Professional Documents
Culture Documents
Ivan Cankar - Kralj Betajnove PDF
Ivan Cankar - Kralj Betajnove PDF
Kralj Betajnove
Drama u tri čina
LICA
JOŽEF KANTOR, industrijalac
HANA, njegova žena
FRANCKA, njihova kći
PEPČEK, dvanaestogodišnji sin
FRANCELJ, desetogodišnji sin
NINA, četrnaestogodišnja Kantorova roñaka
KRNEC, nekad trgovac i krčmar
MAKS, njegov sin
ŽUPNIK
FRANC BERNOT, posednik, apsolvent tehnike
SUDIJA
PRISTAV
LUŽARICA
KANTOROV NADZORNIK IMANJA
KANTOROVI GOSTI
SELJACI
SUDIJINA ŽENA
KOPRIVEC
dogaña se u jesen, u varošici Betajnovi
Prvi čin
Drugi čin
Soba u Kantorovom stanu; ureñena kao salon na selu, tamne boje. Na levoj strani prozor
sa tamnocrvenim zastorima, blizu prozora stočić. U pozadini levo vrata u trpezariju;
desno ulaz iz hodnika. Desno ulaz u spavaću sobu. Na sredini okrugli sto, stolice i fotelje.
Lampa na stolu uvrnuta i kroz zeleni abažur pada prigušeno svetlo.
Nina kod prozora; razmakla je malo zavesu tako da u sobu ulazi trak mesečine; vrata iz
trpezarije se otvore, uñe Francka i ostavi vrata pritvorena; iz trpezarije se čuje razgovor,
zveket čaša, smeh.
NINA (okrene se od prozora): Nema ga.
FRANCKA: Volela bih da doñe — i bojim se.
NINA: Još se nije ni pozdravio sa mnom.
FRANCKA: Otac ga je pozvao; možda će doći, jer sam mu ja pisala.
NINA: Zato jer si mu ti pisala?
FRANCKA: Zato, Ninice, da se pozdravi s tobom.
NINA (privija se uz nju): Francka, ja ga toliko volim. Možda će još doći večeras, ja još
uvek čekam. I ako doñe, onda sutra neću u manastir.
FRANCKA: Pošla bih s tobom.
NINA: Ti, Francka?
FRANCKA: O, Ninice, meni je tako teško... (Sedne i pokrije lice rukama.)
NINA (sagne se k njoj): Francka!
FRANC (doñe u lovačkom odelu, s puškom o ramenu): Dobro veče... Zar same,
devojke?... Malo sam zakasnio! (Ostavi pušku u ugao i šešir na stolicu.)
FRANCKA (ustane): Dobro veče, Franc. Samo uñi, svi su već tamo.
FRANC: Pa, gospoñice Nina, vi se, izgleda, opraštate?
NINA: Da, gospodine Franc.
FRANC: Kako... je li vam žao? Malo, naravno. Pa vi ste kao stvoreni za manastir... pravo
opatičko lice... A ko je unutra?
FRANCKA: No... gospodin župnik i sudija, i...
FRANC: Pa valjda još nisu večerali?
FRANCKA: Još ne.
KANTOR (iz trpezarije): Zar još nema Maksa?
FRANCKA: Nema ga.
FRANC: Dobro veče, gospodine Kantore.
KANTOR: A kakvi ste... i još tako kasno?
FRANC: Tumarao sam okolo, po šumi... to je moja razonoda... a zečevi mogu slobodno
da mi se vrzu oko nogu...
KANTOR: Hajd unutra da ne biste kosti glodali. (Franc ode.) A ti, Nina, večeras još nisi
u manastiru. (Nina ode, pogleda kroz prozor; Francki koja ide za Ninom.) Kada si
poslednji put razgovarala s Maksom?
FRANCKA: Samo jednom posle onog večera kad je poslednji put bio kod nas.
KANTOR: O čemu ste razgovarali?
FRANCKA: Samo malo, u prolazu.
KANTOR: Pa, šta te je pitao? Kako je izgledao?
FRANCKA: Kao da je bolestan.
KANTOR: Bolestan — kako misliš?
FRANCKA: Bled je bio i... tako je govorio... samo nekoliko reči je kazao i otišao.
KANTOR: A šta je kazao?
FRANCKA: Pitao je da li ste zdravi.
KANTOR: Da li sam zdrav? (Šeta po sobi.) Trebalo je da kažeš da sam zdrav i da ću biti
zdrav i veseo kada on već bude... Čija je to puška?
FRANCKA: Francova.
KANTOR (uzme je i opet stavi u ugao; tiše): Da... on je došao iz lova... (Odjednom,
surovo.) Ta šta gledaš? Idi unutra!
HANA (sa glavnog ulaza, preko praznične suknje privezana bela kecelja): Lužarica je
opet tu; sam razgovaraj s njom, neću ja uvek da je gonim. (Ode.)
(Bedno obučena, postarija radnica priñe ponizno.)
KANTOR: Šta je, dakle?
RADNICA: Primite ga opet.
KANTOR: Ako govorite o svom mužu, svaka je reč izlišna.
RADNICA: Kao boga vas molim — šestoro dece imam kod kuće.
KANTOR: Ako su gladni, pošaljite ih meni po hleb. S vašim mužem neću više da imam
posla. Ne treba mi niko da mi ljude huška. Ko je kod mene u službi, taj je moj radnik,
moj sluga!
RADNICA: Smilujte se!
KANTOR: Je li vas on poslao?
RADNICA: Nije me poslao.
KANTOR: Ne, draga ženo: kad bi on sam došao i kleknuo preda me i molio me
sklopljenih ruku — možda. Žao mi vas je... ali... (Ide prema prozoru, pogleda dole,
okrene se radnici) Svršili smo! (Poñe desno.)
ŽUPNIK (otvori vrata trpezarije, veoma crven, nasmejan, s čašom u ruci): Gospodine
Kantore, nedostajete nam, o vama govorimo.
KANTOR: Odmah ću doći... (Uzme šešir koji leži na sofi; radnici.) Pa, idite.
RADNICA (stoji mirno uza zid pored vrata): Smilujte se... Gospodine župniče.
ŽUPNIK: Niste li vi Lužarica?
KANTOR: Gospodin župnik nema s tom stvari nikakva posla... Došla je da moli da
primim njenog muža. Ja to neću da učinim.
ŽUPNIK: To, naravno, nije moguće... Draga ženo, vaš muž je na rñavom putu.
Sablažnjive knjige je čitao, eto to je, draga ženo. Bezverac je.
RADNICA: Decu je učio da se mole.
ŽUPNIK: To je bilo lepo i u redu. Ali, znate li šta znači buniti se protiv svoga gospodara,
ljude huškati? To znači grešiti protiv božjih zakona.
RADNICA: Smilujte se...
ŽUPNIK: Zar nije pogrdnim rečima govorio o svome gospodaru? Zar nije nameravao da
stvori nekakvo bezbožničko društvo, što mu, hvala bogu, nije uspelo? Zar ne izaziva
meñu ljudima nezadovoljstvo i nesuglasice? Draga ženo, takve ljude treba iskoreniti kao
korov.
RADNICA: Samo jednu reč kažite, gospodine župniče našu bedu pogledajte i kažite
samo jednu reč...
ŽUPNIK: Draga ženo, to nije u mojim rukama, trebalo je da vaš muž pazi... Ako mogu
da učinim šta za vas, draga ženo evo ova čaša vina. To je sve. (Ponudi joj čašu i ide
prema njoj.)
RADNICA: Neka vam bog oprosti. (Ode.)
ŽUPNIK: Sažaljevam je... ali to su principi... (Priñe Kantoru.) rekao sam da treba taj duh
bezboštva meñu radnicima i golaćima... (naglašavajući jako, lagano) svom strogošću...
(spusti Kantoru ruku na rame) svom strogošću...
KANTOR: Da! (Priñe prozoru.)
ŽUPNIK (poñe malo za njim, s čašom u ruci, pije): Onaj propali student, Maks Krnec,
posejao je to sotonino seme.
KANTOR (brzo se okrene): Šta je učinio?
ŽUPNIK: On je taj koji huška ljude; udružio se s Lužarem, a imao je svoje prste i u onoj
čitalačkoj družini... Glasno je rekao, pred svim ljudima: "Mušku reč vam dajem da
Kantor neće biti izabran!"
KANTOR: Je li to rekao?
ŽUPNIK: Pred svima ljudima.
KANTOR: I šta još?
ŽUPNIK: Nisam ga čuo, ali opasan je čovek.
KANTOR: Opasan čovek! Ali verujte mi, rešiću ga se. — Zabavljajte se, gospodine
župniče, pogledaću samo dole u gostionicu i vratiću se odmah.
ŽUPNIK: Kao što sam rekao: to su principi... (Ode u trpezariju.)
KANTOR (ide desno, vrati se i vikne u trpezariju): Francka!
(Francka doñe iz trpezarije )
KANTOR: Kad doñe Maks, budi s njim ljubazna... (Posle kratke pauze.) Reci, jesi li ikad
išta imala s Maksom?
FRANCKA: Da, oče, on me voli.
KANTOR: A ti?
FRANCKA: I ja volim njega.
KANTOR (posle kratkog ćutanja priñe joj, uhvati je obema rukama za glavu i sagne se
prema njoj): E... sirotice...
FRANCKA: Oče!
KANTOR (trgne se, okrene, mirnim, tišim glasom): Već je dockan, povedi decu na
spavanje. (Ode.)
FRANCKA (stoji mirno; vikne tihim, plašljivim glasom za ocem koji je zatvorio vrata za
sobom): Oče, nemojte mu učiniti ništa nažao!
BERNOT (iz trpezarije): No, Francka?
(Francka ga pogleda; ide prozoru.)
FRANC (prilazi Francki): Šta je s tobom, Francka? (Sasvim uz nju.) Ni pre mi se tvoj
obraz nije sviñao.
FRANCKA: Pusti me, Franc... večeras.
FRANC (tiše i srdačnije):Francka, nešto mi je na srcu, hteo bih da te pitam.
FRANCKA: Ne večeras.
FRANC (uhvati je za ruku): Meni je teško... Nešto se izmenilo, Francka, meñu nama.
FRANCKA: Sve se izmenilo.
FRANC: Šta!
FRANCKA: Pusti me večeras... loše mi je, najradije bih umrla. (Izvuče ruku iz njegove,
sedne.)
FRANC (ponešto uzrujan, skoro mucajući): Ja znam da se izmenilo... sam sam video...
čuj!... Reci mi samo — da li me još bar malo voliš?
FRANCKA: Ništa me ne pitaj večeras.
FRANC (zastane nem, zatim muca): Ti... ti... (Klekne pored stolice, traži njene ruke.)
Francka... šta si učinila Francka? (Francka ustane, Franc drži njene ruke, ustane.)
FRANC: To si ti samo onako rekla! — Reci, Francka, sasvim ozbiljno te pitam, bez sve
šale, voliš li me bar malo... samo malo, Francka... pomisli... ne odgovori odmah... (Brže.)
Ne tražim mnogo od tebe, Francka... samo toliko da šapneš: "Volim te malo, Franc!"...
Vidiš, Francka, tako te molim... sasvim ponizno i upravo prosjački... i samo malo,
Francka!...
FRANCKA: Ne ljuti se na mene... teško mi je bilo i nisam ti mogla kazati. Ali sve se
izmenilo; ne misli na to što je bilo meñu nama. I ne pitaj me više ništa... Idi unutra i budi
veseo, Franc, biće mi lakše ako budeš veseo.
FRANC: Ništa drugo, Francka, zar ništa drugo ne možeš da mi kažeš?
FRANCKA: Ništa drugo.
FRANC: Sve vreme si se igrala, čitavu godinu?
FRANCKA: Nisam se igrala s tobom; ne misli više na to šta je bilo. Vratiti se neće, zato
ne spominji, i smiluj se, Franc, i ne prebacuj mi ništa.
FRANC: Ti se nisi smilovala; ovom malenom rukom, Francka, srušila si sada moj život i
nikad ga više neću moći izgraditi.
FRANCKA: Smiluj se.
FRANC: Zato što je došao odrpan i razbarušen i izgubljen, odmah te osvojio... svu, kakva
si stala preda nj. Eto, gledaj, sad sam i ja izgubljen, bez kuće, skitnica; tako lepo sam bio
svio toplo gnezdo, samu božju sreću — eto, vidiš, sad je sve to iščezlo kao senka...
Francka, sad stojim pred tobom odrpan, razbarušen, izgubljen i molim te hleba, ljubavi...
FRANCKA: Ne muči me. Ne mogu ti ništa dati, samo žalosti i straha, to primi kao
milostinju, ništa drugo nemam.
FRANC: O, Francka, ja ću da grabim još poslednje mrvice one sreće za koju sam mislio
da postoji, a nikad je nije bilo. Neću da je ispustim tako brzo. Uvek sam bio glup i spor,
pa ipak sam postigao više nego drugi. Uporna tvrdoglavost je bila moja snaga, Francka
— i ja te ne puštam. Videćeš — biću veseo i obestan kao i sve druge skitnice; ako želiš,
zapaliću moju belu kućicu na bregu da ne ostane ni traga više od dosadne udobnosti.
(¤rancka se okrene od njega i ide prema vratima trpezarije.) Ne, Francka, strpi se —
kad budeš s njim razgovarala, reci mu ozbiljno i kakvim hoćeš naglaskom da se sad radi
o životu i smrti.
FRANCKA (prestrašeno): Franc!
FRANC: Reci mu to sasvim ozbiljno. Jer vidiš, Francka, ja ti ne mogu ništa prebaciti, ali
si mi uzela i suviše da bih uz to dao i svoje poštenje i sramežljivost.
FRANCKA: Šta hoćeš?
FRANC (hladnije):Tebe, Francka!
KANTOR (sa glavnog ulaza, Francki): Još nikoga?
FRANCKA: Nikoga. (Ode u trpezariju.)
FRANC: Očekujete li Maksa?
KANTOR: Bojim se da neće doći.
FRANC: Brzo ste se sprijateljili s njim.
KANTOR: Zar vam se ne sviña? Bistar je dečko.
FRANC: Svakako, inače se ne bi bojali da neće doći.
KANTOR: Ej, prijatelju, otkuda ta zajedljivost?
FRANC: Iz iste zdele otkud i vaše ljubazno očekivanje. (Ode u trpezariju.)
KANTOR: Čak i iz njegovih očiju viri nešto. Čoveče, svuda aveti!...
(Francka doñe sa decom iz trpezarije.)
FRANCELJ: Oče, meni se još ne spava.
KANTOR: Smesta!
FRANCELJ: Oče, bolje da se još malo pohrvemo.
KANTOR: Francelj, nas dvojica se večeras nećemo tući.
FRANCELJ: Nego s kim?
KANTOR: Na spavanje! (Ode u trpezariju.)
FRANCELJ: Francka, ja neću još da idem.
FRANCKA: Brže, otac će se ljutiti.
(Francelj ugleda pušku, uzme je u ruke.)
FRANCKA: Hoćeš li ostaviti to na miru!
FRANCELJ: A čija je?
FRANCKA (uhvati ga za ruku): Na spavanje! Pepček!
PEPČEK: Ide li Nina zauvek?
FRANCKA: Zauvek! (Poñe prema spavaćoj sobi, otvori vrata.)
MAKS (doñe sa glavnog ulaza; obrazi još više upali, odeća još zapuštenija nego ranije):
Dobro veče, Francka!
FRANCKA: Maks!
MAKS: Došao sam samo da se oprostim. Gde je Nina?
FRANCKA (ugura decu u spavaću sobu): Na spavanje! Maks, strpi se da upalim lampu.
(Ode u spavaću sobu, vrata ostavi otvorena, govori unutra.) Igrajte se još malo, odmah ću
doći.
MAKS (sam): Dolazim sa takvim strahom kao da sam pravi zločinac. (Pogleda pušku s
osmehom.) Je li spremljena za mene?
(Francka doñe.)
MAKS: Pisala si mi da doñem.
FRANCKA: Sad me strah što si došao, Maks; bojim se za tebe.
MAKS: Da se bojiš za mene, to je sve što si mi htela reći?
FRANCKA: Šta si ti učinio od mene? Sad kada te toliko, toliko volim, tako mi je da bih
umrla.
MAKS: Oprosti mi, Francka, ako sam te sramno varao. Ali pomisli da je sve dockan.
(Srdačno.) Pomisli da je bilo bogzna kada i da ne može više da bude. Baš tako, Francka,
dušice, kao što je danas jesen i mraz i ne može da bude proleće. Jer naše su ruke preslabe
da razagnaju magle, zašto da se žalostiš?
FRANCKA: O ne, Maks, nije dockan. Samo se nasmej i budi veseo i misli da je proleće,
pa će biti proleće, gledaj, pa će sve biti dobro.
MAKS (uhvati je za ruku): Sedi ovamo, Francka (Francka sedne u fotelju, Maks joj
položi obe ruke na lice), i budi ozbiljna i mirna i poslušaj me (sedne na stolicu do nje,
drži njenu ruku u svojoj). Kad bih te ja sada uhvatio oko pasa i privinuo sebi zauvek...
zauvek, Francka... (Sagne se ka njoj, uhvati joj obe ruke, zatim ih ispusti i ustane;
odjednom bolno žaleći.) Zauvek... (Mirnije.) To bi bilo slatko, kao ukradeno blago, i
peklo bi me u duši baš kao ukradeno blago. (Sedne.) No, budi ozbiljna i mirna i poslušaj
me... Mogao bih da ti stvorim prijatan dom i lep, tihi život — za te be bih našao još uvek
toliko snage da sve to steknem. A kad bi sedela u kući, pogledao bih te s ljubavlju i
mržnjom i morao bih da odem, Francka, na ulicu, da se sakrijem od stida i iskrenog
kajanja, jer nisam učinio što je trebalo učiniti.
FRANCKA: Zar me nimalo više ne voliš, Maks?
MAKS: Slušaj šta ti govorim.
FRANCKA: Ništa ne razumem šta pričaš. Ostavi sve drugo, Maks, i reci mi samo, voliš
li me?
MAKS: Tištalo bi me uvek da sam te kupio za svoje poštenje. Katanac na ustima bio bi
sramotna cena, nedostojna tebe i mene. Ne smeš misliti da sam zaista tako miran i
rezigniran, kao što su mirne i rezignirane moje reči.
FRANCKA: Maks, toliko sam plakala i toliko sam te čekala a ti sada ne govoriš sa
mnom. S kim to govoriš, Maks, kad nemaš ljubazne reči, kad ti je pogled tako mračan?
MAKS: Istina je, Francka možda nije sve tako kao što sam ti kazao. Ali ako ti sasvim
ozbiljno kažem i bez ikakvog daljeg objašnjavanja da je mom životu kraj i da mrtvaci
nemaju prava na ljubav, tada mi to veruj, Francka, i ne pitaj me ništa.
FRANCKA: Zašto si došao i kazao da me voliš?
MAKS: Jer sam te voleo kao što te i danas volim. (Miluje je po ruci, jedva se savlañuje.)
Francka, možda se varaš — zar stvarno misliš da je dockan? Jesam li ja kriv, jesi li ti
kriva što je ova kuća prokleta? Što mrtvaci šetaju ovuda? Šta nas se tiču drugi ljudi.
FRANCKA (veselo, zagrli ga): Maks, bežimo odavde! (Dršćući.) Maks, još večeras!...
MAKS: Napolje iz mrtvačnice — s tobom, Francka, u novi život. (Stoje s rukom u ruci.)
KANTOR (iz trpezarije): A, pa tu ste. Kako je? (Spusti šešir na sofu.)
MAKS: Dobro.
KANTOR (Francki): Idi deci! (Francka ode u spavaću sobu.)
KANTOR (ide prema vratima spavaće sobe koja su bila samo pritvorena i zatvori ih):
Sedite. (Vrati se natrag, sedne za sto više napred.) Valjda ste se dosetili da sam vas
pozvao zato jer bih nasamo hteo da govorim s vama.
MAKS: Naslućivao sam to. Ali ja nisam došao radi toga, već da se oprostim od kćeri
vašega brata.
KANTOR: Razgovaraćemo sasvim realno, kao što dolikuje ljudima koji nemaju šta jedan
od drugoga da kriju. Jeste li poneli račun sa sobom? Kažite cenu!
MAKS: Oko čega se cenkamo?
KANTOR: Ja nisam cicija; toliko me poznajete, dragi gospodine. Zahtevajte slobodno. A
zatim ćete dozvoliti da vam dam svoj blagoslov za dugi put i da zatvorim sva vrata za
vama.
MAKS: O, gospodine Kantore, jako se varate. Nisam došao ovamo da trgujem.
KANTOR: Pa, dobro recite samo cenu, ja se predajem. Hteo bih da se otresem te stvari
kao dosadne muhe; je li vam se ikad desilo da vam se smrtno smuči zato što vam zuji
muva pred nosom? Zaista mi je neprijatno, zato samo zacenite.
MAKS (ustane): Rekao sam da nisam doneo račun.
KANTOR (uhvati ga za ruku): Sad vas držim, sad vas ne puštam. Sedite!
MAKS: Šta mi nudite?
KANTOR: Govorite otvoreno, nemojte se ustručavati! — Verujte da mi je teško i gorko,
kako mi nikad još u životu nije bilo. Da se stvar sama svršila, u drugom vremenu i u
drugim prilikama, ne bi bilo ništa ružnoga u njoj. A ovako mi je teško i hteo bih da
govorite sami. Šta biste imali od mog poniženja?
MAKS: Šta imate da mi kažete, kažite.
KANTOR: Još jednom: ne terajte me da se prljam pred vama. Ja vas ne mrzim i, vidite, ja
ne mrzim nikoga. Možda bih vas čak i voleo, jer ste pošteni i pametni i jer biste mogli da
stvorite sebi lep život. Zato se ne bojim — s a d a govorim otvoreno s vama — i da ste
došli meni b e z računa, a ne kao nemilosrdni poverilac, dao bih vam svoju kćer i ne bih
se brinuo za njenu budućnost. A ovako me ponižavate kao podvodača koji se raduje što
su mu okolnosti povoljne i može da se reši robe za dobru cenu.
MAKS (ustane): Sami ste se ponizili.
KANTOR (ustane, brutalno): Dajte mi sad nagradu za poniženje. Nagradu!
MAKS: Sami ste je uzeli; poniženje je nagrada za poniženje. Sad ne motu ništa više da
vam dam i ništa da vam uzmem. Sad smo svršili, možemo da se oprostimo.
KANTOR: Čuvajte se, razmislite! Sad ste mi uzeli poslednje, sad sam go pred vama.
Vašu reč: primate li moje poniženje?
MAKS: Pre no što ste došli u sobu, stajali smo na ovome mestu ja i vaša kći. Da ste došli
minut kasnije, ne bi me videli nikad više. Bio bih vaš zet bez vašeg blagoslova i bez
vašeg poniženja. I jurio bih — sutra u ovo doba već bih vodio svatove glavnim drumom
— jer sam se bojao vašeg poniženja; kad sam ugledao vaše lice, uplašio sam se (okrene
se) i drhtao sam. A ovako je svršeno i zbogom!...
KANTOR (prepreči mu put): O, ne tako brzo! Nismo se još dogovorili. Držim vas i neću
vas tako lako pustiti. Vi sa sobom nosite suviše dragocene stvari da bih vas pustio na put.
Došli ste i pokrali me, a sad nemojte da se žalite ako vam pred nosom zatvorim vrata.
Samo otvoreno: šta nameravate sa mnom?
MAKS: Što sam nameravao, to sam postigao. Sad imate ogradu preko koje ne možete.
Imate savest koja vam ne da mira. Noge su vam okovane. To mi je bio cilj.
KANTOR: Znate li da ja to neću? (Brutalno.) Neću, prijatelju! Znate li da igrate vrlo
opasnu igru? Vidite, ja neću, neću ogradu, neću savest, neću okovane noge! Ja neću! Jer
ja nisam sramežljivi puzavac, bojažljivi, moralom premazani puzavac. J a m o r a m
napred, zato s puta, prijatelju!
MAKS: Nećete napred, ni stopu dalje. Nećete preko leševa. Nina neće ići u manastir, ići
će u grad.
KANTOR: U snovima nosi suviše dragocene stvari, i ć i će u manastir. Rekao sam da ne
trpim ni ograde, ni savesti; kad mi je kamen na putu, gurnem ga u stranu. Eto, nareñujte,
pokušajte!
MAKS: Opljačkali ste je, vratite joj očev novac.
KANTOR (sedne, usiljeno miran, s čudnim osmehom): Pa, dalje!
MAKS: Opljačkali ste moga oca, opljačkali i prevarili ste svakoga na koga ste naišli.
Vaše kraljevstvo je sve od krañe i koliko je god u njemu prosjaka, vi ste ih opljačkali,
svukli, bacili na ulicu. — Krunu s glave, žezlo iz ruku!
KANTOR (kao pre): Dalje!
MAKS: I daćete krunu s glave, žezlo iz ruku! Ni koraka dalje, ni za prst nećete proširiti
kraljevstvo. Jeste li osetili da se tamo dole već nešto pokreće, da se već bune vaši robovi?
To je moje delo, veličanstveni kralju, to je ograda, to je savest!
KANTOR (ustane): Ko će mi skinuti krunu s glave?
MAKS: Ja.
KANTOR (lagano se dotakne njegovog ramena nasmeje se i poñe nekoliko koraka po
sobi, veselo): Gospodičiću mladi, otkuda ta hrabrost? Otkuda ta snaga u vašim malim
ručicama? I za šta mislite da me uhvatite, gde da udarite?
MAKS: Sami ste se razgolitili preda mnom.
KANTOR: Ostavite se, prijatelju, ostavite! Sanjate li vi? (Nasloni se na sto, govori
veselo.) Pa zatvoriće vas, prijatelju, ako budete govorili takve gluposti, U ludnicu će vas
strpati! — Znate li ko sam ja? Kantor, kralj Betajnove! A ko ste vi? Propali student!
Budite pametni i razmislite: kad bi sada moj kaput bio sav krvav i kad biste vi došli i
pokazali: "Gledajte, ubijao je, još je sav krvav!" odmah bi vas zgrabili za kose i oterali u
ludnicu. Kralj Betajnove ubica! Nije nego! U šali, iz dosade se malo poprskao krvlju! —
I da je one večeri, prijatelju, stotine i hiljade ljudi bilo prisutno, i da je stotine i hiljade
ljudi videlo i čulo, okrenuli bi se u stranu i rekli: kralj Betajnove ubica! Nije nego! To se
nama samo tako prisnilo — o, prijatelju, i strpali bi vas u ludnicu!
MAKS: Zašto ste se ponizili?
KANTOR: Jer ne trpim da ljudi ružno sanjaju o meni. Ti glupi snovi, ta prepričavanja ne
bi me zaustavila ni stopu na mom putu — ali bi mi bili mrski kao rñavo vreme. Kad pada
kiša, idem dalje svojim putem, ali me ljuti što pada kiša. To je sav moj strah i ništa više.
Prevarili ste se u meni.
MAKS (ustane): Znači, prevario sam se i zaista mi je žao. Kažete da vam ne mogu
preprečiti put — no, potrebno je ipak pokušati, pa neka bude kako je božja volja. Ja se
već odavno bavim stvarima za koje unapred znam da će mi se izjaloviti. Vidite, to je
moja sudbina! (Sprema se da ode.)
KANTOR: Pričekajte! Sa mnom je baš obratno, razmislite o tome! Kad se neke stvari
prihvatim, mora uspeti, pa makar ih pri tom stotinu poginulo. Ja nisam kriv što mi je put
zakrčen i verujte mi, molim vas, da bih lakše išao ravnim putem Ali ako drvo ne
prelomim, onda moram uzeti sekiru. Razmislite, molim vas!
MAKS: Sasvim dobro vas razumem, ali neka bude kako je volja božja.
KANTOR: Samo još trenutak promislite. Tada ste me, vidite, zgrabili za vrat, tako
iznenada ste me zgrabili, skočili na mene iz mraka, da sam se ošamutio i da ste me vodili
za ruku. Zato što ste me videli slaba i ponižena, još danas me ne gledate treznim očima,
još ne znate ko sam ja.
MAKS: Dobro sam razmislio i smatram da nemamo ništa više jedan drugome da kažemo.
KANTOR (ide prema trepezariji, blizu vrata zastane i okrene se Maksu): Ništa više?
MAKS: Ništa.
KANTOR (otvori vrata trpezarije): Nina (Nina uñe.) Maks bi hteo da se pozdravi s
tobom. (Kantor ode u trpezariju.)
NINA (poleti Maksu i pruži mu obe ruke): Ipak ste došli! Tako sam vas čekala! MAKS:
Zbogom, Nina!
NINA: Samo zbogom?
MAKS: Samo zbogom, Ninice. I sam sam jadan i slab, i žao mi je što sam vam nekad
nešto obećao.
NINA (zatetura, tiho): O! Ja sam vas čekala svako veče, uvek... O! (Sedne i pokrije lice
rukama.)
MAKS (priñe joj): Ne zamerite, Ninice, pogledajte me u lice... Vidite da vas volim i da
mi je teško pri duši. Ja sam vam obećao, Ninice, kad sam još bio veseo i mlad, to je bilo
pre četrnaest dana, a danas vam ne mogu više ništa obećati, jer sam siromašniji od vas...
Obećajte mi vi Ninice, vi mi dajte malo utehe, malo snage. Meni je sad tako zlo i tako se
plašim, kao da me je neko iz groba pozvao... kao ono kad sam čuo vrisak, Ninice, tako ću
vrisnuti ja... možda još večeras.
NINA (privine se uz njega, stavi mu ruku na rame, oko vrata): Maks, o Maks, ja vas
volim, ništa se ne bojte...
MAKS (jedva smešeći se oslobodi se njenogzagrljaja): E, jadno dete, neka je bog s
tobom. Možda je tako bolje, Ninice... Pozdravi Francku!...
NINA: Još malo, Maks!
MAKS: Zbogom, Ninice! (Okrene se i ode.)
NINA (sedne sa strahom, tiho): Maks!
FRANCKA (iz spavaće sobe, tiho, veselo, malo tajanstveno): Jesi li razgovarala s njim?
NINA (plačući zagrli Francku): O, Francka! Ja se tako bojim.
(Vrata trpezarije se otvore: ulaze župnik, sudija i njegova žena, Bernot, sudski pristav,
Kantor; poslednja Hana, koja ostane pored vrata.)
ŽUPNIK: Pa, Ninice, neka je bog s vama. Doñe i taj čas da se opraštamo zauvek. (Svi se
pozdravljaju s njom i idu prema vratima.)
KANTOR (Francki, napred): Je li Maks otišao?
FRANCKA: Baš sad.
KANTOR: Pogledaj dole je li u gostionici i doñi odmah. (Francka ode.)
SUDIJINA ŽENA (Kantoru i Bernotu): Ja se nadam da ćemo se opet ovako skupiti, samo
u veselijoj prilici... (Bernotu) ako nas pozovete.
FRANC: Ne razumem, milostiva.
SUDIJINA ŽENA: Zašto ste tako neraspoloženi?
FRANC: Tako vam je to... (Nini.) E pa, gospoñice Nina, želim vam svako dobro u
manastiru, zbogom!
KANTOR (župniku): E pa, prekosutra posle jutarnje mise.
ŽUPNIK: Kao što smo se dogovorili.
KANTOR (stoji u uglu pored puške): Bilo mi je veoma milo, gospodo... Gospodine
Bernote, doñite uskoro, ali ne tako neraspoloženi.
FRANC: Zbogom, gospodine Kantore. (Otvori vrata, ode, ostali za njim, osim Nine; na
vratima Francka.)
HANA (kod vrata): Na stepenicama je mrak, pričekajte malo! (Ide brzo u trpezariju,
donese lampu, ode za ostalima.)
KANTOR (Francki, tiše): No?
FRANCKA: Tek što je ustao i otišao.
KANTOR (uñe u sobu): Nina, na spavanje! Sutra se dižeš rano. (Francki.) Raspremi!
(Francka ode u trpezariju, Nina u spavaću sobu; Kantor zatvori vrata trpezarije, ode k
prozoru, vrati se, zastane za trenutak, ode do ugla i uzme pušku: hoće da otvori glavni
ulaz; iz spavaće sobe Francelj samo u košuljici.)
FRANCELJ: Oče!
KANTOR (strese se; brutalno): Na spavanje!
(Francelj ode polako, bojažljivo u spavaću sobu; Kantor, s puškom u ruci, ode. Posle
kratke pauze Nina iz spavaće sobe, svukla je već bluzu, ide prema trpezariji.)
NINA (otvori vrata trpezarije): Francka, mene je strah!
FRANCKA (doñe iz trpezarije, pomiluje Ninu, koja je čvrsto zagrli): Lezi u krevet,
Ninice, pokrij se preko glave, pa te neće biti strah; prekrsti se, pomoli se!
NINA: Ne mogu da se pomolim, Francka. Čim zatvorim oči, Maks je preda mnom i ima
lice baš kao mrtvac... O, Francka!
FRANCKA: Gospode, Nina, kakvi su to snovi?
NINA (drhti i privija se uz Francku): Sasvim bledo lice i sa čela mu teče krv...
FRANCELJ (iz spavaće sobe, kao pre): Francka, upali lampu!
FRANCKA: Ta upaljena je.
FRANCELJ: Ali mrak je i ja se bojim. Doñi da spavaš Francka.
FRANCKA: Idi samo, odmah ću doći... (Francelj se uhvati Francki za suknju.)
NINA: Vidiš, i ova lampa slabo gori.
FRANCKA: Pa uvrnuta je. (Priñe lampi da je odvrne, ali ruka joj drhti i ona uvrne lampu
tako da soba ostane u mraku.)
NINA: Kako ti drhti ruka, Francka, bojiš li se?
FRANCKA (trgne se, osluškuje): Jesi li čula, Nina? (Sve troje ućute, stisnu se jedno uz
drugo, stanka.)
HANA (sa glavnog ulaza; priñe polako, dršćući, govori tiho, mučno): Gospode, deco,
klekni te, molite se; kleknite, deco!... (Francka i Nina zanemele od straha, kleknu,
Francelj zaplače.)
KANTOR (sa glavnog ulaza; hladno, surovo): Šta radite? Na spavanje, deco!
HANA (pruži ruku, povuče se pred njim do prozora; drži za ruku Francku i Francelja,
zatim stane pred njih da bi ih skrila): Ostavi decu — za ime boga — ostavi decu!
KANTOR (zastane, pogleda je): Šta ti je, Hana?
HANA: Ne dodiruj decu!
KANTOR (podvikne brutalno Francki i Nini.): Napolje! (Francka i Nina odu u spavaću
sobu.)
KANTOR (uhvati Hanu grubo za ruku): Gde si bila? Šta si videla?
HANA: Tebe, kako si ubio nevina čoveka... Ostavi me, molim te kao boga. (Klekne pred
njim.) KANTOR (drži je za ruku; govori grubo, hladno): Usnilo ti se... Ti nisi izlazila
nikud i ja nisam izlazio nikud. Oboje smo bili gore u sobi, spremali smo se na spavanje...
Ustani! (Digni je.) Obriši oči, ne buncaj više i poñi u postelju. Spavaj, Francelj!
FRANCELJ: Oče, gde vam je puška?
KANTOR: Šta je imao otac?
FRANCELJ: Pušku.
KANTOR (odlazi u ugao, vodi Francelja za ruku, uzme štap): Šta je imao otac? (Podigne
štap.) Otac je imao štap!
FRANCELJ (plačući): Otac je imao štap!
KANTOR (odgurne ga, baci štap u ćošak): Na spavanje! (Hani.) Idi! (Hana i Francelj odu
u spavaću sobu.)
KANTOR (sam; zastane, zatim sedne za sto napred, pokrije lice rukama, sagne se do
stola i dodirne čelom ivicu.)
Treći čin
Soba za stanovanje u prizemlju. Pozadi glavni ulaz iz hodnika, desno nizak prozor bez
zavesa, levo vrata iz gostionice. Soba je nameštena veoma jednostavno; tri stola belo
zastrvena — jedan blizu prozora — obične stolice, kredenac, crteži u crnim okvirima; na
čiviluku u desnom uglu razna muška i ženska odela. Pored prozora klavir.
Francelj i Pepček u crnim prazničnim odelima leže na podu, pred njima hartije, čaše s
vodom, drvena kutija za boje; crtaju. Odjednom se trgnu, gledaju prema gostionici.
FRANCELJ: Otac! (Skoče i hoće da pobegnu kroz vrata u pozadini.)
KANTOR (sleva, u kućnom kaputu, bez šešira): Kuda, Francelj! Pričekaj! (Francelj i
Pepček stoje pred vratima u pozadini.)
FRANCELJ (tiho): Pa nisam ništa učinio!
KANTOR (priñe im): A što se bojiš, Francelj? (Uzme ga u naručje.) Smej se, de!... Šta
kažeš, bi li se malo potukli?
(Francelj zaplače).
PEPČEK (otvori vrata, hoće da ode).
KANTOR (Pepčeku): Ej! Kuda? Ostani! (Francelju, prodrma ga surovo.) Pogledaj mi u
lice, dete! Nasmej se!
FRANCELJ (zaplače): Pa nisam ništa učinio!
KANTOR (mekše, moleći): E pa sad, Francel budi veseo kad si kod mene. Ništa nisi
učinio... No, Francelj, ni ja tebi nisam ništa učinio. Povuci me malo za bradu, Francelj!
(Francelj se okrene od njega, hoće da siñe. — Surovo ga spusti na pod.) Idi do ñavola!
(Francelj i Pepček odu).
KANTOR (priñe stolu pored prozora, uzme iz fioke pisma; s gorkim osmehom): Šanse
dobre, mandat osiguran... za prokleto visoku cenu... Vredi li život takve cene?
(Francka iz gostionice donese vina i šunke, stavi na sto, hoće da se okrene.)
KANTOR: Francka!
(Francka zastane.)
KANTOR (prilazi joj): Francka, zašto me izbegavaš?... Od preksinoć mi još nisi
pogledala pravo u lice. Šta ti je, Francka? Je li ti teško bez Nine? (Priñe joj bliže, Francka
se povuče za korak, on je uhvati za ruku.) No, odgovori, govori!
FRANCKA (tiho, suvo, ne gledajući mu u lice): Teško mi je bez Nine.
KANTOR: Lažeš, Francka, lažeš!... Ja ćuti reći zašto me izbegavaš, zašto mi od
preksinoć nisi pogledala u lice. Bojiš me se, Francka, strah te je! Zar nije istina? Kaži.
FRANCKA: Istina je. (Izvija ruku iz njegove.)
KANTOR (sagne se bliže k njoj, dršćućim glasom, uzdržanim gnevom) : Zašto se bojiš
moje ruke, Francka? Zar ti se čini da je uprljana, da je moja ruka krvava?
FRANCKA (izmakne se, sa strahom): Pa nisam vam ništa učinila, pustite me!
KANTOR: Ne bi smela da se bojiš, Francka. I kad bi moja ruka bila krvava, morala bi je
poljubiti, Francka!... Ništa se ne boj, ne izbegavaj me sedi ovde, Francka (uhvati je za
ruke), ovde kraj mene... (posadi je na stolicu) da popijemo malo (otvara bocu) i da
porazgovaramo...
FRANCKA (pokrije lice rukama): Oče, ja odlazim, zauvek...
KANTOR (glasno, sa strahom i ujedno zapovednički):Kod mene ćeš ostati! (Tiše, skoro
moleći.) Ostani kod mene, Francka, dete moje... Gledaj, koliko sam radio i koliko sam
patio i koliko sam se ponižavao pred sobom! Sve za sebe i za svoju vlast! Ali ja hoću da
se ti, Francka, raduješ našoj vlasti i našem bogatstvu. Ja hoću da me voliš, Francka, da se
smešiš veselo i ponosno kada mi pogledaš u lice... Oh ne, Francka, nisam radio i patio
samo za se... Šta će mi sada vlast kad nemam nikoga ko bi voleo mene i moju vlast?...
Sad me se bojiš i ne usuñuješ se da mi pogledaš u lice — sada, kad bi naš život bio veseo
i prijatan, kad bismo mogli da idemo napred i da stvorimo veliko kraljevstvo? S a d a me,
Francka, moraš voleti, sad se morate oko mene saviti svi, pa da se svi zajedno, s rukom u
ruci — veselimo bogatstvu i životu.
FRANCKA: Ja neću bogatstvo... bojim se tog bogatstva!
KANTOR: Odagnaj aveti! Protrljaj oči i pogledaj bistro i zaboravi aveti kao da ih nikad
nije ni bilo!
FRANCKA: Ne mogu da zaboravim, oče!
KANTOR: Ne budi nemilosrdna, ja sam tvoj otac, smiluj se!... Ako sada odete svi od
mene i ostavite me samoga, sasvim samoga — bojaću se u ovoj praznoj kući, kao dete
koje se boji mraka i samoće... Ne ostavljajte me samoga, Francka, ostanite kod mene.
(Francka ustane.)
KANTOR: Kuda, Francka?
FRANCKA: Ni vi se niste smilovali.
HANA (iz gostionice): Kantore, Lužarica je ovde. Decu ti je dovela. Mužu si oduzeo
hleb, sad joj hrani decu!
RADNICA (iz gostionice sa troje odrpane dece): Evo vam ih, obucite ih, nahranite ih, od
juče nisu ništa jela, danas je nedelja i nemaju ništa za ručak! (Gurne decu napred, deca joj
se drže za suknju.)
(Kantor uzme šešir sa čiviluka, hoće da iziñe na zadnja vrata.)
RADNICA (glasnije, skoro viče): Nisi se smilovao, ni bog se neće na te smilovati! Sve si
pokrao i opljačkao i nikome se nisi smilovao, deci koja ti nisu ništa nažao učinila — a
kad bude dosta svega, bog će te kazniti i onda proklet bio ti i cela tvoja kuća!... Samo
ćuti, idi — proklet bio ti i cela tvoja kuća! (NJena deca zaplaču.)
KANTOR: Poludela si, ženo!
RADNICA: Bog zna jesam li poludela. (Hani.) Kad bi tvoja deca gladovala i prosjačila
svud po selu za parče hleba, i ti bi poludela. I daj bože da prosjačiš, da prosjače tvoja
deca od kuće do kuće i da skapavaju od gladi.
KANTOR: Napolje!
HANA: Ostavi ženu! Poñite sa mnom, daću vam hleba!
RADNICA: Neću vašeg hleba, on je ukraden! Bolje isprosjačen, nego kraden hleb!...
Napolje, deco, ova je kuća prokleta! Proklet bio i ti i tvoja kuća! (Radnica ode na zadnja
vrata.)
KANTOR: Poludela je!
HANA: Ti je nosiš na duši! Proklet bio ti i tvoja kuća!
KANTOR: Hana, buncaš li? Žena je luda, ne obaziri se na njene reči... Hana, budi
pametna; sada kad nas svi tako mrze, sada kad smo već toliko zla doživeli, moramo se svi
zbiti, moramo se još više voleti. Ali vi me svi tako izbegavate, svi me tako gledate kao da
imate tuñina u kući, a ne oca i gospodara... Daj mi ruku, Hana; Francka, daj mi i ti ruku...
Ako se volimo, ne treba da se bojimo prokletstva...
HANA: Ne dotiči me se! Samo radi dece podnosim greh i sramotu i neka mi bog oprosti
što ih podnosim. Greh je meñu nama, ne dotiči me se više, ne obraćaj mi se, ne gledaj me
više. Ne dotiči se dece da ih ne uprljaš, da ne budu prokleta.
KANTOR (glasno, prilazi joj): Ćuti, Hana, ćuti! To je bilo i prošlo. Ružni snovi su bili i
nema ih više... Samo snovi su bili meñu nama i nema ih više! Zar ne vidiš da je moralo
biti? Zar ne vidiš da je i meni bilo do smrti teško kad sam uzeo na pleća tako teško
breme. Grešio sam, jer sam m o r a o grešiti!...
HANA: Idi u crkvu i ispovedi se pa zatim otkrij greh. Ako bude trebalo, poći ću s decom
od kuće do kuće. Lakše će mi biti na srcu nego danas. Učini tako i bog će ti oprostiti.
FRANCKA: Učinite tako, oče! (Hana i Francka odu levo; Kantor ide polako prema
prozoru.)
KANTOR: Idi u crkvu i ispovedi se pa onda otkrij... To je kraj puta na golgotu, to je moje
kraljevstvo!... Gledaj, kako je to došlo iznenada... mir božji s neba... Kako je to čudno i
toplo i slatko... (Pogleda kroz prozor, s blagim osmehom.) Sunce sija na moje
kraljevstvo... kako će tek onda sjati kad sve bude izbrisano, bez ijedne senke...
FRANCKA (iz gostionice): Došli su sudija i pristav.
KANTOR (sa strahom, uzrujan): Tako rano?... (Meko, moleći.) Francka, daj mi ruku
sada... Neka je bog s tobom, Francka... I... gledaj... ja sam tako slab, tako čudno mi je pri
duši... stoj pred vratima, lakše će mi biti ako budem znao da si blizu... Daj mi sada ruku!
FRANCKA: Oče! (Privija se uza nj.)
(Sudija i pristav iz gostionice.)
SUDIJA (debeljuškast čovek, vesela lica, pozdravi): Dobar dan, Kantore!
KANTOR (uzrujan): Idi, Francka! (Francka ode levo.)
SUDIJA: Ne zamerite što vam opet dosañujemo s ovom neprijatnom stvari, ali mislim da
ćemo odmah svršiti... Ne biste li poručili čašu vina? Razgovaraćemo prijateljski — bez
ikakvih formalnosti.
KANTOR: I ja mislim da ćemo odmah svršiti...
SUDIJA: E, nije tako hitao! (Veselo.) Zato sam došao... a sada takva neljubaznost!...
KANTOR: Svršimo, svršimo! (Pristav sedne.)
SUDIJA: Ako ste, dakle, tako zvanični da u ovakvoj prilici ne poznajete prijateljstva,
onda budimo zvanični... (Sedne.) Ali, sto mu muka... (vikne) Francka!
(Francka uñe odmah sleva.)
SUDIJA: Bocu vina! (Francka ode.) Šta je vama? Je li vas kandidatura učinila takvim?
Tako neraspoložena vas još nisam video!
(Francka donese bocu, stavi je na sto, čaša joj padne na pod.)
SUDIJA: Ruke ti drhte, Francka! Šta je svima vama danas? (Francka ode.)
KANTOR: Svršite brzo. Jeste li došli da me mučite?
SUDIJA (pogleda, poćuti, zatim ozbiljnim glasom, polako): Pa, kad je tako... Dakle, ne
zamerite što opet dolazimo sa onim... Onim nesrećnim slučajem od prekjuče... Stvar je
inače potpuno jasna, ali forme radi... (Pije, zatim ljubaznije.) A šta vi kažete o tome?
Jeste li ikad mogli misliti tako nešto o onom dosadnom, mirnom čoveku?
KANTOR: O kome?
SUDIJA: Kako o kome — o Bernotu!
KANTOR: Šta je s Bernotom?
SUDIJA: E sada da vas još nešto pitam! — jeste li pijani, prijatelju, ne zamerite?
Govorite kao da sanjate.
KANTOR: Svršite brzo što mislite.
SUDIJA: ðavo vas odneo! (Promenjenim glasom.) Jeste li sigurno videli, možete li da se
zakunete da je Bernot uzeo pušku kad se oprostio od vas?
KANTOR: Nije uzeo. (Sudija lupi po stolu, pristav začuñeno pogleda Kantora.)
SUDIJA (skoro viče): A juče ste rekli da je uzeo i ispred nosa da vam je uzeo! (Pristavu)
Nemojte ništa da pišete, ovaj čovek je danas... Pa, kako — je li uzeo ili nije uzeo?
KANTOR: Nije uzeo! (Sudija ga začuñeno gleda, pristav odloži pero i smeška se.)
SUDIJA: Na taj način sve pada.
KANTOR: Čemu okolišanja; nemojte da me mučite, ostavite svoje pravničke gluposti i
pitajte direktno; ko ga je ubio, to je pitanje!
SUDIJA: Dakle, ko ga je ubio?
KANTOR (stoji pored prozora, učini korak napred, odlučno): Ja sam ga ubio.
SUDIJA (ustane razjaren): Čoveče! Na stranu prijateljstvo — ne pravite me budalom! Na
kraju krajeva, stvar nije tako vesela da bi zbijali šale s njom... (Sedne, mirnim glasom,
kao da čita.) Petnaestog oktobra, to jest prekjuče, imali ste goste, meñu njima Bernota i
Krneca. Poslednji je ostao u salonu i ubrzo se oprostio; zatim je bio nekoliko minuta dole
u gostionici, gde je popio četvrt litra vina a posle se uputio stazom preko polja; na polju,
sto koraka od vaše kuće, našli su ga ujutru ubijenog i sa razbijenom lobanjom; ubica ga je
verovatno udario kundakom nekoliko puta po glavi za svaku sigurnost. U vlažnoj zemlji
ostali su tragovi stopa, vodili su do jarka i u jarku je ležala puška — Bernotova, koju smo
svi odmah prepoznali... Dotle je sve jasno. Ali Bernot se kune da je pušku ostavio kod
vas, i to baš u onom uglu gde ju je metnuo kad je došao. Da se docnije setio na putu, ali
se nije hteo vraćati... Ja sam te večeri i sam bio kod vas, ali ne sećam se da sam video
neku pušku u uglu... Znate li da ju je doneo sa sobom?
KANTOR: Doneo ju je.
SUDIJA: Pa dobro... a kad je odlazio, je li pušku poneo sa sobom ili nije?
KANTOR (neodlučno): Već sam rekao.
PRISTAV: Znači, sama je išla s njim.
SUDIJA: Kakvi su odnosi vladali izmeñu Bernota i Krneca? Jesu li bili prijatelji?
KANTOR: Nisu bili prijatelji.
SUDIJA: Bernot je bio veren sa vašom ćerkom?
KANTOR: Da.
SUDIJA: I u poslednje vreme su odnosi meñu verenicima bili nekako zategnuti. Ko je
tome bio uzrok?
KANTOR: Maks Krnec.
SUDIJA: Krnec je voleo vašu kćer?
KANTOR: Da.
SUDIJA: A ona?
KANTOR: Nije joj bio mrzak.
PRISTAV (smešeći se): Kao što smo mislili.
SUDIJA: Bernot je došao dosta kasno, sećam se da smo već bili večerali. Kad je došao,
Francka je bila napolju i tada je meñu njima došlo do razmirica. Ušao je u sobu uzbuñen i
ja sam ga pitao šta mu se dogodilo. Zatim je došao Krnec, ostao u salonu i oprostio se, i
ne zavirivši u sobu. Tada je njegova sudbina već bila zapečaćena.
KANTOR: Tako je bilo.
FRANCKA (iz gostionice, sa strahom): Oče!
KANTOR (trgne se): Idi samo, Francka! (Francka ode. Brzo, uzrujan.) Brzo dakle svršite
— čemu objašnjenja, čemu pitanja? Ne navodite me silom na greh! Rekao sam vam ko ga
je ubio — sad učinite šta treba!
SUDIJA: Ko ga je ubio?
KANTOR (više nego pre): Ja!
SUDIJA (veoma začuñen, vikne): Kantore jesi li poludeo?
(Pristav se nasmeje naglas.)
SUDIJA (mirnije): Danas se s vama ne može govoriti. Stvar je sama po sebi sasvim jasna
(ustane) i nikad ne bih tako nešto pomislio o tom prokletom Bernotu.
KANTOR: Na svaki način, znači, ubio ga je Bernot i niko drugi — ni ja, niti iko drugi?
SUDIJA: Bog mi je svedok da vas nikad još nisam video tako čudnoga. Pravite li me
namerno budalom ili ste zaista poludeli?... Ko bi ga drugi mogao ubiti? Zar dokazi nisu
tako jasni da bi ih i slepac video? (Natoči i iskapi čašu.) Ali ipak je čudno. Takav
dosadan, nespretan tip — da ode i ubije čoveka samo iz detinjaste ljubomore.
KANTOR: Zar ga je zbilja ubio?
SUDIJA (okrene se njemu, posle kratke stanke, veoma razjaren): ðavo vas odneo!
Obesite se! (Navuče kaput.) Zbogom! (Ode s pristavom na zadnja vrata.)
KANTOR (nasmeje se naglas): Sad je, najzad, jasno kao na dlanu da ga ja nisam ubio.
Bernot ga je ubio: dokazi govore tako glasno da ne možeš da ih nadvičeš. Ubio ga je —
stvar je jasna kao beli dan i samo je čudno zašto se uznemirujem radi stvari koja me se ne
tiče; govorio sam zaista kao prava budala (ide prema gostionici; veselo). Francka!
FRANCKA (iz gostionice, uplakana, sklopljenih ruku): Šta ste učinili, oče?
KANTOR: Ej, Francka, šta sam učinio? Prepustio sam se božjoj volji, Francka!
FRANCKA: Ja odlazim, oče, ne ljutite se na mene!
KANTOR (mirnije): Ako ne možeš da ostaneš kod mene — idi, neka je bog s tobom. Sad
mi više nije teško; bila me obuzela malodušnost i sad sam je se otresao zauvek. Ako odeš,
Francka, odnećeš sa sobom samo komadić, sasvim mali komadić moga srca... Idite svi i
ponesite sa sobom ljubav; ako odnesete i čitavo moje srce — ja ostajem... Ne treba mi
više ničija ljubav. Jesi li bila iza vrata, jesi li čula? Ja m o r a m svojim putem dalje, nema
tako velikog greha o koji bih ja mogao da se spotaknem. Ako nećete sa mnom, a vi
ostanite, ja idem svojim putem — m o r a m .
FRANCKA: Oče, zašto ste to učinili?
KANTOR: Ej, Francka, šta mi prebacuješ? Govori, hajde, otkrij ti! Eto, Francka, iziñi na
put i reci svakom ko god proñe: moj otac je krao, pljačkao, ubijao. Idi i učini to, Francka!
FRANCKA: Ne mogu.
KANTOR: O, Francka, kako je slabašna tvoja vrlina! Pre nego što bi izišla na put,
poklekla bi! Usne bi se pomicale, ali glas se ne bi čuo iz grla! — Sirotice, ti ćeš ostati kod
mene — tako slabašna i tako plašljiva kakva si!... (Veselo, skoro ironično, uhvati je za
ruku.) Kad odlaziš, Francka? I kuda ideš? — Sirotice, Francka, čuj: ako bih ti ja sada
rekao: "Francka, idi i ne vraćaj se nikad više!" ti bi pošla i zastala na pragu i plakala!...
Francka, ti ne možeš da odeš. Sa mnom ćete ostati svi, vezani ste za mene. (Ispusti njene
ruke; hladno.) Sad poñi i donesi vina na sto, mislim da je misa skoro pri kraju. Sastavi
prvo ta dva stola... (Francka to učini, Kantor se smeši.) No, pogledaj!... (Na zadnja vrata
uñe nadzornik imanja; Francka ode.)
KANTOR: Šta je?
NADZORNIK (postariji i mršav čovek): Sve je u redu, štrajk je završen; sutra dolaze svi
na rad. Najveći bukači došli su prvi da mole za oproštaj.
KANTOR: A šta je sa Lužarem?
NADZORNIK: Došao je poslednji, stideo se. Prema vašoj zapovesti nisam ga primio.
KANTOR: Šta je rekao?
NADZORNIK: Bio je bled kao zid i otišao je.
KANTOR: Idite u selo i, ako ga vidite, recite mu da može doći.
(Nadzornik stavi šešir, pred vratima ga opet skine i vrati se.)
NADZORNIK: Žandarmi su otišli po Bernota.
(Kantor se trgne i pogleda ga.)
NADZORNIK: Sreo sam ih kad sam dolazio iz fabrike.
KANTOR: U redu! (Nadzornik ode. Francka donese nekoliko boca vina i stavi ih na sto;
zatim rasporedi stolice i popravi stolnjak; Kantor stoji kod prozora.)
KANTOR (okrene se njoj): Gde je mati?
FRANCKA: Gore.
KANTOR: Neka siñe da posluži goste. (Ode od prozora ka vratima u pozadini; Francka
levo; na zadnja vrata uñe Koprivec, velik, debeo čovek.)
KANTOR: Dobar dan, Koprivec, radujem se što ste došli.
KOPRIVEC: Poziv nije ni bio potreban. Bićete izabrani. Kad imate sveštenstvo na svojoj
strani.
KANTOR: Meni je mnogo stalo do toga da razgovaram s pametnim ljudima. Neću da idu
na izbore kao na plaćanje danka; po zapovesti. Sledeće nedelje sazvaću zbor da bi ljudi
znali za koga glasaju.
KOPRIVEC: E, svejedno. Pet puta sam već glasao pa još nikad nisam znao za koga
glasam.
KANTOR: Zato me sada dobro pogledajte.
(Župnik sa dva čoveka — Francka donese sleva čaše, rasporedi ih po stolovima i izañe.)
KANTOR: Samo uñite!
ŽUPNIK (pruži mu ruku): A šta vi mislite o tom strašnom zločinu, gospodine Kantore?
KANTOR: Šta mogu, nisam ga ja ubio.
(Seljaci priñu bliže.)
ŽUPNIK: I baš posle večere, kad smo se kod vas tako dobro proveli. Baš tako mi se čini,
gospodine Kantore, kao da se ovde desilo, kao da je vaša kuća krvava... Celu noć sam
sanjao o tome, čak i za vreme mise mi nije dalo mira.
KOPRIVEC: Ko ga je zapravo ubio?
ŽUPNIK: Bernot! i tako miran, pristojan čovek; ja sam ga voleo, iako je bezveπ€ac.
PRVI SELJAK: A, bezverac je, gle!
(Na zadnja vrata uñe još nekoliko ljudi.)
DRUGI SELJAK (još na vratima):Žandarmi su otišli po njega.
TREĆI SELJAK: Vode ga dole u selo.
KANTOR: Sedite, prijatelji!
ŽUPNIK: Ali ja ipak ne znam — učinilo mi se kao da sam tada video pušku u uglu — a
sada kažu da je ležala u jarku.
KANTOR: Znači da je uzeo, znači da ste se zabunili.
ŽUPNIK: Naravno da sam se zabunio! — I baš u ovoj kući! (Uzdahne i sedne.)
KANTOR: Takva je bila božja volja. Ostavimo na miru mrtve! — Pozvao sam vas da
razgovaramo o izborima. (Hana doñe iz gostionice.)
HANA: Zvao si me.
KANTOR: Toči! (Hana uzme bocu, ruka joj drhti, stavi bocu opet na sto.)
KANTOR: Idi i spremi ručak! (Hana ode.) Dozvolite da vam natočim! (Toči župniku.)
KOPRIVEC (uzme drugu bocu): E, natočićemo već sami; nije neprijatan posao.
PRVI SELJAK: Golaći su vam se pobunili, a?
KANTOR: Već su se pokajali.
DRUGI SELJAK: Sad već svaki čobanin gunña ako mu se ne kaže gospodin; ranije je bio
zadovoljan kad dobije čizme za Božić...
KANTOR: Moram vam nešto otkriti, prijatelji, što mi već odavno leži na srcu. I to zato
da bi me upoznali, da bi znali s kim imate posla, koga ćete da birate, za koga ćete
agitovati po parohiji. Ja znam dobro da ih ima mnogo koji me ne trpe i koji će sada javno
i potajno rovariti i buškati protiv mene.
TREĆI SELJAK: Ništa neće postići.
KANTOR: Nema ih ni deset u čitavoj parohiji koji su mi istinski naklonjeni. Svi drugi —
o, pa i onih deset, pa i vi, dragi moji, kad bih došao vama kao Job od boga kažnjen,
oterali bi me s praga poput šugavoga psa. (Gosti se uznemire.) I kad bih stao pred ljude i
razdrljio grudi: "Vaš sam, udrite!" — hiljade noževa probilo bi moja rebra. Mrzite me
kao grad i bojite me se kao grada; vaš strah je moj čuvar. (Povišenim glasom.) Ali šta
sam vam učinio da me tako mrzite? Kažete da sam tvrd, da sam bezobziran, čovek bez
samilosti, kažete da sam...
KRNEC (zaviče napolju): Ubica! (Gosti se trgnu.)
KANTOR (zatetura): Da sam ubica...
KRNEC (napolju): Ubica!
GOSTI (kao skamenjeni): Ubica!
KRNEC (otvori vrata i poviče): Putem vode onoga koji mi je sina ubio! (Nestane.)
ŽUPNIK: Šta se dogodilo? (Gleda prestrašeno Kantora.)
KOPRIVEC (stojeći): Šta je bilo?
NADZORNIK (otvori vrata):Stari je poludeo. Sina su mu ubili, napio se rakije i poludeo.
(Ode.)
KANTOR: Tako je: ubili su mu sina, napio se rakije i poludeo. Ostavimo mrtve na miru.
PRVI SELJAK (približi se prozoru): Zaista ga gone — Krnec je poleteo na nj.
DRUGI SELJAK (priñe prvome): Ruke su mu vezane na leñima — Krnec ga je ujeo za
ruku.
FRANC (napolju; pored prozora prolaze ljudi tako da se vide šeširi i poneka glava):
Pustite me! Šta sam vam učinio? Kantore! Kantore!
KANTOR (vikne): Prekasno! Pomozi se sam! (Ode od prozora, uzme čašu vina, prinese
ustima i odloži, ide prema vratima.) Francka!
FRANCKA (iz gostionice): Oče, Franc prolazi.
KANTOR (da joj čašu): Daj mu čašu vina.
(Francka uzme čašu i ode.)
ŽUPNIK: Šta vam je, gospodine Kantore?
KANTOR: Voleo sam ga više no ikoga.
PRVI SELJAK: Prošli su. (Seljaci se vrate stolu.)
KANTOR: Sve je prošlo. I sada, radujmo se — gledajte kako je zasijalo sunce pravo na
nas... Došlo nam je u posetu u ovom svečanom času...
FRANCKA (uñe na zadnja vrata, donese praznu čašu): Ispio je i pozdravlja vas.
KANTOR: Idi — prošlo je. (Francka ode.) Tako je, prijatelji, kao što sam vam kazao.
Prebacuju mi da nemam samilosti, da sam okrutan i bezobziran. Ko hoće da nešto
postigne za sebe, za svoju parohiju, za ceo svoj narod, ne sme da bude plašljiv i slab, ne
sme da ima obzira ni milosti. Put do prestola je tegoban — čovek mora da gazi do kolena
u krvi i suzama. Svi su zločinci — ubijaju duše i ubijaju tela. Ko hoće da ide napred,
mora napred, mora odgurnuti svaki kamen koji mu stoji na putu, mora, ako treba, preko
leševa, mora preko toplih ljudskih leševa. Ko mi prebacuje bezdušnost, sam je preslab da
bude bezdušan i njegova je vrlina licemerstvo.
ŽUPNIK: To je istina!
KANTOR: Prijatelji, to je put kojim idem. Ne bojim se i ne stidim se i vedra čela stojim
pred vama. (Digne čašu.) Ko ima šta da mi prebaci, neka govori i nek se ne kucne sa
mnom.
SVI (ustaju i kucaju se s njim): Svi smo uz vas! Bog vas poživeo, Kantore!