u stručnoj
literaturi opisuju se kao višestruke ozljede tkiva. Potrebno je utvrditi jesu li ozljede nastale u
isto vrijeme, uslijed čega te ima li dijete (osoba) smetnje kognitivnih funkcija uslijed nastanka
istih.

8
Slika 3. Ozljede nastale uslijed fizičkog zlostavljanja

9
 3. PSIHOLOŠKO/EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE

Od svih oblika zlostavljanja djece, psihološko i emocionalno zlostavljanje djece najteže je za

precizno definirati u odnosu braće i sestara. Autori knjiga i radova na temu zlostavljanja u
obitelji formiraju i izlažu definicije nasilja ovisno o njezinoj praktičnosti za provođenje
istraživanja, oblikovanja širine i obuhvatnosti zakona o zaštiti te ostalih razloga. Veći se broj
definicija zlostavljanja i nasilja odnosi na općenite definicije ili se direktno odnose na nasilje
roditelja nad djecom. U slučaju ovog rada, manji je broj definicija specifično vezanih za
zlostavljanje između braće i sestara, te specifičnosti vezanih za to nasilje.

Kao primjer općenitije definicije, emocionalno nasilje nad djecom može se definirati kao
zlostavljanje koje rezultira oštećenim ili smanjenim psihološkim napretkom i razvojem.
Zlostavljači stalno odbijaju, ignoriraju, dominiraju i kritiziraju žrtve (Garbarino i Garbarino,
1994). Ono uključuje riječi, djela i ravnodušnost (Jantz, 1995).

U svojoj knjizi, Wiehe je pružio konkretan opis vezan uz temu emocionalnog nasilja između
braće ili sestara. Glasi da emocionalno zlostavljanje možemo definirati kao verbalne
komentare usmjerene na prijetnje, ismijavanje, vrijeđanje ili omalovažavanje brata ili sestre,
ali i uništavanje osobne imovine ili kućnih ljubimaca brata ili sestre (Wiehe, 1997).

Emocionalno zlostavljanje je češći oblik zlostavljanja te potencijalno čak i razorniji od ostalih

oblika zlostavljanja, a osim što se može javiti kao samostalni oblik zlostavljanja, često
prethodi i prati seksualno i fizičko zlostavljanje (Claussen i Crittenden, 1991;
Hart i Brassard, 1987).

Kao i ostale oblike zlostavljanja djece, tako je i bilo kakav oblik psihološkog zlostavljanja
teško prepoznati, a možda čak i najteže. Razlog tome je što psihičko zlostavljanje, izuzev
situacija kada se muče kućni ljubimci ili uništava vlasništvo (primjerice igračke) djeteta, ne
ostavlja fizički trag. Fizičko zlostavljanje nad djecom gotovo uvijek ostavlja trag u obliku
modrica, ogrebotina ili rana, a u slučajevima seksualnog zlostavljanja fizički tragovi mogu se
pronaći na spolnim organima. U modernim vremenima sve se veći naglasak se stavlja na
prijavljivanje obiteljskog zlostavljanja, dok se desetljećima unatrag strogo poštivala privatnost
obiteljskog doma te su se ljudi nastojali ne uplitati u tuđa posla i privatni život. Pretpostavlja
se kako je zapravo emocionalno zlostavljanje između braće i sestara najčešći oblik
zlostavljanja, ali i najmanje prijavljivani te najmanje istraživani oblik. Nazivanje pogrdnim

10
imenima i podrugivanje zapravo su vrlo česta pojava u bratskim i sestrinskim odnosima, čak i
u blizini roditelja. Interpersonalni odnosi djece često se prejednostavno pripisuju dječjoj
ljubomori ili poznatom pojmu rivalstva (engl. sibling rivalry). Granica između rivalstva i
zlostavljanja nije toliko velika koliko se možda naizgled čini te je jako fleksibilna. Osim o
izgovorenim stvarima ili učinjenim radnjama, reakcija žrtve ovisi i o njenoj dobi, ali i o
intrapersonalnim faktorima, budući da je svaka osoba jedinstvena te individualno reagira na
dati podražaj. To jest, podrugivanje kod jednog djeteta može rezultirati uzvratom istom
mjerom prema bratu ili sestri, dok drugo dijete ruganje ili prozivanje raznim imenima može to
prihvatiti kao žestoku kritiku te ju uzeti srcu i internalizirati emocije. Zbog te fine granice
između tipičnog rivalstva i zlostavljanja, ali i žestokog verbalnog ili emocionalnog
zlostavljanja kada su djeca samo jedno s drugim te manjka fizičkih tragova, roditelji često ne
prepoznaju ovaj oblik nasilja kod svoje djece. Na sreću, u modernim istraživanjima nasilja
nad djecom, konačno se detaljno propitkuje što je normalno ponašanje između braće i sestara,
a što je zapravo zlostavljanje. Također je bitno razlikovati pojmove bratskog/sestrinskog
nasilja te bratskog/sestrinskog zlostavljanja. Caspi je bratsko zlostavljanje definirao kao
jednostrano fizičko, emocionalno ili seksualno oštećivanje jednog brata ili sestre od strane
drugoga. Pojam bratskog nasilja smatra ozbiljnim oblikom bratske agresivnosti koja rezultira
fizičkom, emocionalnom ili seksualnom štetom, ali se razlikuje od bratskog zlostavljanja zato
što je definirana kao obostrana, uzajamna agresivnost između braće i sestara (Caspi, 2012).

Osim što je bitno postaviti adekvatne funkcionalne definicije zlostavljanja radi lakšeg
prepoznavanja i istraživanja, pravilne definicije bitne su kako bi se mogle integrirati u zakone
i pravilnike, kako bi odgovarajuće ustanove mogle efikasnije obavljati svoje dužnosti. Što su
definicije i kategorije ažurnije, veća je šansa djelovanja i uspjeha u obrani prava žrtava od
strane nadležnih osoba ili institucija. Budući da postoji mnoštvo oblika i načina provođenja
psihičkog i emocionalnog zlostavljanja, mnogi autori pokušavaju obuhvatiti i kategorizirati
zlostavljanje. Ovisno o vrsti rada, istraživanja i primjerice dobi samih žrtava, stručnjaci će
primijeniti adekvatnu terminologiju prvo pri ispitivanju i istraživanju samih žrtava, a kasnije
je pravilno kategorizirati u oblik zlostavljanja u koji spada. U pokušaju uspostavljanja
adekvatno operacionalizirane definicije psihološkog maltretiranja, Brassard i sur. su zatim
empirijski identificirali i jasno opisali 5 posebnih podtipova psihološkog zlostavljanja
(Brassard, Hart i Hardy, 1991). Iako primarno opisane za uloge roditelj-dijete, sa sigurnošću
se ove kategorije mogu primijeniti i na bratski, tj. sestrinski odnos. Odbijanje i poniženje
(engl. spurning) opisali su kao vrstu verbalnih „udaraca“ koji su kombinacija odbijanja i

11
neprijateljskog ponižavanja. Uključuje otvoreno podcjenjivanje djeteta, nazivanje
ponižavajućim nazivima, označavanje djeteta kao inferiornije, ismijavanje kada pokaže
snažne emocije straha ili privrženosti te javno ponižavanje djeteta. Zlostavljač također može
aktivno odbiti pomoći djetetu ili uopće potvrditi njegov poziv upomoć. Teroriziranje
podrazumijeva prijetnje da se fizički naškodi, ubije ili napusti dijete ako se on/a ne ponaša
primjereno te uključuje izlaganje dijete nasilju ili prijetnjama usmjerenima prema voljenim
osobama i ostavljanje malog djeteta bez nadzora. Odbijanje emocionalnog reagiranja je
ponašanje roditelja koji ignorira pokušaje djeteta za interakcijom te prema djetetu reagira na
„mehaničkom/robotičkom“ načinu koji je lišen nježnog kontakta, poljubaca i razgovora.
Ovakvo ponašanje roditelja djetetu šalju poruku kako nisu zainteresirani za njega ili kako im
emotivno nisu dostupni. Izoliranje obuhvaća socijalnu i fizičku izolaciju djeteta. U socijalnom
smislu djetetu se limitira ili zabranjuje interakcija, komunikacija ili bilo kakav kontakt s
vršnjacima ili odraslim osoba koje mogu biti unutar ili izvan djetetovog doma. Primjer fizičke
izolacije djeteta je zaključavanje u sobu ili neku drugu prostoriju kroz neko duže vrijeme.
Iskorištavanje/korumpiranje uključuje poticanje djeteta i dopuštanje da se razviju i ohrabruju
izopačeni standardi, vjerovanja, nerealne uloge i zahtjevi te antisocijalni činovi. Iz ovog se
često razvije kriminalno ponašanje djeteta, u ovom slučaju u mogućim oblicima poput krađe
ili zlouporabe sredstava koja stvaraju ovisnost (Brassard, Hart i Hardy, 1991).

Slika 4. Vršnjačko zlostavljanje

12
 4. SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE

Seksualno zlostavljanje jedan je od oblika zlostavljanja djece, a definira se kao bilo koja
aktivnost s djetetom prije dobi legalno pristanka koja služi za seksualno zadovoljstvo odrasle
osobe ili znatno starijeg djeteta. Johnson među primjerima takvih aktivnosti navodi kontakte
ruka-dojka, ruka-genitalije, ruka-rektum, usta-genitalije, genitalije-genitalije, genitalije-
rektum; izlaganje spolne anatomije; prisiljeno gledanje spolne anatomije; pokazivanje
pornografije djetetu ili korištenje djeteta u stvaranju pornografije (Johnson, 2004). Za
razlikovanje od zlostavljanja opisuje i pojam seksualne igre te ju opisuje kao gledanje ili
diranje genitalija, stražnjice ili poprsja od strane preadolescentne djece, dobne razlike koja
nije veća od 4 godine te u kojom nije postojalo tjeranja ili prisile (Johnson, 2001; prema
Johnson, 2004)
Pojam incesta odnosi se na seksualne odnose između članova obitelji povezanih krvnim
srodstvom, brakom ili životnim aranžmanima. Problematika incesta najčešće veze za odnos
otac/očuh – kćerka/pastorka, koji je i najčešće proučavan . Iako se većina literature odnosi na
ove odnose, mnogi stručnjaci tvrde kako su incest i seksualno zlostavljanje zapravo jednaki ili
čak rašireniji u bratsko-sestrinskom odnosu (Rudd i Herzberger, 1999). Unutar tih samih
bratsko-sestrinskih odnosa, velika većina istraživanja fokusira se na slučajeve
heteroseksualnog incesta (brat-sestra), dok se homoseksualni incest(brat-brat; sestra-sestra)
rijetko istražuje. Nepostojanje univerzalno prihvatljivih kriterija za razlikovanje između
zlostavljačkog seksualnog kontakta i normalno spolnog istraživačkog ponašanja stvara
poteškoće pri prikupljanju podataka vezanih za bratsko-sestrinski incest (Caffaro i Conn-
Caffaro, 2005). Spolna znatiželja normalna je pojava budući da sva djeca istražuju svoja
tijela, a do neke mjere mogu se uključiti i u vizualno ili manualno istraživanje tijela brata ili
sestre. Tako djeca otkrivaju razlike između spolova (Wiehe, 1997). Nekada je postojanje
prisile ili pristanak jedini način razlikovanja između zlostavljanja ili običnog istraživanja i
znatiželje. Velika razlika u starosti djece, nemogućnost komunikacije žrtve (bilo zbog
neusvojene vještine govora ili zbog određenog hendikepa), neprepoznavanje(žrtvino) situacije
kao neprihvatljive ili šutnja o činu (iz straha ili srama) neki su od razloga neprijavljivanja
seksualnih zlostavljanja i prisilnih incesta.

Seksualno zlostavljanje na žrtvi ostavlja kratkotrajne ili dugotrajne posljedice, bile one u
psihološkom, ponašajnom(bihevioralnom) ili fizičkom smislu. Kada se govori o psihičkim i
bihevioralnim posljedicama, žrtve mogu patiti od tjeskobe, disocijacije, tuge i depresije,
13
paranoični ideja, impulzivnog ponašanja; smanjene kognitivne sposobnosti i uspjeh u školi;
problematično spolno ponašanje u vidu pretjeranog interesa za seksualne aktivnosti rane za
dječju dob, rano seksualno sazrijevanje, naglašena seksualnost i preokupacija seksualnim
temama ili činovima (Johnson, 2004). Fizički tragovi zlostavljanja traže se pri liječničkom
pregledu kod prijave ili sumnje na seksualno zlostavljanje. Zlostavljanje može ostaviti fizičke
tragove u obliku genitalne traume, analne traume, prisutnost ejakulata, rupture himena,
značajno povećanog vaginalnog otvora u odnosu na dob, modrica, laceracija kože i ožiljaka,
ali i u obliku trudnoće ili nekih spolno prenosivih bolesti (Bays i Chadwick, 1993).

Slika 5. Žrtva seksualnog zlostavljanja

Slika 6. Žrtva seksualnog zlostavljanja

14
 5. PREVENCIJA ZLOSTAVLJANJA

Kao i u mnogim situacijama, kod zlostavljanja djece problem je bolje „spriječiti nego liječiti“.
Stvaranje efikasne taktike prevencije nasilja i zlostavljanja bolje je rješenje od liječenja i
rješavanja problema nastalih zlostavljanjem, budući da je kratkotrajne i dugotrajne posljedice
izuzetno teško izbrisati. Psihoterapija i ostali oblici rješavanja posljedica zlostavljanja traju
iznimno dugo (više godina) te usprkos velikih napora terapeuta i žrtava, ne moraju nužno biti
uspješne. Osim što je proces oporavka dugotrajan, žrtvama je često nemoguće financijski si
priuštiti pomoć stručnjaka. Smisao prevencije vrlo je jednostavan, a to je da do zlostavljanja
djece uopće ne dođe, odnosno djecu i obitelji se u startu pošteđuje fizičkih i psihičkih trauma.
Ako do problema uopće ne dođe, nema potrebe za prijašnje navedenih skupim intervencijama
i tretmanima. Najbolji način prevencije zlostavljanja je edukacija roditelja i djece te podizanje
svjesnosti o nasilju, no ako se zlostavljanje već dogodilo, podrška obitelji i djetetu(žrtvi) bitna
je kako bi se spriječio bilo kakav daljnji oblik zlostavljanja. Programima prevencije i svim
vještinama i znanjima koja idu u prepoznavanje i snalaženje s tim problemom, potrebno je
baviti se na individualnoj (djeca i roditelji pojedinačno), ali i na grupnoj društvenoj razini.
Pod time misli se na provođenje programa prevencije u vrtićima, školama, društveno-
rekreacijskim centrima, sportskim društvima, ali i provođenje edukacija od strane nadležnih
zdravstvenih (obiteljski liječnici) i socijalnih institucija (npr. Centar za socijalnu skrb). Kod
planiranja i provođenja programa na razini neke zajednice, primjerice osnovne škole,
djelatnike škole educira se o zlostavljanju, ali se i od njih traže da više i detaljnije nadgledaju
ponašanje djece kako bi uočili same znakove zlostavljanja. U sam školski kurikulum, kroz
nastavne predmete i aktivnosti mogu se implementirati sadržaji relevantni za zlostavljanje.
Odnos nastavnik – roditelj održan je obostranom komunikacijom i suradnjom, najčešće u
obliku roditeljskih sastanaka. Statut škole, pravilnici o pedagoškim mjerama te kućni red
moraju biti adekvatni, odnosno ažurni. U slučaju otkrivanja zlostavljanja, ključno je imati
unaprijed stvoren plan reagiranja kako bi se situacija zbrinula na najbolji mogući način.
Iako je tematika problema ozbiljna, djeci se kroz kreativne akcije i programe omogućuje
dobivanje znanja što je točno zlostavljanje i kome je moguće obratiti se ako se to događa
njima ili nekome bliskom. Primjer programa provođenog u školama u Republici Hrvatskoj je
UNICEF-ov „Stop nasilju među djecom”, dok je primjer jedne neprofitne organizacije jest
„Hrabri telefon“ pomoću kojeg djeca mogu direktno razgovarati i stupiti u kontakt s nekim
tko će ga stvarno poslušati. Roditelje se primarno mora educirati prepoznavanju i razlikovanju

15
zlostavljanja i rivalstva/ljubomore, ali i da sami provode neke politike prevencija nasilja u
svom domu te pozitivnih politika i pravila. Roditelji moraju priznati djeci, ali i sebi, da uopće
postoji pojam zlostavljanja te kako ono izgleda, ali ih i poticati na razgovor o njihovim
odnosima s braćom, sestrama ili vršnjacima. Kada nam djeca nešto i odluče samostalno reći,
bitno je slušati ih i dati im do znanja da smo ih čuli i doživjeli njihov problem, a ne samo
odmahnuti ili ignorirati problem misleći da će se sam od sebe riješiti jer su to „dječja posla“.
Roditeljima se treba naglasiti da ako se ne znaju nositi s njim i riješiti problem u svom domu,
sasvim je u redu zatražiti vanjsku pomoć. Također, isto kako se treba pozabaviti
neprihvatljivim ponašanjem, treba se pohvaliti i nagraditi dobre odnose između braće i
sestara. Djeci je bitno objasniti da je njihovo tijelo baš to, njihovo, te da oni imaju pravo
odlučivati koga smatraju prikladnim te mjesto koje smatraju prikladnim za diranje, ali i da
imaju pravo odlučiti koje mjesto diranja je neprikladno te koja osoba je neprikladna. Također.
kako se djeca razvijaju i rastu prikladno je voditi razgovore o tjelesnosti i seksualnosti
(odgovarajućim za njihovu dob).

Slika 7. UNICEF-ov program „Stop nasilju među djecom“,

Slika 8. UNICEF-ov program „Stop nasilju među djecom“, izvor:

https://www.unicef.org/croatia/

16
 6. ZAKLJUČAK

Zlostavljanja se najčešće ne javljaju samo u jednom obliku, javljaju se u kombinaciji;

fizičko/tjelesno – psihološko/emocionalno, fizičko/tjelesno – seksualno,
psihološko/emocionalno – seksualno ili pak sva tri oblika zajedno: fizičko/tjelesno –
psihološko/emocionalno – seksualno. Nužno je razlikovati bratsko – sestrinsko rivalstvo, koje
se smatra „normalnim“ i zlostavljanje koje se javlja između braće i sestara. Budući da roditelji
često ne mogu razlikovati radi li se o bratsko – sestrinskom rivalstvu ili o zlostavljanju,
potrebno je više pripaziti na odnos braće i sestara kako bi se moglo utvrditi radi li se o
zlostavljanju, odnosno nasilju ili ne. Nadovezujući problem je što mnogi roditelji previde
nasilje između braće i sestara, je li to uzrokovano današnjim načinom života gdje roditelji sve
manje vremena provode s djecom zbog količine posla koju rade kako bi obitelji osigurali
„normalno“ funkcioniranje, ili zbog nepažnje prilikom provođenja vremena sa svojom
djecom. Bilo kako bilo, za naglasiti je da je krucijalno roditeljima ukazati na eventualno
nasilje među braćom i sestrama, ako oni to sami ne uoče. Stručnjaci u ovom polju smatraju da
su se u posljednjih 30 godina dogodili značajni pomaci u proučavanju obiteljskog nasilja, no,
uvelike se zanemarivalo nasilje između braće i sestara te njegova učestalost u obitelji.

Nasilje i zlostavljanje među braćom i sestrama, ali i bilo kakav drugi oblik nasilja nad djecom
ne događa se u svakoj obitelji i društvu, no ključna je činjenica da se može dogoditi u svakoj
zajednici. Iz tog razloga bitno je provoditi edukacije i programe prevencija u odgojno-
obrazovnim ustanovama, ali i u ostalim udrugama i organizacijama te je bitno da su dostupni
javnosti kako bi svi imali priliku sudjelovati i tako naučiti pomoći sebi ili bližnjima.

17
7. POPIS LITERATURE

1. Bays, J. i Chadwick, D. (1993). Medical diagnosis of the sexually abused child. Child
Abuse & Neglect, 17(1), 91-110.
2. Brassard, M. R., Hart, S. N. i Hardy, D. B. (1991). Psychological and Emotional
Abuse of Children. U R.T. Ammerman i M. Hersen (Ur.), Case Studies in Family
Violence (str. 255-270). Boston, MA: Springer.
3. Buljan-Flander, G., Kocijan-Hercigonja D. (2003). Zlostavljanje i zanemarivanje
djece. Zagreb: Marko M. usluge.
4. Caffaro, J. V. i Conn-Caffaro, A. (2005). Treating sibling abuse families. Aggression
and Violent Behavior, 10, 604–623
5. Caspi, J. (2012). Sibling aggression: Assessment and treatment. New York, NY:
Springer
6. Claussen, A. H. i Crittenden, P. M. (1991). Physical and psychological maltreatment:
Relations among types of maltreatment. Child Abuse & Neglect, 15(1-2), 5–18.
7. Farrell, L. (1985, April). The touching truth about tickling. Mademoiselle, 54, 56.
8. Garbarino, J. i Garbarino, A. (1994). Emotional Maltreatment of Children, second
edition. Chicago: National Committee to Prevent Child Abuse.
9. Hart, S. N. i Brassard, M. R. (1987). A major threat to children's mental health:
Psychological maltreatment. American Psychologist, 42(2), 160-165.
10. Jantz, G. L. (1995). Healing the Scars of Emotional Abuse. Grand Rapids, MI:
Fleming H. Revell.
11. Johnson, C. F. (2004). Child sexual abuse. The lancet, 364(9432), 462-470.
12. Khan R., Roger P. (2015). The normalisatin of sibling violence: Does gender and
personal experience of violence influence perceptions of physical assult against
siblings?, February 30, (3):437-58
13. Krienert J.L., Walsh J.A. (2011). My Brother’s Keeper: A Contemporary Examination
of Reported Sibling Violence Using National Level Data, 2000-2005
14. Rudd, J. M. i Herzberger, S. D. (1999). Brother-sister incest—father-daughter incest: a
comparison of characteristics and consequences. Child Abuse & Neglect, 23(9), 915–
928.
15. Steinmetz, S. (1977). The cycle of violence: Aggressive and abusive family interaction.
New York: Praeger.

18
16. Straus, M. A., Gelles, R. J., & Steinmetz, S. K. (1980). Behind closed doors: Violence
in the American family. Garden City, NY: Anchor Books.
17. U.S. News ad World Report (1979). Battered Families: A growing nightmare, January
15, pp. 60-61
18. Wiehe, V. R. (1997). Sibling abuse: Hidden physical, emotional, and sexual trauma,
second edition. Thousand Oaks: SAGE Publications.

19
 8. PRILOZI
Slike:

Slika 1. Svađa brata i sestre, izvor: http://sretnamama.hr/strucnjaci-govore-da-svade-

brace-i-sestara-jacaju-karakter-i-oblikuju-ga

Slika 2. Čupanje za kosu, izvor: https://www.tportal.hr/lifestyle/clanak/koliko-se-

razlikuje-osobnost-mlade-i-starije-brace-i-sestara-20150409

Slika 3. Ozljede nastale uslijed fizičkog zlostavljanja, izvor:

http://www.ecns.cn/voices/2015/04-10/161218.shtml

Slika 4. Vršnjačko nasilje, izvor: https://www.timesnownews.com/health/article/kids-

with-multiple-siblings-at-greater-risk-of-getting-bullied-study/366475

Slika 5. Žrtva seksualnog zlostavljanja, izvor: https://www.havoca.org/sibling-sexual-

abuse-emerging-awareness-ignored-childhood-trauma/

Slika 6. Žrtva seksualnog zlostavljanja, izvor:

http://www.michaelhanegan.com/blog/silentcofc

Slika 7. UNICEF-ov program „Stop nasilju među djecom“, izvor:

https://www.unicef.org/croatia/

Slika 8. UNICEF-ov program „Stop nasilju među djecom“, izvor:

https://www.unicef.org/croatia/

20