Sadržaj:

I. UVOD...........................................................................................................................2
1. Isprava kao dokazno sredstvo..............................................................................................3
1.1. Autentičnost i istinitost javne
isprave............................................................................4
2. Upotreba stranih javnih isprava...........................................................................................6
2.1. Postupci priznavanja stranih javnih
isprava.................................................................10
2.2. Spisak zemalja za čije isprave u BiH nije potreban apostil....................................11
II. ZAKLJUČAK.............................................................................................................14
III. LITERATURA............................................................................................................15
 I. UVOD

Tema mog rada su javne isprave i njihova upotreba pred stranim državnim organima.
Isprave u širem smislu predstavljaju svaki predmet na kojem je pisano zabilježena neka
čovjekova misao, činjenica ili događaj, a u užem smislu svako dokazno sredstvo izdano u
pisanom obliku kojim se potvrđuje postojanje ili nepostojanje određene činjenice ili događaja.

Isprave možemo podijeliti na privatne i na javne. U daljem tesktu ću nešto više pisati o
stranim javnim ispravama.

2
 1. Isprava kao dokazno sredstvo

Isprave u parničnom postupku su ne samo isprave u uobičajenom smislu nego i svaki

drugi tjelesni predmet na kome je pisanim znacima izražena ljudska misao. Isprave predstavljaju
najpouzdanije dokazno sredstvo bez obzira da li su sačinjene u svrhu dokazivanja i da li su
potpisane1. Ali sud se može upustiti u ocjenu dokazne snage isprave, samo ako je ona istinita
(autentična), što znači ako potječe od onoga ko je na njoj označen kao izdavalac. U parničnom
postupku kao dokazi se mogu koristiti privatne i javne isprave. Privatne isprave su sve one
isprave koje nisu javne. One mogu biti korištene kao dokaz i kada nisu potpisane, ali stranka
koja koristi ispravu kao dokaz, u slučaju osporavanja takvog dokaza, mora preuzet teret
dokazivanja da je ona istinita ili autentična. Dakle teret dokaza kada je osporena privatna isprava
je na strani osobe koja tvrdi postojanje činjenice iz takve isprave. Javna isprava kao dokaz prema
odredbama ZPP (sva tri) je isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama
svojih ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu, kojom se
dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje 2. To znači da za javne isprave važi
pretpostavka istinitosti, pa u slučaju osporavanja javne isprave kao dokaza, teret dokazanosti je
na strani koja to tvrdi.

“Sadržaj javne isprave mora se odnositi na poslove organa koji je izdao, odnosno na
poslove organa o kojima on vodi službenu evidenciju. Javnim ispravama dokazuje se ono što se
u njima potvrđuje ili određuje. Slučaj potvrđivanja postoji u uvjerenjima organa uprave o
činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju, npr: u uvjerenju o državljanstvu, izvod iz
matične knjige rođenih i dr. Slučaj određivanja postoji u rješenjima u upravnom postupku, zatim
u presudama i rješenjima redovnih sudova, donijetim u materiji upravnog, krivičnog i
građanskog prava itd.”3. Pitanje šta javna isprava dokazuje u postupku značajno je kod
definisanja položaja notarske isprave kao javne isprave u dokaznom postupku pred sudom, tj. da
li ona potvrđuje činjenice ili nešto određuje. U odnosu na dokaznu snagu notarske isprave kojom
se vrši ovjera i potvrda, jasno proizilazi da se potvrđuju činjenice iz tih isprava. Ali šta dokazuje
notarski obrađena isprava, a naročito ako je ta isprava ugovor kao pravni posao, predstavlja
dilemu na koju će se morati ponuditi odgovori. Jer, to je pitanje značajno za sudski postupak i
ocjenu dokazne snage takve isprave.
1
Pravna enciklopedija (bilj. 4), s. 441.
2
Čl. 132 st. 2 Zakona o parničnom postupku u FBiH; čl. 132 st. 2 Zakona o parničnom postupku u RS; čl. 167 st.
1 Zakona o parničnom postupku u BD.
3
M. Janković/Ž. Janković, Komentar Zakona o parničnom postupku, Beograd 1997, s. 305.

3
 Pitanja da li je javna vlast imala namjeru da formu ugovora kojim se prenosi vlasništvo
na nekretninama promjeni u formu notarski obrađene isprave, te da na taj način ugovor u
cijelosti dobije dokaznu snagu javne isprave, za koji važi pretpostavka istinitosti za činjenice
koje sadrži ili se takvim ugovorom nešto određuje, analizirat ću u narednom dijelu teksta.

1.1. Autentičnost i istinitost javne isprave

Autentičnost i istinitost isprave nisu sinonimi, ali i jedna i druga kategorija označavaju
kvalitet isprave naročito kao dokaznog sredstva. Autentična isprava je isprava koja je donijeta
od strane, za izdavanje, ovlaštenog organa u propisanom postupku. Istinita isprava je ona
isprava čija sadržina odgovara istini.

Autentična isprava ne mora biti istinita (npr. vrijeme smrti u smrtovnici može biti
pogrešno uneseno usljed greške). Međutim, u pravu se pretpostavlja da su autentične javne
isprave istinite, ipak to je oboriva pretpostavka te se može napadati.

Ukoliko sud posumnja u autentičnost isprave on ima ovlaštenja da zatraži od organa za

koji se smatra da je izdao ispravu da se o tome izjasni.

Stranka koja se poziva na neku ispravu u parničnom postupku dužna je da ispravu

dostavi sudu. Ukoliko je isprava sastavljena na neslužbenom jeziku uz ispravu je sudu
potrebno dostaviti i prevod koji je ovjeren od strane sudskog tumača.

„Ukoliko se neka isprava nalazi kod nekog državnog organa a stranka sama ne može
izdejstvovati da joj organ tu ispravu preda (npr. medicinski karton) sud će naredbom
obavezati taj organ da sudu dostavi ispravu, naravno na prijedlog stranke. Ukoliko se isprava
na koju se poziva jedna stranka nalazi kod druge stranke sud će pozvati stranku kod koje se
isprava nalazi da ispravu preda sudu. Stranka može uskratiti dostavljanje isprave ako za to
postoje važni razlozi koji se ogledaju u tome da bi prezentiranjem isprave stranka izložila
većoj imovinskoj šteti, teškoj sramoti ili krivično pravnom progonu sebe, svoje srodnike u
pravoj liniji do bilo kog stepena, svoje srodnike u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno,
bračnog ili vanbračnog druga, te tazbinske srodnike do drugog stepena zaključnost bez
važnosti jeli brak prestao ili nije, svog staraoca ili staraonika, usvojioca ili usvojenika“.4
4
Javne isprave, http://pravopedia.rs/index.php?title=Isprava_kao_dokazno_sredstvo_101 , (preuzeto 20.03.2016)

4
 Međutim, i ako postoje važni razlozi stranka će morati prezentovati sudu ispravu na
koju se poziva suprotna stranka pod uslovom da se i ona poziva na sadržaj isprave, kao i ako
se radi o ispravi koju je po zakonu dužna da preda, te ako je isprava po sadržini zajednička za
obije strane (npr. ugovor o radu).

Razlozi zbog kojih zakonodavac propisuje uslov u pogledu forme za određene izjave
volje i pravne poslove sastoje se, između ostalog, u njegovom nastojanju da spriječi
brzopletost i nepromišljenost neukih i neiskusnih stranaka u poslovima od posebnog ličnog i
društvenog značaja. Zakonodavac također propisuje formalne zahtjeve kao sredstvo za
osiguranje da je jednaka težina data pravima i obavezama svake od ugovornih strana, čime se
suštinski obezbeđuje njihova ravnopravnost u pravnom prometu. Forma bilježničkog akta je
najstrožije propisana forma u pravnim sistemima koji poznaju ovu ustanovu, a najstrožija i
najstabilnija forma predstavlja preventivu od disbalansa koji se može javiti usljed različitih
nivoa znanja i pravne kulture i različite finansijske snage stranaka.

U fazi bilježničkog razgovora sa strankama, javni bilježnik obavlja socijalnu funkciju

jer svojom nepristrasnošću osigurava da suština pravnog posla među strankama bude
postavljena pravično, uz jednako uvažavanje njihovih često suprotstavljenih interesa. Javni
bilježnik je obavezan da prije sastavljanja nacrta bilježničkog akta obavi sa strankama
razgovor. Tokom tog razgovora javni bilježnik je dužan da strankama pruži sve potrebne
savjete. Ovi savjeti su od posebnog značaja jer su dati od nepristrasnog, materijalno
nezainteresovanog i stručnog lica.5 Javni bilježnik u ovom smislu ima dužnost da u cilju
obezbjeđenja pravičnih odnosa zaštiti slabiju stranku, čime se ostvaruje jedno od osnovnih
načela dvostrano-teretnih obligacija: ekvivalentnost uzajamnih davanja.

2. Upotreba stranih javnih isprava

5
Znacaj i nacin izdavanja javnih isprava, http://www.maturskiradovi.net/forum/Thead-javne-isprave, (preuzeto
21.03.2016).

5
 Stranim javnim ispravama, u smislu Haške konvencije od 5. oktobra 1961. godine,
smatraju se:

a) isprave koje je izdao sud ili službena osoba vezana uz državne sudove ili javnog
tužioca, voditelj sudske pisarnice ili sudski izvršitelj ("huissier de justice");

b) upravne isprave;

c) javnobilježničke isprave;

d) službena uvjerenja stavljena na privatne isprave, kao što su navodi o registraciji, ovjera
točnosti datuma, ovjera potpisa. Međutim, ova konvencija se ne primjenjuje:

a) na isprave koje su izdali diplomatski ili konzularni predstavnici;

b) na isprave upravnih tijela koje se neposredno odnose na trgovinsko ili carinsko

poslovanje.6

U praksi se za potrebe upotrebe neke strane javne isprave, potreba za legalizacijom, tj.
njena važnost provjerava sljedećim redom (shodno čl. 9. Zakona o važnosti javnih isprava BiH,
niže naveden): ‐ najprije provjeriti da li se određena država iz koje potiče isprava koja se
upotrebljava u pravnom prometu na teritoriji BiH nalazi na spisku zemalja iz tačke 3 sa kojima
BiH ima zaključen bilateralni sporazum. Ako se konkretna država ne nalazi na spisku iz tačke 2
(BiH nema zaključen bilateralni sporazum sa tom državom), tada treba provjeriti da li se ta
država nalazi na spisku država potpisnica Haške konvencije iz 1961. Godine. Ako se konkretna
država ne nalazi ni na spisku potpisnica Haške konvencije, tada je riječ o državi koja ne vrši
nadovjeru, legalizaciju putem ovjere „Apostille“, pa je potrebno primijeniti postupak pune
legalizacije.

Član 9. ZAKONA O VAŽNOSTI JAVNIH ISPRAVA ("Službeni glasnik BiH", broj

24/2004) glasi: Stav 1: „Javne isprave, izdate u drugim državama s kojima Bosna i Hercegovina
ima zaključene međunarodne ugovore, važe, saglasno tim ugovorima“. (u zavisnosti od ugovora:
ako postoji bilateralni sporazum kao u tački 3, isključuje se legalizacija, za neke ili sve vrste
isprava, a ako nema bilateralni sporazum, ali je država potpisnica Haške konvencije, tada se
primjenjuje djelimična legalizacija putem apostila). Stav 2: “Javne isprave, izdate u državama s
kojima Bosna i Hercegovina nema zaključene međunarodne ugovore o priznavanju važnosti
6
Priznavanje stranih javnih isprava,
http://notarrs.com/clanci/pdf/PRIZNAVANJE_STRANIH_ISPRAVA_LEGALIZACIJA_I_APOSTIL.pdf,
(preuzeto 22.03.2016).

6
javnih isprava, važe ukoliko sadrže sve elemente propisane odgovarajućim međunarodnim
konvencijama i pod uslovom reciprociteta čije postojanje utvrđuje Ministarstvo pravde Bosne i
Hercegovine na osnovu prethodno pribavljenog mišljenja Ministarstva vanjskih poslova Bosne i
Hercegovine.”7

Neke pravne i druge činjenice u postupku, kad su u pitanju predmeti s inostranim

obilježjem, mogu se dokazivati samostranim javnim ispravama (državljanstvo, pravo vlasništva,
zaključenje braka, rođenje ili smrt fizičke osobe i sl.). Na isti način se može dokazivati i sadržina
stranog prava.

Ukoliko je takva isprava potrebna u postupku, ona se mora pribaviti uz međunarodnu

pravnu pomoć, ili je može prezentirati sama zainteresirana stranka. Važnost takvog dokaznog
sredstva iziskuje posebna pravila procesnog međunarodnog privatnog prava. U pravilu se traže
dva uslova kako bi se stranoj javnoj ispravi priznala dokazna snaga koju u postupku pred
domaćim sudom imaju javne isprave koje su izdali domaći organi.

Prvi uslov je postojanjem reciprociteta u pogledu uvažavanja javnih isprava između

domaće i dotične strane zemlje. Danas se generalno uzima da se reciprocitet u tome smislu ne
mora dokazivati u svakom konkretnom slučaju, već da je riječ o oborivoj pravnoj pretpostavci.

Drugi uslov je tzv. legalizacija strane javne isprave, drugačije rečeno ovjera njene
autentičnosti. Da li je legalizacija neke strane isprave potrebna prvenstveno određuju
međunarodna pravila, a ukoliko istih nema, mjerodavna je lex fori, odnosno pravo domaće
države. Nasuprot tome, karakter strane isprave kao javne ili pak privatne, treba vršiti prema
pravu države porijekla isprave. Pitanje kvalifikovanja isprave u ovom smislu u pravnoj praksi se
često postavlja, s obzirom na različita ovlaštenja koja se u pogledu izdavanja isprava daju
pojedinim osobama u stranom i u našem pravu. Naravno, kad god je to moguće, kvalifikaciju
isprave u tom smislu treba vršiti po autonomnim konvencijskim pojmovima, kakaj je npr. dat u
Haškoj konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961. godine, čija je
članica i Bosna i Hercegovina, a prema kojoj se stranim javnim ispravama imaju smatrati:

- Isprave koje je izdao organ ili službenik državnog pravosuđa, uključujući i one koje je
izdalo javno tužilaštvo, ili sudski izvršitelj,
- Administativno-pravne isprave,
- Isprave koje je izdao ili ovjerio javni bilježnik,
7
Član 9 Zakona o važnosti javnih isprava, http://www.podaci.net/_gBiH/propis/Zakon_o_vaznosti/Z-
vjispr02v0423.html, (preuzeto 23.03.2016).

7
 - Službene izjave kao što su izvodi o upisu u javne knjige, ovjera tačnosti datuma,
ovjera potpisa kad su stavljeni na privatne isprave.8

Legalizacija je terminus technicus kojim se označava postpuak u kojem se, za potrebe

međunarodnog prometa, potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe koja je potpisala ispravu, te
pečata koji je na nju stavljen. Poznat je pojam tzv. unutarnje i međunarodne legalizacije. Prvu
vrše organi države u kojoj je isprava izdata i u pravilu se podrazumijeva da je najprije ovjeri
rukovodilac organa koji je ispravu izdao, npr. predsjednik suda, potom resorno ministarstvo, te
konačno ministarstvo vanjskih poslova. Dakle, međunarodnu legalizaciju predstavlja,
ovjeravanje autentičnosti od diplomatsko-konzularnog predstavništva države u kojoj isprava
treba da se upotrijebi.

Prema Zakonu o važnosti javnih isprava u Bosni i Hercegovini, javne isprave izdate u
inostranstvu važe u Bosni i Hercegovini u skladu s bilateralnim međunarodnim ugovorima.
Ukoliko isprave dolaze iz zemlje sa kojom nemamo bilateralni ugovor, važit će ukoliko sadrže
sve elemente propisane odgovarajućim međunarodnim konvencijama i pod uslovom
reciprociteta. Postojanje reciprociteta, dakle faktičkog, utvrđuje Ministarstvo pravde Bosne i
Hercegovine po prethodno pribavljeno mišljenju Ministarstva vanjskih poslova. Isto tako,
domaće javne isprave namijenjene za upotrebu u inostranstvu podliježu ovjeri nadležnih organa
Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta, kao i nadovjeri od nadležnih institucija Bosne i
Hercegovine, u skladu sa međunarodnim ugovorima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini.
Premda Zakon ne imenuje organe nadležne za ovjeru, odnosno nadovjeru, treba smatrati da je, u
odsustvu međunarodnog ugovora, za ovjeru nadležno ministarstvo pravde, prethodno
rukovodilac organa koji je ispravu izdao, a za nadovjeru Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i
Hercegovine.

Bilateralnim ugovorima države nastoje isključiti potrebu legalizacije javnih isprava u

uzajamnom pravnom saobraćaju, a na multilateralnom planu Haška konferencija za međunardno
privatno pravo je stvorila uspješan multilateralni međunarodni instrument još 1961. Riječ je o
Haškoj konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava čija je članica i Bosna i
Hercegovina.

„Riječ je o dobro poznatoj Konvenciji koja efikasno reducira formalnosti koje se moraju
ispuniti kako bi javna isprava izdata u jednoj ugovornici mogla biti upotrebljiva u ostalima.

8
Muminović Edin, 2008, Procesno međunarodno privatno pravo – drugo izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, str. 136.

8
Umjesto složenog postupka legalizacije, Konvencija propisuje da je jedina formalnost koju
ugovornice mogu zahtijevati kao potvru vjerodostojnosti potpisa, svojstva u kojem je potpisnik
isprave postpupio, te vjerodostojnosti pečata ili žiga kojim je isprava snadbjevena, stavljanje na
ispravu ili njen dodatak naročite potvrde čiji je obrazac uveden Aneksom Konvencije, a koju
izdaje organ države iz kojeg isprava potiče“ 9. Obrazac potvrde dat je u prilogu Konvenciji.
Dodatna pogodnost je u tome što potvrda može biti sastavljena na jeziku zemlje čiji je organ
izdaje. Propisno ispunjena ova potvrda, koja se izdaje na zahtjev imaoca isprave, potvrđuje
vjerodostojnost potpisa, svojstvo u kojem je potpisnik isprave postupio, te istinitost pečata ili
žiga na ispravi. Značaj ove Konvencije prevazilazi teren građanskog sudskog postupka, jer ona
ima mnogo širi domašaj. Ona se, naime, ne primjenjuje jedino kad su u pitanju isprave koje
izdaju diplomatski ili konzularni predstavnici, te administativne isprave koje se neposredno tiču
trgovinskih ili carinskih poslova.10

U prilog njene efikasne primjene svakako ide i odredba koja expressis verbis obavezuje
ugovornice na preduzimanje potrebnih mjera, kako bi se spriječilo da njihova diplomatska i
konzularna predstavništva pristupaju legalizaciji onda kada je ona po Konvenciji isključena.

2.1. Postupci priznavanja stranih javnih isprava

U praksi se strana javna isprava priznaje na jedan od tri načina, koji su poredani prema
složenosti postupka:

9
Kako je već napomenuto, u Bosni i Hercegovini ovu potvrdu („Apostille“) izdaju opšinski sudovi u FbiH
odnosno RS, uz nadovjeru Ministarstva pravde i Ministarstva vanjskih poslova BiH. Moglo bi se postaviti
pitanje da li nadovjeru vrše oba ministarstva ili je dovoljna nadovjera jedong od njih. Istina, u noti kojom je
određena nadležnost organa BiH, upotrebljen je veznik „i“ što znači da je riječ o kumulaciji. Racionalnije bi
međutim, bilo da je dovoljna nadovjera jednog od spomenutih ministarstava pošto su oba ministarstva na
državnom nivou. Te bi, uz to, mnogo bolje pristajalo duhu i cilju Konvencije.
10
Muminović Edin, 2008, Procesno međunarodno privatno pravo – drugo izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u
Sarajevu, Sarajevo, str. 138.

9
 I – PUNA (REDOVNA) LEGALIZACIJA Prema Haškoj konvenciji: 3 „Legalizacija se
smatra formalnošću kojom diplomatski ili konzularni predstavnik one zemlje na čijem području
isprava treba biti predočena, potvrđuje vjerodostojnost potpisa, svojstvo u kojem je potpisnik te
isprave djelovao i po potrebi, vjerodostojnost pečata ili žiga što ga sadrži“. Postupak pune
legalizacije strane javne isprave obavezan je u odnosu na javne isprave iz onih zemalja koje nisu
potpisnice Haške konvencije, tj. koje nisu uvele apostil kao način jednostavnije i brže
legalizacije (države koje nisu obuhvaćene niže u tački II), a pri tom nemaju ni zaključen
bilateralni sporazum sa BiH (o pravnoj pomoći u građanskim stvarima), pa je za isprave iz tih
država neophodna puna legalizacija prema gore navedenom zakonu (npr. za ispave iz Kanade,
koja nema apostil, jer nije potpisnik Haške konvencije, potrebna je puna – redovna legalizacija
prema navedenom zakonu). Prema članu 9. stav 2. Zakona o važnosti javnih isprava BiH,
postojanje reciprociteta utvrđuje Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine na osnovu prethodno
pribavljenog mišljenja Ministarstva vanjskih poslova Bosne I Hercegovine BiH. U praksi je to
potrebno provjeriti kod Ministarstva pravde BiH – da li je dovoljno primijeniti odredbu Haške
konvencije – da diplomatsko ili konzularno predstavništvo BiH u zemlji iz koje isprava potiče
provjeri vjerodostojnost stranog žiga, ili se i nakon toga mora izvršiti provjera reciprociteta
priznavanja isprava preko Ministarstva pravde BiH i MVP BiH.

II – DJELIMIČNA LEGALIZACIJA: APOSTIL (Haška konvencija 1961.) Radi

pojednostavljenja legalizacije javnih isprava – u odnosu na redovnu legalizaciju iz t. I koja je
veoma dugotrajna i komplikovana, u Hagu 5. oktobra 1961. godine potpisana je Konvenciju o
ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava, koju je potpisala i SFRJ. Ova Konvencija
nazvana Haška konvencija objavljena je u „Službenom listu SFRJ“-Dodatak Međunarodni
ugovori i drugi sporazumi broj 10/1962. BiH kao sukcesor bivše SFRJ, notifikacijom (izjavom) o
sukcesiji, postala je stranom Haške konvencije iz 1961. godine. Potpisnice Haške konvencije
1961. godine su u prilogu – u tim državama može se pribaviti apostil.

III – POTPUNO OSLOBOĐENJE OD LEGALIZACIJE (neposredno priznavanje stranih

javnih isprava po osnovu bilateralnih ugovora – bez apostila) 4 Haška konvencija dala je
mogućnost državama članicama (potpisnicama Haške konvencije), da ukinu i formalnost
snabdijevanja javne isprave potvrdom “Apostille”. U tom cilju dvije države članice mogu
zaključe BILATERALNI SPORAZUM (o pravnoj pomoći I sl.), prema kojoj priznaju javne
isprave druge potpisnice bez potrebe legalizacije, tj. i bez apostila, Bilateralnim ugovorima
države članice mogu dogovoriti da za važenje javnih isprava iz jedne strane ugovornice na

10
teritoriji druge strane ugovornice, “Apostille” niti ikakva dodatna procedura nisu potrebni za
javne isprave.

2.2. Spisak zemalja za čije isprave u BiH nije potreban apostil

Bilateralni ugovori koje je zaključila Bosna i Hercegovina sa Hrvatskom, Srbijom,

Crnom Gorom i Turskom, oslobođene su od legalizacije.

Bosna i Hercegovina je sa Makedonijom i Slovenijom zaključila ugovore o pravnoj

pomoći koji uključuju i međusobno priznavanje javnih isprava bez legalizacije i bez apostila, ali
ti ugovori još uvijek nisu ratifikovani niti objavljeni u sl. glasniku BiH, pa se još ne mogu
primjenjivati, potreban je apostil za dokumente iz Makedonije i Slovenije. U praksi organa BiH i
ovih zemalja ipak se ne traži apostil.

Bilateralni ugovori koje je zaključila SFRJ, a koje je notifikacijom o sukcesiji preuzela

Bosna i Hercegovina, sa sljedećim zemljama:

- Ugovor između FNRJ i Republike Austrije o uzajamnom pravnom saobraćaju od

16.12.1954.godine (objavljen u «Službenom listu FNRJ» - Dodatak broj 8/55), a stupio je na
snagu 13.12.1955.godine;

- Konvencija između SFRJ i Kraljevine Belgije o izdavanju izvoda iz matičnih knjiga i

oslobađanju od legalizacije od 24.09.1971.godine, (Konvencija je objavljena u «Službenom listu
SFRJ», broj 55/72, a stupila je na snagu 01.12.1972.godine). Sporazum između SFRJ i
Kraljevine Belgije o pravnoj pomoći u građanskim i tragovačkim stvarima od 24.09.1971.godine
(Sporazum je objavljen u «Službenom listu SFRJ» - Dodatak - broj 7/74, a stupio je na snagu
01.06.1972.godine);

- Ugovor između FNRJ i Narodne Republike Bugarske o uzajamnoj pravnoj pomoći od

23.03.1956.godine, (Ugovor je objavljen u «Službenom listu FNRJ» - Dodatak, broj 1/57), a
stupio je na snagu 17.01.1957.godine;

- Ugovor između SFRJ i Čehoslovačke Socijalističke Republike o regulisanju pravnih odnosa u

građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 20.01.1964.godine, (Ugovor je objavljen u
«Službenom listu SFRJ», - Dodatak, broj 13/64, a stupio je na snagu 02.08.1964.godine).

11
 Napominjemo da su raspadom Čehoslovačke Socijalističke Republike nastale dvije nove
države, Republika Češka i Republika Slovačka, te se ovaj Ugovor sada odnosi i na ove dvije
države;

- „Isprave izdate od suda ili drugog nadležnog organa jedne od strana ugovornica i službene
izjave, kao što su navodi o upisu akta u javne knjige, ovjera tačnosti datuma, ovjera potpisa koji
se stavljaju na privatne isprave, kao i ovjere prijepisa, oslobođeni su legalizacije ili potvrde
vjerodostojnosti, (apostile) kad ih treba upotrijebiti na teritoriji druge strane ugovornice.
Konvencija između SFRJ i Francuske Republike o izdavanju isprava o ličnom stanju i
oslobođenju od legalizacije od 29.10.1969. godine, dio koji se odnosi na pravnu pomoć,
(Konvencija je objavljena u «Službenom listu SFRJ» - Dodatak broj 3/71), a stupila je na snagu
01.11.1970.godine);

- Konvencija između FNRJ i Kraljevine Grčke o uzajamnim pravnim odnosima od

18.06.1959.godine (Konvencija je objavljena u «Službenom listu FNRJ» - Dodatak broj 7/60), a
stupila je na snagu 31.03.1960.godine;

- Konvencija između FNRJ i Italijanske Republike o uzajamnoj pravnoj pomoći u građanskim i

upravnim stvarima od 03.12.1960.godine (Konvencija je objavljena u «Službenom listu FNRJ» -
Dodatak broj 5/63), a stupila je na snagu 20.01.1967.godine;

- Ugovor između SFRJ i Republike Kipar o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima
od 19.09.1984.godine, (Ugovor je objavljen u «Službenom listu SFRJ« Međunarodni ugovori,
broj 2/86), a stupio je na snagu 15.02.1980.godine;

- Ugovor između SFRJ i Narodne Republike Mađarske od 07.03.1968.godine o uzajamnom

pravnom saobraćaju (Ugovor je objavljen u «Službenom listu FNRJ» - Dodatak, broj 3/68), a
stupio je na snagu 18.01.1969.godine;

- Ugovor između FNR Jugoslavije i Narodne Republike Poljske o pravnom saobraćaju u

građanskim i krivičnim stvarima od 06. februara 1960. Godine, (Ugovor je objavljen u
„Službenom listu SFRJ“ - dodatak 3/56);

- Ugovor između FNRJ i Rumunske Narodne Republike o pravnoj pomoći od 18.10.1960.godine

(Ugovor je objavljen u «Službenom listu FNRJ» - Dodatak, broj 8/61), a stupio je na snagu
01.10.1961.godine. Uz ovaj ugovor zaključen je i dodatni Protokol sastavljen 21.01.1972.godine,
a dodatni Protokol je objavljen u «Službenom listu SFRJ» - Dodatak, broj 4/73);

12
- Ugovor između FNRJ i SSSR-a o pravnoj pomoći u građanskim, porodičnim i krivičnim
stvarima od 24.02.1962. godine, (Ugovor je objavljen u «Službenom listu FNRJ» - Dodatak, broj
5/63), a stupio je na snagu 26.05.1963. godine. Ruska Federacija je kao pravni nasljednik SSSR
preuzela ovaj Ugovor;

- Ukrajina i Bjelorusija su izričito potvrdile preuzimanje ovog ugovora, a prećutno i neke druge
države koje su nastale na prostoru bivšeg SSSR-a;

- Ugovor između SFRJ i Mongolske Narodne Republike o pružanju pravne pomoći u

građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 08.06.1981.godine, (Ugovor je objavljen u
«Službenom listu FNRJ», Međunarodni ugovori broj 7/82), a stupio je na snagu
27.03.1983.godine;

- Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima između SFRJ i Demokratske

Narodne Republike Alžir, od 31.marta 1982.godine, (Ugovor je objavljen u «Službenom listu
SFRJ» - Međunarodni ugovori broj 2/83), a stupio je na snagu 20.12.2984.godine11.

II. ZAKLJUČAK

Javna isprava je ona isprava koju je u propisanom obliku izdao ili potvrdio državni, ili
drugi ovlašteni organ, u okviru svojih ovlasti kao što su izvod iz matičnih knjiga, školsko
svjedočanstvo, razna uvjerenja, izvod iz trgovačkog registra i drugo.

11
Ministarstvo BiH, međunarodne konvencije i ugovori,
http://www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/bilateralni_ugovori/Konvencije.aspx?
langTag=bs-BA, (preuzeto 25.03.2016).

13
 Kao i ostala dokazna sredstva isprava omogućava sudu da saznaje i opaža o činjenicama
koje su relevantne za presuđenje. Isprava se definiše kao premet na kojem je pisanim znacima
zabilježena ljudska misao, pri čemu je irelevantno da li je taj predmet papir, pločica, kamen i sl.,
bitno je da je u pitanju materijalni dio prirode. Nadalje, nije relevantno da li je ljudska misao
zabilježena na našem ili nekom drugom jeziku.

Bilateralnim ugovorima države nastoje isključiti potrebu legalizacije javnih isprava u

uzajamnom pravnom saobraćaju, a na multilateralnom planu Haška konferencija za međunardno
privatno pravo je stvorila uspješan multilateralni međunarodni instrument još 1961. Riječ je o
Haškoj konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava čija je članica i Bosna i
Hercegovina.

III. LITERATURA

1. Muminović Edin, 2008, Procesno međunarodno privatno pravo – drugo izdanje, Pravni
fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
2. Bilateralni ugovori o pravnoj pomoći u građanskim stvarima koje je zaključila BiH.

14
3. Bilateralni ugovori o pravnoj pomoći u građanskim stvarima koje je zaključila SFRJ a
preuzela BiH notifikacijom o sukcesiji.
4. Haška konvencija iz 1961. godine: Konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih
javnih isprava, Hag 5. oktobra 1961. godine (objavljena u „Službenom listu SFRJ“-
Dodatak Međunarodni ugovori i drugi sporazumi broj 10/1962) - eng. The Hague
Convention Abolishing the Requirement for Legalisation for Foreign Public Documents,
the Apostille convention, ili skraćeno: Apostille treaty.

5. Javne isprave, http://pravopedia.rs/index.php?

title=Isprava_kao_dokazno_sredstvo_101 .
6. Priznavanje stranih javnih isprava,
http://notarrs.com/clanci/pdf/PRIZNAVANJE_STRANIH_ISPRAVA_LEGALIZACI
JA_I_APOSTIL.pdf.
7. Raniji domaći propis u SFRJ: zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu
("Službeni list SFRJ", br. 6/73).
8. Zakon o parničnom postupku u FBiH.
9. Zakon o važnosti javnih isprava ("Službeni glasnik BiH", broj 24/2004).

10. Znacaj i nacin izdavanja javnih isprava, http://www.maturskiradovi.net/forum/Thead-

javne-isprave.
11. Ministarstvo BiH, međunarodne konvencije i ugovori,
http://www.mpr.gov.ba/organizacija_nadleznosti/medj_pravna_pomoc/bilateralni_ugo
vori/Konvencije.aspx?langTag=bs-BA.

15