Mali tiranin- dijete pohlepno za vlašću

nad dvojim roditeljima i okolinom

Ovo su samo neki primjeri slučajeva kojih se boji svaki roditelj:

1.Šestogodišnji dječak koje se penje po stolu i viče na majku, vrijeđa je pred drugim gostima u
restoranu, a kada ga otac pokuša spustiti sa stola dječak ga udara po glavi što jače može dok na kraju
roditelji ne odlaze s njim iz restorana posramljeni.
2.Četverogodišnjak koji ne jede ništa osim ako ga ne hrani otac koji ima šešir na glavi i u ruci drži
otvoreni kišobran ozbiljno gubi na težini ako se roditelji ne pokore njegovim željama.
3.Trogodišnja djevojčica koja budi roditelje petnaest puta po noći samo da bi vidjela kako se pale i
gase svjetla, a ako roditelji odbiju igrati njezinu igru plače cijelu noć.
4.Trogodišnji dječak koji se, kada ne dobije što želi, baca na pod i plače toliko dugo dok ne ostane bez
zraka ili poplavi u licu.
5.Osmogodišnji dječak (do tada mirno i nježno dijete) tuče gotovo svu djecu u svom razredu.
6. Posvojeni šestogodišnjak koji inače ne izaziva mnogo problema na obiteljskim okupljanjima je
razdražljiv, viče, vrijeđa cijelu rodbinu.

„Što da radim da moje dijete nikada ne postane takvo? Mora da su to djeca nemarnih roditelja koji
zapostavljaju svoju djecu. Meni se to ne može dogoditi, ja se brinem o svom djetetu i provodim puno
vremena s njim. Oni su si sami krivi jer su preblagi s njim, ja bi ga do sad već odgojio.“

Tako razmišljaju mnogi roditelji. No zašto su neka djeca „mali tirani“ odnosno zašto se kod njih javlja
pohlepa za vlašću, a njihova mlađa ili starija braća i sestre su naprotiv potpuno uravnotežena i
normalna djeca? Psihologinja Jirina Prekop u svojoj knjizi „Mali tiranin“ iznosi mnogo slučajeva djece
koja su pohlepna za vlašću i zbog toga tiraniziraju svoje roditelje i okolinu. Autorica iznosi
obrazloženje da do potrebe za vlašću dolazi zbog nezadovoljenja osnovne potrebe za sigurnošću. Ako
dijete bezuvjetno ne osjeti zadovoljenje te osnovne potrebe ono će pribjeći nadomjesku koji će se
očitovati u potrebi za preuzimanjem sve veće vlasti nad svojim roditeljima, pogotovo majkom. Dijete
će željeti kontrolirati roditelje i okolinu i pribjeći će raznim sredstvima i obrascima ponašanja kako bi
od roditelja izazvalo predvidljive reakcije (ono što ono želi)pa makar i negativne, jer za dijete koje više
ne vidi svoje roditelje kao jače od sebe pa tako i sposobne da ga zaštite, vladati nad njima znači biti
zaštićen. Svaki put kada roditelji ne naprave po njegovoj želji dijete osjeti da je njegova vladavina pa
tako i sigurnost ugrožena i pojačava svoju tiraniju prema roditeljima. Roditelji koji imaju problema sa
malim tiranima uglavnom nisu oni koji se malo posvete svojoj djeci nego baš nasuprot oni koji svaku
sekundu svakog dana posvete i prilagode djeci. Autorica kaže da je sama potreba za vlašću zapravo
nedostatak prilagođavanja drugima ( u ovim slučajevima neprilagođivanje djece roditeljima). Pojava
pohlepe za vlašću je također opasna jer u trenutku kada se pojavi prva prijetnja za gubitkom vlasti
(prijetnje se uglavnom javljaju na dnevnoj ili tjednoj bazi) dijete prestaje sa razvojnim procesom te
stagnira ili čak nazaduje. Tako pohlepa za vlašću blokira daljnji razvoj djeteta.

No zašto onda u jednoj obitelji (isti roditelji) ima djece koja nisu pohlepna za vlašću, a druga jesu?
Prvo, različita djeca različito reagiraju na isti podražaj. Drugo, postoje određene rizične skupine djece
koja imaju predispoziciju postati pohlepna za vlašću. Treće, mnogo drugih čimbenika utječe na pojavu
pohlepe za vlašću. Prvo je samo po sebi razumljivo, ali drugi razlog treba malo pojašnjenja. Neke od
rizičnih supina djece su:
1. Jedinci koji ne trebaju nikoga i ništa dijeliti s drugom djecom te tako gube moć prilagođavanja
svijet i koji su središte svijeta svojih roditelja. Njihova kriza u kojoj se očituje pohlepa za vlašću se
očituje tek kasnije kad dobiju mlađeg brata ili sestru ili se moraju prilagoditi razredu u školi;
2. Prvorođena djeca koja jedan dio svog života žive kao jedinci koji onda dolaze u ozbiljnu krizu svoje
vladavine upravo kad dobiju mlađeg brata ili sestru te prestanu biti u središtu pozornosti zbog
mlađeg djeteta kojem roditelji posvete više pažnje;
3. Najmlađa djeca sa velikim vremenskim odmakom od druge djece koja su u položaju djeteta jedinca
jer su starija braća i sestre nerijetko već odrasli ljudi. Tu se javlja i drugi problem, roditelji su u
godinama kada bi već mogli biti djed i baka i nemaju više toliko energije i živosti za malo dijete koji ih
umara daleko više nego što umara mlađe roditelje. Zbog toga nerijetko dolazi do toga da djetetu ne
postavljaju jasne granice i popuštaju da bi sebi olakšali. Primjer: Popuštaju mu samo da bi na primjer
navečer otišlo na vrijeme na spavanje jer su i oni umorni i tako otvaraju vrata malom tiraninu;
4. Posvojena djeca mogu postati mali tirani jer im njihovi roditelji/posvojitelji i nova obitelj žele
nadomjestiti ljubav i pažnju koja im je do tada nedostajala na što moguće brži način i u što jačem
intenzitetu. Od straha od toga da ih dijete ne prihvati roditelji i obitelj novo-posvojenom djetetu daju
mnogo prava i dariju ga s mnogo pažnje no s tim pravima ne dolaze i obveze i što je još važnije
odgovornost koja bi treba ići ruku pod ruku s povećanjem prava. Ne postavljajući jasne granice, dijete
ne dobiva osjećaj sigurnosti i povjerenja koji je za posvojeno dijete jako važan već upravo suprotno.
Sve ovo je puno izraženije kod djece koja su posvojena starija i koja su neko vrijeme provela u
biološkoj obitelji;
5. Prvo posvojena djeca kod kojih se spaja rizik prvorođenog djeteta i posvojenog djeteta;
6. Posvojeno dijete druge boje kože za koje nova obitelj vjeruje da će imati dovoljno problema u
životu zbog svoje drugačije boje kože te mu se prilagođavaju što je više moguće;
7. Ugrožena djeca sa raznim oštećenjima osjetila, bolestima i psihičkim oboljenjima. Ova djeca
izazivaju sažaljenje roditelja i ostatka obitelji koja im želi olakšati i pomoći u životu. Osim toga, sa
djecom koja imaju oštećena osjetila i neke psihičke ili fizičke bolesti roditelji obično provode mnogo
više vremena, to je pogotovo istina za majke. Ovakvo dijete se rijetko mora prilagođavati jer se
uglavnom drugi prilagođavaju njemu.
Neke karakteristike i obilježja djece pohlepne za vlašću po kojima se takva djeca razlikuju od djece
koja nemaju taj problem su: nedostatak sposobnosti prilagođavanja; nedostatak suosjećanja s bilo
kim; nedostatak partnerskih odnosa s vršnjacima; pretjerano reagiranje na kritiku; nepostojanje
distance prema tuđim stvarima i stranim ljudima; stalna potreba da bude u središtu pozornosti;
najomiljenije su im tehničke igračke (npr. kocke) jer ih lako mogu manipulirati; kad se dijete igra
preuzimanja uloga, uvijek je ta uloga nadmoći (kralj, princ, šef policije, itd) te je obilježena agresijom;
u razgovoru s njima, djeca ne slušaju (ne obraćaju pozornost) osim ako im to paše, odnosno ako
nešto žele; govor koriste kao sredstvo vladanja; u njihovim životnim pričama postoji događaj koji je
predstavljao opasnost od gubitka vlasti te su od tog trenutka krenuli problemi; uglavnom se ne radi o
velikoj i tvrdoglavoj djeci s obzirom na njihovu dob već o manjoj i osjetljivijoj djeci koja mogu
„namirisati“ opasnost. Pomoću ovih karakteristika možemo raspoznati djecu koja su pohlepna za
vlašću.
Također postoje neki specifični problemi koji se mogu manifestirati kod ovakve djece. Ovi problemi u
u ponašanju se pojavljuju kada mali tiranin osjeti da mu je vlast pa tako i sigurnost ugrožena:
1. Smetnje pri spavanju: pojava iracionalnih zahtjevi djeteta prilikom odlaženja na spavanje,
uspavljivanje i tijekom noći (držanje za ruku dok dijete ne zaspi, pjevanje uspavanke točno
određenom glasnoćom, njihanje određenom brzinom, itd.)
2. Smetnje pri jelu: jaka pothranjenost jer dijete odbija svu ili puno različite hrane, hranjenje u jako
malim vremenskim razmacima (prečesto hranjenje), selektivno jedenje (krute ili mekane hrane),
zahtjevi o tome tko da ga hrani dijete (samo otac, samo majka, otac i majka skupa, sa otvorenim
kišobranom, otac hrani dijete dok majka pjeva, itd.)
3. Sposobnost kretanja kao sredstvo vlasti: dijete se bacanje po podu, nekontrolirano trčanje,
skakanje, penjanje na stolove, tjeranje roditelja da nose dijete na određeni način
4. Ostali oblici: dijete odbija da ga roditelji drže i/ili vode za ruku, paljenje i gašenje svijetla, dijete
toliko plače dok ne ostane bez zraka i ne poplavi, roditelji ne smiju ispustiti vodu iz kade u nazočnosti
djeteta.
Ovi svi problemima mogu biti i problem razmaženosti, ali je važno razgraničiti razmaženost od
potrebe za vlašću. Kod razmaženosti postoji mogućnost prilagođavanja, iako se razmaženoj djeci
teško prilagoditi ona to ipak mogu dok kod djece sa izraženom pohlepom za vlašću mogućnost
prilagođavanja ne postoji. Djeca sa ovim problemom će prije biti autodestruktivna nego što će se
prilagoditi. Pohlepa za vlašću je puno ozbiljniji i dublji problem od razmaženosti te ga je teže i
otkloniti. Razmaženost je zasnovana na željama, a tiranija nad roditeljima i pohlepa za vlašću na
potrebama.
Kako spriječiti pojavu pohlepe za vlašću? Prevencija je uvijek najbolja mogućnost. Odgoj treba biti
usmjeren ka zadovoljavanju prvo potreba, a onda želja djeteta. Roditelji trebaju postaviti jasne
granice i međusobno se trebaju slagati u odlukama oko odgoja. Također, dijete mora znati da „ne“
uvijek znači „ne“, a da je „da“ uvijek „da“. Tako dijete dobiva osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, to jest,
roditeljski dom i obitelj vidi kao sigurnu bazu iz koje onda može istraživati svijet i razvijati svoj
identitet i slobodnu volju. Dijete roditelje uvijek treba vidjeti kao jače od sebe, to mu ulijeva
sigurnost. Također zadovoljenje potrebe djeteta za utjehom je jako važno, ali ne nadomjeskom za
roditelje već njihovom blizinom i osjećajima. Pod tim se misli na izbjegavanje utjehe materijalnim
predmetima (bočica, duda, dekica, itd.) takvi predmeti mogu doći kasnije kao prijelazni predmeti.

Da zaključim, bezuvjetna zaštita, sigurnost i utjeha od strane nadmoćnih roditelja koji su postavili
granice tako da dijete uvijek zna da je sigurno je najbolji način da nikada ni ne dođe do pojave
pohlepe za vlašću jer je „liječenje“ od ove pojave izrazito mukotrpan proces koji uključuje cijelu
obitelji i koji je izrazito stresan za dijete pogođeno pohlepom za vlašću.

Literarura:

Prekop., Jirina, 1995, „Mali tiranin-Kakav oslonac djeca traže?“ Educa 30, Zagreb