Nenasilan odgoj djece

Već stoljećima obitelj postoji kao strukturna moć u kojoj muškarci imaju moć nad ženama, a
odrasli nad djecom. Ta moć je bila apsolutna. Prvi je muškarac, potom žena – ukoliko u obitelji
nije bilo odraslih sinova – zatim sinovi pa kćeri. Obiteljska struktura moći bila je totalitarna pa se
manjak sposobnosti ili spremnosti na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili
ograničenjem ioanko smanjene lične slobode. Krajem prošlog stoljeća, počeli smo se zanimati za
djecu kao bića s osobnim intelektualnim i psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihov
razvoj.

Oko druge godine života, djeca se postupno počinju oslobađati svoje ovisnosti o roditeljima.
Jednog jutra kada stojite oblačite ih, oni guraju vašu ruku i govore: „Ja raditi.“, „Ja moći.“. U
takvom trenutku, mnogi se roditelji inate i odgovaraju: „Ne, ne možeš!“, „Prestani.“ ili
„Nemamo se vremena sada igrati.“ Djeca postaju samostalna, a roditelji prkosni. Kada pokušaj
dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kompetentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i
prskos, dijete će već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim – dočekujući prkos prkosom
ili ovisnim i bez inicijative.

Pubertet je sam po sebi neutralan znanstveni pojam koji je u posljednje vrijeme poprimio
krajnje negativno znaćenje pa se danas automatski dovodi u vezu sa sukobom, svađom i
nevoljom. Objektivno gledano, pubertet predstavlja unutrašnji psihički, psihoseksualni
razvoj koji kod mnogih mladij između 12 i 15 godina stvara snažnu unutrašnju nesigurnost
i uznemirenost. Učestalost sukoba ovisi o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda
njihove uloge mijenja.

Kao što je slučaj s pubertetom i tinejdžerske godine su vezane uz pojmove poput: pobuna,
neovisnot, revolucija, pomanjaknje discipline itd. Odrasli tada izbjegavaju svoju odgovornost
riječima poput: „Krive su te godine ili hormoni.“

Unutar strukture moći, nužan je zakon je red; stoga odrasli moraju odrediti granice za upravljanje
djetetovim tjelesnim i emocionalnim težnjama. Te granice su neka vrsta – obiteljskih policijskih
propisa. Ono što je važno jeste da roditelji složno odgajaju djecu i budu jedinstveni. Ipak, to se
rijetko dešava kao npr. kada otac dovodi djecu u red, a majka se umiješa sa ženskom zaštitom.
Kada se složnost odraslih pokaže nedovoljnim u postizanju poslušnosti, nastavlja se sa strogošću.
Pa šta onda učiniti kada nas ne slušaju, unatoč tome što smo složni i strogi? Neovisno o prirodi
sukova, odgovor uvijek leži unutar dviju istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja
osobne slobode. Kod onih koji ne sprovode nasilje javlja se potreba za opravdanjem: „To je za
tvoje vlastito dobro.“, „Shvatit ćeš kad odrasteš.“, „Ja ovdje odlučujem.“, „Jesmo li opet
prijatelji?“
Sistemski pristup razumijevanja obitelji
Različite teorije su opisivale i analizirale razvoj obitelji i njenih članova, na taj način su nastojale
pomoći u organizaciji i davanju značaja informacija do kojih istraživači dođu. Dobra teorija ide
do prognoziranja koja treba da budu jasna za provjeravanje. Npr. Ako se radi o stidu dječaka
koji je rezultat sociološkog iskustva onda se ta povučenost može prevazići obukom roditelja
za povećanje socioloških sposobnosti i inteligencije. Ako je stidljivost stalna crta ličnosti,
bilo kakav trening roditelja za razvoj socijabilnosti dat će mali rezultat.

Teorije dovode do hipoteza o uzrocima koje će istraživač istraživati. Ovo istraživanje spada u
meta – analitičke studije, tj. Istraživanje gdje istraživač ne prikuplja sam podatke. Primjer
su istraživanja Dženet Hajd koji su istraživali matematičke sposobnosti učenika zavisno od polne
pripadnosti. Zaključci su doveli do toga da dječaci imaju veće sposobnosti od djevojčica. Meta–
analiza može pomoći da se kritički sagledaju rezultati i uspostave nove vrijednosti.

Obitelj u ekološkoj sistemskoj teoriji

Kako kaže Ekermen, obitelj je istitucija koja je stara koliko i sam ljudski rod, svugdje je ista, a
ipak nigdje nije ista, vjekovima je ista, a ipak nije ista. Mijenjala se, prilagođavala, svaki put
poprimala drugačiji oblik, ali uvijek sa istim temeljnim funkcijama. Svaka individua je
jedinstvena i u obiteljski život unosi svoje specifičnosti, ali to nije dovoljno za nastajanje
obiteljske jedinstvenosti, tek u interakciji sa drugim, individue čine neponovljiv sklop ili unikatni
sistem.

Obitelj je vrlo kompleksan socijalni sistem, koji teži procesima stalnog razvoja, mijenjanja, ali i
uspostavljanja ravnoteže pogotovo u periodima njegonarušavanja.

Moderni teoretičari se opredjeljuju za sveobuhvatniji i realniji sistemski pristup. Mnogi su

postali svjesni dotadašnje dominacije negativističko– strukturalnog pristupa istaživanja obitelji
kroz empirijska istraživanja otkrivajući da su jednoroditeljske obitelji u stanju da očuvaju I
njeguju svoju koheziju, da budu tople i pogodne za razvoj djeteta. Bronfenbrener je svojom
ekološkom teorijom dao doprinos daljem razvijanju sistemskog pristupa obitelji. Najrazvijeniji
model sistemske teorije je ekološka sistemska teorija, koja naglašava neophodnost
razumijevanja razvoja djeteta u njegovom neposrednom okruženju. Njegova teorija
ukazuje na situacije u kojima se pojedino dijete može naći i uslova u kojima dijete ima
određenu ulogu. Njegov najznačajniji doprinos je opis okruženja ekoloških snaga i sistema
koji postoje i djeluju na više različitih, ali međusobno povezanih nivoa.Predstavio je te
nivoe u koncentričnim krugovima. U centru se nalazi dijete sa svojim biološkim i
psihološkim sastavom, sa kognitivnim kapacitetima, socioemocionalnim sklonostima u
kojima ono reaguje na okolinu.

Sistem koji ima najdirektniji utjecaj na individuu jeste mikrosistem u kojem se nalazi
obitelj i najuži članovi. Taj sistem obuhvata lične osobine drugih, fizičke I materijalne
osobine svakodnevnog okruženja, uloge u kojima osoba u razvoju stiče iskustvo.

Mezosistem predstavlja područje povezivanja različitih okruženja mikrosistema. Npr. Ako

razvedeni roditelji žive u različitim domovima, česti boravci djece u jednom I drugom domu
utjecat će na sve odnose kao što su prijateljski.

Egzosistem je socijalno, političko i drugo okruženje sa kojim dijete dolazi u kontakt preko
drugih osoba sa kojima je u interakciji. npr. Otpuštanje oca sa posla

Makrosistem se odnosi na historijske događaje, duhovne i religijske vrijednosti, praksu,

običaje I rituale u kulturalnim grupama. Na ovaj sistem mogu utjecati elementarne
nepogode npr. Zemljotres

Osnovna jedinica analize teoretičara je sistem, koji predstavlja organizovanu cjelinu ili
skup određenih dijelova. Upotrebljava se kao društveni sistem, solarni sistem, pa i
obiteljski sistem.

Obitelj predstavlja jedan sistem u kojem su članovi organizirani u grupu, formirajući cjelinu koja
nadilazi zbrajanje pojedinačnih dijelova. Obitelj može biti tretirana kao jedinstven sistem
sastavljen od više članova u međusobnoj interakciji koji je istovremeno I sastavni dio šireg
okruženja.

Obitelj je sistem omeđen prema vanjskom svijetu

Sistem je omeđena jedinica i moguće je uspostaviti granice koje odvajaju elemente sistema od
elemenata koji pripadaju njegovom okruženju. Kada vanjski uticaji prodiru u sistem oni čine
input (ulaz), a ako sistem ima bilo kakvu reakciju na okolinu onda on emituje output (izlaz) .

Proces transformacije vanjskih stimulusa koji prolazi kroz obiteljski sistem teoretičari nazivaju
pravilima transformacije ili obiteljskim pravilima. Oni se interesuju i za to kako obitelj reaguje
na vanjske izazove u novonastalim situacijama. Obitelji nespremne za nove inpute mogu biti
imobilizirane, može doći do njihove disfunkcionalnosti, neke obitelji će se uspješno
koncentrirati, reorganizirati I uzvratiti novim adekvatnim odgovorima. Veliki broj istraživača
pokazao je da je pitanje obiteljske otvorenosti, zatvorenosti strukturalno funkcionalna varijabla.
Do jačanja zaštitnog obruča prema vanjskom svijetu se može dešavati odlukom glave obitelji da
sačuva članove od imaginarnih ili stvarnih neprijatnosti. Jačati svoj zaštitni obruč mogu obitelji
koje svoje članove drže na okupu bilo pasivno kao u autokratskim ili autoritarnim obiteljima bilo
dobrovoljno stoga što žive u jednom demokratskom obiteljskom okruženju.

Postoje tri tipa obitelji:

Obitelj A štiti svoje članove tako što slabi negativne utjecaje, kada dođu do suočavanja sa
vanjskim svijetom oni su već pripremljeni za to. Ovaj tip je karakterističan za demokratske ili
autorativne obitelji u kojima autoritet nije nametnut, nego je izgrađen uzajamnim povjerenjem.
Svi su u ovom tipu ravnopravni.

Obitelj B najveći vanjski utjecaj ona neće prihvatiti. Njena zaštitna granica je nepropusna I od
nju se odbija svaki vanjski utjecaj. Djeca u ovoj obitelji su izolovana, I žive kao pod staklenim
zvonom i najčešće su nesposobna da se uključe u društveni život.

Obitelj C ima veliki vanjski utjecaj na svoje članove I obitelj. Razmjena sa vanjskim utjecajima
je neograničena. To su roditelji koji zanemaruju potrebu svoje djece. Ona gura svoje članove u
vanjski svijet za koji I nisu spremni. Djeca ovih obitelji često krenu pogrešnim putem za razliku
od prva dva tipa.

Svaka obitelj okružena je socijalnim, kulturalnim kontekstom kome pripada, a ekološka pozicija,
okruženje u koje je smještena može da utiče na razvoj djece I unutarnju interakciju.

U skladu sa sistemskim teoretičarima obitelji recipročni uticaji među članovima obitelji javljaju
se na tri nivoa:

1. Individualnom ili mikro nivou

2. Na nivou obitelji
3. Na nivou šireg, društvenog konteksta

Na mikro nivou roditelji i djeca utiču direktno jedni na druge. Sistemski pristup je zavirivanje u
kontekst, u okruženje koje spontano oblikuje sve što u njemu egzistira.

OBITELJSKI SISTEM POSJEDUJE GRANICE MEĐU SUBSISTEMIMA I DIJELOVIMA

Svaki sistem pored granica uspostavljenij prema vanjskom okruzenju, posjeduje i gradi citav niz
unutarnjih granica među svojim subsistemima i jedinicama.Ove unutarnje granice, prividno
izgledaju kao smetnja uspješnim odnosima članova porodice, ali one ne samo da ne ometaju, već
odnose članova porodice čine uspješnijim. Unutarnje granice određuju tačno mjesto i ulogu
pojedinog člana, koja je za razliku od tradicionalnih obiteljskih uloga stečena i prmojenjiva, a ne
nadmetnuta i fiksna kao ranije.

Roditelji čine jedan subsistem u porodici, braća i sestre drugi, muški članovi trći, ženski četvrti i
sl.
Porodica je cjelina-sistem u kome djeluju njeni članovi po utvrđenim pravilima i načinu
ponašanja. Ona pored granica prema vanjskom svijetu ima svoje unutarnje granice i barijere.
Porodica kao sistem može imati nekoliko osnovnih subsistema:

• Supružnički (bračni)

• Roditeljski i

• Sibling (braća i sestre)

Za uspješno funkcioniranje porodice potrebno je u da granice između subsistema i subsubsistema

i članova bude jasno uspostavljene sa jasno izdiferenciranim ulogama njenih članova.

Npr. Ako starija kći ruži mlađu, što se isprljala, uobičajena reakcija roditelja je: pa nisi joj ti
roditelj, reci nama u čemu je problem, pa ćemo mi to riješiti. Takva reakcija govori o potrebi
poštovanja uloga i granica među subsistemima. Međutim, majka može tretirati starijeg sina kao
najstariju mušku glavu, a zapostavljati muža ili otac može toliko biti nezainteresovan za
porodični život, da majka(supruga) preuzme sve odgovornosti na sebe.

Svaka individua teži da ima svoj prostor u kome ona djeluje.Kao što Kurt Lewin kaže to je njen
životni prosto iz koga ona uspostavlja dalje veze i odnose. Logično je da roditelji imaju prisniji
odnos, nego sa drugim člnovima porodice, ali ako majka snažno vezana za svog sina, koje je
imače prvorođenče, to može da oslabi odnos nje i supruga i da se udalje otac i sin. Takav odnos
može da signalizira određene probleme jer su odnosi između pojedinaca pomješani i poremećeni.

Analiza granica porodičnog sistema prema vanjskom okruženju kao i granica među
subsistemima unutar same porodice potvrđuje još jednom da je porodica i to čak njen
najjednostavniji oblik, mnogo složeniji socijalni sistem nego što se to na prvi pogled čini. Ne
samo da svaki član utiče na sve druge članove, nego i odnosi bilo koja dva člana obitelji utiču na
kvalitet interakcije i odnosa svih drugih članova. Ako se uzme u obzir da su članovi porodice u
stalnom mjenjanju i razvoju da se konstantno mijenjaju njihovi odnosi, te da se cjelokupna
porodična dinamika mijenja pod utjecajem užeg i šireg društvenog konteksta u kojem se
porodica nalazi, onda će biti lahko prihvatiti činjenicu da se na obiteljski odgoj ne može gledati
samo kao na dvosmjernu ulicu tipa odnosa roditelj-dijete, nego prije kao na veoma dinamično
raskršće da velikim brojem mrežasto postavljenih avenija uticaja.

OBITELJ JE UNIKATAN UNIVERZALAN SISTEM

Kakva god bila, porodica je uvijek unikatna, jedinstvena i neponovljiva, kao i same ličnosti koje
je čine. Varijacija sastava obiteljskih zajednica mogu biti brojne i na to je već ukazano i pokušaju
predstavljanja što iscrpnije tipologije obitelji, ali sama struktura i forma nisu dovoljne ukoliko se
ne uzmu u obzir karakteristike ličnosti, njihovi uzajamni odnosi, ali i funkcioniranje obitelji kao
cjeline. Unikatnost obitelji čini upravo jedunstvo strukturalnih i funkcionalnih karakteristika
obitelji ukrštenih sa ličnim karakteristiama njenih članova.

Ovdje je unikatnost izražena isključivo na osnovu strukture predloženih obitelji, a ona može biti
izrazitija ukoliko se uzmu u obzir karakteristike samih ličnosti i njihovi uzajamni odnosi.

Postoje neki oblici obiteljske dinamike kao što postoje i neki oblici individualne dinamike koji su
svojstveni svakoj obitelji i njenom razvojnom toku.

Obitelj unutar iste nacije, religije i jezika, zapravo iste kulture, mogu imati mnoga zajednička
obilježja i sličnosti, pa se lako zaključi da postoje brojne sličnosti među unikulturalnim
obiteljima. Ako posmatramo obitelj kroz nebrojenost kombinacija udruživanja njenih clanova,
sasvim ce biti lahko uociti da sve obitelji imaju:

1. Jedan broj opcih zajednickih karakteristika: mnogo je opcih karakteristika koje posjeduje
svaka porodica, npr. Da je obitelj ljudska zajednica, da nju cine roditelji i djeca, da je za dijete i
njegovo odrastanje to najprirodnija i najpogodnija zajednica, povezana brigom i ljubavlju i sl..

2. Jedan broj posebnih: imamo nekoliko posebnih karakteristika, koje mogu biti zajednicke
vecem ili manjem broju obitelji:

• Sociokulturalna obiljezja i specificnost(jezik, religija, nacija, rasa, obicaji, tradicija i sl)

• Regionalno-geografska obiljezja(geo. Polozaj, kontinenti, regije, prehrana i sl.)

• Urbarno-ruralne karakteristike ili pozicije obitelji(zivot na selu, u gradu u poluurbanoj

sredini, ugledna obitelj i sl)

• Socio ekonomske karakteristike ili materijalni status obitelji(klasni,staleski, obrazovni,

polozaj obitelji i dr.)

3. I jjedan broj pojedinacnih karakteristika: u pojedinacne karakt. Obitelji spadaju ona

obiljezja za koja mozemo reci da ih na takav nacin posjeduje samo jedna odredjena obitelj i
nijedna vise.

Svaka obitelj ima svoj vlastiti zivotni tok i razvoj, specifican psiholoski i drustveni identitet, ima
svoj unutarnji i spoljasni profil, svoje teznjem stavove i ocekivanja.

OBITELJ JE DINAMICAN SISTEM

Obitelj je čitav jedan vrlo komleksan socijalni sistem, koji kao i drugi sistemi teži morfogenezi i
morfostazi tj., procesima stalnog razvoja, mjenjanja, ali i uspostavljanja ravnoteže pogotovo u
periodima njenog narušavanja.

Morfogeneza – razvoj

Morfostaza – stabilnost

Morfostaza je tendencija da se ostane stabilan u kontekstu promjena, a nasuprot tome

morfogeneza označava potrebu za promjenama u stabilnom kontekstu.

Karakteristike svojstvene obitelji kao dinamicne jedinice:

1. Cjelovitost- koncept da je cjelina nesto više od zbira njenih dijelova

2. međuovisnost dijelova-oni su uzajamno povezani i to na takav nacin da promjene u jednom

dijelu automatski izazivaju promjene na drugim dijelovima

3. balans između otvorenosti prema promjenama i odupiranju promjenama- svaki sistem, pa i

obiteljski, posjeduje i stabilnost i sposobnost mijenjanja, zavisno od okolnosti.

4. balans između odvajanja i vezanosti- bračni parovi i članovi obitelji imaju potrebu da
uspostave balans izeđu njihove posebnosti kao individua i njihove povezanosti u sistem.

5. povratna informacija u sistemu. Komunikacija sistema je suštinska; bez obzira na sva

nastojanja, nemoguće je ne komunicirati.

6. višestruki niovi- sistem je uklopljen u druge sisteme kojima je okružen i oni vrše uzajamni
uticaj na funkcioniranje svakog od njih.

Ovi kvaliteti su feudementalni za razumijevanje obiteljske dinamike. Oni određuju sta obitelj
jeste i u isto vrijeme, opisuju šta ona čini u svom procesu funkcioniranja. U okviru sistematskog
pristupa obitelji smatra se da je unutarnja dinamika međusobnih reakcija njenjih članova ili njeni
balansirajući elemnti, nešto jedinstveno i unikatno za svaku pojedinu obitelj.

Pozitivne karakteristike jakih obitelji su: Predanost, pozitivna komunikacija, duhovna

orijentacija, uvažavanje i privrženost, zajedničko vrijeme i sposobnost da se izlazi na kraj sa
stresom.
 Obitelj je kompleksan sistem

Prema nekim autorima to znači da na obitelj treba gledati kao na ljudsko tijelo. To je jedinstvena
struktura koja se sastoji od međusobno povezanih i uzajamno zavisnih dijelova. Kako je to slučaj
sa ljudskim organizmom, da zbog bolesti jednog organa mogu da trpe i svi drugi organi, tako isto
u obitelji možemo uočiti slične pojave.

Da bi to bilo ilustrovano može se analizirati jedan najjednostavniji obiteljski sistem koji čine
otac, majka i dijete. Jedno dijete u bilo kakvoj vrsti aktivnosti i komunikacije sa svojom majkom
istovremeno je uključeno u proces recipročnih uticaja u, takozvani dijadni odnos majka-dijete.
To je očito u situaciji kada se dijete smije, a njegov smijeh je odobren smijehom majke, ili
zabrinuta, tužna ili ljut majka neće odgovoriti na smijeh djeteta nego će prenijeti dio svog
neraspoloženja na dijete. U gotovo svakoj dijadi indirektno je prisutan treći član. U svakoj
interakciji majke i djeteta prisutan je i otac. U dijadi majka-dijete uvijek se mora podrazumijevati
i otac, bilo direktno ili indirektno, jer obiteljski sistem čine odnosi suprug-supruga, isto kao i
odnosi majka-dijete i otac-dijete. Ta pojava se naziva indirektni efekat ili efekt trećeg dijela.
Također, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo majke brakom i svojim odnosima sa suprgom,
određivat će njen odnos prema djetetu, bez obzira da li je otac u konkretnoj situaciji fizički
prisutan ili ne.

Bronfenbrener je u svojoj ekološkoj teoriji potvdio da roditelji i obitelj u cjelini utječu na razvoj
njihove djece. Također, dokazuje da i djeca mogu da utiču na ponašanje roditelja kao i na izbor
postupaka u odgoju djece.

Obitelj je jedan kompleksan socijalni sistem u kome se neprekidno razvija mreža recipročnih
uzajamnih odnosa i veza koji su u stalnom razvoju i koji se mijenjaju, a istovremeno su snažno
određeni utjecajima šireg socijalnog konteksta.

Obitelj je multiformalan sistem

Naučna istraživanja opovrgavaju tvrdnje da djeca i brojčano nepotpunih obitelji morju biti
oštećena i da manifestuju određene nedostatke na emocionalnom, socijalnom, moralnom ili
nekom drugom planu.

Zaključci kao što su:

- nepotpuna obitelj = dezintegrirana obitelj i necjelovit razvoj i odgoj djeteta i
- potpuna obitelj = integrirana obitelj i cjelovit razvoj djeteta;
nisu tačni, s obzirom da smo svjedoci primjera iz svakodnevnog života koji potvrđuju da
nepotpuna/jednoroditeljska obitelj može dobro da ostvari svoju odgojnu ulogu, isto kao što
potpuna/cjelovita obitelj može biti veoma loš odgojni primjer za mladu ličnost.

Postoje dva pristupa obitelji: strukturalni i funkcionalni.

1. Strukturalni pristup utvrđuje ko sve čini jednu obitel i kako su njeni članovi međusobno
povezani.
2. Funkcionalni pristup se više fokusira na aktivnosti obitelji kao cjeline, kao i na njenu
ulogu koju ona ima u životu njenih članova.
Ovakva klasifikacija bazira se na spoljašnjim karakteristikama i obilježjima same obitelji.

One koje se baziraju na unutrašnjim karkteristikama su: centripentalne i centrifugalne obitelji.

Centripetalne obitelji teže da se okrenu ka vlastitoj, intimnoj grupi kako bi bile u stanju da
ispune i zadovolje emocionalne potrebe jedni drugima.
Nasuprot njima, centrifugalne obitelji teže da izvore emocionalne ispunjenosti ,
zadovoljstva i uživanja tretiraju kao nešto izvan obiteljskog svijeta i da ih tamo pronalaze.

Također, u literturi postoje podjela obitelji na one koje su tople i hladne, tj. one koje iskazuju
niži stepen prisnosti i emocija jednih prema drugima.

Međutim, klasifikacije međusobno ne mogu dati konačnu sliku o unutarobiteljskoj situaciji.

Obitelj ima svoje ciljeve

Obitelj predstavlja primarnu socijalnu sredinu u kojoj se dijete razvija. To je prva i osnovna veza
između novorođenčeta i njegove okoline u kojoj ono stiče prva iskustva i saznanja o vanjskom
svijetu. U obitelji će dijete razviti svoje fizičke, intelektualne i socio-emocionalne potencijale,
naučiti da govori, usvojiti osnovne norme ponašanja i vrijednosti, formirati stavove, razviti
moralna rasuđivanja, ukratko, socijalizirat će se.

Svaka obitelj, bez obtira na stepen razvoja društvenog sistema u kome se nalazi, i bez obzira na
to da li to društvo od njih očekuje, ostvaruje određene ciljeve i zadatke. Oni mogu biti
zahtijevani ili se mogu javljati spontano, ali izgleda da su usprkos nevjerovatnoj različitosti u
okolini u kojima se javljaju i odvijaju, ipak, veoma slični i srodni.

Robert LeVine je zaključio da u svim društvima postoje tri osnovna cilja ka kojima obitelji teže
kada je u pitanju podizanje djeteta:
1. Cilj preživljavanja – podrazumijeva obezbjeđivanje uslova za fizičko preživljanje i zdravlje
djeteta

2. Ekonomski cilj – podsticanje i razvijanje sposobnosti kod djeteta koje će mu omogućitit

ekonomsku neovisnost u odrasloj dobi

3. Cilj samo-aktueliziranja – podsticanje i razvijanje sposobnosti kod djeteta za usvajanjem

kulturnih vrijednosti sredine kojoj pripada obitelj (moral, religiju, običaje, uspjeh i bogatstvo)