KRIVIČNO PROCESNO PRAVO I

ESEJ

„Svjedok u krivičnom postupku sa osvrtom na zaštićenog svjedoka“

1. UVOD

1.1. Tema „Svjedok u krivičnom postupku sa osvrtom na zaštićenog svjedoka“ će se odnositi

na zaštitu svjedoka u krivičnim postupcima, dosadašnja iskustva i detektovane probleme. U
ovom eseju ću analizirati ugroženog svjedoka, svjedoka pod prijetnjom, saslušanje zaštićenog
svjedoka, kao i mjere zaštite kojima se osigurava neotkrivanje identiteta svjedoka, te da li te
mjere otežavaju donošenje istinitih zaključaka.

1.2. Radna hipoteza

Moguće je da nekim svjedocima prijeti opasnost upravo zbog njihovog sudjelovanja u

krivičnom postupku. Navedeno vrijedi posebno u slučajevima kad je riječ o krivičnim
postupcima koji se vode povodom počinjenja krivičnih djela organizovanog kriminaliteta.

Najznačajnije pravo optuženog koje priječi široko usvajanje posebnog, povlaštenog,

postupovnog statusa ugroženih svjedoka jest pravo optuženoga na suočenje sa svjedocima
optužbe, jedno od temeljnih prava odbrane predviđeno kako u unutarnjem tako i u
međunarodnom pravu.

Međutim, dovodi se u pitanje razrada i proširenje prava svjedoka, te da li tako nastaje problem
ustanovljenje istine kao cilj kaznenog postupka

2. RAZRADA TEME

2.1. Kraći osvrt na prošlost

Svjedok predstavlja dužnost, zvanje i funkciju bosanske vlastele u srednjem vijeku. Svjedok

nije titula jer se dodjeljuje i vrijedi samo za jedan pravni čin. U početku svjedok
predstavlja posrednika. Kasnije se uloga svjedoka mijenja. Umjesto posrednika oni su bili
samo svjedoci koji su prisustvovali izvršenju pravnog čina ili njegovom zapisivanju. Njihovo

1
prisustvo u povelji označavalo je njihovu saglasnost sa pravnim činom koji je zabilježen u
povelji, a koji donosi vladar i odobrava državni sabor.

U javnopravnim poveljama prisustvo svjedoka je rjeđe i ograničeno, a u privatnopravnim ono

je pravilo jer su svjedoci predstavljali dokaz i pokriće izvršenja određene pravne radnje.
Prisustvo svjedoka je učestalije u vladarskim poveljama. Vrhovna vlast je
ograničena krupnom vlastelom – velmožama i trebala je njihovu saglasnost za sprovođenje
svake značajnije pravne radnje. Svjedoci su uglavnom bili pripadnici krupnog plemstva ili
članovi uskog dvorskog kruga oko vladara.

U svojstvu svjedoka u poveljama 14. i 15. vijeka bosanski vlastelini se u poveljama navode

kao predstavnici svoje rodbine (uz dodatak: s bratijom). Od 1340. godine u bosanskim
poveljama svjedoci se navode po područjima iz kojih su dolazili. Ponekad, naročito u
doba Tvrtka I Kotromanića taj sistem je bio zanemarivan.

Tokom 2002.-2003. godine u BiH je izvršena značajna reforma kaznenog pravosuđa, te su

doneseni zakoni kojima se propisuje pravni okvir u svezi zaštite svjedoka u kaznenim
postupcima koji se vode na razini države BiH, a to su: Kazneni zakon BiH, Zakon o
kaznenom postupku BiH, Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.
Zakon o programu zaštite svjedoka u BiH Zakon o kaznenom postupku definira način
saslušanja i ispitivanja zaštićenog svjedoka tokom sudskog postupka, kao i obveze svih
sudionika u postupku, kako bi se osigurala zaštita njegovog identiteta i sigurnosti. Odredbama
Kaznenog zakona propisana je kažnjivost odavanja identiteta zaštićenih svjedoka, kako od
strane učesnika u postupku, tako i trećih osoba. U članku 240 KZ BiH propisano je da: „Ko
neovlašteno drugom saopći, preda ili poduzme drugu radnju s ciljem otkrivanja podataka o
identitetu ili informacijama koje mogu dovesti do otkrivanja identiteta osobe koja je pružila
dokaz ili treba pružiti dokaz pred institucijama Bosne i Hercegovine, a koje se po zakonu ne
smiju objaviti ili su odlukom Suda BiH ili od strane ovlaštene službene osobe proglašeni
tajnim podacima“ - čini kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3 mjeseca do 8
godina zatvora. Za ovo kazneno djelo propisana je i novčana kazna, koja se može izreći kao
sporedna. Zakonske sankcije su strožije ukoliko je kazneno djelo počinjeno od strane
ovlaštenih službenih osoba ili počinitelja koji odbije saopćiti izvor informacije. Zakon o
zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka donesen je sredinom 2003.godine, i ovim
zakonom su propisane mjere kojima se osigurava zaštita svjedoka pod prijetnjom i ugroženih
svjedoka u kaznenim postupcima koji se vode u pravosudnim institucijama na razini države.
2
Dakle, zakonom su definirane dvije kategorije svjedoka kojima se temeljem ovog zakona
može pružati zaštita: svjedok pod prijetnjom i ugroženi svjedok.

2.2. Stavovi i mišljenje drugih autora o temi

Peter Schick ističe i kako razrada i proširenje okrivljenikovih prava te prava svjedoka sve više
potiskuje u pozadinu ustanovljenje istine kao cilj kaznenog postupka:

„Prilikom pravnog uređenja ovog pitanja ne smiju se predvidjeti prava svjedoka koja
proizlaze iz međunarodnog i unutarnjeg prava. Iako ta prava nisu izričito predviđena u
najznačajnijim obvezujućim pravnim izvorima, ona proizlaze iz sudske interpretacije nekih
odredbi o temeljnim ljudskim pravima. Najznačajniju ulogu u tome ima praksa Europskog
suda za ljudska prava, koji je prava svjedoka izveo iz prava na život, slobode od mučenja,
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, prava na očuvanje privatnog ili obiteljskog života i
dr.“ Obzirom na navedeno, neki autori zaključuju kako načelo pravičnog suđenja zaštićuje
istovremeno okrivljenika i svjedoka u postupku.

Lusty navodi da anonimnost svjedoka može biti prihvaćena kao mjera zaštitite ugroženih
svjedoka u pravnim sustavima u kojima je sudu poznat identitet svjedoka, dok anonimno
svjedočenje u sustavima u kojima sud nije upoznat s identitetom anonimnog svjedoka i u
kojima sud nema aktivnu ulogu u utvrđvanju činjenica smatra apsolutno i beziznimno
neprihvatljivim, s čime se teško ne složiti. U takvoj situaciji, Lusty smatra da se može kazati
da anonimnost svjedoka predstavlja “otvoreni poziv na krivokletstvo, nepravdu i teror“:

„Razvoj kaznenog procesnog prava donio je sa sobom priznavanje okrivljeniku prava na

suočenje sa svjedocima optužbe, dok su s druge strane, pojedine kategorije svjedoka dobile
povlašten status i način sudjelovanja u postupku. Najučinkovitija metoda postupovne zaštite
svjedoka je svakako njegova anonimnost, no primjena te mjere ugrožava navedeno pravo
okrivljenika na suočenje. Anonimnost svjedoka je ponekad jedina učinkovita mjera zaštite, no
njena primjena bi trebala biti doista iznimna i vezana uz situacije kad je dosta nužna odnosno
kad se zaštita svjedoka ne može ostvariti na drugi način. Preširoka primjena ove mjere bi
mogla dovesti do nepoželjnih posljedica i zlouporaba koje mogu imati katastrofalne
posljedice. S druge strane, narastajuća opasnost od organiziranog kriminaliteta, osobito onog
transnacionalnog, nameće zakonodavcu često odstupanja (u većoj ili manjoj mjeri) od nekih
tradicionalnih procesnih načela.“

2.3. Vlastiti stavovi i mišljenje o temi

3
U dosadašnjem radu na predmetima gdje se kao svjedoci pojavljuju osobe koje svjedoče uz
mjere zaštite, iskustva su ukazala na određene poteškoće sa kojima se susreću agencije za
sprovođenje, a koje se trebaju otklanjati u budućnosti. Jedan od najvećih problema u
sprovođenju mjera zaštite svjedoka i programa zaštite svjedoka je nedostatak finansijskih
sredstava i stalnih izvora finansiranja za vrlo složene programe zaštite koji se odnose na
izmjenu identiteta i relociranje zaštićenih svjedoka koji su u programu zaštite. Također,
poteškoća na čijem otklanjanju treba intenzivno raditi je neadekvatna materijalna i tehnička
opremljenost za kvalitetno provođenje poslova i zadaća vezanih za zaštitu svjedoka. Ovaj
problem nije toliko izražen u predmetima koje procesuira Tužilaštvo i Sud BiH, koliko u
predmetima koji se procesuiraju na lokalnoj razini, gdje sudovi nemaju potrebnu tehničku
opremljenost za organiziranje svjedočenja uz mjere zaštite, često i zbog slučajeva da u
zgradama sudova ne postoje posebni hodnici za dovođenje zaštićenih svjedoka, niti potrebna
tehnička oprema za svjedočenje uz zaštitu lika i glasa svjedoka. Zbog činjenice da je po
površini teritorije Bosna i Hercegovina relativno mala zemlja, ta činjenica onemogućava da se
relokacija tj. izmještanje zaštićenih svjedoka koji su u programu vrši unutar zemlje. Također,
jedan od nedostataka je nedovoljna pravna regulativa u zakonskim i naročito podzakonskim
aktima, koja treba jasno definirati nadležnosti i postupanja svih subjekata i institucija koje
sudjeluju u implementiranju odredbi iz pozitivnih zakonski propisa BiH. Poteškoća koja je
vezana za same svjedoke je pojava da neki svjedoci svjedoče u više sudskih postupaka unutar
BiH, kao i u postupcima koji se vode u BiH i Haškom tribunalu. Također, postoji i određen
broj slučajeva u kojima su poduzimane proceduralne mjere zaštite prema svjedocima koji su
svjedočili po prijedlogu odbrane.

2.4. Kratki osvrt na stavove i mišljenja drugih

Prije svega potrebno je istaći pojmove svjedok pod prijetnjom i ugroženi svjedok. Svjedok
pod prijetnjom „je onaj svjedok čija je osobna sigurnost ili sigurnost njegove obitelji
dovedena u opasnost zbog njegovog sudjelovanja u postupku kao rezultat prijetnji,
zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje ili svjedok koji smatra
da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerojatno proistekla kao
posljedica njegovog svjedočenja“. Ugroženi svjedok „je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički
ili psihički traumatiziran okolnostima pod kojima je izvršeno kazneno djelo ili koji pati od
ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete ili
maloljetnik“.

4
Obzirom na navedeno, dolazim do zaključka da zaštita svjedoka pod prijetnjom i ugroženog
svjedoka obezbjeđuje radi razumijevanja posljedica učinjenog krivičnog djela po žrtvu i
svjedoke. Svjedočenje ovih svjedoka služi kao izvor saznanja o drugim dokazima, njihova
lična saznanja su dokaz ili služe kao sredstvo provjere utvrđenih činjenica, odnosno kao
sredstvo prepoznavanja učinioca, te kao pomoć u otkrivanju i pronalaženju drugih svjedoka.
Sljedeći razlog je osjetljivost pojedinih kategorija lica što može predstavljati razlog za
izbjegavanje davanja izjava i svjedočenje. Osjetljivost svjedoka može proizilazi iz ličnih
karakteristika svjedoka ili oštećenog lica, iz vrste učinjenog krivičnog djela, te specifičnog
odnosa svjedoka prema učiniocu. Konačno, zaštita se pruža i zbog zastrašivanja lica radi
onemogućavanja davanja izjava i saslušanja, koje zastrašivanje je usmjereno ka svjedoku ili
bliskom srodniku.

Ugroženi svjedok je svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima
pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihčkih poremećaja koji ga
čine izuzetno osjetljivim.

Treba imati na umu da svjedoci govore o prijetnjama u pravilu onda kada se ne uspiju
spriječiti u svjedočenju, međutim, ako je zastrašivanje ostvarilo svoju svrhu, tj.da se svjedok
usljed straha boji svjedočiti, tada će on govoriti da se ne sjeća, da ne zna ili slično. Svjedoci
često, zbog subjektivnog osjećaja nesigurnosti i ličnog i neosnovanog osjećaja vlastite
važnosti ili zbog skrivenih motiva žele prevariti tužioca i tražiti zaštitu. Da bi se isključili
ovakvi slučajevi, potrebno je, nakon inicijalnih saznanja i nakon procjene moguće ugroženosti
i važnosti iskaza, prikupiti sve podatke o svjedoku koje su odlučujuće za mjere zaštite. Kod
toga posebno treba cijeniti motive svjedočenja, zatim sa kim se svjedok druži, kome je svje
rekao svoja saznanja, da li je spreman za saradnju, koliko je psihološki spreman da izdrži
pritisak mjera zaštite. Kredibilitet svjedoka moguće je sagledati kroz činjenice da je možda
svjedok povezan sa žrtvom ili osumnjičenim, da je u pitanju pohlepa šta je to što ga motiviše
da bude stavljen u program zaštite, da možda svjedočenjem postaje poznata ličnost, da li je u
pitanju strah, umiješanost u predmet i sl.

Prema gore navedenom dolazim do zaključka da razrada i proširenje prava svjedoka ne

dovodi u pitanje ustanovljenje istine kao cilj kaznenog postupka.

3. ZAKLJUČAK

5
Prije svega, zaštitom svjedoka se nastoji ukloniti ili barem umanjiti opasnost po život,
zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega ili neka druga važna
pravna dobra svjedoka. Ako se ne bi pružila zaštita svjedoku, primjerice očevidcu određenog
kaznenog djela zločinačke organizacije, postoji mogućnost zastrašivanja pa i likvidacije
svjedoka prije ili poslije svjedočenja. U tom slučaju cijeli sustav se pokazuje nehumanim kad
ne vodi brigu o onima koji doprinose progonu zločina svojim svjedočenjem. No, zaštita
svjedoka je i u neposrednom interesu organa kaznenog progona te služi lakšem dokazivanju
počinjenja i kažnjavanju počinitelja kaznenih djela. Jasno je da će svjedoci kojima nije
pružena prikladna zaštita biti skloni zbog straha promijeniti sadržaj svog iskaza na način koji
će biti povoljniji za počinitelje te tako otkloniti njihov motive za nanošenjem zla svjedocima.
Likvidacija određenog svjedoka bi imala takav psihološki učinak da bi se malo koji svjedok
nakon toga usudio iskazivati u sličnim slučajevima što bi iznimno otežalo dokazivanje
počinjenja kaznenih djela. Isto tako, zastrašeni svjedoci neće iznijeti svoja saznanja i tako će
dokazivanje kaznenih djela biti otežano, što slabi izglede kaznenog pravosuđa da kazni
počinitelje kaznenih djela, osobito kad je riječ o pripadnicima zločinačkih organizacija.

Prema svemu navedenom smatram da je moja radna hipoteza potvrđena i dokaza, da ugroženi
svjedoci trebaju biti zaštićeni, te da najznačajniju ulogu u tome ima praksa Europskog suda za
ljudska prava, koji je prava svjedoka izveo iz prava na život, slobode od mučenja,
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, prava na očuvanje privatnog ili obiteljskog života i
dr.

U većini slučajeva u kaznenom postupku bezbjednost svjedoka je ugrožena, prema tome

smatram da je razrada i proširenje prava svjedoka neophodna u našem pravnom sistemu.
Agencije za sprovođenje mjera zaštite trebaju otklanjati u budućnosti poteškoće sa kojima se
susreću. Jedan od najvećih problema u sprovođenju mjera zaštite svjedoka i programa zaštite
svjedoka je nedostatak finansijskih sredstava i stalnih izvora finansiranja za vrlo složene
programe zaštite koji se odnose na izmjenu identiteta i relociranje zaštićenih svjedoka koji su
u programu zaštite. Također, poteškoća na čijem otklanjanju treba intenzivno raditi je
neadekvatna materijalna i tehnička opremljenost za kvalitetno provođenje poslova i zadaća
vezanih za zaštitu svjedoka. Također, jedan od nedostataka je nedovoljna pravna regulativa u
zakonskim i naročito podzakonskim aktima, koja treba jasno definirati nadležnosti i
postupanja svih subjekata i institucija koje sudjeluju u implementiranju odredbi iz pozitivnih
zakonski propisa BiH.

4. LITERATURA

6
1. Mr. sc. Matko Pajčić: Zaštita svjedoka u postupcima za kaznena djela organiziranog
kriminala Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, 4/2009., str. 711.-732.

2. Ibid. str. 17. Vrste izravnog zastrašivanja, pored ostalih, mogu biti fi zičko nasilje,
izravna prijetnja fi zičkim nasiljem, oštećenje imovine svjedoka i zastrašivanje u
sudnici.

3. Lusty, D., op. cit. (bilj. 32.), str. 423.

4. Schick, Peter J., Zaštita prava žrtve kaznenog djela naspram okrivljenikovih zaštitnih
prava u kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb),
vol. 1. broj 1/1994, str. 383.

5. Steinke, Wolfgang, Zaštita svjedoka u krivičnoprocesnom pravu, Izbor, 1/1992. str.

90.-92.

6. Bajić, Miodrag- Zaštita svjedoka u krivičnom postupku

7. Mr. sc. Matko Pajčić: Zaštita svjedoka u postupcima za kaznena djela organiziranog
kriminala Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 46, 4/2009., str. 711.-732.

8. „Svjedoci u kaznenom postupku“- http://klinika.pravo.unizg.hr/content/svjedoci-u-

kaznenom-postupku

9. „Zaštita svjedoka u kaznenim postupcima, dosadašnja iskustva i detektirani

problemi“-
http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/TEMA_ZASTITA_SVJEDOKA-Atena-3-
8_2_08_finalni.pdf