ELEKTROFOREZA

Nabijene čestice se mogu pokrenuti električnim poljem. Gibanje nabijenih čestica u otopini
uslijed djelovanja vanjskog električnog polja zovemo elektroforeza. Elektroforezu malih iona
nazivamo češće ionoforezom pa se naziv elektroforeza obično upotrebljava za tehniku
razdvajanja makromolekula kao što su proteini i nukleinske kiseline.

Radi jednostavnosti, zamislimo čestice naboja Q koje se ponašaju kao potpuno izolirane jedna
od druge u nevodljivoj okolini (slika 1.a.). Naboj Q možemo izraziti kao umnožak valencije z
i elementarnog naboja e. Uključivanjem vanjskog stalnog električnog polja, nabijena čestica
se počne gibati pod utjecajem stalne električne sile Fe:

(1)

Slika 1.a: Model elektroforeze – idealizirani slučaj pozitivno nabijene čestice u nevodljivom
mediju na koje je primijenjeno vanjsko električno polje.
Međutim, gibanju nabijene čestice suprotstavlja se sila viskoznog trenja Fv. Pod
pretpostavkom da su nabijene čestice sfernog oblika polumjera R u izvodu izraza za silu
viskoznog trenja možemo primijeniti Stokesov zakon1(1845.g.). Naime, spomenuti zakon
opisuje otpor što ga sporom protjecanju fluida viskoznosti pruža sferna prepreka polumjera
R pa ga možemo primijeniti i na slučaj u kojem mirni fluid pruža otpor gibanju čestice
sfernog oblika2. Sila viskoznog trenja se može izraziti relacijom:

Fv=6Rv (2)

u kojoj je v brzina nabijenih čestica. Pod utjecajem električne sile nabijena čestica se giba
ubrzano, no zbog povećanja brzine gibanja povećava se i viskozna sila i u vrlo kratkom
vremenu električna sila i sila viskoznog trenja se po iznosu izjednačavaju:

zeE=6Rv (3).

Nabijena čestica se nastavlja gibati jednoliko pravocrtno brzinom v:

v=zeE/6R (4).

Brzine nabijenih čestica pod utjecajem vanjskog električnog polja kroz medij su različite za
čestice različitih dimenzija i valencija pa zbog toga tijekom elektroforeze dolazi do njihova
razdvajanja. Uobičajeno je uspoređivati elektroforetske pokretljivosti nabijenih čestica, 
koje su definirane kao:

=v/E=ze/6R (5).

1 Sanja Dolanski Babić, Zavod za fiziku i biofiziku Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Gore navedeni izraz se može primijeniti na molekule sfernog i približno sfernog oblika.
Molekule drugačijih oblika imaju manju pokretljivost od pokretljivosti sfernih molekula iste
mase i valencije.

Slika 1.b: Model elektroforeze – realan slučaj pozitivno nabijene čestice u elektrolitskoj
otopini na koju je primijenjeno vanjsko električno polje.
Možemo zaključiti da elektroforetska pokretljivost ovisi o osobinama nabijene čestice i
medija u kojem se čestice nalaze. U realnom slučaju (slika 1.b.) moramo uzeti u obzir
djelovanje vodene otopine u kojoj se nalaze anioni i kationi te međusobnu interakciju
nabijenih čestica. Izrazi za brzinu i elektroforetsku pokretljivost postaju vrlo složeni.

Elektroforeza se provodi na nosaču koji je smješten u posudi –kadici3. Nametanjem napona

između elektroda na krajevima posude u otopini se uspostavlja električno polje. Upotrebljava
se stabilan izvor istosmjerne struje. Za razdvajanje makromolekula na sobnoj temperaturi
obično je jakost električnog polja u rasponu od 1 do 10 V/cm. Primjena većih jakosti
električnog polja bi bitno ubrzala elektroforezu, ali bi istovremeno došlo do pojave
nepovoljnog učinka – zagrijavanja.

Literatura:

1. N.Cindro: Fizika 1, Školska knjiga, Zagreb, 1988.

2. S. Stanković: Fizika ljudskog organizma, Novi Sad, 2006.
3. J. Lovrić: Priručnik za vježbe iz medicinske kemije i biokemije, Medicinska naklada,
Zagreb, 2009.

2 Sanja Dolanski Babić, Zavod za fiziku i biofiziku Medicinskog fakulteta u Zagrebu