UVOD

Devijantnost se satoji od onih činova koji ne slijede norme i očekivanja neke određene društvene
skupine. Devijantnost se može pozitivno sankcionirati (nagrađivati), negativno sankcionirati
(kažnjavati) ili jednostavno prihvaćati bez nagrade ili kazne (tolerirati).

Pr. vojnik koji se na bojnom polju izlaže opasnosti više nego zahtijeva dužnost, može se nazvati
devijantnim i pozitivno sankcionirati – nagraditi medaljom. No, u stanovitom smislu nije devijantan
jer se pokkorava vrijednostima društva: hrabrosti.

Pr. ubojica odstupa ne samo od normi i očekivanja društva nego i od njegovih vrijednosi i njegova
devijantnost će izazvati neodobravanje i kaznu.

Pr. čovjek koji u kući drži brojne mačke obično se samo toolerira. Za takve se ljude obično smatra da
su “malo čudni” ali bezazleni, pa se njihovo ponašanje tolerira.

SOCIOLOŠKO ISTRAŽIVANJE DEVIJANTNOSTI

Područje istraživanja koje obuhvaća sociologija devijantnosti ograničeno je na devijantnost koja

rezultira negativnim sankcijama.

MARSHALL B. CLINARD

 predlaže da se devijatnost rezervira za ono ponašanje koje je toliko nedopustivo da ga

zajednica ne može tolerirati
 prema njegovoj definiciji, zločin i delikvencija najočitiji su oblici devijantnosti
o zločin obuhvaća one aktivnosti koje krše zakone neke zemlje i službeno se kažnjavaju
o delikvencija se odnosi na zločinačku aktivnost mladih ljud
 ističe 4 pristupa definiranju devijantnosti:
o statistički – odstupanje od prosječnog, većinskog
o apsolutni
o reakcijski – ponašanje koje izaziva sankciju tijela
o normativni - odstupanje od normi koje propisuje neka zajednica

Društveni znanstvenici koji se bave istraživanjem zločina nazivaju se kriminolozima.

Mnogi devijantni činovi koji se ne odobravaju, ne definiraju se zločinački. Npr. u Britaniji danas
alkoholizam i pokušaj samoubojstva nisu ilegalni.

2
DEFINICIJA DEVIJANTNOSTI

Devijatnost je relativna: ne postoji apsolutan način da se definira devijantan čin, tj. ona je kulturno
determinirana, a kulture se s vremenom mijenjanju i razlikuju od društva do društva.

Čin koji je u nekom društvu definiran kao devijantan, u drugom može bit shvaćen kao potpuno
normalan.

Pr. u zapadnom društvu se u nekim razdobljima smatralo devijantnim da žene puše, šminkaju se i
javno piju alkohol. Danas se to promijenilo.

Devijantnost se odnosi na one čine koji ne podliježu normama i očekivanjima pripadnika nekog
određenog društva. U obliku u kojem se njome bave sociolozi obično se odnosi na one čine koji
izazivaju opću osudu pripadnika društva.

Nesociološka objašnjenja devijantnosti:

1. Devijantno se ponašanje razlikuje od normalnoga. Devijatne se osobe razlikuju od normalnih

ljudi.
2. Devijantno je ponašanje društveni problem jer šteti pojedincima i može djelovati razorno na
društveni život. Devijanti su stoga društveni problem.
3. Budući da su abnormalni i njihovo je ponašanje nepoželjno, zacijelo je posrijedi nešto
patološko, neka vrsta bolesti.
4. Odgovor na pitanje: “Zašto devijantnost?” nalazi se u dijagnozi te bolesti od koje devijant
navodno pati.

Dvije su glavne nesociološke dijagnoze devijantne ličnosti:

1. FIZIOLOŠKA – tvrde kako devijantne osobe imaju neku organsku manu ili patološki
poremećaj: ili su rođene s nekim nedostaima ili se on razvije tijekom života (pr. izazvan lošom
prehranom) i
2. PSIHOLOŠKE – smatraju da je u pitanju duševna, a ne tjelesna bolest: neki emocionalni
poremećaj u prošlosti izazvao je psihološku neravnotežu i neravnoteža utječe na devijantnost
ili ju uzrokuje.

3
 FIZIOLOŠKE I PSIHOLOŠKE TEORIJE
DEVIJANTNOSTI
1. FIZIOLOŠKE TEORIJE

Većina fizioloških ili bioloških objašnjenja devijatnosti dokazuje kako su neki pojedinci zbog svoje
genetske strukture skloniji devijantnosti od drugih. Genetski nasllijeđena svojstva ili izravno
uzrokuju devijantnost ili stvaraju predispoziciju za nju. Takve su teorije slične
“zdravorazumskim” shvaćanjima prema kojima su ljudi s preblizu usađenim očima ili spojenim
obrvama “sumljivi”.

“Znanstvena” su objašnjenja osobito postala popularna u 19.st.

CESARE LOMBROSSO

 bio je među prvima koji su zločin povezali s čovjekovom biologijom

 u svojoj knjizi Delikventan čovjek (1876.) dokazivao je kako su kriminalci ostatak nekog
ranijeg i primitivnijeg oblika čovjeka
o tvrdio je da je ustanovio niz genetski determiniranih svojstava koja se često uočavaju
kod kriminalava
o ona uključuju izraženu čeljust, visoke jagodične kosti, velike uši, dodatne prsne
bradavice i prste ruku i nogu te neosjetljivost na bol – to su neki od vanjskih znakova
urođene zločinačke prirode

SHELDON i GLUECK 1940-ih i 1950-ih tvrdili su da su otkrili uzročnu vezu između tjelesne građe
i delikventnog ponašanja. Tvrdili su da su punašni, zdepasti ljudi (tjelesni tip poznat kao
mezomorfan) obično aktivniji i agresiviniji od osoba drukčije tjelesne građe te da su stoga skloniji
zločinačkom ponašanju.

Tijekom 1960-ih britanski kriminolozi su tvrdi da su ustanovili točan genetski uzrok zločinačkog
ponašanja, kromosomsku abnormalnost – kromosomi prenose naslijeđena svojstva s roditelja na
djecu; žene normalno imaju dva X kromosoma, a muškarci jedan X i jedan Y. Stoga su zaključili da
kromosomske abnormalnosti stvaraju predispozicije za zločinačko ponašanje.

Neki kriminolozi u posljednje vrijeme zagovaraju biokemijske teorije zločina. Kelly smatra da
zloćin može uzorkovati kemijska neravnoteža u tijelu. Tako hiperglikemija (kada krv sadrži
previsoke razine šećera), može navesti one koji pate od toga na zloćin. Taj učinak, prema Kellyiju,
može imati i pomanjkanje vitamina.

4
MOIR I JESSEL

 u knjizi A mind to crime dokazuju da se niska inteligencija uglavnom nasljeđuje i da vodi

impulzivnom ponašanju
o impulzivna osoba s niskim IQ vjerovatno neće moći predvidjeti posljedice svojih
postupanja i stoga će vjerovatno počinjati zločine
o smatraju također da zločin i delikvenciju mogu uzrokovati niske razine serotonina –
kemijske tvari koja sudjeluje u radu neuroprijnosnika koji omogućuju komunikaciju
između različitih dijelova mozga
o dokazuju da su muškarci zbog svojih hormonskih i drugih bioloških razlika prirodno
skloniji zločinačkom ponašanju od žena
o dio zločinačkog ponašanja pripisuju PMS – promjenama ponašanja koja mogu biti
povezana s hormonskim promjenama prije mjesečnice

Moderni zagovornici bioloških teorija su suzdržaniji od prethodnika. Oni ne misle da su pojedinci

potpuni zatočenici svoojih gena, već da biološki čimbenici predinspoziraju pojedinca za devijantno
ponašanje.

U istraživanju koje je u Nizozemskoj proveo Brunner tvrdi da je ustanovljena izravna veza između
gena i kriminaliteta. Istraživao je gene jedne nizozemske obitelji koja je imala nevolje sa zakonom i
ustanovio da većina njezinih članova ima isti poremećaj određenog gena i taj je poremećaj ometao
prijenos električnih poruka u mozgu.

KRITIKE FIZIOLOŠKIH TEORIJA

Većina sociologa odbacuje fiziološke ili biološke teorije devijantnosti, dokazujući kako se svaka veza
između fizičkih svojstava i devijanstnosti ponašanja može objasniti na neki drugi način.

Tvrde da muškarci s abnormalnostima kromosoma izgledaju bizarno i ponašaju se na načine koji su

drugima čudni.

Problem za biološke teorije je taj što ponašanje koje se pripisuje biološkim uzrocima ne mora nužno
voditi zločinačkim djelima.

Impulzivno ili agresivno ponašanje može se kanalizirati u nezloćinačke smjerove, npr. agrasija u
boksačkom ringu. Ponašanje postaje zločinačko tek kada društvo donese zakon kojim se neke akcije
proglašava nezakonitim i kada se taj zakon počne primjenjivati na ponašanje pojedinca.

Nedvojbeno je da biokemija mozda i ozljede mozga mogu utjecati na ponašanje, ali sami po sebi
biološki čimbenici ne mogu objasniti zloćin. Veza je između biologije i kriminaliteta neizravna i
posredovana društvenim čimbenicima (pr. genetičat Jones dokazuje da je veza između muške i
ženske genetike i zločina “tako daleka da gotovo nema značnjea; a većina muškaraca, naravno, uopće
nisu zločinci.”

5
2. PSIHOLOŠKE TEORIJE

Imaju određene sličnosti s biološkim teorijama:

1. devijantnu osobu smatraju drugačijom od stanovništva općenito,

2. ona je abnormalna u normalnom stanovništvu,
3. abnormalnost ju čini predisponiranom za devijantnost.

Razlike – tvrde da bolest i abnormalnost devijantne bolesti potječu iz mentalnih procesa, a ne iz

tjelesnih razlika. Psiholog Exsenck uključuje u svoju teoriju fiziološki element, ali glavni naglasak
stavlja na duševni sklop. On tvrdi da postoji veza između genetski utemeljenih karakteristika ličnosti i
zločinačnog ponašanja. Roditeljima je teže odgojiti da se ponašaju u skladu s zakonima, normama i
vrijednostima društva.

1. prve ističu genetske predispozicije devijantnosti, kromosomke abnormalnosti,

hormonske nestabilnosti…
2. druge naglašavaju svojstva ličnosti, psihičke poremećaje, neadekvantnim primarnu
socijalizaciju osoba…

JOH BOWLBY

 on je smatrao da su uzroci devijantnosti u ranoj socijalizaciji djece

 u svojoj knjizi Četrdeset i četiri maloljetna lopova tvrdio je kako dijete ima neke temeljne
potrebe od kojih he u prvih 7 godina života najvažnija emocionalna sigurnost
o ako je djetetu, osobito tijekom prvih godina života, majčina ljubav uskraćena moguće
je da će se razviti psihopatska ličnost – psihopati su skloni impulzivnom djelovanju,
rijetko imaju osjećaj krivnje
 tvrdio je da delikventi koji su kronični recidivisti (tj. stalno krše zakon gotovo se nimalo ne
osvrćući na posljedice) u ranom djetinjstvu nisu imali majčinsku ljubav

Freud je smatrao da se ličnost sastoji od 3 dijela: Ono, Ja i nad – Ja.

 ono sadrži osnovne biološke potrebe (pr. spolni nagon, potreba za hranom i vodom)
 Ja je svjestan dio uma koji donosi odluke, pr. neobuzdana težnja za splonom ugodom može
voditi opasnosti ili kazni
 Nad – ja se sastoji od svijesti koja se razvija kao rezultat socijalizacije
 Freud je smatrao da razvoj dobro prilagođene ličnosti uključuje razrješenje Edipova
kompleksa kod muškaraca, a Elektrina kompleksa kod žena
o najviše se bavio Edipovim kompleksom – tvrdio je da se tijekom faličke faze njihova
razvitka (približno od treće i pol do pete godine) u dječacima razvija spolna žudnja
prema majci, to je uravnoteženo strahom od ocaž
o Edipov se kompleks razrješava poistovjećivanjem dječaka s ocem, potiskivanjem
želje za majkom i oponašanjem očeva ponašanja

6
Aichorn je objasnio delikvenciju kao nerazvijen nad – ja. To je pripisao neprimjerenom odgoju
uzrokovanom roditeljima koji ih nisu voljeli ili su bili odsutni. Nedostatak razvitka nad – ja vodi do
toga da delikventi nemaju isti osjećaj za moral i osjećaje krivnje kao oni kod kojih se nad – ja potpuno
razvio.

Glover je smatrao da se djeca mogu poistovjetiti s vrlo strogim roditeljima, konflikte potisnuti u
nesvjesni dio uma i , kao posljedica, postati neurotična i opterećena osjećajem krivnje. TO katkada
može dovesti do zločinaćkog ponašanja.

Hewwit i Jenkins proveli su istraživanje na 500 mladih ljudi i podijelili ih u 3 tipa:

1. oni s previše razvijenim nad – ja obično su bili sramežljivi i inhibirani – najčešće se nisu bavili
kriminalnim aktivnostima
2. oni s nedovoljno razvijenim nad – ja bili su obično agresivni i nedruštveni – često su dolazili u
sukob s zakonom
3. dvojak nad – ja, nisu bili djelotvnorno socijalizirani u moral društva kao cjeline, ali su bili
socijalizirani u moral neke grupe delikventa – često su se upuštali u zločinačko ili delikventno
ponašanje jer su smatrali da je moralno prihvatljivo

KRITIKE PSIHOLOŠKIH TEORIJA

1. tvrde, kako u nastojanju da objasne devijantnost, takve teorije zanemaruju društvene i

kukturne čimbenike (pr. Eysenck je razlike u vrijednostima možda pobrkao s ripovima
ličnosti – sličan je potajnim vrijednostima, koje prema Matzi, usmjeravaju delikventno
ponašanje)
2. psiholozi se gotovo uopće ne mogu složiti o tome što je duševno zdravlje i kako mjeriti
svojstva ličnosti
3. mnogi sociolozi odbacuju prioritet koji se pripisuje iskustvu iz djetinjstva
4. Clinard je uspoređuje psihološke teroije sa starim vjerovanjima u “opsjednutost đavlom”
5. kritiziralo ih se često kao neznanstvene – dijelovi uma o kojima je Freud govorio ne mogu se
neposredno promatrati jer se odnose na unutarnje društvene procese koje istraživač ne može
izravno proučavati

Međutim, psihološki procesi igraju ulogu u krimnalitetu.

Premda Freudova teorija u akademskim krugovima je u modi, psihoterapija je nekim ljudima pmogla i
većina danas prihvaća da postoje nesvjesni dijelovi uma.

S psihološkim teorijama se mora postupati pažljivo. Npr. teroije poput Bolwbyjeve mogu se uporabiti
za opravdanje teze da žene s djecom ne bi trebale raditi. Psihoanalitičke teroije mogu se uporabiti za
svaljivanje krivnje za zločin na samohrane roditelje.

Biološke i psihološke teroije izlažu se opasnosti da zločince prikažu kao “bolesne”, iz čega slijedi da
ih treba liječiti.

7
 DEVIJANTNOST – FUNKCIONALISTIČKA
PERSPEKTIVA

FUNKCIJE DEVIJANTNOSTI
Funkcionalistička analiza devijantnosti polazi od društva kao cjeline. Ona izvor devijnantnosti treži u
naravi društva, a ne u biološkoj ili psihološkoj naravi pojedinca.

Budući da funkcionalisti naglašavaju važnost zajedničkih normi i vrijednosti kao temelja društvenog
poretka, moglo bi se reći kako je devijatnost prijetnja društvenom poretku pa tako i društvu. Svi se
funcionalisti slažu da su mehanizmi društvene kontrole, poput policije i sudova, nužni za
obuzdavanje devijantnosti i zaštitu društvenog poretka.

ZLOĆIN KAO NEIZBJEŽAN

EMILE DURKHEIM

 razvija taj argument u svojoj raspravi o zločinu u Pravilima sociološke metode

 on smatra da je zločin neizbježan i normalan aspekt društvenog života
 zločin nalazimo u svim tipovima društva – stopa kriminala viša je u naprednijim,
industrijaliziranim društvima
 prema njemu, zločin je „integralni dio svih zdravih društva“ – neizbježan je zato što ne
može svaki pripadnik društva biti jednako odan kolektivnim čuvstvima (zajedničkim
vrijednostima i moralnim uvjerenjima ) društva
 on je zamislio „društvo svetaca“ sastavljeno od savršenih pojedinaca – u takvu društvu ne bi
možba bilo ubojstava ili razbojstva, ali bi devijantnost ipak postojala

ZLOČIN KAO FUNKCIONALAN

Zločin nije tek neizbježan, on može biti i funckionalan. Durkheim tvrdi da postaje disfunkcionalan
(štetan za društvo) samo kad mu je stopa neobično visoka ili niska. On dokazuje da svaka promjena u
drušvu nastaje s nekim oblikom devijantnosti. Da bi nastupila promjena, ono što je jučer bilo
devijanstno danas mora postati normalno.

Tako kolektivna čuvstva ne smiju biti previše snažna da spriječe da do izražaja dođu ljudi poput Isusa,
Martina Luthera Kinga, Majke Tereze, Nelsona Mandele.

Durkheim je neke zločine smatrao „anticipacijom morala budućnosti“ . Tako teroristi ili borci za
slobodu mogu predstavljati dio nekog budućeg poretka – pr, Nelson Mandela.

Durkheim je tvrdio da njezina funkcija nije uklanjanje zločina, nego održavanje kolektivnim čuvstva
na nužnoj razini snage.

8
Zdravom društvu trebaju i zločin i kazna: i jedno i drugo je neizbježno, i jedno i drugo je
funkcionalno.

POZITIVNE FUNKCIJE DEVIJANTNOSTI

COHEN je analizirao dvije moguće funkcije devijantnosti:

1. Devijatnost može djelovati kao sigurnosni ventil osiguravajući razmjerno bezazleno

izražavanje nezadovoljstva. Na primjer, prostitucija, a da pritom ne ugrožava instituciju
obitelji.
2. Neki devijanstni postupci su korisno upozorenje koje govori da jedan dio društva loše
funcionira. Oni mogu skrenuti pozornost na taj problem i utjecati na donošenje mjera koje će
ga riješiti. Pr. učenici koji bježe iz škole

Cohen tvrdi da su neki oblici devijanstnosti prirodan i normalan odgovor na pojedine okolnosti. Dok
Durkheim je smatrao da iznimno visoke stope zločina upućuju na to da se s društvom događa nešto
loše.

ROBERT K. MERTON – DRUŠTVENA STRUKTURA I ANOMIJA

Merton dokazuje kako devijatnostt potječe iz kulture i strukture samog društva. On polazi od
standardnog funkcionalističkog stajališta vrijednosnog konsenzusa - mišljenja da svi pripadnici
društva imaju iste vrijednosti. Budući da pojedinci u društvu se nalaze na različitim položajima u
društvenoj strukturi (npr. razlikuju se po klasnom položaju), nemaju istu mogućnost ostvariti
zajedničke vrijednosti.“Društvena i kulturna struktura stvara pritisak u smjeru društveno devijantnog
ponašanja na ljude koji su na različitim mjestima u toj strukturi.“

KULTURNI CILJEVI I INSTITUCIONALIZIRANA SREDSTVA

Služeći se SAD – om kao primjerom, Merton je izložio sljedeću teoriju. Pripadnicima američkog
društva zajedničke su ključne vrijednosti – svi teže i uglavnom se cilj mjeri bogatstvom i materijalnim
dobrima. Prema „američkom snu“, svi pripadnici društva imaju jednaku mogućnost postići uspjeh. U
Americi su prihvačeni načini postizanja uspjeha školske kvalifikacije – nadarenost, marljiv rad,
energija, odlučnost i ambicija.

U uravnoteženu društvu jednaka se važnost pridaje i kulturnim ciljevima i institucionaliziranim

sredstvima, a članovi su zadovoljni i jednim i drugim.

Kao takvo, američko društvo je nestabilno i neuravnoteženo. Kada pravila prestanu vrijediti, dolazi do
situacije bez normi ili anomije. U situaciji u kojoj se „sve može“, norme više ne usmjeravaju
ponašanje i potiče se devijantnost.

REAKCIJA NA KULTURNE CILJEVE

Merton izlaže 5 načina kako pripadnici američkog društva mogu reagirati na ciljeve uspjeha:

1. KOMFORMIZAM – pripadnici društva pokoravaju se i ciljevima uspjeha i normativnim

sredstvima. Njihova težnja za uspjehom ostvaruje se prihvaćenim kanalima.

9
 2. INOVACIJA – ta reakcija odbacuje normativna sredstva i okreće se devijantnim sredstvima,
posebno zločinu. Merton tvrdi kako će taj pur k uspjehu najvjerovatnije odabrati pripadnici
nižih društvenih slojeva. Za njih je najmanje vjerovatno da će uspjeti uobičajenim putem te je
pritisak da se okrenu devijatnosti veći.
Merton ističe kako pripadnost nižim slojevima sama po sebi nije dostatna da urodi
devijantnošću.
Samo u društvima kavo su SAD, gdje svi pripadnici imaju iste ciljeve uspjeha, pritisak prema
inovaciji snažno djeluje na niže klase. Merton dokazuje kako su oni koji unose inovacije
„nedostatno socijalizirani, tako da odbacuju institucionalizirana sredstva i pritom zadržavaju
težnje uspjehu“.
3. RITUALIZAM – Oni koji odabiru tu opciju devijantni su jer su uglanom odbacili zajedničke
ciljeve uspjeha. Pritisak da se usvoji ta opcija najveći je među pripadnicima niže srednje klase.
Oni su strogo socijalizirani za prihvaćanje društvenih normi. To ih priječi da se okrenu
zločinu. Budući da ne mogu donositi inovacije, a radna mjesta im ne nude gotovo nikakvu
mogućnost napredovanja, jedino im je rješenje smanjiti ii odbaciti težnje uspjehu.
Ritualisti su devijatni jer su odbacili ciljeve uspjeha koji su zajednički većini društva.
4. POVLAČENJE – ta se reakcija odnosi na „psihotike, autiste, odbaćene, skitnice, lutalice,
vagabunde, kronične alkoholičare i narkomane“. Oni su snažno ponutrili i kulturne ciljeve i
institucionalizirana sredstva, a ipak nisu kadra postići uspjeh. Svoju konfliktnu situaciju
rješavaju odbacivanjem i ciljeva i sredstava kojima bi ih mogli postići.
Oni su devijantni na 2 načina: odbacili su i kulturne ciljeve i institucionalizirana sredstva.
Povlačenje ne povezuje s klasnim položajem u ddruštvu.
5. POBUNA – Odbacivanje i ciljeva uspjeha i institucionaliziranih sredsttava – njih zamjenjuju
drukčiji ciljevi i sredstva.

Merton tvrdi kako analiza pokazuje kako kultura i struktura društva stvaraju devijantnost.

EVALUACIJA MERTONA
Kritičari su Mertonov rad napali jer zanemaruje odnose moći u društvu kao cjelini u kojem nastaju
devijantnost i komformizam.

Taylor kritizira Mertona jer nije do kraja proveo analizu: zato što nije razmotrio tko donosi zakone i
tko od tih zakona ima koristi.

Merton se kritizira i zato što polazi od pretpostavke da u američkom društvu postoji vrijednosni
konsenzus i da ljudi skreću s puta samo zbog strukturalnog pritiska. Njegova se teorija
proglašavala previše determinističkom zato što ne objašnjava zašto neki ljudi koji osjećaju
posljedicu anomije ne postaju zločinci ili devijantne osove. Neki kritičari misle da Mertonova teorija
preuveličava zločin radničke klase, a podcjenjuje zločin srednje klase ili bijelih ovratnika.

Taylor, Walton i Young smatraju da Mertonova teorija ne može objasniti politički motivirane
zločince (poput boraca za slobodu) koji krše zakon zbog odanosti svojoj stvari, a ne zbog učinaka
anomije.

Neki sociolozi su branili Mertonovu teoriju. Reiner ističe kako je sam Merton priznao da ne
prihvaćaju svi Amerikanci ciljeve američkog sna.

10
Merton je zloćin bijelih ovratnika objasnio tvrdnjom da američko društvo ne nameće nikakvu gornju
granicu uspjeha. Reiner smatra kako je Mertonovo mišljenje da je zločin radničke klase brojniji i dalje
posve vjerodostojno jer će oni koji se nisu obogatili na zakonite načine biti pod većim pritiskom da
nađu alternativne putove do uspjeha.

Unatoč kritikama, Mertonova teorija ostaje jednim od najvjerodostojnijih pokušaja da se stope zločina
objasne u čitavim društvima. Međutim, Mertonovim se radom ne može objasniti svaki zločin.

11
 STRUKTURALNE I SUPKULTURALNE
TEORIJE DEVIJANTNOSTI
Strukturalne teorije devijantnosti slične su Mertonovoj teoriji. One podrijetlo devijantnosti
objašnjavaju položajem pojedinca ili skupina u društvenoj strukturi.

Supkulturalne teorije objašnjavaju devijanstnost supkultuom neke društvene skupine. One dokazuju
da određene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se u određenoj mjeri razlikuju od onih drugih
pripadnika društva. Na primjer, neke skupine kriminalaca ili delikvenata mogu razviti norme koje
potiču i nagrađuju zločinačko djelovanje. Drugi pripadnici društva mogu smatrati da su te djelatnosti
nemoralne i oštro ih osuđivati.

Supkulturalne teorije tvrde da je devijantnost rezultat prilagođavanja pojedinaca vrijednostima i

normama društvene skupine kojoj priapdaju. Njihova se supkultura dovoljno razlikuje od kulture
društva u cjelini da ih navodi na činove koji se općenito smatraju devijanstnima.

Strukturalne i supkulturalne teorije često se kombiniraju.

ALBERT K. COHEN – DELIKVENTNA SUPKULTURA

Cohen je u svojem djelu modificirao i razradio Mertonove poglede. Izveo je dvije bitne primjedbe
Mertonovu mišljenju o devijantnosti radničke klase:

1. tvrdio je da je delikvencija konlektivna a ne individualna reakcija. Prema Cohenu, pojedinci

se udružuju u kolektivnu reakciju.
2. tvrdio je da Merton nije objasnio neutilitarni zločin – poput vandalizma i “posuđivanja”
automobila – koji ne donose novčanu korist.

Cohen podžava mišljenje da se odsutnost obrazovnog uspjeha pripadnika niže radničke klase može
pripisati kulturnoj deprivaciji.

Dječaci iz niže radničke klase pate od statusne frustracije – frustrirani su i nezadovoljni svojim
niskim statusom u društvu. Svoju frustraciju rješavaju tako da odbacuju ciljeve uspjeha tipične za
matičnu kulturu. Zamjenjuju ih drugim normama i vrijednostima, unutar kojih mogu ostvariti uspjeh i
steći ugled. Rezultat je delikventna supkultura. Može se reći da je ona kolektivno rješenje
zajedničkih problema maloljetnika iz niže radničke klase.

Tako se velika vrijednost pripisuje akrivnostima poput krađe, vandalizma i bježanja iz škole, koje se u
širem društvu osuđuju.

Delikventna supkultura nudi i pozitivnu nagradu. Oni koji uspješno funkcioniraju u kategorijama
vrijednosti supkulture postižu u očima svojih vršnjaka priznanje i ugled. Tako krađa, ne postaje toliko
načinom postizanja uspjeha u smilsu matičnih vrijednosti nego “cijenjena aktivnost za koju se vezuju
slava, junaštvo i duboko zadovoljstvo.”

12
Poput Mertona, Cohen je pošao od strukturalnog stajališta: budući da nemaju svi iste mogućnosti, neke
skupine unutar društvene strukture nalaze se pod većim pritiskom devijantnosti. Međutim, on se
udaljuje od Mertonova mišljenja da je dio delikvencije kolektivna reakcija koju uspmjeravaju
supkulturalne vrijednosti.

EVALUACIJA COHENA
Box smatra da Cohenova teorija vrijedi samo za malu manjinu delikvenata. Stavio je u sumnju
Cohenovo mišljenje da većina delikventne mladeži izvorno prihvaća matična mjerila uspjeha. Oni ne
osjećaju sram i krivnju zbog svojeg neuspjeha, već ogorčenost što ih anstavnici i mladi iz srednje
klase, čije vrijednosti oni ne dijele i ne mogu prihvaćati, smatraju neuspješnima. Okreću se protiv onih
koji ih gledaju svisoka; ne žele podnositi način na koji ih vrijeđaju.

Cohenu se također zamjerala selektivna uporaba pojma supkulture niže klase. Bordua je tvrdio da
mu ona služi kako bi neuspjeh u školovanju dječaka iz niže radničke klase protumačio pojmom
kulturne deprivacije, ali se njome ne služi za objašnjenje delikvencije.

Čini se da delikventnu supkulturu stvara svaki naraštaj dječaka koji reagiraju na svoj položaj u
društvenoj strukturi.

Unatoč tome, Cohenova stajališta i dalje služe kao dobri uvidi u delikvenciju.

RICHARD A. CLOWARD I LLOYD E. OHLIN – DELIKVENCIJA I ŠANSA

U knjizi Delikvencija i šansa, Cloward i Ohlin kombiniraju i razrađuju mnoge Mertonove i Cohenove
uvide. Uglavnom prihvačaju Mertonove poglede na kriminalnu devijantnost radničke klase, tvrde da
nie objasnio različite oblike što ih poprima delikvencija. Na primjer, zašto se neke “bande”
delikvenata koncentriraju na krađu, a druge su zaokupljene vandalizmom i nasiljem?

Tvrde da je Merton obradio samo polovinu slike. Devijantnost je objasnio u smislu strukture
legitimne mogućnosti, ali nije razmotrio strukturu nelegitimne mogućnosti. Drugim riječima,
upravo kao što šansa za uspjeh pomoću legitimnih sredstava varira, tako varira i šansa za uspjeh
nelegitimnim sredstvima.

Govoreći o delikvenciji radničke klase, polaze od istih stajališta kao i Merton: to jest, pritisak prema
devijantnosti jači je za pripadnike radničke klase zato što oni imaju manje šansi za uspjeh legitimnim
sredstvima. Cloward i Ohlin zatim razlikuju tri moguće reakcije na tu situaciju:

1. “kriminalna supkultura” – obično se pojavljuje u područjima gdje postoji uhodan obrazac

organiziranog zločina odraslih. U takvim područjima mladi imaju “obrazovno ozračje”;
izloženi su kriminalnim vještinama i devijantnim vrijednostima te su im predodređeni modeli
kriminalnih uloga. NJima j epristup strukturi nelegitimne šanse otvoren. Kriminalne su
supkulture obično okrenute utilitarnom zločinu - zločinu koji donosi materijalnu korist.
2. “konfliktne supkulture” – obično se razvijaju u područjima u kojima maloljetnici imaju
malo prilike za pristup strukturama nelegitimne šanse. Tu gotovo uopće ne postoji organizirani
kriminal među odraslima. Takva područja obično imaju veliku fluktuaciju stanovništva i
nemaju jedinstvo i povezanost. Takvo stanje uvelike priječi razvoj stabilne kriminalne

13
 supkulture. Tako je zapriječen pristup i strukturama legitimne i strukturama nelegitimne šanse.
Reakcija na takvo stanje obično je nasilje bandi. Ono služi kao ispušni ventil za gnjev i
frustracij te kao sredstvo postizanja ugleda u okvirima vrijednosti njihove supkulture.
3. “supkultura povlačenja” – oni kažu da neki maloljetnici iz niže klase stvaraju supkulturu
povlačenja, obično vezanu uz protuzakonito uživanje droga, zato što nisu uspjeli ni u
legitinmnim ni u nelegitimnim strukturama. U tom smislu su dvostruko neuspješni. Povlače se
podvijena repa u supkulture povlačenja.

EVALUCIJA CLOWARDA I OHLINA

Pokušali su objasniti raznolikost oblika u kojima se devijacija može pojaviti. Međutim, njihova
objašnjenja nisu uvjerljiva za svaki tip devijantne kulture.

Taylor, Walton i Young rekli su tako da bi “bilo zabavno vidjeti, npr.što bi Cloward i Ohlin rekli za
Crne pantere ili hipije”. Tvrde kako jedna velika pogreška povezuje Mertona, Cohena, Clowarda i
Ohlina: svi oni polaze od pretpostavke da u Americi svako polazi od cilja uspjeha u stjecanju
bogatstva. Smatraju da pojedinci imaju mnogo raznolikije ciljeve. Također, tvrde da su neke skupine,
primjerice hipiji, svjesno odlučile odbaciti cilj financijskog uspjeha; to nije bila tek reakcija na vlastiti
neuspjeh.

Zbog marketizacije kapitalističkog društva te teorije možda postaju sve važnije. Na primjer, analiza
sruktura nelegitimnih šansi Clowarda i Ohlina mogla bi se primijeniti na organizaciju opskrbe
nezakonitim drogama u mjestima i gradovima.

WALTER B. MILLER – KULTURA NIŽE KLASE

Miller smatra da je zloćin proizvod kulture niže klase. Nije smatrao da neka devijantna supkultura
nastaje iz nesposobnosti pripadnika nižih društvenih slojeva da postignu uspjeh. Za njega se zloćin
može objasniti postojanjem jedne osebujne supkulture niže klase.

Smatrao je da pripadnici američke niže klase već dugo imaju kulturne tradicije koje se znatno razlikuju
od tradicija pripadnika viših slojeva. Tvrdio je da njihove vrijednosti i način života, koji se prenose s
koljena na koljeno, aktivno ohrabruju muškarce niže klase da krše zakon.

ŽARIŠNI INTERESI
Taj poseban kulturan status, koji se može nazvati kulturom “niže klase”, uključuje niz žarišnih
interesa - to jest glavnih područja interesa i angažiranja. U te se žarišne interese ubrajaju:

1. Čvrstina uključuje zaokupljenost muškošću i izražava se u hrabrosti pred fizičkom prijetnjom

i u odbacivanju plašljivosti i slabosti. Želi se održati reputacija čvrstine.
2. Lukavost uključuje “sposobnost da se nadmudri, nadigra, prevari, ‘digne’ drugoga”
3. Uzbuđenje uključuje traganje za napetošću, za emocionalnim poticajem. U praksi se traži u
kockanju, seksualnim pustolovinama i alkoholu.

14
Dva čimbenika ističu i naglašavaju žarišne interese supkulture niže klase u životu maljoljetnika:

1. njihova sklonost da pripadaju vršnjačkoj skupini koja zahtijeva strogo pokoranvanje normama
skupine
2. zaokupljenost mladih statusom, koji se uglavnom postiže u okviru normi vršnjačke skupine.
Tako status mladića iz niže radničke klase može ovisiti o njegovoj reputaciji čvrstoga i
lukavog momka u očima njegovih prijatelja.

DELIKVENCIJA I ŽARIŠNI INTERESI

Miller zaključuje da je delikvencija jednostavno izražavanje, predma u ponešto pretjeranom obliku.
Ona nastaje iz socijalizacije.

Supkultura potječe iz potrebe za rezervom nekvalificirane radne snaege. Nekvalificirani radnici

moraju biti sposobni izdržati rutinsku, repetitivnu i dosadnu djelatnosti i podnijeti čestu nezaposlenost.

Supkultura niže klase omogućuje tim radnicima da izdrže takav život. Njezini žarišni interesi nude
zadovoljstva izvan posla i služe kao protuteža nezadovoljstvu što ga donosi posao: naglasan na
uzbuđenju u toj supkulturi kompenzira dosadu posla.

EVALUACIJA MILLERA
Miller je prikazao pripadnike niže klase koji žive u vlastitom svijetu kao potpuno izdvojene od
ostatka društva.

Neka su istraživanja ustanovila da se vrijednost kultura radničke klase znatno razlikuju od vrijednosti
srednje klase i pravosudnog sustava. NPR:, studija Gila je otkrila da mjesno stanovništvo ne smatra
pogrešnim baviti se nekim oblicima kriminala. Neki sociolozi poriču da se vrijednosti povezane s
kriminalm u različitim klasama znatnije razlikuju.

West je proveo istraživanje koje je pokazalo kako čak i roditelji koji su i sami kriminalci ne
odobravaju kriminal svoje djece.

POTKLASA I ZLOČIN

CHARLES MURRAY – BLAGOSTANJE, KULTURA I KRIMINAL

Mnogi su suvremeni sociolozi upozorili na sve manju potražnju za nekvalificiranim radom u
suvremenim kapitalističkim društvima. To upućuje na zaključak da se udio stanovništva koje čini nižu
klasu možda smanjuje te da se ime umanjuje primjenjivos Millerove teorije. Zajednice poput onih koje
opisuje Gill možda više ne postoje, barem ne u istom obliku. Međutim, neki sociolozi smatraju da je
sa smanjenjem broja pripadnika niže klase nastala jedna potklasa koju čine nezaposleni i
nazpošljivi.

Pr. kod Murraya pripadnici potklase nemaju iste vrijednosti kao drugi pripadnici društva. Oni smatraju
da je potklasa odgovorna za visoku stopu zločina te njezinu uključenost u kriminal objašnjavaju
odbacivanjem vrijednosti i normi matičnog društva.

15
Mlade žene mogu biti samohrane majke, a mladi muškarci mogu odbaciti ideju da je važno imati
radno mjesto.

NEJEDNAKOST, POTKLASA I ZLOČIN

Jones tvrdi da postoji sve “brojnija potklasa koja žive u siromašnim, trošnim područjima koja se može
naći u večini američkih gradova” On smatra da ti uvjeti potiču nastanak kriminalnih aktivnosti koje se
poprilično razlikuju od onih među nižom klasom u Americi 1950-ih. On kaže: “Bande su danas mnogo
više prodijeljene prema rasnom kriteriju, a većina njihovih aktivnosti vezana je za drogu. Sukobi oko
teritorija temelje se na naizgled racionalnim ekonomskim razlozima, a ne na izražavanju muškosti.”

Taylor također misli da u ametičkim i britanskim gradovima živi potklasa. Međutim, on ni postojanje
te potklase ni bilo koji oblik ne objašnjava na isti način kao Murray. Smatra da su za nastanak
potklase zaslužni marketizacije američkog i britanskog društva, smanjena potražnja za
nekvalificiranim radom te povećanje nejednakosti. Dugoročne posljedice sve veće nejednakosi i
sve manjih mogućnosti zaposljenja osobito pogađaju mlade, nekvalificirane muškarce iz radničke
klase. Za Taylora je kriminal potklase posljedica materijalne depriviranosti.

EVALUACIJA TEORIJA ZLOČINA POTKLASE

Neki su doveli u pitanje mišljenje da postoji neka posebna kultura potklase, a neki da potklasa uopće
ne postoji. Neki sociolozi smatraju da se ideju potklase može mnogo više primijeniti na SAD nego na
Britaniju. Drugi su prihvatili da možda postoji neka potklasa, ali poriču da ima etničku komponentu.
Najjači argumenti se iznose protiv teorija potklase Murraya.

Tham je usporedio socijalne politike i službene stope zločina u Britaniji i Švedskoj u 1980 – ima i
1990-ima. U Švedskoj je zabilježen manji rast nejednakosti i manje pribjegavanja zatvorskim
kaznama, socijalna skrb u Švedskoj bila je mnogo darežljivija nego u Britaniji. Stopa kriminala rasla
je mnogo brže u Britaniji nego u Švedskoj. Tham smatra da taj podatak opovrgava tvrdnju Murraya
kako je za zločin potklase odgovorna darežljivost socijalnih davanja. Tvrdi kako je zločin tješnje
povezan s povećajem nejednakosti.

Mooney je na temelju istraživanja provedenih u Britaniji pokušala evaluirati Murrayevu tvrdnju da je

samohrano roditeljstvo povezano s kriminalom. Ustanovila je da “ne postoji nijedan bitan dokaz” da
takva veza postoji.

16
 DAVID MATZA – DELIKVENCIJA I
LUTANJE
U njegovu se djelu sugerira da su mnoge sociološke teroije delikvencije na dva načina pogrešne:

1. iz njih se stječe dojam da su devijantne osobe posebnije nego što doista jesu,
2. one izlažu previše determinističko stajalište o naastanku devijantnosti. (Determinizam je
dokrtina koja naučava da ljudi imaju malo ili nimalo slobode odlučivati o svojim postupcima
jer su pod vlašću izvanjskih sila.)

Delikventi nisu okrenuti protiv normi i vrijednosti društva. Oni su u znatnoj mjeri odani istim
normama i vrijednostima kao i drugi pripadnici društva. Društvo ima jak moralni moralni autoritet nad
njima i većinu vremena sprječava ih se da se upuštaju u zločinačke aktivnosti.

Njegova vlastita istraživanja upućuju na zaključak da većina delikvenata ne odobrava zločin poput
uličnih napada, oružane pljačke, borbe uz uporabu oružja te krađe automobila. Delikventi nipošto nisu
posvećeni zločinu; oni samo povremeno krše zakon.

TEHNIKE NEUTRALIZACIJE
Matza tvrdi da su delikventi u nekim okolnostima sposobni “neutralizirati” moralnu stegu društva: u
stanju su uvjeriti sebe da se u konkretnom slučaju zakon na njih ne odnosi. Devijantnost postaje
moguća kada primjenjuju tehnike neutralizacije koje ih privremeno oslobađaju vlasti što je društvo
ima nad njima.

Tehnike neutralizacije uključuju:

1. Poricanje odgovornosti za devijantan čin – pr. okrivljujući svoje roditelje ili četvrt u kojoj se
živi.
2. Poricanje da je učinjena šteta – pr. “posudba” automobila nikome ne šteti, to je samo mala
psina.
3. Poricanje da je počinjeno zlodjelo – pr. napad na homoseksualce.
4. Osuda onih koji nameću pravila - . policajce se može prikazivati kao korumpirane
5. Pozivanje na višu lojalnost – ne krše zakon iz vlastitih interesa, nego radi toga da pomognu
obitelji ili prijateljima.

Matza tvrdi da tehnika neutralizacije ozbiljno dovodi u pitanje pojam devijantnih supkultura:

1. tehnike neutralizacije dokaz su osjećaja krivnje i stida koji govore o djelomičnom prihvaćanju
matičnih normi i vrijednosti
2. tehnike neutralizacije često se služe jednim skupom matičnih normi kako bi opravdale kršenje
drugog.

17
 PRIKRIVENE VRIJEDNOSTI
Delikventi se nalaze u stanju lutanja i mogu, ali i ne moraju, kršiti zakon. Premda stanje lutanja
objašnjava zašto ljudi mogu kršiti zakon, ne objašanjava i zašto bi to trebali željeti.

Sklonost devijantnosti Matza objašnjava pomoću priktivenih vrijednosti. Potiče zabavu i uživanje,
agresivnost i potragu za uzbuđenjem.

Te vrijednosti, prema Matzi, postoje u čitavom društvu, usporedno sa službenim vrijednostima. koje
potiču marljiv rad i planiranje budućnosti.

Vrijednosti delikventa ne razlikuju se od vrijednosti drugih pripadnika društva: oni samo izražavaju
prikrivene vrijednosti na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.

RASPOLOŽENJE FATALIZMA I RASPOLOŽENJE HUMANIZMA

Zašto se upuštaju u delikvenciju? Prije toga su možda nužne neke “pripreme”: možda moraju od
starijih delikvenata naučiti neke vještine koje će im trebati, netko ih mora gurnuti preko crte koja
delikvenciju dijeli od konformističnosti. Dok lutaju, možda će biti gurnuti prema devijaciji ili od nje,
ovisno o okolnostima.

Konačna odluka o prelasku crte dolazi kada maloljetnici iskuse raposloženje fatalizma. Osjećaju se
nemoćnima; drugi im govore što da čine. Moraju nešto poduzeti kako bi se stvari pokrenule i
“povratile raspoloženje humanizma”. Žele se prestati osjećati žrtvama okolnosti i dokazati da su i
oni ljudska bića koja mogu utjecati na događaje oko sebe.

Kada počinje delikventno djelo, imaju barem nekakvu reakciju, pa makar bila negativna. U najmanju
ruku, mogu očekivati da će se njihovo ponašanje zamijetiti i da će otvoriti policijsku istragu.

Jednom kada poduzmu taj korak, lakše je razmišljati o drugim delikventim djelima.

SUPKULTURA DELIKVENTNOSTI
Matza se služi izrazom supkultura delikvencije rađe nego delikventna supkultura, koji je posve
drukčiji od uobičajenog razumijevanja supkulture:

1. norme i vrijednosti supkulture delikvencije dopuštaju delikventne čine, ali ih ne zahtijevaju od

pripadnika skupine,
2. konvencionalne vrijednosti društva znatno utječu na ponašanje delikventa,
3. supkultura delikvencije je skupina labavo povezanih maloljetnika.

Pojedinci često ulaze u skupinu i iz nje izlaze.

EVALUACIJA MATZE
On odbacuje mišljenje da su delikventi patološke ličnosti, da se razlikuju od ostalih članova društva,
da su bolesni. On poriče da determinističke teorije mogu objasniti ljudsko ponašanje. Umjesto toga
ističe izbor koji stoji pred svim ljudskim bićima, uključujući delikvente. Njegov je rad važan zato što
dovodi u piranje pretpostavke na kojima su se temeljile prethodne teorije.

Taylor, Walton i Young iznijeli su sumnje u mišljenje da oni koji se služe tehnikama neutralizacije
nikada ne dovode u pitanje vladajuće vrijednosti u društvu. Ističu kako je poricanje da je naše
ponašanje loše posve drukčije od objašnjenja da je ono rezultat bolesti ili slučajnosti.

18
Box je postavio pitanje dokaza koje je Matza uporabio kako bi potkrijepio svoju teoriju. Box smatra
da izjave delikvenata ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo: kada izražavaju žaljenje i kajanje zbog
svojih prekršaja, možda nisu iskreni.

Jones smatra da Matzina teorija posve dobro objašnjava povremenu delikvenciju koja nije osobito
ozbiljna. S druge strane, nije posebno uspješna u objašnjenju nasilja.

Unatoč tim nedostacima, Matzin je rad postavio neka važna pitanja o devijantnosti. Posebno, izložio je
sumnji mišljenje da devijantne osobe uvijek imaju posve netipične vrijednosti i pokušao je nadići
zamke previše determinističkih teorija.

19
 DEVIJANTNOST I SLUŽBENA STATISTIKA
Mnoge teorije devijanstnosti temelje se djelomice na statističkim podacima policije, sudova i drugiih
državnih agencija koje sudjeluju u nametanju zakona. U zemljama poput Velike Britanije i SAD-a ti
podaci stalno pokazuju da su neke skupine uključenije u zločin od drugih. Za radničku klasu, mladež,
muškarce i pripadnike nekih etničkih manjima vjerovatnije je da će počinjati zločine nego pripadnici
srednje klase, starije osobe, žene i bijelci – prema službenim podacima. Neki sociolozi su te podatke
uzeli zdravo za gotovo.

Merton, Cloward, Ohlin Miller i Cohen polaze od pretpostavke da su muškarci iz radničke klase
glavni prijestupnici, premda drugačije objašnjavaju zašto je tako. Kad bi se moglo pokazati da je
pouzdanost tih podataka upitna, te bi se teorije našle pred ozbiljnom sumnjom.

Pružaju dva glavna tipa podataka:

1. pružaju informacije o ukupnom broju zločina “poznatih policiji”.

2. Službene statistike daju informacije o društvenim karakteristikama onih koji su osuđeni
za prekršaje.

NEZABILJEŽENI ZLOČIN
Jasno je da policija ne dozna za sve zločine i oblike kriminala koji se događaju. Postoje mnogi dokazi
za veliku “mračnu statistiku” neregistriranih zločina.

Prije no što se neki zločin registrira, mora se dogoditi barem troje:

1. netko mora uočiti da se zločin dogodio,

2. zločin mora biti prijavljen relevantnoj instituciji,
3. ta institucija mora biti voljna potvrditi da je zakon prekršen.

Ne mora svaki oblik zločina imati konkretnu žrtvu koja je svjesna da joj je netko naudio.

Kriminalna djela poput utaje poreza nemaju neku pojedinačnu žrtvu koja će prekršaj prijaviti.

VIKTIMIZACIJSKA ISTRAŽIVANJA
1983. Odjel Ministarsta unutarnjih poslova objavio je British Crime Surveys. Posljednje
istražđivanje je provedeno 1997. Ono provodi viktimizacijska istraživanja. Sastoje se od ankete u
kojoj se pojedince ispituje jesu li u prethodnoj godini bili žrtve zločina.

Rabljen je uzorak od oko 15000 ljudi starijih od 16 godina u Engleskoj i Walesu. Istraživanja
potvrđuju da je statistika zločina vrlo nepouzdana.

Anketa je pokazala da su policiji prijavljena tek 44 postotka tih zločina.

20
Ustanovljeni su širi trendovi slični, a broj i registriranih i neregistriranih zločina smanjio se između
1995. i 1997. U tom je razdoblju policija zabilježila 12-postotno smanjenje broja zloćina pokrivenih
istraživanja; istraživanje je došlo do podatka o 15 posto.

Najviše se smanjio vroj pokušaja krađe vozila i ranjavanja.

Premda viktimizacijska istraživanja upućuju na tendencije u pogledu zločina i daju procjenu o tome
koliko zločina ostane neregistrirano, podaci u njima nisu potpuno pouzdani.

Young ističe tri glavna problmea u vezi s viktimizacijskim istraživanjima:

1. U većini viktimizacijskih istraživanja znatna manjina, obično 20 – 25 posto, odbija surađivati

s ispitivačima.
2. Žrtve mogu biti sklone prikriti neke tipove zločina zato što im je neugodno ili imaju osjećaj
krivnje. Ne prijavljuju se osobito slučajevi obiteljskog nasilja i seksualni zločini.
3. Na spremnost javnosti da neke činove ocijeni kao zločinačke mogu utjecati promjene
percepcije javnosti. Na primjer, ljudi su možda postali manje tolerantni prema zločinima
nasilja.

Trendove koje su ustanovila viktimizacijska istraživanja trebalo bi uzimati s oprezom premda su

vjerovatno pouzdaniji od onih o kojima govori službena statistika jer uključuju puno zločina koji nisu
prijavljeni.

KARAKTERISTIKE PREKRŠITELJA – ISTRAŽIVANJA SAMOPRIZNAVANJA

Moguće je, u teoriji barem, daljudi koji su uhvaćeni, kojima se sudilo i koji su osuđeni čine
reprezentativan uzorak svih onih koji počinjaju prekršaje. Na drugoj strani, moguće je daje puno
vjerovatnije da će se neke dijelove društva optuživati više nego druge, neovisno o tome počinjaju li
više zločina ili ne.

Istraživanja samopriznavanja služe se upitnicima ili intervjuima kako bi se prikupe informacije o

pojedincima; tim se putem od njih traži da priznaju broj zločina koje su počinili.

Box je prikazao četrdeet takvih istraživanja delikvencije, provedena u više različitih zemalja. Na
temelju tih podataka, Box odbacuje mišljenje koje se iznosi u službenoj statistici, a prema kojemu će
se u delikvenciju prije upuštati mladež iz radničke nego iz srednje klase. “Trebali bismo biti vrlo
sumljičavi prema onima koji i dalje tvrde da je delikvencija smještena na dno stratifikacijskog
sustava”.

Ustanovljeno je da društvena klasa uopće ne utječe na to hoće li mladi Britanci, djevojke i mladići,
priznati da su počinili ozbiljnije prekršaje.

Moguće je da oni koji ispunjavaju upitnike ili odgovaraju na anketna pitanja nisu iskreni kad je
posrijedi broj počinjenih zločinačkih djela. Ti testovi sežu od detektora laži do ispitivanja prijatelja
delikvenata o djelima za koja ovi tvrde da su ih počinili. Ustanovljeno je da oko 80 posto onih koji
pristaju odgovoriti govore istinu. Istražiavanja nisu posve pouzdana. Međutim, ona ipak dolaze do
podataka o mnogo većem broju prekršitelja od onih koji su optuženi i koji se pojavljuju u službenoj
statistici.

21
 PRISTRANOST U SLUŽBENOJ STATISTICI
Chambliss upućuje na moguće razloge u svojoj studiji o dvjema bandama delikvenata iz istog grada.

“Grubijani” su bili skupina delikvenata iz radničke klase. Često su se upuštali u tučnjave, krađu
benzina iz automobila i krađu po prodavaonicama. I policija i zajednica samtralli su ih “lošim
dečkima”. Policija je prema njima bila sumljičava i svaki je bio najmanje jednom uhićen.

“Sveci” su potjecali iz poštenih obitelji srednje klase. Nitko od njih nije s policijom imao ništa
ozbiljnije osim kazne zbog manjeg prometnog prekršaja, premda su ih policajci u više slučajeva
zaustavili i ispitivali. Oni su čini više delikventnih djela nego grubijani, a neka od tih djela su bila i
ozbiljnija. Često su vozili pijani, krađa im nije bila nepoznata, čak su postavljau zapreke na cestama
iza oštrih zavoja kako bi uhvatili nespremne vozače.

Policija često ne uzima ozbiljno delikvenciju pripadnika srednje klase. “Sveci” se ne uklapaju u
predodžbu policije o tipičnim delikventima. Uz pomoć njihvih roditelj kada je nužno, mogli su uvjetiti
vlasti da su njihove aktivnosti bezazleni nestašluci.

ZLOČIN BIJELIH OVRATNIKA

Edwin Sutherland ih definira kao “zločine koje počinjanju osobe visokog društvenog statusa i ugleda
u okviru svojeg zanimanja”. Korupcija, miro u poslovnom svijetu i poltiici, pogrešno postupanje
liječnika, pravnika i drugih stručnjaka, kršenje trgovačkih propisa…

Dokazi govore u prilog tomu da su takvi prekršaji vrlo rašireni. U aferi Guinness, viši rukovoditelji su
obavljali nezakonite transakcije na burzi kako bi umjetno podigli cijenu Guinnessovih dionica koje su
pri preuzimanju trebale biti zaminjene drugim dionicama.

Čest je tip prijevare trgovanje na temelju povjerljivih informacija, kada dionice nekog poduzeća
kupuju pojedinci koji naju da će ga uskoro preuzeti drugo poduzeće. Neki od najvećih zločina tog tipa
dogodili su se u SADu 1980-ih.

Primjer je i gubitci koji mogu nastati neodgovornim financijskim transakcijama otkriven 1998., kada
se ustanovilo da je jedan investicijski fond proizveo gubitke koji su se mjerili u milijardima dolara.

Vidljiv opseg i težinu zločina bijelih ovratnike zajednički umanjuje niz čimbenika.:

1. zločin je teško otkriti. Mnogi od njih su “zločini bez žrtava”.

2. U slučaju podmićivanja i korupcije obje uključene strane mogu smatrati da od toga imaju
koristi, obje su jednako odgovorne pred zakonom i stoga nije vjerovatno da će ijedna prijaviti
zločin.
3. U slučajevima kad je žrtva javnost općenito (kao slučaju lažnog predstavljanja u
oglašavanju), malobrojni pripadnici javnosti imaju stručno znanje koje im omogućuje shvatiti
da su prevareni ili poznavanje pravne procedure za traženje odštete.

Zločini bijelih ovratnika, ako se i otkriju, rijetko dolaze pred sud. U slučaju talidomida nijedan
pojedinac nije proglašen krivim za kazneno djelo. Zaključeno je tek jedno suđenje u Kanadi zbog
odštete za deformirano novorođenče. Uz velika sredstva i vješte pravnike, dotične su kompanije služile
se taktikom odugovlačenja, pa su svi slučajevi riješeni izvan suda.

22
Zločinima bijelih ovratnika se često administrativno bave razni odbori, povjerenstva i inspektorati
imenovani za njihovo rješavanje.

Sociološka istraživanja zločina bijelih ovratnika donekle potkrijepljuju mišljenje da postoji jedan
zakon za bogate, a drugi za siromašne. Sutherland tvrdi da postoji stalna pristanost u “krojenju pravde
prema zakonima koji se primjenjuju na poslovni svijet i stručnjak”.

Službena statistika vjerovatno podcjenjuje opseg zločina bijelih ovratnika znatno više no što
podcjenjuje razmjere zločina općenito.

23
 DEVIJANTNOST . INTERAKCIONISTIČKA
PERSPEKTIVA
Interakcionistička perspektiva se od prethodnik pristupa razlikuje u dvije točke:

1. ona promatra devijantnost iz drukčije teorijske perspektive,

2. analizira apekte devijantnosti koje raniji pristupi uglavnom ignoriraju. Ona odvraća pozornost
od devijantnih osoba kao takvim i usredotočuje se na interakciju između devijantne osobe i
onih koji ju takvu definiraju.

Interakcionistički pristup naglašava važnost značenja što ih različiti akteri unose i razvijaju unutar
interakcionističke situacije. Tako može analizirati predodžbu policije o “tipičnom delikventu” i
vidjeti kako ona rezultira tendecijom da se kao delikvente definira prekršitelje zakona iz niže klase, a
ne iz srednje.

Značenja nisu fiksirana i posve jasno određena.

HOWARD S. BECKER – TEORIJA ETIKETIRANJA

Društvene skupine stvaraju devijatnost time što stvaraju pravila čije kršenje čini devijantnost te time
što se ta pravila primjenjuju na određene ljude i etiketiraju ih kao autsajdere. S tog stajališta
devijantnost nije kvaliteta što ga osoba počinja, nego prije posljedica primjene pravila i sankcija na
“prekršitelja” od strane drugih. Devijant je onaj na koje je etiketa uspješno primijenjena, devijantno je
ponašanje ono koje ljudi takvim etiketiraju.

Becker smatra da devijantan čin kao takav ne postoji. Čin postaje devijantan tek kad ga drugi tako
doživaljavaju i definiraju.

Hoće li se ta etiketa primijeniti ili ne, ovisi o tome kako publika tumači taj čin. To ovisi o tome tko ga
čini, kada je i gdje učinjen, tko ga promatra, te o dogovaranju između različitih aktera uključenih u
interakcijsku situaciju.

Činovi su isti, ali su značenja koja im publika pridaje različita. Isto tako, oni koji počinjaju neki čin
mogu ga shvaćati na jedan način, a oni koji ga promatraju na drugi.

Ako akteri društvene kontrole definiraju te mladiće kao delikvente i ako su osuđeni zbog kršenja
zakona, tada ti mladići postaju devijanti. “Devijantnost nije kvaliteta koja se nalazi u samom
ponašanju, nego u interakciji između osobe koja poćinja neki čin i onih koji na njega reagiraju”.
Devijatntnost se proizvodi procesom interakcije između potencijalnog devijanta i čimbenika društvene
kontrole.

24
 MOGUĆI UČINCI ETIKETIRANJA
Becker ispituje kako javno etiketiranje osobe kao devijanta može na nju djelovati. Etiketa definira
pojedinca kao posebnu vrstu osobe. Etiketa nije neutralna: ona sadrži ocjenu osobe na koju se
primjenjuje. To je glavni status u tom smislu što utječe na svaki drugi status što ga pojedinac
posjeduje. Ako je pojedinac etiketiran kao kriminalac, duševni bolesnik ili homoseksualac, tada takve
etikete uglavnom zasjenjuju njegov status roditelja, susjeda, prijatelja. Drugi ga promatraju i odnose se
prema njemu u okviru te etikete i skloni su pretpostaviti da on doista ima negativna svojstva.

Pojedinci predodžbe o sebi stvaraju uglavnom na temelju reakcija okoline.

Becker nabraja moguže faze u tom procesu:

1. Isprva je pojedinac etiketiran kao devijantan pa može doživjeti odbacivanje mnogih društvenih
skupina. Zbog etikete da je “narkić, peder, trknut” , mogu ga odbaciti prijatelji i obitelj, te
izgubiti posao i biti prisiljen iseliti iz četvrti u kojoj živi.
2. To može biti poticaj za daljnju devijantnost. Na primjer, ovisnik o drogi može se okrenuti
zločinu kojim će moći nastaviti svoju naciku jer mu “pristojni poslodavci” ne žele dati posao.
3. Slične posljedice može imati i službeni postupak prema deijantnosti. Bivši kaznjenici mogu
imati poteškoća pri traženju posla i mogu biti prisiljeni vratiti se zločinu kako bi imali od čega
živjeti.
4. Devijantna karijera je potpuna kada se pojedinci priključe nekoj organiziranoj devijantnoj
skupini. Oni u tom kontekstu potvrđuju i prihvaćaju svoj devijantni identitet.
5. Unutar skupine razvija se devijantna supkultura. Ona često uključuje uvjerenja u vrijednostti
koja racionaliziraju, opravdavaju i podržavaju devijantne identitete i aktivnosti.

Ta supkultura također nudi načine da se izbjegne upadanje u nevolje s konvencionalnim

društvom.Vjerovatnije je da će se pojedinci, nakon što se pridruže organiziranoj devijantnoj skupini,
smatrati sebe devijantima i djelovati u skladu s tom predodžbom o sebi. U tom kontekstu, devijantna
identifikacija obično postaje “dominantna”.

2 istraživanja:

1. JOCK YOUNG – ETIKETIRANJE I UŽIVATELJI MARIHUANE

Young je ispitivao značenja koja utječu na mišljenje policije o hipijima, analizirao kako ta značenja
određuju njihovu reakciju na hipiju te kakav je učinak te reakcije na hipije. Policija hipije obično
doživljava kao prljave, zapuštene, lijene,nemoralne, dangube, pokvarene, poročne, nezrele, propalice i
narkomane.

Young tvrdi kako reakcija policije na hipije u smislu tih značenja može “temeljito izmijeniti i
preobraziti društveni svijet pušača marihuane”. Posebno, uzimanje droge počinje kao “u biti
periferna aktivnost hipijevskih skupina”, može postati glavnom preokupacijom.

Postupak policije prema uživateljima marihuane ima tendenciju da ih ujedini i učini da se osjećaju
drukčijima. Kao takvi, oni racionaliziraju i prihvaćaju svoju različitost. U samoobrani povlače se u
malu, zatvorenu skupinu. Isključuju “ispravne”, i to ne samo zbog sigurnosti, nego i zato jer razvijaju
predodžbu o sebi kao devijantima.

25
U tom se kontekstu razvijaju devijantne norme i vrijednosti. Budući da su definirani i da se prema
njima odnosi kao prema autsajderima, hipiji nastoje izražavati i naglašavati tu različitost. Puštaju još
dulju kosu, odijevaju se sve nekonvencionalnije. Uzimanje droge nije više periferna nego glavna
aktivnost.

“Samo uzimanje droge dobiva za skupinu veću vrijednost kao simbol njihove različitosti i prkošenja
uočenim društvenim nepravdama.”

2. HOWARD BECKER - NASTANAK “DEVIJANTNE AKTIVNOSTI”

Naglasio je važnost javne identifikacije devijanta. Sugerirao je da etiketa devijanta može voditi
daljnjoj devijantnosti i čak može promijeniti predodžbu pojedinaca o sebi, koji sebe počinju prvi
puta doživljavati kao devijantne.

Becker je tvrdio da taj proces nije nipošto neizbježan.

Becker je pokušao objasniti kako se pojedinci uopće počinju upuštati u devijantne aktivnosti. Proveo
je vlastito istraživanje među uživateljima marihuane da bi objasnio kako navika može početi i
primijetio da se moraju steći mnogi uvjeti da bi prvo eksperimentiranje s tom drogom preraslo u
redovitu uporabu.

Becker je naglasio važnost subjektivnog značenja koje se pridaje iskustvima. Tjelesne doživljaje koji
proistječu iz uzimanja droge pojedinac tumači tijekom interakcije s drugima. Što se marihuane tiče,
“korisnik se osjeća omamljeno, žeđa; gore mu obrazi, nema osjećaj za vrijeme i udaljenost”. Ti se
učinci ne moraju nužno definirati kao ugodni: drugi iskusni pušači morat će novog korisnika uvjeriti u
to da su učinci doista ugodni i da bi trebalo ponovo pokušati.

Za razliku od drugih teorija, postajanje devijantom Becker promatra kao proces. Istaknuo je da se
razlozi za devijantnost mogu mijenjati s protokom vremena i promjenom okolnosti. Becker se
poslužio, kako ga je nazvao, “sekvencijskim” pristupom objašnjenju devijantnosti, a u svakoj je etapi
u tom slijedu moguće da se devijant vrati komformizmu.

EDWIN M.LEMERT – DRUŠTVENA REAKCIJA – “UZROK” DEVIJANTNOSTI

Istaknuo je važnost rekcije društva – reakcije drugih na devijanta – u objašnjenju devijantnosti.
Lemert je uveo razliku između “primarne” i “sekundarne” devijacije.

PRIMARNA DEVIJACIJA
Primarna devijacija se sastoji od devijantnih čina prije no što su javno etiketirani. Postoji mnogo
uzroka primarne devijacije i uglavnom nema mnogo smisla ispitivati ih iz sljedećih razloga:

1. uzorci devijanata temelje se na onima koji su etiketirani i zato nisu reprezentativni.

2. Mnogi takozvani devijantni čini mogu biti tako svepristutni da su, statistički gledano,
normalni.

Lemert sugerira da je vjerovatno devijantnima zajednička jedino činjenica da su javno etiketirani kao
takvi.

26
Ne samo da je potraga za uzorcima primarne devijacije uglavnom jalova nego je i sama primarna
devijacija razmjerno nevažna. Ona “ima tek marginalne implikacije za status i psihičku strukturu
dotične osobe”. Devijantni čin vrlo malo utječe na čovjekovu predodžbu o sebi i na njegov sttus u
zajednici te da ga ne priječi nastaviti normalan i konvencionalan život.

SEKUNDARNA DEVIJACIJA
Važan čimbenik u “proizvodnji” devijntnosti jest javna identifikacija i posljedice toga za dotičnog
pojedinca. Sekundarna devijacija je reakcija pojedinca ili skupine na reakciju društva.

Lemert je tvrdio da se istraživanja devijantnosti trebaju usredotočiti na sekundarnu devijaciju, koja

ima najveće posljedice za predodžbu pojedinva o sebi, njegov status u zajednici i buduće djelovanje.

Lemert je dokazivao kako se “izvorni uzroci” devijacije u praksi povlače i ustupaju mjesto bitnoj
važnosti osuđujućih, ponižavajućih, izolirajućih društvenih reakcija”.

MUCANJE I DRUŠTVENA REAKCIJA

U njegovom tekstu “Mucanje među Indijancima sjeverne pacifičke obale” ispituje odnos između
reakcija društva i devijantnosti. Lemertovo je istraživanje u različitim plemenima koja žive na
sjevernoj pacifičkoj obali Britanske Kolumbije našlo dokaze da je mucanje postojalo i prije i poslije
kontakta s bijelcima.

U jezicima tih plemena postojali su jasno definirani pojmovi mucavca i mucanja. Posebno je važno da
njihovi kopneni susjedi, nisu imali riječ za mucanje, a istraživanja na velikom uzorku pripadnika tih
plemena nisu našla dokaze za postojanje mucanja.

Indijanci na sjevernoj pacifičkoj obali imaju bogat obredni život, koji uključuje pjevanje, ples i držanje
govora. Njihove se legende i pripovjesti prepune su slavnih govornika i izvanrednih govora. Djecu od
malih nogu uvode u obredni život i roditelji naglašavaju važnost besprijekorna nastupa. Postoje strogi
i točno određeni uvjeti koje valja ispuniti; obrede treba izvoditi točno prema pravilima. Djeca koja ne
ispune te uvjete nanose sramotu roditeljima i vršnjaci im se rugaju. Posebno su osjetljivi na bilo kakvu
govornu manu.

Lemert zaključuje kako je mucanje zapravo proizvod društvene reakcije. Govornu manu proizvodi
zabrinutost zbog nje i reakcija na nju. Dokazuje da kultura, prošla i sadašnja očito pogoduje nastanku
mucanja.

U drugim društvima američkih Indijanaca, gdje takve zabrinutorsti uglavnom nije bilo, mucanje je bilo
nepoznato. Tako Lemert dokazuje da društvena reakcija, potaknuta zabrinutošću zbog određenog
oblika devijantnosti, može zapravo stvarati te oblike devijantnosti.

27
ERVING GOFFMAN – DEVIJANTNOST I INSTITUCIJA
Različite ustanove za liječenje devijantnosti – zatvore, duševne bolnice i popravne domove –
interakcionisti općenito smatraju tek karikom u dugom lancu interakcija koje potvrđuju etiketu
devijanantnosti, i za pojedinca koji je etiketiran i za društvo kao cjelinu.

On je dokazivao da, premda takve institucije tvrde da im je cilj liječenje i rehabilitacija, podrobno
ispitivanje obrazaca interakcije unutar institucija otkriva posve drukčiju sliku.

UNIŠTAVANJE
Goffmana posebno zanima kako se nizom interakcija na bolesnike ili pitomce vrši pritisak kako bi
prihvatili predodžbu institucije o sebi. Pri samom dolasku “počinje niz poništenja, degradacije i
profaniranja osobnosti. Osobnost se sustavno, premda često nenamjerno, uništava”.

Taje proces uništavanja oduzima bolesnicima ili pitomcima sva sredstva koja su im prije pomagala
održati predodžbe o sebi. Često im se oduzima odjeća (važan simbol identiteta). Njihove osobne stvari
često se drže pohranjene tijekom njihova boravka u instituciji. Možda će ih oprati, dezinficirati i
ošišati im kosu. Zatim će im možda dati nov “pribor identiteta”, na primjer propisanu odjeću i toaletni
pribor. Takvi standardizirani predmeti imaju tendencij ukidanja individualnosti i definiranja bolesnika
ili pitomca samo kao člana uniformne mase.

Kad prođe faza primanja u ustanovu, počinje beskonačni niz uništavajućih doživljaja. Svaki je dan
strogo vremenski podijeljen u niz obveznih akttivnosti pod nadzorom osoblja. Bolesnici ili pitomci
nemaju gotovo nikakvu slobodu kretanja i rijetko mogu pokazati inicijativu ili donositi odluke.

UČINCI
Ne čudi da se bolesnici u takvim ustanovama osjećaju tjeskobno kad se primakne dan otpuštanja. U
najboljem slučaju nisu pripremljeni za život u vanjskom svijetu; u najgorem slučaju prihvatili su
instituciju o sebi kao beznadnim, nesretnim devijantima. Mala manjina bolesnika postane
institucionalizirana: oni vjeruju da nisu u stanju funkcionirati u vanjskom svijetu, drže se sigurnosti
institucije i čine sve kako bi u njoj ostali.

Goffman dokazuje da posljedice institucije na većinu bolesnika obično su trajne. Postoji jedno
razdoblje privremene diskulturacije, što znači da bivši bolesnik mora ponovo naučiti neke od
osnovnih “recepata” za život u vanjskom svijetu. Natrajnija je i najvažnija posljedica etiketa “bivšeg
duševnog bolesnika” ili “bivšeg kažnjenika”. Zbog toga je, prije nego zbog iskustva života unutar
institucije, povratak u konvencionalno društvo težak.

Institucije služe prije za jačanje negoli za smanjenje devijantnosti. On ipak naglašava da su se neki
bivši pacijenti uspješno borili protiv etiketa. O sebi nisu mislili da su duševno bolesni i mogli su
uvjeriti da su se vratili u normalno stanje.

Goffmanova istraživanja potječu otprije tri desetljeća i možda danas nisu primjenjiva.Njegov rad je
ipak pridonio uvođenju nekih poboljšanja koja su se dogodila od vremena kada je pisao.

28
 DEVIJANTNOST I INTERAKCIONISTIČKA
PERSPEKTIVA – POLITIKE, KRITIKE I
EVALUACIJA

TEORIJA ETIKETIRANJA I SOCIJALNE POLITIKE

Jones je prikazao implikacije interakcionističke teorije i teorije etiketiranja za politiku. Tvrdi da one
imaju dvije glavne implikacije:

1. upućuju na zaključak da bi što je moguće više tipova ponašanja trebalo dekriminalizirati

2. impliciraju da bi zakon, kada mora intervenirati, trebao pokušati izbjeći nametanje ljudima
predodžbi o sebi u kojima se doživaljavaju kao zločinci

I jedan i drugi pristup su imali stanovit utjecaj. Npr. britanski list Independent 1997. godine je
pokrenuo kampanju za legaliziranje kanabisa.

EVALUACIJA TEORIJE
Tijekom 1960-ih sociološkoj je teoriji interakcionističko stajalište o devijantnosti bilo vrlo popularno.
Ipak, u 1970-ima je onon počelo izazivati oštre kritike. Interakcionisti su se udružili u obrani svojeg
rada i pokušali su pokazati da su te kritike neopravdane.

DEFINICIJA DEVIJANTNOSTI
U prvim je kritikama napadnuta interakcionistička definicija devijantnosti. Taylor, Walton i Young
tvrdili su da je to mišljenje pogrešno. Prema njihovu sudu, većina se devijantnosti može definirati kao
postupci onih koji krše društvena pravila, a ne kao reakcija neke društvene javnosti.

NASTANAK DEVIJANTNOSTI
Druga, s time povezana, kritika interakcionizma glasi da on ne objašnjava zašto ljudi uopće počinjanju
devijantna djela. Lemert je tvrdio da primarnu devijaciju nije nužno objašnjavati budući da je vrlo
česta i nema nikakva utjecaja na čovjekovu predodžbu o sebi. Mnogi sociolozi ne prihvačaju tu
tvrdnju. Premda većina ljudi s vremena na vrijeme učini nešto devijantno, različiti se pojedinci
upuštaju u različite tipove devijantnosti.

Nadalje, očito je da mnogi devijantni shvaćaju kako krše norme društva, bez obzira jesu lito uhićeni i
etiketirani.

Moglo bi se također tvrditi kako je pogrešno pretpostaviti da primarna devijacija neće imati nikakva
učinka na predodžbu osobe o sebi. Čak i ako ljudi skrivaju svoju devijaciju, znaju da su sposobni kršiti
zakon, a to bi moglo lako utjecati i na njihovo mišljenje o sebi i na njihove kasnije postupke.

29
 ETIKETIRANJE KAO DETERMINISTIČKO
Treća glavna kritika jest da je previše deterministička. Ona pretpostavlja da će, nakon što je osoba
jednom etiketirana, njezina devijacija neminovno postati lošijom. Etiketirana osoba nema drugog
izbora nego se sve više i više upuštati u devijantne aktivnosti.

Kritičari poput Ackersa žele reći da pojedinci mogu jednostavno odlučiti biti devijatni, neovisno o
tome jesu li etiketirani. Gouldner u svojoj kritici Beckera, navodi kako interakcionisti obično
prikazuju devijanta kao nekog toko je pasivan i tko se ne može oduprijeti, a ne kao aktivnog čovjeka
koji uzvraća udarac”. Knutssen dokazuje kako interakcionisti nisu dali dovoljno dokaza da će
etiketiranje pojačati devijantnost.

ETIKETIRANJE, ZAKONI I NAMETANJE ZAKONA

Posljednja kritika glasi da interakcionisti nisu objasnili zašto se neke ljude etiketira, a druge ne, te
zašto su neke aktivnosti suprotne zakonu, a neke ne. Zašto bi policija tučnjavu u siromašnoj četvrti
trebala smatrati delikvencijom , a onu u bogatoj četvri tek ispucavanjem mladenačke energije?
Kritičari teorije etiketiranja tvrde da ona ne daje zadovoljavajuće odgovore na te tipove pitanja.

OBRANA INTERAKCIONIZMA
U članku “Nov pogleda na teoriju etiketiranja” Becker se pokušao obraniti od tih napada.

Plummer je iznio tvrdnju da je teorija etiketiranja bila “pogrešno shvaćena” i nepošteno kritizirana.
On prihvaća kritičku primjedbu da priroda čina uglavnom definira devijantnost, no pritom inzistira da
je reakcija neke društvene javnosti na devijantan čin ipak važna. Priznaje da se ponašanje kojim se
krši zakon može smatrati devijantnim bez obzira na to jeli otkriveno i etiketirano. Taj oblik
devijantnosti naziva društvenom devijantnošću te ju definira kao ponašanje koje krši zakone
društva ili koje većina pripadnika društva obično smatra devijantnim. Na primjer,
homoseksualnost se smatra devijantnom, pa bi priktiveni homoseksualac prema tome bio devijant.

Situacijska devijantnost sastoji se od onih činova koje drugi prosuđuju kao devijantne s obzirom
na kontekst u kojemu se događaju. Neki član rugby momčadi koji voli popiti možda će sloviti kao
“frajer”, dok bi se u drukčijim situacijama one koji, piju manje moglo smatrati alkoholičarima.
Plummer prihvaća da devijantnost djelomice ovisi o tome što činimo, ali ovisi i o društvenoj reakciji.

Drugu kritiku – d ainterakcionisti ignoriraju prvobitne uzroke devijantnosti – Plummer odbacuje.

Ističe da su interakcionisti u praksi posvetili znatnu pozornost objašnjenju primarne devijacije. Npr.,
Becker pokušava objasniti kako je moguće upustiti se u pušenje marihuane.

Plummer još manje pristaje na to da su interakcionističke teorije determinističke te ističe da

interakcionistička perspektiva naglašava izbore koji se nalaze pred pojedincima dok tumače ono što se
događa oko njih i odlučuju o tome kako reagirati.

Primjećuje da su Goffmanovi duševni bolesnici izvrstan primjer etiketiranih devijanta koji se biore
protiv etiketa i često uspijevaju nadići etikete koje su im nametnute protiv njihove volje. Becker je
smatrao da devijant na svojem putu prolazi niz faza. Naglašava da osova može u svakoj fazi odbaviti
put devijantnosti.

30
Plummer odbacuje i zadnju kritiku- on smatra da je gledište etiketiranja orvorilo čitavo pitanje tko ima
moć naređivati pravila društva i primjenjivati ih na određene pojedince. Ono je prvi put postavio
upravo ona pitanja za koje kritičari tvrde da ih ignorira.

Interakcionizam je ipak dao važan doprinos tom području sociologije. Pokazalo se da definicija
devijantnosti nije jednostavan proces. Ona dovodi u pitanje mišljenje o devijantu kao abnormalnom,
patološkom pojedincu te izlaže sumnji pozitivistčku i determnističku teoriju zločina.

Postavlja se pitanja tko ima moć etiketirati činove i pojedince kao devijante. Znatno je utjecala na neke
kasnije, radikalne sociologe koji su odbacivali interakcionistički pristup devijantnosti. Osim toga, bila
je najvećim izvorom nadahnuća za novije teorije, poput lijevog realizma.

31
 DEVIJANTNOST – FENOMENOLOŠKA
PERSPEKTIVA

AARON V. CICOUREL – PRAVDA KAO ISHOD PREGOVORA

Sličnosti fenomenologije i interakcionizma:

1. naglašavaju važnost načina na koji se zakon provodi,

2. bave se procesom etiketiranja pojedinaca kao devijantnih,
3. usredotočuju se na subjektivna stanja pojedinaca, a ne na strukturu društva kao cjeline.

Fenomenolozi ne tvrde da pružaju uzročna objašnjenja: oni žele razumjeti što je neka pojava. Zako
fenomenolozi nastoje otkriti pto je devijatnosti ispitujući način na koji se neke činove i pojedince
počinje definirati ili etiketirati kao devijantne. Za razliku od interakcionista, oni gotovo ne tvrde da
etiketiranje navodi ljude na više devijantnih djela.

Etnometodologija je američka sociološka perspektiva. Tu vežemo rad Cicourela o odnosu prema

delikvenciji u dvama kalifornijskim gradovima.

DEFINIRANJE DELIKVENCIJE
Proces definiranja mlade osobe kao delikventa nije jednostavan, jasno razgraničen i neprijeporan. To
je složen proces koji uključuje mnoštvo interakcija, utemeljenih na značnjeima koja usvajaju
sudionici. Ta se značenj tijekom interakcije mogu modificirati te je čitav proces podložan dogovoru.

Prva je faza odluka policije da zaustai i presluša nekog pojeinca. Ta se odluka temelju na
značenjima koja je policija usvojila o tome što je “sumljivo”, “čudno”, “neobično” i “loše”. Takva su
značenja povezana s pojedinim zemljopisnim područjima. Četvrti u gradskim središtima u kojima žive
ljudi s niskim primanjima smatraju se “lošim područjima”, s visokom stopom zločina; kao posljedica,
vjerovatnije je da će se ponašanje u takvim područjima shvatiti kao sumljivo. Tada je moguć dogovor,
no ishod uvelike ovisi o predodžbi koju policija ima o “tipičnom delikventu”.

Nakon uhićenja, mladića ili djevojku predaje se socijalnom radniku koji je zadužen za
mladenačku delikvenciju, koji također ima predodžbu o “tipičnom delikventu”. Među čimbenike
za koje se smatra da su povezani s delikvencijom ubrajaju se “razorena obitelj, loš odnos prema
autoritetu, slab školski uspjeh, pripadnost etničkoj skupini, niska primanja u obitelji i slično”.

Stoga ne iznenađuje da je Cicourel ustanovio blisku vezu između društvene klase i delikvencije. Očevi
većine mladih koji su bili osuđeni za neki prekršaj bili su manualni radnici. Na ljestvici zanimanja
podijeljenih u 7 razreda, Cicourel je istanovio da trećina delikvenata potjecala iz sedmog razreda.

Prevagu delikvenata z radničke klase Cicourel pripisuje značenjima koja su usvojili policajci i
socijalni radnici te interakcijama između njih i maloljetnika. Manja je bila vjerovatnost da će biti
osuđeni za neki prekršaj; njegovo se podrijeklo uklapalo u standardnu predodžbu delikvenata. Njegovi
su roditelji bili sposobniji pregovarati u njegovo ime. Roditelji iz srednje klase se mogu predstaviti kao

32
pristojni i razboriti ljudi iz dobre četvrti, koji se naddaju ružičastoj budućnosti za svoje dijete.
Obećavaju da će surađivati sa socijalnim radnikom, uvjeravajući ga da njihov se kaje kako priliči.

Rezultat je često to da maloljetnik iz srednje klase nije definiran kao zločinac nego kao bolesnik koji je
slučajno skrenuo s pravog puta i nije okorjeli prijestupnik. Tipično je da ga se savjetuje, opomene i
pusti. Tako je “ono što na kraju zovemo pravdom, stvar pregovora”.

Cicourel je svoje istraživanje proveo u dvama kalifornijskim gradovima sa po približno 100000

stanovnika. Socioekonomske značajke stanovništva obaju gradova bile su slične. Prema strukturalnim
teorijama, broj delikvenata proizvedenih pritiscima društevne strukture bi morao u oba grada biti
sličan. Ustanovio je znatnu razliku u broju uhičenih i optuženih delikvenata. On tvrdi da se ta razlika
može objasniti jedino veličinom, organizacijom, politikom i praksom službi za maloljetnike i policije.

Tako je grad s višom stopom delikvencije zapošljavao više socijalnih radnika koji su se bavili
maloljetnicima i imao iscrpnije dosjee o prijestupnicima; u drugom je gradu ta stopa izrazito
fluktuirala. Dokazuje da u tom gradu reakcija policije na delikvenciju “poprilično varira, ovisno o
pubicitetu koji slučaju daju lokalne novine ili o pritisku gradonačelnika, šefa ili zapovjednika
policije2. Stoga se može reći da društvena reakcija izravno utječe na stopu delikvencije.

Proizvodnja delikventa ovisi također i o načinima organizacije službe za maloljetnike i policije, o

njihovoj politici i o pritiscima lokalnih medija i političara.

KRITIKE CICOURELA
On pruža neke korisne uvide u organizaciju službi za maloljetnike u SAD-u. NAstoji pokazati kako
značenja koja zstupaju različite službe vode do toga da se neke pojedince definira kao delikvente.

Taylor, Walton i Young dokazuju da nije objasnio kako ta značenja nastaju. Npr. nije pokazao zašto
policija stra da tipični delikvent potječe iz obitelji niskih primanja, tko ima moć u društvu i kako
posjedovanje moći može utjecati na definiciju zločina i devijantnosti.

33
 TRADICIONALNE MARKSISTIČKE
PERSPEKTIVE O DEVIJANTNOSTI
Ti sociolozi smatraju da je vlast uglavnom u rukama onih koji posjeduju i kontroliraju sredstva
za proizvodnju. Nadgradnja odražava odnos između moćnih i onih razmjerno nemoćnih, između
vladajuće i podređene klase. Kao dio nadgradnje, država, činitelji društvene kontrole, zakon i
definicije devijantnosti općenito odražavaju interese vladajuće klase i služe im.

Kao instrument vladajuće klase, država donosi zakone koji podupiru interese vladajuće klase, te
prisiljavaju i kontroliraju podređenu klasu. Zakoni nisu izraz vrijednosnog konsenzusa već odraz
ideologije vladajuće klase.

TKO DONOSI ZAKONA? TKO OD NJIH IMA KORISTI?

Zakone donosi država koja predstavlja interese vladajuće klase.

Mnogi sociolozi su zapazili da se velik broj zakona odnosi na vlasništvo u kapitalističkom društvu.
Npr., Mannheim je pisao kako “povijest kaznenog zakonodavstva u Engleskoj i mnogim drugim
zemljama pokazuje da zakon pridaje veliku važnost zaštiti vlasništva”. Prema Chamblissu, takvi su
zakoni bili uglavnom nepotrebni u feudalnom društvu.

Sve veća važnost trgovine i obrta i postupno zamjenjivanje feudalizma kapitalizmom donijeli su
golem broj zakona koji štite vlasničke interese nastajuće kapitalističke klase.

Snider primjećuje kako kapitalistička država često nevoljko donosi zakone koji reguliraju važne
aspekte kapitalizma a koji bi mogli ugroziti njegovu profitabilnost. Često ulažu golem novac kako bi
privukle ulaganja korporaicija. Ulagateljima nude nove porezne olakšice, jeftine zajmove i dotacije te
grade skupe infrastrukture kako bi pomogle uspješnom poslovanju poduzeća. Budući da se toliko
trudila privući domaća ulaganja, državan ne želi riskirati udaljavanje velikih korporacija.

NACIONALNI INTERES I MOĆNI

Katkada se donose zakoni kojii se naizgled bave zaštitom potrošača od privatnih poduzetnika. U svim
naprednim kapitalističkim društvima postoje zakoni koji su naizgled doneseni u nacionalnom interesu
i koji državi daju ovlasti nadzora nad industrijom i trgovinom. To su, pr. , zakoni o onečišćenju i
zaštiti okoliša. Ipak, može se dokazivati da mnogi takvi zakoni ne služe samo interesima vladajuće
klase, nego ih oblikuju i promiču upravo one skupine čiju bi moć trebalo obuzdavati.

Graham je u svojoj studiji o Zakonu o kontroli i spriječavanju zlouporabe droge dao primjer.
Nastojalo se strože kontrolirati proizvodnju i opskrbu amfetaminom, koji je u ilegalnim krugovima
poznat i kao “speed”. Više od 90 posto amfitamina na crnom tržištu ilegalno su proizvele velike
korporacije koje proizvode lijekove. On tvrdi da su zbog pritiska tih korporacija na političare, pokušaji
strože kontrole proizvodnje i nadzora distribucije propali.

34
 ZAKON I PODĆINJENA KLASA
Zakn je instrument vladajuće klase koji služi tome da joj omogući što veće profite, drži pod nadzorom
njezinu radnu snagu i općenito promiče njezine interese. Možemo li sve zakone promatrati u tom
svjetlu?

Pearce dokazuje da mnogi zakoni za koje se čini da koriste podčinjenoj klasi zaporavo koriste
vladajućoj klasi. Primjer je tvorničko zakonodavstvo koje štiti zdravlje i sigurnost radnika.

Državna birokracija i interesne skupine važan su izvor zakona, no s markističkog gledišta zakon će
općenito podupirati interese vladajuće klase, bez obzira na to koji su im izvori.

Vladina birokracija može donositi odluke koje ne moraju nužno podupirati svi pripadnici vladajuće
klase, no one dugoročno pripomažu održanju stabilnosti kapitalističkog sustava. Da bi spriječila
ozbiljnije i šire prosvjede, ona može činiti ustupke grupama za pritisak.

Na primjer, Souther Christian Leadership Conference, koju je vodio Martin Luther King, može se
smatrati djelomice zaslužnom za zakone o građanskim pravima iz sredine 1960-ih. On je jamčio crnim
Amerikancima jednaka zakonska prava u područjima poput glasovanja, obrazovanja i zapošljavanja.
No, Haralambos dokazuje da se takve zakone može protumačiti i kao služenje intereseima vladajuće
klase.

Na jugu, mehaničke beračice pamuka i kemijska sredstva protiv korova učinili su suvišnom crnačku
radnu snagu na poljima. Rasna nesnošljivost i diskriminacija vipe nisu bile potrebne da bi se dobila
velika, pasivna i slabo plaćena radna snaga. Pokreti kao ovaj, koji je mobilzirao stotine tisuća crnaca u
južnim državama, lako su mogli ugrožiti kapitalističke interese.

Potkraj 1960-ih neke su skupine Crne moći u gradskim getima bile otvoreno antikapitalistički
raspoložene. Ustupci poput zakona o građanskim pravima uspješno su neutralizirali masovne,
organizirane crnačke prosvjedne pokrete na jugu.

NEDONOŠENJE ODLUKA
Nedonošenje odluka jednako je važno kao i donošenje odluka. Vladajuća je kalsa imala moć pobrinuti
se da se donose samo “sigurne odluke” i spriječavanje da mnoga pitanja uopće ne dođu na popis onih
o kojima se odlučuje.

Chambliss smatra da je velik dio onoga što se događa u stvaranju pravila “nedonošenje odluka”. Daje
primjer situacije koje bi se prema zakonu treble definirati kao kažnjive kad vladajuća klasa ne bi
nametala mišljenje o tome što valja, a što ne.. Tako neki filmski magnat iznajmljuje noćni klub i
potroši 20000 dolara na raskošnu rođendansku proslavu, dok nekoliko ulica dalje ljudi gladuju. Takvo
ponašanje opravdava ideologija vladajuće klase ovakvim izjavama: “Oni su taj novac zaradili, imaju
ga pravo potrošiti kako žele”.

Angela Davis, nekoć vođa Crnih pantera: “Pravi zločinci nisu svi oni ljudi koji sjede po zatvorima
diljem države, nego oni koji su ukrali bogatstva svijeta od ljudi”.

Nadzor vladajuće klase nad nadgradnjom spriječava širenje takvih pogleda, njihovo razvijanje u važna
apitanja i njihovo provođenje u zakone.

35
TKO KRŠI ZAKONE? TKO BIVA UHVAĆEN?

KORPORACIJSKI ZLOČIN
Sociolozi koji su pod snažnim utjecajem marksizma obično tvrde da je zločin raširen u svim
društvenim slojevima. Mnogo je primjera nezakonitih ponašanja “bijelih ovratnika” i korporacija.

Sniderova tvrdi da korporacijski zločini čine više štete od “uličnih zločina” poput razbojstva, pljače i
ubojstava, koje se obično smatra najozbiljnim tipovima zločina. Korporacijski zločin stoji više,
mjereno i novcem i životima, nego ulični zločin.

Prema Sniderovoj, ulični zločini u SADu svake godine donose gubitak od 4 milijarde dolara.
Međutim, gubici zbog korporacijskog kriminala više su nego dvadeset puta veći.

Unatoč golemim troškovima korporacijskog kriminala, i kazne i šanse za gonjenje onih koji su u to
uključeni obično su male. Sniderova tvrdi da se od agencija za provedbu zakoona očekuje da usporede
troškove primjene propisa s koristima. Progonu se obično pribjegava kao posljednjem rješenju i na
sudu obično završavaju manje tvrtke, a ne velike korporacije koje čine najvveću štetu.

ZLOČIN I VLADAJUĆA KALSA U SEATTLEU

U poznatoj studiji zločina u Seattletu, Chambliss dokazuje da organizirani zločin je tek sluga
vladajuće klase, nego prije njezin sastavni dio. Njegovo je istraživanje trajalo skoro 10 god, a temeljilo
se na razgovorima s nizom sugovornika (policije, državnih službenika, prostitutki..). Tvrdi da se zločin
događa u svim društvenim slojevima. Glavne se razlike između slojeva odnose na tip počinjenih
zločina i narav zakonskog postupka.

Tvrdi kako je moć u obliku novca i utjecaja ključni čimbenik koji određuje koga će se uhititi, a koga
ne. Tvrdi da najveći zločinački sindikat u Seattleu bio sastavljen od vodećih poslovnih ljudi, političkih
vođa i policijskih i sudskih službenika. Taj je sindikat organizirao ilegalno kockanje, prostituciju,
pornografiju i prodaju droge. Oni koji su prijetili da će “otkucati” djelatnosti bili su ubijeni.

Chambliss navodi sljedeće zaključke:

1. oni koji vode organizirani zločin pripadaju ekomonskoj i političkoj eliti,

2. korist od zločina ne izvlači tek manjina aktivnih članova sindikata, već profitira klasa kao
cjelina
3. korupcija mjesnih političkih, policijskih i sudskih organa bitna je da bi organizirani zločni
cvjetao
4. zločinačka djela koja koriste vladajućoj klasi neće bit kažnjena, a ona koja im ne koriste
podlijegat će zakonskim sankcijama.

36
ZAŠTO KRŠITI ZAKON? ZAŠTO PROVODITI ZAKON?

KAPITALIZAM I ZLOČIN
Markisti tvrde da kapitalistički ekonomski sustav rezultira zločinom iz sljedećih razloga:

1. ekonomska baza ima velik utjecaj na društvene onose, uvjerenja i vvrijenosti

2. ponašanje motivira vlastiti ekonomski interes
3. potiče se osobna, a ne kolektivna dobit
4. uzajamno pomaganje i suradnja za opće dobro potiskuju se u korist individualnog postignuča
na štetu drugih

Chambliss tvrdi kako pohlepa, sebičnost i neprijateljstvo motiviraju mnoge zločine na svim razinama
društva. Pripadnici svakog sloja služe se svim sredstvima i prilikama koje im pruža njihov klasni
položaj kako bi počinili zločin.

Gordon tvrdi da je zločin racionalan, da ima smisla. U društvu u kojem “riba jede ribu”, gdje je
konkurencija zakona, pojedinci se moraju boriti za sebe da bi preživjeli. To osobito vrijedi za
američku sirotinju.

SELEKTIVNA PRIMJENA ZAKONA

Selektivna primjena zakona ima niz važnih posljedica: povremeno kažnjavanje zločina u vladajućoj
klasi održava fikciju da zakon djeluje u krist društva kao cjeline, da država predstavlja javni interes i
da je opseg zločina u vladajućoj klasi malen, i obratno.

Gordon tvrdi kako praksa primjene zakona u SADu podržava kapitalistički sustav na 3 načina:

1. odabirući pripadnike podređene klase i kažnjavajuči ih kao pojedince

2. zatvaranje odabranih pripadnika podređene klase “legitimno” neutralizira protivljenje sustavu
3. definiranje zločinaca kao “životinja i neprilagođenih” pruža opravdanje da ih se zarobi u
zatvoru.

Gordon tvrdi da selektivna primjena zakona služi održavanju moći vladajuće klase i njihove
ideologije, argumenti:

1. selektivna primjena zakona ostavlja dojam da su zločinci smješteni uglavnom u radničkoj

klasi,
2. time odvraća pozornost pripadnika podređene klase od njihova izrabljivanja i tlačenja,
3. njome se dio frustracije i neprijateljsstva usmjeravav na kriminalce unutar vlastite klase,
4. time nastaje sigurnosti ventil kojim se oslobađa agresija koja bi inače mogla bit usmjerena
protiv vladajuće klase,
5. služi tome da podijeli poredređenu klasu, posebno u siromašnijim područjima

KRITIKE KONVENCIONALNOG MARSKIZMA

1. Feministički sociolozi tvrde da marksističke teorije neopravdano naglašavaju klasnu
nejedankost.
2. Kritiziralo ih se jer pretpostavljaju da bi komunistički sustav mogao iskorijeniti zločin.
3. Jones ističe da kapitalizam ne proizvodi uvijek visoke stope zločina.
4. Neki marsisti prilično pojenostavljeno gledaju na raspodjelu moći u kapitalističkim društvima.

37
5. Lijevi realisti tvrde ad neopravdano naglašavaju korporacijski zločin na štetu drugih tipova
zločina.
6. Postmoderna kriminologija odbacuje marskističku kriminologiju kao “metapripovijest” u
koju se ne može ni vjerovati ni se može braniti.

38
 DEVIJATNOST – NEOMARKSISTIČKE I
RADIKALNE PERSPEKTIVE
NEOMARKSKIZAM
Prihvaćaju da u društvu postoje konkurentske skupine sa sukobljenim interesima, kritični su prema
postojećim kapitalističkim društvima te nejednakoj raspodjeli moći i bogatstva unutar društva. Nitno
od njih ne prihvaća da su infrastruktura društva i devijantnost u jednostavnom i izravnom odnosu.
Postoji snažan utjecaj marskizma, ali se razlikuju od njih.

TAYLOR, WALTON I YOUNG – NOVA KRIMINOLOGIJA

Njihova stajališta slična su marskistima:

1. prihvaćaju da je ključ za razumijevanje zločina leži u “materijalnoj brazi društva”. Ekonomija

je najvažniji dio svakog društva.
2. Vjeruju da kapitalistička društva obilježavaju nejednakosti u moći i bogatstvu između
pojedinaca te da se te nejednakosti nalaze u korijenu zločina.
3. Smatraju da sociološke teorije nemaju nikakvu svrhu ako praktično ne pridonose oslobođenju
pojedinaca od kapitalističkog života.

ZLOČIN, SLOBODA I POLITIČKO DJELOVANJE

Za Marxa smatraju da je dao neodgovarajuća objašnjenja zakona. Tvrde da je, kada je pokušao
objasniti zločin, smatrao da zločinca na zločin tjera siromaštvo u koje je kapitalizam gurnuo neke
dijelove stanovništva. Oni odbacuju sve teorije prema kojima čovjekovo ponašanje određuju izvanjske
sile.

Nova kriminologija niječe da su uzrok zločinu biologija, anomija, pripadnost nekoj supkulturi, život u
područjima društvene dezorganizacije, etiketiranje ili siromaštvo. Mnogi zločini protiv imovine
uključuju preraspodjelu bogatstva: kad neki siromašan stanovnik sirotinjske četvrti krade od bogate
osobe, on pripomaže promjeni društva.

Htjeli bi da se poruši kapitalizam i da se zamijeni drugim tipom društva. Htjeli bi da to bude društvo u
kojem se toleriraju skupine koje danas smatraju devijantnima. Smatraju da bi hipije, homoseksualnce
u idealnom društvu jednostavno trebalo prihvaćati umjesto da ih se proganja i pretvara u zločince.

POTPUNO DRUŠTVENA TEORIJA DEVIJANTNOSTI

Za Taylora, Waltona i Younga jedna cjelovita teorija mora ispitati način na koji organizirano druptvo
kao cjelina i način na koji pojedinci se odlučuju upuštati u zločinačke činove. Smatraju da bi trebalo
ispitati 7 aspekata:

1. način na koji su bogastvo i moć u društvu raspodijeljeni,

2. posebne okolnosti u kojima pojedinac odlučuje počiniti devijantno djelo
3. razmotriti sam devijantan čin kako bi se otkrilo njegovo značenje za dotičnu osobu,
4. na koje načine i iz kojih razoga drugi članovi reagiraju na devijantnost,

39
 5. tu reakciju treba objasniti s obzirom na društvenu strukturu,
6. zatim teorija etiketiranja, nužno je istraživati ućinke etiketiranja osoba kao devijantnih, jer
etiketiranje može imati razne posljedice
7. istraživati odnos izmeđiu tih različitih apekata devijatnosti kako bi tvorili cjelovitu teoriju

EVALUACIJA NOVE KRIMINOLOGIJE

1. Feministički sociolozi kritiziraju ih što zanemaruje tod kao ćimbenik zločinačkog ponašanja.
2. Realisti nove ljevice da zanemaruje utjecaj zločina na žrtvem da zločince iz radničke klase
prikazuju u raomantičnom svjetlu te da ulične zlone ne uzima za ozbiljno.

Prema Waltonu, glavni cilj nove kriminologije bio je pokušati potkopati “korekcionalizam” – tj.
uvjerenje da sociologiju zločina i devijantnosti treba uporabiti da bismo se oslobodili devijantnog ili
zločinačkog ponašanja.

Young je danas vodeći predstavnik lijevog realizam , koja jebila kritična prema Novoj kriminologiji.
Smatra d aje Nova kriminologija bila prethodnik njegovog kasnijeg pristupa novog lijevog realizma.
Young također smatra da je Nova kriminologija u nekim pogledima anticipirala neke argumente
postmoderne sociologije.

RJEŠAVANJE KRIZE – “MUGGING”, DRŽAVA, ZAKON I POREDAK

Hall, Critcherm Jefferson, Clarke, Roberts pokušali su dati iscrno objašnjenje zločina u Britaniji.
Njihov je rad bio pod utjecajem marksizma, ali se razlike u određenome od njih. Razlikuje se od
Waltona i Younga po dvjema točkama:

1. ne dijele uvjerenje da su većina zločina politički čini

2. pod većim su utjecajem Gramscija nego pod izravnim utjecajem samog Marxa

MUGGING, MEDIJI I MORALNA PANIKA

Od kolovoza 1972. do kolovoza 1973. zabilježeno je 60 slučajevea uličnih napada na usamljene žrtve.
Mediji su pisali posebno o dramatičnim pojedinačnim primjerima takvih zločina. Dana 15. kolovoza
1972. na londonskoj postaji Waterloo na smrt je izboden jedan čovjek. Tada je taj poseban oblik
zločina u Britaniji prvi put nazvan “mugging”.

Takve priče su razotrkrile jedan nov i zastrašujući tip zločina u Britaniji. Hall i suradnici tvrde da je
zločin izazvao moralnu paniku ( to je pretjeran izraz javne zabrinutosti za moral i ponašanje neke
grupe u društvu.). Ta nasilna razbojstva uopće nisu bila novi tip zločina.

Primjećuju da u zakonu ne postoji nikakv zločin koji se naziva mugging. Budući da zakonski takva
zločina nema, ministar unutarnjih poslova nije mogao odrediti njegov opseg. U statistici zločina nisu
mogli naći nikakvu potkrepu za njegov podatak o 129-postotnom rastu tijekom 4 godine.

Na temelju vlastita istraživanja statistike nisu našli nikakve dokaze da nasilni ulični zločini u razdoblju
prije izbijanja panike posebno brzo raste. U najbližoj zakonskoj kategoriji zločina – razbojstvo ili
napad s namjerom pljačke – službena statistika je pkazivala godišnju rast od 33,4 posto izmedu 1955.
do 1965. no od 1965. d 1972. godišnji rast je bio 14 posto. Taj je tip zločina u vrijeme izbijanja panike
rastao sporije nego u prethodnom ddesetljeću.

40
Iz tih razloga, Hall i suradnici nisu mogli prihvatiti da navodna novina ili stopa rasta zločina
objašnjava moralnu paniku koju je izazvao. Dokazivali su da se i mugging i moralna panika mogu
objasniti jedinost u kontekstu problema s kojima se britanski kapitalizam suočavao početkom 1970-ih.

KAPITALIZAM, KRIZA I ZLOĆIN

Uzrok dijela te “krize” nalazio se u ekonomskim poteškoćama. U kapitalističkim društvima se radna
snaga eksploatira zato što buržoazija dio bogatstva što ga stvara zadržava u obliku profita ili viška
vrijednosti. Kapitalisti moraju ulagati u nove i djelotvornije strojeve. Zbog te mehanizacije je potrebno
sve manje i manje radne snage za proizvodnju iste količine doabra. I to će dovest do smanjenja
profitne stope, povećanja nezaposlenosti i smanjenja nadnica. Prema Hall i suradnici, takva je kriza
pogodila Britaniju u doba izbijanja panike zbog “mugginga”

Bila je to također kriza “hegemonije” (političko vodstvo i ideološka dominacija društvom).

Od 1945. do 1968. vladalo je ono što Hall i sr. nazivaju međuklasnim primirjem : između vladajuće
klase i podređene klase gotovo uopće nije bilo sukoba.

Hall i sr. iznose primjere izazova koji su postavljeni pred hegemoniju države:

1. Sjeveran Irska je prešla u otvoreni rat,

2. zabilježen je poraz militantnosti među studentima i veća aktivnost pokreta “Crne moći”,
3. sindikati su predstavljali najveću pojedinačnu prijetnju

Budući da vlada nije mogla više vladati na temelju pristanka, okrenula se primjeni sile kako bi
obuzdala krizu. “Mugging” je predstavljen kao ključan lelemnt u rušenju zakona i poretka. Na taj se
način javnost moglo uvjeriti da probleme u društvu uzrokuju “useljenici”, ane pogreške kapitalističkog
društva.

KRIZA I OBUZDAVANJE ZLOČINA

Vlada je također mogla pribjeći primjeni zakona i izravnoj sili kako bi potisnula skupine koje je
dovode u pitanje. Šest mjeseci prije početka panika, policija je osnovala poseban odred za nasilne
zočine. Hall i sr. tvrde da je policija općenito, a soobito taj odred, proizvela dobar dio mugginga koji
će se kasnije pojaviti u službenoj statistici. Sugeriraju da je policija pojačala devijantnost koju je
trebala suzbijati.

“Žrtve” zločina nisu svjedočile jer u nekim slučajevim anije bilo nikakvih žrtva. Hall i sr. tvrde da su
reakcije na zločin, mugging i druge oblike nasilja bile rezultat urote vladajuće klase.

Vladajuća klasa ili vlada nisu izravo manipulirali medijima: različite novine su objavljivale različite
priče o muggingu i izvještavale na različite načine.

ZLOČINI CRNACA
Recesija s počeka 1970-oh teško je pogodila useljeničke skupine. Postali su “višak radne snage”. Tako
Hall i sr. procjenjuju da je u to doba nezaposlenost crnaca bila dvostruko veča od prosjeka zemlje, a za
one koji su prekinuli školovanje 4 puta veća od normalne. Oni koji su zadržali radna mjesta često su
morali obavljati fizičke i slabo plaćene poslove. Kako bi nabavili novac, okrenuli su se “snalaženju”,
sitnom uličnom kriminalu, uživanju droga i prostituciji.

S tog stajališta, ulični zločin se smatra strategijom preživljavanja.

41
 EVALUACIJA – RJEŠAVANJE KRIZE
Knjiga Rješavanje krize je analiza “mugginga” s neomarskističkog gledišta:

1. ona sugerira da je moralna panika reakcija na ekonomsku krizu i krizu hegemonije za

britansku državu
2. društvena se reakcija na taj zločin može razumjeti jedino kao dio prelaska vladajuće klase s
vladanja zemljom na vladanje silom
3. jedan je rezultat sve represivnije politike i veće primjene zakona bilo etiketiranje crnih
“muggera” i preuveličavanje zločina
4. mediji su utjecali na to da se zabrinutost javnosti zbog nasilja usmjeri na crne “imigrante” i
pritom su prikrivali prave razloge krize
5. poraast kriminala među crncima uglavnom je bio rezultat policijskog etiketiranja

Downes i Rock su ustanovili 2 slabosti:

1. tvrdeda je knjiga samoproturječna. Čini se da istodnobno tvrdi kako ulični krimanlcrnaca ne

raste brzo, da je preuveličan zbog policijskog etiketiranja, te da je morao porasti kao rezultat
nezaposlenosti.
2. Misle da ne uspijeva pokazati da je paniku zbog mugginga prouzročilsa kriza britanskog
kapitalizma.

Young dokazuje da ta studija nije pružila nikave dokaze da je javnost paničarila zbog te vrste uličnog
zločina niti je pokazala da javnost je taj zločin poistovjećivala s crncima. Tvrdi da bi bilo posve
racionalno da je javnost bila zabrinuta zbog mugginga i drugih tipova uličnih zločina.

42