UNIVERZITET,, DŽEMAL BIJEDIĆ” U MOSTARU

NASTAVNIČKI FAKULTET

ODSJEK ZA SPORT I ZDRAVLJE

UTICAJ NARKOTIKA NA PONAŠANJE MALOLJETNIKA I

ADOLESCENATA

SEMINARSKI RAD

KANDIDAT: MENTOR:

Kasim Karajčić Prof. dr Husejn Musić

Mostar, decembar, 2019

SADRŽAJ

1. UVOD ........................................................................................................................ 2

2. PROBLEM I PREDMET RADA .............................................................................. 3

3. CILJEVI I ZADACI RADA ...................................................................................... 4

4. METOD RADA ......................................................................................................... 5

5. PRAKTIČNA I TEORETSKA VRIJEDNOST RADA ............................................ 6

5.1. Pojam i vrste narkotika ........................................................................................ 6

5.2. Ovisnost o drogama kao poticaj za činjenje kaznenih djela ................................ 8

5.3. Maloljetnici kao korisnici narkotika .................................................................... 9

5.4. Najčešće ovisnosti kod adolescenata ................................................................. 10

5.5. Pojam maloljetničke delinkvencije .................................................................... 12

5.6. Faktori delikventnog ponašanja ......................................................................... 14

5.7. Sistem krivičnih sankcija prema maloljetnicima počiniteljima krivičnih djela 15

5.8. Mjere prevencije ovisnosti................................................................................. 16

6. ZAKLJUČAK .......................................................................................................... 18

7. LITERATURA ........................................................................................................ 20

1
1. UVOD

Zaštita fizičkog i društvenog zdravlja djeteta jedna je od najvažnijih zadaća porodice

za koju se roditelji moraju pripremiti, te jedna od onih za koju se najmanje pripremaju.
To se posebno odnosi na zloupotrebu narkotičkih sredstava. U većini porodica se
svakodnevno puši duhan, konzumira alkohol i istovremeno malo vodi računa o zdravoj
prehrani, higijeni mentalnog zdravlja i općenito ekologiji zdravog življenja.

Mladi kroz svoje odrastanje prihvataju model ponašanja svoje kulture. Sa druge strane,
uz mladost ide lakovjernost, nepromišljenost i vječna dvojba o smislu vlastitog
postojanja. U stalnom raskoraku s moralnim i tradicionalnim kodeksima društva, željni
novih “uzbuđenja”, mladi širom svijeta u sve većem broju “uživaju” i različite droge.
Zloupotreba droga je jedan od najvećih problema savremene civilizacije i širi se takvom
progresijom da čovječanstvu prijeti samouništenjem. Ovakvo doba “eksplozije droga”
javlja se u vrijeme kada klasična porodica gubi svoju poziciju i značaj. Okrenuti trci za
zaradom, bogatstvom i društvenim ugledom roditelji sve manje vremena posvećuju
svojoj djeci, zbog čega i njihov autoritet slabi. Takvi roditelji prestaju biti moralni
oslonac svojoj djeci koja se sve više okreću ulici i svemu što ona nudi. Neizvjesnost,
strah, životni problemi, užitak, žudnja i mnogi drugi razlozi navode mlade na
zloupotrebu droga.

Kao jedna od posljedica konzumiranja narkotika javlja se i neprihvatljivo ponašanje,

definisano kao delinkventno ponašanje. Maloljetnici predstavljaju najosjetljiviju
kategoriju na koju najviše utiče kriza društvene zajednice, pa se njihova reakcija na ove
pojave ogleda kako u asocijalnom ponašanju, tako i u vršenju krivičnih djela.
Maloljetničko prestupništvo, kao oblik društveno neprihvatljivog ponašanja, je
aktuelna društveno negativna pojava koja nameće potrebu za većim angažmanom
zajednice u rješavanju niza neriješenih problema koji se iz godine u godinu
nagomilavaju i produbljuju.

2
2. PROBLEM I PREDMET RADA

Zloupotreba droga predstavlja socio-medicinski problem savremenog svijeta te stvara

posljedice kako za pojedinca, tako i za porodicu i društvenu zajednicu u cjelini.
Zloupotreba droge vrlo često započinje mladenačkim eksperimentisanjem, a u nekim
slučajevima može dovesti do prave ovisnosti. Radoznalost, porodične prilike,
emocionalni problemi ili pritisak vršnjaka samo su neki od mogućih razloga
konzumacije narkotičkih sredstava. Najčešće korištene droge su marihuana, kokain,
heroin te ostale droge pod koje spadaju sintetičke droge, inhalanti, sedativi,
halucinogene droge i sl.

Ovisnost o drogama pogađa sve društvene slojeve, društvene zajednice i sve zemlje, a
posebno ranjiva skupina su osobe mlađe životne dobi, pa je zbog toga u ovom radu
stavljen naglasak na njihovu zastupljenost u kriminalitetu zloupotrebe opojnih droga.
Dalje, ovisnost je društveni problem koji se povezuje sa delinkvencijom.
Problematika vezana uz opojne droge vrlo je kompleksna jer se ne radi samo o činu
konzumiranja, nego i o brojnim drugim prekršajima i kaznenim djelima koja su
povezana sa konzumacijom, nabavkom i prodajom opojnih sredstava. Zbog toga
predmet ovog rada obuhvataju narkotici i delinkvencija, odnosno uticaj ovisnosti o
drogama na ponašanje maloljetnika i adolescenata.

3
3. CILJEVI I ZADACI RADA

Narkotici su jedan od najvećih problema današnjice. Ne samo da ozbiljno ugrožavaju

zdravlje mladih ljudi, već imaju i veliki uticaj na kriminalitet. S tim u vezi, osnovni cilj
rada je ukazati na uticaj narkotika na ponašanje maloljetnika i adolescenata. Pored
uticaja narkotika, zadatak rada je ukazati na sve veću pojavu maloljetničke
delinkvencije koja predstavlja oblik kriminalnog ponašanja koje vrše maloljetnici u
krivičnopravnom smislu riječi. Isto tako, zadatak rada je da se prikaze i ukaže na značaj
prevencije navedenih pojava u društvu.

4
4. METOD RADA

Zа izrаdu rаdа korištena su dosаdаšnjа istrаživаnjа iz oblаsti uticaja narkotika na

ponašanje maloljetnika i adolescenata, te oblasti maloljetničke delinkvencije, dostupne
u litеrаturi, studijаmа i drugim rеlеvаntnim izvorimа. U rаdu je primijеnjеna mеtoda
analize kao postupak istraživanja raščlanjivanjem složenih pojmova, sudova i
zaključaka na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente. Metodom indukcije
se na osnovu dostupne literature došlo do općih zаključаkа rеlеvаntnih zа područjе
istrаživаnja i nа tаj nаčin doprinеsе obogаćivаnju tеorijе i prаksе izučаvаnjа navedene
tematike. Deduktivna metoda je primijenjena u zaključnom dijelu rada. Rezultati
teorijskog istraživanja i analize, su ponovo sagledani te je u zaključnom dijelu rada,
primjenom deduktivne metode, donesen konačan sud o istraženoj tematici.

5
5. PRAKTIČNA I TEORETSKA VRIJEDNOST RADA

5.1. Pojam i vrste narkotika

Upotreba psihoaktivnih supstanci se često u svakodnevnom govoru, ali i literaturi

podvodi pod raznim nazivima poput: narkomanija, toksikomanija, zavisnost, uzimanje,
korištenje, zloupotreba, uživanje itd. Psihoaktivne supstance su hemijske supstance
koje, kada se unesu u organizam, mijenjaju tjelesne funkcije, raspoloženje, mišljenje i
ponašanje te mogu da izazovu psihičku ili tjelesnu zavisnost.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 1951. godine proglasila alkohol bolešću, a

1957. godine i narkomaniju kao bolest ovisnosti. Nakon revizije 1992. godine u
Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, govori se o štetnoj upotrebi psihoaktivnih supstanci
i sindromu ovisnosti. Sindrom ovisnosti karakteriše skup fizioloških, kognitivnih i
bihejvioralnih promjena ponašanja, tolerancija na supstancu, te jaka želja za uzimanjem
supstance. Neki od indikatora zloupotrebe psihoaktivnih supstanci su svjesnost o
prekomjernosti konzumiranja, kritike i pritisak okruženja da osoba treba da smanji ili
prestane, uzimanje ilegalnih supstanci, apstinencijalni sindrom tj. upotreba supstanci
odmah po buđenju da bi se izbjegla anksioznost, nervoza ili druga negativna stanja.

Upotreba psihoaktivnih supstanci kao jedan od istaknutih društvenih problema postaje

socijalni problem u drugoj polovini XX vijeka. Počinje njena naglašena manifestacija
kao epidemije, a bolesti ovisnosti počinju da spadaju u grupu najčešćih bolesti
savremenog čovjeka. Na našim prostorima zloupotreba droga nije bila toliko prisutna
do polovine šezdesetih godina XX vijeka u mjeri da bi izazivala pažnju šire društvene
i naučne javnosti.1

1
Milosavljević B., Dušanić, S., Zečević I., Čekrlija, Đ., Lovrić, S., Drobac, M. (2004). Mladi i
toksikomanije. Banjaluka: DPRS

6
Psihoaktivne supstance se mogu klasifikovati na više načina. Prema porijeklu se
razlikuju prirodne, polusintetičke i sintetičke. Ako je kriterij klasifikovanja upotreba u
medicini, supstance se razvrstavaju na one koje imaju veliku, srednju te malu ili
nikakvu terapijsku vrijednost. Na osnovu zakonskih odredbi psihoaktivne supstance se
dijele na dozvoljene i zabranjene. Kada je u pitanju princip dostupnosti, mogu se
podijeliti na one koje se mogu slobodno dobiti u apoteci, na recept ili isključivo na
ilegalnom tržištu. Najčešća je ipak podjela prema hemijskoj strukturi i biohemijskim i
fiziološkim efektima na ponašanje ljudi.

Prema načinu djelovanja na psihičko stanje mladih osoba psihoaktivne supstance se

grubo mogu podijeliti u tri grupe:

 sredstva koja smanjuju napetost i trpnju i izazivaju dobro raspoloženje,

spokojstvo i dobro osjećanje kao što su: alkohol, barbiturati, trankilizeri, neki
opijati i analgetici;

 psihostimulansi koji smanjuju zamor, podižu energetske mogućnosti i

djelatnosti, kao što su derivati kokaina, amfetamin i dr.;

 psihodelične droge, koje nakon uzimanja izazivaju čulna i tjelesna iskustva,

kao što su obmane i halucinacije, stanja derealizacije i depersonalizacije sa
isključivanjem iz svakodnevne stvarnosti, a koja izazivaju kanabis, LSD,
meskalin itd.2

2
Tadić, N. (2000). Psihijatrija djetinjstva i mladosti. Beograd: Naučna knjiga.

7
5.2. Ovisnost o drogama kao poticaj za činjenje kaznenih djela

Razvojne teorije kriminaliteta pretpostavljaju da različiti biološki, psihološki i socijalni

faktori imaju različite uticaje na počinitelje kaznenih djela u zavisnosti od njihovoj
starosti. Poznato je da broj kaznenih djela rapidno raste u adolescenciji, dostiže svoj
vrhunac u ranim dvadesetim godinama, a zatim stabilno pada.3

Za razumijevanje problematike kriminalne karijere ovisnika o ilegalnim drogama

veoma je važno definisati ovisnost o drogama, te dobiti uvid u simptome ovisnosti koji
osobu mogu voditi ka činjenju kaznenih djela. Ovisnost se shvata kao složena bolest,
koja je često hronična, i koja utiče na normalno funkcionisanje tijela i mozga. Ona
također uzrokuje ozbiljnu štetu porodice ovisnika, štetno utiče na odnose, školu i posao.
Kao najčešći simptomi navode se gubitak kontrole, nastavak korištenja uprkos
ozbiljnim posljedicama, te brojni neuspjeli pokušaji prestanka.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost se definiše kao stanje

periodične ili hronične intoksikacije izazvane ponavljanim uzimanjem prirodne ili
sintetičke droge. Autori navode i karakteristike intoksikacije, a to su:

 nesavladiva potreba za nabavljanjem i uzimanjem droge,

 sklonost povećanju količine koja se uzima (povišena tolerancija, odnosno

potreba za sve većim količinama droge kako bi se postiglo prvobitno
djelovanje droge),

 psihička i fizička ovisnost o drogi,

 štetno djelovanje na konzumenta droge i šetno djelovanje na društvo.4

3
Vold, G.B., Bernard, T.J., Snipes, J.B. (2002). Theoretical Criminology. New York: Oxford University
Press.
4
Singer, M., Kovčo Vukadin, I., Cajner Mraović, I. (2002). Kriminologija. Zagreb: Nakladni zavod
Globus: Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet sveučilišta u Zagrebu.

8
Fizičkom ovisnošću o drogama smatra se da tokom dužeg ili kraćeg uzimanja određene
droge ona postaje sastavni dio tjelesnog metabolizma pa dužim izostavljanjem droge iz
organizma dolazi do teških metaboličkih poremećaja poznatijih kao apstinencijska
kriza. Najčešći simptomi apstinencijske krize uključuju nemir, zabrinutost, nervozu,
trzaje i bolove u mišićima, nesanicu, probavne smetnje, mučninu, povišenu tjelesnu
temperaturu, ubrzano disanje, bolove u leđima i nogama i sl. Simptomi psihičke
ovisnosti o drogama uključuju nemogućnost pojedinca da kontroliše svoju psihičku
napetost bez droge pa dolazi do teških psihičkih poremećaja.5

5.3. Maloljetnici kao korisnici narkotika

Maloljetnici predstavljaju najosjetljiviju kategoriju na koju najviše utiče kriza

društvene zajednice, pa se njihova reakcija na ove pojave ogleda kako u asocijalnom
ponašanju, tako i u vršenju krivičnih djela. U takvim uslovima se postavlja pitanje i
efikasne reakcije cjelokupnog pravnog sistema i pojačane društvene kontrole nad
prestupničkim ponašanjem mladih, kako u krivičnim sankcijama, tako i u posebnim
preventivnim programima za pojedine grupe maloljetnika koje pokazuju poremećaje u
ponašanju. Pokretanje krivične procedure prema maloljetnim počiniocima krivičnog
djela zahtijeva hitno i koordinisano postupanje svih onih koji su u tu proceduru
uključeni, ali isto tako i stvaranje potrebnih uslova za ostvarivanje primarne,
sekundarne i tercijarne prevencije.

Korištenje droga kod maloljetnika nije jednako raspoređeno prema socijalnim i

geografskim karakteristikama. Studije pokazuju da postoji historijski redoslijed
popularnosti nekih droga, kao što je marihuana, ali i pojavljivanje novih droga u svakoj
generaciji. Liječenje korisnika droga je teško zbog ovisničke snage mnogih droga koja
može biti fizička ili psihička.6

5
Singer, M., Kovčo Vukadin, I., Cajner Mraović, I. (2002). Kriminologija. Zagreb: Nakladni zavod
Globus: Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet sveučilišta u Zagrebu.
6
Shoemaker, D. (2008): Juvenile Deliquency, USA, Rowman & Littlefield publishers, inc.

9
Dostupna istraživanja pokazuju da osobe koje započnu konzumirati drogu u mlađim
godinama, prije adolescencije, imaju veći rizik nastaviti koristiti i zloupotrebljavati
droge, nego oni koji su prvi put konzumirali drogu u kasnijim godinama. Samim tim,
može se zaključiti da maloljetnici imaju veći rizik od stvaranja ovisnosti o drogama što
u konačnici rezultira i težim liječenjem iste. Povezanost između zlouporabe droga i
delinkvencije je utvrđena u različitim oblicima. Zločin može biti instrument razmjene
droge ili korisnici droga mogu počiniti zločin kako bi si priuštili drogu. Korisnici droga
češće se izlažu rizicima obzirom da su njihove inhibicije manje upravo zbog korištenja
supstanci. Zbog toga se mogu češće dovesti do kriminalnih radnji. Rezultati brojnih
istraživanja pokazuju znatnu povezanost između delinkvencije i zloupotrebe droga.
Ipak, uzročno posljedični odnos nije posve utvrđen. Generalno, zloupotreba droga je
oblik delinkventnog ponašanja, ali ne i uzrok delinkvencije.7

5.4. Najčešće ovisnosti kod adolescenata

Ne postoji drugo razdoblje u životu u kojem se individualne i društvene promjene

događaju tako brzo i prožimaju sve dijelove ličnosti kao tokom adolescencije.
Adolescenti se upuštaju u razne aktivnosti prije nego znaju svoje granice i mogućnosti.
Takva razlika između ponašanja adolescenata i njihovog nivoa kognitivnog,
emocionalnog i socijalnog razvoja može imati nepovoljne i neželjene rezultate.
Omladina u zadnje vrijeme u sve ranijoj dobi počinje s konzumiranjem „legalnih droga“.
To se najprije odnosi na alkohol i nikotin koji su u svakom trenu dostupni
maloljetnicima. Upravo je to i jedan od najvećih razloga nastanku ovisnosti. Nažalost,
takvo ponašanje danas postaje socijalno prihvatljivo u sve ranijoj starosnoj skupini. Ta
nepisana pravila socijalno prihvatljivog ponašanja indirektno stvaraju odrasle osobe
koje su ovisnici, mediji te direktno djeca vršnjaci.

7
Siegel, L., Welsh, B. (2010): Juvenile Delinquency: The Core, 4 izdanje, izdavač: Wadsworth

10
Kod adolescenata i mlađih odraslih osoba rani početak konzumiranja sredstava
ovisnosti je povezan s rizičnim ponašanjem, te s većim rizikom od smrtnosti. Također
konzumiranje jednog sredstva ovisnosti često utiče na veću spremnost za isprobavanje
i drugih sredstava. Tako je rani početak konzumiranja alkohola povezan s većim
rizikom za daljnju zloupotrebu cigareta, droga, i obrnuto. Razlozi zbog kojih mladi
počinju pušiti su mnogobrojni. Jedan od najznačajnijih je taj da oni pušenje doživljavaju
kao znak zrelosti i nezavisnosti. Oni tu sliku stvaraju na temelju odraslih koji puše, a
stvaranju te slike je uveliko pridonijela duhanska industrija. Velik uticaj na mlade imaju
i osobe iz njihove neposredne okoline, članovi porodice, društvo, glumci, itd. Ovisnost
o alkoholu je jedna od ovisnosti koja se također počinje javljati u sve ranijoj dobi. Za
nastanak ovisnosti, psihičke ili fizičke, presudna je učestalost konzumacije. Potrebno
je uskladiti djelatnosti na području problematike pijenja alkohola kod mladih s ciljem
smanjenja ponude i potražnje alkohola kod mladih, djelotvornija edukacija djece i
mladih o štetnom uticaju sredstava ovisnosti s ciljem smanjenja potražnje sredstava
ovisnosti.

11
5.5. Pojam maloljetničke delinkvencije

Termin delinkvencija odnosi se na kršenje važećih zakona nekog društva, a uključuje

različite oblike ponašanja kršenja zakona od sitnih krađa, uništavanja imovine, pa sve
do težih fizičkih napada, prijetnje oružjem, silovanja i sl.8 Postoji mnogo objašnjenja
maloljetničke delinkvencije kao što su biološke ili sociološke teorije, no s obzirom da
svako pojedinačno objašnjenje ne može dovoljno dobro objasniti delinkventno
ponašanje, najčešće se ujedinjuju u zajedničku integrisanu teoriju.

Pojam delinkvencije je usko vezan za sukob sa društvom, njegovim sistemom

vrijednosti, normama i zakonima. Ono obuhvata teže oblike asocijalnog, anti-
socijalnog, socio-patološkog i kriminalnog ponašanja. U literaturi se pod
maloljetničkom delinkvencijom podrazumijeva veliki broj različitih ponašanja
maloljetnika – od neprilagođenog do kriminalnog. Pritom se koriste različiti nazivi za
označavanje ove pojave, kao na primjer prestupništvo maloljetnika, odgojna
zapuštenost, društvena neprilagođenost, moralna posrnulost, asocijalnost,
antisocijalnost, huliganstvo i sl.

Pojam delinkvencije uglavnom se razgraničava na šire i uže shvatanje. Prema širem

shvatanju, maloljetničku delinkvenciju čine svi oblici devijantnog ponašanja, do onih
inkriminiranih u zakonodavstvu. Pored kršenja krivičnih i drugih pravnih normi,
delinkvencija ili prestupništvo obuhvata i ponašanja suprotna moralnim normama u
jednom društvu. Prema užem shvatanju, pojam maloljetničke delinkvencije ili
mladalačkog kriminaliteta obuhvata sva ona ponašanja maloljetnika koja su, kao i za
punoljetne osobe, inkriminirana u krivičnom zakonu kao krivična djela.9

8
Lacković-Grgin, K. (2006). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
9
Krstić, Ž. (2014). Činitelji delikventnog ponašanja. JAHR, 5 (2), 323-348. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/134785

12
Djeca i mladi samostalno donose odluku o učestvovanju (ili neučestvovanju) u rizičnim
aktivnostima. Adolescenti koji razmatraju različite opcije i uzimaju u obzir moguće
posljedice učestvovanja u rizičnim aktivnostima uglavnom i ne učestvuju u njima.
Međutim, određeni broj adolescenata ne razmišlja na takav način i djeluje instinktivno,
što rezultira nezrelim odlukama i većoj sklonosti rizičnom socijalnom ponašanju.

Sljedeći veliki problem koji postoji među adolescentima je i vršnjačko nasilje (bullying)
koje postoji kada je jedan učenik ili grupa učenika trajno ili učestalo izložen
maltretiranju od strane jednog ili više učenika, koji namjerno žele da ga povrijede,
ponize ili izlože drugim psihološkim i socijalnim neprijatnostima. Ovakav vid nasilja
karakterišu sljedeće osobine: nasilnik je istrajan i sistematičan, izaziva se strah kod
žrtve i obično se odvija u grupnom kontekstu. Vršnjačko nasilje može biti ispoljeno u
različitim oblicima, poput verbalnog, fizičkog, socijalnog, psihičkog, seksualnog,
rasističkog, elektronskog i sl. Ovdje se ne smije zapostaviti činjenica da su učesnici
vršnjačkog nasilja i nasilnik i žrtva i posmatrač. Osnovne karakteristike nasilničkog i
destruktivnog ponašanja obuhvataju neefiksano rješavanje sukoba, agresivno ponašanje,
impulsivnost tj. nedostatak kontrole, okrutnost i nedostatak osjećaja vlastite
kompetencije. Vještine rješavanja ovakvih socijalnih sukoba su pod uticajem
individualnih osobina pojedinaca, roditeljskog nošenja sa vlastitim emocijama, stila
odgoja, strukture porodice, vršnjačkih, te grupnih i društvenih normi.

13
5.6. Faktori delinkventnog ponašanja

Ponašanje svakog djeteta rezultat je genetskih/bioloških, socijalnih i okolinskih faktora.

Ti faktori se mogu grupisati u tri osnovne skupine:

 Individualni faktori,

 Rizični faktori u porodičnom i školskom okruženju,

 Rizični faktori u širem društvenom kontekstu.

 Individualni faktori

Individualni faktori obuhvataju nizak nivo inteligencije i psihopatske crte ličnosti. To

se odnosi na egocentričnost, samoprecjenjivanje, nesposobnost prihvatanja drugih
ličnosti, osjećaj inferiornosti, nedostatak osjećaja odgovornosti, emocionalnu
nestabilnost, nizak stepen tolerancije na frustracije i dr. Dakle, postoji čitav niz
individualnih faktora koji doprinose razvoju antisocijalnog i delinkventnog ponašanja.

 Rizični faktori u porodičnom i školskom okruženju

Porodica predstavlja prvu stepenicu u procesu socijalizacije kod svakog pojedinca, te

je kvalitet odnosa s roditeljima, kao i dinamika odnosa u porodičnom okruženju ključni
faktor kvaliteta razvoja djeteta. Važnost uticaja roditelja i općenito porodičnih prilika
kao i rizičnih faktora i prediktora delikventnog ponašanja je neupitna. Porodica u kojoj
maloljetnik živi može predstavljati i rizični i zaštitni faktor. Velik broj studija pokazuje
kako devijantnost roditelja ima snažan uticaj na delinkventno ponašanje. Posljedice
mogu biti razarajuće i dugotrajne, a djeca devijantnih roditelja mogu i sami postati
delinkventni. 10 Rezultati brojnih istraživanja utvrđuju povezanost između slabog
školskog i obrazovnog postignuća i delikventnog ponašanja mladih. Maloljetni
delikventi se mogu okarakterisati kao učenici sa lošijim ocjenama i većim brojem
neopravdanih izostajanja iz škole, međutim niski obrazovni uspjeh se ne može
promatrati kao uzrok delikventnog ponašanja. Škola i školsko okruženje se trebaju

10
Siegel, L., Welsh, B. (2010): Juvenile Delinquency: The Core, 4 izdanje, izdavač: Wadsworth

14
posmatrati kao mjesto socijalizacije mladih. Osim u svojim domovima, djeca puno
vremena provode u školi koja utiče na usvajanje društvenih normi, vrijednosti, pravila
ponašanja, kao i sticanje znanja.

 Rizični faktori u širem društvenom kontekstu

Područje okolinskih rizičnih faktora moguće je posmatrati sa nekoliko aspekata: sredina

u kojoj mladi s njihovim porodicama žive, šira lokalna zajednica, država sa svojim
specifičnim obilježjima, socijalnim prednostima/teškoćama, svojom socijalnom
politikom, te širi globalni kontekst.11

5.7. Sistem krivičnih sankcija prema maloljetnicima počiniteljima krivičnih djela

Bosna i Hercegovina je u svoj pravni sistem recipirala Konvenciju UN o pravima

djeteta (1989.), a potpisivanjem Dejtonskog sporazuma (1995.), stvorena je obaveza
primjene Konvencije na teritoriji cijele države. Ova Konvencija je inkorporirana u
Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, čime je postala dio pravnog sistema BiH. Država
je, ujedno, preuzela i obavezu da u okviru nacionalne jurisdikcije utvrdi grupu zakona,
pravila i odredbi koje se posebno primjenjuju na maloljetne prestupnike, institucije i
tijela kojima su povjerene funkcije maloljetničkog pravosuđa. Krivično zakonodavstvo
BiH predviđa široku lepezu sankcija koje se mogu izreći maloljetnicima. U okviru
reforme krivičnog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, a s ciljem njegovog
usklađivanja sa međunarodnim standardima, u krivičnopravni sistem Bosne i
Hercegovine, njenih entiteta i Distrikta Brčko, pored do sada postojećih sankcija za
maloljetnike (vaspitnih mjera i maloljetničkog zatvora) uvedene su i specifične
alternativne mjere – vaspitne preporuke.

Prema maloljetnim počiniteljima krivičnih djela primjenjuju se posebne mjere i

poseban sistem krivičnih sankcija, koje uvažavaju njegovu životnu dob, psihičku

11
Ricijaš N. Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja mladih, Doktorska disertacija,
Pravni fakultet u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada, Zagreb, 2009.

15
zrelost i sposobnosti da shvate značaj počinjenog krivičnog djela. U sistemu domaćeg
krivičnog zakonodavstva prema maloljetnicima se za učinjena krivična djela mogu
izreći odgojne/vaspitne mjere, kazna maloljetničkog zatvora i sigurnosne mjere. Prema
mlađem maloljetniku mogu se izreći samo odgojne mjere, a prema starijem
maloljetniku, osim odgojnih mjera, izuzetno, može se izreći kazna maloljetničkog
zatvora. Također, maloljetniku se mogu izreći mjere sigurnosti uz ispunjenje zakonskih
uslova, ali se ne mogu izreći sudska opomena, ni uslovna osuda.

Odgojne/vaspitne mjere obuhvataju mjere upozorenja i usmjeravanja: sudski ukor,

posebne obaveze i upućivanje u odgojni centar; potom mjere pojačanog nadzora:
pojačani nadzor od roditelja, usvojitelja ili staratelja, pojačan nadzor u drugoj porodici
i pojačani nadzor nadležnog organa socijalnog staranja; i zavodske mjere: upućivanje
u odgojnu ustanovu, upućivanje u odgojno-popravni dom i upućivanje u posebnu
ustanovu za liječenje i osposobljavanje.

Svrha izricanja krivičnih sankcija prema maloljetnicima je da se pružanjem zaštite,

brige, pomoći i nadzora, kao i osiguranjem općeg i stručnog osposobljavanja, utiče na
razvoj i jačanje lične odgovornosti maloljetnika, osigura odgoj i njegov pravilan razvoj,
kako bi se osiguralo ponovno uključivanje maloljetnika u društvenu zajednicu. Svrha
maloljetničkog zatvora je i vršenje pojačanog uticaja na maloljetnog počinioca
krivičnog djela da ubuduće ne čini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne čine
krivična djela.

5.8. Mjere prevencije ovisnosti

Zajednički naziv za skup mjera i postupaka kojima je cilj spriječiti nastanak ovisnosti
i/ili razvoj rizičnog i/ili ovisničkog ponašanja koje može dovesti do ovisnosti.

 Primarna prevencija

Primarna prevencija je naziv za skup mjera i postupaka usmjerenih sprječavanju

nastanka i razvoja rizičnog ili ovisničkog ponašanja koje može dovesti do ovisnosti.

16
Ona s jedne strane uključuje informativni, edukativni i savjetodavni rad o mogućim
štetnim posljedicama ovisničkog ponašanja, dok s druge strane uključuje složene mjere
i postupke usmjerene osnaživanju i pomoći pojedincima i skupinama u razvijanju
pozitivnih životnih stilova i učenju donošenja pozitivnih odluka u životu. Primarna
prevencija treba biti usmjerena na namjere pojedinaca i sputavanje namjera drogiranja.
Pristupom primarne prevencije nije dovoljno ljude upozoriti na štetne uticaje, već je
neophodno opskrbiti ih kapacitetima za uspješno afirmisanje vlastitim snagama
vlastitih sposobnosti i iskorištavanje zdravih mogućnosti donošenjem dobrih,
pozitivnih i zdravih odluka u životu.

 Sekundarna prevencija

Sekundarna prevencija je naziv za skup mjera i postupaka usmjerenih sprječavanju

nastanka i razvoja rizičnog i ovisničkog ponašanja koje može dovesti do ovisnosti. S
jedne strane uključuje neposredni rad s osobama koje se rizično ponašaju ili već
eksperimentišu sa narkoticima, dok s druge strane uključuje selektivno usmjerene
aktivnosti prema onim skupinama koje se mogu nazvati rizičnim. Uključivanjem
ranjivih skupina (besposličari, mladi izvan obrazovnog sistema, mladi iz porodice
narušenih porodičnih odnosa, mladi prevelike privrženosti školi ili porodici) u
preventivne programe na ovom nivou prevencije smanjuje se rizik njihovog posezanja
za drogom ili razvoja drugih psihopatoloških i sociopatoloških oblika ponašanja.

 Tercijarna prevencija

Tercijarna prevencija je naziv za skup mjera i postupaka koji uključuju kompleksne

psihosocijalne i medicinske tretmane osoba koje su u dodiru sa sredstvima ovisnosti, a
u smjeru sprječavanja daljeg ovisničkog ponašanja ili smanjivanja štete od takvog
ponašanja. Rizik zloupotrebe znatno varira od pojedinca do pojedinca te je vrlo važno
na vrijeme prepoznati one indikacije koje pojedince izdvajaju kao posebno rizične, što
posebno uključuje one koji već imaju ovisnička iskustva.12

12
Brlas S. Terminološki opisni rječnik ovisnosti. Virovitica: Zavod za javno zdravstvo „Sveti
Rok“ Virovitičko-Podravske Županije, 2011.

17
6. ZAKLJUČAK

Porast zloupotrebe droga u savremenom svijetu proizvod je odnosa nametnutih

savremenom civilizacijom u kojoj sve više propadaju porodice, kao glavni stubovi
odbrane od tog najopasnijeg i najrazornijeg civilizacijskog zla. U takvim odnosima
mladi često ne vide svrhu vlastitog postojanja. Tragajući za izlazom iz savremene
bolesti civilizacije, dramatično žudeći za nečim što će izmijeniti red stvari, mladi se
okreću raznim narkoticima tj. drogama. Zloupotreba droga nije samo teška bolest, već
potpuna degradacija ovisnikove ljudske dimenzije. Postaje sve jasnije da problem
zloupotrebe droga nije samo medicinski i porodični problem. To je društveni problem
koji se može rješavati samo sinhronizovanim djelovanjem čitave zajednice. U toj borbi
mogu pomoći policija, sudstvo, društvene organizacije, ali svakako da niko ne može
zamijeniti ulogu koju u prevenciji ima porodica.

Pod maloljetničkom delinkvencijom se podrazumijeva nedruštveno i protudruštveno

ponašanje osobe u razvojnom periodu, koje je odraz njenog poremećenog biološkog,
psihološkog i socijalnog razvoja. Delinkventno ponašanje specifičan je oblik
neprihvatljivog ponašanja kojeg karakterišu raznoliki pojavni oblici. Stručnjaci koji
rade u sistemu državne brige, te interventno djeluju prema maloljetnim počiniteljima
kaznenih djela stvaraju svoje konstrukcije i ideje o uzročnosti takvog ponašanja kod
svakog specifičnog maloljetnika. Neželjeno ponašanje omladine ne razvija se samo po
sebi. Uvijek postoje uzroci koji tome vode. Oni velikim dijelom leže u nepravilnim
odgojnim postupcima u porodici zbog čega omladina često poseže za narkoticima.
Rijetke su porodice koje neposredno potiču dijete na zloupotrebu droga, ali su zato česte
porodice koje posredno utiču na djetetovu odluku da proba drogu, prije svega zbog
poremećenih odnosa svojih članova. Ponašanje roditelja i kvalitet međusobne
komunikacije svih članova porodice su dva ključna faktora koji određuju djetetov stav
prema drogama. Porodica kao prva i najvažnija djetetova “škola”, primjerom svog
ponašanja i odnosom među članovima daje matricu budućeg socijalnog ponašanja
djeteta. Identifikacijom s odraslim članovima porodice dijete izgrađuje svoje navike,

18
sistem vrijednosti i model ponašanja. Tako je zlouporaba droga povezana s
delikvencijom, lošim ponašanjem u školi, izostajanjem iz škole, konfliktnim ponašanje,
odustajanjem od škole, lošim odnosom s roditeljima, trudnoćom u adolescenciji i sl.

Nasilje je najekstremniji oblik neprihvatljivog ponašanja djece. Utiče na njihove

obrazovne mogućnosti, stvara negativnu atmosferu u razredu i uzrokuje brojne
poteškoće u ponašanju svih učesnika – žrtava, nasilnika i promatrača. Nasilje među
djecom u školi ima mnogo negativnih posljedica na živote djece koja su žrtve takva
ponašanja, jer nasilništvo utiče na fizičku, psihološku i socijalnu dobrobit djece. Škola
je jedno od glavnih okruženja u kojem je prisutna maloljetnička delinkvencija.
Najvažnije je prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja djeteta i odmah reagovati.

19
7. LITERATURA

 Brlas S. (2011) Terminološki opisni rječnik ovisnosti. Virovitica: Zavod za

javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-Podravske Županije

 Krstić, Ž. (2014). Činitelji delikventnog ponašanja. JAHR, 5 (2), 323-348.

Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/134785

 Lacković-Grgin, K. (2006). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada

Slap.

 Milosavljević B., Dušanić, S., Zečević I., Čekrlija, Đ., Lovrić, S., Drobac, M.
(2004). Mladi i toksikomanije. Banjaluka: DPRS

 Ricijaš N. (2009) Pripisivanje uzročnosti vlastitog delinkventnog ponašanja

mladih, Doktorska disertacija, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb: Studijski
centar socijalnog rada

 Shoemaker, D. (2008): Juvenile Deliquency, USA, Rowman & Littlefield

publishers, inc.

 Siegel, L., Welsh, B. (2010): Juvenile Delinquency: The Core, 4 izdanje,

izdavač: Wadsworth

 Singer, M., Kovčo Vukadin, I., Cajner Mraović, I. (2002). Kriminologija.

Zagreb: Nakladni zavod Globus: Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet
sveučilišta u Zagrebu.

 Tadić, N. (2000). Psihijatrija djetinjstva i mladosti. Beograd: Naučna knjiga.

 Vold, G.B., Bernard, T.J., Snipes, J.B. (2002). Theoretical Criminology. New
York: Oxford University Press.

20