PRIVREDNA AKADEMIJA

PRAVNI FAKULTET ZA PRIVREDU I PRAVOSUĐE

STRANKE U PARNIČNOM POSTUPKU

Seminarski rad

Građansko – procesno pravo

Student: Profesor /mentor:

Ime prezime br indexa Prof. dr

Novi Sad, 30.01.2019.

 SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3
1. STRANKE U PARNIČNOM POSTUPKU.........................................................................4
1.1. Pojam stranke...............................................................................................................4
2. ZASTUPANJE U PARNIČNOM POSTUPKU..................................................................7
2.1. Zakonski zastupnici......................................................................................................7
2.2. Praksa prvostepenih sudova........................................................................................8
2.3. Zastupnici po zakonu ili organi zastupnici...................................................................9
2.4. Punomoćnici stranaka................................................................................................10
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................15
LITERATURA..........................................................................................................................16

2
 UVOD

Prema procesnom zakonodavstvu svojstvo stranke je priznato samo fizičkim i pravnim

licima, uz izuzetak da sud može, u određenim slučajevima, kada nađe da za to postoje
zakonom propisani uslovi (npr. da posjeduju određenu imovinu i ovlaštenja da njome
raspolažu u granicama zakona) priznati svojstvo stranke u postupku i nekim oblicima
udruživanja koja nisu ni fizička ni pravna lica, ali se to priznanje ima odnositi samo na
određenu parnicu (čl. 291 st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku). O priznanju stranačke
sposobnosti sud odlučuje konstitutivnim rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna
žalba. Nema sumnje da će sudovi morati postupati oprezno pri korištenju ovog svog
ovlaštenja. Bilo bi od kratkotrajne koristi kada bi priznali stranačku sposobnost i onima protiv
kojih se rezultat zaštite ne bi mogao ostvariti u izvršnom postupku. Ako bi povodom pravnog
lijeka na odluku o glavnoj stvari , odluka o priznanju stranačke sposobnosti bila ukinuta sve
radnje u postupku koje je navedeni oblik udruživanja poduzeo bi izgubile pravni učinak ex
tunc. Stranka u postupku u procesno pravnom smislu, prema posebnim propisima, može biti i
neko drugi npr. Pravobranilaštvo RS.
Odredbe o stranačkoj sposobnosti su prinudne naravi i sud tokom cijelog postupka po
službenoj dužnosti pazi da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka, pa se
dakle radi o procesnoj pretpostavci za vođenje postupka. U slučaju nedostatka sud se ne može
upustiti u odlučivanje o predmetu spora, već donosi rješenje kojim kao nepunovažne ukida
sve radnje i odbacuje tužbu. Za postojanje parnice je neophodna suprotnost pravnih interesa
između dvije stranke, pa kad se obe steknu u jednoj ličnosti (konfuzija) parnica se gasi. U
pogledu procesnih prava stranke su ravnopravne. U tužbi stranka mora biti tačno navedena.
Po zakonu to se za fizička lica postiže označavanjem imena, prezimena, zanimanja i
prebivališta, a za pravno lice navodi se firma odnosno naziv, te podaci o sjedištu.

3
 1. STRANKE U PARNIČNOM POSTUPKU

1.1. Pojam stranke

Stranke su subjekti čiji se spor rješava u parničnom postupku. Parnične stranke moraju
postojati. Parnica se ne može voditi protiv subjekata koji ne postoje, a ni protiv nepoznatih
osoba. Osim podnošenjem tužbe, procesni položaj stranke u parnici se može steći i na temelju
sukcesije u procesni položaj osobe koja je dotle bila parnična stranka.Pojam stranke u
parničnom postupku je moguće definisati različito s obzirom na različite kriterije, pa tako u
teoriji prava postoji materijalnopravna, čista procesna i legitimacijska definicija stranke, a što
nije relevantno u primjeni zakona.
Prema procesnom zakonodavstvu svojstvo stranke je priznato samo fizičkim i pravnim
licima, uz izuzetak da sud može, u određenim slučajevima, kada nađe da za to postoje
zakonom propisani uslovi (npr. da posjeduju određenu imovinu i ovlaštenja da njome
raspolažu u granicama zakona) priznati svojstvo stranke u postupku i nekim oblicima
udruživanja koja nisu ni fizička ni pravna lica, ali se to priznanje ima odnositi samo na
određenu parnicu (čl. 291 st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku). O priznanju stranačke
sposobnosti sud odlučuje konstitutivnim rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna
žalba. Nema sumnje da će sudovi morati postupati oprezno pri korištenju ovog svog
ovlaštenja. Bilo bi od kratkotrajne koristi kada bi priznali stranačku sposobnost i onima protiv
kojih se rezultat zaštite ne bi mogao ostvariti u izvršnom postupku. Ako bi povodom pravnog
lijeka na odluku o glavnoj stvari , odluka o priznanju stranačke sposobnosti bila ukinuta sve
radnje u postupku koje je navedeni oblik udruživanja poduzeo bi izgubile pravni učinak ex
tunc. Stranka u postupku u procesno pravnom smislu, prema posebnim propisima, može biti i
neko drugi npr. Pravobranilaštvo RS.
Odredbe o stranačkoj sposobnosti su prinudne naravi i sud tokom cijelog postupka po
službenoj dužnosti pazi da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka, pa se
dakle radi o procesnoj pretpostavci za vođenje postupka. U slučaju nedostatka sud se ne može
upustiti u odlučivanje o predmetu spora, već donosi rješenje kojim kao nepunovažne ukida
sve radnje i odbacuje tužbu. Za postojanje parnice je neophodna suprotnost pravnih interesa
između dvije stranke, pa kad se obe steknu u jednoj ličnosti (konfuzija) parnica se gasi. U
pogledu procesnih prava stranke su ravnopravne. U tužbi stranka mora biti tačno navedena.
Po zakonu to se za fizička lica postiže označavanjem imena, prezimena, zanimanja i
prebivališta, a za pravno lice navodi se firma odnosno naziv, te podaci o sjedištu.

4
 U praksi sudova su se tako u skorije vrijeme rješavali sporovi po tužbi
Pravobranilaštva RS za poništenje ugovora o otkupu stanova koji su zaključeni suprotno
odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova, a u kojim predmetima je saglasno odredbi
čl. 18. st.2. navedenog zakona u procesnopravnom smislu Pravobranilaštvu RS priznato
svojstvo stranke (iako isto nema svojstvo pravnog lica).
Isto tako, odredbom čl. 73. Porodičnog zakona RS organu starateljstva je priznato
svojstvo stranke u sporu u kojem se odlučuje o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece radi
zaštite interesa maloljetne djece i sud je dužan kad odlučuje o takvom sporu obavjestiti organ
starateljsva o postupku radi zaštite, vaspitanja i izdržavanja djece i pozivati ga na sva ročišta i
dostavljati odluke, a koju odredbu prvostepeni sudovi ponekad zanemare, provedu postupak i
odluče o povjeravanju i izdržavanju mllj. djeteta bez pozivanja organa starateljstva, a što
rezultira ukidanjem prvostepene odluke.1
Biti strankom u postupku podrazumijeva imati pravnu sposobnost ili stranačku
sposobnost, odnosno moći biti nosilac prava i obaveza po materijalnom pravu. Drugačije
rečeno, svako fizičko ili pravno lice kome materijalno pravo priznaje pravnu sposobnost ima
u procesnom pravu stranačku sposobnost. Ovu sposobnost fizička lica stiču rođenjem, ali
pravnu (stranačku sposobnost) ima i začeto, a nerođeno dijete, pod uslovom da se živo rodi
npr. u nasljednom pravu. Pravna lica ovu sposobnom stiču aktom o osnivanju ili na osnovu
dozvole nadležnog organa.
Uočeno je da prvostepeni sudovi, bez obzira na navedenu obavezu da po službenoj
dužnosti vode računa o stranačkoj sposobnosti, ne vrše provjeru navedenog i ne traže dostavu
akata iz kojih bi bilo vidljivo da li lice koje se pojavljuje kao stranka ima potrebnu stranačku
sposobnost. Tako je recimo, u predmetu Gž- 2581/03 prvostepeni sud sudio po zahtjevu
Sindikalne organizacije „Srpskih pošta“ AD Banjaluka za donošenje privremene mjere, iako
prema Statutu tada važećeg Sindikata saobraćaja i veza RS samo navedeni sindikat ima
svojstvo pravnog lica, dok je Sindikalna organizacija dio Sindikata i predstavlja osnovni oblik
organizovanja Sindikata, ali ista nema svojstvo pravnog lica i time ne može biti stranka u
parnici. Međutim, radi utvrđenja da li predlagač ima svojsvo pravnog lica predmet je od
strane ovoga drugostepenog suda bio vraćen prvostepenom sudu i tek nakon pribavljanja
pomenutog akta utvrđen je nedostatak stranačke sposobnosti i došlo je do ukidanja
prvostepene odluke i odbacivanja zahtjeva za donošenje privremene mjere.2 Znači, kod
dileme o postojanju stranačke sposobnosti neophodno je zatražiti dostavu akta ili rješenja o

1
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 72 0 P 002501 10 Gz od 11.10.2010.
2
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: Gž- 2581/03 od 10.02.2006.

5
registraciji, zavisno od konkretnog predmeta, radi utvrđenja da li postoje zakonski uslovi za
odlučivanje po zahtjevu stranke.
Isto tako, u predmetu GŽ- 956/06 prvostepeni sud je sudio po tužbi kojom je kao
tuženi označeno Ministarsvo za izbjegla i raseljena lica RS, zanemarujući odredbu čl. 291.
Zakona o parničnom postupku, te odredbu čl. 1. Zakona o ministarstvima („Službeni glasnik
RS“ broj 70/02) po kojoj se Ministarstva osnivaju kao republički organi uprave, a koji nemaju
svojstvo pravnog lica, pa time ni pravni subjektivitet pa ne mogu ni biti stranka u postupku,
već stranka može biti samo Republika Srpska.3
Nedostatak stranačke sposobnosti postoji i kada tužbom nisu obuhvaćeni svi nužni i
jedinstveni suparničari iz odredbe čl. 366. Zakona o parničnom postupku, jer se po zakonu ili
zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim
suparničarima i isti se zbog toga smatraju kao jedna stranka. O navedenom ponekad
prvostepeni sudovi ne vode računa, pa tako npr. sude u sporu za utvrđenje prava suvlasništva
po osnovu sticanja u porodičnoj zajednici, a tužbom ne budu obuhvaćena sva lica iz navedene
zajednice, a koje nepravilno postupanje dovede do ukidanja prvostepene odluke.4
Suprotno navedenom nepravilnom postupanju, prvostepeni sudovi se znaju i posve
pravilno odrediti prema zakonskim odredbama koje se tiču stranačke sposobnosti. Tako su
rješenjem prvostepenog suda (koje je potvrđeno od strane ovoga suda) ukinute sve
sprovedene radnje u predmetnoj parnici i tužba je odbačena. Navedeno kod utvrđenja da je
tužiteljica umrla sedam godina prije podnošenja tužbe, pa time ista nije ni mogla podnijeti
tužbu u predmetnoj parnici, a niti su njeni nasljednici mogli preuzeti vođenje parnice (jer isti
mogu preuzeti vođenje parnice samo u situaciji ako je istu pokrenuo njihov pravni predhodnik
za vrijeme života), a što predstavlja neotklonjivi nedostatak za vođenje predmetna parnice.5
Navedena pravna sposobnost često se ne podudara sa parničnom sposobnošću koja
predstavlja sposobnost stranke u postupku da sama vrši parnične radnje, a koja sposobnost se
vezuje sa poslovnom sposobnošću fizičkih lica u pravnom prometu koja podrazumijeva
sposobnost lica da svojim izjavama volje zasniva, mijenja i ukida prava i obaveze, iako
poslovna sposobnost može biti ograničena, dok parnična sposobnost nikada nije ograničena u
konkretnoj parnici, te predstavlja svojstvo određene osobe da s procesnopravnim učinkom
poduzima procesne radnje u parnici. Pravne osobe imaju poslovnu, pa time i parničnu
sposobnost. Za pravne osobe radnje u postupku preduzimaju njihovi organi zastupnici.

3
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-06-000956 od 13.12.2007.
4
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: Gž-1950/03 od 06.09.2005.
5
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 71 0 P 051027 10 Gz od 24.09.2010.

6
 2. ZASTUPANJE U PARNIČNOM POSTUPKU

Stranke u parnici učestvuju lično ili po zastupniku, a koje zastupanje može biti nužno
ili voljno. Zastupnici su osobe koje u ime i za račun stranke poduzimaju procesne radnje,
odnosno vode parnicu umjesto stranke, a u njeno ime. Aktivna strana njegove funkcije je u
tome što on preduzima parnične radnje, a pasivna u tome što prima k znanju radnje suda i
protivne stranke. Sve te radnje, međutim, dejstvuju prema zastupanoj stranci.Pojam
zastupnika u parničnom postupku podrazumijeva: zakonske zastupnike, zastupnike po zakonu
ili organe zastupnike (po zakonu, statutu ili drugom opštem aktu) i ugovorne (dobrovoljne)
zastupnike ili punomoćnike.
U ovom izlaganju će biti ukazano na zakonske odredbe koje se tiču instituta
zastupanja, a primjena kojih se pokazala spornim u radu osnovnih sudova, te o kojim spornim
pitanjima je, odlučujući po žalbama i u postupku ponavljanja pravosnažno okončanog
postupka, ovaj sud morao zauzeti stanovište. O nedostacima u zastupanju (kao i o
nedostacima stranačke sposobnosti) sud vodi računa po službenoj dužnosti i to kako
prvostepeni sud (odredba čl. 309 st. 4 Zakona o parničnom postupku), tako i drugostepeni sud
(odredba čl. 221 istog zakona), te se prema navedenim nedostacima određuje u zavisnosti od
toga da li se radi o otklonjivom ili neotklonjivom nedostatku.

2.1. Zakonski zastupnici

Zastupaju lica koja nemaju parničnu sposobnost, odnosno poslovno nesposobna ili
ograničeno poslovno sposobna lica, ili pak lica koja iz drugih razloga nisu u stanju da se
sama brinu o svojim pravima i obavezama. Drugačije rečeno, lica koja nemaju parničnu
sposobnost, po sili zakona, zastupaju druga poslovno i parnično sposobna lica određena
zakonom ili aktom nadležnog organa. Zakonski zastupnici koji se određuju zakonom su
recimo roditelji mljl. djeteta, a aktom nadležnog državnog organa (Centar za socijalni rad) se
određuje staralac. Zakonski zastupnici su: roditelji koji zastupaju svoju mlj. djecu, usvojioci
koji zastupaju svoje usvojenike, staraoci, stečajni upravnik kada preduzeće izgubi parničnu
sposobnost nastupanjem posljedica otvaranja stečajnog postupka, privremeni zastupnik, te
zastupnik za prijem pismena. Pravilo je da zakonski zastupnik može preduzimati parnične
radnje bez posebnog ovlaštenja i da je po svojoj funkciji ovlašten za vođenje spora. Ipak on
mora imati ovlaštenje za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje tužbenog zahtjeva, za

7
odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje poravnanja ili za preduzimanje drugih radnji u
postupku kada je to predviđeno posebnim propisom, prije svega odredbama Porodičnog
zakona.
Postavljeni staralac odsutnom licu, kao staralac za poseban slučaj, takođe ima položaj
zakonskog zastupnika, a koji položaj ima i privremeni zastupnik u parnici. Isti se postavljaju
licima koja su poslovno sposobna, a radi zaštite njihovih interesa. Zakonski zastupnik može
biti samo fizička osoba koja je stranački i parnično sposobna.
Sud je dužan i ovlašten da po službenoj dužnosti, npr. traženjem potrebnih obavjesti od
nadležnog organa , provjeri ima li osoba koja nastupa kao zakonski zastupnik to svojstvo i
jesu li i u kojem smislu njezina ovlaštenja ograničena. Prozilazi da su zakonski zastupnici
poslovno nesposobnim licima: roditelji, usvojioci, staraoci, stečajni upravnik, dok staralac za
poseban slučaj, privremeni zastupnik i zastupnik za prijem pismena zastupaju poslovno
sposobna lica. U praksi prvostepenih sudova je uočeno da se najčešće nepravilna postupanja
tiču postavljanja staraoca za poseban slučaj licu nepoznatog boravišta (isto i postavljanja
privremenog zastupnika licu nepoznatog boravišta), a što se ilustruje primjerima iz konkretnih
predmeta:

2.2. Praksa prvostepenih sudova

Naime, prvostepeni sudovi ponekad se potpuno pasivno ponašaju i po prijedlogu

tužitelja tuženom putem Centra za socijalni rad postavljaju staraoca za poseban slučaj, a da
prije toga nisu poduzeli nikakve mjere kako bi se pokušala utvrditi sadašnja adresa stanovanja
tuženog, odnosno da bi se na pouzdan način utvrdilo da li su ispunjeni zakonski uslovi za
postavljanja staraoca za poseban slučaj. Navedeno, s obzirom da nepoznato boravište tuženog
podrazumijeva da je njegovo boravište nepoznato i u zemlji i u inostranstvu, a da je sud do tih
podataka došao detaljnom provjerom. U konkretnom slučaju navedeno je dovelo do usvajanja
prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.6
Isto tako, prvostepeni sudovi ponekad staraoca za poseban slučaj postavljaju licima
koja su prema stanju spisa davno umrla. Shodno čl. 291 Zakona o parničnom postupku
svojstvo stranke je priznato svim fizičkim i pravnim licima odnosno svim subjektima koji po
pravilima materijalnog prava mogu biti nosioci prava i obaveza. Stranačku sposobnost fizičko
lice stiče rođenjem, a gubi smrću. Ne može se stoga parnični postupak voditi protiv umrlih
osoba, niti se tim osobama može postaviti staratelj, a sudovi su obavezni da po službenoj

6
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gvl-08-000 006 od 26.05.2008.

8
dužnosti paze na stranačku sposobnost, jer nedostaci u vezi sa stranačkom sposobnošću
predstavljaju procesnu smetnju za vođenje postupka.7
U vezi sa postavljanjem privremenog zastupnika licu nepoznatog boravišta u praksi
prvostepenih sudova uočene su dileme oko toga kakav karakter ima rješenje suda o
postavljanju privremenog zastupnika. Po stanovištu Okružnog suda Banjaluka navedeno
rješenje ima karakter rješenja o upravljanju postupkom, isto nema uticaja na odluku o glavnoj
stvari, ali omogućava da se dođe u fazu odlučivanja o glavnoj stvari, te time predstavlja
odluku suda kojom se otklanjaju procesne smetnje za postupanje po tužbi tužitelja, zbog čega
saglasno odredbi čl. 64. st. 1 Zakona o parničnom postupku žalba stranke protiv takve odluke
nije dozvoljena.8
Međutim, po stanovištu ovoga suda, protiv rješenja o postavljanju privremenog
zastupnika je dozvoljena žalba samog privremenog zastupnika, a s obzirom da isti zbog svog
svojstva u određenoj parnici nema mogućnosti da pravilnost navedene odluke pobija žalbom
na odluku o glavnoj stvari.9
U praksi sudova (pa i Okružnog suda Banjaluka) je sporno da li se privremeni zastupnik
može postaviti i pravnoj osobi (zakon u principu nema izričitih ograničenja).

2.3. Zastupnici po zakonu ili organi zastupnici

To su zastupnici pravnih lica u parničnom postupku. To su prije svega direktor

preduzeća odnosno ustanove kada na temelju ovlaštenja iz zakona zastupa preduzeće ili
ustanovu i javno pravobranilaštvo odnosno sada Pravobranilaštvo RS kada na osnovu
ovlaštenja iz Zakona o pravobranilaštvu RS vrši poslove pravne zaštite imovinskih prava i
interesa Federacije BiH, grada, opštine i njihovih organa i organizacija, te drugih organa i
organizacija koji nemaju svojstvo pravnih lica i nisu upisani u sudski registar, a finansiraju se
iz budžeta Federacije BiH. U praksi sudova uočene su dileme oko tumačenja čl. 1. st. 3
Zakona o pravobranilaštvu RS („Službeni glasnik Federacije BiH“ broj 16/05, odnosno
dileme oko toga kada u imovinsko pravnim sporovima opštinu, grad i njihove organe ne
zastupa Pravobranilaštvo RS. Tako je recimo u pravnoj stvari po tužbi Opštine K.D. radi
naplate zakupnine načelnik opštine dao punomoć advokatu, te je proveden postupak i
donesena prvostepena odluka. Po stanovištu ovoga suda u imovinskopravnim sporovima

7
Rješenje Vrhovnog suda RS broj: Rev-23/06 od 12.01.2007.
8
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-07-002198 od 27.02.2008.
9
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 72 0 P 002876 09 Gz od 26.02.2010.

9
opštinu u pravilu zastupa Pravobranilaštvo RS, ali u predmetima naplate izvornih prihoda
saglasno navedenoj zakonskoj odredbi i odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, istu
zastupa načelnik koji pod uslovima iz navedene zakonske odredbe može ovlastiti drugo lice
(GŽ- 517/07). Saglasno ovom stavu došlo je i do ukidanja, zbog nedostatka u zastupanju,
pomenute prednje odluke.10Navedena dilema je raščišćena stupanjem na snagu Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o pravobranilaštvu Federacije BiH („Službeni glasnik
Federacije BiH“ broj 119/08), a kojim zakonom je mijenjan st. 3. odredbe čl. 1 i koji je
preciznije formulisan tako što su određenije označeni sporovi u kojima grad i opštinu zastupa
načelnik, a ne Pravobranilaštvo RS.

2.4. Punomoćnici stranaka

To su voljni zastupnici koji zastupaju parnično sposobne stranke na osnovu njihovih

izjava volje da za njihovo ime i za njihov račun vrše radnje u parnici. Zakon o parničnom
postupku (čl. 300 st. 1.) je ostavio na volju parničnim strankama da lično i same preduzimaju
parnične radnje ili pak da za obavljanje navedenih radnji angažuju drugo, po pravilu, posebno
kvalifikovano lice – punomoćnika , koje će u njihovo ime i za račun, u granicama ovlaštenja
određenih u punomoći, preduzimati parnične radnje sa takvim procesnim učinkom kao da su
ih i one same preduzele.
Ovlaštenje za zastupanje u parnici, kao i ono koje se izdaje za pravne poslove, se
zasniva jednostranom izjavom stranke. Punomoćje ima procesno pravnu prirodu i ispoljava se
prema sudu i protivniku. Njen smisao se sastoji u tome da sud i protivnik treba da primi k
znanju radnje punomoćnika i da prema ovome preduzimaju radnje kao da parnicu vodi
stranka lično.
Od punomoćja treba razlikovati tzv. unutrašnji odnos koji postoji između
punomoćnika i zastupane stranke, koji je materijalno pravne prirode.Najčešće, to je ugovor o
nalogu, po kome je punomoćnik dužan da zastupanje vrši savjesno i po svom najboljem
znanju, držeći se uputstava stranke. Punomoćnik se ne obavezuje da će za stranku postići
povoljan ishod parnice, te je nepunovažna ugovorna odredba kojom on takav ishod garantuje.
On stranci odgovara za štetu koju je pretrpjela usljed njegove radnje ili propuštanja.
Punomoć prestaje tako što stranka može u svako vrijeme opozvati punomoć, a
punomoćnik istu može otkazati, koji opoziv odnosno otkaz se moraju saopštiti sudu pred
kojim se vodi postupak, pismeno ili usmeno na raspravnom zapisniku (odredba čl. 310 st. 1 i
10
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj. 011-0-Gž-07-000 517 od 27.03.2007.

10
2 Zakona o parničnom postupku). U slučaju smrti stranke uvijek prestaju ovlaštenja
punomoćniku koji nije advokat (odredba čl. 311 st. 2). Prestankom pravnog lica prestaje i
punomoć koju je ono izdalo, a u slučaju stečaja punomoć koju je izdao stečajni dužnik
prestaje kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka (odredba čl. 312 st. 1 i 2
Zakona o parničnom postupku).
Stranka može izmjeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu kojem i sam
prisustvuje, a stranka određuje i obim punomoći (odredba čl. 303 st. 1 i čl. 304 )Zakon o
parničnom postupku (čl. 301) neposredno i taksativno određuje ko može biti punomoćnik u
parničnom postupku, a po kojoj zakonskoj odredbi, u vezi sa odredbama o zastupnicima i
opštim uslovima zastupanja, u parničnom postupku punomoćnik može biti, prije svega,
potpuno poslovno sposobno fizičko lice. Punomoćnik može biti i advokatsko društvo, a čime
je u naše procesno zakonodavstvo po prvi put uvedena mogućnost da i pravno lice može biti
punomoćnik u parničnom postupku. Zakonske odredbe o punomoći takođe su prisilne naravi i
sud na njih pazi po službenoj dužnosti u toku čitavog postupka. Ako je stranka izdala
advokatu punomoć, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoći (čl.305 Zakona o parničnom
postupku), advokat je na osnovu takve punomoći, za razliku od punomoćnika koji nije
advokat), između ostalog, ovlašten da podnese i pravni lijek. Sudska praksa se odredila da
punomoćnik kome je dato ovlaštenje da može vršiti sve parnične radnje u postupku ne može
podnositi tužbu niti vršiti parnične radnje kad je vlastodavac umro još prije pokretanja
parničnog postupka. U odnosu na navedene zakonske odredbe uočena su slijedeća nepravilna
postupanja prvostepenih sudova, a na koja se ukazuje da bi se ubuduće izbjegla:
Kad stranka ima punomoćnika, saobraćaj suda i protivnika sa tom strankom može se
u pravilu obavljati samo posredovanjem punomoćnika, pa se i dostavljanje vrši punomoćniku,
a ne stranci (čl. 340 st. 1. Zakona o parničnom postupku), ali je u žalbenom postupku uočeno
da prvostepeni sudovi ponekad dostavu vrše neposredno stranci, a ne iskazanom
punomoćniku, a u kojem slučaju se opet predmet vraća prvostepenom sudu radi otklanjanja
nedostataka ukoliko se navedeno nepravilno postupanje tiče dostavljanja ožalbene odluke ili
navedeno dovede do ukidanja prvostepene odluke ukoliko se ovaj nedostatak proteže i na
dostavu tokom prvostepenog postupka.11
Isto tako, kod postojanja generalne punomoći, odnosno punomoći za zastupanje u
svim parnicama koje se vode ili bi se mogle voditi u korist ili protiv određene stranke, koja
punomoć se deponira kod suda, u spisima prvostepenih sudova se na raspravnim zapisnicima
konstatuje da je za određenu stranku pristupio punomoćnik, za kojeg u spis nije uložena
11
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-08-001153 od 15.09.2008.

11
odgovarajuća punomoć. Tek kada se spis vrati prvostepenom sudu radi otklanjanja ovog
nedostatka utvrdi se da se radi o punomoćniku po generalnoj punomoći, pa radi izbjegavanja
vraćanja spisa svakako je neophodno na raspravnom zapisniku označiti da se radi o
punomoćniku po generalnoj punomoći i označiti broj pod kojim je punomoć kod suda
deponovana.
U praksi prvostepenih sudova (koji provode postupak po prijedlogu za ponavljanje
pravosnažno okončanog postupka) u tumačenju odredbe čl. 305. Zakona o parničnom
postupku nije bilo dileme da punomoćnik advokat koji je stranku zastupao u parnici u ime
stranke može podnijeti prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Međutim,
isti na temelju takve punomoći ne može u ime protupredlagača u postupku ponavljanja dati
odgovor na prijedlog, pa je u dosadašnjoj praksi ovoga suda zapaženo da prvostepeni sudovi
ne uočavaju navedeni nedostatak u zastupanju, te ne zahtjevaju dostavu uredne punomoći za
navedenu parničnu radnju, a iz kojeg razloga kada predmet bude dostavljen Okružnom sudu
Banjaluka radi odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka isti moramo vratiti
prvostepenom sudu radi otklanjanja navedenog nedostatka u zastupanju.12 Takođe, iako
doduše rjeđe, prvostepeni sudovi ponekad nepravilno tumače navedenu zakonsku odredbu u
izvršnom postupku smatrajući da je na temelju punomoći date u parnici punomoćnik advokat
ovlašten zastupati izvršenika, iako mu je za navedeno potrebna posebna punomoć.
Isto tako, uočeno je da prvostepeni sudovi često nepravilno tumače odredbu čl. 305.
tč. 4 Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbom čl. 306 Zakona o parničnom
postupku, prema kojima punomoćnik advokat mora imati izričito ovlaštenje stranke da bi
prenio sva ovlaštenja koja ima na temelju punomoći na drugog advokata, ali isti i bez
navedene izričite saglasnosti može ovlastiti drugog advokata na poduzimanje pojedinih
parničnih radnji, pa tako ovlastiti drugog advokata da stranku zastupa na pripremnom ročištu,
ali ne i na ročištu za glavnu raspravu, tako da je u predmetima nepotrebno tražena navedena
izričita saglasnost za zastupanje na pripremnom ročištu. Pri tome treba imati u vidu da je za
prenos pojedinih ovlaštenja potrebna i zamjenička punomoć advokata, dok u smislu odredbe
čl. 306. do prenosa ovlaštenja dolazi na temelju izričite saglasnosti stranke date u punomoći.
U praksi prvostepenih sudova sporna je i primjena odredbe čl. 305. tč. 3 Zakona o
parničnom postupku, a po kojoj je prema stanovištu Okružnog suda Banjaluka, punomoćnik
advokat na temelju punomoći (kojom nisu bliže određena ovlaštenja) ovlašten da primi
ispunjenje obaveze isplate troškova u slučaju kada suprotna stranka želi da dobrovoljno
ispuni ovu činidbu. Međutim, na temelju navedene punomoći advokat ne može zahtijevati
12
Dopis Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gvl-07-000 016 od 05.07.2007.

12
naplatu dosuđenih troškova tako da se umjesto tražioca izvršenja namiri on kao njegov
punomoćnik.
U poslednje vrijeme u predmetima punomoćnici advokati stavljaju zahtjev da se u
parničnom postupku dosuđeni iznos naknade troškova , pa i naknade štete, isplati na ruke
punomoćnika advokata. Po stanovištu ovoga suda na temelju punomoći date advokatu, kojom
nisu bliže određena ovlaštenja, sud nema uporište da izrekom presude naloži isplatu naknade
na ruke punomoćnika, te samo na temelju ugovora o cesiji tražbine iz presude (odredba čl.
305 Zakona o obligacionim odnosima) punomoćnik stranke bi mogao tražiti ispunjenje glavne
tražbine , ali i dosuđenih troškova u svoje ime i za svoj račun. 13 Navedeni stav je saglasan
stanovištu Ustavnog suda BiH (AP- 1433/06), a po kojem samo na temelju izričitog
ovlaštenja datog u punomoći na naplatu štete u sudskom, izvansudskom i izvršnom postupku,
postoji zakonsko uporište za tako stavljen zahtjev.
Prvostepeni sudovi, ispitujući valjanost punomoći za zastupanje u situaciji kad stranku
zastupa advokat iz druge države, često zanemare odredbu čl. 35 Zakona o advokaturi
(„Službeni glasnik RS“ broj 30/07), a po kojoj advokat koji posjeduje dozvolu za vršenje
djelatnosti advokata izdatu od asocijacije advokata strane države može u pojedinačnim
slučajevima zastupati i braniti pravne subjekte pred sudovima i državnim organima u
Republici Srpskoj samo uz prethodnu saglasnost Ministarstva pravde Federacije BiH koje je
dužno da o tome pribavi mišljenje Advokatske komore. Kako ova saglasnost najčešće nije
pribavljena ovaj drugostepeni sud je takve predmete vraćao prvostepenim sudovima radi
pribavljanja navedene saglasnosti u odgovarajućem roku. Ponekad navedena saglasnost nije
pribavljena ni u naknadno ostavljenom roku, pa je iz razloga nedostataka u zastupanju
prvostepena odluka ukidana.14
U spisima je česta situacija da punomoćnik advokat koji je zastupao stranku se
prestane baviti advokaturom, pa je time po shvatanju ovoga suda (iako u sudskoj praksi
postoje i drugačija stanovišta) došlo do prestanka punomoći, jer je datom punomoći stranka
izrazila volju da bude zastupana po punomoćniku koji je advokat. Dešava se da tokom trajanja
postupka kod suda punomoćnik advokat umre, te da prvostepeni sudovi dalja dostavljanja u
predmetu vrše likvidatoru advokatske kancelarije, iako je istome potrebna nova punomoć da
bi bio ovlašten da zastupa stranku.
Takođe je uočena situacija da u predmetima staralac, koji je postavljen licu kojem je
oduzeta poslovna sposobnost, da punomoć za zastupanje tog poslovno nesposobnog lica u

13
Presuda Okružnog suda Banjaluka broj: Gž-658/06 od 13.06.20006.
14
Rješenje Okružnog suda Banjaluka broj: Gž- 805/03 od 06.09.2005. i broj: Gž-701/03 od 20.09.2005.

13
parnici, te da prvostepeni sudovi gube iz vida da prema odredbi čl. 190. Porodičnog zakona
staralac ne može bez prethodnog odobrenja organa starateljstva preduzimati poslove koji
prevazilaze okvire redovnog poslovanja. Kako zastupanje u parnici prelazi okvire redovnog
poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom, to proizilazi da je u tim predmetima bilo
potrebno pribaviti ovlaštenje Centra za socijalni rad za zastupanje poslovno nesposobnog lica
po punomoćniku u parnici, pa iz ovog razloga predmeti su se morali vraćati prvostepenom
sudu radi otklanjanja nedostataka15, a koja situacija se razlikuje od toga kada roditelji kao
zakonski zastupnici mllj. stranke angažuju punomoćnika.

ZAKLJUČAK

U parničnom postupku stranke su tužilac/tužitelj i tuženi/tuženik. Sposobnost da bude

stranka u postupku, tj. da bude tužilac i tuženi, ima svako fizičko ili pravno lice koje je pravno
sposobno. Tužilac je nosilac nekog subjektivnog prava, a tuženi je obavezan na ponašanje
15
Dopis Okružnog suda Banjaluka broj: Gž- 436/05 od 29.09.2005.

14
koje proističe iz subjektivnog prava tužioca, iz čega slijedi da je aktivna i pasivna legitimacija
materijalna pretpostavka, a da je stranačka sposobnost procesna pretpostavka. Parnična
sposobnost tužioca/tuženog može se definirati i kao sposobnost da se na osnovu materijalnog
prava bude nosilac prava/obaveze. Stranka u postupku može biti: fizička osoba, i pravna
osoba. Za stranku – fizičku osobu prvenstveno treba utvrditi: da li je punoljetna; da li je
potpuno poslovno sposobna, u kojem slučaju stranka sama može obavljati radnje u postupku;
da li se radi o stranci sa djelimično ograničenom poslovnom sposobnosti, u kojem slučaju
stranka može obavljati radnje u postupku u granicama svoje poslovne sposobnosti; da li se
radi o stranci kojoj je poslovna sposobnost oduzeta, u kojem slučaju stranku zastupa zakonski
zastupnik. Za stranku pravnu osobu prvenstveno treba utvrditi: da li je pravilno naznačen
naziv pravne osobe; da li je zastupa zakonski zastupnik, odnosno lice koje je kao takvo
ovlašteno statutom ili drugim aktima pravnog lica. U pravilu je to direktor, odnosno načelnik
ili lice koje on ovlasti a koje mora biti istovremeno i zaposlenik tog pravnog lica. Zastupnik je
lice koje vodi parnicu umjesto stranke i u njeno ime. Radnje koje poduzme zastupnik imaju
djejstvo prema samoj stranci a ne zastupniku, kao i radnje koje poduzima sud i koje
neposredno djeluju prema stranci a ne zastupniku. Zastupnik po zakonu ili organi zastupnici
jeste direktor i javno pravobranilaštvo. Ugovorne zastupnike ili punomoćnike sud može
izuzetno i samo u određenoj parnici i pod određenim uslovima priznati svojstvo stranke i
onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost ako utvrdi da s obzirom na
predmet spora ispunjavaju određene bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti i ako
raspolažu imovinom na kojoj se može provesti izvršenje. Privremeni zastupnik se postavlja
ako tuženi nije parnično sposoban a nema zakonskog zastupnika, ako postoje protivni interesi
tuženog i njegovog zakonskog zastupnika, ako obje stranke imaju istog zakonskog
zastupnika, ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika, ako se tuženi
ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u Federaciji, nalaze u inostranstvu,
dostava se nije mogla obaviti.

LITERATURA

1. Zakon o parničnom postupku F BiH („Službene novine FBiH“, br. 73/05, 19/06)

15
2. Zakon o parničnom postupku RS ("Sl. glasnik RS", br. 58/2003, 85/2003, 74/2005,
63/2007, 105/2008 - odluka US, 45/2009 - odluka US, 49/2009 i 61/2013)

16